MEGALITNI OPSERVATORIJ KOKINO U MAKEDONIJI
Lovci na blago su u Makedoniji itekako stvarnost. Jedna takva ekipa, opremljena detektorom za
metal, pretraživala je šire područje Općine Nagoričane. U blizini sela Kokino, na vrhu kamenog
brijega, detektoru se palila i lampica i alarm. Ispod zemljanog puta, na vrhu kamenog brijega,
počeli su kopati, nadajući se da će otkriti zlato ili barem stare vrijedne novčiće. Međutim, plitko
ispod nanosa zemlje su bile slomljene keramičke posude.
Odnijeli su ostatke posuda u obližnji Narodni muzej u Kumanovu. Razgovarali su s direktorom
Jovicom Stankovskim. Jovica je u Jugoslaviji diplomirao mašinstvo, ali mu inžinjerski posao nije
bio drag. Odlučuje se i za drugi fakultet i s 33 godine života završava arheologiju kojom će se
baviti narednih trideset godina.
Dolazak lovaca na blago, koje je odmah prepoznao, nije ga iznenadio.
“Znate, prolazili smo ovim terenom i u jednoj rupi pronašli ove ostatke keramike. Šta mislite, ima
li zlata u blizini?”
Za Jovicu su šare na ovoj keramici bile zlato. Ovako nešto još nije vidio, pretpostavio je da su vrlo
stare. Pokazali su mu gdje je nalazište. I od tada, 2001. godine, kreće istraživanje najznačajnije
makedonske arheološke lokacije u selu Kokinu. Prva iskopavanja rezultirala su obiljem pokretnog
arheološkog materijala i Jovica je znao da je na tragu nečeg velikog. Ali, nije ni slutio koliko je to
otkriće značajno u svjetskim razmjerama.
***
Moj prvi dolazak u Visoko 2005. i otkriće bosanskih piramida, preklopio se s objavljivanjem
vijesti američke svemirske agencije NASA o listi najstarijih svjetskih opservatorija. Na prvom
mjestu je bio Abu Simbel (Egipat), na drugom Stonehenge (Velika Britanija), na trećem Angkor
Wat (Kambodža), a na četvrtom Kokino (Makedonija).
Znao sam da će doći vrijeme za posjet ovom balkanskom dragulju. I došlo je, u aprilu 2017.
Moji makedonski prijatelji, s Ilčom na čelu, dogovorili su da nas na Kokinu dočeka Jovica
Stankovski, sada već dvije godine u penziji, a uz njega je bio i sadašnji direktor muzeja u
Kumanovu. S Jovicom sam se upoznao prilikom jednog nastupa na hrvatskoj televiziji. Zagrljaj u
podnožju Kokina.
Onda je Jovica krenuo s iscrpnim objašnjenjima.
“Kokino je staro 4.250 godina. Vidljivo je sa udaljine od 50 km. Bilo je u upotrebi 1.500 godina
kao svetilište. Prestaje biti svetilište 800 g. p.n.e. Vidljiva je razlika u keramici. Podižu se naselja
preblizu Kokinu, što znači da je izgubilo status svetog mjesta. Kokino je nepristupačan sa istoka i
zapada, ulaz je sa juga i sa sjevera.
Tri su obreda provođena. Prvi, posvećeni boginji Majci. Drugi, ljudske figurine slične onima na
Kritu. Treći, precizno se pratilo pojavljivanje ravnodnevnice (početak 2.086 godine p.n.e.) i
zvjezdane konstelacije Plejada, osobito zvijezde Aldebaran. Prisutno je stočarstvo, nova godina je
početkom maja, kada se istjeruje stoka na ispašu.
