KARTAGENA, KOLUMBIJA: TRI SVIJETA
Milionska Kartagena u Kolumbiji, na karipskoj obali Atlantika, tek je peti grad po broju stanovnika
u ovoj zemlji na sjeveru Južne Amerike. Ali, njen povijesni značaj daleko prevazilazi današnju
demografsku statistiku.
1. Kalamari
Blaga klima, mnoštvo flore i faune, omogućili su lagodan život prvim Karibima, narodu koji se
doselio u zaljev s nekoliko otočića. Možda se i nisu sjećali prvog imena za ovo naselje, a možda
su ga oduvijek zvali Kalamari. Lovci, ribari i skupljači hrane, svojim su radom osiguravali
dovoljno zaliha za sve stanovnike. Drvene kućice, obložene blatom, koji je omogućavao
“zidovima” da dišu. Kružni oblik, s visokim krovovima, davao im je dobru energiju i omogućavao
miran san. Ostaci keramike, posuđa, ukrasnih predmeta i nakita sežu 6.000 godina unatrag. Šare
na posudama, geometrijski oblici, male statue, pedantnost kod njihove izvedbe, govori o
umjetničkoj predanosti i kreativnosti. Smatra se da je metalurgija došla iz južnijih krajeva,
ostavljajući dubokog traga na svim zajednicama. Posebno su upečatljivi predmeti od zlata koji
dokazuju tehnološko znanje i umjetnički nivo Kariba. Izloženi primjerci u “Zlatnom muzeju” u
centru grada, mali su procenat zlata izlivenog na ovom tlu.
Postoje dokumentirani tragovi o susretu Kariba i Taino kulture na Haitima. Tainosi su došli sa
Floride na karipske otoke (Kuba, Portoriko, Haiti), a Karibi su plovili nekoliko stotina kilometara
na sjever. Susret je prošao u miru, bez sukoba. Po oralnoj tradiciji, dijelili su znanja, upoznavali
jedni druge o svojoj historiji i precima, iskustvima u dnevnom životu i umjetnosti, spiritualnim
iskustvima.
2. Cartagena de Indias
Srednjevjekovna svjetska velesila Španija osniva 1533. novu luku koju su strateški locirali. Ime
su joj dali po svom gradu Kartagena (koji je, opet, naziv dobio po tuniskoj Kartagi).
Španski kapetan Pedro de Heredia uplovio je u Kartagenjanski zaljev s tri broda, 150 vojnika i 22
konja. Mjesto Kalamari bilo je napušteno. Imajući negativna iskustva u ranijim susretima s
okrutnim Europljanima, domaći stanovnici – Karibi, povukli su se dublje, u mjesto Turbaco.
Heredia dobija bitku protiv njih, pljačka zlato (najveći komad težine 55 kg), skrnavi grobove i
hramove i osniva novi grad. Budući da je većina njegovih vojnika bila iz lučkog grada Kartagena,
iz Mursije u jugozapadnoj Španiji, tako je i nova luka dobila isto ime.
U XVI stoljeću Cartagena de Indias postaje glavna luka za slanje ukradenog srebra i zlata iz Perua
za Španiju. Barbarizam u odnosu na lokalno stanovništvo, kojeg su nemilosrdno uništavali, doveo
ih je u situaciju da im nedostaje radna snage. Započinju uvoz robova iz Afrike. Kartagena postaje
središtem trgovine između dvije Amerike, Europe i Afrike. Samo na tlu Kolumbije ostaje jedan
milion Afrikanaca. Četrdeset miliona robova završava sjevernije.
Bogatstvo grada dovelo je do stalnih upada francuskih, holandskih, portugalskih i engleskih pirata.
Stoga Španci započinju najambiciozniji projekt fortifikacije izvan Španije koji će potrajati više od
200 godina. U Srednjem vijeku, kolumbijska Kartagena je postala luka s najvećim odbrambenim
zidom u Novom svijetu, dugačkim 11 kilometara i nazvanim ‘neosvojivim’.
Prije dizanja gigantskog zida francuski pirat Martin Cote je 1569. upao u grad s 1000 ljudi i
potpuno ga devastirao. Englez sir John Hawkins je 1568. pokušao trikom da navede Špance da
prekrše vlastite zakone, koji su zabranjivali trgovinu sa strancima. Naime, postavio je štandove za
prodaju unutar zidina, ali je španski guverner odbio da trguje s njima. “Zauzvrat”, Hawkins je
napao grad bombardujući ga punih osam dana.
Englez Francis Drake je 1586, uz podršku 23 ratna broda i 3.000 ljudi, uveo opsadu grada. Zapalio
je 200 zgrada i katedralu i otišao tek poslije mjesec dana opsade, nakon što mu je isplaćena velika
otkupnina.
Da bi sve bilo u skladu s tadašnjim običajima i utjecajem Crkve, u gradu se 1610. osniva “Sveti
ured za inkviziciju” i postaje jednim od tri najvažnija za obje Amerike. Ostali su bili u Limi i
Meksiko Sitiju. Uredno su se progonili i kažnjavali oni koji su čitali zabranjene knjige, unosili
herezu, blasfemiju i letjeli na metlama.
