Conn Iggulden - Imperator 04 - Bogovi rata

5. POGLAVLJE

Regul se namrštio kad je vidio Bruta koji se ponovno

pojavio. Osoba u srebrenom oklopu stajala je kao kip kraj
bijelog stupa, i Regul je zadrhtao iznenadivši sama sebe. Bilo je
nečeg sablasnog u generalovoj mirnoći dok je promatrao
uskomešanu gomilu. Čak izdaleka Brut je izgledao blijedo, i
Regul je naglo ubrzao korak prema njemu, uvjeren da nešto nije
u redu. Na putu mu je stajalo mnoštvo građana, ali Regul se nije
osvrtao na povike onih koje je rušio pred sobom ne skidajući
pogled s Bruta. Vidio je kako general prihvaća konja i podiže se
u sedlo bez pogleda ili riječi za ljude oko sebe. Tada je Regul
osjetio strah. Glasno je viknuo kad je Brut podbo konja i srušio
dječaka koji se previše bio približio kopitima.

Brut nije stao na povik, nije se čak ni osvrnuo. Odjahao
je ukočeno, dok u njegovu mrkom licu nije bilo ni kapi krvi.
Razmimoišli su se za nekoliko stopa, a Brut nije osjetio ruku
koja je očajno pokuašala uhvatiti njegovu uzdu niti je čuo svoje
ime.

Regul je ispod glasa opsovao kad je konj protutnjio kraj
njega udaljivši se izvan dosega. Pogledao je gore u zgradu
Senata i zatekao se u procijepu između zapovijedi svojim
ljudima da zaustave Bruta i želje da sam istraži što se dogodilo.
Ni s čim nije mogao poduprijeti osjećaj bojazni koja mu je
pomutila spokojno raspoloženje. Trenutak neodlučnosti prošao
je s mučnom sporosti i Regul se osvijestio koračajući uza stube.

Čuo je njihove mirne glasove prije nego što je ugledao
generale Galije i zbunjeno potresao glavom. Njegov se duh
ispunio slikama nasilja, ali tu su bili Adan sa svojim pločicama i
Ciro koji je polagano ustao i upitno ga pogledao.

»Što je?« rekao je Julije.
Regul je oklijevao, ne želeći dati glas onomu što je
sličilo na dječje strahove. Gdje mu je bila pamet kad je dopustio
da mu se toliko razigra mašta? »Vidio sam... kako Brut odlazi,
gospodine. Mislio sam da bi moglo biti još zapovijedi.«
Lagana napetost prostrujala je među ljudima dok je
govorio, i Regul vidje kako i Marko Antonije pokazuje napetost
na patricijskom licu.
»Pridruži nam se, Regule«, reče Julije. »Neka netko od
tvojih ljudi održava red na Forumu. Ti poznaješ Pompeja bolje
nego itko pa hoću da sudjeluješ u planiranju.«
Regul osjeti kako mu pada teret s pleća. Pogriješio je i
nije htio spominjati svoj trenutak praznovjernog straha. Ali dok
je sjedao u mislima je vidio mahnitost u Bratovim očima pa je
odlučio potražiti ga prije nego što padne mrak. Regul nije volio
tajnovitosti i nikada nije bio lakovjeran. Kad je donio odluku,
bio je sposoban prionuti na posao o kojem se govorilo na
sastanku i protekli događaj iskliznuo je iz njegovih misli.

Servilijina se kuća gotovo nije promijenila tijekom

Bratova izbivanja iz grada. Trokatnica je bila čista i dobro
održavana, s bakljom koja je danonoćno gorjela iznad ulaznih
vrata.

Platio je nekom dječaku da mu pričuva konja i stupio u
glavni hodnik, skinuvši kacigu i provukavši prste kroz znojnu
kosu. Stajao je nespretno dok se predstavljao, odijeljen od
praznih lica oko sebe. Osjećao se kao gledatelj u kazalištu,
čujući glasnije vlastiti dah nego riječi posluge.

Ona je trkom dojurila kad je čula njegovo ime, i on ju je
nespretno zagrlio, osjetivši kako se ukočila čim ga je dodirnula.
S lica joj je nestao smiješak.

»Što je? Jesu li počele borbe?« rekla je.
Odmahnuo je glavom, a suze su mu bez upozorenja

zaprijetile da ga osramote. »Ne. Grad mu kliče na Forumu.
Julije je u zgradi Senata.«

»Što je onda? Tako si blijed! Dođi unutra, Brute, i sve mi
kaži.«

Pošao je za njom u njezine privatne odaje praćen
pogledima mušterija i spustio se na počivaljku, zureći u
prazninu. Servilija je sjela kraj njega i uhvatila ga za ruke. Vidio
je kako se uredila i pripremila, i znajući da je to bilo za Julija,
spopadala ga je želja da ode odatle ako bi ga noge mogle nositi.

»Reci mi«, reče ona blago.
Bio je iznenađen kad je vidio da su joj trepavice
obrubljene suzama. Podignuo je ruku da ih nježno dotakne
palcem, ali ju se spustio kad se ona odmaknula od svega što bi
moglo pokvariti njezin savršen izgled. »Ja odlazim, Servilija«,
reče on. »Oslobodio sam se njega.«
Servilija zbunjeno potrese glavom, hvatajući ga za ruku.
»Što to govoriš?« upita ga.
On se namršti. »Točno ono što si čula, majko. Dosta mi
je Julija i njemu je dosta mene.«
»Hoćeš li mi reći što se dogodilo?«
»Vidio sam ga kako Marka Antonija imenuje prvim
čovjekom u Rimu i sve je postalo bolno jasno. Julije nikada nije
bio čovjek kakvim sam ga smatrao. Nikada. Poigravao se s
mojom odanosti lukavo kao bilo koji od onih gadova u Senatu,
sve dok svi mi radimo za njih, dajući živote za ništa više nego
što su obećanja i ugled.
»Koja obećanja i koji ugled, točno?«
»Zar je to važno kad on časti Marka Antonija? Taj čovjek
je doista sposoban. Ali desetci ljudi poput njega rade za Rim.«
»Ti si potreban Juliju. Čula sam ga kako to govori«, reče
ona.
Brut s gnušanjem odmahnu glavom. »Nitko njemu nije
potreban. Samo sljedbenici. Činio sam to i previše godina, bio
sam njegov pas gotovo cijeli svoj život. I tomu može doći kraj,

kao bilo čemu drugome.« On načas sklopi oči, svladan
uspomenama i osjećajem boli.

Ona ga pogladi po obrazu i on se odmaknu, ranivši je.
»Jesi li uopće razmišljao o tome što ćeš raditi?« reče ona,
a glas joj otvrdnu. »Jesi li planirao kako ćeš živjeti? Ili moj sin
mora spasti na plaćenički rad i sitne krađe? Kako ćeš se
prehranjivati?«
»Malo sam prestar da tražim nov život, majko, zar nije
tako? Ja sam rimski general i znam kako se uvježbavaju vojnici.
Uvijek će biti mjesta za ljude poput mene. Poći ću najdalje što
mogu dok budem imao posla, i ondje ću ostati. Stvarat ću
vojske za nekoga drugoga i nikada više ne ću vidjeti Rim dok
Julije ne ode iz njega. Tebi bi možda draže bilo da ostanem i
cijeli život perem njegove noge, ali to ne ću učiniti.«
»Moraš govoriti s Julijem«, reče ona preklinjući ga
očima. »Ne, pusti mene da s njim govorim. Ostani ovdje jedan
sat a ja idem do njega. On te voli, Brute, jednako kao ja.«
On ustade i ona se podiže skupa s njim, ne dopuštajući
mu da ode.
»On će i tebi na kraju nanijeti zlo«, reče Brut tiho. »A
neće to ni znati.«
On nakrivi glavu gledajući kako joj se suze kotrljaju niz
lice i kvare sloj praha za uljepšavanje. Kad je pokušao odstupiti
od nje, uhvatila ga je s iznenađujućom snagom i privukla u
zagrljaj. Dugo ga je stezala u tišini i on je na vratu mogao
osjetiti vlagu njezinih suza.
»Ti si moj jedini sin«, rekla je napokon. »Jesam li ti
rekla koliko sam se tobom ponosila dok si stajao na pijesku
borilišta a publika se digla na noge da ti kliče? Jesam li ti to
rekla?«
»Rekla si mi, a ja sam to ionako znao«, promrmlja on u
njezinu kosu. »Blistala si od toga, pred svima njima.«
»Zar ti ništa ne mogu reći? Zar mi nećeš dati ni jedan
sat? To nije tako velika stvar.«

»Pusti to, majko«, reče on, i lice mu poprimi tvrd izraz.
»Pusti me da odem.«

»Nikada«, reče ona. »Ti si mi previše dragocjen.«
»Kakve smo mi dvije budale«, reče on. Podiže ruku do
njezina lica i ovaj put se ona nije izmaknula dok joj je brisao
suze. »Jesam li u svojim pismima ikada spomenuo bitku u kojoj
sam nosio njegovu kacigu i plašt?«
Ona odmahnu glavom, a on slegnu ramenima gledajući u
prošlost.
»Mislili su da slijede njega. Legije su bile umorne i
gladne i izmučene, ali krenule su misleći da ih on zove u
posljednji juriš. On je ležao bespomoćno tresući se od svoje
bolesti i nije mogao to učiniti. Poveo sam ih jer ga volim više
nego ijednog čovjeka kojega sam upoznao. Bio je sa mnom
cijeli moj život i vidjeli smo mjesta koja nisam mogao ni
zamisliti. Skupa smo osvajali zemlje, a trebala si samo vidjeti
vojske koje smo razbili. Bilo ih je takvih da bi dvostruko
napunile mali Rim, a mi smo ih pregazili.«
»Pa zašto onda?«
»Zato što ne mogu dati cijeli svoj život čovjeku koji čak
i ne zna što mu je dano. Pokazao je koliko me cijeni kad je
obdario Marka Antonija.«
Stisnuo je šake kad se toga sjetio.
»Mogao sam biti nešto više, razumiješ li? Da je umro u
Galiji, ja bih ga ožalio, ali zauzeo bih njegovo mjesto i krčio
vlastiti put. Bio bih mogao to učiniti, Servilija. On i ja imamo
nešto u krvi što nema nitko više u ovom slabom gradu. I jedan i
drugi mogli smo se uzvisiti iznad svih njih i ne prihvatiti nikoga
da nam bude ravan - nikakvih gospodara, Servilija. Ali pokraj
njega, ja sam sluga. On me pošalje, ja odem. On mi kaže da
ostanem, ja ostanem. Možeš li zamisliti kako se pritom
osjećam?«
Blago joj je milovao kosu dok je govorio, ali oči su mu
bile daleke i hladne.

»Ja sam najbolji u svojem naraštaju, majko. Mogao sam
vladati. Ali imao sam nesreću da se rodim u Rimu gdje je bio
Julije. Podnosio sam to godinama. Založio sam život za njega, a
on to ne može vidjeti.«

Ona se naposljetku otrgnu od njega i potrese glavom. »Ti
si previše ponosan, Brute. Čak i za moga sina previše si
ponosan. Još si mlad. Mogao bi biti velik i dalje odan njemu.«

Njemu porumenješe obrazi od gnjeva. »Ja sam se rodio
za više od toga! U svakom drugom gradu mogao sam vladati,
zar to ne razumiješ? Tragedija je u tome što sam se rodio u
njegovu naraštaju.« On uzdahnu osjećajući se bijedno. »Ti to
nisi mogla znati. Pobjeđivao sam u bitkama kad ih je Julije već
predavao. Vodio sam ljude kad bi se pod svakim drugim
generalom dali u bijeg. Ja sam za njega stvarao generale,
Servilija. Ima mjesta u Galiji gdje je moj srebreni oklop prešao
u legende. Nemoj mi govoriti da sam previše ponosan. Ti nisi
bila ondje.«

Njegove su se oči žarile od prigušene vatre.
»Zašto bih odbacio svoje godine za njega kao toliki
drugi? Renije je umro da ga spasi, a Kabera se odrekao zdravlja
na Julijev zahtjev. Tubruk je umro da spasi njegovu ženu. Bili
su to dobri ljudi, ali ja ne želim s njima poći preko rijeke, ne za
njega. Osvojio sam Galiju za Julija, neka to bude kraj. Dosta je
dobio od mene.« On se gorko nasmija, a njegovu majku obuze
jeza. »Možda bih trebao prijeći k Pompeju i ponuditi mu svoje
podaništvo. Sumnjam da bi on prezreo ono što bih mogao
donijeti.«
»Ti nećeš izdati Julija«, reče Servilija dok joj se iz očiju
čitao mračan užas. »Čak se ni tvoja oholost ne bi dotle
protegnula.« Na trenutak je pomislila da bi je on mogao
pljusnuti.
»Moja oholost? Zar ti to tako nazivaš? Uostalom, zašto
ne, majko? Gdje su drugdje prijeko potrebni rimski generali?
Kad Julije dođe upitati za mene, možda bi mu trebala reći da će

me naći u Grčkoj, na drugoj strani bojnoga polja. Možda bi tada
razumio što je izgubio u meni.«

Odlijepio je njezine stegnute prste od sebe i nasmiješio
se opustošenju koje joj je plač ostavio na licu. Njezina se dob
nije mogla više skrivati i on se upitao hoće li je ikada više
vidjeti.

