KOH KER PIRAMIDA
Na sjeveroistoku Kambodže nalazi se Koh Ker kompleks hramova. Konvencionalna priča ide
ovako:
“Armijski general Jayavarmal odmetnuo se od centralne vlasti u milionskom Angkoru, odakle je
njegov ujak vladao čitavim Kmerskim carstvom. Jayavarmal gradi kompleks od više od 70
hramova, proglašava se kraljem, a Koh Ker postaje glavnim gradom. Historija ga pamti kao
odmetnutog kralja Jayavarmala IV.”
Moj dolazak u Kambodžu imao je, osim posjete kompleksu piramidalnih hramova Angkora, za
cilj Koh Ker piramidu. Nakon što sam obišao niz hramova, zaključio sam da je Koh Ker piramida
zapravo jedina čista, prava piramida na tlu Kambodže. Ona kao da nema ništa zajedničko s ostalim
piramidalnim hramovima, bogato ukrašenim hindu simbolima.
Koh Ker se nalazi na 115 km udaljenosti od Siem Reapa i Angkor Wata. Angkor arheološki park
posjeti nekoliko miliona turista godišnje. Koh Ker je zaboravljen, bazični rad je obavljen 1960-ih
da spriječi daljni kolaps, ali nikakve restauracije nije bilo.
Piramida se nalazi unutar velikog zida, na čistini. Okružena je vještačkim jezerima. Diže se u
nebesa. Cifre koje sam imao sa internata su pogrešne. Dužina stranica nije 50 metara, već je njena
kvadratna osnova sa 66 metara dugim stranicama. Visina nije 37 metara već 40 metara.
Piramida je dobro očuvana. Građena je kombinacijom obrađenog vulkanskog kamena slaganog u
unutrašnjosti strukture, s blokovima pješčara u vanjskom dijelu. Vanjski blokovi su različitih
dimenzija, kombinacija konkavnog i konveksnog, s četiri do šest stranica. Nejednake dimenzije
uzrok su strukturalne stabilnosti objekta koja je očuvana do danas.
Prvi nivo (stepenica) piramide sastoji se od 11 redova blokova. Drugi nivo ima 13 redova, a svi
ostali nivoi (treći, četvrti, peti, šesti i sedmi) po jedanaest redova blokova. Blokovi su spojeni
majstorski. Nema veziva, maltera ili cementa. Šestougaoni blokovi služe za zaključavanje čitave
strukture.
Orijentacija stranica je pravilna, prema stranama svijeta. Jedini ulaz prema piramidi je sa zapadne
strane. Nema vidljivih ulaza u piramidu. Vjerovatno je skriveni ulaz lociran ispod zemlje.
Zabranjeno je penjati se originalnim stepenicama koje su u ruševnom stanju. Međutim,
improvizirane drvene stepenice sa strane omogućavaju posjetiocima uspon do samog vrha.
Blokovi u prvih šest redova imaju masu između 500 kg. i 2.000 kg. Najveći blokovi nalaze se na
samom vrhu i dostižu sedam tona. Četvrtasti okvir, kojeg obrazuju blokovi na vrhu, ukrašen je s
vanjske strane hindu motivima. Bogovi drže ne Zemlju, već nebo na svojim rukama.
Taj okvir od najvećih blokova je završetak unutrašnjeg prolaza, “dimnjaka”, koji ide čitavom
dubinom prema dnu piramide. Energetski “dimnjak”.
Ova piramida očigledno odstupa od svih ostalih hramova na tlu Kambodže. Međutim, nekako su
je arhitekti progurali među ostalim hramovima i to je izraz koji se i danas za nju upotrebljava.
Gotovo svi elementi za piramidu, kao energetsku mašinu, ovdje su prisutni.
Piramida, kao najmoćniji energetski oblik. Ona pojačava prisutne, prirodne izvore energije.
