“Dobro, fizički bi ti to i mogao obaviti. Ali, znaš li da Kailash distorzira vrijeme i prostor putem
energetskog ogledala na svojoj istočnoj strani. Dosta ljudi se nikada nije vratilo sa kore. Jesi li
zbilja spreman za to?”
Valeri i ja smo obišli zajedno piramidu Koh Ker u Kambodži, zatim otišli do Filipina na jednu
međunarodnu konferenciju. Na odlasku mi je donio poklon. Umetke za čizme. Desni umetak ima
bakarne pločice, lijevi cinkane. Skuplja verzija koristi zlato i srebro. Valeri je razvio ovaj proizvod
koji omogućava bolji protok i balansiranje energija u organizmu. To je bazirano na principu Horus
wandu, metalnim okruglim šipkama koje su nosili faraoni drevnog Egipta.
Prvi dan kada sam obukao nove, nepremočive gojzerice, Valerijevi umeci su prvi uletjeli u njih.
***
Mitska Shambala, iz vremena prije vremena, nalazi se, po pojedinim istraživačima, duboko ispod
Kailasha. To je jedan od razloga zašto se na ovu svetu planinu ne smije penjati i osvajati njegov
vrh viši od 6.700 metara.
Prva kora koja se obavi oko Kailasha, dovodi do oslobađanja grijeha. Postajemo mentalno čisti.
Trinaesta kora nam omogućava da obavimo unutrašnju koru i dobijemo spiritualnu čistoću.
Stotrinaesta kora omogućava da dostignemo stanje Budinog blaženstva. Naš lik se pojavi na
obroncima svete planine.
***
Na večeri smo u Lasi. Najiskuniji član šesteročlane ekipe je Rus, Sergej. U posljednjih dvanaest
godina, dolazi dva-tri puta godišnje na Kailash. Pitam ga za motivaciju.
“Svake godine je drugi motiv. Ovaj put je potraga za civilizacijom Shan Shu, starom milione
godina.”
Okrećem se našem mladom vodiču.
“Kako si ono rekao da se zoveš?”
“Tensin, ja sam čistokrvni Tibetanac”.
“Koliko imaš godina?”
“Dvadeset osam”.
“Gdje si naučio tako dobar engleski?”
“U Indiji. Proveo sam osam godina i naučio hindu, engleski, nepalski, mandžurijski i
mandarinski.”
“Dobro, o ostalom ću te pitati dok budemo pješačili oko Kajlasha”, završavam.
“Dok budeš obilazio Kailash, čuvaćeš ti dah i snagu”, ubacuje Wolfgang.
Odlazimo u hotel, ujutro nas trojica ustajemo ranije, polazak je u pet prema aerodromu.
***
Kao kad ronite duboko i onda se odlučite izaći prema površini, organizam želi da diše, ali još ne
smijete, u vodi ste. Površina nikako da dođe. I kada napokon izronite, pluća hoće da puknu.
Upravo takav osjećaj me probudio usred noći u hotelskoj sobi u Lasi. Odmah mi je bilo jasno da
tijelo nije dobijalo dovoljno kisika. Prva tableta prestala je da djeluje. Mračna soba, držim oči
zatvorene, isprekidano disanje. Dva, tri duga uzdaha, i onda dolaze kraći. Pokušavam da utonem
u san, a to mi donosi kratke uzdahe i nedovoljno kisika. Ponovo me probudi pritisak u plućima. I
tako narednih sat, možda dva.
Čini mi se da sam ipak uhvatio sat sna prije nego se javio alarm.
Krećemo iz istočnog Tibeta prema zapadnom. Wolfgang, Sergej i Petar odlaze terencima na
trodnevno putovanje prilikom kojeg će imati period prilagodbe. Mi preskačemo veći dio Tibeta i
imamo drugačiji program u sljedeća dva dana. Srešćemo se u gradu Darchen i zajedno krenuti na
koru prvi dan.
Još je mrak u Lasi. Osvijetljene zgrade, široki bulevari, kineske zastave, grad spava, saobraćaja
nema.
Sjeta za nekim drugim vremenima. Kada su budistički hramovi svojom tradicijom bili most prema
znanju prethodnih civilizacija.
USUD GUGI KRALJEVSTVA
Let Lasa-Ngari (Ali), iz istočnog u zapadni Tibet. Nepregledna prostranstva, kamene pustinje
oivčene planinskim vijencem Himalaja, vječno pod snijegom. Ponegdje jezera, ali zelenila nema.