»Ja sam tvoj sin, Servilija, i doista sam previše ponosan
da bih ga dalje slijedio.«

Ona mu se zagleda u oči i vidje u njima gnjevnu
odlučnost. »On će te ubiti, Brute.«

»Tako malo vjeruješ u mene, Servilija. Možda ću ja ubiti
njega.« On kimnu kao da su stigli do kraja i poljubi joj ruku
prije nego što će izići.

Ostavši sama, Servilija se spusti na počivaljku. Ruke su
joj se tresle i ona ih je stisnula skupa, zatim je dohvatila
srebreno zvonce kraj sebe. Ušla je ropkinja i ostala zapanjena
pred razvalinama jutrošnjeg rada.

»Donesi ulja i boje, Talija. Moramo popraviti štetu prije
nego što on dođe.«

Brut je jahao na španjolskom konju kroz ulice, krenuvši

putem koji će ostaviti Forum daleko na istoku. Nije želio
susresti nijednoga od ljudi koje napušta, i pomisao kako bi
morao s njima razgovarati poticala ga je na hitnost koja se
probijala kroz njegovu zapanjenost i bijedu.

Jahao je ne mareći za građane i robove koji su mu se
sklanjali s puta. Želio je sve ostaviti iza sebe i stići na obalu
gdje bi mogao platiti prijevoz ribarskim brodom ili bilo kojim
drugim plovilom. Bliskost s gradom kao da se rugala njegovoj
odluci i svaki je ugao donosio nove uspomene. Mislio je da ima
malo veza s narodom, ali umjesto lica otkrio je da su mu
poznati uzvici prodavača, boje, pa čak i mirisi uličica koje su se
odvajale od glavnih prometnica.

Premda je bio na konju, užurbani građani držali su korak
s njim dok je jahao između njih, jureći s jednog mjesta na drugo
u gradu. Plovio je s njima i osjećao poglede prodavača dok je
ukočeno prolazio trgovačkim arterijama. Sve mu je bilo
poznato, ali ipak se iznenadio kad je otkrio kako da je krenuo
putem koji vodi prema Aleksandrijinoj radionici.

Ondje su ga čekale ružne uspomene. Sjetio se nemira iz
kojih je izišao ranjen. Ali ponosio se time što je spasio one koji
se nisu mogli sami zaštititi, pa je malo uspravnije sjedio u sedlu
kad se približio.

Vidio ju je izdaleka u trenutku kad je pritegnuo uzdu da
sjaše. Iako je gledala na drugu stranu, svugdje bi je bio
prepoznao. Ruke su mu se smrznule na sedlenoj jabuci kad ju je
muškarac pokraj nje obuhvatio oko pasa s nehajnom
privrženošću. Brut je zamišljeno napućio usta i kimnuo sam
sebi. Nije ga ganuo taj prizor, samo je osjetio daleku bol što je
još nešto u njegovu životu završilo. Previše je bio obamro od
većega gubitka. Njezina su pisma bila odavno prestala dolaziti,
ali nekako je pomišljao da ga možda čeka, kao da je njezin život
mogao trajati samo u prekidima dok on bude u Rimu. Stresao je
glavom i vidio nekog prljava mališana kako ga gleda iz uličice
između radionica.

»Dođi ovamo, dječače«, zovnuo ga je, držeći srebrenjak.
Deran je izišao gegajući se kao lučki radnik i Brut se
trznuo videći koliko mesa nedostaje na mladim kostima.
»Poznaješ li gospođu koja radi u onoj radionici?« upita
Brut.
Dječak baci pogled na par koji je stajao malo niže, što je
samo po sebi bilo odgovor. Brut nije slijedio njegov pogled
nego je jednostavno pružio kovanicu.
»Ide li joj dobro?« upitao je.
Dječak ga pogleda cinično zureći u srebrenjak, vidljivo
zatečen između straha i nužde. »Nju svatko zna. Ali mene ne
pušta u radionicu.«

»Ti bi joj krao broševe, hoćeš reći«, reče Brut i namignu.
Dječak slegnu ramenima. »Možda. Što želiš za taj
novac?«
»Želim znati nosi li prsten na ruci«, odgovori Brut.
Dječak malo razmisli, brišući nos i ostavljajući srebrnast
trag na koži. »Robovski prsten?«
Brut se nasmija. »Ne, mladiću, zlatni vjenčani kolut na
četvrtom prstu.«
Dječak je i dalje bio sumnjičav, ali nije odvajao pogled
od obećane nagrade. Napokon je odlučio i posegnuo za
srebrenjakom.
»Vidio sam prsten. Ima dijete kod kuće, kažu. Tabik je
vlasnik radionice. Jedanput me je udario«, reče on u žurbi.
Brut se nasmija i prepusti mu srebrenjak. Zatim opet
zavuče ruku u džep i izvadi zlatnik. Dječaku se promijenio izraz
lica čim ga je ugledao, prelazeći iz povjerenja u uplašenu
srdžbu.
»Želiš li ga?« reče Brut.
Dijete pobježe što je brže moglo, ostavivši za sobom
zamišljena Bruta. Po svoj prilici dječak nikada nije vidio zlatnik
pa je pomislio da bi mu posjedovanje takve stvari donijelo smrt.
Brut uzdahnu. Kad bi mjesni vukovi doznali da ima takvo
blago, vjerojatno bi bilo tako. Zaklimao je glavom i vratio
kovanicu u džep.
»Mislio sam da si to ti, generale«, stiže do njega glas.
Brut pogleda dolje i vidje Tabika koji je istrčao iz
radionice na ulicu i tapšao njegova konja po vratu. Njegova je
ćelava glava blistala i pramenovi sijede dlake na prsima izbijali
su ispod pregače, ali još je bio onaj isti čvrst čovjek kako ga je
Brut upamtio.
»Nego tko?« odgovori Brut, prisilivši se na smiješak.
Tabik zažmiri gore prema njemu dok je konju gladio
nozdrve i gledao oči koje su još bile crvene od suza i gnjeva.
»Bi li ušao unutra i sa mnom nešto popio?« reče Tabik. »Zovnut

ću nekog momka da se pobrine za tvoga krasnog konja.« Kad je
vidio da Brut oklijeva, nastavio je. »Na peći ima začinjena vina,
previše za mene sama.«

Pogledao je u stranu dok je pitao, olakšavajući Brutu
mogućnost da odbije. Možda je upravo zbog toga Brut kimnuo i
prebacio nogu preko sedla.

»Onda samo jedno, ako bude jako. Noćas daleko
odlazim«, rekao je.

Unutrašnjost radionice bila je neznatno drukčija nego što

ju je Brut upamtio. Veliki su vignjevi još čvrsto stajali, žeravica
je rumeno sjala ispod rešetaka. Klupe i stolovi za alat izgledali
su novo, iako je miris ulja i kovine bio poput koračanja natrag u
stare uspomene. Brut je udisao, smiješio se u sebi i na trenutak
se opustio.

Tabik je primijetio promjenu kad je prišao teškom
željeznom loncu na rubu ognjišta. »Razmišljaš li o nemirima?
Ono su bili crni dani. Bilo smo sretni što smo izvukli živu
glavu. Ne znam jesam Ii ti ikad zahvalio što si nam pomogao.«

»Jesi«, odgovori Brut.
»Primakni stolicu, mladiću, dok kušaš ovo. Nekada je to
bio moj zimski uvarak, ali sada jednako dobro grije i ljetne
večeri.« Tabik nali kutlačom vruću crnu tekućinu u metalnu
čašu i omota je krpom prije nego što će je pružiti gostu.
Brut je veselo uze, udišući pare. »Što je unutra?« upita.
Tabik slegnu ramenima. »Neke stvari s tržnice. Da
budem iskren, ovisi o onome što mi se nađe pri ruci. Svake je
godine drukčijeg okusa, kaže Aleksandrija.«
Brut kimnu, prihvaćajući starčev uvod u razgovor.
»Vidio sam je«, reče on.
»U zadnji čas. Njezin muž je došao da je odvede kući
upravo kad sam te ugledao«, odgovori Tabik. »Našla je dobra
čovjeka, da.«

Brut se gotovo nasmiješi promatrajući napetost u
ramenima staroga zlatara dok se nije opustio. Sjedili su zatim u
spokojnoj tišini i Brut je polako pijuckao trzajući se lagano.
»Ovo je kiselo«, progunđa na kraju.

Tabik slegnu ramenima. »Ne želim trošiti dobro vino na
vrući napitak. Ali vidjet ćeš da ipak grije.«

Bila je istina da je gorka toplina opuštala dio napetosti u
njegovim grudima. Brut se neko vrijeme opirao ne želeći
izgubiti ni najmanji dio svoga gnjeva. Srdžba je bila nešto u
čemu je oduvijek uživao dok ga je preplavljivala. Donosila je
svojevrsnu slobodu od odgovornosti i čim bi počela slabjeti
morao bi se suočiti s povratkom žaljenja. Tada je uzdahnuo i
pružio čašu Tabiku da je ponovno napuni.

»Nemaš lice čovjeka koji se jutros vratio kući«, primijeti
Tabik, gotovo za sebe.

Brut ga pogleda, osjećajući umor. »Možda imam«, reče.
Tabik posrka talog iz svoje čaše, podrignuvši se lagano u
šaku dok je razmišljao o odgovoru. »Kad sam te posljednji put
vidio, nisi bio čovjek koji bi se smotao u čvor. što se
promijenilo?«
»Je li ti palo na pamet da ja možda ne bih želio o tome
govoriti?« zareža Brut.
Tabik slegnu ramenima. »Možeš popiti do kraja i otići,
ako hoćeš. To ništa neće promijeniti. I dalje ćeš ovdje biti
dobrodošao.«
Okrenuo je leđa Brutu da podigne teški lonac s peći i
opet napuni čaše. Brut je mogao čuti kako curi mlaz tamne
tekućine.
»Mislim da je sada jače«, reče Tabik zureći u lonac.
»Dobro sam ga začinio.«
»Ima li stvari za kojima žališ, starino?« upita ga Brut.
Tabik zagunđa. »Mislio sam da te nešto muči. Vratio bih
se i ponešto promijenio kad bih mogao - bio bih bolji muž,
možda. Ako se ikada odbiješ od materine sise, uvijek će biti

stvari zbog kojih ćeš požaliti što si ih učinio, ali otkrio sam da
to i nije tako loše. Zbog malo nanesene nepravde popriličan
broj ljudi živi bolje nego što bi sami uspjeli - pokušavajući
izravnati zdjelice na vagi prije nego što prijeđu preko rijeke.«

Brut je pogledao u stranu dok je Tabik privlačio staru
klupu, trznuvši se kad je savio koljena.

»Ja sam uvijek želio malo više od toga«, reče Brut
naposljetku.

Tabik otpi malo pića dok se para dizala u njegove
nosnice. Malo poslije on se tiho nasmija. »Znaš, uvijek sam
mislio da postoji tajna sreće, upravo ovdje. Ima ljudi koji
poznaju vrijednost blage žene i djece koja te ne sramote. Možda
su sami proživljavali okrutna vremena dok su bili mladi, ne
znam. Vidio sam ljude koji su svaki dan morali birati hoće li
nahraniti djecu ili sebe, ali bili su zadovoljni, čak i tada.«

On pogleda Bruta i čovjek u srebrenom oklopu osjeti
prodorne oči na sebi i namršti se u duhu.

»Zatim ima onih koji se rode s rupom u sebi«, nastavi
Tabik tiho. »Oni žele i žele sve dok sami sebe ne rastrgaju na
komadiće. Ne znam što rađa tu potrebu u čovjeku, i ne znam
kako se to zaustavlja, osim želje za ubijanjem.«

Brut ga zbunjeno pogleda. »Želiš mi reći kako da nađem
dobru ženu poslije svega ovoga, je li tako?«

Tabik potrese glavom. »Ti ne bi došao ovamo i pitao me
imam li stvari za kojima žalim kada ih sam ne bi imao. Što god
si učinio, nadam se da to možeš popraviti. Ako ne možeš, to će
te dugo pratiti.«

»Nalij mi još«, reče Brut i pruži čašu. Znao je da mu
osjetila otupljuju ali pozdravio je taj osjećaj. »Nevolja s tvojom
seljačkom filozofijom…« poče Brut kušajući novu čašu.
»Nevolja je u tome što među nama mora biti ljudi koji žele i
žele, gdje bismo inače bili?« Zatim se namršti razmišljajući o
vlastitim riječima.

»Bili bismo sretniji«, odgovori Tabik. »Nije mala stvar

podignuti obitelj i brinuti se za njezine članove. To možda ne
izgleda mnogo oklopljenim rimskim generalima, ali zaslužuje
moje poštovanje. O nama nema spjevova.«

Vrelo vino na prazan želudac bilo je jače nego što je Brut
očekivao. Znao je da postoji pukotina u Tabikovu gledanju na
stvari, ali nije mogao naći riječi da mu to razumljivo objasni.