Vještački građevinski materijal, blokovi pješčara (provodljivost) i vulkanski blokovi (prisustvo
željeza kao izvora elektromagnetizma). Izgrađena vještačka jezera oko piramide, kanali koji
omogućavaju kretanje vode, oslobađanje negativnih iona kao energetskog izvora te korištenje
kinetičke energije tekuće vode.
Koncentrični kvadrati (zidovi i terase) koji postaju sve manji i koji usmjeravaju i fokusiraju
energiju terena ka piramidi.
Sedam je nivoa piramide. To je sveti broj u hindu religiji. Ali, neparni, nedjeljivi brojevi su i dio
svete geometrije. A ovdje se oni koriste: 7, 11 i 13. Elementi svete geomterije pojačavaju energije.
Vertikalni unutrašnji prolazi fokusiraju energiju. Rezultat: piramida kao energetski pojačivač
(amplifikator).
Oskudna ornametnika na piramidi podsjeća na hindu religiju i kmerskog vladara iz X stoljeća. Ali,
pravo pitanje je ko je bio arhitketa koji je u sebi objedinio znanje geodezije, astronomije,
građevinskog inžinjeringa i kosmogonije? Upravo ta, identična znanja, imali su arhitekti Kukulkan
piramide na Jukatanu (Meksiko), piramide Maja u Palenkeu (Meksiko), Tikalu (Guatemala) i
Kopanu (Honduras), Piramide Sunca i Mjeseca u Teotihuakanu (Meksiko), tzv. Keopsova i
Kefrenova piramida na platou Gize (Egipat), dvadeset velikih Shanshi piramida (Kina), Bosanske
piramide Sunca i Mjeseca (BiH), piramide Gunung Padang na zapadu Jave (Indonezija). I sve
pobrojane piramide imaju energetske zrake na vrhu.
Arhitekti su vrlo pažljivo rasporedili strukture, vodene površine, zidove. Sigurno je da su u
obrazloženju kraljevima govorili o vještačkim jezerima kao “praokeanu” iz hindu legendi o
stvaranju svijeta, ali i o praktičnom aspektu i navodnjavanju koje je omogućilo kmerskoj državi
ekonomski bum od X-XIII stoljeća. Za arhitekte je voda bila bitna zbog kinetičke energije.
Impresivna visina je kraljeve vodila u nebo, bliže bogovima i ostvarenju legende “Axis-Mundi”,
Bogovi su trebali biti zadovoljeni ovakvim grandioznim arhitektonskim ostvarenjem kralja i
pokazali bi mu svoju milost ako bi se odlučili da svoje prebivalište na Zemlji lociraju baš na tom
mjestu. Ali, arhitektima je ova građevina služila za kreiranje energetskog snopa, koji bi slao
informacije o frekvencijama Zemlje i njenom “zdravlju’.
MEDITACIJA
Piramida je izgrađena iznad već fokusiranih energetskih izvora. Geometrijski oblik je bio idealan
za manipulaciju tom energijom. Angkor Wat je izgrađen iznad drugačije vrste podzemne energije,
koja je više nalik prstenastoj energiji. Stoga je i drugačiji dizajn piramidalnog hrama u Angkor
Watu.
Oni koji se danas penju na vrh Koh Ker piramide služili su kao radna snaga u toku gradnje
piramide. Dolaze instinktivno, ne razumijevajući pravu svrhu ove građevine ni tada ni danas.
***
Boravak u Kambodži, mada na +36 stepeni, itekako me je zadovoljio. Koh Ker piramida potvrdila
je moje sumnje o globalnoj školi kosmičke arhitekture.
Ti, nepoznati arhitekti, koristili su lokalne običaje, religije i radnu snagu, za ostvarivanje svojih
ciljeva.
ZARAVNJENE LOBANJE IZ FILIPINSKOG BUTUANA
Butuan je provincijalno središte na sjeveru drugog najvećeg filipinskog otoka, Mindanaoa.
Polumilionski grad je svoj odnos s arheologijom započeo slučajno. Tokom 1975., prilikom gradnje
sistema kanala za odbranu od poplava, na iskopanom zemljištu pronađeno je mnoštvo arheološkog
materijala.
