Conn Iggulden - Imperator 04 - Bogovi rata

»Dosta, Belase«, reče ona i izraz njezina lica postade
hladan. »Jedan aureus na tjedan, dok vojska ne krene u Grčku.
Hoćeš li mi reći da više možeš zaraditi u nekom kazalištu?«

»Ne mogu imati veću plaću, ali publika će me zaboraviti.
Možda poslije ne ću moći tako lako naći posao. Ljudi su
prevrdjivi kad su u pitanju osjećaji, znaš, a cijene su porasle
usprkos svemu zlatu što ga je Cezar dovukao iz Galije. Dva bi
me zlatnika svaki tjedan uzdržavala dovoljno dugo dok ne
nađem posla, kad ti više ne bude potreban stari Belas.«

»Neka bude dva, ali želim da se tvoje oči ne skidaju s
one kuće. Ne želim čuti nikakve tvoje isprike ili bjesomučne
priče o kockanju kamo su te odvukli protiv tvoje volje.«

»Ja držim zadanu riječ, Servilija. To oduvijek znaš.« Ton
mu je bio ozbiljan i ona ga je prihvatila. »Nisi mi rekla na što
trebam paziti«, nastavio je.

»Ona je jako mlada, Belase, a mlado čeljade može biti
jednako ludo kao staro. Gledaj hoće li zalutati na stranputicu,
hoće li je dovesti u iskušenje neki krasan mladić u gradu.«

»I tebe to zanima, lijepa moja kraljice ? Je li moguće da
se nadaš kako će pasti u iskušenje? Možda bih ja mogao na
njezinu putu namjestiti zamku da posrne. Takve bi se stvari lako
mogle izvesti.«

Servilija se ugrize za usnu dok je razmišljala, zatim
odmahnu glavom. »Ne. Ako je glupa, to neće biti zbog mene.«

»Znatiželjan sam zašto bi ti trošila zlato na tuđu ženu«,
reče Belas nagnuvši glavu dok je promatrao njezinu reakciju.
Zaprepastio se kad je vidio da su joj se na licu pojavile mrlje
rumenila.

»Ja želim… pomoći njemu, Belase. Ako je mogućnost da
mu budem korisna sve što mogu imati od njega, onda ću to
imati.«

Od tih se riječi njegovo lice smekšalo pa joj je prišao i
zagrlio je. »I ja sam bio u beznadnom stanju, jedanput ili
dvaput. Ljubav pravi budale od velikih srca.«

Servilija se oslobodi zagrljaja i dotaknu prstima oči.
»Hoćeš li onda to učiniti?«
»Naravno, kraljice moja. Stvar je gotova, čim vratim
masku voljenoga Dioniza u kutiju i publika posljednji put
uzdahne na moje stihove. Bi li htjela čuti vrhunac? To je nešto
rijetko.«
Ona ga zahvalno pogleda zbog brbljanja koje je izgladilo
trenutke njezine tuge. »Čekaj da zovnem djevojke, Belase.
Uvijek si bolji kad te gledaju lijepe žene«, reče ona opustivši se
nakon obavljena posla.
»To je moje prokletstvo što me nadahnjuju«, reče on.
»Mogu li izabrati najdražu kad završim? Glumac moje kvalitete
mora dobiti nagradu.«
»Samo jednu, Belase«, reče ona.
»Dvije? Žedan sam ljubavi, Servilija.«
»Jednu«, reče ona. »I čašu vina za tvoju žeđ.«

Cecilije je drhturio dok ga je more zapljuskivalo preko

pramca u mraku. Mogao je čuti šištanje i pljuskanje valova, ali
u noći bez Mjeseca činilo mu se da pluta kroz posvemašnju
tamu. Dvojica veslača nisu ni riječi progovorila otkad su
zaplovili, i samo su im jedva vidljive zvijezde pomagale da
održe smjer prema grčkim žalima. Jedro je spušteno prije nekog
vremena i Cecilije je prosudio da taj čin ima neko značenje
premda nije bio pomorac.

»Dobio sam dva noža i razni grčki novac, iako ne znam
kolika mu je stvarna vrijednost«, promrmlja Cecilije za sebe.
Jedan od veslača ušutka ga između dvaju zaveslaja i Cecilije
nastavi šutke dopunjavati popis u glavi. U trenutcima neugode
otkrio je da na taj način jasnije vidi kamo ide ako bi u
bezoblično stanje unio malo reda.

»Zlatni Cezarov prsten svezan u džepu dobra kožnog
pojasa. Par čvrstih sandala s vunenom podstavom protiv

žuljeva. Malo hrane u slučaju da se moram skrivati nekoliko
dana. Mješinica koja malko pušta vodu.«

To su stvari koje je ponio pošavši uhoditi Pompejevu
vojsku, pomisli razočarano. Nije mu se činilo da je to bogzna
što u danim okolnostima. Kad je još jedan mlaz hladne vode
polio njegovo sjedalo, Cecilije se potrudi malo jače da se
ohrabri.

»Istančan razum, dobro znanje grčkoga da može u
najmanju ruku proći kao seljak. Oštre oči. Iskustvo i nešto usput
pokupljene mudrosti.«

Sjedio je malo uspravnije u čamcu dok je nabrajao ta
postignuća, osjećajući se bolje. Uostalom, preporučili su ga za
taj zadatak i Cezar ne bi poslao budalu. Trebao je samo
procijeniti snagu legija i broj galija što ih je Pompej okupio. Sa
svojim znanjem grčkog jezika vjerovao je da će dobiti posla u
nekom taboru dok svakoga mjeseca ne dođe vrijeme da pođe
natrag do obale i pređa izvješće. Na kraju, tko god dođe da se s
njim sastane reći će mu da je zadatak završen pa će moći
uskočiti u brod i vratiti se kući.

»Hoćeš li ti doći po mene?« šapnuo je bližem veslaču.
Čovjek je srdito zašištao prije nego što je stigao završiti
pitanje. »Drži jezik za zubima. Oko nas ima galija na moru, a
glasovi se daleko čuju.«
Nije to bio osobit razgovor i Cecilije se pokuša primiriti i
ne osvrtati se na vodu koja kao da je uživala preskakati preko
pramca i pozdravljati ga kao starog prijatelja. Koliko god je
nastojao da se skloni, drugi će ga zapljus pronaći i otkriti put do
njegovih najskrivenijih dijelova tijela.
»S druge strane«, pomisli on, »u desnom me koljenu
probada kad god ga opteretim. Dva prsta me bole kad pada kiša.
Muči me jaka želja da ne budem ovdje. Ne znam s čim ću se
suočiti i postoji mogućnost da me zarobe, muče i ubiju. I tu su
osorni veslači koji nimalo ne mare za moje nevolje.«
Kad je došao do kraja popisa svojih nevolja, obojica su

veslača po nekom nagonu stala i potpuno nepokretno sjedila u
čamcu. Cecilije je otvorio usta da prošapće pitanje, ali bliži mu
je veslač rukom prekrio lice. Cecilije se sledio i počeo zuriti u
mrak napinjući uši.

Negdje u daljini mogao je čuti blago žuborenje valova na
pješčanom žalu i on pomisli kako je to zaustavilo njihovo
napredovanje. Zatim je iz tame čuo neko škripanje i zvuk kao
kad ribe iskaču iz vode. Zažmirio je u pomrčinu i isprva ništa
nije vidio, dok se iznad njih nije nadvila neka pokretna sjena.

Cecilije je bolno progutao pljuvačku kad se malo plovilo
počelo ljuljati na valovima koje je stvarala galija. Kad im se
približila, mogao je vidjeti golema vesla koja su uranjala u vodu
i čuti prigušeno udaranje bubnja negdje u blizini. Galija će ih
razbiti u iverje, bio je siguran. Činilo se da plovi ravno na njih i
on je znao da nema hrabrosti sjediti i čekati da kobilica
presiječe čamac i potopi ih ispod glatkoga zelenog dna da bi ih
okrvavljene predala morskim psima. Počeo je ustajati u panici i
veslač ga je zgrabio za lakat pokazujući usput snagu svoga
zvanja. Slijedila je kratka borba u tišini prije nego što je Cecilije
podlegao. Galija je bila golema crna planina iznad njih i on je
mogao vidjeti mutno svjetlo fenjera na visokoj palubi.

Njegovi su pratioci spustili vesla u vodu s beskrajnom
pomnjom, iskorištavajući buku galije da bi prikrili svoju. S
nekoliko snažnih zaveslaja izmaknuli su se izvan dometa
razorne kobilice i Cecilije bi se zakleo da su mu vesla s galije
prošla iznad glave kad su se podignula. Nastao je trenutak
čistog užasa dok je zamišljao kako će se vesla spustiti na
čamac, ali veslači su znali svoj posao i galija je produžila plov
bez zvuka uzbune.

Cecilije je shvatio da je zadržavao dah pa je zasoptao na
pramcu dok su njegova dvojica suputnika nastavila
ravnomjerno veslati bez ijedne riječi. Mogao je zamisliti
njihove prijekorne poglede te je ponovno u glavi prošao kroz
svoje popise da bi se umirio.

Činilo mu se da je prošla cijela vječnost prije nego što su
opet uvukli vesla i jedan od njih iskočio u vodu da pridrži
zanjihano plovilo. Cecilije je pogledao u crnu vodu i uzverao se
na rub čamca s velikom pomnjom nagnavši čovjeka u vodi da
tiho opsuje od nestrpljenja.

Naposljetku se iskrcao, našavši se u blagim valovima do
pojasa dok mu se hladan pijesak zavlačio između nevidljivih
nožnih prstiju.

»Sretno«, šapnuo je jedan od veslača, gurnuvši ga lagano
da krene svojim putem.

Cecilije se okrenuo i njegovi suputnici kao da su odmah
nestali. Na trenutak mu se još činilo da čuje zvuk njihovih
vesala, a potom je sve utihnulo i ostao je sam.

9. POGLAVLJE

Pompej je uživao u toplini sunca čekajući u oklopu,

dok mu je konj tiho hrzao sam za sebe. Poljana za paradu u
Dirahiju ( Grad na obali Jadranskog mora, Dyrrhachium. Danas
Drač u Albaniji (talijanski Durazzo).) uređena je poslije njegova
dolaska u Grčku i sad su zidovi i zgrade zatvarali prostrano
dvorište nasuto tvrdom crvenom ilovačom. Povjetarac je dizao
krvave vihore prašine a iznad glava su se tugaljivo dozivale
morske ptice. Tri blistave legije stajale su postrojene u njegovu
čast, njihovi su se redovi pružali u daljinu. Pompej je završio
smotru i požalio što Cezar ne može vidjeti spremnost vojnika
koji će prekinuti njegovu namjeru da vlada Rimom.

Jutro je prošlo u ugodnoj užurbanosti dok je Pompej
promatrao njihove manevre. Posebice su mu dojmljivi bili
konjanički odredi i znao je da im se Cezar može suprotstaviti
samo s četvrtinom njihova broja. Pompeja su prolazili trnci dok
je gledao kako galopiraju duž prostrana dvorišta u savršenoj
formaciji, skrećući u krugu na znak i izbacujući rojeve kopalja
da unište mete postavljene za vježbu. Ti će ljudi preoteti Rim iz
samozvančevih ruku. Cezar je za njih samo ime izdajice i
Pompeja je obradovala iskrena potpora njihovih zapovjednika
dok su mu prisezali na vjernost.

Deset je legija marširalo Grčkom da se pridruže
izbjeglom Senatu na zapadnoj obali, i Pompej je vidio da su to
disciplinirani ljudi visoka morala kojima se dobro upravlja.
Uživao je u njihovu gnušanju nad činjenicom da je bio prisiljen
napustiti svoj grad. Nije se mogla naći nikakva politička slabost
u grčkim legijama: on je izdao zapovijed i one su došle. Jedva
su čekale da se sukobe s neprijateljem i Pompeja je zabavljalo

kad je otkrio da su izvješća iz Galije vrijeđala te profesionalne
vojnike. Veselili su se prigodi da razobliče taštinu Cezarovih
veterana, osjećajući da je ona samo neopravdana bahatost. Bili
su to dobri ljudi da se s njima krene u rat.

Kvaliteta grčkih snaga pomogla je Pompeju da smanji
trajnu razdraženost s kojom se borio u dodiru sa senatorima i
njihovim obiteljima. Više je puta požalio što ih je uopće
dovodio, unatoč zakonskoj prevagi koju su davali njegovu
položaju. Zalili su se zbog vode tvrdeći da im je pogoršala
probavu, zbog vrućine, zbog smještaja u Dirahiju i zbog tisuću
drugih sitnica. Rijetki su shvaćali koliko su malo korisni
Pompeju sada kad se našao na bojištu. Umjesto da mu dadu
odriješene ruke, nastojali su utjecati na njegove odluke i ostati
snažni u području za koje su bili jadno opremljeni. Pompej je
dolazio u napast da ih privremeno prebaci brodom na neki grčki
otok. Samo činjenica da bi takav čin mogao potkopati njegovu
vlast spriječila ga je da ne izda zapovijed.

Svako je oko bilo uprto u njega kad je podbo
španjolskog konjica u galop i pojurio prema meti. Osjećao je
kako mu topli grčki zrak zviždi oko ušiju i grmljavina kopita
stapa se s treštanjem bubnjeva koje je pojačavalo njegovu
usredotočenost. Vreća slame sašivena u obliku čovjeka kao da
je narastala i njemu se činilo da vidi svaki šav konca što je metu
držao nauzgor.