»Treba ti jedno i drugo«, reče napokon. »Moraš imati
snove, ili koji je smisao svega toga? I krave podižu obitelji,
Tabik. Krave.«

Tabik ga prijekorno pogleda. »Nikada nisam vidio
mekšu glavu za piće, kunem ti se. Krave - tako ti bogova!«

»Pruža ti se jedna prilika«, nastavi Brut podižući prst.
»Jedna prilika, od rođenja do smrti, da učiniš sve što možeš. Da
te ljudi pamte. Jedna prilika.« On se mlohavo opusti na stolici,
zureći u rumeni sjaj žeravice dok se hvatala sve gušća tama.

Ispraznili su lonac sve do gorkog taloga na dnu. Brut se
odavno bio prestao micati ili govoriti kad ga je Tabik
naposljetku odvukao do ležaja u stražnjoj sobi, nepomična u
oklopu. Na vratima je zlatar zastao promatrajući ispružena
ratnika koji je već počinjao hrkati.

»Moje se kćeri sjete mene svaki dan«, reče tiho. »Nadam
se da donosiš prave odluke, mladiću. Doista se nadam.«

***

Julije iščačka komadić kobasice s koromačem između

zubi i nasmiješi se gledajući kako pijani gosti postaju sve
razuzdaniji dok je Mjesec tonuo prema obzorju na zapadu. I
glazba je postajala mahnitija kako je vino obuzimalo svirače.
Bubnjevi i svirale udarali su ritmički kontrapunkt, dok su
svirači na kitarama natezali žice hitrim prstima. Julije nije
razabrao nijednu tužaljku ili baladu sve vrijeme što je bio ondje,
i njihova su pretjerivanja savršeno pristajala uz njegovo

raspoloženje. I hrana je bila veličanstvena nakon vojničkih
obroka.

Bio je to jedan od desetak poziva koji su stigli prije
Sunčeva zalaska, ali domaćin Kasije bio je senator koji je ostao
u gradu i Julije je poželio obraditi toga čovjeka. Samo je prvi
sat prošao u razgovoru dok se Julije iznova upoznavao s
društvenim staležom u gradu. Vino se besplatno dijelilo po
cijelom Rimu i činilo se da su svi odlučili poslušati njegovu
zapovijed da se slavi, postajući sve raskalašeniji dok je Mjesec
zapadao iza brežuljaka.

Julije je jedva slušao nekog pijana trgovca koji se očito
potpuno ohrabrio nakon prve ustrašenosti. Čovjek je skakao s
teme na temu zadovoljavajući se povremenim kimanjem da bi
nastavio. Dok je on blistao i govorio, Julije je promatrao mlade
dame koje su došle na zabavu, ne znajući da se većina njih
pojavila tek kad se pronio glas o njegovoj nazočnosti. Neke su
bile bestidne u natjecanju za njegov pogled, i on je već uzimao
u obzir više njih koje bi te noći mogle s njim podijeliti krevet.
Njihova su lica sjala od putenog uzbuđenja dok ih je
podgrijavalo crno vino, i Julija je očaravao taj prizor. Dugo je
vremena proveo na bojnom polju i malo je bilo prilika za
druženje sa ženama. Brut je to nazivao »češanjem po svrbežu«
koje nije pružalo zadovoljstva, kad bi se uzelo sve u obzir.

U usporedbi s kurvama u taboru, rimske su ljepotice bile
poput jata obojenih ptica koje su se poredale za njegov užitak.
Julije je mogao osjetiti pomiješane parfeme u zraku, čak iznad
mirisa koromača.

Shvatio je da se njegov trgovac napokon umorio i
zaustavio, i Julije ga pogleda pitajući se je li mu postavljeno
neko pitanje. I sam je bio malko pripit, iako se njegovo vino
miješalo s vodom. Otkad je prošao kroz Kvirinalska vrata,
osjećao je opijenost od izazova i čista zadovoljstva što je opet
sa svojim narodom. Vino je samo malo pridonijelo njegovu
dobru raspoloženju.

»Moja će braća posebno biti zadovoljna videći čvrstu
ruku nad gradom poslije Pompeja«, nastavi trgovac.

Julije dopusti da njegov glas bude kao zvučna pozadina
dok je promatrao ljude oko sebe. Osim jednostavne uzbuđenosti
pri pomisli da će poleći u postelju neku Rimljanku, pitao se bi li
trebao potražiti nešto više nego što pruža jedna noć. Nasmijao
se nekoć davno na primjedbu da su mu potrebni nasljednici, ali
tada je bio mlađi i mnogi su njegovi prijatelji još bili živi. Ta je
misao izoštrila njegovu prosudbu mladih žena u gomili, te je
počeo tražiti nešto više od jednostavne smotre nogu i bedara, ili
kakvoće grudi. Kad mu se pruži mogućnost izbora, znao je da
će mu draža biti ljepota, ali možda je također došlo vrijeme da u
takvim vezama razmišlja

O poznanstvima i savezima. Ženidba je oduvijek bila
moćan ulog u rimskoj politici, i pravi izbor mogao bi mu biti
jednako koristan kao što bi mu krivi bio uludo potrošena
prigoda.

Laganim pokretom glave Julije dozva Domicija iz
drugoga kolopleta razgovora. Senator vidje tu kretnju i prvi
žurno priđe k njemu, spreman da udovolji svakom Julijevu
prohtjevu. Bio je počašćen generalovim dolaskom i pobrinuo se
da Julije stalno bude okružen laskavom pažnjom. Čovjek je bio
vitak kao mladić i dobro se držao među gostima. Julije ga je
ohrabrivao sitnim pohvalama i slutio je da senator spada među
one koji će pristati uz novu vladu. Budu li i drugi koji su ostali
jednako pristupačni, izbori će doista glatko proteći, pomislio je
Julije. Senat se stvarno može napuniti njegovim pristašama.

Namjeravao je s Domicijem raspravljati o ženama, ali tu
je bio Kasije, i Julije se obratio njemu pomno birajući riječi.
»Predugo sam bio odsutan da bih znao koje su od tvojih gošća
neudane, Kasije.« Julije je prikrivao smiješak pijuckajući vino
kad je vidio da se senatorovo zanimanje pojačava.

»Razmatraš li mogućnost neke veze, generale?« upita
Kasije i pozorno se zagleda u njegovo lice.

Julije je na trenutak oklijevao. Možda se radilo o
uzbuđenju koje je osjećao od trenutka kad se vratio, ili pak
djelomice spolno nagnuće te noći, ali odjednom je bio siguran.
»Muškarac ne može živjeti sam, vojničko društvo ne ispunjava
sve njegove zahtjeve«, reče smješkajući se.

Kasije mu uzvrati smiješak. »Bit će mi zadovoljstvo
pobrinuti se za upoznavanja. Ovdje imamo samo malen izbor,
iako mnoge nisu obećane.«

»Dobra obitelj, naravno, i plodna«, reče Julije.
Kasije trepnu na tu grubost, a zatim zanosno kimnu. Sav
je ustreptao od želje da razglasi novost, i Julije ga je promatrao
kako traži način da se izvuče a da ne ostavi ružan dojam.
Kasiju se ukazalo rješenje u obliku roba koji je kao
glasnik ušao u glavnu dvoranu, koračajući brzo između
gozbenika prema Juliju. Čovjek je bio jednostavno odjeven i
nosio je željezni kolut da pokaže svoj položaj, ali Juliju je
izgledao više kao tjelohranitelj nego obični glasnik. Dovoljno je
bio s vojnicima da zna kako se ponašaju i osjetio je kako se
Domicije ukočio kad im se čovjek približio, uvijek spreman
postupiti kako se od njega očekuje.
Kao da je osjetio nelagodu koju je izazvao njegov
ulazak, rob je podignuo ruke da pokaže kako ne nosi oružje.
»Generale, dolazim od svoje gospodarice. Ona te čeka vani.«
»Nikakva imena? Tko je tvoja gospodarica?« upita
Julije.
Ispuštanje imena bilo je dovoljno zanimljivo da se i
Kasije zaustavi u času kad se spremao pomiješati s ostalim
gostima. Rob je lagano porumenio. »Rekla je da ćeš se sjetiti
bisera, čak ako si nju zaboravio. Žao mi je, gospodine. To su
riječi koje mi je naredila da kažem, ako budeš upitao.«
Julije nakloni glavu u znak zahvale, prilično sretan što
Kasije ostaje u nedoumici. Osjetio je bolnu krivnju što nije
odvojio malo vremena da posjeti Serviliju prije nego što je
Sunce zašlo na svršetku njegova prvog dana.

»Nećeš mi biti potreban, Domicije«, reče on, i dodade
robu: »Vodi me«. Zatim pođe za njim van i niz glavno kućno
stubište. Vrata su stajala otvorena i mogao je izravno zakoračiti
u kočiju koja ga je čekala.

»Nisi došao k meni«, rekla je Servilija hladno kad joj se
nasmiješio. Uvijek je lijepo izgledala na mjesečini i on je na
trenutak bio zadovoljan što je može upijati pogledom.

»Dosta toga, Julije«, reče ona resko. »Trebao si doći
kako si obećao. Ima mnogo stvari da o njima raspravljamo.«

Dok su bili u ograničenu prostoru, njezin je kočijaš
pucnuo bičem iznad konja i kočija je krenula tandrčući kroz
popločene ulice, ostavljajući ukrašene Rimljanke da
raspravljaju o generalovim sklonostima bez njega.

6. POGLAVLJE

Ljetna je zora došla rano, iako je bila siva i hladna kad

je Brut zagnjurio glavu u bačvu vode u javnoj konjušnici.
Izronio je dahćući i snažno trljao lice i vrat dok mu koža nije
pocrvenjela i tada se počeo osjećati malo spremnijim za odluke.
Izvrgnuo se opasnosti kad je cijelu noć ostao u gradu. Julije je
to vrijeme vjerojatno iskoristio da čvršće stegne Rim. Njegovi
ljudi već čuvaju gradska vrata i Brut je znao da će se možda
morati poslužiti varkom da kroz njih prođe. Razmišljao je da
skrije oklop, ali konj je nosio žig legije i legionare bi mnogo
više zanimao konjokradica nego general koji izlazi na jutarnje
jahanje.

Poslužio se kamenom za uzjahivanje da bi se vinuo u
sedlo i konj je poskočio u stranu pod njegovom težinom. Brut
dohvati uzde neobično ukočenim rukama. Tabikovo je društvo
bilo poput melema na otvorenu ranu, ali morao je još jučer
odjahati izravno prema obali.

Namrgođena lica dobaci novčić konjušarima i otklopara
na ulicu. Najbliža su mu bila Kvirinalska vrata, ali umjesto njih
krenuo je prema Eskvilinskim na istoku. To su bila trgovačka
vrata i kroz njih će i u tako rano doba prolaziti bezbrojni trgovci
i radnici. S malo sreće stražari će ga ondje samo pogledati i
mahnuti mu da prođe.

Dok je ukočenih leđa kasao kroz grad, Brut je osjećao
kako sa znojem izbacuje iz sebe otrov od prethodne noći. Teško
je bilo zamisliti onaj optimizam što ga je osjetio dolazeći u grad
s ostalima. Sada je od same pomisli na to na površinu izranjala
njegova srdžba. Oči su mu se nesvjesno izoštrile i oni koji su ga
vidjeli spuštali su pogled dok je prolazio.

Postojalo je jedno mjesto na svijetu gdje bi bio
dobrodošao, iako je to svojoj majci rekao u gorkoj šali. Zašto bi
na svoju životnu vagu stavio jedno staro prijateljstvo?
Uostalom, ono ništa nije značilo Juliju. To je napokon postalo
jasno. Nikada neće osvanuti dan kad bi se Julije mogao okrenuti
prema njemu i reći: »Bio si moja desna ruka od početka«, i dati
mu zatim neku zemlju, ili prijestolje, ili bilo što dostojno njega.

Prošao je kroz Eskvilinska vrata s lakoćom koja se
narugala njegovoj prijašnjoj zabrinutosti. Julije nije ni pomislio
da treba upozoriti stražare i Brut je uzvratio na njihov pozdrav
bez truna napetosti. Poći će u Grčku. Pristupit će Pompeju i
pokazati Juliju što je izgubio kad ga je zaobišao.

S Rimom iza leđa, Brut je jahao brzo i bezobzirno,

gubeći se u znoju i pogibelji neravna puta. Napori su mu bili
poput svojevrsna oslobađanja, protulijek za preostale posljedice
kuhana vina. Poznati kraj pomagao mu je isprva da umrtvi
mozak dok se prepuštao ritmu izvidnika na konju. Nije želio
početi beskonačno samoispitivanje koje je moralo nastupiti
nakon njegove odluke da napusti Julija. Iako su pitanja nad
njim lebdjela kao nadolazeća zima, on se nagnuo naprijed u
sedlu usredotočujući se na tlo i sunce koje mu je udaralo u lice.

