Conn Iggulden - Imperator 04 - Bogovi rata

pogledao je dolje i zadržao dah.
Aleksandrova koža i oklop bili su obloženi zlatnim

listićima. Dok je Julije promatrao, gore su se razmaknuli oblaci
i sunčeva se svjetlost slijevala kroz otvor. Samo je Julijeva
sjena ostala tamna i on se sa strahopoštovanjem začudio
vlastitoj slavi.

»Moja je slika na tebi, Aleksandre«, šapnuo je, urezujući
svaku pojedinost trenutka u pamćenje. Oči su bile upale i nos je
bio samo malo više od rupe, ali Julije je mogao vidjeti kosti i
zlatno meso poput kamena, i naslućivao je kako je Grk morao
izgledati za života. To nije bilo staro lice.

Isprva je mislio da je pogrješno što su Aleksandra štovali
kao jednog od egipatskih bogova. Ali tu, u hramu, činilo mu se
da je to dolična čast. Julije je pogledao oko sebe, ali ulaz su bila
zapriječila čvrsta leđa njegovih vojnika. Bio je sam.

»Pitam, se što bi mi ti rekao«, promrmlja na grčkom.
»Pitam se bi li odobrio to što bezobziran Rimljanin stoji u
tvojem gradu.«

Pomislio je na Aleksandrovu djecu i činjenicu da nijedno
od njih nije doživjelo zrelost. Prvorođenac grčkoga kralja
ugušen je u četrnaestoj godini. Julije potrese glavom, gledajući
u daljine smrtnosti. Bilo mu je nemoguće ne razmišljati o
vlastitoj smrti na takvu mjestu. Hoće li neki drugi čovjek stajati
nad njim tristo godina nakon njegove smrti? Bolje je biti prah i
pepeo. Nema sinova, i nestat će sve što je ostvario. Njegova kći
ne može zadobiti štovanje u Senatu, a njezinu sinu možda neće
dopustiti da odraste, kao ni Aleksandrovu. Julije se namršti od
ljutnje. Imenovao je Oktavijana svojim nasljednikom, ali nije
mogao biti siguran da će mlađi čovjek biti dovoljno vješt da
plovi između hridi rimskih podmuklosti. Zapravo nije mogao
povjerovati da je itko drugi nadaren da gradi dalje na njegovim
postignućima. Stigao je toliko daleko, ali ako ne doživi da
začne mušku lozu, to neće biti dovoljno.

Iz daljine je mogao čuti buku grada. U tišini hrama teško

su ga pritiskivale njegove godine.

***

Ptolemejevo je tijelo dostojanstveno ležalo u sobi

obrubljenoj zlatom. Likovi Horusa i Ozirisa bili su posvuda dok
je polazio stazom smrti. Njegovo hladno tijelo oprano je i
očišćeno i zatim mu je lijeva strana otvorena da bi se uklonili
unutarnji organi. Nikakav ga zagrobni sud nije očekivao. Kad
završe obredi, Ptolemej će zauzeti svoje mjesto među
bogovima, kao jednak s njima.

Kad su Julija doveli da vidi dječaka kralja, dočekao ga je
težak i vreo zrak. Uvojci slatka dima lijeno su se uzdizali iz
crvenih srca golemih žeravnika. Ptolemejevo je tijelo bilo
ispunjeno natronom da se osuši meso, i jedak vonj pomiješan s
parama omamljivao je Julija. Aleksandrov grob je bio hladan u
usporedbi s tim, ali bolje je pristajao uz stvarnost smrti.

Kleopatra je klečala kraj bratova tijela i molila se. Julije
je stajao i gledao, znajući da se ne može prisiliti na čašćenje
neprijatelja koji je prouzročio smrt nekih od njegovih
najodanijih ljudi. Dječakove su oči bile zašivene i koža mu se
sjala od ljepljivih ulja. Juliju je dolazilo da povrati kad mu je
pogled pao na četiri ćupa oko njega, znajući što je u njima. Nije
mogao razumjeti postupak ni štovanje koje je Kleopatra
pokazivala. I njoj je bila zaprijetila vojska njezina brata, ali ona
ga je počastila u smrti obredima koji će potrajati gotovo dva
mjeseca prije nego što ga napokon polože u grob.

Kleopatra se molila u ritmičkom pojanju na jeziku svoga
naroda, i Julije je vidio da su joj oči jasne i smirene. Nije ju
vidio da plače od dana Ptolemejeve smrti i znao je da ju još ne
može razumjeti. Njezina se vojska vratila iz Sirije da zauzme
mjesta oko kraljevske palače, i već je bilo sukoba između
Rimljana i ratnika okorjelih u pustinji. Julije je bio prisiljen

zapovjediti da se bičuju trojicu njegovih legionara što su počeli
pijanu gungulu u gradu, ostavivši za sobom dva mrtva čovjeka.
Još su dvojica čekala kaznu što su se u igri s Kleopatrinim
vojnicima poslužila krivotvorenim kockama, olakšavši ih za
oružje i sve srebro koje su imali u kesama.

Čekanje ga je izjedalo dok su se posmrtni obredi polako
bližili kraju. Julije je isprva mislio da će dječak brzo završiti u
zemlji, znajući što može učiniti ljetna vrućina, čak i
kraljevskom mesu. Ali dani su protjecali s omamljujućom
sporošću i on je postajao nemiran jednako kao njegovi ljudi.

Oktavijan je jasno iznio kako se osjeća. Želio je povratak
u Rim i nagrade koje su svi zaslužili. I Julije je mogao osjetiti
kako ga privlači njegov grad preko mora i kopna. Želio je još
jednom projahati kroz gradska vrata i stići na Forum. Ostvario
je sve snove što ih je sanjao u dječaštvu. Njegovi su neprijatelji
bili prah i pepeo, ali ipak je čekao.

Promatrao je kako Kleopatra počinje nov obred, paleći
stijenj u glinenim lončićima s tamjanom. U Aleksandriji je smrt
bila tijesno povezana sa životom. Činilo mu se da se ljudi na
nju pripremaju cijeli život, sigurni u još jedno postojanje. Zbog
toga su bili fatalisti, ali s pouzdanjem koje je na svoj način bilo
čudnije od svega što je ikada vidio. Julije nije mogao dijeliti taj
osjećaj.

Kleopatra podiže glavu i opet je pognu pred smanjenom
Ptolemejevom figurom. Ustuknu zatim dva koraka natrag i još
jednom kleknu prije nego što će se potpuno uspraviti.

»Ti si strpljiv čovjek, Julije. Čula sam da tvoj narod brže
prelazi preko ovakvih stvari.«

»Ovdje postoji dostojanstvo u smrti«, odgovori on,
tražeći prave riječi.

Ona podiže obrvu, odjednom vedra. »Obazriv čovjek«,
reče. »Hoćeš li se sa mnom prošetati kroz vrtove? Dim
omamljuje nakon duga vremena i želim se nadisati svježa
zraka.«

Julije ju s olakšanjem uhvati ispod ruke i oni iziđoše na
sunce. Ona kao da u prolazu nije primjećivala robove što su
padali ničice ne usuđujući se pogledati kraljicu koja tuguje za
bratom.

Topli zrak pomogao je Juliju da razbistri misli i on ga je
duboko udisao osjećajući kako mu raste duh. Pogled na tijelo
kralja dječaka prilično ga je uznemirio. Sad se osjećao kao da
mu je pao teret s pleća i udisao je mirise živih vrtova. Čak mu je
i taj užitak bio pokvaren kad se sjetio kako je trčao istim
stazama i sjenicama da uhvati Ptolemeja na spavanju. Tada je to
sličilo na pustolovinu, bez posljedica. Ali rezultat te pustolovine
ležao je u kraljevu grobu i pepelom posuo luku.

»Tvoji su mi ljudi mnogo toga ispričali o tebi«, reče
Kleopatra.

Julije je prostrijeli pogledom.
»Bio si blagoslovljen da preživiš sve bitke koje su
opisali«, nastavi ona.
Julije nije odgovorio, samo je zastao na stazi popločenoj
glatkim kamenom da dodirne crven cvijet koji je virio između
zelena lišća.
»Oni kažu da si bog rata, jesi li to znao?« rekla je zatim.
»Čuo sam da tako govore«, odgovorio je Julije s
nelagodom. »Razmeću se na moj račun.«
»Onda nisi porazio milijun ljudi u Galiji?«
Julije je pogleda dok je pružala ruku da pomiluje latice
istoga cvijeta. »Porazio sam ih, premda mi je to oduzelo deset
godina života«, odgovori on.
Ona noktom prereza stapku i prinese cvijet usnama dok
je udisala njegov miris. On se opet pitao kako će se Rim
ponašati ako je onamo dovede. Građani bi vjerojatno obožavali
Kleopatru, ali Senat bi po svoj prilici odbacio njezine tvrdnje da
je božanstvo. Rim ima dosta svojih bogova. Ne bi se usudili
prigovoriti tuđinskoj gospodarici, ali ako bi se njome oženio,
sve bi se velike kuće razbjesnile. A nije bio ni siguran bi li ona

htjela poći s njim.
»Oprostio si svojem generalu Brutu kad te je izdao«,

reče ona nastavljajući šetnju. »To je čudan čin za onoga tko
vlada ljudima. Ali oni te i dalje poštuju. Štoviše, obožavaju te,
jesi li to znao? Išli bi za tobom bilo kamo, ne zbog tvoga
rođenja nego zbog onoga što jesi.«

Julije je lupkao prstima jedne ruke po drugoj iza leđa, ne
znajući što bi odgovorio. »Onaj s kim si govorila popustio je
ustima uzde«, reče on nakon stanke.

Ona se nasmija, bacivši cvijet na stazu iza njih. »Ti si
čudan čovjek, Julije. Vidjela sam te s njima, sjećaš li se? Možeš
biti ohol kao kralj, ohol kao ja. Mi dobro pristajemo jedno uz
drugo, iako mislim da ti se ne bi svidio ovdašnji spori način
življenja. Moja zemlja je vidjela pet tisuća godina života i smrti.
Ostarjeli smo i umorili se pod ovim suncem, a tvoji su ljudi
mladi kad se usporede s nama.

Imaju energiju mladosti i ne razmišljaju o tome što jure
zemljama kao ljetna oluja. Hvata me strah kad to vidim i
usporedim s mojom usnulom Aleksandrijom, ali ja je volim.«

Okrenula se licem prema njemu opajajući ga svojom
blizinom. On je bez razmišljanja pružio ruku i obujmio je oko
vitka struka.

»Moji savjetnici upozoravaju me svaki dan kako si
previše opasan da bi ostao u Egiptu«, reče ona. »Oni u tvojim
ljudima vide požudu i snagu i ništa više. Podsjećaju me da si
spalio moju lijepu knjižnicu te da su se vojnici smijali i kockali
na njezinu zgarištu.«

»Oni su ratnici«, odgovori Julije. »Ne možeš
očekivati...«

Njezin ga je smijeh utišao i polagano rumenilo pojavilo
se na njegovim obrazima i vratu.

»Tako si brz kad ih treba braniti!« reče ona. Približila se
i poljubila ga ispod brade te položila glavu na njegove grudi.

»Moji savjetnici ne vladaju ovdje«, reče ona, »i nemaju

odgovor kad im kažem da si nam vratio Cipar. To nije bio čin
čovjeka koji uništava. On ti je donio dosta naklonosti u mojem
narodu. Vidjeli su to kao znak da se vraća naša stara slava. Sad
čekaju da vide što ćemo skupa ostvariti.«

Julije nije želio pokvariti raspoloženje, ali morao je
govoriti. »Doći će vrijeme i ja ću se morati vratiti u svoj grad«,
reče on. »Čekat ću dok ne završe pogrebni obredi tvoga brata,
ali moram otići.«

Podignula je glavu i tužno mu se zagledala u oči. Mogao
je osjetiti kako se udaljuje od njega. »Ti to želiš?« rekla je, ali
njezin glas nije odavao ništa od misli.

Julije odmahnu glavom. »Ne. Želim ostati ovdje i
zaboraviti godine bitaka. Želim tebe imati kraj sebe.«

Napetost nestade iz nje kao da je i nije bilo. Podignula je
ruke i privukla mu glavu do namirisanih usta.

Kad su se razdvojili, lice joj je bilo rumeno kao njegovo
i oči su joj se iskrile.

»Ovo neće još dugo trajati, uskoro ću biti slobodna«,
reče ona. »Ako ostaneš sa mnom, pokazat ću ti veliki Nil.
Povest ću najljepše djevojke u Egiptu da ti stavljaju grožđe i
voće u usta. Glazbenici će za nas svirati svake večeri dok
budemo klizili vodom. Bit ću tvoja svake noći, svakog sata.
Hoćeš li zbog toga ostati?«

»Meni ne trebaju najljepše djevojke u Egiptu«, odgovori
on. »A od tvoje glazbe bole me uši. Ali ako ti budeš ondje i
samo moja, pustit ću Rim da se neko vrijeme brine sam za sebe.
Uostalom, već je toliko dugo potrajao bez mene.«

Dok je još govorio, znao je da je to istina, ali svejedno je
ostao zapanjen. Oduvijek je sanjao da će se pobjedonosno
vratiti u grad svoga rođenja, da primi sve časti i nagrade koje je
tijekom godina osvojio. Ali nakon jedne njezine riječi, ništa od
toga nije bilo važno. Možda se na trenutak mogao osloboditi
skrbi i briga koje kao da su bile srž njegova života. Možda je
sve to mogao odbaciti i osjećati sunce na licu s lijepom i

zanosnom djevojkom koja je kraljica Egipta.
»Ja sam prestar za tebe«, reče on blago poželjevši da ona

to porekne.
Kleopatra se nasmijala i opet ga poljubila. »Pokazao si

mi da nisi!« kazala je spuštajući ruku do njegova stegna i
zadržavši je na njemu. Mogao je osjetiti vrućinu njezina dodira
na goloj koži, i to ga je nemilosrdno uzbudilo.