Pred poredanim vojnicima hitac je morao biti savršen,
znao je da ne smije ni u čemu pogriješiti. Kad je koplje
napustilo njegovu ruku, osjetio je da će pogoditi. Pogledi
profesionalnih vojnika pratili su let koplja i mnogima je bilo
jasno đa je hitac dobar prije nego što se slamnati lik savio od
udarca. Kliknuli su i Pompej je podignuo ruku u znak pozdrava,
sav zasopljen. Lice mu se oblilo znojem i desno ga je rame
strašno boljelo, odgovarajući sve ljućoj patnji koju je osjećao u
crijevima. Osjetio je da mu mišići pucaju pri izbačaju, ali to nije
bilo važno. Rimljani poštuju snagu i zbog njegova nastupa oni

će se ponositi svojim zapovjednikom.
Pompej se okrenuo i dojahao natrag duž poredanih ljudi,

primjećujući njihova žestoka lica i disciplinu. Samo se njihov
zapovjedni časnik Labijen susreo s njegovim pogledom i
pozdravio ga kad je Pompej pritegnuo uzdu.

»Zadovoljan sam njima, Labijene«, reče Pompej,
dovoljno glasno da ga čuju legionari. »Raspusti ih da jedu, ali
neka ne bude previše hrane na pladnjevima. Želim da budu vitki
i gladni.« Glas mu se spustio na razgovorniji ton. »Otprati me
do hrama, generale. Imamo još mnoge stvari raspraviti.«

»Razumijem, gospodine«, odgovori Labijen. Njegovo je
oštro oko zapazilo kako Pompej štedi desnu ruku, ali
uvrjedljivo bi bilo to spomenuti ako Pompej radije šuti.
Labijenu je bilo drago što ne vidi znaka tegobe na Pompejevu
zajapurenu licu. Diktator je bio tvrd i ponosan čovjek, dobro je
izgledao na konju čak i u poodmakloj dobi. »Oni su uvijek
gladni, gospodine«, doda Labijen. »Neće te razočarati.«

»Ne, neće, to znam«, reče Pompej. »Rastjerat će
Cezarove razbojnike kao pljevu na vjetru.«

Labijen pognu glavu umjesto odgovora, poniknuvši
očima. Nije bilo teško iskazivati čast takvu čovjeku. Sve što je
vidio kod Pompeja dojmilo ga se čim je stigao. Diktator je
provodio vlast s lakoćom i dostojanstvom koje su ljudi
poštovali. Labijen je znao da se legionari u njega pouzdavaju i
doista bi se mnogi obradovali mogućnosti da se bore protiv
izdajice. Nekima je Grčka bila predugo u miru, posebno onima
koji su se nadali blistavoj karijeri. Kao što je i najniži kopljanik
dobro znao, rat donosi promaknuća mnogo brže nego mir. I
posljednji će se među njima nadati da će osvjedati ime protiv
Cezara, postati centurionom i poštovanim članom časničkog
staleža.

Pompej je pričekao da Labijen uzjaše na konja i bilo mu
je drago kad nije našao nikakve zamjerke na čovjeku i njegovu
ponašanju. General nije bio iznimne tjelesne građe, s obrijanom

glavom, crnim očima i licem tvrdih ploha. Ali pratio ga je glas
vrsnoće i Pompej se nije kolebao kad ga je uključio u svoje
vijeće. U Labijenu je bilo postojanosti koju je cijenio, dolazila
mu je gotovo kao lijek protiv otrovnih spletaka u Senatu.
Časnici poput njega mogli su se naći u svakoj luci i gradu koji
poštuju rimski zakon. Pompej je kimnuo Labijenu, pokazujući
zadovoljstvo.

Pod tim blagim okom Labijen je izdao zapovijed i redovi
su se raspali da bi gladni legionari krenuli prema vojarnama.
Miris tople hrane već je plovio zrakom i Pompej se sjetio da bi
Labijen mogao biti gladan poput njih poslije tako dugačka jutra.
Naredit će da se najbolje meso iznese pred generala. Labijen će
razumjeti taj izraz poštovanja bez suvišnih riječi.

Dok su jahali prema hramu koji je Pompej uzeo za svoj
stožer, Labijen se nakašljao. Pompej je iz iskustva znao da taj
čovjek neće progovoriti bez odobrenja. Bio je krasan primjerak
njegovih ljudi.

»Govori, generale. Reci mi što ti je na umu«, reče
Pompej.

»Htio bih poslati galiju da nadzire Ostiju, s tvojim
dopuštenjem. Ako doznamo dan njihova isplovljenja, moći
ćemo se pripremiti da ih dočekamo. Naša bi flota lako mogla
potopiti njihove brodove prije nego što se primaknu Grčkoj.«

»Mislim da bi ti zbog toga požalio, Labijene? To bi nam
obojici uskratilo mogućnost da ga potučemo ovdje«, odgovori
Pompej.

Labijen lagano podiže ramena. »Donekle, gospodine, ali
ne bih propustio priliku da sve to završimo, makar i tako.«

»Vrlo dobro, posluži se mojim pečatom u zapovijedima,
ali reci kapetanu da se drži dovoljno daleko od obale. Imam
ondje uhodu u luci da mi javi kad Cezar počne okupljati svoje
legije. One nas neće iznenaditi.«

»I ja to očekujem, gospodine«, reče Labijen. Dva se
čovjeka pogledaše i obojica se nasmiješiše.

Jupiterov hram u Dirahiju nije bio obilno urešen kao
hramovi na Forumu u Rimu. Bio je izgrađen za grčke bogove
prije trenutne uloge, i Pompej ga je izabrao više zbog
prostranosti i središnjeg položaja nego zbog religijskog
značenja. Ipak je izgledalo prikladno da poglavar panteona
promatra njegove pripreme, i Pompej je primijetio da su njegovi
vojnici i sluge ispunjeni strahopoštovanjem prema mjestu gdje
se nalaze. Nije se mogao čuti prostački jezik unutar zidova
svetišta i rijetko su se njihovi glasovi dizali iznada šapata.
Pompej je bio bogato nadario svećenike u hramu i nije se
iznenadio kad su odobrili njegov izbor. Uostalom, Jupiter
Pobjednik je bio vojnički bog.

Prepustivši konje brizi legijskih konjušara, zakoračili su
unutra između visokih stupova. Pompej je na trenutak zastao na
pragu da pogleda jesu li njegovi ljudi marljivi na poslu.

Ozračje tihe užurbanosti bilo je isto kao kad je izišao
toga jutra. Više od dvjesto časnika, službenika i robova nalazilo
se ondje da budu na usluzi novim legijama, i klopotavi zvuci
užurbanih sandala odjekivali su prostorom. Pompej je bio
naredio da se donesu teški stolovi za zemljovide i kraj svakoga
su od njih bili viši časnici nagnutih glava dok su postavljali
znakove i raspravljali o položajima. Zavladala je tišina kad su
se uspravili i ukočeno pozdravili. Pompej je uzvratio kretnju i
rad se neusiljeno nastavio.

Labijen je dao kacigu i mač robu poslužitelju i Pompej je
naredio da im se donese hrana dok su zajedno išli središnjim
prolazom. Glavni je zemljovid visio na zidu i Pompej je smjesta
prišao k njemu razmišljajući već o problemima koji ga čekaju.
Zemljovid je bio veličine čovjeka, naslikan na četvorinama
teleće kože koja je kamenom plovućcem bila izglačana poput
baršuna. Sva je Italija i Grčka ležala na njemu, u savršenim
bojama s mnogo pojedinosti.

Pompej provjeri jesu li mu ruke čiste i dodirnu glavne
luke na zapadnoj obali Grčke.

»Bilo bi mi dragocjeno tvoje mišljenje, Labijene. Ako
flota ne zaustavi Cezara, imat će stotine milja obale da izabere
gdje će se iskrcati, na sjeveru i jugu. Ako okupimo vojsku na
bilo kojem mjestu, on može izbjeći područje pod našim
nadzorom i podignuti tabor u potpunoj sigurnosti. Čak ni s
pedeset tisuća ljudi ne možemo čuvati svaku milju grčke
obale.«

Labijen baci pogled na zemljovid i njegovo je otvrdnulo
lice podsjećalo na čovjeka pri molitvi.

»Moramo pretpostaviti da je svih njegovih sedam legija
preživjelo prijetnju naših brodova«, reče Labijen. »To nije
vjerojatno, ali moramo s tim računati. Trebat će im goleme
količine opskrbe svaki dan i on neće moći čekati da priđemo k
njemu, osim ako ih ne izloži skapavanju od gladi. Shvatio sam
da hrana i voda pobjeđuju u bitkama jednako kao snaga
oružja.«

»Dobro sam se pripremio«, odgovori Pompej. »Dirahij
će biti naše glavno skladište. Grad je krcat žitom.« Očekivao je
pohvalu i iznenadio se kad se Labijen namrštio.

»Možda bi bolje bilo ne ostavljati tolike namirnice u
samo jednom gradu. Ne želim reći da bi se ovo moglo dogoditi,
ali ako bi njemu pošlo za rukom da nas odsiječe od Dirahija,
gdje bismo bili ? Jedanaest legija treba više meso nego sedam
legija.«

Pompej zovnu službenika i izdiktira naredbu. Tijekom
mjeseci nakon njihova prvog susreta postupno je shvatio da
Labijen dobro uočava takve pojedinosti i brzo ulazi u probleme
dugačka ratovanja. Jednostavno okupljanje jedanaest legija na
jednom mjestu stvaralo je užasne probleme u opskrbi. Labijen
mu je prvi put zapeo za oko kad je stvorio linije od velikih
grčkih imanja i gradova do zapada. Koliko je Pompej znao,
nijedan čovjek nije ostao bez obroka od prvog mjeseca. Bio je
to velik pothvat.

»Ako izbjegne našu flotu i iskrca se na istoku«, nastavi

Labijen zamišljeno, »dotle će provesti na moru više od mjesec
dana i ponestajat će mu pitke vode. Njegovi će ljudi morati
marširati stotine milje samo da dođu do nas. Da nije sklon
novotarijama kako si ga opisao, ja bih potpuno zanemario istok.
Za njega je daleko bolje da se uputi prema nekoj većoj luci na
zapadu, premda onuda vrve naše galije. Dirahij na sjeveru, te
Apolonija ili Orik, to bi bila moja procjena. Kladio bih se na te
tri luke, ili na neki komad obale između njih. On neće htjeti biti
na moru dulje nego što mora kraj naših galija koje su spremne
za napad.«

»Od tih triju luka, koju bi ti izabrao?« upita Pompej.
Labijen se nasmija zvukom nalik na cijepanje drva koji
nestade brzo kao što se i pojavio. »Mogu samo nagađati o
njegovu izboru, gospodine. Kad bih ja vodio njegov pohod,
izabrao bih Orik, znajući da će tvoje legije biti raspoređene oko
skupine luka dalje na sjeveru. Tada se barem ne bih morao
boriti na dvije fronte.«
Zvuk glasnih koraka prekide njihov razgovor i Pompej
pogleda niz hram. Njegovo dobro raspoloženje nestane kad je
ugledao Bruta.
Činjenica da je čovjek od najvećeg Cezarova povjerenja
prišao k njemu trebala bi biti razlogom veselja, to je Pompej
znao. Kad je Brut sa svojim kohortama stupio na kopno, grčke
su legije brujile od novosti i uzbuđenja. Čak je spasio odane
članove cestovne straže od Cezarove srdžbe i mlađi su vojnici
prolazili sa strahopoštovanjem pokraj galskoga veterana. Brut
se mnogo toga odrekao da bi s Pompejem riskirao život i to je
zasluživalo čast. Kad bi to bilo tako jednostavno!
Pompej je hladno promatrao kako Brut korača središnjim
prolazom prema njemu. Srebreni je oklop bio ulašten do
blještavila. Vidio je da je Brut predao mač kako mu je bilo
naređeno, pa je duboko udahnuo kad mu se general približio.
Osjećao je Labijenove oči na sebi koje su zapažale njegovu
reakciju čak i kad ju je nastojao prikriti.

Brut je pozdravio. »Poštujem zapovijedi, gospodine«,
rekao je.

Pompej se na njega namrštio, ne mogavši se sjetiti je li
ugovorio sastanak, ali nije želio takvu stvar priznati pred njima
dvojicom. Nekada je njegov mozak bio oštriji od svačijega u
Rimu, ali starost mu je jednako otupila oštricu pamćenja kao i
tjelesnu snagu. Na to ga je podsjećalo rame koje ga je katkad
jače zaboljelo. U njegovu se glasu moglo čuti malo ljutnje kad
je odgovorio.

»Odlučio sam ne potvrditi tvoje zapovjedništvo nad
Petom legijom, Brute. Tvoje će kohorte popuniti njezine redove
i ti ćeš primati zapovijedi od legata Selatisa. Pomno ću te
nadgledati i ako budeš dobro... ako zaključim da si odan, brzo
ćeš biti nagrađen. Možeš otići.«

Na Brutovu se licu nije vidjelo ni traga razočaranju.
Gotovo bi se bilo reklo da je očekivao takav odgovor.

