Conn Iggulden - Imperator 04 - Bogovi rata

su bili uzrokom smrti Krasa i njegova sina. To je stari dug, ali
odužit ću se radi onih koji ne mogu više govoriti.«

»Mislio sam da te još opajaju rimski užitci«, reče Brut
tiho. »Jesi li opet namirisao proljetni vjetar?«

Julije se nasmiješio na tu usporedbu. »Možda. Ja sam
vjerojatno stari bojni konj, prijatelju, ali carstvo se ne gradi
samo od sebe iz udobna sjedala u Senatu. Carstvo se mora
vidjeti.«

»Vojnici Desete legije sada su starci«, odgovori Brut.
»Nikada prije ne bih to povjerovao, ali otišli su na imanja koja
si im dao i nijednom se nisu osvrnuli.«

Julije otpuhnu. »Ima novih ljudi da krvare, Brute. Tu su
nove legije koje nikada nisu čule ratne rogove ni stupale do
iznemoglosti kao mi. Što bi ti htio da činim kad prođe moj
posljednji trijumf, da sjedim i smiješim se dok mi sin ne
odraste? Ja nisam čovjek za mirna vremena. Nikada to nisam
bio.« Zastao je i nasmiješio se. »Ali još se treba održati trijumf
u čast egipatskog pohoda. Za nekoliko sati stiže vojska pisara i
graditelja da ga osmisli.« Julije je zurio daleko u prostor dok je
razmišljao kako će još jednom dovesti Rim u stanje mirovanja.
»Bit će to najveći trijumf u povijcsti grada, Brute, ja ti jamčim.«

»Kako može to biti, nakon zadnjeg trijumfa? Ljudi još
govore o pomorskoj bitci na Marsovoj poljani«, reče Brut
sjetivši se kako je skrivao svoje gnušanje.

Prostrana kamena zdjela bila je dovoljno plitka da se na
dnu vide hrpe mrtvaca poput tamnih koralja. U sićušnim
galijama zarobljeni ratnici borili su se protiv zločinaca i
osuđenika na smrt. Blijeda se voda pretvorila u krvavu juhu, a
kad su je vratili u Tiber i sama rijeka je pocrvenjela. Danima se
poslije toga po cijelom Rimu povlačio vonj mesa u raspadanju.

Julije ga potapša po ramenu, ustajući i protežući se.
»Imam nešto novo na umu za svoj posljednji trijumf.« Bio je na
rubu da otkrije što je nakanio, zatim se zacerekao. »Pobrinut ću
se da dobiješ mjesto na Forumu za vrhunac događaja. Trebao bi

dovesti i tu svoju novu ženu.«
Brut kimnu, znajući da je neće dovesti. Pitao se bi li

njegovu majku zanimalo da još jednom vidi Julija kako nadut i
umišljen paradira sa svojom kraljicom.

»Veselim se tomu«, rekao je naposljetku.

***

Nakon završetka senatske sjednice, Marko Antonije je

krenuo s Foruma prema Julijevoj kući. Za njim je stupalo šest
naoružanih liktora, iako ih je on jedva primjećivao dok se pred
njim razdvajala gomila.

Očekivao je da će se u Julijevoj odsutnosti voditi življa
rasprava nego obično. Ali morao je biti bolje upoznat sa
stanjem stvari. Prazno je sjedalo veća prijetnja nego nazočnost
čovjeka. Svi su znali da će se napisati potpuno izvješće sa
sjednice. Julijevi su pisari bilježili i najgluplje razgovore, pa je
čak ljude poput Cicerona uznemirivalo njihovo neprekidno
škrabanje.

Bilo je trenutaka kad bi predmet rasprave vratio malo
staroga poštenja i vatre kojih se Marko Antonije sjećao. Julije je
ukinuo porezni sustav u rimskim posjedima, prenoseći pravo
skupljanja na mjesne ljude u desetak zemalja. Grci nisu
dopustili da opadnu njihovi prihodi nakon posljednjeg neuspjela
ustanka, ali španjolski pretor je doputovao u Rim da se požali
na naraslu korupciju. Takve su stvari bile med i mlijeko za
Senat prije građanskoga rata. I sada su prekršili neka osjedjiva
ograničenja dok su se prepirali i svađali zbog pojedinosti i
prijedloga.

Marko Antonije još se mogao sjetiti trenutka kad je
Kasije neizravno rekao da problem leži u samom sustavu, dok
mu se pogled usmjeravao prema pisaru koji je vjerno zapisivao
njegove riječi. Senatorovo mršavo lice lagano je problijedjelo i

prsti su mu počeli nervozno lupkati po govornici. Nakon toga
rasprava je zamrla i španjolski je pretor poslan natrag bez
ikakve nove odluke o njegovim nevoljama.

Marko Antonije nije sanjao da će tako biti kad mu je
Julije prije nekoliko godina prepustio zapovijedanje Italijom.
Dok se građanski rat bližio kraju, Rim je bio spokojan. Istina je
da Marko Antonije nije napravio nikakve velike promjene, ali
grad je mirno napredovao. Ljudi koji su podnosili zahtjeve za
trgovačka prava znali su da će ih prosuđivati prema zaslugama.
Senat je odlučivao o teškim pitanjima zakona i prihvaćao
donesene odluke, bez obzira na mišljenja pojedinih senatora.
Marko Antonije je radio teže nego ikada u životu i potiho je bio
zadovoljan redom u gradu.

To se promijenilo kad se Julije vratio. Sudovi su i dalje
radili, ali nitko nije bio toliko lud da podnese tužbu protiv
nekog Cezarova miljenika. Vladavina zakona izgubila je temelj
i Marka Antonija je hvatala mučnina od novog oprezna
ponašanja. On i Ciceron proveli su mnoge večeri u raspravi,
iako su i tada bili prisiljeni narediti slugama da iziđu. Julije je
imao doušnike diljem Rima i teško je bilo naći čovjeka koji bi
tako malo mario za svoj život da bi svojevoljno govorio protiv
diktatora, čak ni sam za se.

Bila je to duga godina, mislio je Marko Antonije dok je
išao uzbrdo. Najdulja u cijeloj rimskoj povijesti. Građani su se
pobunili zbog nerazumijevanja i kaosa što ga je izazvao novi
kalendar. Julije je objavio da će godina potrajati punih 445 dana
prije nego što mognu početi njegovi novi mjeseci. Nakazno
ljeto koje je pripeklo tako kasno izgledalo je kao obilježje te
zbrke, kao znak da su se godišnja doba poremetila. Marko
Antonije se sa smiješkom prisjetio kako se Ciceron potužio da
se čak planeti i zvijezde moraju gibati po Cezarovu naređenju.

U davna vremena grad bi unajmio astronome iz cijeloga
svijeta da ispitaju Cezarove spoznaje koje je sa sobom donio iz
Egipta. Umjesto toga senatori su jedni druge nagovarali da

aklamacijom prihvate novi sustav i nastojali da njihova imena
dopru do Cezarovih ušiju.

Marko Antonije uzdahnu kad je stigao do ulaznih vrata
nekadašnjeg Marijeva posjeda. Vojskovođa kojega je upoznao u
Galiji prezreo bi držanje kojim se zarazio uzvišeni Senat. On bi
im dopustio da zadrže svoje dostojanstvo, barem radi
poštovanja drevnih tradicija.

Marko Antonije duboko udahnu i prstima čvrsto pritisnu
korijen nosa. Čovjek kojega je poznavao opet će isplivati na
površinu, nadao se. Naravno, Julije je malko podivljao otkad se
vratio. Opio ga je uspjeh u građanskom ratu i novorođeni sin.
Zaronio je iz ratničkog života u veliki grad koji ga je pozdravio
kao božanstvo. Od toga mu se zavrtjelo u glavi, ali Marko
Antonije je pamtio Julija iz vremena kad je Galija bila uzavreo
ratni kotao pa je i dalje tražio znakove da je najgore prošlo.

Julije ga je čekao unutra dok je Marko Antonije prolazio
kroz vrtove. Ostavio je radije liktore na ulici nego da naoružane
ljude uvodi u kuću rimskoga diktatora.

Julije ga je zagrlio i naredio da se iznesu ledena pića i
hrana unatoč njegovu prosvjedovanju. Marko Antonije je vidio
da je Julije neobično uzrujan jer su mu se ruke lagano tresle dok
je držao čašu vina.