Pravo srednjevjekovno lice zapadnoeuropljani su nastavili pokazivati i u narednim stoljećima.
Baron de Pointis je uz pomoć 22 ratna broda, 500 topova i 4.000 vojnika, okupirao i potpuno
opljačkao grad 1697.
Na svakom koraku u Kartageni (u muzejima, natpisima na glavnim gradskim trgovima, na
zidinama) priča se o opsadi engleskog admirala Edwarda Vernona 1741. Ovaj put je i ulog bio
veći, jer je Kartagena postajala sve bogatija. Pedeset vojnih brodova, u pratnji 130 transportnih
brodova te 25.600 vojnika potpomognutih s 2.000 pješaka iz sjevernoameričkih kolonija, sjatili su
se pred Kartagenom. Nakon djelomičnih uspjeha, Britanci se povlače usljed gubitaka uzrokovanih
malarijom i drugim tropskim bolestima. Interesantno je da je među Amerikancima bio i polubrat
prvog američkog predsjednika, Lawrence Washington.
Prva kultura, Karibi, tako su ustupili mjesto agresivnoj i sebičnoj europskoj kulturi. Dva svijeta.
3. Moderna Kartagena
Na zidinama Kartagene ostavljeni su srednjevjekovni topovi kao simbol jednog vremena. Upereni
su prema novim naseljima, visokim stambenim zgradama i poslovnom centru. Iz luke, s ogromnim
kranovima za ukrcaj i prekrcaj tereta, vidi se niz betonsko-staklenih nebodera uz samu obalu.
Današnja Kartagena je najskuplji grad u Kolumbiji, s najviše turističkih posjeta i najznačajnijim
lučkim kapacitetima.
Treće doba, treći svijet.
MEDITACIJA
Pogled na rekonstruisano selo Kariba:
Zajednice su se brzo širile. Bili su ponosni na svoj progres i broj. Imali su trenutke kada su bili
opušteni, nasmijani, kada su pjevali, kada su imali duhovne sesije. S razvojem umjetnosti, plesa,
crtanja, izrade boja, pojedinci su se počeli baviti novim, cjelodnevnim zanimanjima.
Gradili su čvrste brodove s dubljim gazom i plovili na istok, zapad i sjever. Nisu im bili interesantni
narodi na zapadu. Na sjeveru ih je manji broj ostao i živjeli su u miru s onima koje su sreli tamo.
PANAMA: EMBERA, NAROD KOJI NESTAJE
Embera domoroci došli su u Panamu iz Kolumbije. Doduše, velika Kolumbija je do početka XX
stoljeća obuhvatala današnju Panamu, Kolumbiju i Venecuelu ali, voljom velikih sila, nastale su
tri države.
Dio Embera Indijanaca ili “domorodaca” preselio se uz obale rijeka u Panami (danas ih je oko
33.000), a dio je ostao u Kolumbiji (oko 50.000). Španci su ih potiskivali prema sjeveroistoku gdje
su se sukobljavali s lokalnim Guna stanovnicima.
Nekoliko stotina godina Embere su živjele uz rijeke formirajući male zajednice, proširene familije.
Nisu imali plemenskih vođa ili poglavica. Organizacija im je bila egalitarijanska, svako je znao
šta radi i kako doprinosi ostalima. Šamani su postojali i posjedovali znanje iz medicine, liječenja
biljkama, upotrebi halucinogenih smjesa za spiritualne obrede.
Stanovali su u kružnim kućicama, napravljenim od palminog drveta i palminih listova. Kako je
rijeka krivudala, tako se jedna zajednica fizički odvajala od druge. Isključivi oblik transporta bio
je drvenim kanuima. Rijeka im je davala vodu za piće, ribu i druge životinje koje rijeka privlači,
mjesto da se okupaju, operu, pripreme za ceremonije.
Umijeće pravljenja kanua imalo je praktični, ali i kosmološki značaj. To je bio i test za mlade
pripadnike zajednice. Ako bi ga prošli, postajali su “odrasli”, zreli, spremni za ženidbu.
Kućice su bile dovoljno velike da budu dom za proširenu porodicu. Postavljali su ih na drvene
nosače kojima je kućica bila podignuta iznad nivoa zemlje, a što je bila dobra zaštita od poplava.
Na kućni prag se dolazilo “stepenicama”, koje su rađene od komada debla s urezanim prostorom
za stopala. Kada bi stepenice s urezima bile okrenute unutra to je bio znak da nema nikoga u kući
ili da se ukućani odmaraju.
Formiranje državica u Srednjoj Americi dovelo je do novih pokreta stanovništva. Embere su još
jednom preseljene, ovaj put u nacionalne parkove. Sredinom i drugom polovinom XX stoljeća,
panamske vlasti insistiraju na određivanju predstavnika Embera u domorodačkim savjetima.
Odjednom, Embere su prisiljene da uspostave hijerarhiju, birati svoje predstavnike, formirati
naselja, sela, pa čak i manje gradove. Država insistira na školama, svom obrazovanju, bolnicama
i zapadnom načinu liječenja. Tehnologija i mašine ulaze u njihov život. Gradnja autoputeva dovodi
do dolaska novih stanovnika koji krče tropsku šumu, ugrožavajući Embere.