Šta izdvaja Kokino od drugih lokacija? Prvo, platoforma sa koje je posmatrano Sunce u tri važne
pozicije: ravnodnevnica, ljetni i zimski solsticij. Drugo, praćena je mjesečeva svjetlost kroz dugi
period posmatranja. Mjesec je najviši zimi, najniži ljeti. Ovdje su znali za Metonov ciklus 1.500
godina prije antičke Grčke. Ciklus čija polovina traje gotovo 19 godina. Oni duhovno nisu
zaostajali za Trojom, Kritom, Mikenom. Nisu imali palače, ali su duhovno pratili svijet. Napravili
su kalendar, nisu bili nomadi…”
***
Odlazimo prema vrhu kamenog uzvišenja, “Tatićevog kamena”, na visini od 1.013 metara.
Izdužene magmatske stijene formiraju površinu od 90 metara pravca istok-zapad, širine 50 metara
na osi sjever-jug. Uz put vidimo neobične pravougaone završetke. Jovica mi govori kako su
geolozi kompletnu strukturu proglasili prirodnom.
Govori mi o sedam kamenih markera, koji su isklesani u magmatskoj stijeni i koji su služili za
lociranje Sunca, Mjeseca i Plejada u različitim bitnim godišnjim periodima. Markeri su s
fascinantnom astronomskom preciznošću određivali glavne pozicije Sunca i Mjeseca tokom
godine, jesensku i proljetnu ravnodnevnicu, te najduži i najkraći dan u godini. “Prahistorijski” ljudi
pravili su lunarni kalendar s ciklusom od 18,6 godina, što je vrhunsko civilizacijsko dostignuće.
Dva su nivoa opservatorije. Sa jednog su astronomi posmatrali kretanje nebeskih tijela. U
astronomiji je osnovni kriterij za opservatorij da postoji jedinstveno mjesto za praćenje pojava na
nebu. I upravo je takvo mjesto otkrio 2002. godine astronom Đore Cenev iz Planetarija u Skoplju,
svojim opsežnim arheoastronomskim analizama.
Na drugom nivou ovog magičnog mjesta, Jovica je otkrio “tronove”, lokacije odakle se upravljalo
procesijama i ritualima.
Drevna je kultura u Kokinu izvela vrlo, vrlo opsežne građevinske radove, pažljivo vajajući
uspravne kamene markere, formirajući puteve za šta je bilo potrebno ukloniti stotine tona čvrstog
kamenog materijala. Sistemom prolaza i obrađenih stijena dobili su astronomski, duhovno i
energetski moćno mjesto koje neupućenom oku ne znači mnogo.
Makedonski astronomi su nedvojbeno dokazali prisustvo napredne opservatorije. Potvrde su došle
iz Bugarske i Grčke. Velika pobjeda za Jovicu.
Pitao sam ga odakle mu dolaze najveći otpori?
“Od arheologa iz Makedonije”, odgovorio mi je.
Nisam se začudio. Najkonzervativniji dio nauke upravo leži u arheologiji i geologiji. Isuviše su
ispolitizirane i nadmeću se ko će više braniti status quo.
Pitali su makedonski arheolozi Jovicu:
“Odakle teleskopi prije 5.000 godina?”
Time su rekli sve o sebi i svom neznanju. Ne morate imati teleskope da pratite kretanje kosmičkih
tijela.
***
Jovica se hitrim koracima kreće po svojoj omiljenoj lokaciji. S entuzijazmom mi pokazuje
markere, položaje Sunca i Mjeseca, lokacije iskopavanja, novootkriveni zid od prošle sezone…
S nama je i dvadesetak Makedonaca. Sjedeći na “tronu” s Jovicom, obratio sam se svima:
“Imamo priliku da vidimo velikog čovjeka, koji se hrabro upustio u istraživanja koja su postavila
Makedoniju na svjetsku arheološku mapu. Ovo je jedno od najvećih modernih otkrića i na njega
trebate biti ponosni kao Makedonci.”
Dok smo stajali na centralnom osmatračkom mjestu, Jovica pokazuje markere, a zatim uzima
kamenčiće i pogađa obližnje zašiljene blokove i govori da sumnja i na njih da su pratili kretanje
Sunca. Učinilo mi se simpatično i “poznato” to precizno bacanje kamenčića, a kasnije sam otkrio
i zašto.
