Dr.Semir Osmanagic - Meditacija na svetim mjestima planete

Dr. Semir Osmanagich

MEDITACIJA NA SVETIM MJESTIMA
PLANETE

OD TIBETA, BUGARSKE, KAMBODŽE I KARIBA
DO MAKEDONIJE, ITALIJE, BELIZEA I EGIPTA

Sarajevo, 2018.

Autor: Dr. Semir Osmanagich
Copyright: Sva prava zadržava autor
Naslov: Meditacija na svetim mjestima Planete
Izdanje: Prvo
Izdavač: Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca”, Himze Polovine 12, 71000
Sarajevo, Bosna i Hercegovina, www.piramidasunca.ba
Za izdavača: Ahmed Bosnić, predsjednik Upravnog odbora Fondacije
Urednik: Sabina Osmanagich
Lektor: Sabina Osmanagich
Štamparija: CPU Printing Company, d.o.o., Bačići b.b., 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina,
www.cpu.ba
Za štampariju: Nedžad Džafić, direktor
Ilustrator i priprema: Haris Jašarević
Fotografije: dr. Semir Osmanagich
Recenzenti: Ahmed Bosnić, Slobodan Stajić
Godina izdavanja i štampanja: 2018.
Broj primjeraka: 1.000

CIP, Katalogizirano u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci Bosne i Hercegovine
Osmanagich, Semir
Nova arheologija: Meditacija na svetim mjestima Planete / Osmanagich, Semir / Fondacija
“Arheološki park: Bosanska piramida Sunca
O autoru: zadnje korice; bibliografske i druge reference u tekstu
ISBN:
COBISS:

Sadržaj

MEDITACIJA NA SVETIM MJESTIMA PLANETE
Od Tibeta, Bugarske, Kambodže i Kariba do Makedonije, Belizea, Italije i Egipta

1. DOMINIKANSKA REPUBLIKA

- Kakvu su Karipsku kulturu uništili konkvistadori?

2. SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE

- Riješena misterija Koraljnog dvorca na Floridi
- Ohajo (Ohio) – najveći zemljani radovi u historiji Planete: Kosmički energetski krvotok
- Zagonetno uzvišenje Seip
- Zemljana zmija Ohaja – rješenje vječne misterije?
- Miamisburg – najveće konusno uzvišenje u Ohaju
- Veliki krug u Newarku – Lunarna opservatorija je samo početak

3. HRVATSKA

- Istarska Zambratija, Sipar i Motovun
- Piramida u Teslinom Smiljanu?
- Čarobni otočić na zeleno-plavom Mljetu

4. BUGARSKA

- Belintaš – svetište na vrhu Bugarske
- Begliktaš
- “Kamena šuma” – “Pobiti kamani”

5. BOSNA I HERCEGOVINA

- Kosmički internet – Otkriće Teslinih skalarnih valova na bosanskim piramidama
- Izazovi Daorsona

6. SRBIJA

- Rtanj

7. MAKEDONIJA

- Megalitni opservatorij Kokino
- Sv. Naum

8. KAMBODŽA

- Angkor arheološki park
- Koh Ker piramida

9. FILIPINI

- Zaravnjene lobanje iz Butuana

10. KINA – MOJA TIBETANTSKA PUSTOLOVINA

- Gugi kraljevstvo
- Prvi susret s Kailashom
- Sveta jezera, Mandar megaliti i tibetanski rukopisi
- Kailash kora

11. ITALIJA

- Zašto je kriv toranj u Pisi?
- San Marino: san o slobodi
- Moć Firence
- Najvredniji dokument starog Egipta nalazi se u …?

12. JAMAJKA

- Bob Marley: energija muzike i ljubavi

13. KOLUMBIJA

- Kartagena – tri svijeta

14. PANAMA

- Embera, narod koji nestaje

15. BELIZE

- Lamanai – kontakt s polubogovima

16. INDIJA

- Projekt ”India One” – kombinacija duhovnosti i solarne centrale

17. EGIPAT

- Krah Egiptologije i Wikipedije u šesnaest koraka
- Abu Simbel
- Nedovršeni obelisk u Asuanu
- File hram
- Karnak
- Luxor
- Kolosi Memnona
- Abydos
- Dandera
- Giza plato
- Velika egipatska piramida
- Sfinga
- Meidum piramida
- Savijena piramida
- Crvena piramida
- Stepenasta piramida u Saqari
- Serapeum

Uvod

Gotovo da nema zemlje na Planeti bez misterioznih, drevnih megalitnih građevina, piramida i
artifakata. Zvanična nauka o njihovim graditeljima, vremenu gradnje i svrsi može samo nagađati.
Tko je znao za vezu suptilnih, podzemnih energetskih tokova i megalitnih blokova, elemenata
svete geometrije i vrlo specifičnih frekvencija?

Koliko im je u dolaženju do znanja pomagala moć meditacije?

Da li se i danas na tim lokacijama možemo 'povezati' s drevnim graditeljima i uz pomoć fokusirane
meditacije vidjeti slike prošlosti?

Knjiga 'Meditacija na svetim mjestima Planete' istražuje te mogućnosti u nama.

ČOVJEK S BAKLJOM

Piše: Ahmed Bosnić

Za neke je bio kaldejski i babilonski svećenik; za druge izuzetan istraživač i astrolog; treći su ga
smatrali znamenitim filozofom visokog obrazovanja; četvrti su ga doživljavali kao velikog
historičara i kroničara; peti su o njemu pisali kao o najboljem lingvisti, filologu i poligloti starog
vremena... a jedan starogrčki putopisac iz vremena Aleksandra Velikog (356. p.n.e. - 323. p.n.e.)
o njemu nadahnuto piše kao o „čovjeku s bakljom“ koji je „nosio svjetlost što je jasno obasjavala
prošlost ljudskog roda“.

Berossus je, uistinu, bio sve to i još mnogo više od toga!

Zašto je Berossus bitan za uvodnu riječ knjige „Meditacija na svetim mjestima planete“ (podnaslov
„Od Tibeta, Bugarske, Kambođe i Kariba do Makedonije, Italije, Belizea i Egipta“) Semira
Osmanagića?

Berossus je bio izuzetna ličnost. Moglo bi se reći da je cijeli život (rođen otprilike 350. p.n.e, a
umro otprilike 281. p.n.e.) tragao za odgovorima na teška pitanja iz različitih oblasti života i
prirodnih znanosti, a koja i dan danas podjednako izazivaju pažnju svjetske naučne javnosti. Ali,
najviše ga je interesirala prošlost ljudskog roda i pojava prvih civilizacija na Zemlji. Šta je tome
predhodilo – kada, kako i gdje?

Živio je u vrijeme svojevrsnog kulturnog bljeska u kome su prednjačili babilonski učenjaci. U tim
kreativnim vremenima iscrtane su prve zvjezdane mape i uspostavljeni temelji savremene
astronomije i matematike, a mudra naslijeđena znanja iz drevne prošlosti bila su uredno
zabilježena i pohranjena na glinenim pločicama u brojnim knjižnicama veličanstvenih babilonskih
hramova među kojima je dominirao Hram boga Marduka.