Embere polako ostaju bez svog habitata. Gotovo 75 posto odlazi prema Panama Sitiju i drugim
gradovima i naseljenim mjestima.
Onima koji su preostali, nije ostalo mnogo. Drvene kućice uz rijeku koja im je i dalje izvor hrane,
posjete turista koji ostave nešto novca. Kanu ih vodi na drugu stranu rijeke gdje najmlađi idu u
školu. Mobitel je postao nova veza sa svijetom.
Privremeni tatui od boje dobijene od lokalnih biljaka ostaju na koži 7-10 dana. Tako i boja na
mojim dlanovima, koja mi je ostala dok sam se igrao s četverogodišnjakom, već polako blijedi.
Embera – narod koji nestaje.
MEDITACIJA:
Tamo gdje su nekada živjeli, ljubomorno su čuvali svoju teritoriju, svoj komadić obale na rijeci.
Nisu ratovali s drugima, ali su davali do znanja šta smatraju svojim. Spiritualni život su povezivali
s duhovima noći. Šume su donosile zvukove prema kojim su pokazivali poštovanje. S duhovima
umrlih su se povezivali tokom šamanskih procesija.
LAMANAI, BELIZE: KONTAKT S POLUBOGOVIMA
Moja prva ljubav, kada je o piramidama riječ, svakako su piramide Maja. Hiljade gracioznih,
monumentalnih, građevinski perfektnih piramida krase tlo Centralne Amerike. Pred njima blijede
višestoljetni pokušaji službene nauke, predvođene Enciklopediom Brittanicom, da Maje proglase
'neolitskim plemenima“.
Po mojim procjenama, najmanje 100.000 piramidalnih objekata su Maje podigle na teritoriji koju
danas nazivamo Meksikom, Guatemalom, Hondurasom, Salvadorom i Belizeom. Ogroman
procenat piramida još uvijek je pod naslagama zemlje i bujne vegetacije, a veći dio je zauvijek
uništen.
Belize, bivši Britanski Honduras, najmanja je država u Srednjoj Americi, s 380.000 stanovnika.
Samo desetak naseljenih mjesta Maja danas su otvorena za javnost. Službeni podaci govore o
„1.400 piramidalnih hramova“. Međutim, samo u Lamanaju, koji je tek četvrti po veličini grad
Maja u Belizeu, postoji evidencija o 850 građevina. Pretpostavlja se da je Lamanai na svom
vrhuncu imao oko 35.000 stanovnika.
Lamanai je cilj moje posjete Belizeu. Skromni opisi na internetu (Wikipedia i slični) više su
dezinformacija nego adekvatna informacija.
Prva „činjenica“ koju pokušavaju progurati je ona da je „Lamanai poznat po svojoj dugoj
neprekidnoj okupaciji od tri milenija“. Laiku to ne bi bilo čudno. Ali...
Starost ovog grada je određena na osnovu sjemenke domaćeg kukuruza koja je pronađena na tlu
Lamanaja i iznosi oko 1.500 godina prije nove ere. Dakle, idemo 3.500 godina u prošlost. Šta bi
se desilo ako kopamo dublje? Naišli bi na još starije ostatke agrikulture na ovoj lokaciji i sigurno
bi pomjerili starost Lamanaja još više u prošlost. Nije tajna da su upravo na području sjevernog
Belizea, u mjestu Cuello, pronađene drvene posude Maja stare 4.700 godina. O tome zvanična
nauka šuti, jer se time ruši koncept o primitivnim Majama starim 3.000 godina, koji potiču od
Olmeka, starih 4.000 godina. Sve se okreće naopačke, ali o tome sam davno pisao, između ostalog
i u svojoj doktorskoj disertaciji posvećenoj svijetu Maja (www.alternativnahistorija.com).
Druga kardinalna pogreška Wikipedije je tvrdnja da je Lamanai bio kontinuirano naseljen sve do
dolaska španjolskih konkvistadora u prvoj polovini XVI stoljeća. Službena nauka posljednjih
decenija nastoji, na svaki način, dokazati da Maje nisu napustile sve svoje gradove krajem X
stoljeća. Njima treba ova veza s domorocima koje su Španjolci zatekli u malom broju gradova
Maja u XVI stoljeću kako bi govorili o „kontinuitetu“. Zašto?
Namjerno se izostavlja činjenica da su ti domoroci došli u gradove Maja 300 godina nakon što su
Maje napustile sve svoje gradove krajem X stoljeća. Tada je gradnja svih piramida i hramova
zaustavljena, a stanovnici su jednostavno, u miru, negdje otišli (odvedeni?). Nekoliko stotina
godina kasnije domoroci sa sjevera Meksika se spuštaju južno u neke od gradova Maja. Kada su
ih Španjolci tamo zatekli, pitali su ih ko je napravio ove impresivne gradove? Domoroci nisu znali
odgovoriti. Pitali su ih kada i kako su napravljene piramide i hramovi? I, ponovo, ostali su bez
odgovora. Pitali su ih da li znaju čitati hijeroglife i simbole? Odgovor je bio: ne.
