Naslov originala
Peter V. Brett
The Skull Throne
Copyright © 2015 by Peter V. Brett
Ward artwork designed by Lauren K. Cannon
Posvećeno Loren
PROLOG
BEZ POBEDNIKA
333. P.P.
Jesen
„Ne!“ Inevera pruži ruku, ali uhvati samo vazduh; Par’čin se bacio s litice i povukao joj
muža za sobom.
Zajedno s njima otišla je sva nada ljudske vrste.
Preko puta nje, takođe među posmatračima oko boraca, Liša Papirdžija ispusti sličan krik.
Svedoci sa obeju strana zaboraviše na stroge obredne zakone domin šarama i jurnuše do ivice
ponora, gde se naguraše i zagledaše se u tamu koja je progutala ratnike.
Na Everamovoj svetlosti, Inevera je u mraku videla jasno kao po najvedrijem danu; pri
magijskom sjaju svet se precizno ocrtavao. Ipak, magiju privlači život, a tamo dole je bilo malo
čega izuzev goletnog kamena i zemlje. Dva muškarca, časak pre toga blistava žestoko poput
sunca, nestala su u nejasnoj pomrčini okolne magije koja je izlazila na površinu.
Inevera uvrnu minđušu u kojoj se nalazila hora, usklađena sa svojim parnjakom u uvu
njenog muža, ali ne ču ništa. Možda je van dometa, ili se slomila u padu.
Ili se možda nema šta čuti. Kada je zapahnu hladan planinski vetar, ona potisnu drhtaj.
Bacila je pogled ka ostalima, zbijenim na ivici, i proučavala izraze lica u potrazi za
kakvim tragom izdaje, naznakom da je neko od njih unapred znao šta se sprema. Čitala je i
magiju kojom su zračili. Dijadema od elektrumskih novčića sa ucrtanim simbolima nije joj
prikazivala ljudske duše onako jasno kao Kadžijeva kruna njenom mužu, ali ona je sve umešnije
tumačila osećanja. U čitavoj grupi jasno se videla preneraženost. Bilo je sitnih razlika od čoveka
do čoveka, ali ovakav ishod niko ne beše očekivao.
Čak je i Aban - samozadovoljni lažov koji uvek nešto skriva - stajao prestravljen. On i
Inevera bili su ljuti suparnici i pokušavali su da nadmaše jedno drugo, ali voleo je Amana onoliko
koliko je jedan beščasni hafit u stanju; ako se ispostavi da je ovaj mrtav, Aban će izgubiti više
nego ma ko drugi.
Trebalo je Par’činu da otrujem čaj, pomisli Inevera i priseti se Par’činovog iskrenog,
nedužnog lica one noći kada je doneo Kadžijevo koplje iz pustinje. Da ga bocnem iglom
zamočenom u zmijski otrov. Da mu stavim guju među jastuke dok drema pred alagai’šarak.
Makar i da ustvrdim kako me je uvredio i ubijem ga golim rukama. Sve, sve, samo ne da
prepustim to Amanu. Njegovo srce bilo je previše pošteno za mučko ubistvo i izdaju, pa makar i
kad je na kocki sudbina same Ale.
Bilo. Već koristi prošlo vreme, iako njega nema tek nekoliko sekundi.
„Moramo da ih nađemo.“ Džajanov glas činio se kilometrima daleko, iako joj je najstariji
sin stajao tik uz nju.
„Da“, složi se Inevera, premda su joj se misli još kovitlale po glavi, „ali biće teško po
mraku.“ Krici demona vetra već su odjekivali među liticama, zajedno s potmulom tutnjavom
planinskih kamenih demona. „Baciću hore da nam pokažu put.“
„Utrobu moju ću ja to da čekam“, reče Par’činova dživa ka, pa ramenom odgurnu
Rodžera i Džareda u stranu, leže na stomak i prebaci noge preko ivice ponora.
„Rena!“ Liša pokuša da je ščepa za ručni zglob, ali Rena je bila prebrza, i hitro se spustila
van domašaja. Mlada žena žarko se sjajila od magije. Ne onako žarko kao Par’čin, ali jarkije nego
što je Inevera ikad videla kod drugih. Zarivala je prste ruku i nogu u liticu kao demonske kandže,
i tako stvarala naprsline u kamenu ne bi li imala gde da se uhvati.