Berossus je, kako rekoh, gotovo cijeli svoj život proveo u knjižnicama babilonskih hramova,
odgonetajući poruke i sadržaje zabilježene klinastim pismom na glinenim pločicama. Zahvaljujući
tome, iza sebe je ostavio brojna zanimljiva svjedočanstva i spise u tri obimna toma nazvana
'Babylonika'. Dok se prvi i treći tom bave izvorima i nasljeđem kaldejske i babilonske kulture,
odnosno osvajačkim pohodom i vladavinom Aleksandra Makedonskog, drugi tom je veoma
značajan za temeljni sadržaj koji u svojoj knjizi obrađuje Semir Osmanagić - šta se na našoj planeti

događalo prije poznatih historiografskih činjenica? Jesu li prve civilizacije imale svoje uzore i
učitelje? Ko su oni bili i odakle su pristigli?!

Obilazeći svijet „od Tibeta, Bugarske, Kambodže i Kariba do Makedonije, Italije, Belizea i
Egipta“, otkrivač bosanskih piramida u knjizi „Meditacija na svetim mjestima planete“ pokušava
proniknuti u prastara vremena i odgovoriti na ova i mnoga druga slična pitanja koja su oduvijek
interesovala javnost i znanstveni svijet.

Ali, vratimo se Berossusu. Njegova ,Babylonika' u drugom tomu govori o vremenima i događajima
prije i poslije Velikog potopa pa sve do dolaska na vlast babilonskog kralja Nabu-Nashira
(Nabonassar, 747. p.n.e.- 734. p.n.e.), obuhvatajući vrijeme od fantastičnih - 432.000 godine (!?)
I ne samo to. Berossus pominje da pisana svjedočanstva, sačuvana u babilonskim hramovima,
obuhvataju vremenski period od više od petnaest milijardi godina (?!) i da su te kronike sadržavale
„ istoriju neba i mora; rođenje čovečanstva; vladavinu kraljeva i nezaboravnih akcija koje su
vodili“!...

Prava je šteta da danas niko pouzdano ne zna šta je sve u svom djelu zabilježio Berossus.
'Babylonika' je, nažalost, svedena na blijede fragmente koje su u svojim djelima citirali rimski
filozof Cornelius Alexander Polyhistor (105. p.n.e. – 35. p.n.e.), jevrejski historičar Flavius
Josephus (37. - oko 100.) , kršćanski hronograf Eusebius Pamphili (260/265 - 339/340) i grčki
povjesničar Abydenus o kome se danas ne zna mnogo. No, i ono što je ostalo od sadržaja drugog
toma 'Babylonike' uvjerljivo govori da su se na našoj majčici planeti minulih vremena smjenjivali
različiti oblici života i da oni nisu uvijek bili onakvi kako ih danas najčešće zamišljamo.

"Postojalo je vrijeme koje su ispunjavali mrak i vlaga“ – piše Berossus – „u kojem su živjela
najveća odvratna bića proizvedena dvostrukim principom. Pojavljuju se muškarci s dva krila, drugi
s četiri... Ukratko, postojala su stvorenja u kojima su kombinovani udovi svake vrste životinja,
riba, gmizavca, zmija i drugih monstruoznih životinja...“

O toj nesvakidašnjoj galeriji likova danas govore mnoge stare legende, prije svega, legende iz
vremena antičke Grčke.

Vratimo se sada Osmanagićevoj knjizi „Meditacija na svetim mjestima planete“. Na svom
zanimljivom putovanju „od Tibeta, Bugarske, Kambodže i Kariba do Makedonije, Italije, Belizea
i Egipta“, Semir Osmanagić je posjetio i istraživao najznačajnije prirodne i arheološke lokalitete,
među njima i one koje stoljećima nose oreol svetosti. Želio je da osjeti energiju tih tajanstvenih

mjesta i da pokuša proniknuti u njihovu milenijsku suštinu. Kako su nastala, ko ih je gradio, kada,
čemu su služila, zašto su oduvijek privlačila pažnju ljudi...?!

To se može jedino meditacijom.

Saznanjima do kojih je došao tim duhovnim (astralnim) izletima u daleku prošlost Semir se, ne
htijući, približio drevnim vremenima i iskustvima učenog kaldejsko-babilonskog mudraca.

„...Na uklesanim ravnim plohama u vulkanskim stijenama vidim procesiju“ – prenosi Osmanagić
sadržaj svoje meditacije prilikom posjete megalitskom lokalitetu Kokino u Makedoniji. –„Ljudi
su u bijelim odorama. Stoje na kamenju, grupice, simboliziraju zvijezde i nebeske procese. Jovica
se tada nije isticao duhovnim, već znanjima iz astronomije, matematike, nauke. Davao je
instrukcije gdje klesati, oblikovati, uklanjati i ravnati kamenito tlo. Nisu došli neprijatelji da unište
ovu lokaciju, već se svrha mijenjala tokom vremena. Od astronomske, funkcije su se mijenjale u
praktične, vezane za poljoprivredne i stočarske cikluse. Vremenom su se procesije prestale
organizirati, prvobitna funkcija je zamrla, vrh uzvišenja je napušten...“

Ili meditacija na vrhu 'Visokog hrama' u Srednjoj Americi:

„...Dobijam informaciju da je objekt 'Hram maski' pravio vladar iz tog doba. Njegov lik je uklesan
na prvoj maski sa lijeve strane, na zapadnoj strani piramide. Njegova supruga je na drugoj maski.
Piramida nema pravilnu orijentaciju jer nije pravljena iz energetskih razloga već isključivo kao
ostavština tog vladara. Glavna piramida je bila energetski jaka i to je svećenstvo osjećalo. Ispred
piramide bila je očišćena livada, a nasuprot još jedna široka stepenasta građevina. Stanovnici su se
skupljali između dva objekta. Dok su stajali na vrhu piramide, vladari su bili na vrhu svijeta, daleko
iznad naroda. Time bi naglašavali svoje božansko porijeklo...“

Ili, meditacija za vrijeme posjete Panami i narodu Embera:

„Tamo gdje su nekada živjeli (prastanovnici), ljubomorno su čuvali svoju teritoriju, svoj komadić
obale na rijeci. Nisu ratovali s drugima, ali su davali do znanja šta smatraju svojim. Spiritualni
život su povezivali s duhovima noći. Šume su donosile zvukove prema kojim su pokazivali
poštovanje. S duhovima umrlih su se povezivali tokom šamanskih procesija...“

Knjiga „Meditacija na svetim mjestima planete“ Semira Osmanagića je uistinu neobično i
zanimljivo djelo i ne može se porediti s drugim djelima koja pokušavaju osvjetliti daleku prošlost
naše planete te narode i civilizacije koje su u prošlosti egzistirali. Naprosto, sličnih djela nema.
Pisano je jednostavnim i razumljivim stilom vještog hodoljupca čija saznanja na meditativnim
izletima čekaju znanstvene potvrde.
Stoga, poređenje s učenim i mudrim Berossusom i njegovim istraživanjima prošlosti nije slučajno.
I jedan i drugi nose baklje novih spoznaja!