Slika kolone u maršu prekinula je njegovo sanjarenje,
vrativši ga u svijet gdje se moraju donositi odluke. Trgnuo je
uzdu da naglo zaustavi konja tako da su mu se oba prednja
kopita trenutno uzmahala po zraku. Je li moguće da je Julije
poslao vojnike da mu prepriječe put? Promatrao je vijugavu
legionarsku povorku u daljini. Nisu nosili zastave i Brut je
oklijevao, okrećući konja u uskom krugu. Znao je da nema
oružanih snaga na jugu koje nisu uvučene u naviješteni rat.
Pompejeva je legija otišla s njim, a galski su veterani prema
njegovu mišljenju bili sigurno u gradu. Ali on je zakasnio cijelu
noć koju je proveo u Tabikovoj radionici. Julije je lako mogao

poslati vojnike da ga zarobe.
Ta mu je misao obnovila srdžbu i ponos. Zanemario je

prvi poriv da zaokruži kolonu i oprezno se približi, spreman
podbosti konja u galop. Julije ne bi poslao pješake, bio je
gotovo siguran, a vidio je da u povorci nema konja, čak ni za
časnike. Brut je zbog toga duboko odahnuo. Sam je uvježbavao
konjanike kako se lovi pojedinačni jahač i znao je da ne bi
pokazali milosrđe prema izdajici, čak ni prema čovjeku koji ih
je predvodio u Galiji.

Nizanje misli nagnalo ga je da se podsvjesno pokoleba.
Nije imao vremena razmotriti što će pomisliti oni koje je
ostavio kad čuju za njegov odlazak. Neće razumjeti njegove
razloge. Zaprepastit će se prijatelji koje godinama poznaje.
Domicije isprva neće vjerovati, pomisli Brut s gorčinom.
Oktavijan će biti slomljen.

Pitao se hoće li Regul razumjeti. Taj čovjek je izdao
svoga gospodara, uostalom. Brut je sumnjao da bi kod njega
našao milosti. Snažna odanost koju je Regul pokazivao prema
Pompeju pretvorila se u mahnitu vjernost novom gospodaru.
Regul je po prirodi zaneseni sljedbenik. Kod njega nema
polovičnih mjera i on će neumorno progoniti Bruta ako mu to
Julije zapovjedi.

Čudnovato ga se doimalo što mu je najbolnije bilo
zamisliti Julijevo lice kad dozna novost. Mislit će da je riječ je o
zabuni sve dok mu Servilija ne kaže. A tada će se uvrijediti, i od
te pomisli zabijelješe se Brutu članci od stezanja uzde. Možda
će Julije žaliti za njim na svoj licemjeran način. Potrest će sve
ćelavijom glavom i razumjeti da je izgubio najboljeg od svih
zbog svoga sljepila. Onda će poslati vukove za njim. Znao je
Brut da ne može očekivati oprost nakon izdaje. Julije mu ne
može dopustiti da stigne do Pompeja.

Brut pogleda iza sebe uplašivši se iznenada da će vidjeti
kako extraordinarii galopiraju po njegovu tragu. Polja su bila
mirna i on snažnije ovlada svojim emocijama. Kolona je bila

izravnija prijetnja, i kad se priključio bliže vidio je blijeda lica
kako pogledavaju u njegovu smjeru uz daleku jeku roga.
Spustio je ruku na mač i stisnuo zube prema vjetru. Neka ga
gadovi samo pokušaju zarobiti, tko god oni bili. On je najbolji u
svojem naraštaju i rimski je general.

Kolona se zaustavila i Brut je znao tko su čim je vidio da
ne stupaju u savršenu redu. Cestovne su straže bile poslane u
Primigenijine vojarne, ali Brut je naslutio da su to oni
tvrdoglavi što pokušavaju na svoj način doprijeti do generala
koji nimalo nije za njih mario. Shvaćali oni to ili ne, bili su mu
prirodni saveznici, i njemu se u glavi stvorio plan dok je jahao
prema njima. Nekom unutarnjem glasu bilo je zabavno što
njegove misli kao da brže i s više snage dolaze što je dalje od
Julija. Mogao bi postati čovjek kakav je trebao biti bez sjene
onoga drugoga.

Seneka se panično okrenuo kad je čuo da trubač

oglašava upozorenje. Osjetio je hladno bubnjanje u prsnom
košu dok je očekivao da vidi niz Cezarovih konjanika koji jašu
da ga kazne.

Olakšanje što je ugledao samo jednog jahača bilo je
poput ushićenja i mogao se gotovo sam sebi nasmiješiti zbog
minula straha. Mučio ga je Ahenobarbov govor o prisegama i
znao je da ljudi dijele dio iste krivnje.

Seneka je sumnjičavo nabrao obrve kad se jahač
primaknuo čelu kolone, ne gledajući ni desno ni lijevo dok je
prolazio između redova. Seneka je prepoznao srebreni oklop
jednog od Cezarovih generala i nakon toga slijedio je strah da
su ponovno opkoljeni. Sve se moglo očekivati od onih koji su
bili zavrtjeli kotač oko njih i prisilili ih da izgledaju kao djeca.

Nije on bio jedini koga je mučila ta misao. Pola ljudi u
koloni nervozno je trzalo glavom tražeći pogledom izdajničku
prašinu koja će otkriti nazočnost veće sile. Tlo je bilo suho na

ljetnoj vrućini pa bi se čak i nekolicina jahača začas odala.
Ništa nisu vidjeli, ali nisu se usuđivali prekinuti izviđanje nakon
grube lekcije koja im je održana pokraj Korfinija.

»Ahenobarbe! Gdje si?« zovnu Brut dok je pritezao
uzdu. Njegove crne oči ispitivale su Seneku na trenutak, zatim
je krenuo dalje ne obraćajući više na njega pozornost.

Seneka je porumenio i nakašljao se. Zapamtio je toga
generala, sudjelovao je u pregovorima pod Cezarovim šatorom.
Sjećao se njegova podrugljiva smiješka i očiju koje su vidjele
više rata i smrti nego što je Seneka mogao zamisliti. Na
španjolskom konju visoka koraka izgledao mu je kao
zapovjedna osoba i Seneki su se usta osušila od straha.

»Ahenobarbe! Pokaži se«, vikao je Brut sve nestrpljivije.
»On nije ovdje«, odgovori Seneka.
Generalova se glava naglo okrenula na te riječi i on
zavrti konja s vidljivom vještinom. Seneka osjeti kako iz njega
još više otječe samopouzdanje pod oštrim pogledom toga
čovjeka. Osjećao se kao da ga došljak procjenjuje i ne smatra
dovoljno važnim, ali sva se inicijativa bila rasplinula čim su
ugledali osamljena jahača.
»Ne sjećam se tvoga lica«, reče mu Brut, dovoljno
glasno da ga svi čuju. »Tko si ti?«
»Livinije Seneka. Ja nisam…«
»Koji čin imaš kad predvodiš ove ljude?«
Seneka živnu. Krajičkom oka mogao je vidjeti kako se
neki stražari okreću da čuju njegov odgovor. I protiv svoje volje
opet je porumenio. »Pompej će odlučiti kako treba nagraditi
moju odanost«, počeo je. »U ovom trenutku…«
»U ovom trenutku možda si nekoliko sati ispred
Cezarovih legija dok se ne otkrije da si napustio vojarne«,
prekide ga Brut. »Preuzimam zapovjedništvo nad ovim
kohortama prema pravu svoga čina, jer sam rimski general.
Dakle, kamo si krenuo?«
Seneka je napokon izgubio živce. »Ti nemaš nikakva

prava ovdje izdavati naredbe!« uzviknuo je. »Mi znamo svoju
dužnost, gospodine. Nećemo se vratiti u Rim. Odjašite natrag u
grad, generale. Nemam vremena stajati ovdje i s vama se
svađati.«

Brut podiže obrve sa zanimanjem, naginjući se naprijed
da ga bolje pogleda. »Ali ja se ne vraćam u Rim«, reče on
blago. »Vodim te u Grčku da se boriš za Pompeja.«

»Neću dopustiti da me prevariš, generale. Ovaj put ne.
Vidio sam te pod Cezarovim šatorom s Ahenobarbom. Zar mi
želiš reći da si u jednom danu postao izdajica? To je laž.«

Na Senekin užas, general oklopljen srebrom prebacio je
nogu preko sedla i lagano doskočio na zemlju. Načinio je tri
koraka kako bi stao dovoljno blizu da Seneka osjeti sunčevu
toplinu s njegova oklopa i vidi njegove strašne oči.

»Ti me nazivaš lašcem i izdajicom i očekuješ da ćeš
ostati na životu, Seneka? Ja nisam ničiji sluga, služim samo
Rimu. Moj mač je ubio više ljudi nego što ih ovdje stoji na
strani Senata, a ti se usuđuješ meni uputiti one riječi?«

Njegova ruka pomilova držak mača i Seneka odstupi
korak natrag pred generalovom srdžbom.

»Rekao sam ti kamo idem«, nastavi Brut bez
zaustavljanja. »Rekao sam ti da ću se boriti za Pompeja. Nemoj
me ponovno pitati, mladiću. Upozoravam te.« Posljednje su
riječi izgovorene kao oštar šapat, prije nego što je luđački sjaj
nestao iz njegova pogleda i glas poprimio prirodniji ton. »Reci
mi kamo si krenuo.«

»Prema obali«, reče Seneka. Mogao je osjetiti kako mu
se obilan znoj slijeva niz obraze a nije imao hrabrosti počešati
se po svrbljivu tragu.

Brut odmahnu glavom. »To nema smisla s dvije kohorte.
Nema dovoljno ribarskih brodica za sve nas. Moramo stići do
neke luke i nadati se nekom trgovačkom brodu što ga Pompej
nije uspio spaliti. Brundizij je dvjesta milja jugoistočno odavde.
To je dovoljno velika luka.«

»Predaleko je«, reče smjesta Seneka. »Ako pošalju
konjaništvo…«

»Misliš li da ćeš biti sigurniji s morem iza leđa? Onda si
budala. Nama je potreban brod, a neki se trgovac još jamačno
bavi svojim poslom.«

»Ali ako pošalju jahače?« reče Seneka očajnički.
Brut slegnu ramenima. »Ja sam uvježbavao one ljude.
Ako Cezar pošalje na nas konjanike, utrobu ćemo im izvaditi.«
Dok je Seneka u njega zurio, Brut se mirno vratio do
konja i vinuo se u sedlo. S visoka položaja pogledao je dolje u
Seneku i čekao daljnje suprotstavljanje. Kad ništa nije dočekao,
zadovoljno je za se kimnuo.
»Onda Brundizij. Nadam se da su tvoji momci spremni,
Seneka. Želim da budemo u Brundiziju za deset dana ili prije.«
Okrenuo je konja prema jugu i mahnuo prvom redu
stražara. Na Senekin osobni gnjev, ti su se ljudi okrenuli i pošli
za Bratom, a za njima cijela kolona. Dok je usklađivao korak s
redovima oko sebe, Seneka je shvatio da će idući tjedan
provesti zureći u konjske sapi.

U blagoj jutarnjoj svjetlosti Julije je koračao duž

ulaznog hodnika nekadašnje Marijeve kuće, pred očima
generala koje je sazvao. Izgledao je iscrpljeno i blijedo, kao
čovjek kojega su postarale novosti.

»Nije riječ samo o tome da će izdaja poljuljati naš
položaj u očima senatora koji su ostali«, rekao je. »Mogli bismo
to stišati kazavši da je poslan na neki privatan zadatak. Ali on
poznaje naše snage, naše slabosti, čak i postupke naših napada!
Brut zna pojedinosti svake bitke koju smo vodili u Galiji. On je
praktički izmislio konjaništvo kako ga upotrebljavamo. Poznata
mu je španjolska tajna tvrdoga željeza. O bozi, ako sve to
otkrije Pompeju, bit ćemo potučeni prije nego što krenemo.
Recite mi kako mogu odnijeti pobjedu protiv takve vrste

znanja.«
»Ubij ga prije nego što stigne do Pompeja«, reče Regul u

tišini.
Julije podiže pogled, ali ne odgovori. Domicije se

zamišljeno namrštio, brišući ljepljiv znoj s lica. Misli su mu još
bile teške od divlje sinoćnje zabave u nekoj kući blizu Foruma.
Sladunjav vonj pića izbijao je iz svih njih, ali uspravno su se
držali. Domicije potrese glavom da razbistri misli. Ne može se
raspravljati o Bratu kao neprijatelju, rekao je u sebi. To je
nemoguće. Skupa su dobivali sol i plaću, prolijevali krv i jedan
drugomu povijali rane. Postali su generalima u teškim
godinama i Domicije se nije mogao otresti misli da će se Brat
vratiti s objašnjenjem i nekom šalom, možda sa ženom pod
rukom. Taj čovjek je praktički otac Oktavijanu. Kako bi sve to
mogao odbaciti zbog svoje glupe prirode?

Domicije protrlja lice žuljavim rukama, gledajući u pod
dok se oko njega nastavljao ljutit razgovor. Došli su u grad
jučer ujutro i već je jedan od njih postao neprijateljem.