Inevera se okrenu Šandžatu. „Za njom. I označavaj kuda prolaziš.“
Kada je pogledao u liticu, Šandžat ne pokaza nimalo straha koji mu je prožimao auru; to
mu je služilo na čast. „Razumem, damadža.“ On se tresnu pesnicom u grudi, zabaci koplje i štit
na leđa pa se spusti na stomak i prebaci preko ivice, te poče pažljivo da bira put naniže.
Inevera se pitala da ne prevazilazi ovaj zadatak njegove sposobnosti. Šandžat je bio
snažan, snažniji od mnogih, ali te noći ne beše ubio nijednog demona, i nije posedovao onu
nadljudsku snagu koja je Reni am’Stog omogućavala da sama noktima izgrebe sopstveni put.
Ipak, na njeno, a možda i sopstveno iznenađenje, kai’Šaram se i sam pridržavao za mnoge
pukotine koje je načinila Par’činova žena. Uskoro je i on nestao u pomrčini.
„Ako ćeš da bacaš kosti, baci ih sad, pa da pođemo u potragu“, reče Liša Papirdžija.
Inevera pogleda u kurvu iz zelenpredela i proguta režanje koje je pretilo da joj naruši
spokoj na licu. Naravno, ova želi da vidi kako Inevera baca kockice. Bez ikakve sumnje očajnički
čezne da nauči simbole proročanstva. Kao da nije već dovoljno pokrala Ineveru.
Niko drugi to nije znao, ali kockice su joj pokazale da Liša nosi Amanovo dete - i stoga
predstavlja pretnju svim Ineverinim dostignućima. Opirala se porivu da potegne nož i odmah
prošeće bebi put napolje; tako bi završila s nevoljama pre nego što i počnu. Ne bi mogli da je
zaustave. Ljudi iz zelenpredela nisu bezopasni, ali ne mogu se meriti s njenim sinovima i
dvojicom majstora damadžijskog šaraska.
Ona udahnu i pronađe središte svog bića. Inevera je želela da na ovu ženu sruči sav svoj
gnev i strah, ali nije Liša Papirdžija bila kriva što su muškarci gordi i glupavi. Sigurno je
pokušala da odvrati Par Čina od ovog izazova, isto kao što je Inevera nagovarala Amana da ga ne
prihvati.
Bitka između njih možda je bila neizbežna. Možda Ala ne može podneti dva Izbavitelja.
No sada nije bilo nijednog, a to je bilo daleko gore.
Bez Amana, krazijski savez će se raspasti u prah, a damadžiji će se pretvoriti u
isposvađane ratne glavešine. Pobiće Amanove sinove među damama, pa se okrenuti jedan protiv
drugog, a Šarak ka u ponor nek se nosi.
Inevera pogleda u damadžija Aleveraka iz plemena Madža, koji se ispostavio kao najveća
prepreka Amanovom usponu, kao i jedan od najdragocenijih savetnika. Njegova odanost
Šar’Dami Kau nije bila sporna, ali to ga ne bi sprečilo da ubije Madžija, Amanovog sina iz
plemena Madža, kako on nikad ne bi zamenio Aleverakovog sopstvenog sina Aleverana.
Neki naslednik još bi mogao ujediniti plemena, ali ko? Nijedan njen sin nije spreman za
taj zadatak, rekle su kockice, ali oni to ne bi tako videli, niti bi se odrekli privremene moći kad je
već steknu. Džajan i Asom oduvek su suparnici, a i oko jednog i oko drugog sjatili bi se moćni
saveznici. Ako damadžiji ne poseju seme razdora u narodu, njeni sinovi možda to učine umesto
njih.
Bez ijedne reči Inevera priđe prstenu gde su se do pre nekoliko časaka borila dva takmaca
za zvanje Izbavitelja. Za obojicom je na tlu ostalo krvi i ona kleknu i stavi ruke tamo gde se
prolila, nakvasi ih, pa uze kockice u šaku i promućka ih. Krazijci je opkoliše kako bi zadržali
ljude iz zelenpredela na odstojanju.