»Kad bismo imali dijete«, reče ona, »ono bi naslijedilo
Egipat i Rim zajedno. To bi bio novi Aleksandar.«

Julije pogleda u daljinu prepustivši se snovima na javi.
»Dao bih bilo što da to vidim. Nemam drugih sinova«,-reče on
smiješeći se.

Njezina se ruka lagano micala po njegovu bedru
ostavljajući ga bez daha. »Onda se moli svojim bogovima da
ono što nosim u sebi bude dječak«, reče ona ozbiljno. On
posegnu za njom, ali ona se istrže iz njegova stiska. »Kad prođe
žalost, pokazat ću ti tajne Egipta, one su u meni«, uzviknu ona
preko ramena.

Julije ju je zbunjeno gledao, svladan njezinim riječima.
Teško je mogao pojmiti ono što je doznao i htio ju je zovnuti
natrag, ali ona je lakim koracima nestala u palači.

***

Buka proslave u Aleksandriji bila je toliko jaka da su od

nje rimske uši zvonile i glušile. Cimbali i rogovi ječali su i
zavijali u svakoj ulici i ljudski su se glasovi uzdizali u veliki
poklik radosti što se Ptolemej šalje u okrilje bogova. Julije se
stresao sjetivši se završnih obreda kojima je bio svjedok.

Tijelo kralja dječaka bilo je osušeno kao stavljena koža
kad su svećenici s pjesmom došli po njega posljednji put.
Kleopatra nije navaljivala da Julije bude ondje, ali njega je
privukao zadnji obred jer je znao da nikada više neće imati

prigode vidjeti tajne egipatske smrti.
Gledao je kako svećenici uzimaju dlijeto izrađeno od

meteorskog željeza i režu Ptolemejevu usnu njišući ga
jednolično iznad usta. Julije bi bio izgubljen bez tumača kojega
mu je poslala Kleopatra dok se zgražao nad prividnim
obeščašćenjem tijela. Piskutav šapat toga čovjeka na uho
dodatno ga je ispunjavao jezivim uspomenama.

»Ozirise kralju, probudi se!« rekao je svećenik.
»Otvaram za tebe tvoja usta željezom bogova. Ponovno živi,
pomlađuj se svakog dana, dok te bogovi štite kao svoga.«

Dimovi tamjana kovitlali su se oko sitna tijela kralja
dječaka, i kad su posljednji obredi bili završeni, svećenici su
izišli na zrak da gradu objave vijest. Iza njih je grob zapečaćen
broncom, zlatom i mjedi.

Tada su se oglasili rogovi, tisuće su zatrubile. Buka se
povećavala i rasla, i upaljene su sve svjetiljke i žeravnici od
kojih je Aleksandrija zasjala pod nebesima. Bogovi će vidjeti
svjetlost i znat će da je jedan njihov spreman doći k njima.

Julije je promatrao svečanost smrti s visokih prozora
kraljevske palače, kraj njega je bio Brut. Oktavijan je bio otišao
dolje u grad da se izgubi u piću i ženama s mnogo drugih
časnika. Tijekom noći kraljeve smrti nije bilo zabranjenih
stvari, i Julije se nadao da će njegovi ljudi nadživjeti gozbu i
bančenje ne izazvavši nikakvih nereda. Bila je to vjerojatno
isprazna nada, ali odgovornost će privremeno pasti na neka
druga pleća. Kleopatrina se raskošna lađa ljuljala na valovima u
luci čekajući da ga poveze duž obale. Njegovi će ljudi morati
sami preživjeti do njegova povratka. Vijest koju mu je
Kleopatra priopćila zasjenila je sve drugo.

Kao da je dijelio njegovu misao, Brut progovori,
gledajući na grad koji se vidio kao po danu. Mogao je osjetiti
čudnovato uzbuđenje u Juliju, iako nije mogao naslutiti što ga
je izazvalo.

»Kad ćeš se vratiti, znaš li?«

»Prije isteka godine«, odgovori Julije. Legije imaju
ovdje smještaj. Zaslužile su odmor. Poslao sam pisma Marku
Antoniju u Rim. Za mjesec dana stići će zaostale plaće. Neka
zauzmu ovdašnje kuće dok me čekaju, Brute. Neka se
nadebljaju i dobro naspavaju.«

»Tebi je poznata i njihova druga strana«, uzvrati Brut.
»Morali smo kazniti još dvojicu što su već počeli pljačkati
hramove. Morat ću ih nakon prvih tjedana izvesti u pustinju,
inače će iz Aleksandrije nestati sve što se može ponijeti. Kako
stvari stoje, tržnice će u Rimu biti zasićene umjetninama kad se
vratimo.«

Julije se nasmijao, Brut se nasmiješio. Činilo se da je
zaborav prekrio najcrnje trenutke njihove prošlosti, i njemu se
vraćala snaga. Prije nego što bi sunce izišlo svakoga dana, Brut
je s Domicijem završavao sat vježbanja s teškim mačem.
Izgubio je nešto od brzine s kojom je pobjeđivao na
natjecanjima, ali više nije bio slab. Nije ispričao Juliju kako mu
se prethodnog dana narugao jedan centurion. Brut ga je izveo
izvan vježbališta i gotovo ga nasmrt istukao.

Možda Julije to zna, pomisli Brut gledajući ga.
»Oktavijan je bijesan zbog moga povratka na zapovjedni
položaj«, reče Brut. »Ili zbog tvoga krstarenja po Nilu. Teško je
reći što ga je više rasrdilo.«
Julije odmahnu glavom, neraspoložen. »On želi da ja
svoje posljednje godine provedem u pospanim raspravama u
Senatu«, reče i otpuhnu. »Pretpostavljam da mlađim ljudima
izgledamo kao starci koji nisu sposobni ni za što drugo osim da
se tapšu po leđima zbog stare slave.«
Brut pogleda vitku i napetu figuru svoga vojskovođe,
preplanulu do tamnosmeđe boje. Ako ništa drugo, Julije je
ojačao tijekom mjeseci u Egiptu, dobrim dijelom zahvaljujući
izgledima da napokon zavlada mir. On i Brut podnijeli su
desetljeća rata i odricanja. Možda je nagrada jednostavno
završetak neprekidne borbe. Brut nije mogao zamisliti da bi

Julije uzimao u obzir krstarenje kad bi Pompej još bio živ ili
Sula prijetio njegovu gradu.

Brut nije mogao voljeti čovjeka koji mu je poštedio život
kod Farsala, iako je osjetio kratku nepomućenu radost kad mu
je predao zapovjedništvo u Aleksandriji.

Uzdahnuo je u sebi. Rim se činio dalekim, ali znao je da
mora razmišljati o budućnosti. Čekale su ga duge godine da
zaboravi sramotu svoga otpadništva. Julije mu je opet povjerio
vlast i ta se poruka neće izgubiti u legijama. Došlo je vrijeme da
ponovno izgradi karijeru koja je trebala završiti kod Farsala.
Uostalom, Rim su izgradili ljudi koji su preživjeli poraz.

Brut je netremice gledao u Julija, nedostajalo mu je
njihovo staro prijateljstvo. Bilo je dragocjenih trenutaka kad je
mislio da dijele razumijevanje koje je nemoguće iskazati
riječima. Ali opet bi ga bez upozorenja obuzeo osjećaj stare
ljubomore i razornoga ponosa. S vremenom će se možda i to
postupno smanjiti.

»Ovo je drevna zemlja«, reče Julije iznenada, prekinuvši
Bratove misli. »Aleksandrija bi mogla biti drugi Rim,
prijestolnica blizanka objedinjena carstva. Nisam prestar da bih
sanjao o tome. Znam da nas čeka rad, ali na trenutak želim sve
to zaboraviti i vidjeti Nil sa svojom kraljicom.«

Brut malko spusti glavu, čudeći se svojem izboru riječi.
»Hoćeš li je povesti sa sobom?« upita on.

»Mislim da hoću«, odgovori Julije nasmiješivši se na tu
pomisao. »Ona donosi nov život u moje kosti. S njom kraj sebe
mogao bih stvoriti carstvo koje bi se natjecalo s Aleksandrovim
osvajanjima. Bilo bi dolično da se njegov grad proglasi drugim
srcem toga carstva.«

Brut osjeti kako mu postaje hladno. »Ti ćeš dakle biti
kralj? Kao Ptolemej?«

Julije se okrenu prema njemu, činilo se da crnim očima
probada svoga najstarijeg prijatelja.

»Kako bi inače htio da se nazivam? Ja sam prvi u Rimu.

Rim je prvi u svijetu.«
»A što ćeš s mojom majkom, sa Servilijom? Hoćeš li je

odbaciti kao što si odbacio Pompeju? Ili sa svojom ženom
Kalpurnijom? Hoćeš li se i od nje rastati?«

Julije je oklijevao, ne primjećujući sve veću Brutovu
srdžbu. »Prerano je da se planiraju takve stvari. Kad se vratim,
učinit ću što bude potrebno. Kalpurnija se neće opirati, to
znam.«

»Senat će se opirati tvojem častohleplju«, reče Brut tiho.
Julije se nasmija. »Oni se neće usuditi, prijatelju moj.
Castit će mene i častit će kraljicu koju dovedem u grad. Rim su
izgradili kraljevi. On će se preporoditi pod lozom koja poteče
od mene.«
»Od tvoje kćeri?« upita Brut.
Julijeve su se oči sjale dok je pogledom obuhvaćao grad.
Čvrsto je stisnuo prozorski kameni okvir kao da je njegov
vlasnik. »Ne mogu zadržati u sebi novost, Brate. To mi je
preteško. Od moga sina, koji će se roditi. Kraljica je
zatrudnjela, i njezini vidovnjaci kažu da će biti dječak. Sin koji
će vladati dvama carstvima.« On se glasno nasmija od čuđenja.
Mora biti dječak, pomisli. Bogovi neće biti toliko okrutni.
Brut se odmaknu od njega jedan korak, njegov se mir
srušio. Koje prijateljstvo može nadživjeti takvo neobuzdano
častohleplje? Brut vidje da Julije nije zasitio svoju pohlepu u
Egiptu. Vratit će se u Rim s većim snovima nego što ih je gajio
itko od ljudi koje su zajedno uništili. Ni Sula, ni Katon, čak ni
Pompej nije segnuo toliko daleko.
»Republika...« poče Brut, toliko zaprepašten da je
zamucao.
Julije odmahnu glavom. »Republika je bila divan
pokušaj. Ja je poštujem, jer je poslužila svojoj svrsi. Ali kad se
vratim u Rim, utemeljit ćemo carstvo.«

30. POGLAVLJE

Nil ih je nosio na jug kroz zemlje koje su se napajale

njegovim vodama. Ptice su u tisućama uzlijetale i kričale,
kružeći zrakom dok je prolazila kraljevska lađa. Bijele čaplje
stajale su kraj goveda što su se utabanim stazama uvečer
spuštala u pličine. U takvu okruženju Julije je dopustio da se
otrese dugogodišnjih briga. Nije patio od napadaja već više
mjeseci i osjećao se snažno. Rim je bio daleko, a on se izgubio
u Kleopatri.

Vodili su ljubav kada bi im se prohtjelo, danju i noću.
Teško mu je bilo u početku zanemarivati robove na lađi, gdje
ništa više od svilene nebnice nije zaštićivalo kraljicu od
njihovih pogleda. Ona je od rođenja bila okružena poslugom i
smijala se Julijevoj nelagodi, zadirkujući ga zbog ukočena
dostojanstva dok joj nije skinuo haljinu s ramena i počeo je
ljubiti po preplanuloj koži pretvarajući njezin smijeh u dublji
ritam dahtanja.

Bilo je po osam vesala sa svake strane lađe da bi glatko
plovila po rijeci. Vesla su bila posrebrena i sjajila su se kao
uronjene kovanice dok su prodirala ispod površine. Nil je
vijugao kroz doline i prostrane ravnice kao da nema kraja, i bilo
je trenutaka kad je Julije mogao zamisliti da se putovanje
nastavlja u vječnost.