Ostaci drvenih brodova su radiokarbonskim datiranjem ustanovljene starosti od 1.700 i 1.000
godina. To ovu lokaciju odvodi znatno dublje u prošlost od kolonijalnih, španjolskih vladara, koji
su došli ovdje s Magelanom 1521. godine. Čitava država je dobila ime po španjolskom vladaru
kralju Filipu, a obično se ne govori o historiji otoka prije dolaska Europljana.
Kasnije, u 2012. godini, pronađeni su brodovi od 24 metra dužine što je bilo značajno. To bi moglo
objasniti uzorke kineskih vaza i keramike pronađenih u Butuanu. Znači, prekomorska
komunikacija je postojala dosta duboko u prošlost. Pronađeni su zlatni predmeti i ostaci alata za
proizvodnju zlatnih ornamenata i predmeta. To je već bio znak razvijenog društva.
Međutim, ono što je privuklo moju pažnju su lobanje u lokalnom muzeju, National Museum
Butuan Branch. Lobanje su ravne na vrhu, a što odstupa od normalne anatomije. Na jednoj od
lobanja, najvjerovatnije od dječijeg uzrasta, vidljivo je da je bila pritisnuta nekim ravnim
predmetom.
I mada bi medicinski doktori mogli diskutirati o potencijalnom medicinskom poremećaju, ovdje
to nije slučaj.
Naime, modificiranje lobanja je prisutno širom Planete, a dokumentovano je barem 8.500 godina
daleko u prošlost. Primjeri za to su izdužene lobanje koje sam mogao vidjeti u muzeju u gradiću
Ika u Peruu. Na drugoj strani svijeta, lobanje egipatskog faraona Tutankamona i kraljice Nefretiti
su također izdužene. Nesumnjivo da su vladari Egipta imali uzor u bogovima (s malim “b”) koji
su nekada vladali i/ili posjećivali Egipat. Posjedovanje izdužene lobanje je pokušaj da se približe
božanskim vladarima iz duboke prošlosti, odnosno da se predstave svojim podanicima kao
božanstva ili barem kao djeca “bogova”.
Kod Maja je sličan običaj. Pronađene lobanje imaju ravne stranice. Njihovi ‘bogovi” su,
očigledno, drugačije izgledali.
Koga su drevni Filipinci, s ravnim vrhom lobanja, pokušali imitirati, ne znamo. Ali nema sumnje
da bi ovakve opskurne lokacije i arheološke pronalaske trebalo izučavati sistematski. Ovdje sam
saznao da niti grad niti provincija, niti Mindanao, ne daju nikakve grantove za arheološka
istraživanja.
Ravna modifikacija lobanja prisutna je na otocima znatno istočnije od Filipina: Tahiti, Samoa,
Novi Hebridi (Malicolo). Ponovo, isti običaji upućuju na komunikaciju između udaljenih otoka ili
posjetu razvijenijih civilizacija svim ovim otocima.
Butuan
Butuan
Butuan
Ika, Peru
Maje, Meksiko
Peru, lobanja
MOJA TIBETANTSKA PUSTOLOVINA
LASA
Imali smo kovanicu, u početku projekta istraživanja bosanskih piramida, da je Bosanska piramida
Sunca majka svih piramida jer je najstarija piramidalna građevina na svijetu. Došlo je vrijeme da
posjetim oca svih piramida, piramidalnu planinu Kailash na Tibetu.
***
Krajem aprila 2007. posjetio nas je dr. Harry Oldfield, britanski biolog koji je razvio specijalnu
PIP kameru za snimanje energetskih polja. Nakon što je 30. aprila snimio piramide, sljedeći dan,
1. maja, imao je interesantan eksperiment. Njemica je u Visoko donijela svoju vrijednu i staru
kristalnu lobanju koja je pripadala Majama. Snimali su vrh Bosanske piramide Sunca bez lubanje
i pokazivao je iste vrijednosti i vertikalna energetska polja kao prethodnog dana. Onda je donesena
kristalna lobanja na plato koji vodi prema vrhu piramide sa zapadne strane. Kamera je bila u hotelu
“Piramida Sunca”. U momentu kada je lobanja izvađena iz torbe, na kameri se vidi kako
istovremeno polazi jedna energetska zraka s vrha piramide, a druga iz lobanje i sastaju se na sredini
puta. Uspostavili su komunikaciju?