Ineverine kockice, izrezbarene od kostiju demonskog princa i prevučene elektrumom, bile
su najmoćniji komplet koji je ijedna dama’ting nosila još od vremena prve Damadže. Pulsirale su
od moći i žestoko se blistale u tami. Ona ih baci; simboli proročanstva blesnuše i zaustaviše
kockice na onaj svoj neprirodni način, raspoređene u obrazac simbola koji će ona protumačiti.
Većini ne bi ništa značio. Čak i dama’ting su se prepirale kako se koje bacanje tumači, ali Inevera
ih je čitala lako kao reči na pergamentu. Usmeravale su je tokom decenija nemira i prevrata, ali,
kao što je to često bivalo, sada su dale nejasan odgovor i nisu pružile istinsko olakšanje.
- Nema pobednika. -
Šta to znači? Jesu li obojica poginula od pada? Besni li bitka još uvek tamo dole? U njoj
se kovitlalo hiljadu pitanja, i ona opet baci, ali obrazac koji je usledio bio je nepromenjen - kao
što je i znala da će biti.
„I?“, upita severnjačka kurva. „Šta kažu?“
Inevera se ugrize za jezik da joj ne odbrusi, svesna da su joj sledeće reči ključne.
Naposletku je zaključila da će je istina - ili mahom istina - sasvim uspešno odbraniti od
spletkarenja okolnih umova koji žude za vlašću i moći.
„Nema pobednika“, kaza. „Negde dole, bitka traje i dalje, a samo Everam zna kako će se
završiti. Moramo ih pronaći, i to brzo.“
Silazak niz planinu potrajao je nekoliko sati. Tama ih nije usporavala - svi u ovoj
odabranoj grupi videli su pri sjaju magije, ali stenoviti i kameni demoni, gotovo nevidljivi na
obroncima planine, opsedali su stazu. Na nebu, demoni vetra kričali su i kružili.
Rodžer uze instrument i iz struna izmami žalostive zvuke Pesme o zatamnjenju, koja je
zadržavala alagaije na odstojanju. Amanva ga je pratila glasom, i njihova muzika, još pospešena
magijom hora, ispunila je noć. Čak i u ovom vetru očaja, koji se trudio da palmu u središtu
njenog bića savije do tačke lomljenja, Inevera se ponosila ćerkinom veštinom.
Zaogrnuti i zaštićeni neobičnom magijom Džesamovog sina, bili su bezbedni što se
alagaija tiče, ali napredovali su sporo. Ineveru su svrbeli prsti da potegne elektrumski štapić koji
je nosila za pojasom i zaleti se ka mužu, raznoseći demone pred sobom; ipak, nije želela da
severnjacima razotkrije njegovu moć, a i to bi samo privuklo još alagaija. Umesto toga bila je
prisiljena da ide ujednačenim tempom koji je nametao Rodžer dok u nekoj zabačenoj dolini
Aman i Par’čin verovatno krvare na smrt.
Ona otrese ovu pomisao. Aman je Everamov izabrani. Mora verovati da je On svom
Šar’Dami Kau u trenutku najveće nužde podario nekakvo čudo.
Živ je. Mora biti živ.
Liša je jahala ćutke; čak ni Tamos nije bio toliko blesav da je uznemirava. Grof možda
počesto spava u njenoj postelji, ali ne voli ga onako kako je volela Arlena... ili Amana.
Rastrzanog srca ih je gledala kako se biju.
Arlen je, kako se činilo, bio u potpunoj prednosti, i da je morala da bira, ne bi ni poželela
išta drugo. Ipak, Arlenova namučena duša odnedavno kao da je pronašla izvestan spokoj; nadala
se da će Aman na kraju morati da mu se potčini i da će se bitka završiti bez pribegavanja ubistvu.
Kriknula je kada je Aman probo Arlena Kadžijevim kopljem - možda jedinim oružjem na
svetu koje mu je moglo nauditi. U tom trenutku, tok bitke se promenio, i prvi put je njen gnev
prema Amanu zapretio da se pretvori u mržnju.
No, kada se Arlen bacio s litice radije nego da izgubi, povukavši protivnika sa sobom, i
kada joj je Aman nestao s vidika, želudac joj se stegao. Dete u trbuhu postojalo je manje od osam
nedelja, ali mogla se zakleti da se ritnulo kada mu je otac pao u tamu.