Ngari je na 4.600 metara nadmorske visine. Novi aerodrom, nema nijednog aviona. Silazimo niz
stepenice, dočekuje nas sunčano vrijeme, ali je pet stepeni ispod nule. Zrak je rijedak, rijedak.
Pluća udišu brže, traže kisik.
Meni, Tsenku i Borisu pregledaju pasoše i četiri dozvole. Kopiraju ih. Napokon nas preuzima
vodič Đang Čup (Jang Chup). Ima 38 godina, Tibetanac je. Živio je u Indiji, naučio pet jezika
(engleski, hindu, nepalski, butanski, mandarinski). Neostvarena mu je želja bila otići u Europu.
Ima kinesku legitimaciju, ali ne i pasoš. Iz Indije prelazi na Tibet mimo graničnih prijelaza. Do
2015. živio je u blizini Nepala s majkom, suprugom i sinom. Nakon katastrofalnog zemljotresa,
preselio se u zapadni Tibet.
Petosatna vožnja se odvija paralelno s Himalajama. Dugi su koliko i horizont. Ne vidi se početak
niti završetak. Znamo da je skroz na zapadu Pakistan, a južno ispod njih Indija. Na vrhu vijenca
izdvaja se planinska kupola visine nekoliko stotina metara. Pravilna, kao da je izvajana. Hang Mon
planina je zovu. Tibetanci kažu Abi Kali planina, “sveta planina”.
Tsenko mi kaže kako povremeno prima informacije iz spiritualnog svijeta. Ispod Himalaja su
živjele civilizacije, ne u fizičkom obliku kao naša.
Stajemo na jednoj uzvisini, vrlo lijep pogled na kamene kanjone. Fokusiram se na kupolastu
planinu, zatvaram oči.
MEDITACIJA
Pojavljuje mi se slika zelene, rožnate, zmajeve glave. Tamne oči, svjetlucavih, žutih zjenica.
Pružam ruku u smjeru kupolaste Abi Kali planine. Odjednom, kao da se stvara stakleni zid,
barijera. Samo bijeli vrhovi planina. Duhovni pristup nije dozvoljen.
***
Govorim Tsenku o svom iskustvu. Vrlo, vrlo stara civilizacija je ispod te planine. Međutim,
kontroliraju duhovni pristup i ne dozvoljavaju ga nama, ljudima.
Kaže mi da je to isto i on osjetio, ali sam ja to bolje opisao.
***
Tholling je lokacija najčuvenijeg budističkog manastira u Ngariju. Osnovao ga je Yeshi-O
početkom X stoljeća. Ne samo da je jedan od najstarijih budističkih manastira na Tibetu, već i
jedan od najcjenjenijih. Nekada je imao mnoštvo zlatnih budinih statua, 108 budinih zemljanih
tornjeva i brojne murale s likovima u prirodnoj veličini.
Manastir je zapravo kompleks, u čijem je centralnom dijelu hram u obliku mandale, s još sedam
hramova, s brojnim crtežima, kipovima i muralima.
Početak “Kulturne revolucije” 1967. godine doveo je do razaranja religijskog, duhovnog i
kulturnog nasljeđa, a Tibet je, zbog svojih dubokih duhovnih korijena, bio osobito na udaru.
Kompleks u Thollingu je najvećim dijelom uništen. Mandala hram je iznutra potpuno devastiran,
kipovi, murali, slike. Sistematsko uništavanje trajalo je sve dotle dok ovaj kompleks više nije bio
prepoznatljiv.
Nekada je u Thollingu živjelo 200 budističkih monaha, a danas ih je trinaest.
Ulazim u jedini preostali otvoreni hram. Samo jedan monah pomalo govori engleski. Sitni
tridesetogodišnjak pokazuje na mjesto gdje su nekada bili kipovi. Danas ih više nema. Na zidovima
ostaci slika, većim dijelom su izbrisani.
“Ovo je originalno, staro hiljadu godina, ovo je staro 800 godina. Ovo 500 godina. Ovaj kip je
nov, poklonili su nam ga, ovaj je također nov…”, govori.
“Na ovoj fotografiji je deveti Lama, ovo je deseti, a ovo trinaesti”, nastavlja.
“Gdje je četrnaesti Dalaj Lama?”, pitam.
Stišava glas.
“Ne, ne, zabranjeno je.”
Stišće ruke u pesnice, pruža ih naprijed, prekriži ih. Jasno mi je, završio bi u zatvoru da postavi
fotografiju Dalaj Lame.