Tada, u proljeće 2007, nismo pridavali veliku pažnju ovom eksperimentu. Bio je isuviše egzotičan
i ezoteričan da bi ga plasirali u javnost. Mnogo stvari još nismo razumjeli u vezi bosanskih
piramida. Kasnije smo, nizom mjerenja energetskih fenomena, shvatili da je sve oko nas živo, ima
svoju frekvenciju. Tako je i Bosanska piramida Sunca vrlo stara i moćna energija koja komunicira
s drugim energijama. Dokaz za to je bio i ovaj eksperiment s kristalnom lobanjom, proveden prvi
put u svijetu.
***
U Kinu ovaj put ulazim s njenog jugoistoka, preko milionskog grada Guangdzou, u blizini Hong
Konga. Ogroman aerodrom, matični dom za aviokompaniju China Southern. Nije najveća u Kini,
ali ima 260 Airbusevih aviona modela 330 te 320 Boeingovih aviona 747 i to samo u ove dvije
kategorije. Tu su i deseci drugih modela. Sve u ovoj zemlji je ogromno,
Dva sata leta i dolazim u Chengdu, u središnjoj Kini. Pitam stjuarda u kojoj je Chengdu vremenskoj
zoni. Odgovara mi da je čitava Kina jedna vremenska zona. Sa smijehom kaže kada je podne u
jednom dijelu, u drugom dijelu Kine je sunce već zašlo. Ovaj grad je odskočna daska za let prema
Tibetu. Milonski grad, preširokih avenija, s najvećim aerodromskim tornjem kojeg sam vidio do
sada. Dom za avio kompaniju Sichuan Airways. Pored vize za Kinu, bile su mi potrebne četiri
dozvole za posjet Tibetu: tibetanska regularna, zračna, kopnena, te za ulaz na teritorij svete planine
Kailash, a što mi je i cilj putovanja.
Nova dva sata leta sljedećeg dana. Lasa (Lhasa). Mistična i drevna, sjedište tibetanske mudrosti,
brojnih budističkih tajni. Iz aviona, s nama, rame uz rame, na visini od 8.000 metara, postrojeni su
završeci planinskih vijenaca. Lasa je na velikom platou na visini od 3.600 metara. Prilikom
slijetanja, na svoje iznenađenje, vidim moderan autoput ispod sebe. To nisam očekivao. Kasnije
saznajem da su ga završili prošle godine i spaja aerodrom i glavni grad Tibeta, skraćujući put na
45 minuta vožnje.
Dočekuje me Kineskinja April sa svojim timom, dobijam tradicionalni tibetantski bijeli šal oko
vrata. Ranije su došli i ostali učesnici ekspedicije iz Rusije, Njemačke i Bugarske. Sada nas je
šestoro.
Krećemo prema Lasi.
***
Wolfgang Wolmer je u svojoj 69. godini. Ovo je njegov sedmi dolazak na Tibet. Prvi put je slušao
Dalaj Lamu 1998. u blizini Hamburga. Svidjelo mu se što je čuo i postao je budist. Osjetio je poziv
da napravi “koru”, pješačenje oko svete planine Kailash. To je i učinio 2002. Kora traje tri dana,
52 km je razdaljina koja se pređe. Pri tome je uspon oko 1000 metara, a svakako je najzahtjevniji
prolaz Dolma La na visini od 5.670 metara. Do kraja aprila ovim prolazom se ne ide zbog snježnih
nanosa i leda na površini. Naravno, tu su i niske temperature, jak vjetar, promjenjivo i
nepredvidljivo vrijeme.