Za ovih godinu dana, otkako je srela Arlena, on je postajao sve moćniji i moćniji.
Ponekad se činio svemoćan, i čak se i Liša pitala je li on Izbavitelj. Mogao je da postane
bestelesan i tako izbegne udarac u tlo. Aman nije.
Ipak, ni Arlenove moći nisu bile bezgranične, i Aman ih je stavljao na probu na
najneočekivanije načine. Liša se jasno sećala pada, pre svega nekoliko nedelja, posle kog je Arlen
ostao skrhana mrljica na kaldrmi Uvale, glave razbijene kao kuvano jaje koje zvekneš o sto.
Kamo sreće da Rena nije jurnula za njima. Ta žena je bila donekle upoznata sa Arlenovim
planovima. I više nego što je priznavala.
Zaokrenuli su mnogo pre podnožja planine, da izbegnu prolaz na koji su motrili izviđači
obeju vojski. Rat je možda i neizbežan, ali ni jedna ni druga strana nisu želele da počne te noći.
Planinske staze krivudale su i račvale se. Nekoliko puta Inevera je morala da se
posavetuje s kockicama kako bi odabrala put; kleknula bi na zemlju i bacila ih dok su ostali
nestrpljivo čekali. Liša je čeznula da zna šta ta žena vidi u tom džumbusu simbola, ali nije
sumnjala u istinsku moć predskazanja - toliko je bila upućena u materiju.
Pred zoru su naišli na prvu Šandžatovu oznaku. Inevera je ubrzala, a ostali su za njom
potrčali puteljkom; obzorje je poprimalo purpurnu notu.
Osmatrači u podnožju planine ih nisu primetili, ali Ineverine telohraniteljke Ašija i Šanva
došunjale su se uz padinu a da ih niko nije video i bešumno im se pridružile. Princ iz zelenpredela
zirnuo je u njih, ali kad je primetio da su posredi žene, odmahnuo je glavom kao da su nebitne.
Konačno stigoše do Rene i Šandžata, koji su oprezno motrili jedno na drugo i čekali.
Šandžat hitro priđe i stade pred Ineveru, pa se zveknu pesnicom u grudi i pokloni se. „Damadža,
trag se ovde završava.“
Sjahali su i pošli za ratnikom do udubine ljudske veličine nedaleko odatle; zemlja i
smrskano stenje svedočili su o snažnom udaru. Tlo je bilo poprskano krvlju, ali bilo je i otisaka
stopa - znak da se borba nastavila.
„Pratio si tragove?“, upita Inevera.
Šandžat klimnu glavom. „Ubrzo se gube. Pomislih, bolje da sačekam dalja uputstva nego
da odem predaleko u izviđanje.“
„Rena?“, zapita Liša.
Par’činova dživa ka staklastim očima je zurila u krvavi krater, a silna aura beše joj
nečitljiva. Ona tupo zaklima glavom. „Satima smo se muvali okolo. Kô da su im nikla krila.“
„Odneo ih demon vetra?“, iznese Vonda.
Rena slegnu ramenima. „Moguće, rekla bi’, al’ nešto mi je teško da poverujem u to.“
Inevera klimnu glavom. „Nijedan demon ne bi mogao ni taći moga svetog muža, izuzev
ako bi mu ovaj to svojevoljno dopustio.“
„A koplje?“, upita Džajan. Inevera ga tužno pogleda. Nije se preterano iznenadila što je
njenom prvencu više stalo do svetog oružja nego do rođenog oca, ali svejedno se ražalostila.
Asom je barem takve misli ljubazno zadržavao za sebe.
Šandžat zavrte glavom. „Ni traga od svetog oružja, šaram ka.“
„Ima sveže krvi“, reče Inevera, zagledana u obzorje. Za nekoliko minuta će svanuti, ali
možda ima vremena za još jedno bacanje. Ona zavuče ruku u torbicu za hore, tako čvrsto
stiskajući kockice da joj se ivice bolno zariše u dlan, pa priđe i kleknu pored kratera.