»Moj posljednji trijumf je gotovo spreman«, rekao je
Julije kad su se obojica udobno smjestila. »Moram od tebe
zatražiti uslugu.«

Brut je ležao potrbuške i stenjao dok su se tvrdi

djevojački prsti zabadali u stare ožiljke i mišiće. Večer je bila
hladna i mirna, i u kući njegove majke još su se unajmljivale
najbolje djevojke. Imao je običaj dolaziti i odlaziti po volji i
njegova su raspoloženja bila dobro poznata ženama koje je
Servilija zapošljavala. Djevojka koja ja laktima opuštala
čvorove mišića nije rekla ni riječi otkad se on svukao i legao na

dugačku klupu, objesivši ruke da grebu po podu. Brut je osjetio
neizrečen poziv kad je ona počela odugovlačiti dodire
nauljenim prstima, ali nije odgovorio. Duh mu je bio previše
ispunjen očajem i srdžbom da bi se mogao prepustiti njezinu
iskusnu zagrljaju.

Otvorio je oči kad je čuo dolazak laganih koraka.
Servilija je ušla u sobu i sa zajedljivim izrazom lica pogledala
golu put svoga sina.

»Hvala ti, Talija, možeš nas ostaviti«, rekla je.
Brut se namrštio zbog toga prekida. Pridignuo se bez
neugodnosti i sjeo na klupu kad je djevojka vješto šmugnula.
Njegova majka nije progovorila dok se nisu zatvorila vrata, a
Brut je sa zanimanjem podignuo obrvu. I ona je poznavala
njegova raspoloženja i dopuštala mu privatnost kad bi došao u
njezinu kuću. Ako je narušila kolotečinu, to je značilo da je
zapuhao neki drukčiji vjetar.
Njezina je kosa bila siva poput oblaka, gotovo sijeda
sada kad se okanila svojih tinktura i boja. Nije više slobodno
visjela, nego je bila smotana i strogo učvršćena iglama na
zatiljku. I dalje je Servilija stajala uspravno čime je u mladosti
privlačila muške poglede, ali starost je s nje otopila meso tako
da je bila mršava i ukočena. Brut je smatrao da voli svoju
majku, zbog njezina dostojanstva i nedopuštanja da je slomi
rimski način života.
Bila je na Forumu kad je Julije dizao sina na rukama, ali
kad je te prve večeri Brut došao u njezinu kuću, pokazala je
prema njemu hladnu suzdržanost koja je zahtijevala poštovanje.
Mogao je u to povjerovati da nije bilo trenutaka kad je pri
spominjanju Julijeva imena proplamsavala vatra u njezinim
očima. Tada je podizala ruku da dodirne veliki biser što joj je
visio o vratu i gledala u neizmjerne daljine kamo ju Brut nije
mogao slijediti.
»Trebao bi se odjenuti, sine. Čekaju te posjetitelji«, rekla
je. Njegova je toga čekala složena i Servilija ju je prinijela dok

je on ustajao. »Hodaš gol ispod ovoga?« upitala ga je prije nego
što je mogao progovoriti.

Brut slegnu ramenima. »Kad je vruće. Na koje
posjetitelje misliš? Nitko ne zna da sam ovdje.«

»Nikakvih imena, Brute, još ne«, rekla je prebacujući
dugačku tkaninu preko njegovih ramena. »Ja sam ih pozvala da
dođu.«

Brut s ljutnjom pogleda majku. Pogled mu bijesnu prema
bodežu koji je ležao na stolu. »Ja ne objavljujem svoje kretanje
cijelom gradu, Servilija. Jesu li ti ljudi naoružani?«

Ona je poravnavala i namještala halju dok nije bila
spremna da se zakopča. »Nisu nikakva opasnost za tebe. Rekla
sam im da ćeš saslušati što budu imali reći. Onda će otići i
Talija može završiti svoj posao, ili se možeš pridružiti meni da
podijelimo obrok u mojim odajama.«

»Što to radiš, majko?« upita Brut i glas mu postade grub.
»Ne volim igre, ne volim zagonetke i tajne.«

»Primi te ljude. Saslušaj ih«, reče ona kao da ništa nije
rekao. »To je sve.« Promatrala je šutke dok je sklanjao bodež i
zatim se odmaknula da ga pogleda. »Izgledaš snažno, Brute.
Godine su ti dale više nego ožiljci. Poslat ću ih ovamo.«

Izišla je i koji trenutak poslije vrata su se otvorila da bi
ušla dva čovjeka iz Senata. Brut ih je smjesta prepoznao i
sumnjičavo suzio oči. Svetonije i Kasije bili su ukočeni od
napetosti dok su zatvarali vrata iza sebe i zatim se približili.

»Što je toliko važno da ste morali doći u kuću moje
majke?« reče Brut. Pomno je prekrižio ruke, ostavivši desnu
ruku blizu drška bodeža ispod halje.

Prvi je progovorio Kasije. »Gdje se inače može na miru
razgovarati, u Rimu?« upita on tiho.

Brut je mogao vidjeti kako se na njegovu vratu ističu
žile. Senator je vidljivo bio pod velikim pritiskom i Brutu nije
bilo drago što se nalazi tako blizu njega.

»Saslušat ću što imate kazati«, reče Brut polagano.

Pokazao im je klupu i pomno ih motrio dok su sjedali.
Nije im se pridružio, radije je ostao stajati da bi mogao brzo
djelovati ako bude potrebno. Sve ga je poticalo na oprez, ali
ništa im nije pokazao. Utjehu mu je pružao bodež pod prstima.

»Ovdje nećemo imati imena«, reče Kasije. »Vani je
mračno i nitko nas nije vidio. Nismo se ni sastali, zapravo.«
Njegove se napete crte razvukoše u neugodan smiješak.

»Nastavite. Moja je majka za vas kupila nekoliko mojih
trenutaka. Ako ne možete ništa korisno kazati, onda pođite.«

Dva čovjeka razmijeniše poglede i Kasije nervozno
proguta pljuvačku.

Svetonije pročisti grlo. »Ima ljudi u gradu koji nisu
zaboravili Republiku«, reče on. »Ima ljudi koji ne uživaju kad
se sa senatorima postupa kao sa slugama.«

Brut oštro udahnu kad je počeo razumijevati. »Nastavi«,
reče on.

»Ljudi koji vole Rim možda su nezadovoljni zato što je
previše moći u rukama jednog čovjeka«, nastavi Svetonije.
Krupne kapi znoja klizile su niz njegovo lice. »Oni ne žele da se
kraljevska loza utemelji na truleži tuđinske krvi.«

Riječi su visjele u zraku između njih i Brut je zurio dok
su mu se misli kovitlale. Koliko je njegova majka naslutila
njihove nakane? Svi su njihovi životi u opasnosti ako samo
jedna djevojka prisluškuje iza zida.

»Pričekajte ovdje«, reče on zakoračivši prema vratima.
Zbog iznenadne kretnje Kasija i Svetonija je gotovo
obuzela panika. Brut naglo otvori vrata i ugleda majku kako
sjedi na dnu hodnika. Ustala je i krenula prema njemu.
»Jesi li ti dio ovoga?« reče on tihim glasom.
Njezine oči bljesnuše. »Ja sam vas spojila. Ostalo je na
vama.«
Brut pogleda majku i vidje da je njezina hladnoća samo
maska.
»Saslušaj ih«, reče ona opet videći ga kako oklijeva.

»Jesmo li sami?« upita on.
Ona kimnu. »Nitko ne zna da su ovdje, niti da se sastaju
s tobom. Ovo je moja kuća i ja to znam.«
Brut se namršti. »Mogli bismo zbog tebe svi poginuti«,
reče on.
Ona mu se podrugljivo nasmiješi. »Samo ih saslušaj, i to
što brže«, reče ona.
On je zatim zatvorio vrata i okrenuo se licem prema
dvojici senatora. Znao je što žele, ali to je bio prekrupan zalogaj
da bi se odjedanput progutao. »Nastavi«, reče on ponovno
Svetoniju.
»Govorim za dobro Rima«, odgovori Svetonije
posluživši se starom izrekom. »Želimo da nam se u tome
pridružiš.«
»U čemu?« upita Brut. »Izreci riječi ili odlazi.«
Svetonije polagano udahnu. »Želimo da budeš uz nas u
jednoj smrti. Želimo da nam pomogneš vratiti vlast Senatu. U
njemu ima slabih ljudi koji će dati glas za novoga kralja ako ih
ne spriječimo.«
Brut osjeti hladnoću od neprirodna straha. Nije mogao
zahtijevati da kažu ime. Nije znao bi li mogao podnijeti da ga
čuje.
»Koliko ih je s vama?« reče on.
Svetonije i Kasije još jednom razmijeniše poglede
upozorenja.
»Možda je bolje za tebe da to ne doznaš ovaj put«, reče
Kasije. »Nismo čuli tvoj odgovor.«
Brut ne reče ništa i Kasijevo lice gotovo neprimjetno
otvrdnu.
»Moraš odgovoriti. Predaleko smo otišli da bismo od
toga odustali.«
Brut je pogledao njih dvojicu i znao je da ga neće
ostaviti na životu ako ih odbije. Vani će biti strijelci koji će ga
ustrijeliti čim iziđe. Tako bi on to planirao.