Ipak, najveći izazov za svakoga je visoka nadmorska visina. Već od visine od 3000 metara, zbog
niskog atmosferskog pritiska, u organizam se ne pumpa dovoljno kisika u krv. Naravno, mozak
bez kisika ne radi kao obično, glavobolje su stalne, tijelo je usporeno, kao i proces razmišljanja.
Da bi se obavila kora, koja je sveti zadatak za pripadnike četiri religije (hindu, budizam, jains,
bonpo), nekoliko je izazova: fizički, koji traži fizičku spremu, pripreme i kondiciju; mentalni, jer
je bitno izdržati ovaj put i svakim satom se boriti sam sa sobom, i spiritualni. Nije rijedak slučaj
da učesnici kore imaju priviđenja, a dosta ih je tragično završilo.
Za hindu religiju, planina Kailash je mjesto prebivališta boga Šive. Lani sam, prilikom posjete
indijskoj državi Tamil Nadu i gradu Thiruvannamalai koji je sjedište grandioznih piramidalnih
tornjeva (najviši je 66 metara), znao da mi slijedi posjeta Tibetu. Naime, ovi hramovi posvećeni
Šivi su u podnožju planine Annamalai gdje se Šiva pojavio još jednom donoseći vatru
čovječanstvu. Po nekima, tu mu je bio kraj, a na Kailashu početak.
Za budiste je opet Kailash oličenje energije Bude. Wolfgang tvrdi da je vidio dva Budina oka
prilikom svoje prve kore. Kao što muslimani imaju svoju svetu obavezu da obave bar jedan hadž
u Meku, tako budisti i hinduisti smatraju koru svojom spiritualnom dužnošću. Dolazak do ove
tibetantske lokacije moguć je iz više pravaca (Indija, Kina, Butan, Nepal). Osam – lotusov cvijet.
Nakon dvanaest kora, obilaska oko vanjskog kruga Kailasha, stiče se pravo da se obavi unutrašnja
kora. Wolfgang je našao prečicu. Naime, 2002. godina je bila godina konja po tibetanskom
kalendaru i ona zamjenjuje dvanaest kora. Stoga je već sljedeći put obavio unutrašnju koru. Prije
dvije godine je napisao knjigu, veliki ilustrirani priručnik o kori, na engleskom jeziku. Knjiga je
izdana u Nepalu (“The Inner and Outer Paths of Mt. Kailash”).
Naš razgovor se odvijao u Lasi, u tradicionalnom restoranu, uz tibetansku muziku:
“Šta je za tebe kora?”, pitao sam ga.
“Korom se stiče zasluga”, odgovara.
Na stol dolaze domaća jela, plata za platom. April se potrudila da restoran iznese sve najbolje što
ima. Više od 80 posto jela su s mesom. Nas četvero ne jedemo meso, tako da uglavnom naši
domaćini uživaju u specijalitetima. Mi smo bili zadovoljni rižom i ukusnim pohanim štapićima od
jogurta
Wolfgang mi kaže:
“Budistički sveštenici ne bi trebali jesti meso. Ipak, zbog visokih nadmorskih visina i potrebe za
energijom, jedu ga. Međutim, oni ne ubijaju životinje, već to za njih rade muslimani. Kada budist
dolazi u posjet nekoj obitelji, on traži da se ne ubija jak ili neka druga životinja samo zbog njega.
Ali, ako su to već uradili, onda učestvuje u večeri.”
***
Jednosatno putovanje od aerodroma do Lase vodi autoputem. Ulazimo na periferiju. Velike
rezidencijalne zgrade, neboderi, šoping centri, banke. Ne mogu da vjerujem. Kao periferija drugih
kineskih milionskih gradova. Doduše, Lasa danas ima milion stanovnika od kojih su većina Kinezi.
Tibetanci se gotovo i ne vide na ulicama svog glavnog grada.