Uvečer su satima razgovarali s astrologom Sosigenom
koji je prorekao da će Kleopatra roditi sina. Taj čovjek je isprva
oklijevao u razgovoru s rimskim vojskovođom, ali kako su
prolazili tjedni, Julije se prirodno upleo u rasprave s njim.
Žudio je za potvrdom znakova koje je Sosigen čitao te, premda
je isprva sumnjao u moć pretkazivanja, njegova se nada

postupno pretvorila u vjerovanje. Grk je bio oštrouman i Julije
je proveo mnogo sati s njim raspravljajući o putanjama planeta,
o godišnjim dobima, čak i o kalendaru. Sosigen se trsio da ne
pokaže prijezir prema rimskom sustavu pa je kazao da su i
egipatske godine pogrješne. Prema njegovim proračunima one
su imale po 365 dana, ali nedostajao im je jedan dan svakoga
četvrtog proljeća da bi bile savršene. Julije je zahtijevao dokaze
njegovih tvrdnja i čovjek je na taj izazov ustao, prekrivajući
palubu velikim listovima papirusa koji su bili iscrtani ugljenom
sve dok se Juliju nije zavrtjelo u glavi od gibanja planeta i
zvijezda. U Rimu je visoki svećenik oduzimao ili dodavao dane
svake godine, ali Sosigenova ljubav prema jednostavnosti i redu
bila je privlačna. Julije se pitao kako će Senat reagirati ako
takav sustav nametne građanima Rima.

Kako je Kleopatrina trudnoća napredovala tako je ona
sve jače osjećala vrućinu i provodila je poslijepodneva u snu iza
zastora. Julije je ostajao da satima zuri u zlokobne oblike
krokodila koji su među trskama strpljivo čekali nekog ibisa ili
tele da im dođe preblizu. Njihovo munjevito grabljenje plijena
bilo je jedino uzbuđenje koje je prekidalo dugačko snivanje
Nila. Srebrena su se vesla dizala i spuštala da bi se smirila samo
kad bi povjetarac napunio purpurno jedro iznad njihovih glava.
Julije je navodio Sosigena da mu kazuje priče kad je sunce
bivalo nepodnošljivo vruće. Puštao je da ga zapljuskuju legende
dok ne bi osjetio da je i sam postao dijelom klizeće okoline,
dijelom njezine budućnosti.

U svježe praskozorje ropkinje su kupale i odijevale
Kleopatru, bojile je crnim prahom oko očiju podižući rubove na
kraju. Julije je bio gol i ležao nalakćen, promatrajući obred.
Nije mu više bilo neugodno pred tim djevojkama, iako je
odbijao Kleopatrinu ponudu da ga one prisnije zabavljaju. Nije
ni pomišljao da one ne bi na to pristale. Zapravo, djevojka koja
je odijevala kraljicu pokazivala je očito zanimanje dok ga je
kupala krpama na palubi. Više se hladne vode slijevalo niz

njezine pune grudi nego niz njegovo tijelo, i smijala se na
njegovu reakciju dok ga je izazivala. Možda se to događalo
zbog vrućine, ili zbog polunage nazočnosti ropkinja, ali on je
danima osjećao erotsku napetost na Nilu, te se osvježavao
plivanjem na mjestima gdje je voda bila bistra, prepuštajući se
potom vještim rukama da ga trljaju i mažu uljem, dok se dobro
hranio kao rasplodni bik.

Pogladio se rukom po trbuhu osjećajući mišiće ispod
kože. Uspavani način života bio je poput vode ožednjeloj duši
nakon toliko ratovanja. Ipak i tu, pod zrakama ogranula sunca,
znao je da ne može ostati zauvijek. Svrbež da mora djelovati
bio je stalno u pozadini njegovih misli i svakog je dana rastao.
Njega je čekao Rim i bilo mu je sve teže i teže zanemarivati
njegov zov.

Mogao je vidjeti nabreklinu djeteta koje će ona roditi.
Ležao je i zaneseno promatrao njezin trbuh sve dok mu pogled
ne bi zaklonile tanke koprene kroz koje joj je mogao nazreti
samo obrise nogu. Kad je došla da ga pogleda odozgor,
podignula je obrve videći smiješak što mu je titrao na licu.

»Hoćeš li dakle hodati gol kroz narod?« upitala ga je
ljupko.

Julije se zasmijao. »Promatrao sam te i pomislio kako ću
se naglo probuditi i naći se negdje pod šatorom, dok bojni
rogovi ječe i moji časnici zapovijedaju da se krene u posljednji
juriš.«

Ona se nije nasmiješila njegovim riječima. Previše ga je
puta čula kako viče u snu i budila se da vidi kako se njegovo
lice grči od bola i srdžbe. On se nije sjećao svojih snova, ili
barem ga nisu vidljivo mučili po danu. Putovala je očima po
ožiljcima na njegovu tijelu i zaklimala glavom.

»Odjeni se, Cezare, i dođi vidjeti nešto novo«, rekla je.
Otvorio je usta da postavi pitanje, ali ona je spustila ruku
na njegove usne i zatim ga prepustila ropkinjama svijedih očiju
da ga zaodjenu. S uzdahom je ustao i dao im znak da donesu

njegovu najlakšu halju.
Kad je izišao na palubu vidio je da se lađa primiče obali.

Grad poput mnogih drugih sezao je do ruba Nila, s malenim
drvenim molom koji se pružao u smeđe vode. Crvene su guske
gačući proletjele iznad njih dok je gledao kako se na daske
polaže svježa trska tvoreći stazu koja je vodila dalje od rijeke.
Stotine su ljudi u šarolikoj odjeći stajale uz obalu i činilo se da
su sve oči uperene u njega. Julije im je s nelagodom uzvraćao
pogled dok je posada upravljala veslima da bi glatko pristali uz
mol. Donesen je most dovoljno širok da primi red legionara i
privezan je uz bok lađe dok mu je drugi kraj ležao na čistoj
stazi.

Kleopatra stupi na most i okupljeni ljudi kleknuše u
blato, spuštajući ničice glave dok je ona stupala na zemlju. S
rubova su odjeknuli bubnjevi, a kad se okrenula da pogleda
Julija, on je na njezinu licu vidio one hladne crte koje su
pokorile vojsku u Aleksandriji. Bio se naviknuo da na rijeci ne
nosi mač, i prsti su mu zaludno lupkali po zraku. Koračao je za
njom, gnječeći sandalama trsku. Kad je bio usporedno s njom,
ona se okrenula i nasmiješila se.

»Željela sam da ovo vidiš«, rekla je.
Njezina deseteročlana tjelesna straža kloparala je po
trošnom molu iza njih i zauzimala položaje. Ona je s Julijem
prolazila kroz gomilu i on je gledao niz muškaraca i žena na
koljenima koji se protezao kroz cijeli grad.
»Kako su doznali da dolaziš?« promrmljao je.
»Danas je obljetnica dana kad sam postala kraljica«, reče
ona. »Oni znaju kada dođe vrijeme.«
Grad je bio čist i dobro održavan, iako se činilo da je
pust dok je svaki žitelj - muškarac, žena, dijete - klečao kraj
puta. Kleopatra je povremeno spuštala ruku da ih dodirne, i on
je vidio da na njezinu tragu ostaju suze zahvalnosti.
Trščana staza završavala kraj ulaza na malen trg, brižno
pometen do posljednjeg zrnca prašine. Njezini su čuvari pošli

naprijed pretražiti hram od crvena mramora koji je blistao na
jutarnjem suncu. Vladala je sablasna tišina i Julije se sjetio
opustjela sela u Španjolskoj gdje je nekoć jahao sa Servilijom.
Ondje je vidio Aleksandrov kip i ganula ga je jeka toga iskustva
u pravoj zemlji kraljeva.

Zatekao se u nestalnim mislima koje su tugovale za
svime što se izgubilo poslije onoga drugog vremena i mjesta.
Posljednje ostatke nevinosti samljele su u njemu Galija i Grčka.
Možda je zbog toga prolio suze kad je vidio Pompejevo mrtvo
lice. Julije se sjetio mladića kakav je nekada bio, ali sve je bilo
predaleko da bi ga dobro poznavao. Njegov otac, Marije,
Tubruk - svi su se pretvorili u sjene. Bilo je previše tragedija,
previše zatvorenih i zaključanih uspomena, negdje duboko. Bio
je iskopao vučju stupicu za Svetonija i ostavio ga na životu.
Kad bi mu to egipatsko jutro opet pružilo priliku, ubio bi ga bez
razmišljanja.

Možda je okorjelost došla s godinama ili je nastala zbog
okrutnih odluka u bitkama. Povlačio je ljude da uzmaknu,
znajući da će to značiti smrt drugih odanih vojnika. Spašavao je
mnoge na račun nekolicine. Upućivao je vidare k onima koji su
imali izgleda preživjeti. Čak je bio poslao dobre ljude u
Pompejev tabor iako je znao da ne mogu predati njegovu
poruku i ostati na životu. Pomislio je da takve hladne odluke
uđu u kosti nakon nekog vremena, otupljujući životnu radost.
Čak ni egipatsko sunce nije moglo prodrijeti do njega, premda
je Kleopatra mogla. Osjetio je kako ga neobjašnjivo peku oči.

Stražari su se vratili i Julije je s Kleopatrom polagano
stupio u polutamu, dok su im koraci odjekivali ispod kupolasta
svoda, visoko iznad njih. Bilo je očito da se nalaze na mjestu
štovanja i Julije se pitao zašto ga je tamo dovela. Zidovi su bili
ukrašeni reljefima zvjezdolikih uzoraka od žutog ahata, dok su
tamnije crte tekle kroz kamen kao krvne žile. Zaprepastio se
kad je pomislio da čuje mačje mijaukanje, i dok se osvrtao za
izvorom zvuka, desetak ih je nečujno krenulo prema Kleopatri.

Mrmljajući molitve na egipatskom jeziku, prignula se i
dopustila im da mazno trljaju leđa o njezine ruke. »Zar nisu
lijepe?« rekla je kleknuvši među njih.

Julije je mogao samo kimnuti, pitajući se koji nesretnici
imaju dužnost čistiti mramorne podove iza njih. Ona je vidjela
njegov izraz lica i njezin je smijeh odjeknuo prostorom.

»One su čuvarice hrama, Julije. Vidiš li njihove pandže?
Tko bi se usudio ovamo ući nasuprot ovakvim lovcima?«

Dok je govorila, zadovoljne su se mačke kočoperile oko
nje i prele. Ona je blago ustala i one su krenule za njom, lijeno
mašući podignutim repovima.

Na daljem kraju hrama bio je kip koji je ispunjavao
udubljenje u zidu. Julije je bacio pogled na kip i od zbunjenosti
izgubio korak. Dizao se visoko iznad njih tako da je
Kleopatrina glava jedva sezala do koljena od bijela kamena.

Julije je mogao samo zapanjeno zuriti. Vidio je kako ga
odozgo gleda kraljičino lice od žućkasta mramora. Statua je u
naručju držala dječaka i ponosno promatrala svijet. Dobro je
poznavao taj izraz.

Kleopatra je vidjela njegove njegove uzdignute oči i
nasmiješila se. »To je Izida, Cezare, majka Hora kojega drži.«

»S tvojim licem«, reče Julije diveći se.
»Hram je star tisuću godina, sagrađen mnogo stoljeća
prije nego što je Aleksandar došao ovamo. Ali ona još živi u
meni.«
Pogledao ju je dok su joj se mačke mazile oko nogu.
»Moj sin će biti božanstvo. Tvoj sin, Julije. Razumiješ li
sada?«
Nije rekao da je lice statue postalo djelomice različito
kad ga je proučio. Žena od kamena bila je malo starija od
Kleopatre, i kad je prošao prvi snažan dojam mogao je vidjeti
da je obris donje čeljusti drukčiji. Oči su bile razmaknutije ali
ipak... bio je iznenađen. Ona je kimnula od zadovoljstva videći
njegovu reakciju.

»Hoćeš li joj se pomoliti, sa mnom?« rekla je.
Julije se namrštio. »Ako je ona u tebi, kako se možeš
moliti?« upitao je.
Zubi su joj se ukazali kad se kiselo nasmiješila. »Tako si
bezobziran, Rimljanine. To sam trebala očekivati. To je
tajanstveno, je li tako? Ja nosim plamen skriven u tijelu, ali ona
je još u njemu. Kad krenem stazom smrti, to će biti povratak, a
ne početak. Shvati to i shvatit ćeš mene. Bilo bi mi drago da joj
se pomoliš. Ona će blagosloviti našeg sina i čuvati ga.«
Julije ju nije mogao odbiti dok je zurila u njega. Kleknuo
je i prignuo glavu, sretan što nema drugih očiju da ga vide dok
to čini.

***

Odjel za pisare u kraljevskoj palači u Aleksandriji bio je

gotovo grad za sebe, s tisućama učenjaka koji su radili unutar
njezinih zidova. Nakon uništenja velike knjižnice, svjetiljke su
gorjele noću i danju dok su se pisana djela donosila iz cijelog
Egipta i Grčke te prepisivala s mukotrpnom pozornosti.