To nije više bilo važno. Od početka je znao što će reći.
»Ja sam pravi čovjek«, reče on šapćući. U njegovim se
sugovornicima pojačavala napetost. »U ovome mora postojati
povjerenje, ali ne želim da ponovno uplećete moju majku«,
produži Brut. »Unajmit ću drugu kuću za naše sastanke.«
»Mislio sam...« poče Svetonije.
Brut ga ušutka kretnjom ruke. »Ne. Ja sam pravi čovjek
da vas u tome predvodim. Ne želim da mi glupani i tajne ugroze
život. Ako to treba učiniti, neka se učini kako valja.« Zastao je i
duboko udahnuo. »Ako želimo riskirati živote za dobro Rima,
to mora biti prije proljeća. On sprema pohod na Partsku koji će
ga odvesti iz Rima, možda na nekoliko godina.«
Kasije se osmjehnu likujući. Ustao je zatim i pružio
ruku.
»Republika je vrijedna života«, reče on dok mu je Brut
stiskao tanke prste.

34. POGLAVLJE

S najviših krovova bezbrojne su latice crvenih ruža

ispunjavale zrak padajući na diktatorovu povorku. Rimski su ih
građani hvatali zaneseno kao djeca. Tjednima su pješačili u
grad sa svojih imanja u okolici, privučeni mamcem slave i
svečanosti. Cijene u prenoćištima skočile su do neba, ali Julije
je svakoj obitelji dao vrećicu srebra, vrč slatkog ulja i mjeru žita
za kruh. Grad je bio zasićen mirisima pečenja kad su ustali u
zoru da gledaju kako Julije žrtvuje bijelog bika u Jupiterovu
hramu. Znamenja su bila dobra kao što je i znao da će biti.

Stotine su ljudi bile zaposlene u priređivanju trijumfa, od
bivših legionara pustolova zaduženih za hvatanje zvijeri u
Africi, do majstora zidara koji su dobili zadaću da stvore
Aleksandriju u Rimu. Kipovi egipatskih bogova bili su poredani
duž predviđena puta kroz grad i do podne na mnoge su se
uzverala djeca uz glasan smijeh i dozivanje.

Drevne su ulice dobile svečan izgled, svako je raskrižje
bilo okićeno vijencima zastava što su veselo lepršale nad
gradom. Do sumraka izići će mnoge djevojke da zahvale
diktatoru što im je dao materijal za vjenčane haljine. Do tada će
sav Rim biti urnebes boja i buke.

Povorka koja je u podne vijugala kroz glavne ulice bila
je duža od milje i svuda je prolazila između gomila građana koji
su joj klicali.

Vojnici Desete i Četvrte prizvani su iz mirovine da Julija
provedu kroz grad. Hodali su kao heroji, i oni koji su znali
njihovu povijest pokazivali su da cijene to što im se pružila
prigoda da vide ljude koji su osvojili Galiju i potukli Pompeja
kod Farsala.

Rimski su gladijatori stupali noseći glave od sokolova i
čagljeva, dok su okovani leopardi pljuvali i otimali se na radost
gledatelja.

U srcu povorke bila je njezina jezgra, golema kočija
visoka više od dvadeset stopa, sa sfingama na čelu i začelju.
Osamdeset se bijelaca propinjalo i potresalo glavom. Julije i
Kleopatra sjedili su skupa na platformi sa stupićima, blistavi
zbog uspješne svečanosti. Ona je nosila krvavocrvenu haljinu
koja je pokazivala da je njezin trbuh vratio vitkost koja ju je
resila prije porođaja. Oči su joj bile tamno obojene a kosa
obilno protkana zlatom. Za tu formalnu prigodu nosila je rubine
koji su joj blistali na vratu i ušima. Ružine su latice lepršale oko
njih, i Julije je bio u svom elementu pokazujući joj rimska
čudesa dok su puzili kroz grad. Njegovi su zlatnici padali kao
kiša po pruženim rukama ispod njih, i svaki će se trbuh u Rimu
toga dana preobilno napuniti besplatnim vinom i hranom.

Kleopatra je osobno bila naručila najbolje hramske
plesačice iz Egipta, ne vjerujući Julijevim zastupnicima da
mogu procijeniti njihovu kakvoću. Tisuću lijepih djevojaka
vrtjelo se i poskakivalo na neobičnu glazbu njezina zavičaja i
pogled na njihove gole noge izazivao je smiješak odobravanja
iz gomile. Držale su tamjanove štapiće u rukama i njihove su
kretnje pratili tanki tragovi dima koji su ispunjavali ulice
dugotrajnom jetkošću. Njihov ples je bio puten i divlji, i
Kleopatra se glasno smijala uživajući u njemu. Dobro je
izabrala kad je uzela Cezara. Njegov je narod iskazivao bučno
odobravanje, uzbuđivao ju je život toga grada. Toliko je
energije bilo u njima! Ti su ljudi gradili galije i mostove i
postavljali vodovode duge stotinu milja. Gomilama koje su
mahale nije bilo teško prelaziti ponore i mora i cijeli svijet da
pronesu trgovinu. Iz njihovih su utroba izlazili vojnici od
bronce da nastave posao.

Njezin će sin biti siguran pod skrbi takva naroda, to je
pouzdano znala. Egipat će biti siguran.

Trebali su sati da prođu kroz Rim, ali pučanstvo se nije
umorilo od prizora i zvukova s drugog kontinenta. Lovačke su
družine bile ulovile golemog mužjaka gorile kakav se nikada
nije vidio na Nilu. Životinja je rikala na građane dok su je
zapanjeno promatrali, uzmičući od straha i smijući se kad je
krupnim šakama lupala po debelim rešetkama. Julije je planirao
da se čudovište bori sa skupinom mačevatelja u cirkusu, i nije
moglo biti bolje najave od njegove razjarenosti. Njegov je
narod volio nove stvari i Julije je doveo najneobičnije afričke
životinje za njihovu zabavu.

Kad su ponovno došli na pogled Forumu, Kleopatra se
povukla iza zastora na kočiji gdje ju je dočekala sobica od svile
i zlata koja se tresla u ravnomjernu gibanju. Tu su bile njezine
ropkinje da joj pruže hladne napitke i hranu, a njezin sin je
čvrsto spavao u staroj Marijevoj kući. S nekoliko hitrih kretnja
zbacila je sa sebe odjeću i ostala gola golcata, pružajući ruke da
joj navuku još bogatiju opravu. Rubini su spremljeni u škrinjicu
a veliki smaragdi sa srebrenim kopčama pričvršćeni su joj na
zapešća i gležnjeve. Sitna su zvonca zveckala dok su je ropkinje
odijevale i dodavale svježe crnilo oko njezinih očiju. Neka bulje
u kraljicu koju je Julije našao, pomislila je. Neka budu zavidni.

Dok je glazba njezina naroda dopirala odozdol,
Kleopatra je zaplesala nekoliko koraka što ih je naučila u
djetinjstvu, pritišćući malenom čvrstom nogom drveni pod.
Čula je kako se Julije smije kad ju je vidio, i ona se zavrtjela na
mjestu da mu ugodi.

»Nazdravit ću ti najboljim rimskim vinom kad završim
ovo ovdje«, reče on s blagosti u očima. »Daj im da te gledaju
dok se ja budem spuštao dolje među njih.«

Kleopatra nakloni glavu. »Po tvojoj želji, gospodaru.«
On se nasmiješio njezinoj hinjenoj poniznosti i izišao
opet pred javnost. Konji su se zaustavili i ponosni ljudi iz
Desete raščistili su za njega stazu do podignute platforme s
jednom jedinom stolicom. Julije se zadržao na vrhu stuba prije

nego što će sići, uživajući s toga povišena mjesta u pogledu na
krcat Forum.

Kleopatra je izišla i gomila je klicala njezinoj novoj
opravi, zviždeći i dovikujući. Julije je bacio pogled na nju i
pitao se koliko će rimskih gospa sutra poslati nove narudžbe
svojim šveljama i krojačima.

Čim je dodirnuo tlo, Deseta je počela pjevati tugaljivu
legijsku baladu koju godinama nije čuo. Umuknule su žice
egipatskih svirača i odjeknuli su duboki glasovi, podsjećajući
na stare bitke i njegovu mladost. Julije nije planirao taj dio
trijumfa i odjednom su ga počele peći oči dok je stupao između
podignutih kopalja u rukama ljudi koji su ga poznavali bolje
nego itko drugi.

Dok je krupnim koracima stupao po popločenju, crta se
zatvarala iza njega a gomila je pjevala dalje prihvaćajući sve
koji su znali riječi. Čak se i klicanje utopilo u grlima tisuća
vojnika, i Julije je bio duboko potresen.