***
Tužan izlazim iz hrama.
“Čime li su Tibetanci, budisti, zaslužili ovu karmičku kaznu?”
***
Oko manastira podignuto je selo s nekoliko stotina stanovnika. Provjeravamo tri “hotela”. Desetak
vrlo skromnih sobica, jedan toalet na spratu. Interesantno je da nemaju zaseban WC, ali svaki ima
internet i mobilni signal. U selu, u glavnoj ulici, najljepši ured ima China Telecom. Kanalizacija
je diskutabilna, tople vode uglavnom nema, grijanje je misaona imenica, tako da je temperatura u
sobama jednaka vanjskoj (po noći minusi). U malom mjestu su čak dvije kasarne s vojskom u
glavnoj ulici i policijska stanica s džipovima koji stalno krstare.
Treba biti objektivan. Kako je Tibet proglašen autonomnim područjem NR Kine (a Kinezi govore
da je Tibet uvijek bio njihov teritorij), došli su i elementi civilizacije. U Lasi je danas sve
elektrificirano, s grijanjem i kanalizacijom, vodom, novim putevima, poštom, komunikacijskim
sredstvima… i grad je uveliko izmijenio izgled. S druge strane, tibetantska sela ne prate taj trend,
rijetko imaju toalet u kući; ide se u baštu za nuždu. Higijenske navike su na nivou
srednjevjekovnih.
Dva dana u Thollingu bili smo osuđeni na rižu s jajima i čaj. Internet signal je bio solidan, ali u
Kini nema pristupa Youtube kanalu niti Googlu i ostalim tražilicama. Dakle, ako ukucate bilo koji
termin, nećete dobiti rezultate pretraživanja.
Za mene je ovo bio period aklimatizacije na 3.600 metara nadmorske visine.
***
Sjedište Gugi kraljevstva (Guge Kingdom) je samo dvadesetak kilometara od Thollinga. Prvi Gugi
kralj je preuzeo liderstvo u regiji zapadnog Tibeta od susjednog Shan Shu kraljevstva u X stoljeću.
Počeo je širiti novu religiju – budizam. Na strmom, kamenom uzvišenju, odmah iznad rijeke,
počeli su kopati pećine, praviti prve strukture, onda su došli hramovi na red. Kraljevstvo je raslo,
u njihovoj prijestonici je bilo deset hiljada stanovnika. Vladali su velikim prostranstvima.
Čitavih sedam stoljeća Gugi kraljevstvo je bilo stub odbrane Tibeta od upada neprijatelja i zaštita
budizma. Sve do 1630. godine kada vladar Gugi kraljevstva šalje vojsku u rat kojeg gubi. Od tada
ovo kraljevstvo zauvijek prestaje postojati kao sila.
Ono što je bilo sačuvano do dolaska kineske Crvene armije bilo je impresivno. Brojni hramovi,
statue, murali, crteži, kamene skulpture, rukopisi… Kulturna revolucija 1967. dovela je kineske
vojnike koji su redom uništavali unutrašnjost hramova i sve što je bilo vrijedno u njima.
Ogroman kanjon, veći od Velikog kanjona (Grand Canyon) u Koloradu, dovodi nas do prijestonice
Gugi kraljevstva. Milione godina unatrag ovdje je bilo veliko jezero, što se jasno ocrtava na
neprekinutoj horizontalnoj liniji na kamenim klisurama. Zatim je došao period kada je voda oticala
i ovdje se formirao ogroman vijugavi riječni tok. Sada smo u zadnjoj fazi, kada mala rječica
podsjeća na geološke smjene. Ali, i to je bilo dovoljno da se oko vode formira velika zajednica.
Prolazak kroz kapiju nas uvodi u grad koji se sastojao od naseljenih vještačkih pećina, kućica od
cigle od blata i hramova. Prvi hram je “Bijeli hram”. Otključavaju katanac, ulazimo, zabranjeno
fotografiranje. Murali na zidovima djelimično uništeni. Postolja, na kojima su bili budine statue,
zjape prazna. Ispred ograde fotografije iz 1925, koje je engleski fotograf napravio prilikom svoje
posjete. Prikazuju kako su statue izgledale prije nego što su uništene.
Središnja statua Bude također je uništena. Manja, zamjenska je postavljena ispred postolja. Teško
je opisati nevjericu i tugu u tim momentima. Jednostavno ste nemoćni da bilo šta smisleno kažete
ili date rješenje.