Marko Antonije je progovorio kad je Julije nastavio
koračati. »Mogli bismo pustiti glas da je Brut naš uhoda. To bi
potkopalo njegov ugled kod snaga u Grčkoj. Pompej mu neće
htjeti povjerovati. S malo više poticaja, mogao bi ga potpuno
odbiti.«

»Kako? Kako to možemo izvesti?« upita Julije.
Marko Antonije slegnu ramenima. »Pošalji čovjeka da
bude zarobljen na grčkoj obali. Daj mu svoj prsten ili nešto
slično, da pokaže kako uhodi za nas. Pompej će ga podvrgnuti
mučenju i sve izvući iz njega, i tada će Brut izgubiti svaku
vrijednost.«
Julije je o tome razmišljao u napetoj tišini. »A koga ću
poslati da bude podvrgnut mučenju, Marko Antonije? Nije tu
riječ samo o batinama. Pompej će ga satima mučiti kako bi bio
siguran da je izvukao istinu. Vidio sam prije kako postupa s
izdajicama. Našem će uhodi iskopati oči užarenim željezom i s

njima nadu da će preživjeti muke. Pompej će s njim ići do kraja.
Razumiješ li? Od njega će ostati samo meso.«

Marko Antonije nije odgovorio i Julije je otpuhnuo s
gnušanjem dok su mu sandale nastavile lupkati po mramornom
podu. Na najdaljoj točki od njih zastao je i okrenuo se. Nije se
mogao sjetiti kad je posljednji put spavao, i mozak mu je bio
posvema tup.

»Imate pravo. Moramo smanjiti štetu što je Brut prešao
na drugu stranu. Pompej će to razglasiti nadaleko i naširoko ako
ima imalo zdrava razuma, ali ako uspijemo zasijati
nepovjerenje, Pompej bi doista mogao staviti na kušnju našega
dragocjenoga generala. Znaju li već vojnici da je otišao?«

»Neki bi mogli znati, iako možda ne nagađaju da se
priklonio Pompeju«, odgovori Marko Antonije. »Nitko od nas
ne može u to povjerovati. Ljudi ne žele o tome niti razmišljati.«

»Onda će neki odani čovjek podnijeti najteže muke da
poništi posljedice te izdaje«, reče Julije tmurno. »To će biti prvo
što će nam Brut dugovati. Koga god pošaljemo, taj ne smije
znati cijelu istinu. Nju će užarenim željezom izvlačiti iz njega.
Mora mu se reći da je Brut i dalje jedan od nas, ali da vodi
lukavu igru. Možda možemo urediti tako da potajno čuje tajnu,
tako da ne bude previše sumnjičav. Koga možete poslati?«

Generali se međusobno pogledaše preko volje. Jedna je
stvar narediti ljudima da stanu u borbenu liniju, ali to je bio
prljav posao, i u tom se prostoru rodila mržnja prema Brutu.

Naposljetku Marko Antonije pročisti grlo. »Ja imam
jednoga koji je za mene radio u prošlosti. Dovoljno je nespretan
da ga ulove kad ga pošaljemo. Zove se Cecilije.«

»Ima li obitelj, djecu?« upita Julije stežući čeljusti.
»Ne znam«, reče Marko Antonije.
»Ako ima, poslat ću im krvarinu kad ode iz grada«, reče
Julije, ali to mu se nije činilo da je dovoljno.
»Da pozovem Cecilija ovamo, s tvojim dopuštenjem?«
upita Marko Antonije.

Kao i uvijek, konačno naređenje i konačna odgovornost
ležali su na Juliju. Išlo mu je na živce što Marko Antonije ne
želi preuzeti taj teret s nekoliko jednostavnih riječi. Brut bi to
bio učinio, ali Brut se pretvorio u izdajicu. Možda je bolje biti
okružen nesposobnijim ljudima.

»Da. Neka dođe ovamo. Osobno ću mu izdati
zapovijed«, potvrdi Julije.

»Morali bismo s njim poslati nekog ubojicu, da budemo
sigurni«, reče iznenada Oktavijan. Sve se oči okrenuše prema
njemu i on ih pogleda s isprikom. »Što je? Regul je rekao ono
što svi mislimo. Jesam li ja jedini koji će to izgovoriti? Brut mi
je bio prijatelj više nego ikomu od vas, ali zar mislite da bi
trebao ostati na životu? Čak ako ništa ne rekne Pompeju, ili ako
taj uhoda poljulja njegov položaj, on mora umrijeti.«

Julije uhvati Oktavijana za ramena i mlađi mu čovjek
nije mogao pogledati u oči. »Ne. Ja ne ću slati nikakve ubojice.
Nitko drugi nema prava donijeti takvu odluku, Oktavijane. Ne
želim zapovjediti smrt svoga prijatelja.«

Kod posljednjih riječi Oktavijanove oči bljesnuše
gnjevom i Julije ga jače stisnu.

»Možda ja dijelim prijekor s Brutom, mladiću. Nisam
vidio znakove na njemu dok nije otišao, iako me ti znakovi sada
muče. Bio sam budala, ali to što je učinio naposljetku ništa ne
mijenja. Imenovao ga Pompej generalom ili ne, mi ipak
moramo u Grčku da se borimo protiv onih legija.« Pričekao je
da Oktavijan podigne pogled. »Kad to učinimo, ako Brut bude
ondje, izdat ću zapovijed da mu ne diraju u život. Ako ga
bogovi ubiju kopljem ili strijelom, moje će ruke biti čiste. Ali
ako preživi budući rat, ne ću mu oduzeti život dok ne budem
govorio s njim, a možda ne ću ni tada. Previše toga ima među
nama da bih drukčije mislio. Razumiješ li?«

»Ne«, reče Oktavijan. »Uopće ne razumijem.«
Julije zanemari njegov gnjev, jer ga je i sam osjećao.
»Nadam se da ćeš s vremenom razumjeti. Brut i ja dijelili smo

krv i život i proveli skupa više godina nego što ih pamtim. Ne
želim ga vidjeti mrtva prema mojoj zapovijedi. Ni danas, zbog
ovoga, niti u bilo koje drugo vrijeme. Mi smo braća, on i ja, i
nije važno želi li se on toga sjećati ili ne želi.«

7. POGLAVLJE

Vidjeti Brundizij bez uobičajene vreve trgovaca i

legijskih galija bilo je čudno za takvu ključnu luku na jugu. Kad
se Brut uspeo na posljednji brijeg s iscrpljenim stražarskim
kohortama, razočarao se što na vezovima u pristaništu nije
našao ništa veće od brodice za lov jastoga. Pokušao se sjetiti
poznaje li lučkoga kvestora i zatim slegnuo ramenima. Kolika
god posada rimskih vojnika bila u gradu, oni se neće moći
umiješati. Ako se izuzme Rim, ništa im na jugu nije moglo
pokvariti račune.

Stražari su ga slijedili dolje do luke, ne osvrćući se na
začuđene poglede i uprte prste tamošnjih radnika. To je većini
njih bio čudan osjećaj, ali Brut je bio upoznat s neprijateljskim
teritorijem i povratilo mu se držanje kakvo je imao u Galiji a da
zapravo uopće nije razmišljao o tome. Prije kratka vremena
pogled na vojnike izazvao bi u radnicima osjećaj mira i reda, ali
sa skorim građanskim ratom njih će se pučanstvo bojati kao
svake druge bande strvinara. Bilo je neugodno vidjeti lica onih
koji su odstupili u stranu da propuste dvije stražarske kohorte.
Unatoč svemu svojem iskustvu, Brut nije mogao zanemariti
laganu nelagodu i shvatio je kako postaje sve razdražljiviji dok
je vodio povorku do upravnih zgrada u pristaništu. Ostavio ih je
ondje na suncu kad je sjahao i krupnim koracima stupio unutra.

Kvestorov je službenik bio na nogama, prepirući se s dva
krupna čovjeka. Sva trojica su se okrenula da se suoče s njim i
Brut ih je lijeno pozdravio, znajući da je njegov dolazak bio
predmet njihove rasprave.

»Potrebna mi je hrana i voda za moje ljude«, rekao je
izravno. »Najprije se za to pobrinite. Nećemo vam dugo

dosađivati, gospodo, stoga se opustite. Želim naći brod koji će
me prevesti u Grčku.«

Dok je spominjao odredište, primijetio je kako
službenikov pogled pada na komad pergamenta na stolu i zatim
se opet podiže s izrazom krivnje. Lučki su se radnici pomaknuli
kao da mu žele zapriječiti put i njegova se ruka nehajno spustila
na mač.

»Vi ste nenaoružani, gospodo. Jeste li sigurni da me
želite iskušati?« upitao je.

Jedan je od njih nervozno obliznuo donju usnu i htio
progovoriti, ali drugi ga je potapšao po ruci i obojica su se
odmaknula.

»Vrlo dobro«, rekao im je Brut. »Onda imamo hranu,
vodu i… brod.«

Posegnuo je prema stolu i zgrabio službenika za koščatu
ruku, uklonivši je s hrpe papira. Uzeo je svežanj i brzo ga
prelistao, ispuštajući svaki list dok nije stigao do polovice hrpe.
Bio je tu zapis o jednoj legijskoj galiji koja je dan prije uplovila
u luku da napuni bačve pitkom vodom. Malo se pojedinosti
moglo odatle doznati. Kapetan se, prema zapisu, vratio na
sjever razvivši jedra nakon samo nekoliko sati provedenih u
Brundiziju.

»Kamo je otplovio?« upita Brut.
Službenik otvori usta i zatvori ih odmahujući glavom.
Brut uzdahnu. »Imam tisuću ljudi u vašem pristaništu.
Želimo samo odavde otići bez problema, ali danas nisam
strpljiv. Mogu izdati zapovijed da se spali ova kuća i sve što
vam je vrijedno. Ili mi možete jednostavno reći. Dakle, gdje je
galija?«
Službenik naglo pobježe u stražnju sobu i Brut začu
kloparanje njegovih sandala uza stubište. Čekao je u neugodnoj
tišini s dvojicom lučkih radnika, ne osvrćući se na njih.
Čovjek u togi koja je vidjela i boljih dana siđe niz
stubište iza službenika. Brut opet uzdahnu prepoznavši

kvestora.
»Provincijalci«, promrmlja ispod glasa.
Čovjek ga je čuo i zagledao se u njega. »Gdje su ti pisma

s ovlastima?« upitao je kvestor.
Brut ga oštro pogleda usredotočivši se na mrlju od hrane

na halji sve dok kvestor nije pocrvenio.
»Ti nam ovdje nemaš prava prijetiti«, razjario se kvestor.

»Mi smo odani.«
»Doista? Komu?« upita Brut. Čovjek je oklijevao i Brut

je uživao u njegovoj zbunjenosti prije nego što će nastaviti.
»Imam dvije kohorte koje idu da se pridruže Pompeju i Senatu
u Grčkoj. Tvoj je službenik bio tako dobar da mi je pokazao
zapis gdje stoji da je jučer ovuda prošla jedna galija. Reci mi
kamo su otplovili.«

Kvestor spusti otrovan pogled na svoga nesretnog
službenika prije nego što će donijeti odluku. »Osobno sam
razgovarao s kapetanom«, reče preko volje. »Krenuo je u
ophodnju iz Arimina kad ga je dostignula poruka da se vrati.
Spremao se pristati u Ostiji…«

»Ali ti si mu rekao da je Pompej već otplovio«, reče
Brut. »Zamišljam da nije htio ploviti duž južne obale i pridružiti
se floti na pola puta. Zvuči li to kao razgovor koji si upamtio?«

Kvestor se ukočio zbog Brutova tona. »Nisam dobio
nikakve nove narudžbe od njega. Vjerujem da je možda
isplovio na more da bi usluge svoga broda uskratio…
pobunjenim snagama.«

»Pametan čovjek«, reče Brut. »Ali mi smo odani
Pompeju, gospodine. Nama je potrebna ta galija. Očekujem da
bi ti tako razborit kapetan priopćio svoju sljedeću luku u slučaju
da dođe pitati prava osoba. Negdje dalje na jugu, da?«

Dok je govorio, promatrao je službenikove oči i vidio
kako sklanja pogled s osjećajem krivnje. Kvestor je bio mnogo
bolji kockar od svoga službenika, ali ulovio je onaj pogled i na
donjoj su mu se čeljusti ispupčili mišići dok je razmišljao što bi

učinio.
»Kako da znam da nisi s Cezarom?« upita on.
Pitanje je imalo mnogo veći učinak nego što je kvestor

očekivao. Činilo se da je Brut malko porastao te se maleni ured
naoko smanjio i postao strahovito vruć. Prstima desne ruke
zabubnjao je na trenutak po srebrenom oklopu, i zvuk se glasno
prolomio u tišini.

»Zar misliš da za tebe imam tajnu lozinku?« odbrusio je.
»Poseban znak da pokažem kako sam odan? Nastupili su
zamršeni dani. Ništa ti više ne mogu reći, to je sve. Ako mi ne
kažeš, spalit ću luku do temelja i tebe skupa s njom. Reći ću
ljudima da zakuju vrata i slušaju kako grebeš iznutra. To je sve
što ti nudim.« Zagledao se u kvestora, znajući da u njegovim
očima neće biti ni traga od praznog zastrašivanja.

»Tarent. Kazao je da će pristati u Tarentu«, reče
službenik prekidajući napetost.