Ahmed Bosnić

NEBESKI ZAPISI O SVETIM MJESTIMA

Piše: Slobodan Stajić

Nestvarnu promenadu daruje nam ugledni istraživač, svjetski putnik i putopisac dr Semir
Osmanagich svojom knjigom „Meditacija na svetim mjestima Planete“, spajajući gotovo
nespojivo: Karibe i Tibet, Koraljni dvorac na Floridi i budističke hramove i sveta jezera, čudesni
arheološki park u Kambodži i bugarsko svetilište Belintaš, piramidu u Teslinom Smiljanu sa
bosanskim piramidama, „tri svijeta“ kolumbijske Kartagene i bajkovitosti ohridskog Svetog
Nauma, predivne italijanske gradove sa obalama svetog Nila i Nubije, piramidalne hramove
posvećene polubogovima u Belizeu i energiju muzike i ljubavi sa Jamajke, čarobni otočić sa
zeleno-plavog Mljeta i indijsku harmoniju duhovnosti i solarne energije, a Rtanj sa izazovima
Daorsona.

Blagodareći ovom nadahnutom vodiču kroz daleku prošlost, upoznajemo tako ne samo mnoge
nepoznate predjele Amerike, Azije i sjeverne Afrike, već i nama bliskog evropskog juga. Pri
tome, autor ne propušta da, posredno, u pojedinim dijelovima knjige oponira ne samo egiptolozima
i Wikipediji, u pogledu egipatskih piramida, već i „lažnim istinama“ koje su širili konkvistadori
dok su osvajali Južnu Ameriku i Karibe, a koje su i danas dominirajuće.

Zanimljivo je i da je većina ovih storija pisana tokom dugih autorovih letova između udaljenih
istraživačkih destinacija, pa otud i naslov ovom prikazu „Nebeski zapisi o svetim mjestima“.

Neobične fudbalerke

Mnogo toga već i nestvarnog u prilici je da sazna čitalac dok daruje poklonstvo ovoj knjizi. Tako,
prije dolaska bijelih osvajača na Karibe, starosjedioci iz Taino zajednice nisu znali ni za
međusobna ubijanja, ni za silovanja, ni za krađe. Sve im je to donio bijeli čovjek (kao što ponegdje
donosi i danas). Bili su i na daleko većem stepenu kulture nego što se mislilo. Imali su i svoje
trgove, procesije i rituale, a u te ceremonijale spadala je posebna igra sa loptom, gdje su i žene
igrale sa muškarcima! Poligamija i poliandrija bili su uobičajeni. Imali su i svoja groblja, a
„starješina je sahranjivan ispod zemlje, na drvenoj stolici“, kako opisuje Semir. Zbog svih tih
„naivnosti“ bijeli čovjek ih i desetkovao, šireći o njima lažnu „zastrašujuću sliku“.

Do poznanstva sa ovom knjigom vjerovatno je malo ko čuo za Koraljni dvorac na Floridi. Kao što
je predivni Tadž Mahal u dalekoj Agri nastao u spomen vječne ljubavi, koja se ne gasi ni poslije
smrti, tako je Koraljni dvorac nastao zbog neuzvraćene ljubavi! Podigao ga je jedan oniži Latvijac
u kome će sve biti ogromno, od kamenih fotelja do „ljubavnog stola“ u obliku srca!

Semir nas vodi u hodočašće i do budističke svete planine Kailaš na Tibetu, prebivališta boga Šive,
zatim svetog jezera Manasarovar, na čijim se plavim vodama ogleda hram Či Lo. Za mnoge Azijate
Kailaš je put ka nebu i najsvetije mjesto na Planeti. Ipak, da sve nije sveto u tom svetom dijelu
Tibeta, opominje „Dolina smrti“, gdje zauvijek završavaju oni koji se tokom napornog hodoščašća,
koje traje tri dana pješačenja, zbog iznemoglosti predaju sudbini.

I tako redom... Nižu se storije koje govore o zagonetnostima našeg svijeta, unikatnim simbolima,
poput Zemljane zmije u Ohaju, megalitnim opservatorijima, čarobnim predjelima i svetilištima,
građenim i u zahvalnost Suncu. Upravo je taj izvor svjetlosti i toplotne energije u mnogim minulim
kulturama smatran i „kosmičkim Ocem“, pa su mu stoga priređivana i „božanska služenja“. A neki
su, pak, u samom nebu vidjeli svog kosmičkog stvoritelja, gradeći božanske hramove posveće
njegovoj prozračnoj lelujavosti. Uostalom, „bogovi drže, ne Zemlju, već nebo“!

Kasnije su brojni moćni vladari gradeći hramove posveće bogovima, sami sebe proglašavali
ovozemaljskim božanstvima, smatrajući da će se nakon smrti sjediniti s njima i tako i sami postati
besmrtni! A kako navodi autor: „Po kmerskim i sanskritskim tekstovima, hramovi su morali biti u
potpunoj harmoniji s kosmosom, a raspored objekata i puteva pratilo je kretanje Sunca i Mjeseca.“

Autor opravdano smatra i da su mnoge iščezle i blistave civilizacije „samo svjedočanstvo da mi
nismo ni prva niti najrazvijenija civilizacija u historiji Planete“. Istovremeno, on u ansamblima
hramova i piramidama vidi „energetske mašine koje se spajaju sa energetskim zrakama s neba“,
pitajući se:„tko su bili kosmički arhitekti, odnosno inžinjeri, geodete, građevinci, kosmički urari,
koji su dobijali željene, vrlo specifične frekvencije?“

Semirov sag

Jedna od tih blistavih drevnih civilizacija, koja se, srećom, nije predala iščeznuću svakako je ona
nastala na tlu današnjeg Egipta, u dolini svetog Nila. Ipak, vjerovatno malo ko zna gdje su
pohranjeni možda i najvredniji dokumenti drevnog Egipta? A i to saznajemo iz ove knjige. Nije to
ni muzej u Egiptu, niti su to muzeji u nekih zapadnim metropolama (Londonu, Parizu i Berlinu),
koji se „kite tuđim perjem“, već je to Torino, gdje se nalaze, istina oštećeni, papirusi neprocjenjive

vrijednosti sa hronologijom egipatskih vladara. Tako je i nastala „Torinska lista egipatskih
kraljeva“.
Sve to, dakle, kao na kakvom drevnom sagu, razastire Semir Osmanagich, uz divne ilustracije i
vlastite meditacije. Kao svjetski putnik, koji se može ubrojati među globtrotere koji su obišli
najviše svetih mjesta, što zrače duhovnom i svakom drugom energijom, dao nam je još jedno
viđenje daleke prošlosti. Kao da je prizivao i slavnog Konfucija, koji je govorio: „Znati šta je
ispravno i propustiti to učiniti, nedostatak je hrabrosti“.
Jednostavno, bio je ponovo hrabar...

Slobodan Stajić

KAKVU SU KARIPSKU KULTURU UNIŠTILI KONKVISTADORI ?!
Taino zajednica na Karibima prije dolaska konkvistadora

Dolazak Kolumba i Španjolaca u “Novi svijet” započeo je na Karibima. Zna se gotovo sve o tome
kako su uništili “domorodce”. Ali, vrlo se malo zna o životu ove zajednice, njihovim socijalnim i
spiritualnim dostignućima.

Kristofor Kolumbo je 12. oktobra 1492. pristao uz obale velikog otoka, danas poznatog kao
Hispanjola, gdje su se smjestile dvije današnje države: Dominikanska Republika (2/3 otoka) i Haiti
(1/3 otoka).

Kolumbo je, s posadom, bio prvi Europljanin koji je sreo ljude iz Taino zajednice. Kasnije ih je
prozvao “Indijancima”. U njegovom opisu, Tainosi su “visoki, dobrih fizičkih proporcija, vrlo
plemeniti i ljubazni.”