Odlučujem se za fokusiranu meditaciju;
MEDITACIJA
Vidim izlazak konjanika kroz kapiju. Mnoštvo zastava. Doba slave i uspona. Nametali su budizam
u regiji i nasilno brisali ranije vjerovanje. To je bilo vrijeme s više sile i manje spiritualnosti.
Moja telepatska poruka će se čuti. Samo, uvijek moram pokazivati iskrenost i skromnost.
***
Nastavljamo uspon. Penjanje na 3.800 metara nije jednostavno. Trošite se dvostruko brže, a
dobijate dva puta manje kisika. Stoga, bez žurbe.
Sljedeći je “Crveni hram”. Ista slika. Osakaćena je duhovna tradicija.
Od “Crvenog hrama” se krećemo prema vrhu. Pećine su uglavnom u donjem dijelu. Obično su bile
pravljene za vojnike, jednu osobu. Neke su veće, za više osoba, siromašnije obitelji. U zidovima
su uklesani prostori za police, niše. Spavanje na tvrdoj zemlji. Kroz vrata im je ulazio hladan zrak
veći dio godine.
Zidana gradnja se sastoji od cigli od blata u kombinaciji s kamenom, koji bi tvorili zasebne redove.
Prostori su uvijek skromne površine, ali bolje zaštićeni nego pećine.
Približavamo se vrhu. Stepenice vode kroz uske otvore, kako bi bio onemogućen prolaz
neprijateljima prema kralju. Međutim, ovaj grad nikada nije osvojen. Bio je jako dobro utvrđen,
na strmini.
Napokon, izlazimo na vrh. To je ustvari veća zaravan, koja se sastoji od još jednog hrama, kraljeve
kuće i većeg ograđenog prostora.
Vodič Đang kaže da je to bila štala za konje. Ta rečenica mi je zaparala uši. To bi bilo vrlo
nepraktično.
“Jeste, 100 posto, to je bila konjušnica. Tako mi je rekao prodavač karata.”, uvjerava me Đang.
Ograđeni prostor je 30x20 metara. Ima troje uskih vrata i jedan širi ulaz.
Sjedam i zatvaram oči.
MEDITACIJA
Prvo mi dolazi misao “ljetne ceremonije”. U ovom ograđenom prostoru vladar je primao u
audijenciju strane vladare s delegacijama. Ovdje su održavane razne svečanosti povodom praznika.
Dolazili su ugledniji pripadnici Gugi kraljevstva iz udaljenijih krajeva. Tu su održavane zabave za
više staleže iz glavnog grada kraljevstva.
Gugi kraljevstvo je donijelo budizam na Tibet ali je, istovremeno, njegovim nametanjem sebi
odredilo karmu. Hiljadu godina kasnije uslijediće već opisani događaj.
O spoju Bosanske piramide Sunca i svete piramidalne planine Kailash će se čuti i vidjeti gdje treba.
Moja telepatska misao bit će upućena u pravcu Kine. Omekšati ih, ublažiti stav prema Tibetu i
Tibetancima. Kinezi će sve više preuzimati budizam, a oni koji putuju svijetom imaće priliku sve
više saznavati i o novijoj historiji Tibeta.... Kina će početi finansirati rekonstrukciju hramova.
Tibetanci će dobiti historijsku šansu da se vrate na svoja ognjišta. Ali, bit će do njih da li će sačuvati
tradiciju i željeti da je produže.
***
Malom društvu prenosim informacije dobijene meditacijom.
“U Gugi kraljevstvu postojala je vojska. U njoj zapovjednici, generali, umjetnici, sveštenstvo,
imućni trgovci i ugledni članovi iz ovog, ali i drugih gradova. Oni su dolazili u svoj glavni grad i
ovdje, u ovom ograđenom zatvorenom prostoru, održavane su svečanosti. Ples je pratila muzika.
Povremeno bi dolazile delegacije iz udaljenih krajeva. Oni bi ulazili na mala vrata, saginjući glavu.
Kralj bi sa svojom svitom i osiguranjem ušao na poseban, najveći ulaz, koji je bio direktno spojen
s njegovom rezidencijom.”
Đang me sluša, prevodi što govorim budističkom svešteniku. I, onda daje svoj komentar:
“Potpuno se s tobom slažem. Ti se moraš vidjeti s našim budističkim sveštenicima u hramovima
koji izučavaju prošlost i znanje. Ti si profesor, ti imaš znanje, oni znaju, i vi biste našli dodirne
tačke.”