Kvestor je vidljivo odahnuo kad je odgovornost skinuta s
njega, ali ipak je podignuo šaku zbog koje se službenik trgnuo.
Brut je tražio neki znak da vidi je li to laž, ali bio je zadovoljan
i počeo je računati, zanemarivši dvojicu sugovornika. Tarent je
luka do koje može stići za nekoliko sati brza jahanja preko
prevlake oko koje galija mora oploviti.

»Hvala vam, gospodo. Vaša će odanost biti nagrađena«,
reče on promatrajući njihov strah i zbunjenost dok su prihvaćali
njegove riječi. Pretpostavljao je da će uskoro biti tako diljem
rimskih zemalja, jer će pitanje odanosti biti sve važnije i
važnije. Građanski je rat rodio nepovjerenje koje je već
počinjalo nagrizati temelje njihova svijeta.

Izišavši na sunce, Brut je promatrao kako kohorte pune
mješinice za vodu na bunaru održavajući prihvatljiv red. U
trenutku ljutnje došao je u iskušenje da spali luku kako je bio
zaprijetio. Uostalom, mogla je biti jedna od onih što će Juliju
poslužiti da pošalje flotu u Grčku. Nije izdao zapovijed, ne
želeći stupom dima pokazati gdje se nalaze. Bilo je također

malo ponosa u njegovoj želji da Julije što prije preplovi more.
Brutu je potrebno samo nekoliko mjeseci da se ustali u
Pompejevoj vojsci, a poslije toga Julije može doći i bit će
dobrodošao.

»Seneka, jedna legijska galija plovi prema Tarentu. Ja ću
onamo odjahati. Kreni za mnom kad se pobrineš za opskrbu.«

Seneka pogleda svoje ljude i čvrsto stisnu usta.
»Nemamo srebra da platimo hranu«, reče on.
Brut otpuhnu. »Ovo je luka bez brodova. Ja mislim da su
skladišta puna svega što ti treba. Uzmi što hoćeš i dođi za
mnom najbrže što možeš. Jesi li razumio?«
»Da, pretpostavljam…«
»Da,gospodine«, odbrusi Brut. »Zatim vojnički pozdravi
kao da znaš što činiš, jesi li razumio?«
»Da, gospodine«, odgovori Seneka i ukočeno pozdravi.
Brut privede konja k bunaru i Seneka ga je srdito
promatrao dok je koračao između stražara s lakoćom na kojoj
mu je mogao samo pozavidjeti. Vidio je kako im Brut nešto
govori i čuo njihov smijeh. General je bio heroj ljudima koji
nikada nisu učinili ništa više za Rim od održavanja cestovnih
utvrda. I Seneka je osjetio dodir istoga divljenja i poželio da na
neki način nađe nov početak.
Dok je gledao kako Brut uzjahuje i odlazi prema jugu,
Seneka je slutio da ljudi opet od njega očekuju zapovijedi.
Shvatio je da malo drugih iz njegova naraštaja ima prigode učiti
zanat od galskih veterana. Približio se skupini oko bunara, kao
što je vidio da Brut čini. Nije bila njegova navika da se miješa s
vojnicima i oni su se međusobno pogledali, ali tada mu je jedan
od njih pružio mješinicu s vodom i Seneka se napio.
»Misliš li da će nam on naći galiju, gospodine?« upita
jedan.
Seneka obrisa usta. »Ako ne bude mogao, vjerojatno će
plivati preko mora, vukući nas za sobom«, odgovori on i
nasmiješi se videći da su ljudi opušteni. Bila je to sitnica, ali

osjetio je više zadovoljstva u tom trenutku nego što se mogao
sjetiti da ga je doživio u svim svojim taktičkim vježbama.

Brut je galopirao po oskudnoj travi južnih brežuljaka i

postojano zurio u obzor jedva čekajući da ugleda more. Bio je
gladan, umoran i svrbjelo ga je ispod oklopa, ali ako se galija
namjeravala samo nakratko zaustaviti u Tarentu, morao se
požuriti. Nije htio razmišljati što će učiniti ako je kapetan već
otplovio. Što se dulje bude zadržavao na kopnu, to će biti veća
opasnost, ali nije imalo svrhe zabrinjavati se. Tijekom godina u
Galiji naučio je primjenjivati duhovnu varku koja mu je
omogućivala da prelazi preko svega što ne može nadzirati i da
svim snagama upre u poluge koje može pomaknuti. Očistio je
mozak od problema i usredotočio se da postigne što veću brzinu
preko neravna tla.

Iznenadio se osjetivši odgovornost za stražare. Znao je
bolje nego Seneka što bi se dogodilo ako bi ih Julije zarobio.
Svi su oni svečano prisegnuli da se neće boriti za Pompeja, i
Julije bi bio prisiljen da ih primjerno kazni. Bez sumnje bi
potresao glavom od užasa zbog svega toga prije nego što bi
izdao zapovijed, ali Brut je znao da je Julije prije svega general
i samo rijetko čovjek, kad mu je to korisno. Stražari su bili
neiskusni, izgubljeni usred borbe za vlast. Mogli su lako biti
samljeveni u prah između dviju sukobljenih strana i postati
žrtvama građanskog rata prije nego što je stvarno počeo. Brod
je morao biti u Tarentu, morao ih je čekati.

Lako je bilo sanjariti o budućnosti dok je Brut jahao,
birajući najkraći put preko stjenovitih polja i dolina. Stigne li u
Pompejev tabor s dvije kohorte, imat će utjecaj od samog
početka. Ako bi došao sam i htio zapovijedati, morao bi se
oslanjati na Pompejevu hirovitost. To je bila neugodna pomisao.
Pompej se isprva ne bi usudio imati povjerenja, i Brut je znao
da bi se lako mogao naći u prednjim redovima kao pješak.

Srebreni bi oklop privlačio Julijevu Desetu kao noćne leptire i
Brut ne bi preživio prvu bitku. Možda su Senekini ljudi ipak
potrebniji njemu nego on njima.

Priroda južno od Rima bila je samo daleki odjek bogatih
ravnica na sjeveru. Mala imanja preživljavala su uzgajajući
masline i limune debele kore na kvrgavim stablima, u okolišu
gdje sve vene od vrućine. Mršavi psi lajali su oko njegova konja
kad god je sporije išao, a prašina mu se slagala kao debeo sloj u
grlu. Topot kopita izvlačio je ljude iz osamljenih seoskih kuća
da ga sumnjičavo gledaju dok se ne bi udaljio od njihova
posjeda. Bili su tamni i tvrdi kao zemlja koju obrađuju. Po krvi
su bili više Grci nego Rimljani, ostatci nekog starijega carstva.
Nitko mu ništa nije doviknuo, i on se pitao jesu li ikada
pomislili na veliki grad na sjeveru. Nekako je sumnjao u to. Za
njih je Rim bio drugi svijet.

Zaustavio se kraj malena bunara i zavezao uzdu za
kržljavo stablo. Potražio je nekakav način da dopre do vode i
pogled mu je pao na kućicu od bijela kamena u blizini. Ondje je
bio čovjek i gledao ga s grube klupe kraj vrata. Do nogu mu je
ležao pas i dahtao, bilo mu je previše vruće da bi zalajao na
stranca.

Brut je nestrpljivo pogledao u sunce. »Vode?« viknuo je
i prinio stisnutu prgršt k ustima kao da pije.

Čovjek ga je pozorno promatrao, upijajući očima svaku
pojedinost na oklopu i odori. »Možeš li platiti?« rekao je.
Naglasak je bio težak, ali Brut ga je razumio.

»U svijetu odakle ja dolazim, ljudi ne traže plaću za čašu
vode«, odbrusio je.

Čovjek je slegnuo ramenima i ustao, polazeći prema
vratima.

Brut mu je pogledom prostrijelio leđa. »Koliko?« upitao
je, hvatajući se za vrećicu.

Seljak je polagano trljao šake dok je razmišljao.
»Sestercij«, rekao je naposljetku.

Bilo je to previše, ali Brut je samo kimnuo i divlje
gurnuo prste među kovanice. Pružio mu je sestercij i čovjek ga
je razgledavao kao da ima na raspolaganju cijelu vječnost.
Zatim je nestao u kući i vratio se s kožnim vjedrom i dugačkim
užetom.

Brut je posegnuo za vjedrom ali čovjek se izmaknuo s
iznenađujućom brzinom. »Ja ću«, rekao je prošavši kraj njega
prema bunaru.

Pas je lijeno ustao i pošao za gospodarom, zastavši samo
da pokaže žute zube u Brutovu smjeru. Brut se pitao hoće li
građanski rat okrznuti te ljude. Sumnjao je u to. Oni će i dalje
cijediti život iz oskudna tla, a ako ponekad budu vidjeli vojnika
kako jaše mimo njih, što će ih se to ticati?

Promatrao je seljaka kako izvlači vjedro i drži ga da se
konj napije, sve to s nepodnošljivom sporosti. Naposljetku je
vjedro pružio

Brutu koji je pohlepno gutao vodu. Hladna mu je
tekućina curila niz prsi u tankim mlazovima dok je dahtao i
brisao usta. Čovjek ga je promatrao bez znatiželje kad je potom
skinuo mješinicu sa sedla.

»Napuni ovo«, rekao je Brut.
»Još jedan sestercij«, odgovorio je čovjek pruživši ruku.
Brut je bio zapanjen. Toliko o poštenim seljacima.
»Napuni, ili će tvoj pas u bunar«, rekao je oštro zamahnuvši
mješinicom.
Životinja je odgovorila na njegov ton zategnuvši gubicu
da još jednom pokaže zube. Brut je dolazio u napast da potegne
mač ali znao je koliko bi to bilo smiješno. Nimalo straha nisu
pokazivali ni seljak ni njegov mješanac i Brut je s nelagodom
pomislio kako će se čovjek nasmijati njegovoj prijetnji. Pod
pritiskom pružena dlana, Brut je opsovao i izvukao još jednu
kovanicu. Mješinica je napunjena s jednako sporom pomnjom i
Brut ju je privezao uz sedlo ne dopuštajući sam sebi da
progovori.

Kad je uzjahao, pogledao je dolje spreman završiti
razgovor s nekom jetkom primjedbom. Ali se rasrdio videći
kako seljak već odlazi uredno namatajući uže preko lakta.
Pomišljao je da ga zovne, ali prije nego što je mogao išta
smisliti, čovjek je nestao u kući i maleno je dvorište bilo mirno
kako ga je i zatekao na dolasku. Brut je podbo konja i odjahao
prema Tarentu, dok je voda pljuskala i grgoljala iza njega.

Kad je izvirio iz doline, osjetio je prvi miris slana
povjetarca, iako je nestao čim ga je prepoznao. Prošao je još
jedan sat naporna jahanja prije nego što se pred njim ukazala
modra širina. To ga je ohrabrilo kao i svaki put, premda je
uzalud tražio točkicu koja bi značila da je galija na pučini.
Seneka i njegovi ljudi sigurno marširaju iza njega i nije želio da
se ne ispune njihove nade kad napokon stignu u luku.

Tlo je postalo krševitije prije obale, sa strmenitim
stazama uz koje je morao voditi konja ako nije htio riskirati
pad. Na tako pustu mjestu pomislio je kako je dovoljno siguran
da može skinuti oklop, i povjetarac je divno hladio njegov znoj
dok se dahćući uspinjao posljednjom padinom da bi ugledao
gradić ispod sebe.

Galija je bila u luci, na kraju malena mola koji je
izgledao trošno kao i sve ostalo. Brut je zahvalio svim
bogovima kojih se mogao sjetiti i uzbuđeno potapšao konja po
vratu prije nego što će potegnuti dugačak gutljaj iz mješinice.
Činilo se da zemlja isisava vlagu iz njega i sunce je bilo
žestoko, ali nije ga bilo briga. Ponovno je uzjahao s uzvikom i
počeo se kasom spuštati nizbrdo. Pompej će shvatiti njegovu
vrijednost, pomislio je. Svim će se legijama razaslati pismo
gdje će biti spomenut galski general koji je radije izabrao čast i
Senat nego Cezara. Ništa nisu znali niti će znati o njegovoj
prošlosti osim onoga što im sam kaže, a on će pomno paziti da
se ne hvali i ne otkriva stare pogrješke. Bit će to novi početak,
novi život, i možda će naposljetku krenuti u rat protiv svoga
najstarijeg prijatelja. Činilo se da je sunce tamnije nakon te

pomisli, ali toga se dojma brzo oslobodio. Donio je veliku
odluku.

Sunce se već spuštalo kad je stigao Seneka sa svoje dvije
kohorte. Na galiji se povećala gužva dok su se vojnici i posada
spremali isploviti. Seneka je odahnuo kad je na drvenom molu
ugledao Bruta u razgovoru s časnikom, i shvatio je koliko ovisi
o tome čovjeku.

Zaustavio je kohorte bolno svjestan kako ga gleda
posada s galije dok su mornari namotavali užad i podizali
posljednje bačve s pitkom vodom da ih spreme u potpalublje.
Ovaj put je pozdravio najsavršenije što je mogao i oba su se
čovjeka okrenula prema njemu.