I, nastavlja:

“Trgovali su s nama. Davali su nam sve što su imali i to dobronamjerno. Bilo im je zadovoljstvo
da nam usliše želje. Blage su naravi. Ne znaju za zlo. Ne ubijaju, niti kradu. Na svijetu nema boljih
ljudi. Vole svoje susjede kao sebe same. Govor im je najslađi na svijetu. Ljubazni su i uvijek se
smiju.”

Nakon 525 godina, obilazim područja gdje je Taino zajednica živjela: jug Floride, Portoriko,
Dominikanska Republika, St. Thomas, St. Marten, Bahami…

Španjolski svećenik Bartolomeo de Las Casas, koji je živio u Santo Domingu (današnjem glavnom
domikanskom gradu) pisao je 1561. u svojim hronikama “History of the Indies”:

“Kada sam došao u grad 1508. ostalo je samo 60.000 Indijanaca u gradu. Dakle, od 1494. do 1508.
više od tri miliona Indijanaca je nestalo u ratnim sukobima, bolestima, robovanju i radu u
rudnicima. Ko će mi u budućim generacijama vjerovati ovo?”

Rukovodeći se njegovim riječima, možemo pretpostaviti da se broj Tainosa na Karibima kretao na
nivou od deset miliona. Za razliku od tih procjena iz XVI stoljeća, današnji historiografi, osobito
španjolski, svjesno potcjenjuju broj “Indijanaca” i govore o cifri od 100.000 ljudi. Time bi se
razmjere njihovih barbarskih akata, nadaju se, znatno smanjile, pa gotovo zanemarile.

Osim na pomenutim otocima i Floridi, koje obilazim u januaru 2017, Tainosi su živjeli i na Kubi,
Jamajki, Trinidadu. Pretpostavlja se da su na ove otoke došli seobama iz Južne Amerike.

Najbolji muzej u karipskom svijetu o Taino kulturi nalazi se na istoku Dominikanske Republike,
u blizini grada La Romana. Pola sata vožnje taksijem od centra do zaštićene zone s golf i polo
terenima, vilama i apartmanima, alejama s palmama, hotelima i šoping centrima, za bogate i
privilegirane. U tom kilometarskom kompleksu je i Altos de Chavon, replika srednjevjekovnog
europskog grada. Popločane uličice, crkvica (koju je blagoslovio papa Ivan Pavao 1979),
amfiteatar za 5.000 posjetilaca (kojeg su otvorili koncertom Frank Sinatra i Karlos Santana 1982).
Naravno ono što privlači moju pažnju je “Regionalni arheološki muzej”, otvoren 1981.

***

Tragovi života na karipskim otocima sežu šest hiljada godina u prošlost. Siboni (Ciboney) kulturi
se pripisuje oblikovanje kamenih kugli koje su polagali u grobnice preminulih. Kugle su manjih
dimenzija, 10-30 cm promjera, oblikovane u vrlo pravilne sfere. Nema objašnjenja zašto baš
kamene kugle. Da li su znali za vezu geometrije sfera i energetskih polja?

U Muzeju su vidljive ukrašene kamene sjekire, petroglifi, sačuvani crteži u pećinama, sve dokazi
da ovdje nije riječ o primitivnim kulturama koje su se borile za egzistenciju i puko preživljavanje.
Umjetnost je neosporno bila sastavni dio svakodnevnog života.

Kameni alati, ali i alati od morskih školjki, elegantni su i pokazuju umijeće procesuiranja biljki,
životinja i morskih organizama za ishranu. Ovo predtehnološko društvo svojim prirodnim alatima
ne pokazuje inferiornost, već jednostavno život u skaldu s prirodom i onim što okolina nudi.

Vješto su pravili drvene kanue koji su mogli nositi od dvije do sto pedeset osoba, ovisno o
dimenzijama i namjeni. Spretni kao ribari, lovili su na nekoliko načina. Pravili su ribarske mreže
od pamuka i palminih listova s kamenčićima na završecima, koje su koristili na većim dubinama.
Pozicionirali bi se iznad jata, vještim pokretima bacali mrežu u zrak i onda bi ona svom širinom
prekrila jato. Zahvaljujući kamenčićima na završecima pletenih mreža, ona bi se sužavala i

zatvarala krug oko riba. Drugi način bio je upotreba luka i strijele te drvenih kopalja oštrih kao
harpun. Tainosi bi lovili ribe u plićacima bistrog Karipskog mora. Treći način bio je upotreba jedne
vrste vrša (kao na Jadranu), zatvorenih pravougaonih mreža koje su bile klopka za ribe.

Za lov su Tainosi koristili drveni luk i strijelu te koplja na čijem vrhu je bila riblja kost ili zašiljeni
kamen. Bogatstvo životinjskog, ptičjeg i morskog habitata im je omogućilo raznovrsnost prehrane.
Za razliku od muškaraca, žene su radile na zemlji i uzgajale različite domaće poljoprivredne
kulture.

Zahvaljujući prvim Europljanima, naučili smo i o socijalno-političkoj organizaciji Taino kulture.
Današnji otok Hispanjola su oni zvali “Ayiti”, po čemu su Haiti dobili ime. Ayiti je bio podijeljen
na osam provincija. Na njihovom čelu su bili starješine koje su Europljani nazvali “poglavice”.
Starješine su živjele u glavnom mjestu. U sekundarnim naseljima na čelu su bile lokalne starješine
koje su odgovarale hijerarhijski višim liderima. Poglavarstvo se prenosilo sa koljena na koljeno,
ali s majčine strane. Tako je, na primjer, smrću jednog starješine na vlast dolazio brat. Ako nije
imao braće, onda bi na red za vladanje dolazila muška djeca od sestre vladareve majke.

U naseljima je postojala hijerarhijska struktura. Osim vladara i njihovih zamjenika, u višoj klasi
su bili i šamani. Zatim slijede umjetnici, poljoprivrednici, ribari i drugi.

U središtu njihovih naselja nalazio se trg, nekada kružni, nekada kvadratni. Na njemu su održavani
festivali, utakmice, procesije i različiti rituali. Starješina je stanovao u najvećoj kući, s drvenom
konstrukcijom i terasom, a sve prekriveno palminim listovima. Na dnu piramide su bili obični
članovi zajednice koji su živjeli u velikim, kružnim, drvenim kolibama, s po pet do deset obitelji.
Poligamija je bila uobičajena i kod žena i kod muškaraca.

Najvažniji Taino festival se zvao Areito. Nekada je trajao danima. To je bila prilika da svi oboje
tijela u crvenu, bijelu i crnu boju i da stave najljepše ogrlice sa školjkama i sjemenkama. Do
izražaja bi dolazili individualni, glineni pečati s različitim geometrijskim oblicima koji bi, nakon
umakanja u razne boje, ostavljali karakteristične tragove na tijelu. Žene bi formirale liniju i
zaplesale. Muškarci bi svirali instrumente. Tokom dugih, ugodnih i toplih večeri starješine bi
pričale priče o nastanku Planete, mora i otoka, živog svijeta i njihovih predaka. Pjevali bi u
zahvalnost onima koji više nisu s njima i koji su im omogućili da žive sretno i zadovoljno.

Recitacije, pjesme i priče, pratili bi bubnjevi, frule, zvukovi školjki. To su bile prilike da nove
generacije uče kroz oralno predanje i da se spremaju da i oni jednog dana prenose znanje svojim
potomcima.