Jedno krilo prostrana produžetka zgrade zauzimala je
rimska administracija i Brut je najbolje sobe zahtijevao za sebe.
Prema njegovoj naredbi legija obrtnika uklonila je kipove i
zlato, spremajući ih u kovčege gdje se to moglo da bi ih poslao
u Rim. Umjesto njih obložili su zidove svijetlom izrezbarenom
hrastovinom i načinili rimsko utočište. Nove su vojarne
podignute za Desetu i Četvrtu, nakon što su vojnici prevršili
mjeru odnoseći trofeje iz grada. Brut ih je isprva pustio da malo
podivljaju, ali jasno je bilo već nakon prvih tjedana da
disciplina popušta pa je bio prisiljen uvesti strog red kakav im
je bio dobro poznat. Bilo ih je čak koji su se žalili, a neki su
glupani čak potpisivali peticije da bi istoga dana bili poslani u
pustinjske ispostave. Gradom je zavladao mir i Brut je u

Julijevoj odsutnosti uživao potpunu slobodu.
Ljudi koji su iskorištavali njegovu slabost poslije Farsala

našli su se s lopatama u rakama da čiste izmete na vrelom suncu
dok ne bi klonuli od iscrpljenosti. On se pobrinuo da upamti
svako lice i silno je uživao dajući im najprljavije dužnosti koje
je mogao naći. Mnogi su patili od ogrebotina i rana koje bi se
brzo upalile. Brut je redovito posjećivao bolesničke sobe kao
što bi učinio svaki savjestan časnik. Dobra rimska kanalizacija
poteći će ispod Aleksandrije do časa kad se vrati Julije.

U sobi za sastanke Brut je pomno promatrao Oktavijana,
uživajući u borbi koja se vodila u njegovoj nutrini.

»... i taj problem prepuštam tebi, generale«, nastavljao je
Brat. »Julije je pozvao nove legije u Egipat i njih treba hraniti i
plaćati te za njih naći vojarne. Ako nisi sposoban obaviti
dužnost, ja ću...«

»On mi ništa nije rekao o njima«, prekinuo ga je
Oktavijan nagnavši Bruta da se namršti.

Napetost između njih nije se smanjivala od Julijeva
odlaska. Isprva je Brut mislio da će Oktavijan otkazati
poslušnost ovlastima koje je Julije prenio na njega. Još se
sjećao kako mu je taj mlađi čovjek prijetio u jednom grčkom
pristaništu, i osnaženi Brut je jednim svojim dijelom želio da se
Oktavijan usudi ponovno zaprijetiti. Ali do sukoba nije došlo
iako su ostali viši časnici savršeno vidjeli da se suzdržavaju uz
velike napore volje. Činilo se da je Oktavijan zadovoljan što
stupa tankom linijom između dužnosti i drskosti, a Brut je bio
spreman igrati tu igru sve dok Oktavijan bude mogao izdržati.
Uvijek je bilo lakše pritiskivati odozgor nego odupirati se
odozdol.

»Iz iskustva znam«, rekao je Brut živahno, »da Julije
nema običaj raspravljati sa svojim podređenima o svakoj
odluci. Njegova su pisma dovela vojnike iz Grčke u Egipat.
Jesu li oni pratnja za povratak kući ili snaga za zaposjedanje
zemlje, to me se nimalo ne tiče. Do njegova povratka, ti si

odgovoran za njih.«
Zloba se vidjela na Oktavijanovu licu i Brut se uspravio

na stolici očekujući prvi prekid zatišja. Ništa mu ne bi bilo
draže nego poslati Oktavijana u Rim s nečasnim otpustom. Bez
obzira na okolnosti, Senat bi bio okrutan prema svakom
čovjeku koji ne bi poslušao naredbu imenovanog zapovjednika.
Ako Oktavijan trgne mač ili podigne šaku, bit će gotov.

Oktavijan je uočio što Brut očekuje pa je isprva
susprezao svoje negodovanje. Upravo se spremao pozdraviti u
znak poslušnosti kad je njegova srdžba neobuzdano izbila na
površinu.

»Je li to zbog toga što ne želiš vidjeti lica ljudi protiv
kojih si se borio kao izdajica?« odsjekao je. »Je li to razlog
zašto ne želiš poći da ih dočekaš?«

Brut se polagano nasmiješio likujući. »No, zar je to način
kako se razgovora sa svojim nadređenim, mladiću? Je li?
Mislim da si danas otišao malo predaleko. Pretpostavljam da
bih morao zatražiti ispriku, u slučaju da me Julije poslije upita o
tome.«

Oktavijan nije bio glup. Brut je gledao kako procjenjuje
razlike u godinama i položajima. Mlađi je čovjek donio odluku
i prividno se smirio.

»Ti nisi pogodan za položaj koji zauzimaš«, rekao je
Oktavijan. »Julije je trebao razmisliti prije nego što ti je
ponovno dao povjerenje.«

Brut je ustao s beskrajnim zadovoljstvom. Već mjesec
dana uzalud je bockao mlađeg čovjeka, ali znao je da će doći taj
trenutak.

»Mogu narediti da ovamo dođe Domicije i sve obavi
neslužbeno, ili možemo ti i ja izići da nađemo neko mirno
mjesto gdje ću te poučiti kako se moraš ponašati. Što će biti?«

Oktavijan je stigao predaleko da bi ustuknuo pred
ikojom prijetnjom. Lupnuo je prstima po dršku mača umjesto
odgovora. Brut se nacerio, oduševljen takvim jutarnjim poslom.

»Unijet ću to u stožerne zapise kao vježbu«, reče on,
zatim pokaza prema vratima. »Pođi prvi, mladiću. Cijelim ću
putem biti iza tebe.«

Legijski su stražari automatski pozdravili kad su njih
dvojica oštrim korakom prošla kraj njih. Brut je pratio
Oktavijana niz stubišni krak i hodnik koji je još nosio tragove
rimskog lova na umjetničko blago. Brut je razgibavao ramena u
hodu, opuštajući mišiće.

Vježbalište je vrvjelo ljudima kao svakog jutra. Noseći
samo krpu oko bedara i sandale, pocrnjeli Rimljani služili su se
teškim kožnim loptama i željeznim utezima da bi se održavali u
snazi. Drugi su se borili u parovima držeći mačeve za vježbu
opterećene olovom, zapljusnuvši časnike zveketom i topotom
nakon tišine u zgradi.

»Vratite se svojim dužnostima, gospodo«, rekao je Brut
ne skidajući pogled s Oktavijana. Strpljivo je čekao dok su
vojnici odlagali opremu i napokon ih ostavili same. Mogao je
osjetiti njihovu znatiželju, ali publika bi utjecala na oblik pouke
koju mu je namjeravao dati. Nije želio osjetiti nikakvo
ograničavanje.

Kad je i posljednji čovjek otišao, Oktavijan se okrenuo i
glatkom kretnjom izvukao mač, pošavši uspravno preko pijeska
do jednog od borilačkih krugova. Brut ga je promatrao ne bi li
odmah otkrio kakvu slabost, sjetivši se da je i on osvojio
srebreni oklop na Julijevu natjecanju. Bio je brz i mlad, ali Brut
je trgnuo svoj gladius kao da je bio dijelom njegove ruke.
Potražio ga je među mrtvim Egipćanima prije nego što su ga
strvinari uspjeli odnijeti. Vježbao je podnoseći bol da bi mu se
vratila vještina upravo za taj trenutak.

Brat zauzme mjesto sučelice Oktavijanu i podiže mač u
prvi položaj.

»Sjećam se kako si prijetio da ćeš mi ponovno slomiti
ruku«, promrmlja on počinjući kružiti. »Bi Ii to htio sada
pokušati?«

Oktavijan se nije na to osvrnuo, promijenivši korak tako
brzo da je gotovo iznenadio Brata. Prvi udarac bio je ispit
njegove snage, s Oktavijanovom težinom iza njega. Brut ga je
lako podnio, uz zveket metala.

»Ne smiješ tako napeti bok, mladiću. To ti sprječava
gibanje«, reče Brut.

Nekoliko su se trenutaka borili u tišini dok je Oktavijan
pokušavao izvesti niz udaraca koji je završio iskorakom uz
spuštanje na koljeno. Brut je odbio oštricu u stranu.

»To je bolje«, reče on. »Vidim da je s tobom radio
Domicije. On voli taj mali iskorak.«

Vidio je da Oktavijan kruži preblizu i bacio se prema
njemu. Mač mu je odbijen, ali Brut je uspio okrznuti
Oktavijanov obraz prije nego što su se razdvojili. Oktavijan je
dodirnuo lice i podignuo dlan da pokaže kako nema krvi.

»Misliš li da će ovo biti samo do prve ozljede, mladiću?«
reče Brut. »Jednako si naivan kao Julije. Možda si mu zbog
toga drag.«

Dok je to govorio počeo je niz udaraca koji su postajali
sve brži. Sukobili su se i Oktavijan se poslužio laktom da udari
Bruta u glavu.

»Ti stariš«, reče Oktavijan kad su opet stali kružiti.
Brut je zurio u njega, osjećajući istinu u njegovim
riječima. Izgubio je munjevitu brzinu koju je imao u mladosti,
ali imao je dovoljno iskustva da ponizi još jednog žutokljunca,
u to je bio siguran. »Pitam se je li ti Julije rekao što namjerava
učiniti kad se vrati«, reče on. Već su se obojica znojila. Brut je
vidio da Oktavijan stišće oči pa je vrebao prigodu za napad.
»Ovaj grad će postati dragom prijestolnicom njegova carstva, je
li ti to rekao? Sumnjam da se toliko potrudio. Uvijek si bio prvi
u redu da mu poljubiš noge. Zar je važno hoćeš li kleknuti pred
vojskovođu ili cara?«
Odgovor je bio brz i nastavilo se sudaranje mačava sve
dok Brut nije počeo teže disati. Nije bilo slabosti u njegovoj

obrani i Oktavijan je mogao udarati čitav dan prije nego što bi
je probio. Mlađi je čovjek osjećao njegovo samopouzdanje i
uzmaknuo na rub kruga.

»Ti si stara napuhana mješina«, reče Oktavijan.
»Lažljivac, izdajica, kukavica.«

Oči su mu se krijesile dok je očekivao napad, ali Brut se
samo nasmijao i time ga zbunio.

»Upitaj ga kad se vrati, dječače. Tada ga upitaj što misli
o tvojoj voljenoj Republici. Rekao mi je...« Ponovno su se
sukobili i Brut je zarezao Oktavijana po nozi. Krv je potekla
kao voda i on je veselo nastavio, znajući da će slijediti slabost.
»Rekao mi je da su prošli dani Senata, ali možda će tebi lagati,
da poštedi tvoj mlađahni ponos.«

Kružili su sve sporije i Brut nije ubrzavao korak.
»Što si mislio, da se borimo za Republiku?« upita Brut
podrugljivo. »Možda nekoć, kad smo svi bili mladi, ali on sada
ima kraljicu i ona nosi njegova sina.«
»Lažljivče jedan!« riknu Oktavijan i skoči naprijed.
Noga ga je pekla kao da gori, ali i kroz bolove je znao da
ga Brut pušta da se izmori. Jedan loš udarac omogućio je Brutu
da ga poreze po lijevoj ruci prije nego što ju je uspio izmaknuti.
Stegnuo je nagonski šaku i krv mu je procurila između članaka.
»Pitam se nisam li kod Farsala bio na pravoj strani, na
koncu konca«, reče Brut, mijenjajući korak tako da je Oktavijan
posrnuo. Činilo se da je ošamućen, premda Brut nije znao jesu
li tomu uzrok njegove riječi ili zadane rane.
»Nemoj se pretvarati da umireš, dječače. Već sam vidio
tu varku nekoliko puta«, narugao se Brut.
Oktavijan se hitro uspravio i njegov je mač sunuo
naprijed u savršenu zamahu koji Brut nije odbio. Tresnuo je pa
njegovu štitniku na ramenu i prerezao kožne vrpce. Brut opsova
prije nego što će ga otrgnuti slobodnom rukom i odbaciti.
»Ona lijepa djevojka nosi sina. Zašto bi te to trebalo
ljutiti?« reče Brut i zastade, prekidajući ritam. »Nisi valjda ti

očekivao nasljedstvo? Ali pazi, zašto ne? On je ćelav i ostario
kad se usporedi s tobom. Zašto se Oktavijan ne bi nadao da će
jednog dana zasjesti na njegovo mjesto? O bozi, sigurno te
izjeda pomisao da se to neće dogoditi. Kad se njegov sin rodi,
što misliš koliko će vremena Julije nalaziti za nekog dalekog
rođaka?«

Njegov je smijeh bio okrutan, i unatoč vapijućem
upozorenju instinkta Oktavijan je opet krenuo u napad. Brut se
izmaknuo s njegove staze i ponovno mu zadao udarac
posjekavši ga po istom obrazu.

»Izgledaš kao prava mesnica, jesi li to znao?« reče Brut.
»Svakog trenutka postaješ sve sporiji.«

Obojica su već dahtala, ali u srazu su ponovno udarali da
ubiju protivnika. Brut je koljenom udario Oktavijana u mošnje
kad su se sudarili, ali protuudarac mačem otvorio je ranu na
njegovoj nozi i nagnao ga da krikne.