Vratili smo se na najširi očišćeni plato. Grupa je predložila zajedničku meditaciju. Ugodno vrijeme
bez vjetra i dobra energija Kokina bili su idealni okvir da svi utonemo u stanje opuštenosti.
MEDITACIJA
Na uklesanim ravnim plohama u vulkanskim stjenama vidim procesiju. Ljudi su u bijelim
odorama. Stoje na kamenju, grupice, simboliziraju zvijezde i nebeske procese. Jovica se tada nije
isticao duhovnim, već znanjima iz astronomije, matematike, nauke. Davao je instrukcije gdje
klesati, oblikovati, uklanjati i ravnati kamenito tlo. Nisu došli neprijatelji da unište ovu lokaciju,
već se svrha mijenjala tokom vremena. Od astronomske, funkcije su se mijenjale u praktične,
vezane za poljoprivredne i stočarske cikluse. Vremenom su se procesije prestale organizirati,
prvobitna funkcija je zamrla, vrh uzvišenja je napušten.
Mala prostorija je bila izgrađena na strani, u visini zida, kao mjesto zaštite od nevremena.
***
Koliko je ovakvih, skrivenih lokacija još uvijek neotkriveno na Planeti. One su svjedočile o
znanjima, vještinama, nadanjima, usponima i padovima ljudskih zajednica.
SV. NAUM
Prelijepo Ohridsko jezero dijele Albanija i Makedonija. U blizini same granice rijeka Crni Drim
je najveći izvor čiste i hladne vode koja se ulijeva u jezero. Tu su, doduše, i Bijeli Drim sa albanske
strane te 30 podvodnih i 15 površinskih izvora. Na ušću Crnog Drima smješten je i romantični
otočić i velika plaža. Na visokoj stijeni podigao je Sveti Naum prvo manastir 895. godine, a onda
i crkvu 900. godine posvećenu sv. arhanđelima Mihajlu i Gabrijelu.
Inače, Sv. Naum se rodio sredinom IX stoljeća i bio je učenik slovenskih prosvjetitelja Sv. Ćirila
i Metodija, a savremenik i saradnik Sv. Klementa Ohridskog. Njih su dvojica opismenili 3.500
monaha i osposobili ih za evangelizaciju. Stoga ne čudi da su postali sveci u slovenskoj tradiciji.
Razvili su ćirilićno i glagoljično pismo, bazirano na grčkom alfabetu.
Naravno, vrijeme će dati sud koliko je njihova uloga bila prosvjetiteljska za starosjedioce Balkana.
Tokom svog života, Sveti Naum je radio na evangelizaciji Moravske, odakle je protjeran nakon
smrti Sv. Metoda. Otišao je u Bugarsku, a ubrzo nakon toga došao je na Ohridsko jezero. Sveti
Kliment je postao apostol u Ohridu, a Sveti Naum je osnovao manastir 30 km južnije. Originalni
stubovi pod svodom današnje crkve imaju pismo iz X stoljeća, koje svjedoči o njegovoj pismenosti
i misiji koju je provodio.
U manastiru je umro 910. godine, a tu je i sahranjen. Znatno kasnije, Osmanlije uništavaju crkvu,
koja je ponovo podignuta u XVI stoljeću. Brojni dodaci, popravke i restauracije rezultirali su
današnjim reprezentativnim vjerskim objektom koji je u XXI stoljeću postao muzejsko-turistička
atrakcija s hotelskim kompleksom u blizini.
Ali, Naumove kosti su još uvijek pod svodom crkve. Smatraju se čudotvornim.
Prilikom ulaska u malu prostoriju, s kamenom nadgrobnom pločom, osjeti se patina minulih
vremena. Prišla je žena, kleknula na koljena, poljubila ploču i pomolila se. U narodu postoji
legenda da i dan-danas njegove mošti liječe od teških bolesti, a naročito od ludila.
Također, priča se da se na grobnoj ploči može čuti kucanje Naumovog srca.