***
Dalaj Lama svojom miroljubivom politikom, svojom blagošću i ljudskom toplinom, širenjem
duhovnosti i poštivanjem svih, daje primjer Tibetancima. Nadam se da će slijediti njegove poruke
i da će biti formiran drugačiji, povoljniji kontekst za novi Tibet.
PRVI SUSRET S KAILASHOM
Vožnja iz Thollinga do Darchena traje šest sati. Tristo kilometara uske, uglavnom asfaltirane ceste,
kroz nepregledne doline okružene planinskim vijencima. Ponegdje čak i trava, stada jakova koja
pasu.
Na horizontu su planinski vrhovi pod snijegom. Najviši su pravilni, trouglasti završeci. Oni streme
nebu. Dvije vidljive strane s po dva brida mi bodu oči. Slijede planine koje su pravilne stepenaste
piramide s platoom na vrhu. Tsenko dobacuje, jesi li vidio ovo, a vidi onu tamo…
Vrlo neobično. Nisam nigdje vidio ovakvu koncentraciju pravilnih, piramidalnih vrhova. Neki su
trostrane, a većina četverostrane piramide.
***
Pauza za ručak. Jedna ulica s prodavnicama i restoranima. Ulazimo u ponajbolji. Jela su sva slična,
naručujemo krompire i makarone sa salatom. Bar smo mislili da smo to naručili. Tražim toalet.
Konobarica me poslala u dvorište. Toaleta nema, ali tu je veće dvorište u kojem nije bilo nikoga.
Prirodni toalet.
***
Prolaze sati vožnje, novi piramidalni vrhovi. U daljini se jasno vide dva piramidalna završetka.
Nebo je oblačno, ali ispred ta dva vrha se formirala šestougaona rupa u oblacima. Šestougao,
najmoćniji geometrijski oblik. Tsenko i Boris su oduševljeni. Zaustavljamo kombi, slikamo.
“Ova kosmička kapija se ne bi vidjela da nije bilo oblaka”, govori Tsenko.
“Kosmička kapija”, ponavljam u sebi. Igra prirode ili je Tsenko u pravu?
***
Nakon pet sati vožnje vodič Đang mi pokazuje nalijevo.
“Kailash!”
Zbilja, poznati oblik je ispred mene. Podsjeća na ploču sa vrha piramide Crnog jaguara u Tikalu u
Gvatemali. Relativno ravna stranica, bridovi vidljivi, diže se visoko iznad okolnih vrhova. Ispred
njega je slična, ali manja planina.
“Ono je mali Kailash”, govori Tsenko.
Zbilja, liče jedan na drugi.
Ovo je moj prvi susret s Kailashom.
Zatvaram oči. Jedan dlan okrećem ka zemlji, skromno tražim da se povežem s energijom zemlje,
drugi dlan okrećem Kailashu.
MEDITACIJA
Ispod Kailasha su bića koja beskonačno dugo upravljaju Planetom. Brinu se o njenom zdravlju.
Prate procese na površini. Ne dnevne, samo one glavne koji mogu uticati na globalne procese.
Niti prisustvo Tibetanaca, niti Kineza na Tibetu, nije im od prevelikog značaja. Sve dotle dok ne
naude Planeti. Duhovnost i življene u harmoniji s prirodom Tibetanaca je nešto što odobravaju.
Kako da znam da su ove informacije tačne, a ne moja kreacija ili prisjećanje opisa drugih koje sam
nekada pročitao? Kako da budem siguran da zbilja postoji taj “kontrolni centar” ispod Kailasha?
Otvori srce. Budi čist.
***
Stižemo u Darchen. Polaznu tačku za Kailash koru. Prije deset godina ovo je bio mali kamp. Sada
je selo, s prodavnicama i hostelima. Ulazimo u najbolji, pregledavamo sobe. Sve su trokrevetne ili
šestokrevetne. Nema struje. Kažu da je jučer bio snijeg i otada je nema, ali očekuju da dođe
večeras, u sedam. Nećemo dobiti grijanje jer ga nema, ali možda dobijemo mlaku vodu. Mada,
teško je zamisliti tuširanje na nula stepeni.
Počele su snježne pahulje. Gusti oblaci su se nadvili nad Darchenom.
Prebacujem dva jorgana i dvije deke na jedan krevet. Brzo utonem u san. Sutra me očekuje kora
oko svetih jezera, a za tri dana Kailash kora.