U Srednjoj Americi je danas sedam miliona ljudi koji tvrde da su direktni potomci Maja. Riječ je
o najsiromašnijem i najneobrazovanijem sloju stanovnika u ovom dijelu svijeta. Bez obzira što
oni tvrde za sebe da su potomci Maja ili „punokrvne Maje“, istina je drugačija. Oni su potomci
urođenika koji su ušli u napuštene gradove Maja prije 800 godina.
Dakle, početak priče o Lamanaju na internetu je čista dezinformacija.
U nastavku, web stranice donose priču o impresivnim građevinama u ovom gradu. Prva je „Hram
maski“, druga je „Visoki hram“, treća je 'Jaguarov hram“, a četvrta je priča o igralištu. Prva tri
naziva za „hramove'“, a zapravo za piramide, izmišljena su i plod su arheologa XX stoljeća.
Priča o igralištu, kao mjestu ceremonijalnog žrtvovanja igrača, također je izmišljena i zasnovana
je na nagađanju o uklesanom motivu na velikom igralištu Maja u gradu Chitzen Itza na Yukatanu
(Meksiko). Tamo su predstavljena dva tima s igračima, a vođa jednog tima drži svoju glavu u ruci.
To je potaklo arheologe prije nekoliko decenija da ustvrde da je bila čast pobijediti u takvoj
utakmici koja se igra pred kraljem i da bi pobjedom zaslužili da pobjedničkom timu (dakle, sami
sebi) odrube glave. Nakon ovog objašnjenja stiglo je drugo, a to je da su glave padale poraženim
igračima. Onda se netko dosjetio da je to samo simboličan prikaz „gubljenja glave“.
Šta mi zapravo znamo u Majama? Vrlo malo.
Međutim, takva opasna nagađanja preuzimaju se kao „činjenice“ i predstavljaju javnosti,
obrazovnom sistemu, posjetiocima.
Dakle, kada se odbace ove neistine koje plasira zvanična, “dogovorena“ (pseudo)nauka, onda
možemo u miru posjetiti Lamanai i uživati u onome što je očišćeno i spašeno pred naletom
džungle.
Vožnja iz Belize Citija, grada na Karipskom moru u kome živi trećina žitelja ove države, pa do
Orange Walka, traje gotovo sat i po. Ovdje autoputeva nema, ali ni saobraćaj nije gust. Nakon toga
se plovi rijekom New River 40 kilometara. Krokodili, majmuni i barske ptice su društvo prilikom
putovanja.
Lamanai je podignut tik uz rijeku koja je ovdje široka 800 metara. Voda, plodna zemlja, ugodna
klima, bogatstvo flore i faune, i, kako će i moja supruga Sabina primijetiti, dobra i jaka energija
lokacije, bili su faktori da Maje ovdje podignu svoje naselje.
„Hram maski“ ili „Piramida maski“ je monumentalna građevina, podignuta je 200 godina p.n.e.
Originalno su četiri velike maske, od po četiri metra visine, bile ugrađene u zidove piramide.
Isklesane od jednog komada krečnjaka bile su primjer umjetničkog i građevinskog umijeća
originalnih majstora. Vremenom, maske su prekrivene novim zidovima i modifikacijama
strukture. Upravo zahvaljujući tome, dvije originalne maske su i prezervirane prilično dobro. Dio
piramide je rekonstruiran tako da se može popeti popravljenim stepenicama do njenog vrha.
Druga piramida, „Visoki hram“ ('High Temple') kako je zovu, izvanredan je primjer skladne,
„prave“ piramide. Četverostrana je, ima orijentaciju stranica vrlo pravilnu prema stranama svijeta:
sjever-jug, istok-zapad. Kompas mi nije pokazao odstupanje. Ugodno magnetno polje od 25
nanotesla mjernih jedinica. Graditelji su poznavali astronomiju i pratili kretanje sunca tokom
godine.
Zvanično, piramida je visoka 33 metra. Međutim, ona ide još nekoliko metara u dubinu. Datum
gradnje je barem jedno stoljeće prije nove ere. Tvrdi se da je originalna visina bila upravo ona koja
je i danas pred nama. Znači, prilikom rekonstrukcija, modifikacija i prepravki (koje jesu bile česte
u svijetu Maja) nije bilo pomijeranja visine. Dakle, već tada su imali napredna građevinska znanja.
Stepenice su neuobičajeno visoke, tako da je uspon jak strm. Podsjećaju me na piramidu Kukulkan
u Chitzen Itzi. Strme stepenice nisu bile prilagođene niskim Majama, već stvaranju eha koji
frekvencijom imitira zvuk svete ptice Quetzal. Naime, ova ptica bila je simbolom spone dvije
dimenzije: fizičke i duhovne. Ali, također, penjanjem uz piramidu i imitiranjem zvuka svete ptice,
prizivali bi svoje pretke, polubogove, istinske Maje.
Na vrhu, na pravougaonoj osnovi, podižem ruke u zrak. Energija piramide nesmetano struji kroz
mene.
Pogled je fantastičan. Visina je prilagođena najvišim stablima koji ostaju ispod vrha građevine.