»Boli, je li?« zarežao je Oktavijan na njega.
»Malo pecka, da«, odgovorio je Brut i brzo nasrnuo na
njega.
Mačevi su se istupljivali dok su zvečali i zvonili jedan o
drugi, a oba su se čovjeka trudila iz sve snage. Udarci su padali
i sjekli ali borci ih nisu osjećali u žaru borbe. Srebreni se oklop
ulupio i tada je Oktavijan zastenjao jer se Bratov mač probio
kroz kovinu i zabo u njegovu slabinu. Posegnuo je rakom da ga
uhvati. Učinilo mu se da je na vježbalištu prejaka svjetlost dok
se niz njegove noge slijevala krv. Klonuo je na koljeno,
očekujući ugriz mača na vratu.
Brut je odbacio mač na pijesak i stajao gledajući
protivnika odozgo.
»Sve se to može zašiti, dječače«, rekao je položivši ruke
na koljena. »Pitam se bih li ti trebao slomiti raku?«
Zakrivljena posjekotina na bedru užasno ga je pekla, ali
on ju je zanemario. Preživio je i gore stvari.
Oktavijan podiže pogled. »Ako želi carstvo, ja ću mu ga

dati«, reče on.
Brut uzdahnu dok je uzmahivao šakom da ga udarcem

svali na leđa, ostavivši ga bez svijesti. »Ti si doista glupan«,
reče liku koji je ležao nauznak.

31. POGLAVLJE

Rogovi su zatrubili diljem Aleksandrije kad se ugledala

carska . lađa posljednjih dana ljeta. Brut je poslao desetak
uređenih rimskih galija da im iziđu u susret, a iz pristanišnih
skladišta izneseno je dovoljno hrane za pučku gozbu. Purpurno
jedro moglo se vidjeti iz velike daljine i stotine su se brodica
pridružile povorci koja je ispovila iz luke, okupljajući se oko
kraljičine lađe kao jato šarenih ptica.

Iako su stigli kraći dani, zrak je i dalje bio težak od
vrućine. Kleopatrine ropkinje hladile su lepezama gospodaricu
dok je stajala na palubi i gledala kako iz luke izlazi flota.
Njezina poodmakla trudnoća prekinula je spokojne dane na
Nilu i kraljica nije mogla više naći udobna položaja na dulje
vrijeme. Julije je naučio oprezno postupati dok se njezina ćud
raspaljivala, a kad je vidjela rimske galije oči su joj se suzile u
provali gnjeva.

»Ti si ovamo doveo svoju vojsku?« reče ona i pogleda
ga.

»Njezin malen dio«, odvrati on. »Ne bi valjda htjela da
ostavim Aleksandriju bez obrane kad pođeš u Rim.«

»Moji su se ratnici godinama brinuli za našu obranu«,
odgovori ona ogorčeno.

Julije je pomno birao riječi. »Ne bih nimalo riskirao kad
je u pitanju Egipat«, promrmljao je. »Galije štite baštinu našeg
sina. Vjeruj mi kad to kažem. Prisegnuo sam pred tobom.«

Osjećala je kako se u njoj miče dijete i stresla se dok je
slušala Julija. Je li izgubila prijestolje u korist Rimljanina?
Egipat se umorio nakon pet tisuća godina i znala je da njezini
neprijatelji čekaju znakove slabosti. Mlada snaga Rima odbijat

će vukove od njezinih zemalja poput upaljene baklje bačene u
njihove njuške. Julije je mogao zagrijati njezinu krv kad je
govorio o prijestolnicama blizankama, ali pogled na vrevu
njegovih legionara u pristaništu ispunio ju je strahom. Mogao je
biti ljubazan kao muškarac, kao ljubavnik, ali kao general
predstavljao je oluju koja ruši sve pred sobom a njezin mu je
grad zapeo za oko.

Julije je vidio da ona drhti i uzeo je šal iz ruke jedne
njezine djevojke. Njime je obavio Kleopatrina ramena i ta je
nježnost ispunila suzama njezine oči.

»Moraš mi vjerovati«, rekao je blago. »Ovo je početak.«
Legijske centurije stajale su u savršenom poretku u
pristaništu dok je kraljičina posada vezivala lađu. Kad su Julije
i Kleopatra stupili na kopno, Rimljanii su kliknuli zbog
povratka rimskoga konzula i pobjednika. Za Kleopatru je stigla
nosiljka na ramenima robova da je zakloni od pogleda svjetine
iza podignute nebnice. Julije je stajao s njezine desne strane i
promatrao promjene koje su nastale u njegovoj odsutnosti.
U luci se osjećao red kojega prije nije bilo. U daljini je
mogao vidjeti legionarske ophodnje. Nove su carinske zgrade
podignute da nadziru bogatu trgovinu koja je prolazila kroz
Aleksandriju. Brat je očito bio zaposlen.
Dok je povorka prolazila kroz grad prema kraljevskoj
palači, nazočnost legija postajala je sve očitija. Vojnici su stajali
pozorno na svakom uglu, pozdravljajući Julija čim bi se
pojavio. Građani Aleksandrije koji bi se možda okupljali oko
kraljice nisu se mogli primaknuti zbog čvrstih zapreka na
svakom raskrižju ulica i glavni je put ostajao slobodan.
Julije se u sebi trznuo pomislivši kako ta jednostavna
djelotvornost mora izgledati Kleopatri. Prije polaska poslao je
zapovijedi u Grčku, ali stvaran pogled na još dvadeset tisuća
njegovih zemljaka koji su zaposjeli grad ispunjavao ga je
čudnim nemirom. Aleksandrija je bila tuđinsko mjesto kad je
stigao. Njegovi su je ljudi počeli pretvarati u rimsku ispostavu.

U palači su se robovi s velikim uzbuđenjem okupili oko
gospodarice. Nju su boljele noge i bila je umorna, ali kad je
stupila na stubište, okrenula se prema Juliju prije nego što će
ući u hladnije prostorije.

»Kako ti mogu vjerovati?« rekla je.
»Nosiš moga sina, Kleopatra. I kad ne bi toga bilo, ti si
mi dragocjenija od svega drugoga. Dopusti mi da te štitim.«
Zaustila je da nešto kaže, ali onda se predomislila,
stegnuvši usne u tanku crtu neodobravanja.
Julije je uzdahnuo. Vidjele su se tisuće njegovih vojnika.
»Vrlo dobro, kraljice moja. Dopusti mi barem da to pokažem
pred svojim ljudima.«
Ne dodavši više ni riječi, on pred njom kleknu na
stubištu.
Napetost je napustila Kleopatru kad je pogledala njegovo
zarumenjeno lice. U kutovima njezinih usana pojavio se
smiješak. »Nikada nisam upoznala čovjeka koji kleči s tolikim
ponosom«, promrmljala mu je na uho i potaknula ga na smijeh.

Julije je poslije jela i kupelji sazvao svoje generale iz

Galije. Novi časnici iz Grčke morali su malo više čekati da
budu primljeni. Izabrao je dvoranu koju je Brut koristio kao
odjel za pisare i sa zanimanjem promatrao promjene oko sebe
dok je čekao da dođu.

Prvi su ušli Brut i Domicije koji su ga pozdravili i sjeli
na ponuđene stolice. Regul je došao iza njih, pokazujući kako
se njegovo mrgodno lice razvedrilo zbog Julijeva povratka.
Oktavijan i Ciro zauzeli su mjesta dok je Domicije ostalima
nalijevao vino.

Julije ih je gledao kako prihvaćaju pehare i podižu ih u
njegovu smjeru. Izgledali su orno, svi preplanuli od sunca,
osobito Ciro.

Mogao se predstavljati kao da je rođeni Egipćanin.

Oktavijan je imao nov ožiljak na obrazu koji se isticao na koži.
Njegov je izraz lica bio najzatvoreniji od svih i Juliju je
nedostajalo opušteno drugarstvo njihovih zajedničkih godina.
Izbivao je gotovo šest mjeseci i osjećao je nelagodu zbog
suzdržanosti koja je nastala među njima.

»Trebam li zatražiti službeno izvješće, gospodo?« rekao
je. »Ili ćemo piti i razgovarati dok ne zađe sunce?«

Regul se nasmiješio, ali ostali su bili čudnovato
zabrinuti. Oktavijan je prekinuo šutnju.

»Drago mi je što vidim da si se vratio, gospodine«, rekao
je.

Brut je zurio u mlađeg čovjeka pogledom koji se mogao
tumačiti kao pristojno zanimanje, i Julije se pitao što se između
njih dogodilo. Nije želio čuti da je bilo razmirica i kivnosti.
Nakon boravka na Nilu takve su mu stvari izgledale kao
tričarije.

»Grad je miran, Julije«, rekao je Brut, »kao što si mogao
očekivati s trideset tisuća vojnika koji su ovdje. Bilo je nekoliko
slučajeva pljačke i neki su ljudi u pustinjskim vojarnama na
kaznenim vježbama. Ništa s čim se ne bi moglo izići na kraj.
Gradu smo dali pristojan sustav kanalizacije i uveli malo reda u
pristaništu. Mimo toga, bio je to ugodan odmor za neke od nas.
Kako je kraljica?«

Julije kimnu Bratu, zadovoljan što nema nevolja.
»Porođaj se očekuje za nekoliko tjedana, možda i manje«, reče
on i oči mu se ublažiše na tu pomisao.

»Sin i nasljednik«, reče Brut. Julije nije vidio da je
pritom zimuo prema Oktavijanu. »Morat ćeš učvrstiti mir s
Kalpurnijom kad se vratiš.«

Julije kimnu i otpi malo vina. Nije mu bila ugodna
pomisao na posljednju ženu koja plače na njegovu ramenu.
»Kad sam se njome ženio, nisam mogao znati da će se ovo
dogoditi«, reče on zamišljeno. »Toliko se toga promijenilo
nakon moga polaska u Grčku.«

»Hoćemo li onda kući, kad se rodi dijete?« upita
iznenada Oktavijan.

Julije ga pogleda, videći napetost koju nije razumio.
»Hoćemo. Ovdje ću ostaviti dvije legije da održavaju mir. Pisat
ću Marku

Antoniju da uspostavi brodsku liniju za plaće i naredbe.
O bozi, bit će mi tako drago da ga ponovno vidim. Nedostajao
mi je naš stari grad. Čim spomenem Rim, obuzima me čežnja.«

Činilo se da dolazi k sebi promatrajući njihova ozbiljna
lica.

»Ponijet ćemo Pompejeve ostatke da ih pokopamo u
gradu, i podignut ću mu spomenik, možda upravo u njegovu
kazalištu. Čak i sada mi teško pada njegova smrt. Pisao sam
kćeri da joj to kažem, i častit ću ga u smrti, barem radi nje.«

Zastao je zureći u prazninu. Prošlo je više od godinu
dana od Farsalske bitke, a sjećanje na Rubikon izgledalo je
neizmjerno daleko. Promijenio ga je prekid u njegovu životu
koji se dogodio na lijenom Nilu, postalo mu je jasno. Osjetio je
da više ne ide u korak s njima.

»Bit će čudno kad se uspostavi Republika nakon toliko
godina trvenja«, promrmlja Oktavijan gledajući u svoj pehar.
»Grad će te pozdraviti na povratku kao spasitelja starog načina
života.« Teško mu je bilo gledati Julija u oči dok ga je njegov
vojskovođa zamišljeno motrio.

»Možda hoće«, reče Julije. »Morat ću vidjeti kako stvari
stoje kad se vratim.« Promaknuo mu je proplamsaj nade u
Oktavijanovim očima dok je dolijevao vino iz srebrena vrča.
»Ali stvari se mijenjaju«, nastavio je. »Imao sam vremena
razmišljati na sporoj rijeci. Pružila mi se prigoda da izdignem
Rim iznad svih gradova. Ne bih je smio propustiti.«

Osjetio je Oktavijanov upiljen pogled i podignuo pehar
da nazdravi.

»Ovdje su u moje ruke dopali Aleksandrovi snovi. S
ovoga mjesta mogu vidjeti dalje. Mogli bismo svijetu donijeti

svjetlo Rima.« Nasmiješio se, zaboravljajući Oktavijanovu
smućenost. »Kao Farski svjetionik«, rekao je. »Mogli bismo
stvoriti carstvo.«

»Dolazi li to od kraljice?« upitao je tiho Oktavijan.
Julije ga je upitno pogledao. »Moja se krv spojila s
njezinom. Egipat i ja već smo jedno. Sa mnom će doći Rim.«
Pokazao je peharom prema prozoru, osjećajući kako mu vino
grije misli. »Pred nama su zlatne godine, Oktavijane. Ja sam ih
vidio.«
»Dobro nam se vratio, gospodine«, rekao je Brut.
Julije je koračao gore-dolje po hodniku u palači, trzajući
se na svaki vrisak s Kleopatrinih usana. Njegov je sin dolazio
na svijet i Julije se teško mogao sjetiti kad je bio nemirniji.
Njezini su dvorjani došli da ga probude u njegovu prebivalištu i
on je žurno odjenuo togu i navukao sandale te pozvao Bruta da
ga prati.
Njih su dvojica dojurila u dvoranu za sastanke gdje su im
rekli kako se ne smije narušavati kraljičin mir. Njezine su odaje
čuvali stražari i Juliju je preostalo samo da se satima grize i
korača, dok mu je prazan želudac kruljio od gladi. Sluškinje su
trkom dolazile i odlazile, noseći vjedra vrele vode i hrpe bijele
tkanine. Čuli su se ženski glasovi iznutra i povremeno je do
Julija dopirao Kleopatrin vrisak od bolova. Stiskao je šake od
nemoći i jedva primijetio topao napitak koji mu je Brut utisnuo
u ruke.
U zoru je izišao Sosigen izdajući jednoj ropkinji naredbu
da donese još krpa. Astrolog je bio zajapuren i zaposlen, ali
pogled na Julija brzo ga je osvijestio.
»Stiže tvoj sin, Cezare. Veliki je znak to što će se roditi s
prvim svjetlom dana«, reče Sosigen.
Julije ga zgrabi za mišicu. »Je li ona dobro? I porođaj - je
li sve u redu?«
Sosigen se nasmiješio i kimnuo. »Trebao bi se malo
odmoriti, konzule. Uskoro ćemo te pozvati unutra. Moja

kraljica je mlada i jaka, kao što je bila i njezina majka. Odmori
se.«

Uzvratio je na stisak blagim pritiskom ruke, zatim otišao
pokraj stražara. Tada se začuo dug vrisak od kojega je Julije
zastenjao.