»Hvala, gospodine«, reče on, pozdravi i okrenu se na
peti.

Pompej je primijetio da svako oko u hramu prati odlazak
srebrenoga generala te je uzdahnuo u sebi. Taj čovjek mu je bio
trn u peti, ali s druge strane bio je legenda.

»Što bi ti s njim učinio, Labijene?« reče. »Bi li mu
vjerovao?«

Labijen je oklijevao. Bilo mu je daleko manje ugodno
govoriti o drugim časnicima nego o taktičkim potezima i
teškoćama opskrbe. Progovorio je ipak kad mu se Pompej
obratio. »Nimalo više nego što mu ti vjeruješ, gospodine,
premda bih bio spreman predati mu legiju čim bih se uvjerio u
njegovu odanost. On je... veoma zanimljiv časnik. Nikada
nisam vidio boljeg mačevatelja. Legionari su ga obožavali,
kažu, i njegovo iskustvo jamči da je sposoban dobro
zapovijedati pod tvojim nadzorom. Ako se razišao s Cezarom,
kao što tvrdi, on će se trsiti da stekne tvoje povjerenje.«

»To je bit problema, Labijene. Ako mi je došao zbog

neke Cezarove strategije, mogao bi nam nanijeti više štete nego
cijela legija s njihove strane nađe li se na pravom mjestu - ako
zadrži odlučan juriš, ili se namjerno povuče u ključnom
trenutku, ili se iznenada premjesti i stane na put mojoj pričuvi.
U svakom od tih slučajeva bio bi uzrokom da izgubim rat. Kad
bih samo mogao biti siguran u njegovu odanost, počastio bih ga
i pružio mu prigodu da paradira u onom blistavom oklopu.
Nisam se ni u snu mogao nadati da ću zapovijedati jednim
Cezarovim generalom. Mogao bih ga iskoristiti, Labijene. Ali
kako stvari stoje, ne usuđuijem se povjerovati u informacije
koje donosi. Radije ne želim ništa od toga znati nego da budem
odvučen u propast.«

»Bolje je biti oprezan u ovom trenutku, gospodine. Kad
ubije prvog Cezarova vojnika, znat ćemo je li odan.«

Njih se dvojica pogledaše i Pompej kininu, prihvaćajući
prijedlog. Hrana je stigla na srebrenim pladnjevima i Pompej se
pobrinuo da Labijen uzme najbolji dio ponuđenog ručka. Jeli su
stojeći kraj zemljovida, nastavljajući raspravu o problemima
ratovanja. I kad su pladnjevi ostali prazni, još su se dugo
razgovarali, i sunce je počelo tonuti prema obzoru prije nego što
je Pompeju došlo vrijeme da ponovno posjeti srdite starce iz
Senata.

***

Brut je objesio mač o bok dok je izlazio na sunce,

ostavivši Labijena i staru budalu da sami smišljaju planove.
Dobro pristaju jedan uz drugoga, pomislio je. Ako je ikada bilo
iskre života u Labijenu, ona se ugasila tijekom godina
provedenih u Grčkoj, a Pompej je izgubio hrabrost skupa sa
svojom mladosti.

Pogledao je iza sebe i progunđao vidjevši dvojicu ljudi
koje je Labijen odredio da paze na svaki njegov korak. Isprva je

prihvaćao njihovu nazočnost, govoreći sam sebi da bi i on
jednako postupio. Kako mogu vjerovati generalu iz Galije koji
je toliko godina bio Cezarova desna ruka? Dok su mjeseci
prolazili i Pompej se i dalje držao daleko, nepravda takva stanja
počinjala ga je sve više i više mučiti. Brut je znao o Pompejevu
neprijatelju više nego itko živ, i znao je da bi mogao biti ključ
Cezarova uništenja. Umjesto toga njegove su prijedloge gotovo
uvrjedljivo primali Pompejevi službenici. Brut je počinjao
dvojiti prosljeđuju li oni uopće većinu njegovih poruka. Bila je
to gorka ironija, i trajna sjena Labijenovih ljudi toga popodneva
srdila ga je više nego inače.

Mrštio se u hodu, znajući da će kaskati iza njega. Možda
je bio trenutak da ih natjera da za svoju plaću dišu malo teže
nego obično. Nakon tri mjeseca provedena u vojarni poznavao
je dovoljno dobro Dirahij, pa je prvi put želio zanemariti
unutarnji glas koji mu je govorio da bude strpljiv dok ne stekne
povjerenje. Toga mu je dana odjednom bilo mučno od svega
toga, pa je iza prvog ugla prešao u trk jureći ulicom pod
začuđenim pogledom vozača kola i njegovih volova.

Brut je skrenuo u pokrajnu uličicu i otrčao do njezina
kraja ne osvrnuvši se. To je bilo nešto čemu ga je poučio Renije
kad je posljednji put bio u Grčkoj. U prvim trenutcima bijega
osvrtanje te može samo usporiti. Ti znaš da su iza tebe, da te
slijede.

Skrenuo je još dva puta u velikoj brzini i njegove su se
noge lijepo zagrijale. Bio je spremniji negoli ijedan vojnik u
vojarnama zahvaljujući trajnom vježbanju, i osjećao se kao da
bi mogao trčati cijeli dan. Ugledao je otvorena vrata i projurio
ravno kroz tuđu kuću da bi izišao na potpuno nepoznatu ulicu.
Nije se zaustavio da vidi jesu li mu i dalje na tragu, nego je
žestoko gazio još pola milje po vijugavim ulicama dok nije bio
siguran da ih je izgubio.

Oni će to prijaviti Labijenu ledena srca, bio je siguran,
iako će im to donijeti bičevanje. General nije bio okrutan, ali

zahtijevao je da se njegove zapovijedi doslovno provode i Brut
nije zavidio dvojici pratilaca. U najboljem slučaju proći će
jedan sat prije nego što ga zarobe. Labijen je iznad svega bio
djelotvoran i neće mu trebati mnogo vremena da zatvori mrežu.
Brut se naceri, znajući da postoji samo jedno mjesto koje je
vrijedno posjetiti u tako kratkom razdoblju slobode. Brzo se
pribrao i nastavio trčati krupnim koracima, dok su mu sandale
podizale crvenu gradsku prašinu u ritmu koji je mogao miljama
održavati.

Jednom mu se učinilo da vidi kako u daljini trče
legionari, ali Brut ih je držao na razmaku od jedne ulice i nije
im dopuštao da mu budu bliže. Znoj mu je ovlažio kosu, ali
njegova su pluća i dalje dobro udisala zrak kad je krenuo prema
središtu grada i dvorištu s vrtom gdje je znao da će naći
Cezarovu kćer, lijepu pticu u kavezu.

Poput svih senatora, Julija nije imala nikakve uloge
tijekom mjeseci čekanja da Cezar sagradi flotu i preplovi more.
Brut ju je prvih nekoliko tjedana poslije dolaska viđao kako drži
muža ispod ruke, ali kako se opseg Pompejeva rada povećavao,
ona je ostajala prepuštena sama sebi. Bilo je neobično kad su joj
ga predstavili u Pompejevu stožeru, tako daleko od Julijeva
imanja. Tijekom toga prvog susreta Brut je uspio izgovoriti
samo nekoliko pristojnih riječi, ali učinilo mu se da je ulovio
iskru ispod njezina službenog držanja. Pompejevi su je robovi
bili ukrasili i osuli draguljima upravo onako kako je ona nekoć
prorekla. Brutu je bila duboko uzbudljiva mješavina hladna
držanja i teškog mirisa, kao upozorenje i izazov.

Kad je tek ugledao vrt u koji se sklanjala od
poslijepodnevne vrućine, primijetio je da su ulazi gotovo pusti.
Znao je da Pompej ostaje u hramu do večeri i da potom odlazi
na dosadne sastanke sa senatorima. Osim nekoliko osobnih
ropkinja, njegova je žena bila praktički sama.

Brut je nagađao da će Pompej imati vojnike negdje blizu
nje, ali kad je pogledao u sjenovito unutarnje dvorište, nitko se

drugi nije mogao vidjeti. Srce mu je brže zakucalo zbog
izlaganja opasnosti. Pompej je znao da se on prije upoznao s
Julijom preko njezina oca.

Neće trebati bogzna kakav dokaz da ostarjeli muž
posumnja u nešto više od slučajna poznanstva.

Možda se radilo o činjenici da mu je uskraćeno
zapovjedništvo nad legijom, ili ga je ljutilo trajno nepovjerenje i
razmak koji mu je Pompej nametnuo. Bilo jedno ili drugo, Brut
je osjetio trnce užitka usprkos strahovitu riziku.

»Jesi li dobro, Julija?« zovnuo je tiho kroz ukrašene
rešetke.

Vidio je kako se ukočila i pogledala oko sebe, slika i
prilika Julijeve prve žene Komelije. Bila je lijepa žena i pogled
na nju prizvao mu je s iznenađujućom snagom sjećanje na
njihovu jedinu zajedničku noć. Bilo je tada malo krvi, upamtio
je, iako možda dovoljno da je veže uz njega.

Ustala je i prišla ulaznim vratima, sva rumena u licu.
»Što radiš ovdje?« upitala je. »Moj muž...«

»Raspravlja o svojim ispraznim nakanama s Labijenom,
kao i uvijek, Julija, i siguran sam da to znaš. Zašto ostavlja ženu
kao što si ti da samuje u ovako krasnu danu, to ne mogu
razumjeti.«

Čuo je visok glas djeteta koje je neusklađeno pjevalo u
pozadini.

»Tvoj sin? Tko je još s tobom ovdje?«
»Ne smiješ sa mnom razgovarati, Brate!« rekla je i
nervozo pogledala oko sebe. »On ima stražare nedaleko odavde
i uvijek se naokolo vrzmaju robovi. Ovdje nema privatnosti.«
Malen dječačić dotrča iz kuće i Brut mu namignu. Dijete
se nasmija.
»Vrlo je lijep, taj mali. Pogledaj kolike su mu ruke. Bit
će veliki mačevatelj.«
Julijin se strah ublažio nakon pohvale i ona se okrenula
prema sinu. »Idi u kuću. Začas ću doći da se s tobom igram«,

rekla je. Oboje je gledalo kako dječak ozbiljno potvrđuje
glavom i odlazi preko vrta.

»Hoćeš li me pustiti unutra?« upita Brut.
Julija čvrsto odmahnu glavom. »Nikako. Ne smiju me
vidjeti s tobom i mislim da ti ne mogu vjerovati.«
»Često sam se sjećao jedne noći u konjušnici«, prizna
on, uživajući u načinu kako je porumenjela. »Ne možeš mi reći
da ti je Pompej sada draži.«
»On je moj muž«, reče ona, ali iz njezina je glasa nestala
čvrstoća.
Nesvjesno se primaknula rešetkama. Da nije bilo
željeznih šipaka između njih, mogao bi je zagrliti i poljubiti, ali
pomislio je kako je ona spremna pobjeći ako to pokuša.
»Zašto si napustio moga oca?« upita ona iznenada.
»Nikada to od tebe nisam očekivala. Znam da to nije imalo veze
sa mnom.«
Njegov je odgovor došao tako brzo da nije ni primijetila
kako je u hipu pogledao u stranu. U takvu mu je raspoloženju
lako bilo lagati.
»Tvoj otac je najbolji čovjek kojega sam upoznao, Julija.
Pompej će morati imati puno sreće da ga pobijedi, unatoč
svemu njegovu samopouzdanju.«
»Pa zašto si onda pobjegao od njega?« reče ona
bljesnuvši očima.
Pitao se o njezinu unutarnjem razdoru dok joj muž
planira rat protiv njezina oca. Kad ga je pogledala, pala mu je
na pamet ideja koja je bila podjednako uzbudljiva i jednostavna.
Ali je značila užasan rizik. Koliko može vjerovati onomu što je
vidio u njezinim očima? Hoće li ga izdati?
»Hoćeš li se zakleti da nećeš reći Pompeju?« šapnuo je.
»Kunem ti se životom moga sina«, odgovorila je
naginjući se bliže.
»Ja nisam ostavio Julija«, reče on. »Ovdje sam da mu
pomognem pobijediti.«

Njezine su se crvene usne otvorile dok je razumijevala
što je rekao. Želio ju je silno poljubiti i njegova se ruka sama
pomaknula da joj pogladi kosu. Ona se u času odmaknula izvan
dosega.

»Nitko drugi ne zna«, rekao je. »Tebi sam rekao samo
stoga što nisam mogao podnijeti da me smatraš izdajicom.«

Vidio je kako ona želi povjerovati njegovim riječima i
jedva se suzdržavao da ne prasne u smijeh.

»Ali tvoj mi muž ne vjeruje«, nastavio je. »Ne dopušta
mi da zapovijedam s dovoljno ljudi kako bih mogao nešto
učiniti. Mislim da me namjerava staviti u čelne redove kako bih
poginuo u prvom sukobu.« Je li previše očito što namjerava?
Htio ju je lukavo navesti da se uplaši za njega, ali teško mu je
bilo naći pravi ton.

Ona još nije odgovarala i on je mogao vidjeti tjeskobu na
njezinu licu kad se našla u procijepu između dviju sukobljenih
odanosti. Voljela je oca, to je znao. Kockao se pretpostavljajući
da neće reći Pompeju i time njega osuditi na smrt. Ako se u njoj
razvila ljubav prema diktatoru, Brut je znao da se njegov život
može mjeriti satima. Već je bio izbezumljen rizikom koji je
preuzeo, i dok je ona šutjela ni s čim nije htio pokazati da
povlači svoje riječi.