Ispred mene rijeka, na drugoj strani Karipsko more. Desetine kilometara bujne vegetacije koja
krije mnoge tajne Maja. Vjetar udara u lice, podsjećajući da upravo mi, na vrhu, imamo komandnu
poziciju na ovoj lokaciji.
Vodič na lokaciji je učestvovao u nekoliko arheoloških kampanja. Govori da su vršili iskopavanja
ispod piramide, ali da nikakvih prostorija ili tunela nisu našli, samo čvrsti materijal: kamen i
vezivo. Prije četiri decenije, ali niti prije dvije u novim istraživanjima, nisu primjenjivali
georadarsku opremu za lokaciju podzemnih prostorija i šupljina.
Treća piramida je nazvana „Hram jaguara“. Naime, nekoliko rupa u zidu, na prvom nivou
piramide, imitira lik jaguara: nos, oči, uši, usta. To je uobičajen prikaz jaguara u mnogim
gradovima Maja. Visina ovog objekta sada je identična „Visokom hramu“, ali on ponire dosta
dublje ispod zemlje tako da je teško reći kolika je stvarna visina. Dobro je očuvan.
Igralište Maja ne impresionira svojim dimenzijama. Širom Srednje Amerike mnogo je većih
igrališta od ovog, bolje očuvanih i može se steći uvjerljiva slika o njihovoj originalnoj funkciji.
Ali, ono što iznenađuje, jeste gigantski kameni marker koji se uvijek nalazio na igralištima. Ovaj
je najveći kojeg sam vidio, s više od dva i po metra radijusa.
Gotovo neopaženo prolazi čninjenica da su najveće količine žive u svijetu Maja pronađene upravo
u Lamanaju. Živa je jedini tečni metal. Smatramo je otrovnom, ako je udišemo ili progutamo. Ali,
živa je poseban element. Elektroprovodljiva je. Bazen ispunjen živom pronađen je ispod kamenog
markera. Ima ljekovite karakteristike (u Kini su je često koristili u liječenju). Funkcija žive u
Lamanaju ostaje u domenu nagađanja.
Prolazak lokacijom vodi pored mnogih piramidalnih građevina i stepenastih terasa zatrpanih
zemljom. Korijeni stogodišnjih stabala su se uvukli u sve pore ovih objekata.
Na lokaciji je pronađena jedna stela koja govori o vladaru iz VII stoljeća, a koji nakon svoje
vladavine od 17 godina i smrti odlazi „natrag u nebo“.
Dio puta koji je danas službena turistička staza, napravljen je iznad originalnog puta Maja. Zvali
su ga „sacbe“ - bijeli put i uvijek je bio kameni, širine oko deset metara, perfektno pravolinijski
postavljen. Spajao je gradove Maja i bio je mnogo više od puke komunikacije. Svaki grad je bio
pažljivo lociran simbolizirajući neku od zvjezdanih konstelacija. Putujući između gradova,
simbolično ste prelazili put između dva zvjezdana sistema. To su ujedno bile i energetske
komunikacije između naselja Maja.
Španjolci su uništavanjem sacbe puteva, presjekli pupčanu, životnu vrpcu između gradova Maja.
Britanci, kao ni Španjolci, nisu marili za dostignuća nepoznate civilizacije. Prepustili su ih
zaboravu. Gotovo 300 godina Lamanai je bio zaboravljen. Tek 1970-ih kreću prva ozbiljnija
arheološka istraživanja i rekonstrukcije.
Ovo je danas mjesto turističkih posjeta, s ulazom od deset dolara i pričama prilagođenim
nezahtjevnim i neambicioznim turistima.
MEDITACIJA
Na vrhu „Visoke piramide“. Dobijam informaciju da je objekt „Hram maski“ pravio vladar iz tog
doba. Njegov lik je uklesan na prvoj maski s lijeve strane, na zapadnoj strani piramide. Njegova
supruga je na drugoj maski. Piramida nema pravilnu orijentaciju jer nije pravljena iz energetskih
razloga već isključivo kao ostavština tog vladara. Glavna piramida je bila energetski jaka i to je
svećenstvo osjećalo. Ispred piramide bila je očišćena livada, a nasuprot još jedna široka stepenasta
građevina. Stanovnici su se skupljali između dva objekta. Dok su stajali na vrhu piramide, vladari
su bili na vrhu svijeta, daleko iznad naroda. Time bi naglašavali svoje božansko porijeklo.
PROJEKT “INDIA ONE”: KOMBINACIJA DUHOVNOSTI I SOLARNE CENTRALE
Na poziv organizacije “Brahma Kumaris – World Spiritual University”, Mount Abu, proveo sam
osam dana u Indiji u državi Rajistan (Radžistan). Ostao sam duboko impresioniran njihovom
filozofijom života, duhovnošću, organizacijom, ulozi u lokalnoj zajednici.