Da ove priče nisu bez osnove, pokazuje nam biografija Sv. Nauma. Svojevremeno je putovao u
Rim gdje se proslavio čudotvornom moći i velikom učenošću. Mnoge je jezike poznavao. Njegovi
savremenici pišu da se osjetila iscjeliteljska moć iz njegovih očiju. Navodno su izliječeni bolesnici
koji bi s vjerom pogledali u oči Sv. Nauma.
U svom manastiru na Ohridskom jezeru, Sveti Naum je primio mnoge bolesne, uboge i nesretne.
Pomagao je većini, a osobito se isticao u pomoći odbačenim, mentalnim bolesnicima.
Višestoljetni kameni zidovi i blizina ostataka Sv. Nauma je prilika za opuštanje i meditaciju.
MEDITACIJA
Crkvica, vrlo skromna, dvije pravougaone prostorije, srednji dio okrenut današnjem ulazu. Sveti
Naum je imao stariju žensku osobu koja mu je povremeno donosila hranu i pomagala oko nekih
potreba. Kasnije, nakon njene smrti, pomagao mu je hranom pastir iz susjedstva. Naum je liječio
kombinacijom trava i molitvi. Vidio je energetska polja ljudi. Neke bolesti nije izliječio, ali je
ublažavao stanje. Kada su vojske dolazile, čule su za njega, nisu ga dirali. Volio se okupati u
svježoj, hladnoj vodi, ispred manastira.
***
Ljudima je Sveti Naum pomagao blagošću, brigom, iskrenošću, posvećenošću i suosjećanjem. To
je energetska nit koja je premostila stoljeća i još uvijek se njegov dodir osjeća na obalama
Ohridskog jezera.
KAMBODŽA: ANGKOR ARHEOLOŠKI PARK
Kada je francuski istraživač Herin Mohout 1858. otkrio veličanstveni hram u srcu kambodžanske
džungle, svijet je bio ushićen. Ubrzo se saznalo da ovdje nije riječ o jednom hramu, poznatom kao
Angkor Wat, već o mreži od hiljadu hramova koji su nadmašili sve što su izgradili antička Grčka
ili Rim. Zlatni period arhitekture Kmera trajao je od 800. do1.200. godine.
***
Posjet Kambodži mi je dugo bio na listi. Sada ga ispunjavam, a u društvu su mi Valery, Bruce,
Tonia, Frank, Adele, Dixie, Allister… Siem Riep je kapija kroz koju prođe više od polovine
stranaca, više nego kroz glavni grad Pnom Pen. Hramovi pod zaštitom UNESCO privlače pet
miliona turista, koji ostavljaju milijarde dolara ekonomiji ove zemlje koja ima 15 miliona
stanovnika.
U Srednjem vijeku, kmerska država je obuhvatala veći dio jugoistočne Azije: današnji Tajland,
Laos, Vijetnam i Kambodžu. Najveći grad na Planeti bio je milionski Ta Prom u XII stoljeću
nekoliko kilometara dalje od današnjeg Siem Riepa.
Moja turneja počinje na +36 stepeni u Kambodži, a završit će na -12 stepeni na Tibetu.
***
Kralj Jasowarman gradi u XI stoljeću sistem kanala i umjetnih jezera za navodnjavanje, koji je
omogućio Kmerima tri žetve riže godišnje. Zahvaljujući uspješnoj poljoprivredi, Kambodža
postaje, uz Kinu, vodeća azijska sila. Dolazi do gradnje veličanstvenih struktura. Kralj
Surjawarman II (“Zaštitnik Sunca”) gradi najveći vjerski objekt na svijetu od 1.113. do 1.150.:
Angkor (“grad”) Wat (“hram”).
Kraljevi su se smatrali božanstvima. Svaki je sebi gradio hram posvećen nekom od bogova s kojim
bi se, nakon smrti, trebao sjediniti. Riječ je o hindu običaju. Kralj Surjawarman II je imao želju
sjediniti se s bogom Višnu. Stoga je Angkor Wat i kraljevski hram i grobnica, kako tvrde arheolozi.