Marko Antonije je već bio na platformi i Julije se osjećao
sve napetije kako se približavao mjestu gdje će govoriti. S
naporom volje okrenuo se na vrhu stuba i nasmiješio se
rimskom puku koji je došao iskazati koliko poštuje njegov
život.

Pjesma je zamrla sa zadnjim stihom koji je triput
ponovljen, a tišinu koja je potom nastala narušila je
gromoglasna vika.

Julije je pogledao Marka Antonija znajući da je došlo
vrijeme. Podignuo je ruke da ih utiša dok je Marko Antonije
istupio naprijed. Julije je stajao mirno, ali srce mu je kucalo
dovoljno brzo da osjeti laku vrtoglavicu.

Marko Antonije je držao krunu u ruci, jednostavan zlatni
kolut. Julije je gledao u gomilu dok mu je kruna stavljana na
glavu, i osluškivao, osluškivao hoće li se promijeniti glasovi
Rima.

Pljesak je počinjao opadati kad su vidjeli što se dogodilo.

Julije je čekao dok je mogao, bolno osjetljiv na smanjenje buke.
S gorkim smiješkom prisilio se da skine krunu s glave prije
nego što klicanje potpuno zamre. Blijed od napetosti, pružio ju
je natrag.

Promjena je bila trenutačna, jer je gomila odgovorila
valovima zvuka koji je bio gotovo fizička snaga. Julije je jedva
mogao u srcu razmisliti o njihovu urnebesu, iako se u njegovim
grudima polagano počinjao rađati bijes.

Na stubama ispred Senata skupina mladih ljudi
razmjenjivala je poglede dok su svjedočili tom događaju.
Svetonije se sumnjičavo namrštio a Kasije je nekoga stegnuo za
mišicu. Oni nisu pljeskali niti su vikali s ostalima. Bili su krpica
tišine na bučnom Forumu, sa hladnim i smrknutim očima.

Činilo se da Marko Antonije ne razumije reakciju
gomile, pa je opet istupio i stavio krunu na Julijevo čelo. Julije
je podignuo ruku da dodirne mekanu kovinu i znao je da puk
želi da ju još jedanput odbije. Njegove su nade propale, ali
predstava se morala nastaviti.

Gurnuo ju je natrag u ruke Marka Antonija.
»Ne više«, promrmljao je kroz stisnute zube, iako se
njegov glas izgubio u deset tisuća drugih glasova.
Marko Antonije nije čuo upozorenje. On se bio pobojao
najgorega kad je Julije zatražio da bude okrunjen na Forumu.
Sada kad je vidio da će se to pretvoriti u počast Republici, bio
je gotovo izvan sebe od uzbuđenja, plovio je nošen duhom
građana. U smijehu je podignuo krunu treći put, i Julije je
izgubio strpljenje.
»Dodirni tom stvari još jednom moju glavu i nikada više
nećeš vidjeti Rima«, obrecnuo se i ponovno zbunio Marka
Antonija.
Julijevo je lice bilo pjegavo od gnjeva. Samo bi bogovi
znali što bi tada rekao građanima. Govor koji je pripremio
ovisio je o njihovu prihvaćanju krune. Nije mogao vidjeti gdje
je pogriješio, ali znao je da mu je nemoguće ponovno uzeti

zlatni kolut. Oni bi to smatrali veličanstvenom predstavom.
Pogledao je u Kleopatru koja je stajala iznad rulje i podijelio s
njom pogled razočaranja. Njoj su bile poznate njegove nade, i
nije mogao podnijeti što se one izjalovljuju pred njezinim
očima.

Gluho i slijepo za stvarnost pred njima, mnoštvo se
naposljetku umirilo, čekajući da on počne govoriti. Julije je
stajao kao ošamućen dok se upinjao da smisli što bi rekao.

»Doći će dan kad će Rim ponovno prihvatiti kralja«,
rekao je napokon, »ali to neće biti danas.«

Njega je zapljusnula vika i morao je prikriti srdžbu i
razočaranje. To je bilo jedino što je mogao sa sigurnosti reći.
Sišao je s platforme ne čekajući da mu Deseta raščisti stazu, ali
narod se razmicao sa strahopoštovanjem i dostojanstvom poslije
onoga što su vidjeli.

Dok je ukočeno prolazio između njih, obraz mu je gorio
od poniženja. Trijumf još nije bio završio. Konji i kavezi,
plesači i kočije odvest će se do njegova novog trga i zaustaviti
se kod Venerina hrama. Zakleo se u sebi da će pasti krv prije
svršetka dana ako ondje gomila ne pokaže dolično poštovanje.

Dok se mnoštvo gibalo, jedan se lik u srebrenom oklopu
okrenuo prema stubištu ispred Senata i vidio bijele toge vukova
koje je poznavao. Brut je mnogo bolje nego oni razumio što je
Julije pokušao učiniti, i ta mu je spoznaja pomogla da se učvrsti
u odluci. Rim će se oprati i očistiti, a on će naći svoj put bez
Cezarove sjene da ga muči.

Novo će proljeće odvesti Julija iz glavnoga grada. To bi
moralo uskoro biti.

Servilija je ležala budna u mraku, nije mogla zaspati.

Dani su napokon postali hladniji i Julijev je kalendar počeo kad
je završio februar, donijevši kišu sprženom gradu. Mogla ju je
čuti kako udara po crjepovima i šumi kroz odvode, odnoseći

prašinu.
Njezina je kuća bila tiha, posljednji posjetitelji otišli su

svojim kućama prije nekoliko sati. San je trebao lagano doći, ali
umjesto toga njezini bolni zglobovi nisu mogli počinuti dok su
joj se misli utrkivale i isprepletale u mraku.

Nije željela misliti o njemu, ali uspomene su se
prikradale kroz njezino tijelo, njihova je vedrina bila jedinom
utjehom sve slabije starosti. Čak i na suncu zatekla bi svoje
misli kako bježe u druga vremena, ali noću nije bilo ničega da
zadrži poplavu sjećanja koja su navirala u nemirne snove.

Voljela ga je podno Aleksandrovih nogu i bio je njezin,
tijelom i duhom. Ona je bila njegova. Tada je izgarao za njom,
prije nego što je otvrdnuo od okrutna iskustva.

Uzdahnula je u sebi, zatežući plahte oko tankih nogu.
Nije bilo nade da će te noći počinuti. Možda je upravo pravedno
da je provede u sjećanju na njega.

Mogla je još vidjeti njegovo lice dok je držao sina kojega
je oduvijek želio. Ako ju je i primijetio u gomili, nije mogao
prepoznati sijedu staricu kakvom je postala. U trenutku njegove
najveće radosti ona ga je mrzila sa strasti koju su njezine kosti
bile gotovo zaboravile. Brut je upoznao plitkoću njegove
ljubavi. Osjetila je gorčinu u grlu na pomisao kako je nekoć
preklinjala svoga sina. Njegova ju je izdaja tada prestrašila, dok
je Pompej željeznom šakom upravljao Rimom. Nije poslušala
njegovo upozorenje da nikada neće biti potrebna Juliju koliko je
on potreban njoj.

Njoj nije bilo stalo do kićenih razloga kakve su iznosili
Svetonije i Kasije. Vidjela je njihovu zavist onakvom kakva je
bila, unatoč časti koju su prizivali. Bili su premaleni da bi
voljeli Republiku, nisu čak ni razumjeli što je ona nekada
značila. Daleko bi bolje bilo ustati i reći da ga mrze zbog toga
što se nije na njih osvrtao. Taština i ponos bit će snaga koja će
trgnuti njihove noževe. Ona je to znala, kao što je oduvijek
znala muška srca. Oni će igrati igru tajnih riječi i šaptanja dok

se budu sastajali u mraku, ali nju istina nije plašila kao njih.
Njezina je mržnja bila čista.

Podignula je ruku k licu, iznenađena što nalazi suze na
smežuranoj koži. To je stvarnost godina koje su kradomice
prošle, pomislila je. One su odnijele radosti i ostavile samo
gorku bol i suze što izviru iz praznine.

Koliko je žena uzeo da bi iz svoga sjemena istiještio
život? Nijedanput nije to zatražio od kurve koju je držao uza se.
Nijedanput, čak ni kad je još bilo života u njezinoj utrobi, kad
joj je tijelo bilo čvrsto i jako. Stotinu je puta iskoristio njezino
znanje protiv neprijatelja. Ona mu je uvijek pružala sigurnost a
sad je zaboravljena. Njezine su se ruke pretvarale u kandže dok
je stišćući tkaninu pomišljala kako se ponosio svojim sinom. Za
sve se uvijek mora platiti cijena.

Kiša je počela sve jače pljuštati po gradu i Servilija je
ponovno zaplakala. Rim će biti čist do zore martovskih ida.
Prošlost neće više kvariti njezin san.