Inače se ne bi usudila da izloži osetljive kockice čak ni svetlosti pred zoru. Neposredni
sunčevi zraci uništili bi demonsku kost, a čak i posredna svetlost mogla je izazvati trajnu štetu.
Ipak, površinski sloj elektruma štitio ih je čak i na najjarkijem suncu. Kao što je slučaj i s
Kadžijevim kopljem, moć im se brzo trošila na svetlosti, ali kad padne noć, opet bi se napunile.
Ona pruži drhtavu ruku. Nekoliko sekundi je disala ne bi li pronašla središte svoga bića
pre nego što nastavi - pre nego što, po drugi put ove noći, dodirne krv svoga muža i pomoću nje
pokuša da mu dozna sudbinu.
„Blaženi Everame, sveopšti tvorče, daj mi znanja o borcima Amanu asu Hoškaminu
am’Džardiru am’Kadžiju i Arlenu asu Džefu am’Stogu am’Potočetu. Preklinjem te, saopšti mi
sudbinu koja ih je snašla i sudbinu koja im tek predstoji.“
Moć joj zapulsira u šaci, a ona baci kockice i pomno se zagleda u raspored.
Kada im se postavi pitanje o onome što jeste ili što je bilo, kockice su govorile hladno i
samouvereno - premda često u zagonetkama. Budućnost se, međutim, neprestano menja, i sa
svakim čovečjim izborom uskovitla se poput peska na vetru. Kockice daju nagoveštaje, nalik na
stubove duž puta u pustinji, ali što dalje gledaš, to se staze više račvaju, sve dok se ne izgubiš
među dinama.
U Amanovoj budućnosti raskrsnice su oduvek bile brojne. U nekim budućnostima u
svojim rukama je držao sudbinu čovečanstva, u drugima umirao u sramoti. Smrt pod alagajskim
kandžama bila je najuobičajenija, ali uvek je bilo i noževa u leđa i kopalja uperenih u njegovo
srce. Onih koji bi dali živote za njegov i onih koji samo čekaju da ga izdaju.
Mnoge staze sada su bile zaprečene. Ma šta se desilo, Aman se neće uskoro vratiti, a
verovatnije neće uopšte. Na tu pomisao kroz Ineverinu utrobu uvijao se hladan strah.
Ostali su udruženim snagama zadržavali dah i čekali; Inevera je znala da joj od reći zavisi
sudbina celog naroda. Sećala se izjave kockica pre mnogo godina:
- Izbavitelj se ne rađa. Stvara se. -
Ako joj se Aman ne vrati, načiniće drugog.
Ona pogleda u mnoštvo kobi koje su čekale njenog voljenog i izabra jednu. Samo ta
sudbina omogućavala joj je da vlada dok se ne nađe prigodan naslednik.
„Izbavitelj je otišao gde ga ne možemo dosegnuti“, reče Inevera naposletku. „Za
demonom, u sam ponor.“
„Dakle, Par’čin je na kraju krajeva ipak demon“, reče Ašan.
Kockice nisu rekle ništa ni nalik tome, ali Inevera klimnu glavom. „Čini se.“
Džared otpljunu na zemlju. „Kazala je ’Izbavitelj’. Nije kazala ’Šar’Dama Ka’.“
Damadži se okrenu ka njemu i osmotri ga kao što bi čovek osmotrio bubu, pitajući se
vredi li uložiti napor da je zgazi. „To je jedno te isto.“
Ovog puta Vonda otpljunu. „Jes’, Utrobu je isto.“
Umeša se Džajan, koji stegnu pesnicu kao da će je udariti, ali se između njih ispreči Rena
Kožar. Simboli na koži joj sevnuše, pa se čak i Ineverin naprašiti prvenac predomisli i reši da joj
se ne suprotstavlja. Ne bi bilo zgodno da ga porazi žena pred istim onim ljudima koje mora
ubediti da mu prepuste presto.
Džajan se okrenu nazad, majci. „A koplje?“, zapita oštro.