SVETA JEZERA, MANDAR MEGALITI I TIBETANTSKI RUKOPISI
Darchen je polazna baza za Kailash koru. Ovdje, na 4.650 metara nadmorske visine, prespavate ili
provedete nekoliko dana aklimatizacije, a potom se uputite pješke u obilazak svete planine Kailash.
Toplo obučen utonem u san. Usred noći, budi me bol u prsima. Nekoliko puta udahnem duboko.
Sjetim se da sam na Tibetu. Pogledam na sat. Tri sata poslije ponoći. Pokušavam zaspati. Ne ide.
Nakon dva duboka udisaja, umorni organizam prelazi na kraće udisaje, ubrzo nedostaje kisika i
javlja se alarm u tijelu – ponovo se budim. Nadao sam se da će se nešto promijeniti, ali do šest sati
ujutro nisam zaspao. Tek s izlaskom sunca sam odmorio jedan sat, od šest do sedam.
Danas nam je na rasporedu obilazak svetih jezera Rakshas Tai i Kurgual Chungo.
U sedam polazimo na doručak u Darchen. Obučen sam toplo. Moram pohvaliti termalni donji veš
bh. proizvođača “Alma Ras”. Ova domaća firma je napravila pamučnu odjeću koja mi zadržava
toplotu na pravom nivou. Profesionalna planinarska odjeća sa specijalnim materijalima koji
zadržavaju toplotu, također, prošla je ispit. Skupe gojzerice (reklamiraju ih kao zaštitu protiv
vjetra, kiše i snijega) jedino se ne reklamiraju kao termalne, a sada znam i zašto. Nožni prsti mi
mrznu.
Mali restoran je 200 metara udaljen, blagim usponom. Iznenađujem se koliko razlika od 1000
metara nadmorske visine (Lasa-Darchen) zapravo predstavlja napor za organizam. Koraci su mi
sporiji i pitam se zašto li su izabrali baš taj restoran kada je bilo i bližih.
Restoran je jedna velika prostorija u čijem se centralnom dijelu nalazi peć na drva. Ona pomalo
grije i osjetno smanjuje minus od 12 stepeni koliko je vani. U restoranu, sa strana na klupama,
spavaju članovi domaćinstva. Dvije osobe su budne i poslužuju čaj s džumbirom, medom i
limunom te prave kajganu s paradajzom. Napokon sam nešto konkretno pojeo.
***
Vožnja do jezera Rakshas Tai je posebna. Ogromna otvorena prostranstva, a iz svakog ugla se vidi
Kailash, koji suvereno dominira svojom bijelom figurom nad cjelokupnim prostorom. Jezero je
spektakularne plave boje, zauzima više od 150 kvadratnih kilometara površine. Vodič Đang mi
kaže da je riba iz ovih voda dobra za trudnice.
“Ne vidim ribarske brodove, ima li koja luka na jezeru”?, pitam.
“Ne, ovdje se riba ne lovi. Samo ako valovi donesu mrtvu ribu, onda je jedu. Ovo je sveto jezero.”,
odgovara.
***
Otvoreni prostor, reski planinski zrak, vjetar i polazak na pješačenje oko jezera Rakshash Tai i
kore. Lede mi se nosnice. Stavljam masku na lice, štitim nos i usta. S crnim naočalama i kapom
štitim čitavo lice od sunca. Ovdje smo četiri kilometra bliži suncu, nego u Sarajevu. Koža brzo
izgori.
Dio kore (kružnog obilaska) oko jezera Rakshah Tai odrađujemo autom, a dio pješke. Nekako smo
se na čelu šestočlane grupe našli Petar iz Bugarske i ja. Petar me je slušao na predavanju u Sofiji
prije mjesec dana.
“Ti se profesionalno baviš planinarenjem?”, upita me.
“Ma ne, ovo mi je prvi put.”, odgovaram.
“Vidim da imaš profesionalnu opremu.”, govori mi.
“Kupio sam je prije polaska za Tibet.”, odgovaram mu.
Uslijedilo je malo brže pješačenje uz obale plavog jezera. Pravimo pauzu, pridružuju nam se i
ostali. Jedan se terenac uspio probiti do nas. Kombi nije mogao ići preko prevoja sa snijegom.
Uspijevamo se ubaciti sva šetorica u terenac (dvojica u gepek). Stajemo dva puta: jednom do
slanog, trokutastog jezerca, gdje se tri zeca osjećaju zaštićeno i bez straha. Druga stanka je na
čistini sa koje se vidi nekoliko uzivišenja. Sergeju je to bio današnji cilj. Ova uzvišenja na