Upečatljiv primjer je inicijativa koja se rodila 2011. godine o izgradnji solarne centrale. U interesu
smanjenja zagađenja ugljičnim dioksidom i korištenja čiste energije sunca, mali tim je započeo
vrlo ambiciozan zadatak. S obzirom da u državi Rajistan, kraj njihovog sjedišta kod svete planine
Abu (Mount Abu), godišnje imaju 260 sunčanih dana, logičan je izbor pao na sunce kao izvor
besplatne i čiste energije.
Preostalo je rješavanje tehničkih izazova. Prvi put u svijetu, članovi Brahma Kumarisa su svoju
ideju pretakali u unikatnu praksu. Za “hvatanje” energije sunčevih zraka napravili su 770
paraboličnih tanjira na kojima su bila montirana ogledala. Pri tome su napravili svoju veliku
radionicu za proizvodnju željeznih okvira. Trebalo im je godinu dana da naprave prototip. Ovim
tempom bi im trebalo 770 godina za dovršetak projekta.
Radom na unapređenju proizvodnje i efikasnosti, uspjeli su podići produktivnost na nivo od pet
panela na dan. Projekt je započeo 2011. a završen 2016.
Organizirali su svoju proizvodnju savijenih ogledala, radi bolje učinkovitosti. Počeli su postavljati
parabolične panele. Njihova masa od deset tona je tražila preciznost i poštivanje pravila sigurnosti.
Kompletan pogon je napravljen bez ijedne nesreće na radu. Površina ogledala iznosi 60 kvadratnih
metara, a što odgovara površini dvosobnog stana.
Sljedeći zahtjev je osigurati maksimalan učinak sunčeve svjetlosti. Napravili su tri načina praćenja
sunca. Prvi je dnevni ritam: dakle istok-zapad. Sunce izlazi na istoku tako da su paneli okrenuti
ujutro prema izlasku sunca. Kako se sunce kreće na horizontu tako kompjuterski sistem pokreće
mehanizam za okretanje metalnih konstrukcija koje ga prate. Posmatrao sam metalne okvire:
svakih nekoliko sekundi valjci se okreću, tanjir se usklađuje s položajem sunca na nebu.
Drugi sistem praćenja je sezonski. Naime, tokom zimskih mjeseci sunce se kreće nisko po
horizontu, bliže jugu. U proljeće i jesen je više, a tokom ljeta se kreće tačno iznad nas. Dakle, drugi
način praćenja je jug-sjever.
Treći način praćenja se odnosi na sažimanje i širenje (otvaranje-zatvaranje) metalne konstrukcije
paraboličnih tanjira. Naime, da bi bio ostvaren najbolji efekat, nekada je potrebno da se tanjir malo
zatvori ili otvori te da bude bolja koncentracija sunčevih zraka i njihovo odbijanje od ogledala.
Indijski tim je izvršio kompjuterska programiranja ova tri načina praćenja sunca.
Drevne civilizacije su, također, pratile kretanja sunca: dnevno, sezonsko, godišnje. Uzor za “India
One” projekt bio je cvijet suncokreta. On se okreće prema suncu tokom dana. Ujutro se otvara
prema istoku i prati sunce sve do zalaska na zapadu. Različita godišnja doba donose i različit ugao
pod kojim se suncokret okreće blagotvornim sunčevim zrakama. Radi boljeg efekta i čuvanja što
više toplote, cvijet suncokreta se djelomično otvara ili zatvara, po potrebi.
Projekt “India One” je jednostavno pratio prirodu,
Sunčeva svjetlost se reflektira prema metalnoj kutiji koja se nalaze nasuprot tanjirima. Sunčeve
zrake ulaze u ovu kutiju kroz polumetarski otvor.
Kako bi maksimalna količina zračenja bila poslana u centar ovog otvora, instalirana je kamera
(CCTV) koja laserskom zrakom održava vezu s centrom metalne kutije.
Unutar kutije nalazi se veliki komad solidnog željeza. S obzirom na koncentriranu sunčevu
svjetost, koja osam-devet sati dnevno zrači ka ovom komadu željeza, logično je da se ono
zagrijava. Temperatura željeza dostiže 600 stepeni Celzijusa.
Sljedeća faza daje odgovor na pitanje kako iskoristiti ovo zagrijano željezo? Cijevima je dovedena
voda koja prolazi kroz središte željeznog komada. U dodiru sa super toplim željezom voda isparava
i odlazi u gornji dio kutije. Vodena para dostiže temperature od 250 do 450 stepeni. Drugi set
cijevi, koji odvodi vodenu paru, postavljen je u gornjem dijelu kutije. Visoka temperatura i stalni
dotok pare znače stvaranje visokog pritiska.
Cijevi odvode paru do raskrsnice sa sljedećom metalnom kutijom i sljedećom…
Centralna cijev ulazi u pogon u kome se nalazi Siemensova parna turbina. Vodena para pokreće
turbine, a turbina pokreće generator električne energije. Naravno postoje i dizel turbine, na prirodni
plin, ugalj itd.
Ovdje je, međutim, riječ o čistoj energiji, sunčevim zrakama, vodi, pari, nema zagađivanja.
Ipak, po čemu je ovaj projekt unikatan?
Brahma Kumaris ima filozofiju da mora biti stvorena nova paradigma, u kojoj će biti ostvaren spoj
duhovnosti i razvoja novih, čistih energetskih tehnologija. Imaju 7.000 centara za meditacije u
Indiji i 800 centara širom svijeta. Više od milion ljudi se smatraju Brahma Kumarisom (“kćerke
Brahme”). Dan započinju meditacijom, prije poslovnih odluka imaju meditacije, dan završavaju
meditacijom. Kada imaju poslovne izazove (probleme), odlučuju se na meditaciju, tražeći rješenja.
Zapravo, kada su formirali ideju o ulasku u ovaj projekt, naravno, dobijenu kroz meditaciju
prilikom koje se spajaju s kosmičkim duhom, kreatorom - “Supreme Soul”- nisu imali gotovo
nikakve izvore finansiranja ili znanja. Par inžinjera ušlo je u globalno veliki i inovativni projekt.
Iza njih nije stajala Vlada Indije (tek kasnije se uključila), niti strani stručnjaci (kasnije se uključila
i njemačka Vlada), niti velike korporacije (kasnije se Siemens priključio).
Sve je započelo vizijom, ne novcem. Fokusiranost na rješenje izazova dovela je do savladavanja
svih poteškoća.
Na primjer: jednom prilikom su kasnili s isplatom plata, jer novca na računu nije bilo. Tim se
odlučio na grupnu meditaciju i fokusirao se na rješavanje ovog finansijskog problema. Sutradan
su saznali da je jedna simpatizerka Brahma Kumarisa iz Europe ostavila testamentom veliku svotu
novca ovoj organizaciji i mogli su isplatiti plate. Čini se da je njihovu molbu uslišio Univerzum,
ili kako kažu, Bog ili Vrhovna Duša.
Tim od 36 ljudi, inžinjera i menadžera, ljudi na održavanju pogona, radi volonterski. Nemaju platu.
Brahma Kumaris im zauzvrat osigurava smještaj, ishranu, prijevoz, putovanja na konferencije,
ostale potrebe.
“India One” projekt je termalne centrale koja, za razliku od ostalih solarnih centrala u svijetu, radi
svih 24 sata. Naime, sunčeva svjetlost zagrije željezo do te mjere da ostaje toplo ostalih 16 sati
kada nema sunca. Vodena para se, na taj način, stvara svih 24 sata čime je osiguran neprekinut rad
centrale.
Nakon što generator proizvede struju, sa ove lokacije kreću dalekovodi koji vode struju do ostalih
lokacija Brahma Kumarisa. Upravo se kamp, u kome sam proveo osam dana, snabdijeva strujom
iz ove centrale. Njena snaga je 1 MW i može da zadovolji potrebe u struji za 25.000 korisnika.
Lijepo je vidjeti da vrijednosti, moral i meditacija Brahma Kumarisa stoje iza jednog projekta u
koji su se uključile državne institucije, priznavajući im validnost.
Na zapuštenoj zemlji podignute su plantaže voća i povrća. Posjete zainteresovanih, od stručnjaka
do ekskurzija,na dnevnoj su osnovi. Osoblje centrale organizira kurseve meditacije i odvikavanja
od droga i alkohola za obližnje stanovnike.
Ovo nije samo termalna centrala, ovo je životna škola budućnosti.
MEDITACIJA
Sastojimo se od tri entiteta: fizičkog, duhovnog i duševnog. Naše fizičko tijelo je za jednu upotrebu
i ono omotava dušu. Naša duša je gotovo vječna i ona u sebi krije sitnu energetsku česticu, duh.
Naš duh je dio Stvoritelja u nama i vječan je. Kroz zemaljski život duša koristi čovjekova osjetila
da spozna stvarnost i nakon nestanka tijela nastavlja dalje. Intelektom možemo dosegnuti sva tri
entiteta: i fizički i duševni i duhovni.
Duša nije samo tu da osjeti materijalnu stvarnost kroz ljudska, fizička čula. Ona istovremeno
oplemenjuje ljude. Njihov odnos može biti opisan odnosom jahača i konja. Konj je inteligentna
životinja, ali jahač svojim odlučnim, ali ljubavlju ispunjenim stavom, daje smjer kretanja konju.
Duša svojom ljubavlju sofisticira čovjeka i daje mu mogućnost da nadvlada ono životinjsko,
negativno, destruktivno u sebi. Daje mu mogućnost da nadvlada strah.
Čovjek budućnosti je spoj fizičkog i spiritualnog, interakcija plemenitog iz fizičkog svijeta i
samopouzdanja i svjetlosti iz duhovnog svijeta.
KRAH EGIPTOLOGIJE I WIKIPEDIJE U ŠESNAEST KORAKA
Više od dva stoljeća egiptologije nije rezultiralo odgovorima na najvažnija pitanja: ko stoji iza
najveličanstvenijih piramida, megalitnih građevina i najvećih obeliska podignutih na egipatskom
tlu? Također, nema naučno provjerljivih dokaza o dobu njihove gradnje, primijenjenoj tehnologiji
i svrsi ovih građevina.
Ipak, uz pomoć obrazovnog sistema i medija, nametnuta je opšteprihvaćena dogma o faraonskim
graditeljima i pogrebno-religijskoj svrsi ovih sjajnih kompleksa.
S dobom interneta, nastaju novi oblici manipulacije. Wikipedija, tzv. „Narodna enciklopedija“,
postala je moćan instrument u rukama elita. Najvažniji pojmovi su strogo kontrolirani i služe za
daljnju manipulaciju. Ukucate li bilo koji pojam iz doba drevnog Egipta, redovito je prvi ponuđeni
izvor na pretraživačima upravo Wikipedija.
Obrazac je, nekada i sada, identičan. Da bi istina bila sakrivena treba sve falsificirati. Priča starta
s imenima graditelja, nastavlja s dobom i načinom gradnje, a završava sa svrhom. Svako različito
mišljenje postaje jeres, a nezavisni istraživači ostaju na marginama.
Na primjeru šesnaest najznačajnijih građevinskih poduhvata drevnog Egipta, lako ćemo dokazati
površnost, naivnost i netačnost egiptologije i, iz nje izvedenih, tvrdnji na stranicama Wikipedije.
Potrebni su nam iskustvo i zdrava logika. Plus, zavirićemo u duhovno-energetski aspekt da nam
dopuni moguće odgovore.
1. ABU SIMBEL
Hramovi Abu Simbela su, oslanjamo li se isključivo na Wikipediju, „dva kamena hrama u Nubiji,
na jugu Egipta, u blizini sudanske granice, 300 km jugozapadno od Asuana. Dva hrama su
originalno uklesana u kamenom brdu u 13. stoljeću prije nove ere, tokom XIX dinastije i vladavine
faraona Ramzesa II. Svrha im je da budu trajno sjećanje na kralja i njegovu kraljicu Nefertari i
obilježe njegovu pobjedu u bici kod Kadeša.“
Šta je pogrešno u ovim tvrdnjama?
Osim lokacije, sve je netačno.
- Krenimo od naziva. Abu Simbel je bilo ime jednog egipatskog dječačića koji je u XIX
stoljeću doveo istraživače do, tada zatrpanog, monumenta.
- Naziv „hram“ se upotrebljava za određene religijske obrede i žrtvovanja, a nikakvog
dokaza za tu njegovu funkciju nema
- Tvrdnja da su monumenti „uklesani“ u brdu je neosnovana. Primitivni, ručni alati Egipćana
tokom XIX dinastije nisu bili dovoljni za perfekciju, eleganciju i nepostojanje i najmanje
greške u kipovima. Besprijekorna simetrija tijela (dva oka se poklapaju bez i najmanjeg
odstupanja, polovine lica perfektno prekrivaju druge polovine, itd.) traže neku vrst
kompjuteriziranog dizajna i laserske obrade.
- Vodiči idu korak dalje, tvrdeći da je „faraon Ramzes II bio jako egoističan te je podigao
svoja četiri monumenta, jedan do drugog''. Tri lika su dobro sačuvana. Svi se razlikuju po
facijalnim karakteristikama. Oni ne predstavljaju istog čovjeka. Identična je stvar i s
monumentima na susjednoj lokaciji i 'njegovoj kraljici Nefertari“.
- Motivi faraona Ramzesa II su jasni. Bitku, koju prema nekim historijskim izvorima nije
dobio, pokušao je da predstavi u svojoj zemlji kao uspjeh. Ta „lažna vijest“ (fake news) je
trajno uklesana pokraj najvećih monumenata u Egiptu koji su hiljade, ako ne desetine
hiljada godina, ležali na ovom tlu. Kartuši, kraljevski potpisi Ramzesa II, posijani su svuda,
motivi njegovih uspješnih vojnih pohoda prekrili su originalne zapise. Prvi egiptolozi prije
200 godina su prevareni, a danas, oni koji su svjesni ove prevare, svjesno održavaju mit o
veličanstvenim i uspješnim egipatskim vladarima i krivoj kronologiji gradnje monumenata.
Oslobodimo se ove službene dogme, lakše se diše. I, možemo se diviti dvjema činjenicama:
Prvo, ovi monumenti nisu više na svom originalnom mjestu. Naime, odlukom tadašnjeg egipatskog
presjednika Gamala Abdela Nasera iz 1960. o gradnji Asuanske brane i kreiranju vještačkog
jezera, svi hramovi i kipovi nizvodno koji su trebali biti poplavljeni stvaranjem vještačkog jezera,
morali su biti izmješteni na viša mjesta. Tako je i kompletna „Abu Simbel“ lokacija, tačnije dva
brda s kipovima, prostorijama i zidnim motivima, premještena na novostvoreno vještačko
uzvišenje. To je bio nevjerovatno uspješan poduhvat i zbilja je za divljenje.
Drugo, vratimo se originalnim graditeljima. Oni su, obrađivanjem brda, ostavili trag za budućnost.
Nisu napravili niti jednu grešku prilikom obrade. Prikazali su svoja blaga, lijepa i simetrična lica.
U njima se osjeća dobrota i znanje.
Hiljade godina je prohujalo. Dolazili su drugi vladari, divili se, poklonili pred impresivnom
monumentalnošću kipova, ignorirali ih ili pak klesali svoja imena i pisali grafite.