»Tako mi bogova, ja to ne mogu podnijeti«, rekao je.
»Jesi li bio ovakav kad se rađala Julija?« upita ga Brut.
Julije odmahnu glavom. »Ne sjećam se. Mislim da nisam
bio ovakav. Ali sad sam stariji. Ako dijete umre, koliko ću još
prigoda imati?«
»Kako će se onda zvati, taj tvoj sin?« upita Brut,
djelomice i zbog toga da odvrati Julijeve misli od jednolična
pojanja koje se čulo iznutra. Nije imao pojma kakvi se čudni
obredi odvijaju, a Julije ih je jedva primjećivao i to je
pokazivalo dubinu njegove uzbuđenosti.
Činilo se da ga je pitanje malo smirilo. »Ime će mu biti
Ptolemej Cezarion«, reče on s ponosom. »Dvije objedinjene
kuće.«
»Pokazat ćeš ga na Forumu«, požuri se Brut.
Julije zasja u licu. »Hoću. Čim bude mogao putovati,
povest ću ga u Rim. Sirijski kralj me pozvao da ga posjetim i
povest ću onamo Kleopatru. Zatim Kreta, možda, pa Cipar i
Grčka, te napokon zavičaj. Stajat ćemo na Forumu kad zapeče
rimsko ljeto i podizat ću dječaka da ga vide građani Rima.«
»Čekat će te još teška borba ako namjeravaš osnovati
dinastiju, carstvo«, promrmlja Brut.
Julije odmahnu glavom. »Ne više, Brute. Zar to ne vidiš?
Legije su mi vjerne a senatore ću sam izabrati. Shvaćali to oni
ne, carstvo je već počelo. Tko je preostao da se odupre mojim
zahtjevima, naposljetku? Pompej je bio posljednji među njima.«
Brut kimnu i oči mu potamnješe od teških misli.
Sat nakon toga k njima je užurbano izišao Sosigen
iznenadivši stražare. Čovjek je sav blistao kao da je osobno
odgovoran za događaje te noći.

»Imaš sina, Cezare, kao što sam rekao da ćeš ga imati.
Hoćeš li ući?«

Julije ga snažno potapša po ramenu tako da se čovjek
trznuo. »Povedi me.«

Brut nije pošao za njima i ostao je sam da prenese
radosnu vijest legijama koje su se u zoru okupile ispred palače.

Kleopatra je ležala u postelji s razmaknutim zavjesama

da ima zraka. Izgledala je iscrpljeno i omamljeno, s kolobarima
ispod očiju. Koža joj je bila blijeda, i kad je Julije pohitao k njoj
jedna joj je ropkinja otirala znoj upijajući ga nježno komadom
tkanine.

Bilo je mnogo drugih u sobi, iako ih Julije nije
primijetio. Kleopatrine su grudi bile gole i na jednoj dojci bilo
je čedo kojemu se nadao, sitno mu je lice bilo zagnjureno u
podatno majčino tijelo.

Julije je sjeo na postelju i nagnuo se nad njih, ne
obraćajući pozornost na ropkinju koja se odmaknula. Kleopatra
je otvorila oči.

»Lijepa moja kraljice«, promrmljao je Julije smiješeći se.
»Sosigen je rekao da će biti dječak.«

»Stara je budala veoma ponosna na sebe«, reče
Kleopatra trznuvši se kad joj je čedo desnima zagrizlo
bradavicu. »Imaš sina, Julije.«

On nježno pruži ruku i poravna uvojak na njezinu čelu.
»Cijeli sam život čekao tebe«, reče joj.
Suze ispuniše njezine oči i ona se nasmija svojoj reakciji.
»Čini mi se da plačem na svaku sitnicu«, reče ona i zatim se
namršti kad se dijete ponovno pomaknulo. Na trenutak se
pokazala bradavica prije nego što su je gladna usta našla i
stisnula, pohlepno sišući. »Tako je jak«, reče ona.
Julije pogleda sićušno stvorenje napola skriveno
plahtama. Izišavši netom iz utrobe, dijete je bilo naborano, koža

mu je bila pokrivena modrim preljevom koji je vidljivo
nestajao. Na glavi je imao krvave mrlje, pomiješane s crnom
kosom koju je naslijedio od majke.

»Morat će biti jak ako ostane tako ružan«, reče Julije
kroza smijeh dok ga je Kleopatra milovala slobodom rukom.

»On je lijep, i naš je«, reče ona. »Bit će veliki kralj,
Sosigen se na to zakleo. Veći nego ti ili ja, Julije.«

On je na to nježno poljubi a ona potonu natrag u jastuke i
sklopi oči. Julije osjeti da mu netko stoji iza leđa i okrenu se da
bi se susreo sa strogim pogledom jedne od kraljevskih primalja.

»Da?« reče on.
Kleopatra uzdahnu ne otvarajući oči. »Ona ne govori
latinski, Julije.«
Žena pokaza rukama prvo na Julija zatim na vrata,
mrmljajući ispod glasa.
»Razumijem«, reče on. »Vratit ću se kad ti se pruži
prigoda da počineš.«
Uzeo ju je za ruku i stisnuo je prije nego što će ustati.
Pogledao je odozgo svoju obitelj i zahvalio bogovima što su ga
dovoljno dugo poživjeli da je vidi.

TREĆI DIO

32. POGLAVLJE

Grad Rim nije spavao. Glasnici su u galopu donijeli

vijest da se Cezar iskrcao na obali i da se vraća kući. Marko
Antonije nije bio besposlen tijekom tjedana čekanja i sve su
pripreme savjesno obavljene. Gotovo milijun građana palilo je
svjetiljke na velikim zidinama, spremale su se gozbe, ulice su se
čistile i prale sve dok Rim nije izgledao kao da je nov. Svakom
je građaninu udijeljeno žito, kruh i meso, i proglašen je državni
blagdan. Grad je blistao, škrinje u hramovima ispunjene su
kovanicama u znak zahvalnosti što se Cezar živ i zdrav vratio.
Mnogi su bili umorni od posla, ali sjedili su s budnom djecom i
osluškivali da čuju rogove koji će se oglasiti njegov dolazak.

Brut je polagano jahao uz Julija, gledajući grad u daljini.
Već zbog njegove veličine Aleksandrija je sličila na provincijski
grad. Građani su se pobrinuli da Rim zasja pod noćnim nebom
u čast Cezara. Bi li više učinili da pozdrave nekoga kralja?
Brutu je odjednom postalo teško gledati izraz strahopoštovanja
na Oktavijanovu licu kad se na obzoru pojavio Rim. Činilo se
da svi u povorci dijele taj izraz, od vojnika Desete do Julija
osobno. Stigli su kao pobjednici i stupali su s ponosom koji su
zaslužili. Brut se nije mogao osjećati dijelom njihove nade i
njihove slave.

Kakvu je radost on mogao naći među rimskim zidovima?
On će biti čovjek kojemu je Julije oprostio izdaju, o njemu će se
šaptati i ljudi će u njega upirati prstom dok bude koračao

svojim gradom. Vidjet će opet svoju majku, pomislio je. Kad
ona vidi Kleopatru, možda će razumjeti što ga je udaljilo od
Julija. Oči su ga zapekle i duboko je udahnuo, stideći se sama
sebe. Ušao je u mnoge gradove. Što je drugo Rim nego još
jedan grad, za njega? Preživjet će i to. Izdržat će.

Osjećao se kao da je godinama jahao u legijskim
povorkama. Julije je u Siriji bio pozdravljen kao brat kralj,
dobio je na dar robove i dragulje i oružje. Kleopatra je uživala u
njegovoj sjeni, možda napokon shvaćajući kako neki maleni
kralj vidi Julija. Nije mogla skriti ushićenje dok je pokazivala
Ptolemeja Cezariona, onako rumena i sićušna. Vladar Sirije
imao je mnogo djece, ali počastio je goste tako da je pred njih
doveo prvorođenca Heroda i rekao mu da se pokloni vođi Rima.
Mali se princ tresao od nervoze, prisjetio se Brut.

Pogledao je iza sebe gdje je kraljica, skrivena od očiju,
ležala u kočiji s volovskom zapregom koja je više sličila na
udobnu sobu. S njom je bio njezin sin i nesnosni plač toga
djeteta probadao je noć.

Povratak u Rim bio je na svoj način poput trijumfa
velikih razmjera. Pretor na Kreti poljubio je Julijevu ruku i
prepustio mu svoj dom da u njemu odsjedne. Vojnici su jeli i
pili na svoj način pustošeći pretorove zalihe, ali nije bilo
tučnjava ni narušavanja discipline. Činilo se da shvaćaju
dostojanstvo svoga položaja u pratnji Cezara i njegova sina. Od
njihova štovanja Bruta je hvatala mučnina.

Isprva ga je potreslo kad je vidio kako moćni ljudi
padaju na koljena dok im se Julije približavao. Brut je viđao
svoga prijatelja kako psuje i pljuje i svađa se s Kaberom ili
Renijem kao kakva razdražljiva starica. Upoznao ga je kao
dječaka, i ponizno laskanje visokih službenika bilo mu je
ogavno. Oni ne poznaju Cezara. Oni vide samo plašt i vojnike.
Oni su čitali izvješća i slušali glasove o pobjedama, stvarajući
masku za maloga čovjeka iza toga. Brut je vidio koliko Julije
uživa u njihovim postupcima prema njemu i to ga je nagrizalo

poput crva.
Najgore je bilo u Grčkoj, gdje je Brut bio poznat. Možda

ga je njegov položaj štitio od stvarnosti tijekom godine
provedene u

Aleksandriji. Bio je zaboravio kako će bolno biti kad mu
njegovi stari prijatelji budu okretali leđa i drugi se budu rugali
videći ga s Julijem. Ondje je bio Labijen, njegove su se crne oči
bile zabavljale videći kako Brut ide za petama svoga
vojskovođe.

Da je Pompej pobijedio, Brut je znao da bi bio nagrađen.
Možda bi se kandidirao za konzula i prevrdjivi građani
glasovali bi za čovjeka koji je stavio Rim ispred prijateljstva, za
onoga koji ih je spasio od tiranina. U samo jednoj bitci, onoj
kod Farsala, mogao je izvesti svoj život na novu stazu. To ga
najviše boli, govorio je sam sebi. Ne boli ga što mu je
oprošteno, nego što je bio došao tako blizu da zadobije sve.
Bilo je trenutaka kad je bio gotovo uvjeren u to.

Put prema Rimu nije bio pust. Marko Antonije izaslao je
gradsku legiju pod zapovjedništvom Ahenobarba da stanu uz
cestu prema zapadu koliko ih ima. Dok se Julije primicao
svakom paru vojnika, oni su ga ukočeno pozdravljali. I oni su
obavili svoj posao, priznavao je Brut preko volje. Rim je bio
siguran za vrijeme Julijeva izbivanja. Bilo bi u neku ruku
pravedno da je grad napadnut dok je Julije na Nilu zanemarivao
svoju dužnost, ali bogovi su Rimu podarili mir, kao da su i oni
htjeli počinuti prije nego što Cezar ponovno ne uzme uzde u
svoje ruke.

Grci su pokušali dignuti još jedan ustanak, izabravši
najgore moguće vrijeme, tako da su borbe počele kad je stigao
Julije. Brut je gotovo žalio ljude koji su se pobunili protiv
rimskih gospodara. Labijen je mogao sam ugušiti nemire, ali
umiješao se Julije. Ljudi su govorili da je time pokazao
odgovornost kao prvi u Rimu kojemu je dužnost održavati red i
nadzor u svim zemljama. Brut je radije pomišljao da je time

želio pokazati Kleopatri što mogu učiniti njegove legije.
Bitka je bila malena ako bi se usporedila s onima koje su

prije doživjeli. Julije je s generalima i Kleopatrom odjahao do
mjesta gdje se pobunila grčka vojska. Brut je i sada osjećao
drhtavicu od pogleda na ratnike koji su s velikom vikom trčali
uz brijeg prema rimskim položajima. Naravno, umorili su se
dok su stigli na vrh. Poraženi su za samo četiri sata, obilježivši
novim truplima tragove rimskih legija.