Prijatna klima tokom svih dvanaest mjeseci i blizina mora su uzrokom da su Tainosi uglavnom
bili goli. Udate žene bi počele nositi odjevne predmete od pojasa do koljena. Oženjeni muškarci
su osim odjeće od struka naniže, imali na rukama i oko vrata ukrasne komadiće sjajnih minerala.
Čest je bio i slučaj ukrasnih predmeta na uhu, nosu, oko pasa. Predmeti od zlata su bili česti kao
ukrasi i kod muškaraca i kod žena. Frizura je kod svih žena bila slična: duga kosa pozadi i kratko
ošišana naprijed.

Nekoliko je metoda sahranjivanja koje su se praktikovale na grobljima udaljenim od naselja.
Starješine su sahranjivane ispod zemlje, na drvenoj stolici, uz ukrasne predmete. Tainosi su
vjerovali da fizička smrt nije kraj života, već da individualna duša nastavlja da živi.

Igra s gumenom loptom bila je i ceremonijalne prirode, ali i oblik zabave. Dva tima koja su imala
i po 25 igrača, među kojima i žene, imali su za cilj da loptu što duže drže u zraku, da ne padne na
zemlju. Pri tome se nisu smjeli služiti rukama, već laktovima, koljenima, glavom. Pravougaoni
teren je bio obilježen kamenjem koje je oblikovalo linije igrališta. Interesantno je da su na nekoliko
mjesta pronađeni i monolitni krugovi, koji podsjećaju na kamene krugove na igralištima Maja u
Centralnoj Americi. Ima li se u vidu da su prvi stanovnici Kariba došli iz Belizea i Guatemale,
vjerovatno je riječ o tradiciji preuzetoj iz Srednje Amerike.

Spiritualni aspekt Tainosa bio je pod nadzorom šamana. Sve važne odluke su donošene na
ritualima koje su predvodili šamani koji su sjedili u ceremonijalnim stolicama. Muške glave bi se
okupile i započinjale proces “čišćenja” organizma. Uz pomoć drvenih špatula izazivali bi
povraćanje i izbacivali sadržaj želuca. Druga metoda bila je gladovanje prije otpočinjanja rituala.
Kada bi se očistili, onda bi koristili halucinogeni “cohoba” prah kojeg su udisali uz pomoć drvene
šuplje stabljike u obliku slova “Y” koja je pristajala u obje nosnice.

Tokom ovih “izleta” stupali bi u kontakt s duhovima predaka i duhovima prirode (“zemis”), tražili
bi savjete i sugestije oko donošenja najvažnijih odluka za zajednicu. Ovladali su tehnikama
astralne projekcije. Vidjeli bi svijet jasnije i nalazili odgovore na svoja pitanja.

Taino su vjerovali da su mora stvorena nakon velikog globalnog potopa. Duše umrlih išle bi u
podzemni svijet, a po noći bi se vraćale na zemlju.

***

Najveći karipski otok je Kuba. Na njemu su Taino imali 29 provincija. Španjolci su, po svom
dolasku, jednostavno osnovali svoje kolonijalne gradove na postojećim naseljima. Preuzeli su čak
i originalna imena. Tako i danas imamo imena iz Taino jezika: Havana, Batabano, Baracoa,
Bavamo… za gradove na Kubi. Ime “kuba” je također iz Taino jezika i znači “obilje plodne
zemlje” (cubao).

I drugi veliki otoci, kao Porto Riko, su bili podijeljeni na provincije u kojima se poštovala
vladavina starješina.

Taino kultura je ostavila iza sebe znakove pismenosti. Često su koristili petroglife čiji se ostaci i
danas mogu naći u pećinama i nacrtani na kamenju. Iz njihovog govornog jezika, Španjolci su
preuzeli riječi kao što je “barbacoa” (barbecue ili roštilj), “kanoa” (kanu), “tabaco” (duhan), “bat
ata” (slatki krompir), “juracan” (hurikan) i druge koje se koriste i u španjolskom i u engleskom
jeziku.

***

Prilikom svog prvog susreta s Taino zajednicama na Bahamima, Hispanjoli, Kubi i Portoriku,
Kolumbo ih je prozvao “Indijancima”. U to vrijeme, on je mislio da je doplovio do Indije. Ovaj
naziv postao je uobičajen za domaće stanovništvo u Centralnoj i Sjevernoj Americi.

Na svom prvom (1492.) i drugom (1493.) putovanju, Kolumbo nije imao žene u posadi. Prvi susreti
španjolskih mornara s Taino kulturom doveo je i do pokazivanja pravog lica Europljana: silovanja
domaćih žena. Na taj način, rođeni su prvi mestici.

Prilikom svog drugog putovanja, Kolumbo se vratio s preciznim instrukcijama sa španjolskog
dvora. Tražio je od svakog pripadnika Taino kulture starijeg od 14 godina da za kralja pripremi
mjeru zlata (jedinica se određivala veličinom stomaka sokola). Ukoliko to ne bi ispoštovali tražili
bi 12 kg pamuka. Onima koji to nisu uspijevali donijeti odsijecali bi ruke i ostavljali ih da iskrvare
do smrti, kao brutalan primjer ostalima.

Sa Španjolcima su došle i bolesti sa europskog kontinenta, a prije svega male boginje. Tainosi nisu
imali prirodnog imuniteta, i u roku od samo nekoliko godina, 90 posto populacije je zbrisano sa
lica zemlje.

Oni koji su preživjeli postali su robovi. Španjolci su nametnuli sistem u kome su Tainosi
privređivali za njih, bilo kroz poljoprivredu ili rad u rudnicima. Zauzvrat su im “dali” svoj
obrazovni sistem (učenje španjolskog jezika), pokrštavanje, mizerne plate i “zaštitu”.

Kada su Tainosi vidjeli s kime imaju posla pokušali su se organizirati i boriti protiv nasilnih
Europljana. Ali, nisu imali adekvatno oružje, većina ih je stradala od bolesti, izgubili su svoju
socijalnu organizaciju i vođstvo. Nekoliko pobuna je krvavo ugušeno. Zabilježeni su slučajevi
mirnog protesta, kada su Tainosi bojkotirali poljoprivrednu proizvodnju i čitava naselja su umirala
od gladi.

U samo nekoliko decenija desetomilionska nacija je zbrisana sa lica Planete. Uništen je jedan način
života, a sve u ime zlata i teritorija za španjolsku krunu. Jedan od najsramnijih perioda u historiji
ljudske zajednice.

Interesantno je da je još uvijek ispred zgrade vlade u Nassau (Bahami) veliki kip Kristofora
Kolumba.

Taino kultura je zauvijek nestala. Male preživjele grupe mestika pokušavaju oživjeti Taino
tradiciju. Činjenica je da u njihovim venama teče mali procenat krvi njihovih predaka, ali
nedovoljan za veći pokret i uticaj u regionu. Nekoliko hiljada se danas izjašnjava kao “Španjolsko-
američki Indijanci”, a blizu deset hiljada kao “Tainosi”.

Iskorjenjivanjem Tainosa sa Kariba, Španjolci su počeli dovoditi crne robove iz Afrike na Karibe
da rade za njih. Njihov broj je bio toliki da su ubrzo postali većinsko stanovništvo, što se zadržalo
i do danas.

***

Prisjetimo se prvog Kolumbovog dojma o Tainosima 1492. godine:

“Ljubazni su i uvijek se smiju”.