Inače, Višnu je jedan od tri najvažnija božanstva u hindu panteonu, uz Šivu i Brahmu. Pravo ime
hrama nije sačuvano. Angkor Wat je ime koje su koristili tajlandski osvajači. Doduše, niti uloga
hrama nije dokazana, jer ovdje se nije molilo. Ovaj kompleks je bio predviđen kao mjesto gdje
bogovi mogu prebivati. Uloga grobnice je također pod znakom pitanja, jer nisu pronađeni
kraljevski ostaci.
Impresionira građevinsko umijeće graditelja ovih hramova. Pretpostavlja se da je za gradnju
Angkor Wata bilo potrebno 300.000 ljudi, u periodu od 30 godina. Kompleks nikada nije dovršen,
a gradnja je prestala neposredno nakon kraljeve smrti. Hram je u potpunosti izgrađen od kamena,
od blokova pješčara. Logistika je bila enormna i obuhvata ekipe za eksploataciju kamena, zatim
slonovski transport sa udaljenosti od 65 km, obradu i brušenje, podizanje i uklapanje, klesanje
reljefa. Nepostojanje međuprostora i zakrivljenost blokova, šest do osam strana koji perfektno pašu
jedan uz drugi (na hramu Preah Vihear uočio sam četiri bloka s dvanaest uglova/stranica), samo
su neka od naprednih građevinskih umijeća koja su vidljiva.
Ne čudi da nacionalna zastava Kambodže upravo nosi simbol tri tornja iz Angkor Wata. Boje
zastave simboliziraju kmerski narod, historiju i religiju (budizam). Čak i u vrijeme zloglasne
vladavine Crvenih Kmera, zlatna silueta tri tornja je zadržana na zastavi.
Prelaskom Kmera na budizam u XIII stoljeću prestaje važiti princip božanskog vladara. Hramovi
počinju propadati. Šuma osvaja nekad veličanstvena zdanja. Dolaskom Tajlanđana u XV stoljeću,
kmerska država tone u zaborav.
Ono što je, pak, važnije od površinske uloge hramova u Kambodži, kao simboličnog odraza moći
pojedinih vladara i njihovih religijskih uvjerenja, jeste kosmička arhitektura. Stoga su za
objašnjenje ovih impresivnih struktura važniji arhitekti u odnosu na vladare.
Angkor Wat je okružen otkopom širokim 200 metara i dugačkim šest kilometara, ispunjenim
vodom. Arhitektima ovog kompleksa to je bio simbol praokeana.
Kmerska kosmologija dominira hramovima. Koncentrični kvadratni ili pravougaoni kompleksi,
fokusiraju energiju prema centru.
U centru su uzdignuti piramidalni tornjevi preko kojih se skuplja i zatim transferira energija prema
kosmosu. Time se spajaju dva svijeta, dvije dimenzije, Zemlja i kosmos.
U slučaju Angkor Wata, na vrhovima terasa, koje se penju i sužavaju, locirano je pet tornjeva, u
obliku lotosovog cvijeta. On simbolizira drevnu piramidalnu planinu Meru, dom bogova. Arhitekte
su zamislile da je Angkor Wat potpuna imitacija ove svete planine, koja je “axis-mundi”, spoj dva
svijeta. Stoga, ovaj hram nije samo prebivalište bogova već i spoj Zemlje s Nebom. Pretpostavlja
se da je taj spoj u obliku energetske zrake put kojim bogovi šalju znanje prema našoj Planeti.
Najviši, centralni toranj, visok je 66 metara. Do njega se dolazi stepenicama koje postaju sve uže
i strmije. I, ponovo, simbolički, na vrhu stepenica spajate se s nebeskim svijetom.
U središtu kompleksa je kvadratni blok koji se ističe u odnosu na ostale. On nije samo centar ovog
kompleksa već i centar Univerzuma.
Orijentacija hramova je vrlo precizna prema stranama svijeta, Istok-Zapad, Sjever-Jug. Time se
omogućava nesmetan protok energije kroz prilazne puteve hramova.