Flota je napokon pristala u Ostiji, zapadno od grada.
Julije je kleknuo da poljubi tlo. Legije su mu tada klicale i prvi
okus uzbuđenja koje je zahvatilo Rim stizao je iz sela i gradića
na zapadu. Ljudi su se tišmali i gurali da ga vide. Nosili su
najbolju odjeću i žene su brižno spletale kose kao za blagdan
Dobre božice. Stariji su podizali djecu kao što će on visoko
držati svoga sina na Forumu.

Konji su osjećali uzbuđenje oko sebe pa su klimali,
glavama i frktali. Klicanje je postalo glasnije kad su se legije
približile Rimu i vidjele da ih čekaju otvorena teška zapadna
vrata. Zidine su bile načičkane građanima koji su mahali ali
legije ni dalje nisu narušavale disciplinu da bi uzvratile
pozdrave. Vojnici su se smiješili dok im je iz nogu nestajao
umor, zurili su u baklje i zidove kao da nikada prije nisu vidjeli
grad.

Brut je mogao kroz vrata nazreti bijele senatorske toge.
Pitao se kako će se oni osjećati kad čuju Julijeve planove za
budućnost. Imaju li pojma kakvu silu pozdravljaju s toliko
povjerenja? Ako su očekivali da će starost stišati oganj u Juliju,
grdno će se razočarati. On se pomladio, kao da su mu Kleopatra
i njegov sin bili nova čarolija u životu. Rim bi morao drhtati,
pomisli Brut, ali Ciceron nije glup. Čega god se stari senator
mogao pobojati, nije bilo nikoga na svijetu tko bi u tom
trenutku podignuo glas upozorenja. Katkada je bolje
jednostavno pustiti da te prelije val i pokupiti krhotine kad
prođe.

Rogovi su ječali, najprije kod vrata, zatim diljem grada
dok se svaka stara brončana cijev prinosila usnama da se u nju
puhne. Julije je podbo konja da se malo odmakne od prvih
redova svoje Desete legije. Nije povio glavu kad je projahao
ispod luka i podignuo je ruku da zahvali ljudima koji su se
tiskali sa svih strana. Vratio se doma.

Julije je stajao na stubištu senatske zgrade sučelice

prepunu Forumu. Podignuo je ruke da zatraži tišinu, ali žamor
nije prestajao. Dao je znak dvojici svojih ljudi da puhnu u
legijske rogove i nadglasaju buku, i tek tada se gomila veoma
polagano počinjala smirivati. Pogledao je prijeko u Marka
Antonija i s njim razmijenio smiješak.

Kad se trg napokon utišao, Julije je sa zadovoljstvom
samo stajao i uživao bacajući pogled na Rim oko sebe, upijajući
ga. Stube su bile krcate licima ljudi koje je godinama poznavao.
Hramovi i građevine oko Foruma sjajile su se na svjetlosti
kasnoga ljeta.

»Nigdje na svijetu nema doma kakav dom pruža ovaj
grad«, rekao je naposljetku. Glas mu je odjeknuo preko
okupljenih ljudi koji su ga gledali podignuvši lica prema njemu.
»Vidio sam Galiju. Vidio sam Malu Aziju. Vidio sam Grčku i
Španjolsku i Britaniju. Hodao sam po Aleksandrovim
gradovima i nagledao se dragulja i nepoznatih božanstava.
Nalazio sam rimske glasove u svim onim zemljama, susretao
Rimljane koji oru zemlju, trguju, stvaraju život za sebe. Vidio
sam naše zakone i našu čast u tako dalekim krajevima da
izgledaju poput snova. Ovaj grad hrani svijet.«

Julije se naklonio dok su mu klicali, a kad se učinilo da
će prestati, dao je znak vojnicima da lupnu kopljima po
kamenim pločama Foruma.

»Boli me što sa sobom donosim Pompejeve ostatke. On
nije umro od moje ruke i njegova smrt označuje crni dan za

Rim. Kažnjeni su oni koji su ga ubili i bogovi im neće dopustiti
da zaborave cijenu jednoga konzula. Neka zauvijek plaču što su
spustili ruku na Rimljanina. U idućim godinama sjećat će se
odgovora koji smo im dali! Svi koji od vas putuju i trguju nosit
će sa sobom tu zaštitu ovoga grada. Ako vas zarobe neprijatelji,
recite im da ste rimski građani i da se moraju bojati oluje koja
će odgovoriti za svaku kap vaše krvi. Oluja će sigurno stići da
vas obrani. To je moj zavjet svima vama.«

Podignuo je ruke prije nego što su mogli opet klicati,
jedva čekajući da im još govori. U duhu je mogao vidjeti
zbiljnost koju će ostvariti s Kleopatrom, toliko jasnu i savršenu
da su prema njoj sve riječi bile blijede.

»Jamčim pomilovanje svima koji su digli oružje protiv
mene u ovom građanskom ratu. Kao što sam oprostio ljudima u
Korfiniju i Grčkoj, opraštam svima drugima koji su obavljali
dužnost i držali se časti na svoj način. Mi smo braća i sestre iste
krvi. Počet ćemo sve iznova od ovoga dana, i neka prošlost
prođe. Ja nisam drugi Sula da bih tražio neprijatelje iza svakih
vrata. Imam ja druge snove za Rim.«

Zastao je, svjestan senatora koji su se naprezali da čuju
svaku riječ.

»Bogovi su blagoslovili moju lozu, dobio sam sina od
krvi kraljevskoga Egipta. Donio sam ga kući da ga pozdravite,
kao što ste mene pozdravili.«

Jedna od Kleopatrinih dadilja stupi naprijed s djetetom i
Julije uze sina u naručaj. Dječačić je počeo vrištati s
iznenađujućom žestinom i zvuk njegova glasa odjeknuo je
preko Foruma. Kalpurnijino se srce kidalo dok je gledala koliko
se ponosi čovjek kojega je obožavala. Sada ga je izgubila, i
okrenula je glavu.

Građani Rima urlali su s odobravanjem dok se Julije
okretao na mjestu da ga svima pokaže. Njihovim je emocijama
uvijek mogao upravljati i znao je da više vole predstavu negoli
išta drugo. Julije se glasno smijao od ushićenja slušajući njihov

odgovor, prije nego što će vratiti sina namrštenoj dadilji. Buka
gomile uplašila je dijete i nije se utješilo dok se ona užurbano
udaljavala s njim.

»Ja sanjam o svijetu gdje će rimski sudovi zakonito
suditi od najdaljih rubova Afrike do ledenih zemalja na sjeveru.
Vi ćete kazivati svojoj djeci da ste bili ovdje kad se Cezar
vratio. Govorit ćete im da je novi svijet počeo toga dana. Mi
ćemo ga iznova stvoriti i bit će veći od svega što je prije nas
prošlo.«

Utišao ih je još jednom, mašući rukama kao da miluje
zrak.

»Ove stvari ne dolaze bez troška ili bez truda. Dobri
rimski znoj pa čak i krv prolijevat će se prije nego što ostvarimo
zlatno doba za svoju djecu i potomke. Ja se ne bojim cijene. Ja
se ne bojim rada. Ja se ne bojim tih stvari jer sam građanin
Rima, najvećega grada na svijetu.«

Okrenuo se od provale njihova klicanja, gotovo plamteći
od zadovoljstva. Na licima senatora iza njegovih leđa ta se slava
nije odrazila u obliku smiješka. Njihove su oči postajale tvrđe i
hladnije dok su riječi pljuštale po Forumu paleći vatre u srcima
rulje. Mnogi stariji među njima pitali su se hoće li se taj čovjek
uopće moći obuzdati.

Nakon pljeska i rječitih govora, činilo se da je dvorana
Senata ispunjena jekom duhova dok se spuštala večer. Proslave
će se nastaviti danima, i dok je Ciceron ostao sjedeći sam u
polumraku mogao je čuti prigušen smijeh i stare pjesme na
Forumu. Malo će vremena biti za mir i razmišljanje idućih
dana, barem dok ne presuši vino. Pitao se koliko će djece biti
začeto diljem grada i koliko će ih dobiti ime po čovjeku kojega
je Rim počastio.

Uzdahnuo je u sebi. Amfora puna dobra crnog vina
ležala je kraj njegovih nogu, neotvorena. Namjeravao je biti
među prvima koji će nazdraviti Cezaru, ali to je nekako
smetnuo s uma dok je svjedočio novom vjetru koji je zapuhao

nad gradom. Republika je napokon umrla, a tragično je bilo što
to gotovo nitko nije primijetio. Ono što ljudi poput Pompeja i
Sule nisu mogli postići s pomoću straha i sile oružja, Cezar je
postigao s pomoću ravnodušnosti, rušeći stoljetne tradicije.

Ciceron je isprva gajio nadu, kad je Julije ustao da se
obrati članovima plemstva. Pompejeva smrt ga nije okaljala i
Ciceron je pomislio da se još može obnoviti stara sloga s
građanima.

Ta krhka vjera potrajala je samo nekoliko trenutaka.
Postojali su rimski zakoni da ograniče moć i ugled, tako da se
nitko ne bi mogao uzdignuti previsoko iznad drugih. Čak i u
vrijeme umiranja, bilo je dovoljno snage da se obuzdaju Marije
ili Sula. Ali Cezar se na neki način uzvisio iznad ostalih, dok je
bio daleko od Rima. Obratio se senatorima kao da su molitelji,
dok je vani rulja pjevala hvale njegovu imenu.

Ciceron nije mogao u sebi naći Ijubavi prema puku toga
grada. Idealno se ponosio iskrenim glasovanjem koje je bilo u
temelju Republike. Moć Senata nikada se nije službeno
preuzimala, uvijek se podrazumijevala. Ali na kraju ti isti
građani našli su svoga prvaka. Cezara nitko više ne može
zaustaviti, ako je ikada to bilo moguće.

Ciceron je zaklimao glavom kad se sjetio kako je Julije
prihvatio tričave govore senatora. Pustio ih je da govore, ali kad
je ustao, Republika je s njega spala kao stara koža. Pisare su
boljele ruke kad je napokon završio, a senatori koji su ga
dočekali s dobrodošlicom mogli su samo sjediti zaprepašteno
svjesni novoga stanja.

Ciceron polako ustade, trznuvši se kad su mu zaškripila
koljena. Buka grada kao da je okruživala senatsku zgradu i on
je uzdrhtao na pomisao da mora proći kroz pijano mnoštvo. Bi
li bilo drukčije da su mogli čuti kako Cezar govori u Senatu?
Obećao je obnoviti grad: novi glavni trg, veliki hramovi i ceste,
novac iskovan od galskoga zlata. Svi njegovi pristaše dobit će
mjesta u Senatu, njegovim će se legionarima razdijeliti najbolja

zemlja da se obogate. Najavio je četiri trijumfa tijekom idućih
mjeseci, više nego što ih je ikada imao ijedan rimski
vojskovođa. O bozi, tomu nije bilo kraja! Usred svih obećanja
Ciceron je bio očajan što ni po čemu ne čuje da je Cezaru
potreban Senat. Jedna jedina riječ da im spasi dostojanstvo bila
bi dovoljna, ali nije došla. Govorio im je o budućnosti i
nijednom mu nije palo na pamet da ga je svaka riječ koju je
izgovorio sve više udaljavala od njih.

Nije bilo onako kako su planirali, sjećao se Ciceron. Kad
je Marko Antonije čitao pisma što ih je Julije slao iz Egipta, oni
su raspravljai o tome kako bi moglo počastiti najvećega
rimskog vojskovođu. Privatno.su se pitali hoće li on uopće
prihvatiti Senat. Ciceron je s ostalima glasovao da mu se udijeli
naslov diktatora na deset godina, što je bilo nečuveno u
povijesti Rima. Uravnotežena vaga Republike nije više
postojala. To je bilo sve što su mogli učiniti.

Julije je kimnuo na tu vijest kao da je bila tek ono što je
očekivao, i Cicerona je prožeo očaj. Njemu nije promaknulo
značenje čina kad je Julije podignuo sina pred proždrljivom
ruljom. Ciceron se pitao hoće li Cezarovi trijumfi uključivati
dječačića da se vozi s njim i sluša šapat na uho: »Upamti, ti si
smrtan.«

Brončana su vrata zaškripila i Ciceron se naglo okrenuo
da vidi tko se usuđuje narušiti privatnost Senata. Valjda su vani
stražari? Ne bi se iznenadio da čuje kako su podlegli piću dok
se histerična gomila teturavo gura da bljuje u dvoranama svojih
gospodara.

»Tko je tamo?« viknuo je, posramljen što čuje da mu
drhti glas. To je staračka boja, pomislio je pjađeno.

»Svetonije«, stigao je odgovor. »Pokušao sam te naći
kod kuće, ali Terencija je rekla da se nisi vratio. Zabrinuta je za
tebe.«

Ciceron glasno uzdahnu s mješavinom olakšanja i
ljutine. »Zar čovjek ne može naći malo mira u ovom gradu?«

upitao je.
»Ne bi smio sjediti u mraku«, odgovori Svetonije

izlazeći iz polutame. Isprva nije mogao vidjeti Ciceronove oči i
oko njega je visjelo teško ozračje poraza. I on je bio tu da čuje
što će Cezar reći.