»Želi li moj otac da zapovijedaš legijom?« upitala je
tiho.

On je tada prigušio smiješak, znajući da je još njegova i
da je pobijedio. »Želi, Julija«, rekao je.

»Onda ću nagovoriti muža da ti povjeri zapovjedništvo.«
Prisilio se da na licu pokaže iznenađenje, kao da nikada
nije o tome razmišljao.
»Možeš li to učiniti? On ne voli da ga se na nešto
nagovara«, rekao je. Vidio je da je problijedjela, i sada kad je
ideja pala na plodno tlo osjetio je kako istječe njegovo vrijeme.
Ne smiju ga zateći na njezinoj kapiji, posebno to ne smiju sada.
»Dobro ga poznajem«, rekla je. »Naći ću načina.« Naglo

je pritisnula lice uz rešetke i čvrsto ga poljubila u usta. »Javi
mojem ocu da ga nisam zaboravila«, rekla je.

»Hoću, djevojko, ali sada moram poći«, odgovorio je.
Mogao se zakleti da je čuo iz daljine kloparanje
potkovanih sndala. Morat će biti daleko odade kad ga nađu, po
mogućnosti u nekoj krčmi s djevojkom u krilu. Bit će teško
izvući se riječima iz svega toga, ali nadao se da nije nemoguće.
»Kad ću te opet vidjeti?« upitala je ona.
»Otpusti sluge preksutra u isto vrijeme. Ako budem
mogao, bit ću ovdje«, reče on radujući se u srcu. Bilo je to
daleko više nego što se u početku nadao. Umjesto osobna užitka
da katkada povali Pompejevu ženu, ulozi su postali zastrašujuće
visoki.
»Idi brzo!« rekla je ona vidjevši koliko je nervozan.
On je kimnuo i napokon pobjegao, skrenuvši u trku iza
prvog ugla. Ona ga je gledala kako odlazi i trgnula se kad su
nakon nekoliko trenutaka zakloparali vojnici njezina muža.
Natjerat će ih da se dobro naplešu, pomislila je, i prvi put nakon
dolaska u Grčku njezino je srce divlje zakucalo od uzbuđenja.

10. POGLAVLJE

Svetkovina Dobre božice (Bona Dea slavila se kao

božica plodnosti i čistoće; njezin dan je padao početkom
svibnja ili prosinca.) bila je u punom jeku i Rim je bio pun
žena. Toga dana svake godine muškarci su odlazili rano spavati
dok su slobodne žene u gradu pile i pjevale i plesale. Neke su
hodale golih grudi, bančeći u punoj razuzdanosti svetkovine
dok su njihove obitelji bile kod kuće.

Mnogi su se muškarci penjali na krovove da vide što se
događa, ali ako bi ih ugledale, pljusak kamenja otjerao bi
promatrače natrag izvan pogleda. Još neugodnije bi bilo ako bi
kojega zatekle na ulici. Svake se godine govorilo o mladićima
koji su bili stjerani u škripac jer bi ih znatiželja predugo
zadržala vani. Neki su idućega jutra bivali nađeni poderane
odjeće ili goli, svi previše zaprepašteni da bi mogli kazati što im
se dogodilo.

Belas je promatrao nekadašnju Marijevu kuću s visoka
prozora preko puta, pitajući se kako bi došao bliže. Vidio je kad
je Cezar kroza smijeh poželio laku noć ženi prije nego što će
otići na cjelonoćni sastanak s časnicima. Konzul je zakasnio da
bi mogao dostojanstvo proći i za njegovom se pratnjom čulo
zviždanje dok su marširali niz Kvirinalski brežuljak prema
Forumu. Normalna su pravila prestajala vrijediti za vrijeme
svetkovine Dobre božice, i Belas je uživao u konzulovoj očitoj
nelagodnosti. Nema dostojanstva u pokušaju da se tko odupre
ženskom slavlju, čak ni kad su senatori u pitanju.

S uzdignuta položaja Belas je sa zanimanjem promatrao
kako skupina vestalskih djevica bučno dolazi uz brijeg, praćena
udaranjem bubnjeva i razbludnim zvucima frula. Dvije

predvodnice bile su nage do pasa i njihove su dojke veoma
zavodljivo poskakivale, prema Belasovu mišljenju, dok su im se
dugačke nauljene noge sjale u svjedu baklja. Nije se usuđivao
izviriti da ne bi pogledale gore i vidjele ga. Vestalke su posebice
mogle biti okrutne ako bi te noći spazile muškarca. Smrt je
čekala onoga tko bih ih samo dodirnuo i osuda se uvijek
provodila. Belas se nervozno ohrabrio pomislivši kako je dolje
zaključao kućna vrata, kad je za tu noć unajmio sobu.

Marijeva se kuća sve više ispunjavala gošćama koje je
pozvala Pompeja. Kao konzulova žena, odmah je stekla ugled u
društvu i očito je uživala u svojem novom položaju. Belas je
promatrao kako žene iz visokih obitelji stižu iz svih dijelova
grada i lupkao je prstima po prozorskom okviru, nesretan što ne
može vidjeti što se događa unutra. Većina je muškaraca bila
spremna povećavati glasine o razuzdanosti, ali Belas je znao da
se govorkanje temelji na vrlo malo činjenica. Tajne Dobre
božice dobro su se čuvale.

Napinjao se da vidi kroz otvorenu kapiju kad mu nove
uzvanice nisu zaprječavale pogled. Iako je kuća bila prostrana,
Belas je pretpostavljao da je prizemlje prepuno plemenitaških
kćeri. Glasovi su im bili promukli od pjevanja i smijeha i
dovikivanja, jer su jako dobro znale da će ih muškarci čuti i
pitati se kakvim se nećudoređnostima prepuštaju.

Belas nije želio biti na tome mjestu i to je bio rekao
Serviliji, kazavši da mlađahna Pompeja ni u kom slučaju neće
osramotiti Cezara te noći. Bila je dotada čvrsta, i on je zauzeo
mjesto u visokoj sobi koja je gledala na ulicu, poniješi samo
malo sira i kruha da mu prave društvo. Bit će to duga noć uz
takvo samotnjačko bdijenje.

Kad je izišao Mjesec, u ulici ispod njega bilo je prizora
gola mesa koji su ga bolno mučili kad je već svako sputavanje
popustilo. Belas se vrpoljio čekajući satima pod mukama
vlastite mašte. Mogao je čuti kako neka žena hrče negdje u
blizini, možda na samom ulazu njegova skrovišta. Znoj se po

njemu lijepio dok je žmirio kroz sjaj baklja i pokušavao ne
primjećivati vino koje su jedna drugoj izlijevale na kožu,
tamnocrvenu tekućinu po zlatnoj puti.

Izgubljen tako u sanjarenju nije zapazio ništa neobično u
zanjihanoj figuri koja se penjala uz brežuljak. Kosa joj je bila
dugačka i čvrsto svezana u klupko na zatiljku. Nosila je plašt
koji je lepršao na povjetarcu, otkrivajući stolu koja je bila crna
kao noć. Belas je čuo kako njezini koraci odjekuju na pločniku
da bi se zaustavili kad je stigla do kuće koju je motrio.

Nije mogao odoljeti da opet ne pogleda pa se primaknuo
bliže prozoru i pogledao dolje dok mu je srce bubnjalo. Ruke su
mu stegnule okvir od iznenadne napetosti a usta se otvorila da
šapnu psovku. Bilo je doista nemoguće ono što je vidio.

Osoba je nosila vinsku mješinicu mlohavu kao mošnje
nekog starca. Belas je promatrao kad je nagnula glavu tako da
je svjetlo baklje palo na njezino grlo. To nije bila žena. Lice je
bilo vješto namazano, čak je i hod bio ženski, usprkos očitom
pijanstvu. Ali Belas je glumio žene u velikim kazalištima i
pouzdano je znao što vidi. U mraku je pljeskao drskosti toga
muškarca i pitao se koliko će proći prije nego što ga otkriju.
Neće biti nježne s njim. Ponoć je došla i prošla i nijedan
muškarac nema pravo hodati gradom u te sate. Ako vestalke
ulove uljeza, bit će sretan ako ga ne sruše na do i zatim ga
uškope. Belas se strese od te mogućnosti i pomisli da neznancu
ponudi utočište do zore. Zadržao je dah pripremajući se da to
učini kad je primijetio da kretnje onoga muškarca postaju
znatno oštrije dok je zurio u vrt. I pijanstvo je hinjeno, shvati
Belas. Neznanac nije dakle mlad glupan koji se razmeće pred
prijateljima, nego netko mnogo opasniji. Bi li mogao biti
ubojica? Belas opsova sam sebe što nije imao prigode doći u
dodir sa Servilijom za vrijeme svetkovine Dobre božice. Ali što
god se dogodilo, nije se usuđivao napustiti utočište svoje
sobice.

Promatrao je kako čovjek gleda prizore i sluša zvukove

koji su Belasu bili uskraćeni da bi zatim teturavo prošao kroz
ulazna vrata i stupio u mirisni vrt. Belas je ostao sam, grizući se
od znatiželje. Ni u najmahnitijim danima svoje mladosti on ne
bi riskirao da bude zatečen na ulici tijekom te svetkovine.

Nestrpljivo je čekao nadajući se nenadnoj provali
ogorčena vrištanja kad bude otkrivena varka toga muškarca. To
se nije odmah dogodilo i on se sve napetije počeo premještati s
noge na nogu.

Dugo mu je vremena trebalo da shvati kako čovjek neće
izići, ni prisilno ni na drugi način. Toliko je Belas bio
zaokupljen opasnošću da se gotovo sledio od gnušanja kad ga je
prožela prva sumnja. Nije vjerovao da bi neznanac mogao dugo
zavaravati toliko žena, ako bi mu to uopće pošlo za rukom.
Onda ga je netko očekivao? Belas je u mraku pretresao
mogućnosti. Možda se taj muškarac prostituira, pa je unajmljen
za jednu noć. To mu je bilo beskrajno prihvatljivije nego da se
radilo o hladnokrvnom pustolovu koji možda upravo u tom času
polaže Pompeju na svilenu počivaljku. Belas poče pjevušiti
ispod glasa kako je katkad činio u trenutcima zabrinutosti. Znao
je da mora pogledati u kuću.

Spustio se niz dva stubišna krila u potpunom mraku dok
nije napipao glatko drvo uličnih vrata. Oprezno ih je otvorio i
zirnuo van. Usnula žena pala je unutra kad joj je izmaknuo
naslon i Belas se sledio kad mu se svalila kraj nogu. Nije se
probudila kad ju je uhvatio ispod pazuha i odmaknuo u stranu.
Mogao je osjetiti kako mu tuče bilo dok je gledao hoće li se
žena pomaknuti. Zavrijedio je bolju plaću za takvu noć.

Belas uputi molitvu svim najmuževnijim rimskim
božanstvima da ga štite i kliznu preko ulice, ostavivši
pritvorena vrata iza sebe. S pretjeranim oprezom provirio je
kroz kapiju nekadašnje Marijeve kuće dok mu se razbuktavala
mašta.

Gola žena ležala je nauznak točno iza kapije, s praznom
vinskom mješinicom kraj sebe. Unatoč strahu vidio je kakva je

ljepotica, ali to nije bila Pompeja. Iznenadan smijeh iz kuće
nagnao ga je da ustukne i Belas je pogledao prema oba kraja
ulice, strahujući da će ga otkriti žene koje mu dođu s leđa.
Stresao se zamišljajući njihovo veselje. Zašao je dublje u vrt i
skrio se kad su kraj njega prošle dvije žene i zamalo da ga nisu
otkrile. Strah je bio prevelik i mogao je osjetiti miris vlastitog
jetkog znoja.

Bio je gotovo spreman otići kad je ponovno ugledao
neznanca. Prerušenje je djelomice pokvarila vidljiva snaga
muškarca kad je stupio na čistinu noseći golu ženu u naručju.
Noge su joj bile smotane kao u mačeta i nešto je mrmljala dok
ju je nosio prema nekom skrivenom mjestu. Belas je mogao
samo zaklimati glavom vidjevši toliku neznančevu drskost. Još
je na njemu bio plašt i stola, ali ruke su mu bile previše
mišićave da bi bile ženske. A žena je katkad pokušavala pjevati
između napadaja štucavice. Dok joj se glava ljuljala, Belas je
primijetio Pompejino lice i sa zaprepaštenjem gledao kako se
njezina ruka ovija oko muškarčeva vrata i priteže njegovu glavu
dolje prema svojim usnama. Rijetko je kad izgledala ljepše,
zapazio je Belas, a crne su joj se kose rasipale po ramenima i
njihale dok je ona ljubila neznanca. Obrazi su joj gorjeli od vina
i strasti, i Belas je jako zavidio čovjeku koji je sve stavio na
kocku da se nađe tu u vrtu.

Palo mu je na pamet da neće biti nikakve štete ako ode i
ništa ne kaže. Jedan njegov dio želio je učiniti upravo to, ali
prihvatio je od Servilije zlato i sve što uza nj ide.

»Je li ona vrijedna tvog života?« rekao je iznenada,
povisivši glas da dopre do njih.