Šta je cilj života?

Ne gomilanje materijalnog bogatstva ili tehnike u našim domovima. Cilj bi trebao biti da budemo
sretni, zadovoljni, ispunjeni duhovim znanjem. Pri tome je osmijeh izraz naše životne punoće.

Čini se da se tehnološka civilizacija Europe trudila da takve primjere sretnih ljudi zauvijek izbriše
sa tla Srednje, Sjeverne i Južne Amerike, Afrike, Azije i Australije.







































RIJEŠENA MISTERIJA KORALJNOG DVORCA NA FLORIDI

“Otkrio sam tajne piramida, pronašao kako su Egipćani i drevni graditelji u Peruu, Jukatanu i Aziji,
samo primitivnim alatima, podizali i ugrađivali višetonske objekte”, pisao je graditelj Koraljnog
dvorca na Floridi Edward Leedskalnin 1930-ih.

Privučen tim tekstom i impresivnim megalitnim parkom, prvi put sam pisao o Edovim
dostignućima prije gotovo dvadeset godina. Moj tekst je tada nastao kao plod istraživanja izvora
na internetu. Među njima su i tvrdnje da je “Ed pronašao način da usmjeri gravitacionu silu
koristeći zemaljski magnetizam, pri tome koristeći hiperdimenzionalnu fiziku.”

Zbilja, bilo je teško naći racionalno objašnjenje kako jedan čovjek, visine 150 cm s 55 kg tjelesne
mase, može obraditi, prenijeti i formirati megalitni park s više od hiljadu tona materijala.

Početkom 2017. sam se, u pokušaju da nađem rješenje za ovu misteriju, napokon i našao na licu
mjesta. Posjetio sam Koraljni dvorac kojeg je, od 1923. do svoje smrti 1951., gradio Ed
Leedskalnin.

Nisam siguran da li je Ed pronašao tajne gradnje piramida, ali mi se čini da za Edov podvig postoje
sasvim racionalna objašnjenja.

***

Edward Leedskalnin je rođen 10. augusta 1887. u Latviji. U tridesetoj godini života zakazao je
vjenčanje, neposredno uoči migrantskog puta u Ameriku. Međutim, dan prije vjenčanja, nesuđena
supruga, šesnaestogodišnja Agnes Skuvst (prema drugim podacima Hermine Lusis), odbija da se
uda za njega riječima da je “prestar za nju”.

Ed dolazi u Ameriku 1913. slomljenog srca i za kratko vrijeme promijenio je nekoliko država. Iz
Kanade je otišao za Kaliforniju, pa Teksas i Oregon. U Portlandu (Ohio) su mu dijagnosticirali
tuberkulozu i preporučili da zbog klime ode na Floridu. Tu se skrasio do kraja života.

U gradiću Florida City je kupio ekru zemlje (4.000 kv.m.) za 12 dolara. I započeo sa životnim
projektom: izgradnjom megalitnog parka posvećenog svojoj nesuđenoj ljubavi koja mu nikada nije
došla u Ameriku.

Svi oni koji su pisali o Edu ili ga poznavali, slažu se u jednom: niko ga nikada nije vidio dok radi,
obrađuje kamen, prenosi ga, uspravlja i montira na željenu lokaciju. Stoga su mnogi govorili da
Ed ima nadljudske moći, ako je u stanju da prenosi višetonske kamene blokove bez ičije pomoći i
bez kranova ili druge mehanizacije. Ed bi jednostavno rekao da je on “znao za tajnu graditelja
piramida, i ako je on njome ovladao, to može bilo ko drugi.”

Ed je izgradio svoj kameni park 1923. i nazvao ga “Edovo mjesto”. Naplaćivao je ulaz po deset
centi. Međutim, Florida City je bio najjužniji američki kopneni gradić, zabačen i s malo posjeta.

Trinaest godina kasnije, Ed odlučuje da se preseli sjevernije, u današnji grad Homestead, južno od
Majamija. Prema jednoj verziji, razlog za selidbu je bio planirana izgradnja naselja neposredno uz
njegov park, čime bi bio prisiljen da prestane s gradnjom novih eksponata, jer nije želio da ga neko
vidi dok radi. Prema drugoj verziji, park mu je jednostavno bio zabačen, van glavnih
komunikacijskih puteva te je nedovoljno zarađivao.

Ed kupuje 12 puta veću parcelu i to samo za deset dolara. Tada zapuštena, ubrzo je postala vrlo
atraktivna, jer se našla na samom početku auto-puta u izgradnji - US-1.

Ed se našao pred velikim izazovom. Trebao je preseliti kompletan kameni park sa jedne lokacije
na drugu. Pri tome nije želio pomoć, mehanizaciju niti da itko bude prisutan dok radi. Preseljenje
je započeo 1936. i trajalo je punih godinu dana.

Svjedok preseljenja bio je Orval Irwin, Edov susjed iz tog vremena. Tada četrnaestogodišnjak,
vozio je kamion. S Edom se dogovorio da mu prebaci sav njegov alat i opremu sa jedne lokacije
na drugu. Orval je kasnije napisao knjigu (“Mr. Can’t Is Dead”) u kome detaljno opisuje ono što
je znao o znamenitom Latvijcu.

Preseljenje alata je trajalo dva dana. U mnoštvu alata kućne izrade isticali su se metalni i drveni
dijelovi koje je Ed sam pravio. Među njima bili su čekrci, valjci, koturovi, poluge, pile… Najveći
komad opreme je bilo masivno deblo bora prerezano na jedan metar visine, ostavljeno zajedno s
korijenskim sistemom. Ovo je Edu služilo kao oslonac za podizanje tereta.

Orval je pomogao Edu da alat utovari i istovari. I to je bila jedina poznata pomoć Edu u njegovim
aktivnostima. Kada su završili Ed je isplatio Orvalu dogovorena dva dolara. Obojica su bili
zadovoljni. Ed je mogao nastaviti s izgradnjom drugog parka, a Orval je, nakon što je odbio 20
centi za gorivo, imao profit od $ 1.80 dolara što je bio ekvivalent dvije dnevnice odraslom čovjeku.

***

“Edovo mjesto” je mijenjalo ime u “Kamena kapija”, da bi danas bilo poznato širom svijeta kao
Koraljni dvorac. Još do 1923. napravio je većinu svojih instalacija. Obrađivao je krečnjak nastao
taloženjem koralja na floridskom tlu. Nekada davno, Florida je bila na dnu mora i kada se Atlantik
povukao, zemljište je bilo prepuno koraljnog kamena.

Ed je radio po noći, uz svjetlo lanterne. S obzirom da je njegov kraj bio bez javne rasvjete, niko
mu nije ni dolazio po noći.

Na ulazu u njegov kameni park bio je trotonski blok u obliku trokuta. Lijepo obrađen sa svih strana,
stajao je nekoliko centimetara iznad zemlje i zatvarao ulaz u park. Iznad njega je bilo zvono. Kada
bi posjetioci pozvonili, a Ed je imao vremena za njih, sišao bi do kapije, pozdravio ih i pozvao da
uđu. Pomaknuo bi metalnu prepreku s kamenog bloka i zamolio posjetioce da gurnu blok. Oni bi
se pripremili da svom snagom guraju kamenu grdosiju, međutim blok bi se pomjerio bez ikakvog
otpora. Nakon što bi ušli, Ed bi višetonski blok zaustavio malim prstom. To je bio odličan uvod u
čuda koja su ih očekivala u parku.