35. POGLAVLJE

Julije je hodao sam prema zgradi Senata kroz grad koji

se budio. Njegov sin mu je plačem poremetio san i oči su mu
bile crvene, jer je ustao kad su trgovci na tržnici još namještali
stolove za dnevno poslovanje.

Volio je Rim u takvim trenutcima poslije kiše, kad je
zrak mirisao po svježini i čistoći a dan se pred njim pružao
daleko pun obećanja. Vjetar je doduše bio hladan, ali na njemu
je bila teška tunika ispod toge i dodir ledena zraka bio mu je
ugodan dok je duboko disao.

Nikakvih stražara nije bilo da kvare jutarnju spokojnost.
Nisu mu bili potrebni liktori da pogledima zastrašuju ljude koji
su prolazili poniknutih očiju. Možda nisu prihvatili krunu koju
je ponudio Marko Antonije, ali sam čovjek bio je nedodirljiv.
Nije im ulijevao strah poput ljudi kakvi su bili Sula i Pompej.
Oni su s građanima postupali kao s nasilnom djecom, strašeći se
one iste snage koja ih je dovela na vlast. Njemu nije bila
potrebna takva zaštita. Julije je uzdahnuo sam za se dok je oštro
koračao kamenim pločnikom, izgubljen u mislima.

Da nije bilo Kleopatre, mogao je još prije nekoliko
mjeseci napustiti Rim. Kad je bio daleko, volio je svoj grad u
mislima. Mogao je govoriti o svojem zavičaju u istom dahu
skupa s Aleksandrijom, Kartagom i Atenom, središtima prošlih
carstava koja su se ponovno uzdizala. Udaljenost je nekako
davala romantiku sve višim mravinjacima stvari. Kad je Rim
ležao tisuće milja na zapad, mogao je vidjeti slavu njegove
učenosti, njegovih izuma i trgovine. Teško je bilo zamisliti da
takve stvari postoje dok se gušio u sitnim nadmetanjima i
taštinama Senata. Zijevala je tolika provalija između tih dviju

stvarnosti. Kad ga je hvatao očaj, vidio je samo najgore lice
svoga rodnoga grada. Život je vrvio u prljavim uličicama, za
nekoliko novčića mogla se kupiti žena, ili muškarac, ili dijete.
Kad je bilo vruće, grad je zaudarao kao otvoren odvod, a kad je
bilo studeno, tisuće su gladovale i smrzavale se na rubu
opstanka. To su bila vremena kad je jedva mogao disati.
Njegove unutarnje vizije rušile su se pred krutim istinama, i
bolno je želio otputovati i sve ostaviti iza sebe.

Isprva ga je opijala svijest da ima moć i da može nešto
promijeniti. Moglo se učiniti i iznova stvoriti sve što bi mu palo
na pamet. To je bila kratkotrajna radost, kao toliko drugih
stvari. Žudio je za nečim što nikada nije znao točno imenovati, i
kad su generali svježa lica stigli s viješću o nemirima u
Partskoj, nije ih odbio s praga. Marko Antonije će ponovno
vladati Rimom, ili možda Oktavijan. Stekao je pravo da ostavi
traga u gradu, i dok Julijev sin ne odraste, dječaku će biti
potrebni jaki zaštitnici. To će biti Oktavijan, odluči Julije, već
zamišljajući izraz na njegovu licu kada čuje novost.

Izvan grada bile su legije u koje su se okupljali mladi
ljudi da krenu u pohod protiv Parta. Njegova je nelagoda
nestajala u nazočnosti tolike mladenačke nade. Oni još nisu
postali cinični. Oni su nosili za Rim više nego što predstavljaju
mač i štit, pomislio je tražeći ideju. Kad su polazili, nosili su sa
sobom procijeđen oblik grada, njegov najčistiji dio. Taj ih je
oblik vodio kroz patnju i umor. On im je održavao disciplinu
kad su gledali kako dolazi smrt i odjednom su znali da neće
proći mimo njih. Zalažući svoju snagu, svaki je od njih davao
vrijednost onomu što je ostajalo iza njih. Oni su govorili: »To je
vrijedno moga života.« I tako je bivalo. Nije moglo biti
vrijednosti u gradu bez tih mladih ljudi što su dolazili stati u
redove na Marsovoj poljani.

Julije se sjetio što je Brut rekao o proljetnom zraku u
njegovoj glavi i nasmiješio se u hodu. Bila je istina da je
pomisao na novi pohod uzburkala njegovu krv. Njegovo

vrijeme u Rimu teklo je upravo onako kako je želio da teče.
Njegovi će se trijumfi pamtiti kroz naraštaje i Senat ga je
počastio kao nikoga u povijesti. Scipion bi bio dao desnu ruku
za naslove koje su mu udijelili. Marije bi uživao u svakom
trenutku slave.

Prije nego što je stigao na dno brežuljka, vidio je nekoga
u tako bijeloj togi da je sličio na zimsko inje. Namrštio se kad je
čovjek krenuo prema njemu. Zar ne mogu ništa učiniti dok on
ne dođe? Koji je novi problem toliko mučan i tegoban da mu
moraju smetati u razmišljanju prije nego što počne dan?
Prepoznao je Kasija kad se čovjek približio i pognuo glavu.

»Cezare, Senat se jutros sastaje u Pompejevu kazalištu.
Ja sam ostao da ti to javim.«

»Zašto, što se dogodilo?« reče Julije gubeći mir.
»Martovske ide padaju na obljetnicu Pompejeva
proglašenja konzulom, gospodine«, odgovori Kasije. »Tako je
odlučeno da se iskaže počast njegovoj obitelji. Odluka je
donesena u tvojoj odsutnosti. Bojao sam se da glas o tome neće
stići do tebe, pa sam...«
»U redu, dosta«, promrsi Julije. »Nemam vremena čitati
svaki redak što se izgovori u Senatu.«
Kasije se ponovno nakloni i Julije potisnu ljutnju zbog
smetanja. Uskladili su korake dok su skupa prelazili na drugu
stranu puta i skrenuli desno prema Kapitolskom brežuljku.
Julije odjednom stade, bez upozorenja.
»Gospodine?« upita Kasije.
»Ne, ništa. Samo sam pomislio na jednog starca kojega
sam poznavao, prije mnogo vremena.«
»Razumijem, gospodine«, odgovoro Kasije bez
razmišljanja.
»Ti se znojiš, Kasije«, primijeti Julije. »Trebao bi češće
pješački, da budeš čiliji.«
»To je zbog hladnoće, gospodine, ništa više«, odgovori
Kasije zureći ispred sebe.

***

Pompejevo kazalište poslužilo je kao druga senatska

kuća mnogo puta nakon dovršenja. Moglo je primiti i povećan
broj novih senatora koje je Julije imenovao nakon povratka u
grad. Bilo je izvjesna zadovoljstva raspravljati s rimskim
senatorima u podnožju Pompejeve statue. Ona se uzdizala iznad
svih njih kao neusporediv odljev koji je uspio uhvatiti stroge
crte čovjeka u punoj snazi.

Dok je sunce izlazilo, Julije se iznenadio što zatječe
samo nekoliko senatora kraj glavnog ulaza. Vidjeli su ga kako
dolazi i dvojica su se odijelila da uđu unutra. Julije se namrštio
pomislivši na posao koji ga čeka. Kad je bio mlad, promatrao je
njihove rasprave s određenim osjećajem strahopoštovanja.
Vidio je kako veliki ljudi ustaju i nadjačavaju svoje kolege,
mijenjajući Rim snagom svojih misli i riječi. Julije je odgovarao
na moć njihova govorništva, ono ga je nadahnjivalo.

Tragično ga se doimalo što su heroji gubili sjaj koji su
nekada imali. Možda novi ljudi koje je podignuo u redove
plemstva i dalje oprezno koračaju kad se donose zakoni. Nije
znao jesu li posrijedi neki obziri ili su tomu razlog velika
pitanja o kojima se odlučivalo. Možda je nekoć vidio posljedne
velike figure koje su hodale rimskim ulicama. Upoznao je ljude
koji su imali dovoljno snage da dirnu u ograničenja Republike.
Od njih je učio, ali te su bitke već prošle, bez obzira na to je li
mu kruna na glavi ili nije.

Prošao je kroz ulaz jedva kimnuvši onima koji su stajali
naokolo u sivom svjetlu i zauzeo mjesto u klupi blizu središnje
pozornice. On će danas govoriti. Možda će ih još jednom
pokušati uvjeriti kako je potrebno proširiti rimske posjede.
Govorit će iako se činilo da su oni gluhi za riječi kojima se
služio, slijepi za ideje. Rim nikada ne smije počivati na onome

što mu je palo pod noge. Koliko je puta vidio da se male
pobune rasplamsavaju diljem države, iskušavajući izvana jakost
Senata? Od Mitilene do Sirije, osvjedočio se o jastrebovima
koji samo čekaju da Rim zadrijema, barem načas.