Otvori na vrhovima tornjeva omogućavaju sunčevoj svjetlosti, kada pada pod uglom od 90 stepeni
(dakle na dan ljetnog solsticija, 21. juna), da osvijetli središte prostorija. One su povezane
kamenim okvirima/prolazima koji stvaraju iluziju ogledala.
Kmerski hramovi su ogromne opservatorije i kalendari koji pokazuju napredno znanje njihovih
arhitekata/astronoma i stručnjaka za kretanje energija. Upravo njihova imena ostaju nepoznanica.
Po kmerskim i sanskritskim tekstovima, hramovi su morali biti u potpunoj harmoniji s kosmosom.
Raspored objekata i puteva pratio je kretanje Sunca i Mjeseca. Centralna os građevina bila je u
suglasju s kretanjima planeta. Na taj način, hramovi su postajali mikrokosmos, “mandale”,
dijagrami kosmosa.
Zbog svega toga, hramovi su kosmički, astronomski, politički, geofizički i duhovni centri
civilizacije.
Moja posjeta Angkor arheološkom parku obuhvatila je najznačajnije hramove koji su redom pod
zaštitom UNESCO-a. Obilazeći ih, vodim bilješke:
1. Angkor Thom: Bayon – lica, za koje pogrešno smatraju da predstavljaju Budu, samo su
površinski nivo kompleksa. Dublji nivo je o sakralnoj geometriji, inžinjerima istim kao i u
Palenqueu i Chitzen Itzi. Visina kipova je vezana za Fibonačijev niz. Spirale, oblik
piramida, voda, arhitektonski stil kao kod Maja, isti kameni lukovi, blokovi sa šest i osam
strana (uglova), isti prilazni plato kojim se “lebdi iznad vode” i onda, putem hrama,
dodiruje nebo. Kralj Javavarman VII ovdje premješta glavni grad Kmera koji je dostigao
milion podanika.
2. Ta Prohm – uklesani lik stegosaurusa, očigledan primjer znanja o dinosaurusima starim
155 miliona godina, davno izumrlim. Detalj koji govori o arhitektima. Neobičan spoj
stogodišnjih korijena i kamenih blokova.
3. Angkor Wat – strmi uspon ka vrhu piramidalnog hrama, “penjanje ka nebu”. Kvadratni
blok u središtu hrama, “Centar univerzuma”. Eho komora – udariti se tri do pet puta u
grudi, ljekoviti efekt.
4. Preah Vihear Hram – kompleks na četiri nivoa. Podignuti na kamenom, vulkanskom tlu, u
kombinaciji s blokovima pješčara. Isto kao i na ostalim hramovima, perfektna gradnja,
kameni prozori koji stvaraju “efekat ogledala”, orijentacija prema stranama svijeta. Iznad
kamenih okvira su blokovi s dvanaest uglova.
MEDITACIJA
Diseminacija znanja širom Planete. “Inžinjeri” su mapirali čitavu Planetu i gradili, uz pomoć
lokalnih zajednica, piramidalne hramove. Koristili su lokalne bogove, običaje, vjerovanja…
Arhitektura je podređena energetskim efektima. Kompleksi hramova postaju energetske mašine,
spajaju se energetskim zrakama s nebom. Čak i kada su lica i kipovi uništeni, energetske mašine i
dalje rade.
***
Posjeta ovim izoliranim kambodžanskim hramovima uvjerila me u jedno: na Planeti je postojao
globalni proces megalitne gradnje kroz prostor i vrijeme.
Nemoguće je da je identična obrada blokova na Uskršnjem otoku, u Egiptu (preddinastijski
vladari), Meksiku (Maje, ali i ostale civilizacije), pred-Inknom Peruu, bosanskom Daorsonu,
hrvatskoj Aseriji i Varvariji, crnogorskom Meteonu, libanonskom Balbeku ili kambodžanskom
Angkoru. Ovdje su inžinjeri iste škole podučavali lokalno stanovništvo strukturnoj stabilnosti,
sakralnoj geometriji, energetskim parametrima…