»Javljam se, gospodine«, rekao je Seneka.
Brut je kimnuo. Činilo se da je ljut i pogled na kapetana
rekao je Seneki da je prekinuo njihovu prepirku.
»Kapetane Gaditik, ovo je Livinije Seneka, moj
zamjenik«, reče Brut.
Kapetan se nije potrudio niti pogledati prema njemu i
Seneka je osjetio navalu srdžbe usred zadovoljstva zbog novog
naslova.
»Tu nema nikakva spora, kapetane«, nastavi Brut. »Bio
si krenuo prema Ostiji da pokupiš ljude poput ovih ovdje. Što bi
smetalo ako odavde otploviš u Grčku?«
Kapetan se počeša po bradi i Seneka vidje da je čovjek
iscrpljen i neobrijan.
»Nisam bio svjestan da se Cezar vratio u Rim. Trebao
bih čekati zapovijedi iz grada prije nego…«
»Senat i Pompej dali su ti zapovijed da im se pridružiš,
gospodine«, prekide ga Brut. »Ne bih ti trebao govoriti što je
tvoja dužnost. Pompej je naredio ovim ljudima da dođu u
Ostiju. Sad bismo bili s njim da nismo morali pješačiti na drugu
stranu. Pompeju neće biti drago ako odgodiš moj dolazak.«
Kapetanu bljesnuše oči.
»Nemoj se razmetati svojim vezama, generale. Ja služim

Rimu već trideset godina i upoznao sam Cezara dok je bio
mladi časnik. I ja imam moćne prijatelje na koje se mogu
pozvati.«

»Ne sjećam se da je spomenuo tvoje ime dok sam s njim
služio u Galiji«, resko odvrati Brut.

Gaditik trepnu, svjestan da je izgubio tu bitku. »Trebao
sam prepoznati tko si prema tvojem oklopu«, reče polako
gledajući Bruta u novom svjetlu. »Ali ti se ideš boriti za
Pompeja?«

»Ja obavljam svoju dužnost. Obavi i ti svoju«, reče Brut
gubeći strpljenje. Već mu je bilo dosta suprotstavljanja koje je
iskrsavalo na svakom koraku tijekom toga beskrajna dana.
Bacio je pogled na galiju koja se blago ljuljala na valovima i
osjetio bol što će ostaviti iza sebe kopno.

Gaditik prijeđe pogledom preko povorke ljudi koji su
čekali da se ukrcaju. Cijelog je života slušao zapovijedi i,
premda mu je mirisalo na pogrješan korak, znao je da nema
izbora.

»Bit će tijesno, s tolikim mnoštvom. Jedna oluja, i
potapamo se«, reče on s posljednjim otporom.

Brut se prisili na smiješak. »Snaći ćemo se«, reče i
okrenu se prema Seneki. »Povedi ih na brod.«

Seneka je opet pozdravio i vratio se k svojim ljudima.
Mol je zadrhtao pod nogama kad se povorka približila i prvi
redovi počeli prelaziti preko mostića na široku palubu.

»I zašto ćeš se boriti protiv Cezara? To nisi rekao«,
promrmlja Gaditik.

Brut ga pogleda. »Među nama je došlo do zle krvi«,
odgovori s više iskrenosti nego što je kanio.

Gaditik kimnu. »Ja se ne bih želio s njim sukobiti.
Mislim da nikada nije izgubio nijednu bitku«, reče zamišljeno.

Brut odgovori s provalom srdžbe, kao što se Gaditik
nadao da će učiniti. »Priče su pretjerane«, reče on.

»Nadam se da je tako, radi tebe«, uzvrati Gaditik.

Bilo je u tome malo osvete zbog toga što je morao
ustuknuti, ali uživao je u Brutovu izrazu lica kad je pogledao u
stranu. Gaditik se sjetio svoga posljednjeg boravka u Grčkoj,
kad je mladi Cezar upravljao napadima na Mitridatov tabor. Da
je Brut to vidio, možda bi dvaput razmislio prije nego što bi
izabrao Pompeja za gospodara. Gaditik se nadao da će osorni
general u srebrenom oklopu dobiti grubu lekciju kad za to dođe
vrijeme.

Kad se i posljednji stražar ukrcao, Gaditik je pošao za
njima, ostavivši Bruta sama na molu. Sunce je tonulo na zapadu
i Brut nije mogao pogledati prema Rimu. Duboko je udahnuo
kad se uspravio i zakoračio na palubu, njišući se lagano sa
zapljuskivanjem valova. Sve je prijatelje napustio, i neko
vrijeme nije mogao progovoriti zbog uspomena koje su ga
preplavile.

Užad je bila smotana i obješena o klinove kad je galija
isplovila na pučinu, praćena pjesmom robova za veslima koja je
dopirala ispod njegovih nogu poput uspavanke.

8. POGLAVLJE

Grad je bio zatvoren dok se održavalo glasovanje,

gradska vrata zapečaćena. Svjetina na Marsovoj poljani izvan
grada bila je promukla i vesela, kao da je biranje konzula bilo
državni praznik a ne odbacivanje Pompeja i Senata. Sunce ih je
nemilosrdno pržilo i bilo je poduzetnih mladih obitelji koje su
zaračunavale bakrenjak onomu tko se želio skloniti u hladovinu
ispod njihovih platna koja su razapeli na velikom polju. Miris
pečenog mesa, razgovori, smijeh, povici prodavača - sve se to
miješalo u kakofoniji koja je jako podsjećala na život i dom.

Julije i Marko Antonije popeše se na platformu koju su
za njih napravili legijski tesari. Stajali su zajedno u bijelim
togama s crvenim obrubom. Julije je nosio lovorov vijenac kao
uspješan vojskovođa, tamno lišće vezano zlatnom žicom. Bez
njega se rijetko viđao u javnosti, a neki su nagađali da pod njim
djelomice skriva ćelavu glavu.

Deseta je bila ulaštena i blistala je dok su legionari stajali
kao straža novih konzula. Držali su koplja i štitove spremne da
dadu znak za tišinu, ali Julije je bio jednostavno zadovoljan što
ondje stoji, gledajući iznad glava golema mnoštva.

»Kad sam prošli put ovdje proglašen konzulom, imao
sam Galiju ispred sebe«, reče on Marku Antoniju. »Pompej,
Kras i ja bili smo saveznici. Sad mi se čini da je otada prošlo
više od životnoga vijeka.«

»Nisi uzalud potrošio vrijeme«, odgovori Marko
Antonije i oni razmijeniše osmijehe sjećajući se tih godina. Kao
i uvijek, Marko Antonije je krasno izgledao, kao da je isklesan
od najboljega rimskog kamena. Imao je snažno lice i moćnu
tjelesnu građu, dopunjenu prirodnim dostojanstvom. Julije je

čuo da Rimljanke zadrhte i porumene kad Marko Antonije
prođe pokraj njih.

Julije pogleda višeg čovjeka znajući da je učinio pravi
izbor kad je njega postavio na čelo Senata. Bio je odan, ali u toj
odanosti razlikovao se od Regula koji je na najmanji mig
mogao poslati krilatu smrt da žurno pohodi neprijatelja. Marko
Antonije je duboko mario za staru Republiku i on će joj vratiti
život dok Julije bude u Grčkoj. Bolje nego itko poznavao je
krhkost mira, jer nije zaboravio pouke Milona i Klodija iako je
bio daleko u Galiji. Rimu treba čvrsta ruka i mir da bi
napredovao. Pompej mu to nikada nije mogao pružiti.

Julije se kiselo nasmiješio znajući da ni sam nije
sposoban upravljati gradom na miran način. Previše je volio
osvajanja Galije i Britanije da bi svoje kasne godine provodio u
drjemljivim raspravama. Bilo mu je stalo do zakona kad ga je
mogao mijenjati da bi se uskladio s njegovim vizijama, ali
dosadna uprava koja slijedi bila bi za njega polagana smrt.
Poput Pompeja, draže mu je bilo narušavati udobnost i tražiti
nova mjesta, nove borbe. Bilo je nekako prikladno da se
posljednji rimski lavovi naposljetku sukobe. Ako ne bude više
Pompeja da ga izaziva, Julije pomisli kako uvijek može
prepustiti vlast Marku Antoniju, barem privremeno. On će poći
osvajati Afriku, možda, ili krenuti Aleksandrovim stopama na
istok do čudnih zemalja koje je opisao.

»Hoćemo li se obratiti svojem narodu, konzule?« reče on
i dade znak centurionu Desete.

Vojnici oko platforme udariše triput kopljima pod
štitovima i nastade takva tišina da se mogao čuti povjetarac
kako šapće preko Marsove poljane. Gomila je zastala iskazujući
poštovanje, a onda su neki počeli klicati i ostali su se pridružili
prije nego što je Cezar mogao progovoriti. Dizao se glas iz
tisuća grla pod gorućim suncem.

Julije pogleda Marka Antonija i iznenadi se videći suze u
njegovim očima. Sam nije tako snažno osjećao trenutak, možda

zbog toga što je njegov duh već bio na skorom pohodu, ili zbog
toga što je već jednom bio konzul. Zavidio je svojem drugu i
razumio ga iako nije dijelio njegovo uzbuđenje.

»Hoćeš li ti prvi govoriti?« upitao je tiho.
Marko Antonije nagnu glavu u znak zahvalnosti zbog
ponude. »Poslije tebe, vojskovođo. Oni su tvoji.«
Julije osloni ruke na drvenu ogradu koju su mu napravili
njegovi ljudi, točno na visini koju je želio. Duboko je udahnuo i
snažno se oglasio.
»Izborne su jedinice danas glasovale i njihov se znak
urezao u tlo naših predaka. Marko Antonije i ja stojimo pred
vama kao konzuli, a Pompej će čuti naš glas čak u Grčkoj.
Doznat će da je njegov odsutni Senat zamijenjen. To je naša
poruka njemu. Nijedan čovjek nije veći od Rima, nijedan
pojedinac nije veći od ljudi koje danas vidim ispred sebe.«
Ljudi su klicali i toptali nogama iskazujući zadovoljstvo
što čuju te riječi.
»Pokazali smo da Rim može nadživjeti gubitak onih
kojima nije stalo do njega. Pokazali smo da može biti zakona
bez korupcije. Jesam li ispunio obećanja koja sam vam dao?«
Zaurlali su stvarajući nesuvislu buku koja se mogla
smatrati odobravanjem.
»Jesam«, reče im Julije čvrsto. »Sudovi su očišćeni i
podmićivanje je javno kažnjeno. U mojem gradu neće biti tajnih
nagodbi između onih koji vladaju. Rad Senata objavljivat će se
svaki dan nakon zalaska Sunca. Vaši glasovi su pozajmljena
vlast, ali vlast koja će raditi u vašu korist, koja vas neće dačiti.
Ja to nisam zaboravio, kao što neki jesu. Vaše riječi zvone u
meni svaki dan i njihovu ću jeku ponijeti u Grčku da ih čuju
legije koje se ondje nalaze.«
Gomila se sve gušće zbijala ispod njegovih nogu dok su
se slušatelji iz pozadine gurali naprijed. On se pitao koliko ih je
došlo glasovati na novim mjestima. Stoje tu od zore i vjerojatno
su gladni i žedni, dok su njihovi rijeki novčići odavno prešli u

ruke prodavača. Odlučio je biti kratak.
»Legije u Grčkoj čule su da se danas ovdje okupljamo.

Pitat će se oni kako mogu podupirati čovjeka koji je izgubio
vjeru naroda koji je najvažniji. Ne može biti vlasti bez vašega
glasa. Vi ste ljude iz svojih redova promaknuli u sudce i
kvestore, da, čak u konzule!« Pričekao je da se stiša njihov
odgovor, smiješeći se mnoštvu. »Mnogo smo ostvarili tijekom
posljednjih nekoliko mjeseci. Dovoljno da znam kako će moj
grad biti siguran i miran kad iz njega odem. Ponijet ću vaše
glasove Pompeju i reći ću mu da su ga odbacili isti oni građani
koji su ga uzdignuli. Vjerno ću služiti svojem gradu i Marko
Antonije će biti vaše ruke, vaše oči, vaša želja u Senatu.«

Dok su oni klicali, doveo je naprijed Marka Antonija
položivši mu ruku na rame.

»A sad su tvoji«, promrmljao je.
Ne pogledavši više okupljene građane, sišao je niza stube
na zemlju i ostavio Marka Antonija da se sam s njima suoči.
Bilo je važno da se vidi kako novi konzul djeluje samostalno, i
Julije je pošao do mjesta gdje ga je čekao spreman konj. Uzeo
je uzdu od legionara i prebacio nogu preko sedla, te zasjeo
uspravno i duboko udahnuo svjež zrak.
Kad je Marko Antonije počeo govoriti, Julije je kimnuo
glavom uz nježno odobravanje. Taj čovjek je imao i savršen
glas. Odzvanjao je iznad gomile i Julije je znao da su
izgovorene riječi iskovane u kasnim noćnim bdijenjima iako se
to nije pokazivalo.
»Stajati ovdje, braćo, s gradom iza nas, to je razlog zašto
sam se rodio…« čuo je Julije prije nego što se glas izgubio u
povjetarcu. Okružili su ga extraordinarii dok su kasali prema
vratima Rima.
Julije je u tišini promatrao kako dvojica najjačih vojnika
sjahuju i polaze prema brončanim pločama i vosku na
zapečaćenom ulazu u grad. Nosili su teške maljeve i, kad su ih
podignuli, Julije je čuo kako raste buka građana poput zvuka

dalekih valova. Ploče su s praskom otpale i vrata su se pred
njim širom otvorila da ujaše i vrati se svojem poslu. Izbori su
mu dali legitimitet, ali još ga čekaju legije da ih preveze preko
strašnoga mora u Grčku. Misao da će se ondje sresti s Brutom
načas ga je nagnala da se pokoleba. Bila je to bol koju je
nemilosrdno zatomljivao kad god bi izronila na površinu.
Povest će svoju vojsku do trijumfa ili će poginuti i završiti svoj
put. Nije mogao sebi dopustiti da bude slab, kad je stigao tako
daleko.