Neznanac je gotovo ispustio Pompeju na taj zvuk i brzo
se okrenuo prema njegovu izvoru. Belas se sklonio s pogleda i
pobjegao. Vratio se na drugu stranu ulice prije nego što se
mogla dignuti uzbuna.

Obavio je svoj posao i onaj mladić je znao da ga je netko
vidio. Belas je uzdahnuo gledajući s visoka prozora pomutnju

koja je nastala. Neznanac je nestao, možda umaknuo preko vrta
da bi preskočio zid i pobjegao. Sve je žene u kući uzbunila
gospodarica i sada su psovale i prijetile pretražujući dvorište.
Jedna je čak zalupala na vrata preko puta, ali Belas ih je čvrsto
zasunuo i mogao se nasmiješiti. Pitao se je li se neznanac
vraćao iz kreveta ili je bio krenuo u krevet. Uostalom, čovjek je
zaslužio nešto za svoj trud. Kad osvane jutro, bit će nevolje.

Julije je zijevao dok je jeo hladnu janjetinu i prženi luk

nakon neprospavane noći. Kad se prva svjedost pojavila na
Forumu, planovi i rasprave počinjali su se međusobno
preklapati dok napokon nije shvatio kako je došlo vrijeme da
sjednica završi. I Adan je snažno zijevnuo, nakon što je cijeli
sastanak prosjedio s još dva pisara bilježeći odluke i zapisujući
sve do najmanje pojedinosti.

Čudnovato je bilo nalaziti se u Kuriji bez ijednog
senatora u klupama. Kad su na mjesta posjedali časnici
njegovih legija, dvorana je dobila izgled vojnog sudišta i Juliju
je bilo žao što pravi Senat nije mogao vidjeti djelotvornost tih
ljudi. Nije bilo suvišnog krasnoslovljenja tijekom dugih sati
mraka: previše je stvarnog posla trebalo obaviti.

Unatoč svim slobodama svetkovine, malo im je izgreda
dojavljeno tijekom duga noćnog bdijenja. Prekršivši tradiciju.
Julije je postavio vojnike na stubište senatske zgrade da spriječe
svaku nerazboritu ženu koja bi se usudila prići da im zasmeta u
poslu. Činilo se da je straža bila uspješna, ali praskozorje je
donijelo poneki smiješak u dvoranu kad je oglašen završetak
svetkovine Dobre božice i mogućnost da se napokon pođe na
počinak.

Julije ponosno pogleda ljude koji su se okupili na
njegovu zapovijed. Osim sedmorice generala, zovnuo je
najstarije centurione i vojničke tribune da čuju konačne
pripreme za odlazak iz Rima. Više od tristo ljudi stiskalo se u

klupama i katkad je rasprava bivala bučna i vesela kao da se
vodila žestoka senatska prepirka.

Iako se umorio, Julije je bio zadovoljan s pripremama za
rat. Flota je čekala da isplovi iz Ostije i imao je dostatno ljudi
da napuni brodove, sada kad su još tri legije stigle s juga i
podignule šatore na Marsovoj poljani. Marko Antonije bio je
pouzdan u ulozi konzula i svaki je čovjek u dvorani poznavao
glavne odredbe za iskrcavanje u Grčkoj, iako nije bio određen
konačan datum.

»Još mjesec dana«, promrmljao je Julije Domiciju koji je
stajao kraj njega, »pa ćemo opet u rat.«

»Još jedno bacanje kocke za cijeli ulog«, odgovorio je
Domicije, podsjećajući ga na razgovor kod Rubikona prije
nekoliko mjeseci.

Julije se nasmija na tu primjedbu. »Kada god pomislim
da sam ovladao igrom, čini mi se da uvijek otkrijem kako sam
igrao naslijepo na nekoj većoj ploči. Poslao sam Cecilija u
Grčku da bude zarobljen, ali umjesto toga svakog mjeseca
dobivamo potanka izvješća koja su vrjednija od zlata. Taj
čovjek je lisac, čini mi se, i bogovi imaju čudan osjećaj za
humor.«

Domicije kimnu osjećajući isto zadovoljstvo koje se
vidjelo na Julijevu licu. Cecilijeva izvješća bila su važan dio
njihovih priprema, i onima koji su znali da je bio poslan samo
da posije nepovjerenje prema Brutu bilo je osobno drago što
lukavština nije uspjela, barem do toga trenutka. Čak je i tada
budući rat bio samo pola posla koji ih je očekivao. Julije je bio
opsjednut mišlju da mora za sobom ostaviti siguran grad i
mjesecima su radili na tome da pripreme Rim za prepuštanje
uprave Marku Antoniju.

Novi sudci uzeli su k srcu jedinu uputu koju im je dao
Julije: »Radite brže i ne primajte mito«. Kraj prisutna straha od
toga čovjeka, to je bilo dovoljno da se prihvate nekih zaostalih
slučajeva koji su se nakupili tijekom mjeseci prije Pompejeva

odlaska. Malo je službenika ponovno podleglo mitu i takvi su
ostali na milost i nemilost svojih žrtava, sada kad su se žalbe
ozbiljno razmatrale.

Grad je ponovno živio u miru, unatoč pobunama. Od
pučanstva se zahtijevalo povjerenje i ono ga je iskazivalo,
barem trenutno. Marko Antonije će naslijediti velik dio dobre
volje kad legije odu. Julije je održao obećanja koja je dao na
Forumu i pobrinuo se za deset kohorta da održavaju mir dok
njega ne bude u gradu. Ohrabreni prisustvom iskusnijih časnika,
cestovni stražari iz Korfinija bili su savršeni za taj zadatak i
Julije je bio sretan kad je Ahenobarba imenovao njihovim
generalom.

Te je noći Julije podignuo pehar da osobno nazdravi
Ahenobarbu. Nije požalio što ga je poštedio, i posvemašnje
pomanjkanje mašte toga čovjeka izvrsno je pristajalo uz
dužnost čuvanja reda i mira u Rimu. Julije je vidio njegov
ponos kad mu je uzvratio zdravicu.

U dvoranu uđe vojnik, jedan od onih koje je Julije
ostavio da čuvaju brončana vrata. Julije je ukočeno ustao kad je
vidio da s njim dolazi Servilija. Ostali su časnici bučno slijedili
njegov primjer i svi su u tišini čuli metalni zveket tanjura koji
se zavrtio na mramornom podu prije nego što ga je netko
pritisnuo nogom. Servilija se nije nasmiješila kad ga je
pozdravila i Julije ju je gledao osjećajući kako mu srce pada u
pete.

»Što te dovodi ovamo?« rekao je.
Njezin pogled obuhvati nabijene redove njegovih
časnika i on shvati da joj je neugodno govoriti pred drugima.
»Pođi sa mnom mojoj kući, na Kvirinal«, reče on.
»Otpustit ću ljude.«
»Neću onamo, konzule«, reče ona oklijevajući.
Julije izgubi strpljenje i uhvati je ispod ruke, koračajući
prema stubištu koje vodi na Forum. Oboje je moglo vidjeti
cijelu njegovu površinu, i čisti mu je zrak pomogao da razbistri

misli nakon dugotrajna udisanja dima uljevitih baklja.
»Ne uživam u ovome«, poče ona, »ali imala sam čovjeka

koji je prošle noći nadzirao tvoju kuću.«
Julije se zagleda u nju, a misli mu smjesta prože sumnja.

»Drugi put ćemo raspravljati o tvojem pravu da to činiš. Kaži
mi što je vidio«, reče on.

Ona prijeđe na pojedinosti kojima je svjedočio Belas,
promatrajući kako on postaje sve hladniji i gnjevniji dok je
govorila. Dugo je vremena šutio, zureći preko prostranstva trga.
Prije nekoliko trenutaka nije želio ništa drugo nego spavati, ali
njezine riječi rastrgale su mu veselo raspoloženje na komadiće.

Nesvjesno je stisnuo šake prije nego što se prisilio da
progovori. »Od nje ću doznati istinu o tome.«

Pompejine su oči bile crvene od plača kad je Julije uletio

u sobu kao vihor. Ostavio je vojnike na ulici da ne budu
svjedocima njegova najprisnijeg sastanka. Jedan pogled na
njezin izraz krivnje i njegovo je poniženje bilo potpuno.

»Žao mi je«, rekla je čim ga je vidjela, i zajecala je kao
dijete prije nego što je on mogao progovoriti.

Pitanje je u njemu ključalo kao želučana kiselina, ali
riječi je trebalo izgovoriti naglas. »Je li to onda istina?«

Nije mogla pogledati u njega kad je kimnula, samo je
zagnjurila lice u rubac orošen suzama. Stao je ispred nje,
otvarajući i stišćući ruke dok se borio da nađe odgovor.

»Je li došao prošle noći? Je li to bilo silovanje?« reče
naposljetku, znajući da bi to bilo nemoguće. Pokušaj silovanja
na dan Dobre božice bio bi jednak samoubojstvu. Njegove su se
misli toliko zamrsile da je jedva mogao razmišljati. Od
zaprepaštenja hvatalo ga je ludilo, to je shvaćao tek djelomice,
ali znao je da će biti užasno kad srdžba napokon prođe.

»Ne, nije to. Ne mogu... bila sam pijana...«
Njezino je cviljenje počinjalo nagrizati njegovu mirnoću

od zapanjenosti. Mogao je točno vidjeti u mislima okrutne
kazne koje su ga dovodile u iskušenje. Njegovi se ljudi neće
usuditi ući u kuću čak i da je zadavi. Ruke su mu se grčevito
stezale, ali nije joj se približio.

Okrenuo se zbog povišenih glasova s ulice, gotovo
zahvalan za to iznenadno odvlačenje pozornosti. Čuo je kako
neki čudan glas viče i kad je ponovno pogledao Pompeju vidio
je da je problijedjela kao krpa.

»Oh ne...« prošaptala je. »Nemoj mu nanijeti zlo, molim
te. On je lud.« Ustala je i pružila ruke prema Juliju.

On je ustuknuo kao pred zmijom, dok mu se lice grčilo
od ljutnje. »On je ovdje?« upitao je. »Vratio se u moju kuću?«

Julije pođe oštrim korakom do kapije gdje su njegovi
vojnici čvrsto držali cmizdrava muškarca na uličnom
popločenju. Usta su mu bila okrvavljena, ali borio se kao luđak.
Pompeja je užasno vrisnula kad ga je ugledala. Julije je potresao
glavom od zaprepaštenja. Neznanac kojega je vidio Belas bio je
mladić, jedva napunio osamnaest godina. Imao je dugačku kosu
do ramena, i Julije je to kivno primijetio. Dok ga je promatrao,
osjećao se starim i njegova se ogorčenost pojačala.

Vojnici su držali uljeza u tmurnoj tišini kad su shvatili da
je njihov general s njima. Jedan je od njih u borbi dobio
posjeklinu po usni i sav se bio zajapurio u licu od napora.

»Podignite ga«, rekao je Julije i ruka mu je sama od sebe
pala na mač.

Pompeja je panično vrisnula i Julije se okrenuo da je
žestoko pljusne po licu. Udarac ju je ušutkao i njezine su se oči
ispunile suzama kad je mladić ustao i sučelio se s mučiteljima.
Teško je disao dok je nadlanicom brisao krv s usta.

»Uzmite mene«, rekao je jasno. »Nju pustite.«
»Uvedite ga unutra«, rekao je resko Julije. »Ne želim da
cijeli Rim ovo gleda.«
Njegovi su ljudi spustili teške ruke na mladića, odvukli
ga u vrt i zaključali kapiju iza sebe. Pompeja ih je pratila dok

joj se pred očima mračilo od užasa i bijede kad su se maknuli sa
sunca i ušli u hladovinu ispod trijema.

Vojnici su bacili mladića na mramorni pod i on je pao
praćen tupim zvukom. Bolno je stenjao kad se opet pridignuo. S
predbacivanjem je pogledao u Julija.

»Onda? « rekao je Julije. »Kako se zoveš, momče? Htio
bih znati što si točno mislio da će se ovdje dogoditi.«

»Zovem se Publije i mislio sam da bi je ti mogao ubiti«,
odgovori mladić.

Držao je glavu ponosno i Julije je na trenutak izgubio
strpljenje, tresnuvši ga snažno člancima preko usta. Krv je
polagano curila niz Publijevo lice, ali oči su ostale prkosne.

»Govorimo o mojoj ženi, momče. Ti nemaš pravo na
mišljenje«, reče Julije sporo.

»Ja je volim. Volio sam je prije nego što se udala za
tebe«, reče Publije.

Julije se jedva suzdržavao da ga ne ubije. Srdžba koju je
očekivao odagnala je napokon umor iz njegova duha, budeći
ustreptalu snagu koja ga je navodila da sasiječe razmetljivu
budalu.

»Molim te, nemoj mi reći da si očekivao kako ćeš je
spasiti, štene jedno? Da bih je trebao dati tebi i oboma poželjeti
svaku sreću? Što ti zamišljaš?«

Kad je Publije pokušao odgovoriti, Julije ga je ponovno
udario srušivši ga na pod. Mladić je teško disao dok se pridizao
i ruke su mu se tresle.

Julije vidje da je krv poprskala mramor ulaznoga trijema
i borio se da svlada emocije. Pompeja je opet zajecala, ali nije
ju mogao pogledati bojeći se da mu srdžba ne izmakne nadzoru.