Ed je, naime, probušio blok tačno po sredini, provukao cijev (osovinu od Fordovog modela T),
postavio je na flašu od koka-kole i tako perfektno balansiranu, mogao je pokretati bez velikih
napora.

U svom prvom parku Ed je ulaz naplaćivao deset centi po gostu. Nakon preseljenja, sugerirao je
donaciju od 25 centi.

Upitan zašto je izgradio kameni park, odgovarao bi: “Zbog svoje slatke šesnaestogodišnjakinje”.
Kasnije, preseljenjem, tematika parka se donekle promijenila i postala je više turistička atrakcija,
a manje čežnja za izgubljenom ljubavi.

Ed je tvrdio da mu ne treba osiguranje za kameni dvorac. Naime, u njemu nije bilo ništa što je
moglo izgorjeti. A što se tiče posjetilaca, izvjesio je znak: “Budite pažljivi. Sve što radite je na vaš
vlastiti rizik.”

Koraljni dvorac zbilja nalikuje na pravi dvorac. Od hiljadu tona blokova napravljene su zidine,
toranj, kameni namještaj i kamene umjetnine. Kada se uđe u dvorište, dočekaju vas dvije kamene
fotelje, svaka mase po 500 kg. Na njima nisu vidljivi tragovi obrade dijetlom i čekićem. Čini se
kao da ove fotelje izrastaju direktno iz zemlje. Kada sjednete u jednu, počnete se ljuljati. Riječ je
o foteljema za ljuljanje gdje je Ed ponovo pokazao svoju sklonost ka perfektnom balansu.

U nastavku su tri kamene fotelje za čitanje. Postavljene su na tri strane svijeta pod uglovima od 90
stepeni, jedna prema drugoj. Budući da Ed nije imao struju, koristio je dnevnu svjetlost za čitanje.
Kako se sunce pomjeralo na horizontu, tako se on premještao sa jedne fotelje na drugu. Fotelje su
udobne i univerzalnih dimenzija, koje je postigao polukružnim oblikom. Jedino se središnja fotelja
izdvaja po dvije kamene prečke na koje bi Ed naslonio stopala. One nas podsjećaju da je bio vrlo
sitan, samo metar i po visine. Fotelje su oblikovane svaka iz po jednog komada kamena.

Slijedi veliki stol s kamenim foteljama za ljuljanje oko njega. Stol ima oblik države Florida. U
donjem dijelu je izbušio rupu koja predstavlja najveće floridsko jezero Okeechobee. Prilikom tura,
Ed bi zaljuljao prvu fotelju, onda bi išao redom i sve ih zaljuljao. Pred zadivljenim posjetiocima
bi pokazivao na čelnu fotelju i govorio:

“Ovo je fotelja za Guvernera Floride, a ostale su za senatore. Dok bi se ljuljali u foteljama mogli
su smišljati kako da podignu poreze u državi.”

Ed je često navraćao u lokalnu biblioteku, čitao knjige o astronomiji, matematici, fizici, geografiji.
Stoga ne čudi da ima instalaciju “Polaris teleskop”. Ova se instalacija sastoji od dva kamena bloka.
Onaj veći se nalazi šest metara izvan zidina Koraljnog dvorca. Blok ima visinu od osam metara i
masu od 18 tona. Na njemu je uklesan broj “1940” prema godini kada je ovaj megalit završen i
uspravljen. Pri vrhu bloka je kosa rupica u kamenu. Prvi blok ovog teleskopa, koji se nalazi u zidu
dvorca, također ima rupu. Kada se kroz ove dvije rupe fiksira nebeski svod, u njima se pojavljuje
zvijezda Sjevernjača (Solaris). Dužim posmatranjem, Ed je uočio da se Sjevernjača pomalo kreće
na nebu. Ukrstio je dvije žice, formirajući četiri kvadratića. Sjevernjača se u različita godišnja doba
kretala unutar ta četiri polja. Ed je pažljivo posmatrao kretanje Sjevernjače na noćnom nebu.

Zahvaljujući ovom unikatnom teleskopu, Ed je mogao odrediti i kretanje planete Zemlje. To mu
je poslužilo da napravi još jedan sjajan i originalan kameni izum: Sunčev sat. Bio je kalibriran
prema podnevu tokom zimskog i ljetnog solsticija.

Naime, u udubljenom kamenu je nacrtao izdužene elipse, a u njima je ugravirao dnevne sate od
9:00 ujutro do 16:00 popodne. Ed je smatrao da je ovo period kada čovjek treba da radi te ga drugi
sati, prije i poslije ovog perioda, nisu zanimali, pa ih, stoga, i nema na Sunčevom satu. Poluelipse
su predstavljale pune sate i bile su označene brojevima; druga polovica ovih elipsi nije bila
označena i predstavljala je polovinu sati. Iznad ovog kamenog udubljenja je postavio metalnu
pločicu (“indikator”) u drugi kameni blok. Sjenka koju je ova pločica bacala na Sunčev sat
pokazivala bi tačno vrijeme. Bez mnogo vježbe, svako može odrediti tačno vrijeme na ovom satu.
Ed je tvrdio da mu je Sunčev sat bio precizniji od bilo kod sata njegovih posjetilaca i često bi ih
korigirao u tačnom vremenu.

Prva kamena koraljna stolica za ljuljanje koju je Ed napravio, mase od 350 kg, izdvaja se svojom
elegancijom. Ova stolica je Edu bila posebno prirasla za srce te ju je postavio na kameni blok iznad
Sunčevog sata, u samom središtu Koraljnog dvorca da je svako može vidjeti.

Najčešće fotografirane skulpture iz Edovog dvorca su one s motivom Mjeseca. Naime, Ed je
oblikovao tri bloka: jedan u obliku mjesečeve prve četvrtine, s druge strane je postavio zadnju
četvrtinu Mjeseca, a ove dvije skulpture imaju masu po 18 tona svaka. U sredini je puni Mjesec s
impresivne 23 tone. Ispod ovih skulptura, Ed je postavio bazen s ribicima. Na jednoj strani bazena
bio je viši zid, za visoke ljude da se naslone i slikaju, a na drugoj strani niži zid za djecu i niže
osobe. Danas je tu bazen u koji se ubacuju novčići i zažele želje. Novac ide u humanitarne svrhe.

Vrlo poznati motivi iz dvorca nalaze se na istočnom zidu. Riječ je o planetama koje je Ed
oblikovao. Jedna od njih je Mars na čijem kamenom vrhu je zasađena biljka. Edu je to simbolično
značilo da ima života na ovoj planeti. Sljedeća je Saturn sa svojim prstenovima. Na koncu je još
jedan (polu)Mjesec, visok šest metara i ponovo 23 tone. Ed ih je originalno napravio u Florida
Cityju i prebacio ih u Koraljni dvorac.

Ed je smatrao da je kuća tron svakom čovjeku. Stoga je i napravio prijestolje sebi (dvotonski blok),
svojoj zamišljenoj dragoj, kolijevku za bebu i vrlo neugledan i mali stolac za “punicu”. To je bila
najneudobnija kamena fotelja u dvorcu. Čini se da se uloga punice ne mijenja kroz vrijeme i epohe.