Bilo je tisuću malih kraljeva na svijetu koji su priginjali
koljena i stalno vrebali trenutak slabosti. Samo bi im ga lud
čovjek pružio. Ako rimski generali ikada dođu do neke crte i
kažu: »Ovo je dovoljno daleko«, to će biti neslavan kraj
milijuna života koji su pali da bi se stiglo do te točke. To će biti
pukotina od koje će se raspasti čaša.

Julije je bio toliko zanesen mislima da nije primijetio
kako mu se približava Tilije Cimber, koračajući duž zakrivljena
ruba klupa. Julije je pretpostavio da je mlađi čovjek posrnuo
kad je osjetio da ga njegova ruka grabi za togu i poteže je u
stranu.

U trenutku je buknula srdžba u njemu dok je čovjek i
dalje vukao. Cimberovo je lice bilo napeto od napora i Julije ga
je zgrabio za prste objema rukama da ih rastavi.

»Što to činiš?« viknuo je Julije na napadača, boreći se da
ustane.

Krajevima očiju opazio je da se lica okreću prema njemu
i da više ljudi trči da mu pomogne. U bijesu je znao da treba
samo pričekati da Cimbera odvuku od njega. Kazna za
polaganje ruke na njega bila je smrt, i on neće biti milosrdan.

Cimber je bio mlad i jak, ali Julije je otvrdnuo poput
hrasta dok je pješačio tisuće milja. Premda su mu ruke
podrhtavale od napora, ipak nije mogao rastaviti prste koji su
mu se već savijali oko vrata.

Više se ljudi sjatilo oko klupa, uzvikujući dok su se
približavali. Julije vidje kako Svetonije izvlači bodež dok mu se
lice sjaji od opaka uzbuđenja. Zaprepaštenje mu je probolo srce
kad je naposljetku shvatio što se događa. Cimber se nasmiješio
kad je vidio tu spoznaju na diktatorovu licu i obnovio stisak,
držeći Julija na mjestu da ga Svetonije može udariti.

Julije se očajno osvrtao oko sebe tražeći koga bi mogao
zovnuti. Gdje je Ciro? Brut? Gdje je Oktavijan ili Marko
Antonije? Riknuo je kad ga je Svetonije probo, ostavivši trag
krvi na njegovu ramenu. Cimberov su stisak prekinuli drugi koji
su nagrnuli da ga ubiju, i Julije je naslijepo udarao rukama
zovući da mu tko pomogne. Zastenjao je kad su mu nož zabili u
slabine i izvukli ga da ponovno udare.

Jedan je čovjek pao preko njega, sprječavajući druge.
Julije je načas uspio stati na noge i podignuo je ruku protiv
bodeža koji je sijevnuo prema njegovu vratu. Porezao mu je
ruku i on je tjeskobno kriknuo, svalivši se natrag u klupu pod
pritiskom ljudi koji su režali.

Posvuda je bilo krvi koja je mrljala bijele toge i prskala
lica. Julije pomisli na sina i prestravi se od onoga što bi mu oni
mogli učiniti. U očaju odgurnuo je jednog napadača snagom
koja je kopnjela. Više se noževa zabolo u njegove noge dok se
njima grčevito branio.

Nije prestajao zvati u pomoć, znajući da može preživjeti
i najgore rane. Kad bi mogao dozvati Oktavijana, on bi posijao
strah među pomahnitale životinje koje oko njega kriče i laju.

Dvojica su ga držala za ramena koja su bila skliska od
krvi. Topla je tekućina grgoljala iz kuta njegovih usta dok mu je
snaga nestajala. Mogao je samo gledati kako mu dahću u lice,
dovoljno blizu da osjeti miris njihova daha.

»Čekajte«, čuo je kako veli neki glas, negdje u blizini.
Krvave su ruke pritisnule Julija na naslon klupe i on se
okrenu s očajničkom nadom da vidi tko ih je zaustavio.
Brat je koračao središnjim prolazom u kazalištu, s
rukama na leđima. Premda je Julije osjetio olakšanje, vidio je
da i njegov stari prijatelj nosi oštricu u ruci i bespomoćno se
svalio. Krv je tekla iz njegovih rana i učinilo mu se da oštrije
vidi dok su sva osjetila vrištala da ostanu na životu. Osjetio je
da su ga ispustile ruke njegovih neprijatelja, ali nije se više
mogao pomaknuti niti boriti.

»I ti, Brute?« rekao je.
Brut je pristupio klupama i podignuo nož do Julijeva
lica. U njegovim su se očima miješali velika tuga i likovanje
koje Julije nije mogao podnijeti.
»Da«, odgovorio je Brut blago.
»Onda me brzo ubij. Ne mogu živjeti i to znati«, rekao je
Julije, a glas mu se pretvorio u šapat.
Drugi su se ljudi odmaknuli sa strahopoštovanjem,
videći krv koju su prolili. Julije ih nije gledao. Polako je, ne
skidajući očiju s Brata, posegnuo za zgužvanim naborima toge i
podignuo je uvis.
Brut je u tišini gledao kako Julije prema svima njima
pokazuje prijezir. Pognuo je glavu ispod toge, zagnjurivši
uzdrhtale ruke u tkaninu. Zatim je sjeo savršeno mirno i čekao
smrt.
Brut je načas pokazao zube, zatim nožem probo tkaninu,
pogađajući u srce. Slika se poremetila kad su mu se ostali
pridružili, probadajući i probadajući sitno tijelo dok se nije
svalilo na bok i ostalo bez posljednjega znaka života.

Šum zasopljena daha bio je jedini zvuk na svijetu dok je

Brut oko sebe promatrao ljude u prostranom kazalištu. Svako je
oko bilo prikovano za obličje koje je ležalo među klupama,
mlohavo i ljepljivo od krvi. Tamna je tekućina umrljala njihova
lica i ruke, visjela je u sitnim kapljicama iz njihove kose.

»Napokon je mrtav«, promrmljao je Svetonije, tresući se
nakon iscrpljujuće mahnitosti od koje je oslabio i obnevidio.
»Što ćemo sada?«

Ljudi koji su stigli toliko daleko pogledali su u Bruta
očekujući odgovor.

»Sada ćemo izići«, rekao je Brut. Glas mu je drhtao.
»Izići ćemo odavde. Poći ćemo u Senat i kazati senatorima što
smo učinili. Uklonili smo tiranina iz Rima i neće na nas zbog

toga pasti sramota.«
Vidio je kako Svetonije briše nož i Brut pruži ruku da ga

zaustavi.
»Nećemo skrivati tragove. Neka krv pokaže čast onih

koji su imali hrabrosti stati na put tiraninu. Na ovaj smo način
spasili Republiku. Neka se to pokaže. Sada kad je otišao, Rim
može početi ozdravljivati.«

Njegove su oči blistale dok je promatrao figuru čovjeka
kojega je poznavao i volio.

»Počastit ćemo ga u smrti«, rekao je gotovo pretiho da bi
ga čuli.

Najbliži vratima počinjali su izlaziti i Brut je pošao za
njima. Ostali su ih slijedili, osvrćući se na prizor iza sebe kao da
se žele uvjeriti u njegovu stvarnost.

Koračali su crvenih ruku drevnim ulicama Rima i
koračali su ispunjeni ponosom.

POVIJESNA BILJEŠKA

Gaj Julije Cezar ostao je zapamćen po mnogočemu

drugom osim što je bio izvanredan general. Istina je da ima
malo vojskovođa koji bi se mogli s njim izjednačiti po
strateškoj vještini ili karizmatičnom vodstvu, ali to je samo
jedan dio priče. Republikanski je Rim mogao prijeći u carstvo i
bez Julija Cezara, ali mogao se i jednostavno raspasti. U jednoj
od najtežih kušnja u povijesti Cezar se uzdignuo do
nadmoćnosti da bi naposljetku slomio Pompeja kod Farsala.
Njegov je život bio most između dviju povijesnih era,
katalizator za carstvo.