»Za manje od mjesec dana napuštam Rim da se borim s
dvostruko jačim neprijateljem. Možda se nadate da ću vas dvoje
ostaviti zajedno kad odem? Ili da se možda uopće neću vratiti?«
Opsovao je, iskazujući gađenje. »Prošlo je dugo vremena
odonda kad sam bio mlad kao ti, Publije, ali nikada nisam bio

takva budala. Nikada. Stavio si na kocku život u romantičnom
pothvatu, a nevolja je s velikim poemama i dramama što
pjesnici rijetko razumiju što znači založiti svoj život. To znači
narediti mojim ljudima da te odvedu na neko samotno mjesto i
da te tuku dok ti lice ne pretvore u kašu. Razumiješ li? Kako ćeš
tada romantično izgledati, što misliš?«

»Molim te, nemoj«, reče Pompeja. »Molim te, pusti ga
da ode iz Rima. Nikada ga više nećeš vidjeti. A ja ću učiniti sve
što hoćeš.«

Julije svrnu hladan pogled na nju. »Obećavaš li sada da
ćeš biti vjerna žena? Prekasno je za to. Moj nasljednik mora
produžiti moju krv, djevojko, bez glasina, bez ogovaranja. To je
sve što si trebala učiniti za mene.« Lice mu se zgrčilo, nije više
mogao podnijeti da je vidi. »Pred ovim svjedocima, djevojko,
tri puta ti kažem: Rastajem se od tebe. Rastajem se od tebe.
Rastajem se od tebe. A sada odlazi iz moje kuće.«

Ona se odmaknu jedan korak, nemoćna da odgovori.
Zbog tamnih se podočnjaka činilo da je dobila teške batine.
Svrnula je oči na Publija i oni razmijeniše očajničke poglede.

»Sumnjam da će tvoja jalova utroba ikada biti puna, ali
ako se pokaže ikakav znak dok sam odsutan, dijete će biti
kopile«, reče joj Julije. Htio ju je povrijediti i bilo mu je drago
kad se ona stresla.

Kad se Julije ponovno suočio s Publijem, otpuhnuo je
ugledavši trag nade na mladićevu licu. »Molim te, reci mi, zar ti
očekuješ da ćeš se iz ovoga izvući, mladiću? Dovoljno si dugo
živio da znaš što se mora dogoditi, je li tako? Nitko ne može
biti toliko mlad i glup.«

»Ako pustiš Pompeju da slobodno ode, to je dovoljno«,
reče Publije.

Oči su mu sjale od pravednosti i Julije je dolazio u
napast da ga ponovno udari. Umjesto toga kimnuo je dvojici
svojih ljudi. »Izvedite je odavde i ostavite je na ulici. Ništa u
ovoj kući nije njezino.«

Pompeja je tada počela vrištati, ali dvojica su je vojnika
pograbila i izvukla van. Njezin glas je i dalje dopirao kao
zvučna pozadina dok su se Publije i Julije nastavili gledati.

»Hoćeš li me sad ubiti?« upita Publije podižući glavu.
Julije je bio spreman izdati zapovijed, ali mladićeva je
hrabrost bila izvanredna. Čak i pred apsolutno sigurnom smrti
ostao je miran kao da je lebdio iznad svega što se događalo oko
njega.
»Da to nisi bio ti, kurva bi imala nekoga drugog u
krevetu«, reče Julije tiho.
Publije htjede nasrnuti na njega i vojnici ga srušiše na
zemlju kišom teških udaraca.
»Ne, ne ću te ubiti«, reče Julije, priginjući se k njemu.
»Hrabar momak kao ti dobro će doći mojim legijama. Pobrinut
ću se da dobiješ mjesto u prvim redovima. Ondje ćeš brzo
naučiti moj zanat, ovako ili onako. Ideš u Grčku, momče.«

11. POGLAVLJE

U pomrčini je Julije mogao vidjeti fenjer na krmi galije

kao daleku krijesnicu koja je žmirkala na uzburkanome moru.
»Kaži kapetanu da nas malo više približi«, reče on

Adanu. Čuo je bat koraka mladog Španjolca dok je odnosio
zapovijed, ali tama ga je progutala kao da su svi bili slijepi.
Julije se u sebi nasmiješio. Izabrao je noć bez mjesečine upravo
zbog toga svojstva i bogovi su mu dali oblake da prekriju i
tmurno treperenje zimskih zvijezda.

Šćućureni na palubi i u svakom raspoloživu prostoru
galije, vojnici Desete ili su drijemali ili premazivali uljem
oklope da ih zaštite od morskoga zraka. Samo je krajnja
iscrpljenost mogla uljuljkati njihovu napetost u lak san. Krenuli
su znajući da postoji samo jedna mogućnost da iznenade grčke
luke. Ako ne uspiju i sunce ih zatekne daleko od neprijateljske
obale, Pompejeve hitre galije pojurit će na njih i sve ih uništiti.

»Nikakva traga od zore?« upita Oktavijan iznenada
pokazujući nervozu.

Julije se neviđeno nasmiješi u mraku. »Ne još, generale.
Noć će nas malo dulje štititi.«

Dok je govorio, zadrhtao je na ledenom povjetarcu i
čvršće stegnuo plašt oko ramena. Vjetar je puhao na mahove i
Julije je triput vidio kako se vesla dižu iznad tamnih valova
otkad su napustili Brundizij. S takvim ritmom robovi bi u
potpalublju mogli stići do svojih granica, ali tu nije bilo
pomoći. I oni će se potopiti ako ih na moru zatekne svanuće.

Vidjevši samo zaklonjen fenjer na galiji koja ih je vodila,
bilo im je lako zamisliti da su sami na moru. Oko njih je bilo
trideset galija koje su u Ostiji izgradili najbolji rimski

brodograditelji. One su nosile Julijevo blago: njegove legije i
njegov život. S malo gorčine priznavao je činjenicu da neće
imati sina i nasljednika ako pogine u Grčkoj. Njegov
katastrofalno kratak brak bio je predmet ogovaranja u gradu i
on je još patio zbog poniženja. Poslije je našao mladu ženu po
imenu Kalpurniju i oženio se njome s nedoličnom žurbom.
Njegovo je ime bilo predmet smiješnih pjesama dok su mu se
neprijatelji podrugivali zbog očajničkog nastojanja da dobije
sina.

Kalpurnija nije imala nimalo ljepote kakva je resila
Pompeju. Njezin je otac prihvatio prošnju ne oklijevajući ni
trenutka, kao da je jedva čekao da se nje riješi. Julije je prilično
ravnodušno promatrao njezinu tromu figuru, čak i kad ju je
zaodijevao uspomenama. Malo je strasti u njemu pobuđivala,
ali potjecala je iz plemenite kuće koja je bila zapala u teško
stanje. Nitko u Rimu nije mogao dovesti u pitanje njezinu lozu i
Julije je sumnjao da bi ona mogla doći u napasti koje su
upropastile njegovu drugu ženu.

Namrštio se sjetivši se njihova posljednjeg susreta i suza
koje je Kalpurnija prolila viseći mu o vratu. Plakala je više
negoli ijedna žena koju je upoznao, uzimajući u obzir kratko
vrijeme koje su skupa proveli. Plakala je isprva od sreće, od
obožavanja, a poslije od same pomisli da će on otići. Njezino
mjesečno krvarenje počelo je dan prije njegova ukrcaja na brod
pa je i zbog toga plakala. Ako ne uspije protiv Pompeja, neće
mu se pružiti druga prilika da iza sebe ostavi za uspomenu išta
više osim imena. To je bio njegov put, njegovo posljednje
bacanje kocaka. To je bila stvarna igra.

On duboko udahnu, puštajući da mu zrak prodre u
najdublje zakutke prsiju. Osjećao se umorno i znao je da bi
trebao spavati. Negdje u blizini neki je čovjek tiho hrkao i Julije
se nasmijao.

Njegova Deseta nije od one vrste koja bi se uplašila zbog
malog putovanja od sedamdeset milja po mraku.

Posljednja su tri dana bila svima teška. Kad je Julije
napokon izdao zapovijed, svih sedam legija marširalo je iz
Rima u Brundizij prevalivši udaljenost s okrutnom brzinom.
Bio je poslao dvije brze galije da Pompejev izvidnički brod
otjeraju od obale, i tada je flota krenula ploveći brzo da pokupi
legije na drugoj strani italskoga poluotoka. Sve do posljednjeg
časa Julije je dolazio u iskušenje da odgodi pohod dok ne
izgradi flotu koja bi bila jednaka onoj koju je nadzirao Pompej.
Ali svaki dan zadržavanja išao je na ruku Pompeju
omogućujući mu da se bolje utvrdi. Svaki sat je išao u njegovu
korist. Uz naklonost bogova, nekadašnji konzul ne bi očekivao
Julijev dolazak prije proljeća.

Julije se nijemo obrati bogovima moleći ih da ima pravo.
Ako su Pompejevi uhode prije njega stigli do grčkih obala, zora
će njemu i njegovim legijama donijeti posljednje sate vidjela.
Ulozi u toj igri silno su ga plašili i uzbuđivali, ali nije se moglo
natrag. U trenutku kad su njegove galije glatko isplovile iz
Brundizija, krcate legionarima, svima je njima bila određena
staza.

Usnuli vojnik zahrkao je kao kad guska počne gakati i
jedan ga je drug s prigušenom psovkom gurnuo da se probudi.
Julije je bio izdao zapovijed da se održava tišina, ali činilo se da
je noć živa od šumora valova i škripanja užadi i greda. Duh mu
se razvedrio kad se sjetio drugih putovanja, tako dalekih da su
sličila na drugi život. Na neki način zavidio je slobodi mladića
kakav je tada bio. Njegove su odluke katkad bile jednostavnije i
mogao je samo zaklimati glavom kako je nevino morao
izgledati ljudima poput Marija i Sule.

Adan se vratio k njemu, posrćući lagano dok se galija
probijala kroz valove. »Pješčani je sat do sada triput prevrnut,
gospodine. Sada zora ne može više biti daleko«, rekao je.

»Tada ćemo napokon doznati čekaju li nas«, odgovorio
je Julije.

Noć se u početku činila beskonačnom, ali nekako je

protekla. Generali sedam legija bili su na brodovima oko njih,
čekajući nestrpljivo da svane. Svaka je galija imala čovjeka na
najvišoj točki da vikne na prvi tračak zore i potraži neprijatelja
na moru. Julije je osjećao neobičnu slobodu shvativši kako mu
ništa nije ostalo da naređuje ili ispravlja. Bilo je to ugodno
zatišje u napetosti i njegove se misli u mraku vratiše na Renija,
žaleći što ga nema tu da ih vidi. Starac bi uživao u kockanju
koje je poduzeo i vidio bi u tome smisla. Julije pogleda naprijed
kao da bi snagom mašte mogao vidjeti Grčku. Bilo je toliko
mnogo duhova iza njega, a pred njim je bio Brut.

Kad je Cecilije uspješno dopro do Pompejevih legija,
Julije je poslao još pet ljudi da se ubace u krčmare u gradove.
Cecilije je iz mjeseca u mjesec javljao o njihovim smaknućima
dok opet nije ostao jedini glas koji je izvještavao o Pompejevim
potezima. Mučilo ga je što mora polagati toliko povjerenje u
samo jednog uhodu i Julija je stalno mučila sumnja da se čovjek
možda okrenuo protiv njega.

U mraku je odbacio tu brigu skupa s ostalim bremenom.
I to je bilo izvan njegove moći da išta promijeni. Ako su
izvješća bila točna, Pompej je na sjeveru, blizu Dirahija.
Njegove su legije raspoređene da brane zapadnu obalu, ali nisu
mogle točno znati gdje će se Julije iskrcati dok ne bude
prekasno. Osim ako nisu pripremljene za njegov dolazak.
Nasmiješio se sam sebi znajući da je trenutak mira bio prividan.
Nije mogao zaustaviti svoje beskrajno provjeravanje planova
nimalo više nego što bi zaustavio vjetar koji je ledio njegove
polegle ljude.

Težak topot bosih nogu po drvenoj palubi navede ga da
se okrene.

»Gospodine, zora dolazi«, rekao je mornar pokazujući
prema istoku.

Julije je zurio u nepromijenjenu pomrčinu. Upravo kad
se spremao progovoriti, krpica sivila postala je vidljiva i s njim
crna crta koja je odjeljivala svijet od nebesa. I prije je viđao

izlazak Sunca na moru ali svejedno mu je zastao dah kad se
ustalila prva topla zlatna zraka da bi donja strana oblaka planula
u obliku ranjenih sjena.

»Neprijateljsko jedro!« viknuo je drugi stražar,
pokvarivši spokojni vidik.

Julije se uhvati za drvenu ogradu, želeći da svjedo brže
dođe. Negdje u blizini jedan od Pompejevih kapetana urlat će
panične zapovijedi dok flota bude pred njim iskrsavala. Julije
neće promijeniti smjer. Zamišljao je da može u zraku namirisati
kopno i znao je da mu se to čini od očaja.

Nejasni oblici pojavili su se oko njega kad je zora
obasjala njegovih trideset galija. Palube su bile užurbane od
priprema i Julije je mogao osjetiti kako mu srce kuca jače,
gotovo bolno, dok je čekao glas da se može vidjeti Grčka.