Pored toga što nije imao struje, Ed nije imao ni vode. Iskopao je bunar, u “živom” kamenu.
Napravio stepenice, ogradio ih pokretnim kamenim krugom. Donje nivoe bunara Ed je koristio za

skladištenje i hlađenje, kao frižider. Iz bunara je Ed uzimao vodu kojom je ujutro punio malu kadu
u kamenu. Do popodne bi se voda ugrijala na floridskom suncu i tu bi se kupao. Dimenzije kade
su me ponovo podsjetile na Edov nizak rast i ovaj veličanstveni izazov koji je sam sebi nametnuo
gradnjom ovog megalitnog parka. U blizini je šupljina u kamenu, ispunjena vodom, njegovo
ogledalo nad kojim bi se brijao.

Posebno impresivna je osmotonska kapija koja nije bila u funkciji prilikom moje posjete 2017.
Naime, gotovo pet metara dugačak blok, debeo pola metra i širok dva i po metra mogao se pomicati
samo jednim prstom. Ed je odlično znao principe balansa i niveliranja. Locirao je ovaj blok između
zidova, na udaljenosti manjoj od jednog centimetra i pomjerao ga bez ikakvog napora. Kroz
sredinu je umetnuo usku metalnu cijev, a na dno postavio automobilski zupčanik.

Kako je postigao perfektan balans ovog neravnomjernog bloka, ostaje misterija. Kada se kapija
“pokvarila” 1986, šest ljudi i kran nosivosti od 50 tona su pomakli blok i ustanovili da je rđa, koju
je puštao željezni zupčanik, uzrokom zastoja.

Najviši blok u čitavom dvorcu je Obelisk. Stoji 13 metara iznad zemlje, dva metra u zemlji, i ima
masu od 26 tona. Rupa blizu vrha je oblikovaa kao Latvijska zvijezda. Nekoliko uklesanih godina
govori o datumima kada je Ed rođen, preselio u Ameriku, oblikovao ovaj blok i preselio ga u
Homestead. I, ponovo, otvara se pitanje kako je ovaj sićušni čovjek, gotovo goluruk, oblikovao,
premještao i uspravljao ovakve kamene gromade?

U Riplijevoj zbirci “Vjerovali ili ne” nalazi se i Edov Ljubavni stol. Masom od 2.300 kg ovo je
najveći ljubavni kameni stol na svijetu u obliku srca. Ovdje se nalazi već 80 godina, a danas
povremeno služi za vjenčanja na Valentinovo.

Ovdje se ne završava lista Edovih čuda. Tu su i dvosmjerne fotelje (partneri bi sjedili jedan
nasuprot drugom), kameni roštilj, ugao za neposlušnu djecu, spavaća soba, fotelje za obitelj
medvjeda iz priče o Zlatokosoj i tri medvjeda, kišobran fotelja i drugi.

Na spoju dva zida, na jugoistoku, je dvospratni toranj. Ukupna masa korištenih ugradbenih
kamenih blokova je 243 tone. Pojedinačni blokovi koji obrazuju zidove su između četiri i devet
tona. Ovdje je Ed koristio cement kao vezivo, da bi ojačao strukturu u slučaju hurikana. U
prizemlju mu je soba s alatima, a na spratu prostorija u kojoj je stanovao.

Šesnaest stepenica vodi do njegovog stana (podsjećanje na njegovu šesnaestogodišnjakinju?).
Krevet napravljen od drvenih dasaka mu je bio na lancu, tako da ga je mogao dići nakon upotrebe.
Originalni predmeti u ovoj prostoriji su i staklenke koje je koristio, komadi odjeće, police na
kojima je ostavljao stvari, stolica za ljuljanje. Pravougaona kutija sa žicama je njegov ‘kućni
radio”, kojeg je sam sastavio. Do štednjaka, koji visi u zraku, vodi cijev, koja je u sredini bila
namočena u kerozin. Razlog: ako bi se insekti pokušali spustiti metalnom cijevi do hrane na
štednjaku, utopili bi se prethodno u kerozinu.

***

U odgovoru na pitanje kako je Ed Leedskalnin oblikovao, pomjerao, podizao i montirao više od
hiljadu tona blokova tokom svog života, koristim tri elementa: originalne alate koji se nalaze u
njegovom tornju, zapise njegovog prijatelja Orvala Irwina (knjiga ”Mr. Can’t is Dead!”) i
djelomično otvorene sekcije kamenoloma, lociranog odmah do zidina Edovog Koraljnog dvorca.

Među alatima Eda Leedskalnina bili su, kao što sam pomenuo čekrci, valjci, koturovi, poluge, pile.
Metalnim pilama Ed bi polako i precizno rezao kamene blokove. Polugama i slaganim kamenima
bi ih polako dizao i nastavio precizno sjeći. Kada bi ih odrezao, uspravljao bi ih čekrcima, lancima
i polugama. Kako bi pomjerao blokove tako bi postavljao manje kamenje sa strana.

Iznad blokova i lanaca bi postavljao masivne, čvrste i visoke drvene tronošce. Oni su imali ulogu
kranova. Kombinacijom nekoliko lanaca i čekrka bi višestruko povećavao kapacitet/nosivost.
Lokacije lanaca naizmjenično bi premještao s jedne na drugu stranu blokova, dok ih je pomjerao
u željenom pravcu.

Danas se u Edovoj sobici za alat i opremu nalazi manje od 10 posto onoga što je Ed imao između
1920-ih i 1950-ih godina. Preostali alati bi mogli stati u gepek malo većeg auta. Kada ih je
originalno prenosio iz Florida Cityja u Homestead, trebale su mu dvije kamionske ture.

Prije kupovine lokacije u Homesteadu Ed se uvjerio da ispod zemlje ima dovoljno kamenog
materijala za obradu. Gotovo čitava južna Florida se sastoji od krečnjaka nastalog na bazi koralja.
Zbilja, 30 cm ispod nanosa zemlje i danas se nailazi na koraljni kamen.

Ed bi pažljivo rezao kamen i uspravljao ga formirajući zid oko svojih kamenih eksponata. Nije
koristio nikakav vezivni materijal. Ipak, blokovi prijanjaju perfektno jedan uz drugi. Sunčevi zraci

ne prodiru između blokova. Hurikan “Andrew” iz 1982, najviše kategorije 5, direktno je pogodio
Koraljni dvorac, ali se niti jedan kameni eksponat nije pomaknuo iz svog ležišta.

Orval Irwin je u svojoj knjizi o Koraljnom dvorcu napravio niz ilustracija, koje napokon otkrivaju
tajnu njegove gradnje. Ručno napravljeni alati i oprema bili su samo pomoćno sredstvo iza kojeg
je stajala Edova genijalnost, upornost, strpljivost te pažljiv i mukotrpan višedecenijski rad.

***

U 64. godini Ed se razbolio. U novembru 1951. postavio je znak “Otišao u bolnicu” na ulazu u
svoj kameni dvorac i autobusom se prevezao u “Jackson Memorial Hospital” u Majamiju..

Nakon 28 dana, u decembru 1951, Ed je preminuo od zatajenja bubrega.

Na obdukciji mu nisu pronađeni tragovi tuberkuloze. Pogrešno su mu je dijagnosticirali u mladim
danima i zbog krive dijagnoze je završio na Floridi.

Koraljni dvorac je upisan u Nacionalni registar historijskih lokacija na Floridi 2011. godine.