Tijekom cijele svoje karijere pokazivao je istančano
razumijevanje politike, vlasti i manipuliranja. Neću reći da je
izmislio propagandu, ali sigurno je morao biti jedan od njezinih
najvećih i najranijih začetnika. Potkopavanje Pompeja kroz
javno pokazivanje blagosti bilo je smišljena politika. Julije je u
jednom pismu napisao. »Neka ovo bude nov način postizanja
pobjede; učvrstimo se s pomoću milosrđa i velikodušnosti!«

Pompej nikada nije razumio tu tehniku, iako je Ciceron
jasno prozreo barem jedan njezin dio. On je o toj politici
govorio kao o »podloj blagosti« i rekao je: »Od kojega god se
zla on suspregne, to rađa istu zahvalnost kao da je drugoga
spriječio da ga ne nanese.«

Pompej je bio nadmašen od sama početka građanskoga
rata, kad je zahtijevao da se galski vojskovođa vrati u Rim bez
potpore svojih legija. Cezar je proveo noć u ispitivanju savjesti
na rijeci Rubikonu gdje je raspravljao bi li gubitak života koji
proisteče iz građanskoga rata bio vrijedan i njegova života. S
karakterističnim samopouzdanjem zaključio je da bi bio

vrijedan i krenuo u munjevit napad na jug, s takvom brzinom da
je Pompej bio zatečen potpuno nepripravan. Nije mogao
obraniti grad i čak je zaboravio isprazniti riznicu dok je žurno
odlazio. To nije bilo ni potrebno. Goleme svote zlata što ga je
Cezar donio iz Galije obezvrijedile su rimski aureus za
zapanjujućih trideset postotaka.

Događaj tijekom blagdana Dobre božice zbio se kako
sam ga opisao, uključujući i činjenicu da se Publije maskirao u
ženu kako bi izbjegao otkrivanje. Publije je doista na sudu
oslobođen optužbe zbog preljuba, ali Cezar se svejedno razveo
od žene rekavši: »Cezarova žena mora biti iznad svake
sumnje.« Jamačno mu je postajalo sve važnije dobiti
nasljednika i on je morao razumjeti kako je nužno da zakonitost
njegova sina ne smije doći u pitanje.

Zbog zapleta i dužine radnje izostavio sam bitke u
Španjolskoj i Africi dok su Julije i njegovi generali nanosili
poraze legijama koje su bile vjerne Pompeju. Kad je došlo
vrijeme da potraži Pompeja u Grčkoj, predao je vlast u Italiji
Marku Antoniju i tada ga je Marko Brut prvi put izdao,
pridruživši se Pompeju protiv svoga starog prijatelja. Julije je
izdao zapovijed da ga poštede ako mogu što je, prema mojemu
mišljenju, jedan od najbolnijih prizora u povijesti. Oprost Brutu
nakon takve izdaje pokazuje više nego išta drugo Cezarovu
veličinu.

Julije se iskrcao u Oriku na zapadnoj obali Grčke. Nisam
uključio činjenicu da se morao vratiti u malenom brodu u Italiju
kako bi skupio više ljudi. Brod je zahvatila oluja i Cezar je
prema legendi rekao mornarima da se ne boje rekavši im da oni
prevoze »Cezara i njegovu sudbinu«. Duboko je vjerovao u
svoju sreću i čini se da ga je ta vjera vodila kroz sve događaje u
životu. Uspio je tako preoteti Pompeju grad Dirahij nakon
iscrpljujućeg noćnog marša.

Iako je centurion Decimo izmišljen, jedan je Cezarov
časnik sam sebi oduzeo život kao zarobljenik, rekavši da nije

naviknut primati milosrđe nego ga dijeliti. Može se samo
zamisliti kakav prijezir to pokazuje. Druga mala promjena je
činjenica da je Ciceronova žena Terencija bila u Rimu za
vrijeme građanskoga rata. Ona nije putovala u Grčku.

Pompejeva propast može se djelomice opravdati
njegovom bolešću o kojoj postoje neki dokazi, ili jednostavno
činjenicom da se on suprotstavio rimskom neprijatelju s
najslavnijom prošlosti živog vojskovođe. Bilo kako bilo,
Pompej je imao dvostruko više vojnika i barem četverostruko
više konjanika. Nije mu bilo potrebno graditi utvrde i voditi
obrambeni rat.

U jednom času Pompej je imao pobjedu na tanjuru.
Katastrofalan obuhvatili napad na Pompejeve snage je stvaran
događaj. Jedno je krilo bilo zadržano i Cezarove su kohorte bile
u rasulu. Cezar je zgrabio zastavu i pokušao okupiti ljude u
bijegu, ali oni su ga zaobilazili ostavljajući ga sama. Pompej je
bio uvjeren da je riječ o varci i nije krenuo u potjeru za
pobjeglim snagama, što je Julija navelo na opasku: »Danas bi
pobjeda pripala našim protivnicima da su imali nekoga tko bi
znao kako se pobjeđuje.« Izgubio je 960 vojnika u tom
povlačenju bez reda. Labijen je smaknuo one koji su bili
zarobljeni. Pompej je propustio najbolju priliku što će mu se
ikada ukazati. Njegovi su ga senatori vrijeđali što se tada nije
htio sukobiti s neprijateljem. Zahtijevali su da povede
agresivniji rat i on je na kraju pristao.

Kod Farsala je Pompej zapovijedao postrojbama iz
Španjolske, Galije, Germanije, Sirije i Makedonije, te rimskim
legionarima. Cezar navodi da je Pompej imao sedam tisuća
konjanika, iako bi to lako moglo biti pretjerivanje.

Zanimljiv slučaj Pompejeva zadržavanja čelne crte dobro
je potvrđen, iako različiti izvori nude različite razloge. Ja
osjećam, oslanjajući se na Pompejevu duboku formaciju od
deset redova, da je među njegovim ljudima vladao zastrašujuće
nizak moral i nervoza koju je Pompej primjećivao dok se

Cezarova vojska približavala. Suvišno je reći da je to bila
jedinstveno bijedna odluka generala koji je uništio Spartaka i za
četrdeset dana očistio Mediteran od gusara. Pravo stanje
Pompejeva duha nikada se neće doznati. Njegovi osobni zapisi
bili su ostali kod Farsala i Julije ih je dao spaliti ne pogledavši
ih.

Slijedio sam glavne događaje kod Farsala koliko su
poznati. Pompej je uporabio konjaništvo da razbije Cezarovo
desno krilo. Trebalo je vremena da se Pompejevi jahači
preustroje i okrenu, i za to se vrijeme Cezarova manja snaga
vratila i napala ih s leđa, tjerajući protivničke snage među
njihove linije. Cezarovi extraordinarii navalili su da unište
strijelce i probili se da udare na Pompejeve redove s boka i s
leđa. Brzo nakon toga slijedilo je potpuno rasulo.

Neizbježan je zaključak glede Farsala da Cezar ni u
kojem slučaju nije bio u stanju pobijediti. Sve prednosti su bile
na Pompejevoj strani, ali njegovi su se ljudi ipak slomili pred
veteranima. Valja spomenuti da je Julije bio zakonito izabrani
konzul koji je pokazao izvanredno milosrđe, bez premca u
povijesti. Korfinij je samo jedan primjer u građanskom ratu
gdje je pomilovao ljude koji su se borili protiv njega. Njegovi
su potezi imali svrhu potkopati Pompejev ugled na bojnom
polju i čini se da je u tome uspio. Vjerujem da je Farsal jednako
toliko trijumf propagande i shvaćanja koliko je i vojna pobjeda.

Cezaru je u aleksandrijskom pristaništu doista bila
predana glinena posuda s Pompejevom glavom. Egipćani nisu
željeli rimski rat u svojoj zemlji, iako se taj pokušaj da ga
spriječe pokazao uzaludnim. Zabilježeno je da je Julije plakao
zbog Pompejeve smrti, premda možemo samo nagađati o
njegovim razlozima.

Aleksandrija koju je Cezar vidio izgubljena je za
današnji svijet. Poput Farskog svjetionika, jednog od sedam
drevnih čudesa koje više ne postoji, većina ulica i građevina što
se spominju u ovoj knjizi sada je pod vodom. Suvremena

iskapanja stalno pronalaze kipove Kleopatre i njezina sina
kojega je imala s Cezarom, Ptolemeja Cezariona.

Možda nije iznenađenje što je rimski konzul, koji je
proveo u ratovanju glavninu zrela života, odjednom odustao od
svega nakon susreta s dvadesetjednogodišnjom Kleopatrom.
Priča o tome kako ju je Cezaru isporučio njezin grčki sluga
dobro je potvrđena, iako neki izvori kažu da je nije donio u
smotanom sagu nego u velikoj vreći.

Kleopatra je doista bila potomak Ptolemeja, jednog
Aleksandrova generala. Govorila je pet jezika i bila prva u
svom rodu koja je znala egipatski. U njezino vrijeme
Aleksandrija je bila prava mješavina kultura, s grčkim
građevinama na stupovima i egipatskim statuama na ulicama
kao što je bila Kanopska cesta.

Eunuhu koji je odigrao takvu ulogu u nadziranju mladog
Ptolemeja bilo je zapravo ime Pothinus, iako sam ga promijenio
da ne bude previše slično imenu Porfiris koje mi se svidjelo.
Panek zapravo znači »zmija«, što mi se činilo da pristaje. Cezar
je vratio Cipar Egipćanima kao ustupak u pregovorima nakon
zatočenja dječaka kralja. Istinit je prizor u kojemu mladi
Ptolemej plače i odbija napustiti utvrđenu palaču. Istina je
također da je trinaestogodišnjak, čim je došao do svoje vojske i
zaogrnuo se kraljevskim plaštem, smjesta zapovjedio da krenu
u napad. Nije preživio borbu za vlast u Aleksandriji.