Tri su Pompejeve galije sad bile vidljive, prva dovoljno
blizu da su se vidjele bijele pjege kraj njezinih bokova dok su
veslači uzburkavali vodu.

»Kopno!« stigao je povik i Julije je kliknuo od ushićenja,
podignuvši šaku u nebo. Vojnici su se opustili uz silan povik
koji se razlijegao morem kad su ispred sebe ugledali smeđe
mrlje koje su značile da ih neprijatelj neće napasti na pučini.
Odjednom su oživjeli bubnjevi koji su šutjeli cijelu noć,
određujući još brži, smrtonosniji ritam. Srca su htjela puknuti
dok su prevaljivali posljednji razmak do kopna, ali bubnjevi su
postojano udarali i galije su zajedno pohrlile prema pristaništu.

Julije je mogao vidjeti kuće probuđena grada i čuo je
rogove koji su zujali poput kukaca da pozovu grčke vojnike na
obranu stanovništva. Je li to Orik? Mislio je da jest, iako je
prošlo gotovo dvadeset godina otkad je posljednji put isplovio
iz te luke.

Od zvuka bubnjeva još mu je više uzavrela krv dok je
gledao kako mu se približava luka. Tri su galije bile ondje na
vezu i vidio je kako su oživjele od ljudi koji su trčali i vikali.
Osmjehnuo se pomislivši na njihov strah. Neka samo dotakne

zemlju pa će im pokazati da Rim i dalje može roditi
vojskovođu.

Brut ustade s tvrde prostirke i poče nizati vježbe s

kojima je pozdravljao svaku novu zoru. Renije je bio odredio
njihov početni oblik, ali Kabera je utjecao na njega da promijeni
ustaljeni poredak, tako da je sada bilo više pokreta kojima se
povećavala gipkost i održavala snaga. Poslije pola sata njegovo
se tijelo sjalo od znoja dok se Sunce dizalo iznad nedalekoga
grada Dirahija. Uzeo je mač i ponovio pokrete koje je prije
nekoliko desetljeća učio s Julijem, prevodeći jednostavnije
oblike u složenije udarce, gotovo kao da pleše. Ta navika je
toliko postala dijelom njega da mu je duh ostajao posvema
slobodan i on je to vrijeme iskorištavao da razmatra svoj
položaj u Pompejevim snagama.

Počela je opasna igra s Labijenom nakon njegova prvog
bijega pred pratiteljima. Grčki je general i dalje bio sumnjičav i
Brut je znao da ga uhode u svako doba dana i noći. Mislio je da
bi im mogao umaknuti s pogleda s malo više napora, ali to bi
samo povećalo Labijenovo nepovjerenje. Umjesto toga Brut je
zbunio čovjeka izravnom pritužbom, dovukavši mu pred oči
jednog vrebača.

Brut je uživao dok je iskazivao gnušanje kao što bi to
učinio bilo koji odani general. Labijen se morao ispričati i
priznati da je učinjena pogrješka. Idućeg je dana novim licima
zamijenio uhode što su pratili Bruta.

Julije se nasmiješio spuštajući se sporo u iskorak
naprijed koji je završavao ispruženim mačem što ga je držao
ravno tijekom pet otkucaja srca. Vidjeti Juliju značilo je opojan
izazov, ali jednostavno iščeznuće s pogleda pokrenulo bi novi
lov za njim. Bilo je daleko bolje glumiti nevina čovjeka. U
drugim dvjema prigodama kad je krao vrijeme s Julijom nakon
njihova prvog sastanka u vrtu, Brut je bio veselo naredio

Senekinim ljudima da uhite vrebače. To nije ništa promijenilo.
Brut je znao da Labijen nikada neće biti uistinu siguran u njega
dok se ne bude borio protiv Julija na bojnom polju i dokazao
odanost izvan svake sumnje.

Brut se lagano okrenuo kako je prije mnogo godina
naučio od plemena koje se borilo brončanim oružjem. Renije bi
prigovorio svemu što prekida dodir sa zemljom, ali skok je bio
spektakularan i skrivao je pokret mača nekoliko trenutaka koji
su mu spasili život u dvjema odijeljenim prigodama. Kad je
Brut doskočio, prilijepio se uz drveni pod vojarne bosim
nogama, osjećajući vlastitu snagu. Bio je prvi mač u Rimu i
general u Galiji. Jednog će dana u cijelosti naplatiti uvredu što
ga Labijen uhodi sumnjajući u njegovu odanost. Znao je da su
zavidnim okom odmjeravali njegov prinos raspravama o taktici.
Brut je djelomice shvaćao njihovu nuždu da budu sumnjičavi,
ali to ga je ipak ispunjavalo bijesom.

Kad je napokon stao i prinio mač u prvi legionarski
položaj, razmišljao je o ironiji svoje nove uloge. Oduvijek se
borio pod Julijevim zapovjedništvom i vidio je da mu Pompej
nije potpuno dorastao. Čovjek je bio dobar vojskovođa, ali
nedostajalo mu je vatrene odlučnosti koju je Julije mogao
primijeniti u najstrašnijim trenutcima. Brut je gledao kako Julije
stoji uspravno dok oko njega po zemlji strijele padaju da bi
izgubljenu bitku preokrenuo u pobjedu. Iako se to nije lako
mirilo s njegovim ponosom, bilo je trenutaka kad je Brut
priznavao da je više dobio od Julija nego što bi ikada naučio od
Pompeja.

Noćna je tišina narušena kad su se vojnici oko njega
probudili i počeli se prati i odijevati. Privremene vojarne bile su
smještene pokraj rijeke koja je izvirala kao potočić ispod
snježne kape na dalekim planinama, i Brut je mogao čuti kako
ljudi psuju zbog hladnoće dok su se umivali. Zavukao je
dokono ruku ispod odjeće i počešao se. Bila je u blizini
kupaonica, s vatrom da se zagriju vjedra vode, ali među

vojnicima je postalo pitanjem ponosa hoće li se časnici usuditi
da s njima zagaze u ledenu struju. Nasmiješio se pomislivši
koliko je promijenio cestovne stražare. Čak mu je i Labijen
čestitao na svoj ukočen način. Poslije mjeseci discipline i
manevara, u Senekinim kohortama teško bi se prepoznali
neuvježbani vojnici kakvi su prije bili. Brut se prihvatio njihove
obuke s hotimičnom dosljednosti, znajući da će ga samo
njihova vještina održati na životu kad Julije stigne u Grčku.

Ostavio je srebreni oklop u sobi, uzevši radije
jednostavnu opremu od kože i željeza s dugim vunenim
hlačama da noge zaštiti od studeni. Pozvao je roba da ih iznese,
zatim je izišao na blijedo jutarnje sunce.

Grad Dirahij svijao se u daljini poput vijenca u magli,
dok je sivo sunce blistalo na njegovoj krajnjoj zapadnoj točki.
Brut nakrivi glavu dok je ironično procjenjivao Labijena koji je
bio negdje unutar te luke. Nesumnjivo je znao da je naredba da
izvodi vježbe daleko od grada potekla od generalove lukavosti,
jer je riješio probleme tako da je udaljio čovjeka koji ih je
uzrokovao.

Dok je oštro koračao prema obali rijeke, Brut je vidio
Seneku kako se pred njim uspravlja, stojeći gol na prudu dok se
žestoko trljao da oživi promrzlo tijelo. Mladi se časnik
nasmiješio Brutu, a zatim su se obojica ukočila ugledavši neko
gibanje blizu grada te su počela zuriti u daljinu.

»Tko bi nam se to mogao odande pridružiti?« reče Brut
za se. Mrlja ljudi u pokretu bila je predaleko da bi se razaznale
pojedinosti, pa je Brut nevoljko zagazio u vodu i počeo snažno
trljati pripremajući se da ih dočeka.

Seneka je već navlačio odjeću vežući vrpce koje su se
sjajile od ulja. Dok je Brut dahćući gacao po vodi, u cijelom
taboru je oglašena uzbuna i drvene su se zgrade orile od
kloparanja ljudi koji su grabili oružje.

Brut je podnosio studen u napetoj tišini dok se spuštao
ispod površine, iako je zbog toga na trenutke gotovo zamirao.

Teško je dahtao kad je izišao iz rijeke i prihvatio pokrivač da se
njime osuši.

»Nisam se dužan javiti još tri dana«, reče on Seneki
navlačeći hlače i vunene nazuvke koji su mu štititli noge od
najgore hladnoće. Nije dao glas svojem strahovanju da je
Pompej otkrio njegove sastanke s Julijom. Bio je siguran da ga
ona ne bi izdala, ali Labijen je isto tako mogao imati uhode koji
nju prate, ljude koje nije primijetio. Ipak je odmahnuo glavom.
Zašto bi po njega poslao cijelu kolonu kad bi ga mogao
zaskočiti tijekom podnošenja izvješća?

Brut i Seneka promatrali su kako se približavaju vojnici
iz Dirahija i obojica su ispitivali savjest tragajući za
prekršajima, razmijenivši pritom jedan jedini zbunjen pogled.
Kohorte kojima su zapovijedali svrstaše se u savršen poredak i
Brut osjeti ponos zbog njihova držanja. Prošli su oni dani kad
su u borbenoj liniji mogli odgovoriti na samo nekoliko
trubačevih poziva. Sada su bili disciplinirani i čvrsti koliko god
ih je bio sposoban uvježbati.

Na čelu sve bližih postrojba bio je Labijen, jašući na
konju vrancu. Brut nije mogao zatomiti srhe kad je prepoznao
Pompejeva zamjenika koji je osobno dolazio k njemu. To nije
navještavalo ništa dobro i požalio je što nije donio srebreni
oklop iz vojarne.

Labijen se zaustavio na nekoliko stopa od ukočenih
vojnika koji su ga čekali. Centurioni su uskliknuli zapovijed i
kolona iz Dirahija stala je sučelice njima. Labijen je sjahao s
uobičajenom pomnjom i Brut je opet zapazio spokojnu mirnoću
čovjeka koji se ponašanjem toliko razlikovao od njega. Bitke u
kojima je pobijedio Labijen bile su trijumf discipline i
ekonomičnosti. Nikada nije tratio ljude na besmislene akcije, a
ipak je imao jednu od najuspješnijih karijera u Grčkoj. Brut je
prezirao njegovu hladnu povučenost na osobnoj razini, iako
čovjeku nije mogao zanijekati dobro razumijevanje taktike.

»Generale Brute«, reče Labijen, naklonivši glavu u znale

pozdrava.
Iako se naslov i dalje službeno rabio, Labijenove su oči

trepnule preko sićušnih snaga kojima je Brut zapovijedao, očito
svjestan ironije. Brut je dopustio da potraje tišina sve dok
Labijenu nije postalo neugodno. Naposljetku je primjereno
pozdravio došljaka po naslovu i napetost je popustila.

»Pompej je prepustio ove ljude tvojem nadzoru,
generale«, nastavio je Labijen.

Brut je zatomio zadovoljstvo kad je odgovorio: »Tvoja je
preporuka dakle vrijedila. Ja sam ti zahvalan«, rekao je.

Labijen je lagano porumenio. Odgovorio je pomno, kao
što je uvijek činio, znajući da bi otvoreno izražavanje
nepovjerenja dovelo do dvoboja časti u kojem nikako ne bi
podijedio. »Nije to bila moja preporuka, kao što sam siguran da
si svjestan toga. Pompej ima druge savjetnike. Čini se da su ga
podsjetili na tvoje uspjehe s konjaništvom u Galiji. Nakon prve
bitke zapovijedat ćeš ovim ljudima kao pokretnom silom da
krpaju slabosti u redovima prema tvojem nahođenju.«

»Nakon prve bitke?« začudi se Brut, sluteći što slijedi.
Labijen izvuče svezan svitak ispod plašta, jasno
obilježen Pompejevim pečatom. Dok ga je polagao u Brutove
ruke, nastavio je govoriti s primjesom radovanja. »Prije prvog
sudara snaga tvoji će ljudi stati u čelni red prema neprijatelju.
To je Pompejeva izravna zapovijed.«
Oklijevao je, birajući riječi s krajnjom pozornosti.
»Moram reći kako se Pompej nada da ćeš preživjeti taj
prvi napad, da bi mogao u cijelosti iskoristiti tvoje sposobnosti
poslije u ratu.«
»Siguran sam da je upravo to rekao«, odgovori Brut
hladno.
Pitao se je li savjet o iskorištenju njegovih sposobnosti
došao iz Pompejeve kuće. Julija je obećala da će utjecati na
njega a on nije imao drugoga glasa koji bi ga zagovarao.
Pompej se našao u procijepu između želje da uporabi iznimno

sposobna generala i neprekidna straha da je Brut neprijateljev
uljez. Julijin utjecaj mogao je biti šapat koji mu je trebao da bi
ostvario to malo popuštanje.

Labijen je s podijeljenim osjećajima promatrao njegovu
reakciju. Galski ga je general zbunjivao. U vježbanju grčkih
legija pokazivao je razumijevanje terena i ljudi bolje nego itko
drugi. U isto vrijeme bio je arogantan i katkad drzak do praga
uvredljivosti. Baš kao Pompeju, Labijenu je bilo krivo što
ostavlja po strani čovjeka koji je imao više godina iskustva u
stvarnim bitkama nego bilo koja trojica Pompejevih generala
zajedno. Takav je čovjek mogao biti ključan u odbacivanju
Cezarova mogućeg napada. Kad bi mu samo mogli vjerovati.