„Izgubljeno“, reče Inevera. „Opet će biti nađeno kada to bude Everamu po volji i ne pre
toga.“
„Dakle treba naprosto da odustanemo?“, upita Asom. „Da prepustimo oca sudbini?“
„Naravno da ne.“ Inevera se okrenu Šandžatu. „Nađi opet trag i pođi u poteru. Sledi svaku
povijenu vlat trave i pomeren kamenčić. Ne vraćaj se bez Izbavitelja ili pouzdanih vesti o
njegovoj sudbini, pa makar ti trebalo i hiljadu godina.“
„Razumem, damadža.“ Šandžat se udari pesnicom u grudi.
Inevera se okrenu Šanvi. „Pođi sa ocem. Slušaj ga i štiti na putovanju. Njegov cilj je tvoj
cilj.“
Devojka se ćutke pokloni. Ašija je stisnu za rame i pogledi im se susretoše, a onda otac i
ćerka odoše.
Liša se okrenu Vondi. „Moraš i ti u potragu, ali se vrati za sat vremena.“
Vonda se isceri, i Inevera joj pozavide na samopouzdanju. „Nisam ni nameravala da
tragam dok ne osedim. Izbavitelj dolazi i odlazi kako mu drago, ali vratiće se već on, videćeš.“
Časak kasnije otišla je i ona.
„Odo’ i ja“, reče Rena, ali je Liša uhvati za ruku.
Žena je mrko pogleda. Liša je brzo pusti, ali ne ustuknu. „Čekaj časak, molim te.“
Čak i severnjaci se plaše Par’čina i njegove ženske, primeti Inevera, pa reši da zapamti taj
podatak za kasnije; dve žene udaljiše se da popričaju nasamo.
„Ašane, hajde sa mnom“, reče ona i pogleda u damadžija. Njih dvoje se odmakoše od
ostalih, koji su preneraženo stajali.
„Ne mogu da verujem da ga više nema“, reče Ašan šuplje. Aman i on su već više od
dvadeset godina bili bliski kao braća. On je prvi među damama podržao Amanov uspon do
zvanja Šar’Dame Kaa, i nepokolebljivo je verovao u njegov božanski status. „Čini se kao san.“
Bez okolišanja, Inevera pređe na stvar. „Moraš se proglasiti za andru i preuzeti presto od
lobanja. Samo ti možeš to da uradiš a da ne raspiriš rat, i moraš ga držati do povratka moga
muža.“
Ašan zavrte glavom. „Grešiš, damadža.“
„Šar’Dama Ka je tako želeo“, podseti ga Inevera. „Položio si zakletvu, pred njim i preda
mnom.“
„To je bilo za slučaj da on pogine u bici o zatamnjenju, naočigled svima“, kaza Ašan, „ne
ako ga ubije čovek iz zelenpredela na nekom zabačenom planinskom obronku. Neka ga naprosto
naslede Džajan ili Asom.“
„Rekao ti je da mu sinovi nisu spremni za taj teret“, reče Inevera. „Zar misliš da se za
poslednje dve nedelje to promenilo? Sinovi su mi lukavi, ali još nisu mudri. Kockice predviđaju
da će rastrgnuti Everamov Dar na komade, a popne li se jedan do vrha okrvavljenih stepenica i
sedne li, neće ustati kada mu se otac vrati.“
„Ako se vrati“, primeti Ašan.
„Vratiće se“, reče Inevera. „Po svoj prilici sa čitavom Utrobom za petama. A kad se vrati,
biće mu potrebno da se sve vojske Ale odazovu na njegov poziv, i neće imati ni vremena ni želje
da ubija sina kako bi povratio vlast.“
„Ne dopada mi se to“, reče Ašan. „Nikad nisam priželjkivao moć za sebe.“
„Takva je Inevera“, reče mu ona. „Nebitno je šta se tebi dopada, a upravo zbog te tvoje
skromnosti u očima Everamovim to moraš učiniti ti.“
„Požuri“, reče Rena dok ju je Liša odvodila u stranu. „Već sam bacila dosta vremena dok
sam čekala tebe i ovu bagru. Arlen je negde tamo, moram da ga nađem.“
„Ne jedi demonska govna“, obrecnu se Liša. „Ne poznajem te preterano dobro, Rena
Stog, ali sasvim dovoljno dobro da znam da me ne bi čekala ni deset sekundi kad ne bi tačno
znala šta ti je s mužem. Ti i Arlen ste ovo isplanirali. Kuda je otišao? Šta je uradio Amanu?“
„Veliš da sam lažljivica?“, zareža Rena. Obrve joj se nabraše, a šake joj se stegnuše u
pesnice.