Vani je netko počeo drevnu pjesmu o izgubljenoj Ijubavi
i gomila mu se na Forumu jednoglasno pridružila. Bilo je to
prilično neskladno pjevanje, ali usprkos tomu lijepo. Ciceron je
dolazio u iskušenje da iziđe i doda zboru svoj napukli glas,
samo da bi bio dijelom toga dok ga dan ne vrati u krutu
stvarnost.

Svetonije je nagnuo glavu da sluša. »Oni ga ne poznaju«,
prošaptao je.

Ciceron je podignuo pogled, trgnut iz misli. Svetonijeve
su oči bile samo sjene u polutami.

»Hoćemo li onda biti njegovo roblje?« upitao je mlađi
senator. »Je li to sve što smo postigli?«

Ciceron odmahnu glavom, više za sebe nego za
sugovornika. »Moraš se vježbati strpljivosti u ovom gradu,
senatore. Grad će ostati još dugo nakon što svi mi pomremo.«

Svetonije otpuhnu s negodovanjem. »Što se to mene
tiče? Čuo si njegove planove, Cicerone. Kimnuo si glavom
skupa sa svima ostalima koji se nisu usudili govoriti.«

»Ni ti nisi govorio«, podsjeti ga Ciceron.
»Nisam mogao sam«, odbrusi Svetonije.
»Možda smo svi osjećali da smo sami, jednako kao ti.«
»Mi smo mu potrebni, da bi vladao«, reče Svetonije.
»Zar on misli da će naši posjedi sami sobom upravljati? Jesi li
čuo ijednu riječ zahvale za posao koji smo obavljali u njegovoj
odsutnosti? Ja nisam.«
Ciceron se sve više srdio zbog Svetonijeva cvileža koji
ga je podsjećao na djecu. »Mi njemu nismo potrebni«, promrsi
on. »Možeš li to shvatiti? On ima vojske koje su odane samo
njemu i zaogrnuo se plaštem moći. Mi smo posljednje žeravice

drevnoga Rima, samo vlastitim se dahom održavamo na životu.
Već su mrtvi svi veliki ljudi.«

S Foruma se čulo kako pjesma stiže do završnih bolnih
stihova prije nego što je provalilo klicanje.

»Što ćemo sada?« upita Svetonije.
Glas mu je bio plačljiv i Ciceron se stresao kad ga je čuo.
Dugo vremena nije mu odgovorio.
»Moramo naći neki način da ga vežemo uza se«, rekao je
naposljetku. »Narod ga voli danas i voljet ćega sutra, ali što
poslije toga? Ljudi će potrošiti novac koji im daje i njima će
trebati nešto više od snova da napune želudac, nešto više od
zlatnih obećanja. Možda će ponovno trebati nas.«
Pomicao je sandalu po uglačanom podu dok je
razmišljao. Zapekla ga je slabost mlađeg čovjeka, naljutio se i
počele su mu brže navirati misli.
»Tko drugi može donijeti zakone koje on želi, tko može
njemu udijeliti časti? To ne dolazi od njegove jednostavne vike
na Forumu. Sam je zanjihao stoljetnu težinu odgovornosti,
možda će se ona vratiti s još većom snagom.«
»Zar mi na taj način odgovaraš?« upita Svetonije.
Ciceron je čuo podrugljiv prizvuk i to ga je razbjesnilo. »Mi
ćemo mu se opirati tako da ćemo izglasavati svaki njegov
zakon? Osipati ga novim častima?«
Ciceron je jedva obuzdavao ćud. Ostalo mu je tako malo
saveznika. Nije smio prezreti ni tako kukavna čovjeka.
»Ako se odupremo njegovoj volji, on će nas pomesti. Za
nekoliko sati ispunit će ovaj Senat ljudima koji će biti spremniji
pognuti glave. Što ćemo dobiti na taj način?« Zastao je da
obriše znoj s lica. »Nikako mu ne smijemo dopustiti da vidi
kako može nastaviti sam. On to već sluti, ali misao mu još nije
prodrla u utrobu. Da mu kažeš kako može raspustiti Senat kad
se sjeti, on bi se zapanjio. To je opasan hod po rubu provalije,
ali dok stojimo kao tijelo, postoji nada. Ako ga prisilimo na
čvrstu ruku, nade više nema.«

»Ti se njega bojiš«, reče Svetonije.
»I ti bi ga se trebao bojati«, odgovori Ciceron.

33. POGLAVLJE

U vrtovima koji su nekada pripadali Mariju, kraj

fontane, sjedio je Julije trljajući palcem debeo zlatnik. Brut je
žvakao kokošju nogu i uživao u miru. Svakidašnja sjednica
Senata trebala je već početi, ali nijedan od njih dvojice nije
osjećao nikakvu žurbu. Rim je pritiskivala neshvatljiva vrućina,
iako je ljeto odavno završilo. Do proljeća je ostalo samo
nekoliko mjeseci, i kratki su dani trebali biti vlažni i hladni, ali
umjesto toga Tiber je opao i grad je stenjao pod teškim zrakom i
žegom. Dok se Rim pekao, Julije i Brut su jeli i spavali.
Večernja hladnoća odagnat će ugodnu obamrlost, ali trenutno su
bili zadovoljni što se izležavaju na suncu, izgubljeni u vlastitim
mislima.

Brut je primijetio neznatno micanje Julijevih prstiju i
posegnuo za kovanicom, zagunđavši kad mu ju je Julije pružio.

»Ovdje izgledaš malo mršaviji nego što uistinu jesi«,
reče on podižući aureus prema suncu. »I primjećujem da imaš
više kose.«

Julije samosvjesno dodirnu glavu i Brut mu dobaci
natrag zlatnik.

»To me još ponekad začuđuje«, reče Julije. »Ovaj novac
će proputovati tisuće milja, u rukama nepoznatih ljudi. Možda
će, dugo vremena poslije mene, netko trampiti sliku moga lica
za sedlo ili plug.«

Brut podiže obrvu. »Lice će mu davati vrijednost,
naravno, a ne zlato«, reče on.

Julije se nasmiješi. »U redu, ali ipak je čudno pomisliti
na muškarce i žene koji nikada neće ni vidjeti Rim ali će u
kesama nositi moje lice. Nadam se ga će ga barem pogledati

prije trampe.«
»Previše očekuješ od naroda. Uvijek si previše

očekivao«, reče Brut ozbiljno. »Oni će uzeti zemlju i zlatnike
koje im daješ, a sljedeće godine vratit će se i bučno iskati još
više.«

Julije podiže ruku sklapajući umorne oči. »Je li opet riječ
o naseobinama? Čuo sam Svetonijeve govore. On je vraćanje
dostojanstva rimskoj sirotinji nazvao kvarenjem. Reci mi kako
se može naškoditi čovjeku ako mu se dade malo zemlje i novca
da posije prvo sjeme u zemlju? Osamdeset tisuća njih dobilo je
od mojih vlastitih sredstava novu mogućnost da samostalno
žive, a jedini je prosvjed došao od napuhanih ljudi iz moga
Senata.« On otpuhnu s negodovanjem. »Prošla je godina dana,
Brute. Jesu li se vratili prognanici? Jesu li se pojavili kao
prosjaci na forumu? Ja ih nisam vidio.« Strogo se namrštio,
očekujući da će mu sugovornik proturječiti.

Brut slegnu ramenima bacivši preko ramena kokošju
kost koja je pala u fontanu. »Što se mene tiče, nikada mi nije
bilo važno hoće li neki seljak živjeti ili umrijeti. Neki će
požderati ili prokockati ono što si im dao. Neke će drugi
opljačkati. Možda će ih tisuću preživjeti prvu godinu baveći se
zanatom koji ne razumiju. Ali u Rimu ima manje prosjaka, što
je ugodno. O tome se ne mogu s tobom prepirati.«

»Svetonije je to opisao riječima 'hrabro i pogrješno', kao
da se radi o djetinjastom hiru.«

»Nisu te pokušali spriječiti«, reče Brut.
»Nisu se usudili pokušati!« odbrusi Julije. »Mogao bih
na prste jedne ruke izbrojiti korisne mozgove u Senatu. Ostali
su maloumni laskavci koji ne vide dalje od vlastite taštine.«
Brut oštro pogleda čovjeka kojega je poznavao toliko
mnogo godina. »Zar mogu biti išta drugo? Oni čine Senat kakav
si želio. Podižu ti spomenike po cijelom Rimu i izmišljaju nove
časti na svaki tvoj mig. Jesi li očekivao gorljivu raspravu kad ih
na jednu tvoju riječ stražari mogu izbaciti iz dvorane? Ti si od

njih napravio to što jesu, Julije.« Pružio je ruku da opet uzme
zlatnik, čitajući što na njemu piše. »Oni su glasovali da budeš
dictator perpetuus, (Doživotni diktator.)a sada se trude kako bi
našli ljepše riječi da pozlate tvoje ime. Od toga bi ti se moralo
smučiti.«

Julije uzdahnu i na trenutak sklopi oči. »Zaslužio sam
sve što oni mogu izmisliti«, reče tiho.

Kad je otvorio oči, Brut nije mogao izdržati njegov
hladan pogled.

»No, zar nisam?« upita Julije. »Kaži mi gdje sam
pretjerao, otkad sam se vratio. Nisam li ispunio sva obećanja?
Upitaj Desetu legiju, i Četvrtu kojom si nekoć zapovijedao. Oni
neće vidjeti nikakve štete u mojim imenovanjima.«

Brut je osjetio klicu srdžbe u njegovim riječima pa se
obuzdao. Julije mu je dopustio veću slobodu negoli ikomu
drugom, više nego čak Marku Antoniju, ali nije ga držao ravnim
sebi.

»Učinio si što si rekao da ćeš učiniti«, odgovorio je
neodređeno.

Julije je suzio oči tražeći u njegovim riječima neko
skriveno značenje, zatim mu se razvedrilo lice, a Brut je osjetio
kako mu znoj izbija kroz kožu od olakšanja.

»Bila je to dobra godina«, reče Julije i kimnu sam sebi.
»Moj sin raste i mislim da će narod s vremenom prihvatiti
Kleopatru.«

Brut na silu stisnu usta, znajući da je tema osjetljiva.
Građani su pozdravili novi Venerin hram. Na dan posvećenja
došli su u velikom broju da se dive djelu i prinesu žrtve. Unutra
su vidjeli da božica ima lice egipatske kraljice. Neki su
oskvrnuli kip naslikavši na njemu zlatne bradavice, što je
razbjesnilo Julija. Postavljena je stalna straža i ponuđena
nagrada onomu tko kaže imena odgovornih ljudi. Još nitko nije
zatražio obećani novac.

Brut se nije usudio pogledati u Julija da ga njegov

ozareni izraz lica ne nagna na smijeh. Mogao ga je izazivati
samo dotle, znajući dobro granicu kad Julijeva ogorčenost
zahtijeva odušak. Bockati njegovu taštinu bilo je opasno, to je
dopuštao samo kad više ne bi mogao podnositi neprekidno
nizanje svečanosti i trijumfa.

Brut neprimjetno smota prste u čvor. Pitao se čeznu li
građani za dosadom normalna života. Grad nije više imao
kolotečine ako je diktator mogao najaviti još jedne velike igre
ili iznenada odlučiti da posljednji trijumf potraje još tjedan
dana. Građani će uvijek klicati i popiti sve što im se dade, ali
Brut je zamišljao napeti prizvuk u njihovim glasovima koji se
podudarao s njegovim nezadovoljstvom.

Uživao je u prizorima trijumfa posvećena Galiji, s
Vercingetoriksom punim ušiju kojega su vukli u lancima na
javno pogubljenje. Brut je dobio najbolje mjesto da gleda kako
se međusobno kolju vukovi i medvjed. Čak su i Tiber zagadili
da bi cirkus ispunili vodom koja se crvenjela od bitke brodova
na njezinoj površini. Redalo se čudo za čudom i senatori su
odgovarali s očajnom mahnitošću nazivajući Julija imperatorom
i doživotnim diktatorom. Njegov posljednji kip nosio je
jednostavnu ploču s natpisom »Nepokorenom bogu«, i kad ga je
Brut vidio, napio se do besvijesti i izgubio dva dana.

Bilo je trenutaka kad je pomišljao da treba samo uzjahati
na konja i napustiti Rim. Julije ga je obasuo s dovoljno
bogatstva da kupi kuću i udobno živi. Kad mu je dozlogrdilo,
sanjao je o tome da se ukrca na brod i otplovi nekamo gdje
Julije ne može do njega doprijeti i da ondje nađe svoju vrstu
mira. Nije znao postoji li više takvo mjesto. Vraćao se k Juliju
kao dijete upaljenoj krasti, mjereći dubine bijede s užasnom
očaranošću.

»Ideš li u Senat?« upita Brut samo da prekine šutnju.
Julije ispuhnu zrak na usta. »Natrag u brbljavi dućan,
gdje mogu kupiti tisuću riječi za jedan bakrenjak? Ne, moram
napisati pisma partskim kraljevima. Nisam zaboravio one koji