»Ovo je samo jedan korak«, rekao je u sebi dok je
prelazio crtu gradskih zidina.

Servilija je bila u staroj Marijevoj kući kad je stigao

Julije, znojan i prašan od jahanja kroz sparan grad. Ona je
naprotiv izgledala svježe, ali pri jakoj dnevnoj svjedosti bila je
vidljivija njezina dob. Oduvijek je bila žena za večer. On se
načas bavio sedlom dok je prikupljao misli, ne želeći se odmah
upustiti u još jednu tešku raspravu. Mnogo je lakše imati posla s
rimskim pukom nego sa Servilijom, pomislio je.

Jedan mu je rob prinio pehar s ledenim jabučnim sokom
i Julije ga je iskapio na putu do sobe gdje ga je ona čekala.
Mogla se čuti voda iz fontane u dvorištu, a unutarnje prostorije
bile su nanizane kao četvorina oko otvorena središta tako da je
miris bilja i cvijeća trajno lebdio u zraku. Bila je to lijepa kuća i
sada je on samo rijetko zamišljao kako kroza nju odjekuje
Marijev glas.

»Ponovno konzul«, rekao je na ulazu.
Njezine su se oči načas smekšale, ganute njegovim
ponosom. Bilo je to dragocjeno malo opuštanje, prvo nakon
noći kad je otišao Brut. Isprva je Julije pomislio da ona osjeća
krivnju zbog sinove izdaje, ali morao je biti upućeniji u stvari.
»Tvojoj će ženi biti drago, Cezare«, reče Servilija.
Julije uzdahnu i vidje da njezine oči gore od srdžbe. On

joj priđe i zagrli je. »Ali ja sam došao ovamo k tebi, Servilija,
kao što sam obećao. Pompeja je na imanju da mi dade
nasljednika. Ništa više od toga. Dovoljno smo o tome
raspravljali, je li tako? Unuka Kornelija Sule je najbolje rješenje
koje sam mogao naći da mi dade sina. Kroza nj će teći krv dviju
plemenitih obitelji. Jednog će dana taj dječak voditi Rim poslije
mene.«

Servilija slegnu ramenima i on je znao da joj njegova
žurna ženidba još ne da mira.

»Ti si bila prva koja me je upozorila da ću poželjeti sina,
Servilija«, napomenu on.

Ona otpuhnu. »To znam, ali znam i s kojim dijelom tijela
muškarci razmišljaju. Ti nisi rasplodni bik, Julije, koliko god se
razmetao. Oh da, čula sam kako pijani vojnici govore o tvojoj
žilavosti. Kakva je radost bila slušati koliko si je puta uzorao
tijekom jedne noći.«

Julije huknu kroza smijeh. »Ne možeš me smatrati
odgovornim za moje vojnike!« reče on. »Znaš i sama da ne
smiješ slušati takve stvari.« Zatim je uhvati za ramena s očitim
veseljem. »Ovdje sam. Zar ti to ništa ne kazuje? Pompeja će biti
majka moje djece, to je sve. Neću ti reći da nema užitka u tome
što sam njihov otac. Djevojka je iznimno dobro građena…«

Servilija ga odgurnu.
»Vidjela sam je«, reče ona. »Pompeja je lijepa. Također
je bez pameti, što si valjda previdio dok si zurio u njezine
grudi.«
»Želio sam zdravlje i snagu, Servilija. Kao rasplodni bik,
pobrinut ću se da mi djeca budu pametna.«
»Ti si jarac, u najmanju ruku«, reče ona, a on se opet
nasmija.
»Jarac koji je konzul drugi put, Servilija. Jarac koji će
vladati.«
Njegov je humor bio zarazan i ona mu nije mogla
odoljeti. Nježno ga je pljusnula po licu da mu promijeni

raspoloženje.
»Svi muškarci polude u blizini žena, Julije. Ako je

ostaviš predugo samu na imanju, bit će nevolja.«
»Besmislica! Ona će čeznuti za mnom. Nakon Cezarova

dodira u noći, sve žene…«
Ona ga opet pljusnu, malo jače. »Biraš radi ljepote i

djece, a pred njom zatvaraš jedno oko. Ona je previše lijepa da
bi je ostavljao samu.«

»Držat ću je podalje od rimskih mladića, naravno. A sada
dosta o tome, Servilija. Kao konzul, zahtijevam hranu i najbolje
vino iz podruma. Moram poslije otići u Ostiju da vidim nove
kobilice, a sutra moram ustati u zoru da s Markom Antonijem
obavim auspicije.(Opažanje znamenja, primjerice prema letu
ptica ili životinjskoj iznutrici, da bi se doznalo jesu li bogovi
skloni nekom pothvatu.) Bit će ovo dobra godina za Rim,
osjećam to. Sijevat će munje sutra kad ozbiljni svećenici
potraže božanske znakove.«

Servilija uzdahnu. »A ako ne budu sijevale?«
»Domicije će doći i izvijestiti da ih je vidio. To je uvijek
uspijevalo u prošlosti. Svećenici se neće prepirati. Imat ćemo
sretnu godinu, bez obzira na sve.«
Odmaknuo se od nje a ona je opet bolno poželjela da je
stisne u zagrljaj. Iako se u smijehu odricao nove žene, on već
nekoliko tjedana nije sa Servilijom dijelio postelju, a posljednji
put bio je gotovo rekvijem prisnosti koje se sjećala. U njemu je
tada bilo malo gladi, ali ne za njom. Progutala je ponos u
njegovoj nazočnosti, ali ženidba ju je povrijedila.
Ipak, on je s njom, kako je rekao, a njegova je žena izvan
grada i druži se samo s robovima. Servilija je već vidjela kako
strast prelazi u prijateljstvo. Znala je da se mora prilagoditi
tomu stanju, kao što je nekoć učinila s Krasom. Ali najmanji
Julijev dodir ili poljubac podsjetit će je na jahanje u Španjolskoj
ili sjedenje podno Aleksandrova kipa u osvit nove ljubavi. To ju
je previše boljelo.

Ušao je rob i poklonio se Juliju prije nego što će
progovoriti. »Gospodaru, na ulazu su neki posjetitelji«, rekao
je.

»Izvrsno«, odgovorio je Julije okrećući se prema
Serviliji. »Zatražio sam da mi Domicije, Oktavijan i Ciro
donesu popise promaknuća.« Učinilo se da mu je na trenutak
neugodno i veseli je izraz nestao s njegova lica. »Morali smo
napraviti neke izmjene kad je Brut otputovao u Grčku. Hoćeš li
ostati dok budemo raspravljali?«

»Ne, ovdje ti nisam potrebna«, odvrati Servilija
podignuvši bradu. Je li pozvana samo zato da na nju ne
obraćaju pozornost? Iako je prvi čovjek u Rimu, Julije je
sposoban prijeći sve granice pristojnosti. Sasvim je moguće da
on misli kako mu je kratak razgovor dovoljan da ispuni svoje
obveze prema njoj. Prekrižila je polagano ruke, i on ju je tada
pogledao primjećujući njezinu ljutnju. Iz očiju mu je nestala
tupa rastresenost i ona je gotovo osjećala punu snagu njegove
pozornosti.

»Trebao sam sačuvati poslijepodne za tebe«, rekao je i
uhvatio je za ruke. »Da ih pošaljem natrag, Servilija? Mogli
bismo odjahati do trkališta, ili sjediti kraj Tibera i uživati na
suncu. Mogao bih te učiti da plivaš.«

Bio joj je potreban napor da ne padne pod utjecaj čari
toga muškarca. Unatoč svemu što se među njima dogodilo,
Servilija je još mogla osjetiti privlačnost koja je iz njega
izbijala.

»Ja znam plivati, Julije. Ne, primi svoje ljude i pođi u
Ostiju. Možda ćeš još imati prigode da noćas posjetiš svoju
mladu ženu.«

On se na to trgnuo, ali oboje su mogli čuti klopot
njegovih časnika dok su ulazili u glavnu zgradu. Njegovo
vrijeme za nju primicalo se kraju.

»Kad bi nas bila dvojica, ni to ne bi bilo dovoljno da
obavim sve svoje poslove«, rekao je.

»Kad bi vas bila dvojica, jedan bi drugoga ubio«, odbrusi
ona dok je Domicije ulazio u sobu. On je zasjao videći Serviliju
i ona mu je zahvalila smiješkom prije nego što će se ispričati.
Na trenutak je za njom ostao samo miris u zraku, a Julije je bio
zauzet pozdravljanjem ostalih časnika i nestrpljivim
naručivanjem hrane i pića.

Našavši se u vlastitoj kući, Servilija se opustila dok su

prigušeni koraci ropkinja jedva remetili njezine misli.
»Gospodarice? Došao je čovjek kojega si htjela«,

najavila je ropkinja.
Servilija je ustala s počivaljke, njezine zlatne narukvice

blago su zazvonile u tišini. Ropkinja se brzo povukla i Servilija
je pomno pogledala čovjeka kojega je pozvala. Nije bio bogato
odjeven, iako je znala da bi mogao oponašati bilo koga iz viših
staleža u Rimu kad bi htio.

»Imam još jedan zadatak za tebe, Belase«, reče ona.
On prignu glavu umjesto odgovora i ona zapazi kako je
oćelavio na tjemenu. Sjetila se kako je nosio kosu koja mu je u
teškim plavim uvojcima padala na ramena i namrštila se zbog te
nepravde. Starost stiže svakoga.
»Glumim Dioniza još tri dana«, reče on bez uvoda.
»Predstavu su proglasili uzvišenom oni koji poznaju kazalište.
Poslije toga, moje vrijeme je tvoje.«
Ona mu se nasmiješi i na svoje zadovoljstvo primijeti
kako je još malo zaljubljen u nju. Možda je i on nju gledao kroz
koprenu uspomena, ali uvijek joj je bio vjeran obožavatelj.
»To neće biti težak posao, Belase, premda će te odvesti
izvan grada neko vrijeme.«
»Izvan grada? Ne volim mala mjesta, Servilija. Seljaci
ne bi prepoznali finu Euripidovu dramu čak i kad bi oko njih
trčala vičući najgore prostote. Gotovo dvadeset godina nisam
napuštao grad, i zašto bih to sad učinio? Svijet je ovdje, a ima

osoba koje dolaze na svaku predstavu gdje neku ulogu igra
Belas, bez obzira na to koliko malena bila.«

Servilija se nije nasmijala na njegovu taštinu. Iako je
tvrdio da je još nepriznati genij, znao je biti čvrst i lukav
čovjek, i na njega se oslonjala u prošlosti.

»Nije riječ čak ni o malim mjestima, Belase. Želim da za
mene paziš na jedno imanje izvan grada, na ženu koja je ondje.«

Belas glasno udahnu. »Ima li kakva krčma u blizini?
Valjda ne zahtijevaš da za tebe ležim u smrdljivim jarcima?
Dioniz se ne bi smio spuštati na tu razinu.«

»Nema krčme, lišče moj, i slutim da si već nanjušio
mjesto kamo ću te poslati. Koliko se sjećam drame, Dioniz bi
ležao bilo gdje za nekoliko zlatnika.«

Belas slegnu ramenima i lice mu se lukavo promijeni,
postavši maskom za skrivena čovjeka. »To može biti samo nova
Cezarova žena. Cijeli grad govori o toj curi. Nikakva udvaranja
s njegove strane, primijetio sam, nikakvih naručenih pjesama od
pisaca takvih redaka. Morao ju je platiti zlatom koliko je teška,
ako je suditi po veličini imanja koje njezin otac iznenada želi
kupiti.«

Pomno ju je promatrao dok je govorio i nije mogao
odoljeti zadovoljnu smiješku kad je vidio da njezino lice
potvrđuje točnost njegova brbljanja.

»Prošao je mjesec dana od brzopleta obreda a još se ne
primjećuje rast trbuha«, nastavi on. »Zar je nije kušao prije
vjenčanja? Pompeja potječe od plodne obitelji, a ja čekam
radosnu vijest i više besplatna vina da utopim zavist. Možda je
mladoženja ćelav ispod onoga lišća, ali imao je prije kćer, pa je
možda ona neplodna?«

»Ti si jedno malo zlobno ogovaralo, Belase, jesam li ti to
ikada rekla?« odvrati Servilija. »On još nije ćelav i nije svaki
brak blagoslovljen djecom od prve bračne noći.«

»Ali čuo sam da se junački trudi. Manje su pomamni
ždrijepci dok opasuju kobile, sudeći prema…«