Veliki automobili, bicikli, motori, zagušene gradske ulice. Stigli smo u vrijeme popodnevnih
gužvi. Hiljade crvenih kineskih zastava, natpisi na kineskom, veliki portreti nekadašnjih
komunističkih lidera (od Mao Tse Tunga i Teng Hsia Pinga do današnjeg Xi-ja).
Napokon, u glavnoj ulici, pogled prema imperijalnoj palati Dalaj Lame i budističkim hramovima.
Impresivni zidovi, visoki desetak metara, ograđeni posjed, prozori visoko na zgradama. Ovaj,
nekadašnji svjetski centar budizma danas je okružen žičanom ogradom, pretvoren u neku vrst
muzeja, izgubivši svoju spiritualnu, edukativnu i energetsku ulogu.
Upad kineske vojske na Tibet 1950-ih donio je brojne žrtve i uništenje mnogih znamenitosti
drevnog kulturnog blaga. Danas su čak 80 posto budističkih sveštenika Kinezi, a ne Tibetanci.
Dalaj Lama je šest decenija u izbjeglištvu, Zapad mu daje Nobelovu nagradu, primaju ga američki
i europski predsjednici, ali uzalud.
Nakon smrti Dalaj Lame, Kinezi će proglasiti svog Dalaj Lamu, preostali tibetanski sveštenici će
proglasiti pravog Dalaj Lamu kako se to generacijama radilo (reinkarnacija u jednoj od tibetantskih
beba).
Prolazim pored sjedišta Dalaj Lame koje se uzdiže do neba. Od svetog mjesta ostala je beživotna
ljuštura.
Kako duboko, duboko razočarenje za mene. Ovakav osjećaj tuge odavno nisam imao. Stislo mi se
grlo.
Šta ja mogu učiniti da vratim Tibet Tibetancima?
***
Nikada ne uzimam lijekove, aspirine, antibiotike. Dolazak na Tibet je drugačiji. Prisjećam se
iskustva s Peruom. Boravak u Kusku (Cusco), prijestonici Inka, na 3.400 metara donio mi je
glavobolje, usporenost, tromost, dok se nisam navikao nakon tri dana. U Boliviji na 4.100 metara
bilo je još gore. Po noći, u kamenoj pastirskoj kućici, nije se moglo spavati. Budio sam se svakih
deset minuta, nedostajalo je zraka. Preko dana je bilo OK, fizički sam bio spreman, ali noć
uništava.
Stoga, ovdje ne pravim istu grešku. Na aerodromu kupujem herbalne tablete protiv planinske
glavobolje, odmah pijem preporučene tri. Dolazimo u hotel, Tsenko mi daje tablete za kisik, za
širenje krvotoka. Također, pruža mi bočicu u kojoj je tekućina, bazirana na medu i 40 ljekovitih
biljki, čiji je koncentrat postavljen u omjeru zlatnog reza. Uzimam prvu kašičicu.
Tsenko je Verin suprug, avio-pilot iz Bugarske. Organizirali su moje predavanje u Varni, na obali
Crnog mora, prošli mjesec. Ovo je njegova druga kora. Prvu su on i Vera obavili prije 12 godina i
nakon toga se vjenčali. Tsenko je vrlo spritualan. Govori mi da je ispod Rila planine u Bugarskoj,
smještena legendarna Agarta, civilizacija milionske starosti.
Treći član moje uže ekipe je također Bugarin, medicinski doktor Borislav. Ovo je njegov prvi put
na kori. Obojica su prošla čitav svijet, penjali se na svete planine Perua, Bolivije, Kolumbije, išli
na druge lokacije po Europi i Aziji. Došli su nakon tromjesečnih kondicionih priprema. Borisa
sam sreo prvi vikend u martu. Došao je u posjet bosanskim piramidama. Ovi pedesetogodišnjaci
vrlo cijene naš rad u Visokom.
***
Osam dana prije dolaska u Kinu, razgovaram s prijateljem Valerijem Uvarovom, graditeljem
piramida iz Rusije. Govorim mu da idem na Tibet, da obavim koru. Podigao je obrve. Kaže: