SAN MARINO: SAN O SLOBODI
Marin i Leo odlaze sa otoka Raba na drugu stranu Jadrana. U toku je bila rekonstrukcija gradskih
zidina u Riminiju koje su uništili pirati iz Liburnije. Spretni građevinci ostaju dugo vremena u
Riminiju. U to doba, 257. godine A.D., Rab je bio rimska kolonija, a Marin i Leo među prvim
kršćanima. Njihova tajna o pripadnosti novoj, nepriznatoj religiji, nije se mogla dugo skrivati. U
strahu od progona Dioklecijanovog režima, povlače se dublje u unutrašnjost. Na planini Titan
grade 301. godine malu crkvicu koja će postati osnovom za najstariju državu i najstariju republiku
u svijetu.
Republika San Marino je sa svojih 61 kv.km i populacijom od 35.000 stanovnika jedna od
najmanjih država na planeti. Locirana na sjeveroistoku Apenina, u potpunosti je okružena Italijom.
Glavni grad je San Marino, kompletan pod zaštitom UNESCO-a kao svjetsko kulturno nasljeđe, a
najveći Serravalle, komercijalni i industrijski dio državice. Povezani su autoputem koji dalje vodi
do Riminija.
Ne bez razloga, San Marino zovu i najopuštenijom državom (“Serenissima Repubblica San
Marino”). Mirnoću i sklad gradskih zidina i sakralnih objekata, doduše, remete brojni turisti.
San Marino je nastao u antičkom Rimu i zadržao je, kao jedini u svijetu, neke odlike tog političkog
uređenja. Zemljom vladaju dva konzula po šest mjeseci. Ova zemlja ima i najstariji ustav koji
potiče iz XVI stoljeća. Danas je to ekonomija s najnižom stopom nezaposlenosti u Europi, imaju
suficit budžeta, nemaju nacionalnog duga, privredno su uspješni i stabilni.
Ove odlike imaju duboke korijene. Tokom nemirnih i počesto burnih 1700 godina postojanja, ova
republika je prolazila kroz brojna iskušenja. Trebalo je diplomatski manevrirati sa znatno
nadmoćnijim protivnicima, a sve u cilju održavanja slobode i nezavisnosti. Veliki uspjeh je došao
1631. kada je papa priznao njihovu nezavisnost. Nezaustavljivi Napoleon je krajem XVIII stoljeća
osvajao sve države na jugu Europe, ali je San Marino ostao netaknut. Jedan od njegovih regenata,
Antonio Onofri, stekao je Napoleonovo povjerenje i uvjerio ga da ne osvaja San Marino. Napoleon
mu je čak ponudio proširivanje teritorije, što je uprava San Marina mudro odbila. Naravno, bojali
su se budućeg revanšizma.
Tokom procesa ujedinjenja Italije, u San Marinu su se sklonili mnogi pobornici ovog procesa.
Kada je Italija napokon ujedinjena pod Garibaldijem, novi italijanski vladar im je zauzvrat
garantirao nezavisnost. Politika neutralnosti sretno ih je provukla kroz svjetske sukobe XX
stoljeća.
Strme ulice koje povezuju građevine San Marina ispunjene su strancima. Izbačeni panoi s
jelovnicima na ruskom i engleskom jeziku. Suvenirnice sa srednjevjekovnim replikama, keramički
proizvodi, draguljarnice, majice s lokalnim motivima.
Nacionalni muzej im je na četiri nivoa, s artifaktima od prije 2.500 godina pronađenim u
povremenim arheološkim iskopavanjima u posljednjih 100 godina. Najbogatije su, naravno,
srednjevjekovne zbirke, s nezaobilaznom statuom Onofria. Interesantna je i egipatska i
mezopotamijska zbirka, koje su poklon državnika i trgovaca koji su svraćali do San Marina.
Mirni kutak sam našao na klupi pored kamenog prolaza “Porta Murata Nuova”. Ovaj put ću malo
eksperimentirati s fokusiranom meditacijom. Umjesto pitanja “ko” i “kada”, postavljam pitanje
vezano za atmosferu u gradu kroz vrijeme.
MEDITACIJA
Biti slobodan je proklamovano kao najviša vrednota San Marina kroz vrijeme. Njegovi građani
prolazili su kroz različite periode, nekada oskudice, straha pred moćnijima, borbe za egzistenciju,
nekada periode relativnog zadovoljstva i prosperiteta. Periodi s najviše straha odnosili su se na dva
događaja: strah od upada Francuza i strah od bolesti. Izabrani predstavnici u vlast bi se promjenili
ulaskom u dvore. Osjećaj višeg cilja, održavanje San Marina slobodnim, postajao je osnovni
kriterij koji bi uticao na javne istupe. Ova ideja bi ih oplemenila i dala im osjećaj samopouzdanja
i uvjerenja da rade za javno dobro.
ZAŠTO JE KRIV TORANJ U PISI?
Ušće rijeke Arno u Ligursko more bilo je idealno za gradnju naselja. Prvi tragovi napredne kulture
zabilježeni su u XIII stoljeću p.n.e. Stoljeća nakon toga Pisa je izrasla u moćnu luku, jedinu između
daleke Đenove na sjeverozapadu i Ostije na jugu. Odavde su Rimljani išli u osvajanje Kartage, ali,
znatno kasnije, i sami stanovnici Republike Pise su osvajali Kartagu. Pisa je bila jedna od četiri
poznate italijanske “morske republike”. Pisa je vladala Sardinijom, Korzikom, čak i Sicilijom.
Osvajala je sjever Tunisa i krajeve južno od Pise. Zbog njene privlačnosti, čak su Vikinzi, sa
“Željeznim Bjorgom” na čelu, poduzeli ogroman put i trošak da osvoje i opljačkaju Pisu u IX
stoljeću.
Međutim, stalni sukobi sa susjednom, moćnom Firencom, postepeno su doveli do slabljenja, a
onda golemim porazom od malobrojnijih, ali lukavih Đenovljana u XIII stoljeću i gubitkom flote
od 300 brodova, moć Pise zauvijek blijedi. Grad su posuli solju sa željom da se više ne diže iz
pepela.
Pisa je danas deset kilometara daleko od mora. Pomjeranje ušća rijeke na zapad dovelo je do toga
da je luka ostala na kopnu, bez dodira s morem.
U XII stoljeću, Donna Berta di Bernardo je donirao 60 srebrenjaka lokalnoj katedrali da kupi
kamen i izgradi novi zvonik. I tako je započela priča o “Krivom tornju” u Pisi.
Moj prvi susret sa zvonikom izmamio mi je uzdah: ”Pa on je stvarno jako, jako kriv!” Bio sam
gotovo šokiran kako ta ogromna građevina uspijeva da stoji, a da se ne sruši.
Zapravo, učinićemo nepravdu Pisi ako je posmatramo samo kroz prizmu Krivog tornja. Naime,
ovaj zvonik bio je zamišljen samo kao dio sjajnog kompleksa čija je gradnja počela polovinom XI
stoljeća, osvajanjem Palerma na Siciliji, kada se flota Pise domogla zlata od Saracena. Prvo je
izgrađena velebna katedrala, slijedila je kupola (“krstiona”) i samostan.. na kraju je trebao biti
izgrađen zvonik.
Sunčan oktobarski dan, s hiljadama turista iz čitavog svijeta. Redovi su formirani na ulazu u
katedralu i zvonik. Još ih je više vani, fotografirajući najpoznatiji arhitektonski promašaj u svijetu.
Odlučujem se za meditaciju sa željom da doznam šta su stanovnici Pise mislili o ovoj građevini.
Zatvaram oči.
MEDITACIJA:
Arhitekti i graditelji su bili vješti. Počeli su s gradnjom kompleksa, uvjereni da će biti impresivan.
Ispod lokacije tornja, sa južne strane, podzemna je voda napravila sebi put. Nosila je i pijesak.
Šupljina je počela kolapsirati kako se toranj podizao i pritisak povećavao. U drugom dijelu gradnje
bilo je očigledno i graditeljima da se toranj krivi. Donesena je odluka o nastavku gradnje, uz
pretpostavku da će naginjanje stati. Kada je toranj napokon završen, kod njegovih arhitekata raširio
se osjećaj srama. Nevjerica kod građana Pise. Vremenom je prerastao u osjećaj nelagode u čitavom
gradu. Autori su se pred smrt pitali kako će buduće generacije gledati na njihov poduhvat. Znali
su da je toranj isuviše grandiozan i da će njihov promašaj biti obilježen za dugi period. Vremenom
su se stanovnici navikli na svoj toranj. Prošli su faze nevjerice, srama, odbijanja, ignoriranja, pa
do prihvatanja, ali nikada podržavanja.
***
Prije dolaska u Pisu namjerno nisam čitao o uzrocima tonjenja Krivog tornja. Tek nakon posjete
sam se zainteresirao.
Konstrukcija tornja je započela 1173. Problemi su se odmah pojavili. Pisa je između dvije rijeke,
Arna i Sercija, koje su iza sebe ostavile tlo puno gline, pijeska i školjki. Mekano tlo je bilo uzrokom
da već 1178, kada je završen drugi nivo tornja, počinje naginjanje na južnu stranu.
Ubrzo, zbog stalnih sukoba sa Firencom i Đenovom, radovi bivaju zaustavljeni. To je vjerovatno
bila i sretna okolnost, jer je dala dovoljno vremena građevini da se stabilizira. Kada su radovi
nastavljeni, izmjereno je odstupanje koje je iznosilo 0.2 stepena po vertikali. Nastavak radova i
dolazak do sedmog nivoa doveo je do novog propadanja na jednu stranu, ovaj put od jednog
stepena.
Narednih stotinu godina, radovi su izvođeni povremeno. Pokušaji da se kontrabalansira toranj nisu
uspjeli. Prozori sa južne strane su napravljeni veći, ali to je dovelo da daljnjeg zakrivljavanja. Kada
je toranj napokon završen 1370, odstupanje od vertikale je bilo 1.6 stepeni. Ne izgleda mnogo, ali
na ovu visinu je itekako vidljivo.
Stotinama godina nakon završetka, inžinjeri i arhitekte su se trudili da koriguju ovu grešku i
spriječe kolaps tornja. Dodatno betoniranje temelja, dodavanje plastificiranog betona sve do
drugog nivoa, željezni prsten oko temelja, olovni nosači sa sjeverne strane, uklanjanje zemlje sa
sjeverne strane…
Napokon, uklanjanjem 70 metričkih tona zemlje u 2008, inžinjeri su ponosno izjavili da je toranj
konačno stabiliziran i da se više ne naginje. Od nagiba od 5,5 stepeni, uspjeli su ga vratiti na četiri
stepena. U stvarnosti sam mogao vidjeti da su na sjevernoj strani tornja dva reda blokova u prstenu,
a na južnoj sedam redova blokova. Razlika je oko četiri metra!
Tvrde da se za Krivi toranj u Pisi više ne treba brinuti u narednih 200 godina te da se više neće
pomijerati. Nadam se dobu bez zemljotresa, jer bi pomjeranje tla gotovo sigurno izazvalo pucanje
u gornjem dijelu tornja.
Do tada, želim more turista na travnjaku crkvenog kompleksa.
MOĆ FIRENCE
U Firencu ulazim s pomiješanim osjećanjima. S jedne strane, ovaj grad je mjesto rođenja
Renesanse koja je zauvijek promijenila kulturološki izgled Europe. Italijanski jezik je ustanovljen
prema dijalektu Firence. Dante Aligijeri je stvarao iz ovog grada. Kratkoročno glavni grad Italije,
danas je zaštićen kao svjetska kulturna baština s mnogobrojnim galerijama i muzejima te
fascinantnom arhitekturom.
I upravo odatle izvire i ona druga, mračna strana najvećeg grada Toskane. Firenca je najmoćniji
europski srednjevjekovni grad od XIV do XVI stoljeća. To je sjedište bogate i utjecajne familije
Mediči koja je dala dvojicu papa i bila krvno povezana s nizom europskih dvorova. Zlatni florini
iz Firence su finansirali razvoj industrije širom Europe, a njihovi bankari su posuđivali novac
engleskim kraljevima za njihove ratove, kao i rimskim papama.
U srcu grada je svjetski čuvena “Kupola” (“Il Duomo”) u crkvenom kompleksu. Bila je svjedokom
najmračnijih europskih procesa.
Dolazak na glavni trg s ogromnom katedralom, zvonikom, samostanom i kupolom, impresionira.
Slike naviru te se odlučujem da ih kroz meditaciju jasnije vidim.
MEDITACIJA
Crkveni kompleks bio je ubjedljiv izraz moći i uticaja vladajuće elite. Arhitektura je instrument
kontrole i manipulacije ljudima. Masivnost je utjerivala strah i osjećaj niže vrijednosti kod puka.
Sakralna geometrija i figure utkane u fasadu su stvarale oreol negativne energije. Strahopoštovanje
stanovnika i gostiju omogućavali su vrhu hijerarhijske piramide osjećaj superiornosti,
nedodirljivosti i potpune nadmoći.
***
Gaj Julije Cezar je osnovao Firencu prije više od dvije hiljade godina kao utočište za svoje vojne
veterane. Antički Rim je bio simbol vojne superiornosti. Srednjevjekovna Firenca je evoluirala u
simbol religijske i finansijske manipulacije koja je cvjetala (“florentia” – “flowering”) prije
nekoliko stoljeća.
NAJVREDNIJI DOKUMENT DREVNOG EGIPTA NALAZI SE U… ?
Najvredniji dokument antičkog Egipta ne nalazi se u atraktivnom Egipatskom muzeju u Kairu.
Niti u raskošnim muzejima u Londonu, Parizu, St. Peterburgu ili Čikagu koje krase bogate zbirke
artifakata iz faraonskog Egipta.
Najobimnija kolekcija četiri milenijuma egipatske kulture nalazi se u Torinu. A najvredniji
pojedinačni dokument je “Torinska lista kraljeva” ili “Torinski kraljevski kanon”. Riječ je o
oštećenom papirusu koji daje pregled svih egipatskih vladara.
Samo Kairo i Torino imaju velike muzeje u potpunosti posvećene egipatskom dobu. Za najveću
kolekciju u Torinu zaslužan je diplomata i kolekcionar Bernardino Drovetti (1776-1852) kojeg je
Napoleon postavio za francuskog vicekonzula u Egiptu 1802. te generalnog konzula 1821.
Drovetti je godinama radio na formiranju kolekcije u Egiptu, tokom 1820-ih, da bi je ponudio na
aukciji potencijalnim europskim kupcima. Najveću zbirku kupuje francuska vlada 1823. i
kolekcija završava u Torinu, tada dijelu Francuske. U narednih nekoliko kupovina vrijednih
artifakata iz Egipta, Torino postaje meka za ostatke egipatske kulture, koji su smješteni u
impresivni jezuitski arhitektonski kompleks u centru grada.
Tokom moje prethodne dvije posjete Egipatskom muzeju u Torinu, prije dvadeset i prije dvanaest
godina, naglasak posjeta je bio na najvećoj kolekciji mumija u svijetu. Međutim, posjet u maju
2017. imao je naglasak na Torinsku listu kraljeva.
Drovetti je do ovog papirusa, dugačkog 1,7 metara i širokog 0,41 metara, došao 1818. u Luxoru
(najvjerovatnije iz jedne od grobnica), spakovao ga i poslao 1820. za Torino. Tokom putovanja,
papirus je oštećen i 50 posto teksta je, nažalost, uništeno.
Kronologija egipatskih vladara intrigira istraživače širom svijeta. Postoji nekoliko historijskih
dokumenata na osnovu kojih je ovaj redoslijed napravljen. Među njima se ističe devet dokumenata:
- “Denov pečat” (faraon Prve dinastije, koji je izlistao sve faraone Prve dinastije od Narmera
do sebe)
- “Palermov kamen”, iz Pete dinastije, koji je izlistao dotadašnje faraone pet dinastija,
međutim, kamen je razbijen tako da je lista nekompletna
- “Kraljeva lista iz Gize”, nastala tokom Šeste dinastije, selektivna
- “Kraljeva lista iz Karnaka:, (XVIII dinastija), vrlo selektivna
- “Kraljeva lista iz Abidosa”, (XIX dinastija), nedostaju faraoni Prvog međuperioda
- “Kraljeva lista iz Sakare:, (nedostaju faraoni Prve dinastije)
- “Manetova lista:, (Grčki period), original je izgubljen, prijevodi imaju neprecizne dodatke
Međutim, sve ove liste se smatraju dodatnim u odnosu na, za vrijeme faraona Ramzesa II (XIX
dinastija), a što je trinaesto stoljeće prije nove ere, najobimniju i sistematski napravljenu
“Torinsku listu kraljeva”. Samo ova lista u Torinu daje imena faraona i godine (često i mjesece
i dane) vladanja. Ostale liste se mogu koristiti za poređenje i provjeru. Primjera radi, pojedine
liste nisu uključivale (mrske) strane vladare (nubijske, libijske, mezopotamijske), pojedine
nisu uključivale vladare drugačijih religijskh nazora i slično. U tom kontekstu, Torinska lista
je objektivna i neutralna. Pretpostavlja se da je neoštećena sadržavala imena 300 vladara.
Nažalost, početak i kraj liste su izgubljeni, a pojedina imena teško oštećena. Papirus je
podijeljen na jedanaest kolona. U prvoj koloni se nalaze bogovi starog Egipta. U drugoj koloni
se nalaze polubogovi i mitski kraljevi starog Egipta. U trećoj koloni su sinovi bogova (Prva i
Druga dinastija). U četvrtoj i svim daljim sinovi bogova (od Druge do Pete dinastije), odnosno,
smrtni vladari.
I sada, dolazimo do razloga mog interesovanja za ovaj dokument.
Liste faraona su pravljene da bi vladari mogli pokazati (i dokazati) da direktno potiču od
bogova (s malim “b”) i da im veza ide do samog Horusa. Dakle, sinovi bogova ili faraoni su
reinkarnacija Horusa na Zemlji, a nakon smrti bi se identificirali s Ozirisom. Ova lista odlazi
u doba kada su Egiptom vladali bogovi koji su “došli sa neba”.
Na samom kraju liste, u posljednje dvije linije, kao rezime čitavog dokumenta stoji:
“Poštovani Shemsu-Hor – 13.420 godina. Vladavina prije Shemsu-Hora – 23.200 godina.
Ukupno 36.320 godina.”
I premda veći dio prve i druge kolone nedostaje, očigledno je da je postojao zapis o prvim
vladarima na egipatskom tlu koji su vladali znatno duže nego ljudski smrtnici. Paralelu
možemo povući sa Sumerskom listom kraljeva. U periodu prije više od 30.000 godina,
sumerski su kraljevi vladali u prosjeku po hiljadu godina. Takav slučaj bio je, bez sumnje, i u
Egiptu.
Naravno, Egipat je tada izgledao drugačije. Umjesto današnje pustinje sjever Afrike je bio
zelen s plodnom zemljom i ugodnom klimom. Stoga su bogovi s razlogom izabrali Egipat za
svoj dom.
Kritike pojedinih historičara da doba “bogova” treba zanemariti te računati vrijeme egipatskih
vladara samo od faraona-prvog smrtnika, sina bogova, faraona Menesa, neobjektivne su i
nenaučne. Ako se slažemo sa svim smrtnim vladarima, zašto bi odbacivali besmrtne? Zašto bi
postojala takva selekcija u nauci? Da uzimamo ono što nam odgovara i što se uklapa u naše
viđenje svijeta, a da zanemarujemo ono što odudara od naših nazora?
Torinska lista kraljeva jasno pokazuje da je postojalo devet dinastija koje odgovaraju
preddinastijskom periodu faraona. Među njima su “Vladari Memfisa”,
“Vladari Sjevera” i, napokon, Shemsu Hor (sljedbenici Horusa) koji su vladali Egiptom do
pojave Menesa, prvog smrtnog faraona Egipta.
Po rimskom historičaru Euzebijusu od Cezareje, dinastija bogova je vladala Egiptom 13.900
godina. Prvi je bio bog Vulkan (donio je vatru ljudima), zatim Sosis, Isis i Oziris, zatim
Ozirisov brat Tajfun i na koncu Horus, sin Isis i Ozirisa.
Nakon njih su došli polubogovi s vladavinom od 11.025 godina. To je ukupno 24.925 godina.
Oko 3.000 godine p.n.e. prvi ljudski faraoni preuzimaju vladavinu Egiptom.
Najznačajniji egipatski sveštenik i historičar bio je Meneto (III stoljeće prije n.e. tokom
vladavine Ptolomeja Prvog i Ptolomeja Drugog). U svom čuvenom radu “Historija Egipta”
(“Aegyptiaca”) Meneto također govori o eri bogova i polubogova. Ustanovio je četiri dinastije
prije Menesa, dvije dinastija bogova, jednu polubogova, a jednu prelaznu dinastiju.
Prve dvije dinastije sastojale su se od sedam ključnih bogova: Ptah, Ra, Shu, Geb, Oziris, Set
i Horus i oni su vladali Egiptom u periodu od 12.300 godina. Nakon njih dolazi treća dinastija
koju predvodi Toth i koja se sastojala od 12 “božanskih faraona”. Oni vladaju zemljom više
od 1.500 godina. Njih smjenjuje 30 polubogova u Četvrtoj dinastiji koji se često pominju kao
sljedbenici Horusa. Njihov simbol bio je soko, a period vladavine 6.000 godina.
Nakon vladavine ovih nezemaljskih bića, u Egiptu nastaje kaos. Napokon, faraon Menes uvodi
red i ujedinjuje zemlje drevnog Egipta.
Na torinskom papirusu, u prvoj koloni su bogovi drevne zemlje na rijeci Nil. U drugoj koloni,
u redovima od prvog do desetog su polubogovi ili, kako ih još neki zovu, “duhovi” i “mitski
kraljevi”. I na tom dijelu papirusa mi se pogled zadržava najviše. Upravo su ove dvije kolone
i najviše oštećene. Prije dvije godine, iz Muzeja je stigla obavijest da su pronađeni oštećeni
dijelovi papirusa i da je u toku njihovo identificiranje. Nadajmo se da ćemo dobiti nove potvrde
o najstarijem periodu.
Pokušavam, za trenutak, dohvatiti to izgubljeno doba, iz vremena prije vremena. Zatvaram oči.
MEDITACIJA
Niži sveštenik je pisao po uputama vrhovnog sveštenika na ovom papirusu. Koristili su druge
dokumente kao osnovu. Bogovi su postojali. To je bila drugačija era, s letjelicama. Bogovi su
vladali ljudima.
***
Posjetioci Muzeja me vraćaju u stvarnost. Maj 2017. Zbog brojnosti artifakata na nekoliko
nivoa Muzeja, rijetki odvoje više vremena da se posvete “Torinskoj listi kraljeva”.
Listi, kojoj će se vratiti moderni i neopterećeni istraživači i zauvijek promijeniti dogme
egiptologa.
BOB MARLEY, JAMAJKA: ENERGIJA MUZIKE I LJUBAVI
Nine Miles, Jamajka
Jamajka ima ikonu prepoznatljivu širom svijeta: Bob Marley. Njegova zvijezda ne tamni, regge
muzika jednostavno natjera svakoga na ples.
Dva i po sata vožnje od luke Ocho Rios do planinskog sela Nine Miles. Putem vidim rastafarijance.
Kosa im je spletena u pletenice i uglavnom pod kapama. Ovaj socijalni, religijski i duhovni pokret
je razvijen 1930-ih na Jamajci, a zamah mu je dalo krunisanje cara Haila Selasija u Etiopiji, kojeg
su smatrali Isusovom inkarnacijom. Stoga me ne čude motivi sa Selasijevim likom i etiopskom
ortodoksnom crkvom u selu. Posebnu ulogu je imao kanabis (‘ganđa’ ili ‘trava’). Koriste ga
dnevno, ponekad tokom čitavog dana. Smatraju ga lijekom, inspiracijom, socijalnim
instrumentom.
Robert Nesta Bob Marley je odrastao u katoličkoj obitelji na Jamajci. Jedno je vrijeme živio u New
Jerseyu s majkom, ali kada se od nje odvojio prihvatio je Rastafari spiritualnost i običaje (bez
konzumacije mesa i mlijeka). Zahvaljujući njemu, ovaj pokret je dostigao milion sljedbenika širom
svijeta.
Samo trideset šest godina života (1945-1981) jednog od najuticajnijih muzičara svih vremena. I
još toliko je prošlo od njegove prerane smrti (u vrijeme moje posjete njegovom domu). Melanoma
ga je pokosila. Posljednje koncerte je održao u Milanu pred 100.000 posjetitelja, zatim u New
Yorku (Madison Square Garden) i Pittsburghu. Znajući da mu se približava kraj, odlučio je
umrijeti na rodnoj grudi. Međutim, avion ga je doveo samo do Miamija, gdje mu je pozlilo i više
se nije oporavio. Posljednje riječi su mu bile:”Novac ne može kupiti život.”
Sahranjen je nedaleko od rodne kuće. Rekonstruirani kompleks odiše uspomenama na njegovu
sjajnu karijeru s desetinama miliona prodatih ploča. Muzika i tekstovi o ljubavi, miru, jednakosti,
rezoniraju s publikom.
Nine Miles nije samo izoliran od svijeta već je i unikatan po slobodnom korištenju marihuane na
svakom koraku. Mlađahni vodič je napušen i opušten, s osmijehom i šalama. Poručuje, na kraju’…
vidjećemo se, za sedmicu, godinu, u drugom životu, ali, najvažnije je da se ne brinite u životu, ako
ne možete da platite račune i dalje se ne brinite, jer briga ih neće platiti…’
MEDITACIJA
Dodirujem s obje ruke granitni ležaj u kome počiva Bob Marley. Ima li poruku za našu generaciju?
Odgovor stiže trenutačno: ‘Muzika. Muzika je odgovor na izazove ljudi. Ritam, energija, lagani
valovi muzike neka vas nose.’