Tijelo Aleksandra Velikoga također je izgubljeno, iako je
počivalo u Aleksandriji u Cezarovo doba, u staklenom lijesu
kako sam ga opisao. Tijelo je bilo pokriveno zlatnim listićima i,
s obzirom na to da je Aleksandar uživao položaj faraona i
božanstva, vjerojatno je bilo balzamirano.

Letimično sam prešao preko Cezarova vjenčanja s
Kalpurnijom godine 59. prije Krista. I Kleopatra je bila udana
za drugoga mlađeg brata u doba kad je stigla u Rim. Jasno je da
je postojala golema razlika između formalnih veza i stvarnih
osjećaja.

Julije Cezar doista se susreo sa sinom sirijskoga kralja na
svojem velikom putovanju prije povratka u Rim. Herod će
odrasti da postane čovjekom koji je naredio smrt svakog
prvorođenca u pokušaju da opovrgne proročanstvo koje je
pretkazivalo rođenje Krista.

Glasovita izreka »Veni, vidi, vici« (Dođoh, vidjeh,
pobijedih), potječe iz četverosatne bitke protiv Mitridatova sina
u Grčkoj. Da nije bilo te izreke, bitka bi se zaboravila kao jedan
od izgubljenih trenutaka povijesti.

Marko Antonije je tri puta pokušao okruniti Julija na
svečanosti Luperkalija u veljači, a ne na egipatskom trijumfu.
Zabilježeno je da je Julije izgubio strpljenje pri trećem
pokušaju, možda zbog toga što gomila nije pljeskala prizoru s
krunom na njegovoj glavi.

Usprkos tomu što se nije okrunio, Senat je Cezara osuo
nezapamćenim častima. Osim naslova kao što su dictator
perpetuus, imperator i otac svoje zemlje, bilo mu je udijeljeno
pravo da ga štuju kao božanstvo. Podignut mu je kip s
uklesanim riječima »Nepobjedivom bogu«. Imao je također
pravo nositi vladarska znamenja starih kraljeva.

Danas ne možemo potpuno znati razloge tim častima.
Možda je to bio pokušaj ljudi poput Cicerona da ga uzdignu
previsoko i otuđe od građana koji su ga voljeli. S druge strane,
takva promaknuća mogla su biti jedini način da Senat zadrži
vrijednost u Cezarovim očima. Kažu da je Kasije uvukao Bruta
u urotu s upozorenjem da će Senat proglasiti Julija kraljem. To
bi čak mogla biti istina.

Cezarova smrt dogodila se na martovske ide (petnaesti
dan) godine 44. prije Krista. Senat se doista sastao u Pompejevu
kazalištu, iako je nepoznato koliko je senatora bilo nazočno
ubojstvu. Nakon mnogo razmišljanja nisam uključio činjenicu
da je Cezaru bio predan svitak s upozorenjem da se sprema
urota. Čovjek koji mu ga je predao u ruke nekoć je služio Brutu,
i zauvijek će ostati sumnja je li iza upozorenja stajao osobno

Brut, čovjek jednako kontroverzan kao Cezar. To se upozorenje
nikada nije pročitalo i činilo mi se da bi ovdje bio nepotreban
zaplet.

Tilije Cimber držao je Cezara da mu Kaska zada udarac -
prvu od dvadeset tri rane. Samo jedna je bila izravno kobna što
pokazuje kakva je zbrka vladala među ubojicama. Cezar se
borio dok nije vidio da u tome sudjeluje Brut, zatim je prebacio
togu preko glave i sjedio nepomično dok nisu proveli svoj
naum. Hrabrost takva čina nadilazi svaki opis.

Kažu da je Cezar prethodne noći izjavio kako mu je
draži brz kraj nego mučenje povezano s bolestima i slabljenjem.
Možda ga je mučila njegova padavica, ali čovjek ne očekuje
smrt dok istodobno planira pohod na Partsku. I ne napušta
borbu za život kad je, napokon, dobio sina da produlji njegovu
lozu. Svetonije je kazao da je imao pedeset pet godina, premda
ta brojka ne može biti sigurna jer je nepoznat datum njegova
rođenja.

Julije Cezar imenovao je Oktavijana svojim
nasljednikom u oporuci i jedna je od velikih tragedija što
Oktavijan nije dopustio Ptolemeju Cezarionu da doživi zrelost.
Iako je Kleopatra nakon Cezarova umorstva pobjegla u Egipat,
to nije spasilo ni nju ni njezina mlađahna sina. Možda je istina
da oni koji drže vlast ne dopuštaju budućim protivnicima da
odrastu, ali ne bi se moglo reći da taj čin bio naročito
nemilosrdan.

Povijest vrvi pričama o ljudima koji su se kroz vatru i
borbu uzdignuli na moćan položaj - samo zato da bi im se
carstva urušila poslije njihove smrti. Cezar je bio postigao
položaj u Rimu kakav nitko drugi nikada nije uspio postići u
tolikim razmjerima. Iskoristio je moć da uvede novi kalendar,
dao je pravo građanstva svim liječnicima i učiteljima, preselio
je osamdeset tisuća najsiromašnijih da počnu nov život u
kolonijama. Svakomu je Rimljaninu darovao trista sestercija,
žito i ulje. Svaki se čovjek u njegovim legijama obogatio, a

centurioni su dobili po deset tisuća srebrenjaka. Njegovi su
trijumfi bili neusporedivi, uključujući i skretanje Tibera koji je
poplavio veliku Marsovu poljanu da bi se priredila žestoka
»pomorska bitka«. Njegove su gozbe ugošćivale desetke tisuća
uzvanika. Ipak je možda najveću sreću imao u tome što ga je
naslijedio Oktavijan koji je u njegovu čast preuzeo ime Gaj
Julije Cezar i poslije ostao poznat samo kao August. Njegova
čvrsta ruka zasnovala je najdulje carstvo što ga je svijet
upoznao. August je bio prvi imperator, ali Julije Cezar mu je
pripremio prijestolje.

Nikada nisam mogao povjerovati da je Brut sudjelovao u
ubojstvu Julija Cezara zbog želje da obnovi Republiku. To je
pouzdano bio razlog koji je sam navodio, čak je iskovao novac
kojim je zapravo slavio događaje što su se zbili na martovske
ide. Mislim da je u tome posebnu ulogu odigrao složen odnos sa
Servilijom koji je došao u prvi plan zbog činjenice da je Julije
napokon bio dobio nasljednika. Kako je Servilija nadživjela
Julija, tako je nadživjela i svoga sina te je prenijela njegove
ostatke poslije bitke kod Filipa.

Još jedna promjena koju sam učinio na ovim stranicama
utjecala je na Brutove motive. Cezarova kći Julija isprva je bila
obećana Brutu i ta bi mu veza pomogla da se uzdigne kroz
redove rimskoga društva. Ali pragmatični Julije prekršio je
obećanje da bi je umjesto toga dao Pompeju. To su ljudskiji
razlozi za mržnju, ali najjači su možda bili istančani uzroci
zavisti i razočaranja u njihovu osobnom odnosu. Konačni je
razdor možda jednostavno unio Cezarov javni oprost izdaje kod
Farsala. Slutim da je to Brutu moralo biti nepodnošljivo.

I naposljetku, ovomu sam nizu dao naslov »Imperator« s
namjerom da pokažem kako je vrijeme ljudi kakvi su bili
Marije, Katon, Sula i Cezar stvorilo imperij koji je nastao iza
njih. Naslov imperatora davao se svakom uspješnom generalu.
Julije možda nije bio okrunjen, ali u svemu drugome osim
imena on je bio čovjek koji je donio na svijet imperij.

U godinama koje dolaze možda ću morati napisati priču
o posljedicama ubojstva. Nijedan čovjek koji je okrvavio ruke u
Pompejevu kazalištu nije umro prirodnom smrću. To je na svoj
način također velika priča, ali morat će pričekati još koji dan.

Conn Iggulden

ZAHVALA

Mnoge su osobe posvetile svoje vrijeme i energiju ovim
knjigama. Ne mogu ih sve nabrojiti, ali moram posebno
zahvaliti Fioni i Ingrid za njihov izvanredno naporan rad. Hvala
isto tako svima onima koji su mi pisali. Dirnule su me njihove
reakcije na knjige. Napokon, moram spomenuti Inner Circle i
Janis iz Glasgowa koja me je navodila na smiješak tijekom
jednog dugačkog poslijepodneva.