»Neću uzeti osvježenje«, reče Labijen kao da mu je išta
bilo ponuđeno. »Utvrđenja još nisu ni izdaleka završena.«

Brut podiže obrve pri spomenu područja na kojem nije
mogao imati nikakva utjecaja. Prema Pompejevoj zapovijedi
počeli su podizati brdske utvrde i dugačke zidove što su se
miljama pružali oko Dirahija. Možda se s njima starac osjećao
sigurnije, ali Brut je prezirao i samu ideju. To je više nego išta
drugo pokazivalo da Pompej previše cijeni Julija kao
zapovjednika, ne znajući da pripremanje obrambenih položaja
prije nego što je neprijatelj stigao ne nadahnjuje ljude. Što je još
gore, Brut je mislio da im se hrabrost smanjuje kad znaju da
postoje sigurni položaji kamo se mogu povući.

»Nadajmo se da neće doći do toga, Labijene«, rekao je,
kraće nego što je namjeravao. »Kad Cezar dođe, mogli bismo
razbiti njegove snage ne skrivajući se pred njima.«

Labijenove hladne oči otvrdnule su zbog dubljega smisla
Bratovih riječi, ali nije bio siguran treba li reagirati na zapaženu
uvredu. Naposljetku je samo slegnuo ramenima. »Kako ti
kažeš.« Dao je znak centuriji koja ga je pratila da se odvoji i
krene za njim u grad. Ostali su ravnodušno stajali kraj rijeke i
drhtali na vjetru.

Brutu je bilo drago što ne mora više igrati svoje igre pa

je pozdravio Labijena, primijetivši koliko je čovjeku bilo lakše
kad mu je uzvratio kretnju.

»Kaži Pompeju da ću slušati njegove zapovijedi i da mu
zahvaljujem za vojnike«, rekao je Brut.

Labijen je još jednom kimnuo uzjahujući konja i
zagledao mu se u oči kao da je mislio da može proniknuti u
njegovu odanost ako snažno zuri. Naposljetku je okrenuo konja
i ukočeno odjahao natrag u Dirahij.

Čim su galije stigle do pristaništa, s praskom su se

spustili kljunasti mostovi, i odmah su preko njih pokuljali
vojnici Julijevih legija. Galije u luci bile su prikliještene na
mjestu prije nego što su mogle pobjeći, a s njihovih su paluba
mnogi ljudi iskočili na grčko tlo. Julijevi su ljudi preplavili
obalu, ubijajući posade s nemilosrdnom učinkovitosti i
napredujući dalje.

Na putu prema unutrašnjosti najprije su navalili na Orik.
Lučki grad imao je posadu od tisuću ljudi i njih je trebalo
svladati. Neki su uspjeli zapaliti signalne vatre od sirova drva
pa su se perjanice dima dizale visoko da uzbune okolicu. Julije
nije dopustio svojim ljudima da pokažu milosrđe prije nego što
se dobro učvrste na kopnu, i ta je prva tisuća sasječena na
komade na ulicama Orika.

One tri galije što su ih opazile na moru nisu ni pokušale
pristati, nego su otplovile na sjever da odnesu vijest o provali.
Julije je znao da mora do krajnosti iskoristiti iznenadni udar. Da
je imao više ljudi koji bi čekali da se prevezu iz Brundizija,
možda bi osigurao područje oko luke. Ali on je sve svoje snage
već prebacio na grčku obalu. Morao je biti pokretan i ljutio se
zbog svakog oklijevanja dok se teška oprema počinjala vitlima
iskrcavati s galija. Zasad mu ništa više nije prijetilo s mora.
Nikakva se sila nije mogla lako iskrcati poslije njega dok
njegove galije blokiraju luku. Kad su iskrcane baliste i teški

lukovi škorpija, naredio je da se sve galije potope i tako
zapriječio cijelu luku.

Prije nego što je sunce stiglo do zenita, veterani su bili
spremni krenuti u unutrašnjost. Oko njih su se dizale spirale
dima iz lučkoga grada, onečišćujući čist zrak dok su čekali u
savršenim redovima i kolonama. Julije ih je ponosno pogledao i
spustio ruku da se oglase rogovi.

Ulice su već bile ustupile mjesto poljima i šikarama kad
su u daljini ugledali prve Pompejeve legije u bojnom rasporedu.
Galski su veterani zaurlali uobičajeni izazov i nisu pokazivali
nimalo ustezanja. Tko je mogao pogoditi kako će se osjećati
kad opaze rimsku legiju kao neprijatelja? Julije je vidio
zvjersko iščekivanje dok su legionari promatrali neprijateljsko
gibanje u daljini. Vučja se braća mogu međusobno razdirati na
komade, bez obzira na krvno srodstvo.

Tko god je zapovijedao s pet tisuća ljudi, očito je
odbacio mogućnost da ih uništi s takvom nadmoćnom silom.
Dok je Julije još promatrao, povorka je. Promijenila smjer i
krenula prema sjeveru. Julije se glasno nasmijao pomislivši
kakva je pomutnja nastala u njihovim redovima. Nisu ga
očekivali i sad je bilo prekasno. Uzbuđeno je potapšao vrat
svoga konja promatrajući okolicu koju nije desetljećima vidio.

Zemlja je bilo gola zimi, kvrgava stabla bila su lišena
lišća a tanka se trava priljubljivala uz do. Kamenito zemljište
bilo je pokriveno suhom prašinom koju je upamtio iz ratovanja
s Mitridatom prije mnogo godina. I zrak je mirisao drukčije
nego u Rimu ili Galiji. To je bila opora zemlja gdje se život
uzgajao s mnogo skrbi. Tu se dobro moglo ratovati. Dok je
bacao pogled duž šarolikih legijskih redova, Julije je pomislio
na Aleksandra i uspravio se u sedlu.

Konj mu je bio plahovit dok je jahao duž šutljivih
redova. Pozdravio je svoje generale, jednog po jednog. Neke je
godinama poznavao - Oktavijana, Domicija, Cira i Regula.
Drugi su se dokazali u Galiji i dočekali promaknuće nakon

Brutove izdaje. Bili su to dobri ljudi i on je osjetio kako mu
raste samopouzdanje. Sličilo mu je na san da se zapravo nalazi
na grčkom tlu, dok se pred njima otvaraju grudi zemlje. Našao
se opet u svojem prirodnom elementu gdje je zagušljivo
mudrovanje političkoga Rima mogao ostaviti iza sebe. Zastave
su lepršale i šumorile na zimskom povjetarcu koji nije mogao
ohladiti zadovoljstvo što ga je osjećao nalazeći se napokon
nadomak svojem neprijatelju. Pompej je imao gotovo dvostruko
više ljudi pod zapovjedništvom, s prednošću što se pripremio da
se bori na poznatome zemljištu. Neka samo dođu, pomislio je
Julije. Neka nas iskušaju.

12. POGLAVLJE

Pompej je koračao sredinom hrama koji je pretvorio u

svoj stožer, držeći čvrsto stisnute ruke na leđima. Svi su drugi
zvukovi prestali i lupkanje njegovih potkovanih sandala
dobivalo je savršen odjek od zidova, kao da za njegovim
koracima stupa nevidljiv neprijatelj.

»Tako se našao među nama«, rekao je. »Unatoč
hvalisavim obećanjima mojih kapetana, provukao se između
njih i oteo mi iz ruku Orik. Udario je u srce obale i nije naišao
ni na što drugo osim simbolična otpora! Reci mi ponovno kako
je to moguće!«

Posljednji koraci doveli su ga licem u lice s Labijenom
koji je stajao na ulazu u hram. Teško je bilo pročitati njegovo
lice, teže nego ikada, ali nastojao je ublažiti govor svoga
zapovjednika.

»Bilo je dobrih razloga što nismo očekivali da će
doploviti zimi, gospodine. Iskoristio je dužinu pomrčine da bi
izbjegao flotu, ali do je golo.«

Pompej mu dade znak da nastavi pokazujući iskru
zanimanja u očima.

Labijen pročisti grlo. »Veoma mnogo je riskirao kad se
odlučio sada iskrcati, gospodine. Dok ne sazru proljetni usjevi,
njegovi ljudi i tovarne životinje moraju preživjeti nemajući
ništa više nego ono što su sa sobom donijeli. U najboljem
slučaju mogu imati dvotjedne zalihe suhe hrane i mesa. Poslije
toga počet će skapavati. Ta je odluka mogla biti donesena samo
u očaju, gospodine. On će zbog nje požaliti.«

Pompejeve su se oči smrknule kad je ponovno planuo.
»Koliko sam puta čuo da je nadmašio sama sebe? A ipak se čini

da on ide dalje, dok mi savjetnici govore da bi odavno trebao
biti mrtav. Prati ga golema sreća, Labijene.«

»Gospodine, pao nam je u šake. Naredio sam našoj floti
da blokira obalu iza njega. Ne može se opskrbljivati preko
mora. Bez obzira na to koliko je sretan, ne može nepostojećim
žitom puniti želudce sedam legija. Ako bi ostao nenapadan,
možda bi pljačkao gradove da krade hranu, ali dok ga mi
budemo uznemirivali s bokova on će zapovijedati sve gladnijim
ljudima.«

»Oh, bit ću ondje, Labijene. Okupi naše legije da budu
spremne krenuti na njega. Neću mu dopustiti da tumara Grčkom
kao da je njezin gospodar.«

»Da, gospodine«, odgovori Labijen hitro, zadovoljan što
je dobio zapovijed nakon što je jedan sat trpio Pompejevu
srdžbu. Pozdravio je i okrenuo se da ode, ali Pompejev ga je
glas zaustavio.

»Pobrini se svakako da svi Cezarovi sljedbenici vide
Bruta«, reče Pompej napetim glasom. »Dokazat će da je odan ili
će pasti sasječen.«

Labijen kimnu. »Moja legija nikada neće biti daleko od
njega. U njoj su ljudi koji će ga zadržati ako nam je lagao.«
Tada bi bio pošao, ali nije mogao odoljeti da ne izrekne
zabrinutost koja ga je mučila. »Bilo bi lakše, gospodine, kad bi
Brut imao samo one kohorte s kojima je došao. Dodatna tisuća
koju si mu dao bit će smetnja ako se odmetne od tebe.«

Pompej pogleda u stranu da se ne susretne s generalovim
hladnim očima. »Ako bude poštovao prisegu koju je preda
mnom dao, oni će odigrati ključnu ulogu u budućem sukobu.
Bio bih budala da podrežem krila čovjeku koji bolje nego itko
poznaje Cezarovu taktiku dajući mu samo dvije kohorte. Ta je
odluka konačna, Labijene.«

Labijen je otišao pitajući se i dalje tko je mogao utjecati
na Pompeja. Možda mu je neki glas iz prognanog Senata
oduzeo toliko vremena. Iako je bilo nedolično zapadati u takve

vjerolomne misli, Labijen nije gajio nimalo poštovanja prema
svadljivim starcima koje je Pompej doveo iz Rima. Tješio se
spoznajom da može častiti senatore zbog njihova položaja, bez
obzira na to koliko ih osobno prezirao.

Sedam od jedanaest legija kojima je zapovijedao Pompej
bilo je utaboreno oko Dirahija. Glavne će se snage spojiti s
drugima i upiti ih kad krenu na jug da se sukobe s napadačima.
Labijen se naslađivao pogledom na vojsku i bio je siguran da je
Pompeju dao pravi savjet. Pedeset tisuća ljudi činilo je najveću
vojsku koju je ikada vidio na jednom mjestu. Najpouzdanija
izvješća o Cezarovim legijama nisu mu davala više od dvadeset
dvije tisuće. Labijen je mislio da Pompej previše cijeni
samozvanca koji je na svoju ruku prisvojio rimski Senat.
Neprijeporno je bilo da su u galskim legijama bili veterani, ali i
veteran se može probiti kopljem kao svaki drugi čovjek.

Nedaleko odade Labijen je čuo riku bijelog bika kojega
su klali svećenici radi auspicija. Vidjet će njihovo izvješće prije
Pompeja i izmijenit će ga bude li potrebno. Stojeći na suncu
trljao je palcem držak mača, glačajući ga po nervoznoj navici.
Nije mogao povjerovati da je Pompeja onoliko potreslo
Cezarovo iskrcavanje u Oriku. Ne smije više biti loših vijesti da
poljuljaju vojskovođino samopouzdanje.

Labijen je promatrao kako stižu glasnici da njegove
poruke prenesu legijama koje su čekale.

»Krenut ćemo«, rekao im je oporo dok su mu se misli
već bavile skorom bitkom. »Prenesite im zapovijed da napuste
tabor. General Brut će biti prethodnica, a moja Četvrta odmah
iza njega.«

Glasnici su se raštrkali putovima izvan grada, natječući
se tko će prvi s vijestima stići do tabora. Labijen je duboko
udahnuo i pitao se hoće li imati prilike vidjeti lice neprijatelja
koji je mogao toliko uzdrmati Pompejevo samopouzdanje.
Slegnuo je ramenima. Cezar će požaliti što ga je častohleplje
dovelo u Grčku. Oni nisu zaboravili vladavinu zakona.