Iz nekog razloga, zbog ovog kočoperenja Liša je bila samo još sigurnija da je pogodila.
Sumnjala je da bi je žena zaista udarila, ali je u ruci držala prstohvat praška za oslepljivanje, i ako
zatreba, upotrebiće ga.
„Molim te“, reče smirenim glasom. „Ako nešto znaš, reci mi. Kunem se Tvorcem, možeš
mi verovati.“
Na ovo Rena kao da se malo primiri, opusti šake, ali onda diže dlanove uvis. „Da mi
pretreseš džepove, ne bi našla odgovor.“
„Rena" - Liša se upinjala da ostane pribrana - „znam da smo započele poznanstvo na nož.
Nemaš mnogo razloga da me voliš, ali ovo nije igra. Tvoje tajne nas sve dovode u opasnost.“
Rena se štektavo nasmeja. „Vidi ko mi kaže.“ Ona ćušnu Lišu u grudi, tako jako da ju je
odgurnula korak unazad. „Ti nosiš u stomaku bebu demona iz pustinje. Šta misliš, da to ne
dovodi narod u opasnost, a?“
Lišino lice prože hladnoća, ali ona nepokolebljivo nahrupi napred kako ćutanjem ne bi
potvrdila ovo nagađanje. Progovorila je tiše, grubim šapatom. „Ko ti je ispričao te koještarije?“
„Ti“, reče Rena. „Čujem kad leptir zama’ne krilima s druge strane kukuruzišta. I Arlen
isto. Oboje smo čuli šta si rekla Džardiru. Nosiš njegovo dete i gledaš kako da ga uvališ grofu.“
Beše to istina. Blesava spletka njene majke koju je Liša glupavo sprovela u delo. Veliko
je pitanje hoće li laž moći da prođe i posle detetovog rođenja, ali to joj ostavlja sedam meseci da
se pripremi - ili da pobegne i sakrije se - pre nego što joj Krazijci dođu po dete.
„To je samo još jedan razlog da saznam šta se desilo Amanu“, reče Liša, zgrožena što joj
se u glas potkrala primesa molbe.
„Nemam blage veze ’de je“, reče Rena. „Traćim vreme ovde umesto da tragam.“
Svesna da je poražena, Liša klimnu glavom. „Molim te, nemoj da kažeš Tamosu“, reče.
„Reći ću mu ja kad dođe vreme, časna reč. Ali ne sad kad je pola krazijske vojske na samo
nekoliko kilometara daleko.“
Rena frknu. „Nisam glupača. Otkud to da travarka kao što si ti uopšte zatrudni? Čak i
glupa Kožareva zna kad alatka treba da se vadi.“
Nesposobna da istrpi Renin žestok pogled, Liša obori glavu. „To se i ja pitam.“ Ona
slegnu ramenima. „Istorija je puna ljudi čiji su roditelji znali šta ne treba da se radi, ali uzalud.“
„Nisam te pitala za istoriju“, reče Rena. „Pitam kako to da najpametnija žena u Uvali
umesto mozga ima drvo za potpalu. Je l’ ti niko nikad nije rekô kako se prave bebe?“
Na ovo Liša iskezi zube. Žena je u pravu, ali nema prava da je osuđuje. „Ako ti nećeš
meni da poveriš svoje tajne, nemam razloga da se ja poveravam tebi.“ Ona mahnu rukom prema
dolini. „Idi. Pretvaraj se da tražiš Arlena dok te ne izgubimo iz vida, onda idi i nađi se s njim.
Neću te ja zaustaviti.“
Rena se osmehnu. „Kô da bi mogla.“ Ona postade magličasta i nestade.
Zašto li dopuštam da me njene reći pogađaju?, pitala se Liša, ali prsti joj odlutaše ka
stomaku; vrlo dobro je znala.
Zato što je ova u pravu.
Kad se prvi put poljubila sa Amanom, Liša je bila pijana od kuzija. Nije nameravala da
spava s njim tog prvog popodneva, ali nije se ni opirala kad je prišao da je povali. Glupo je
pretpostavila da se neće prosuti u nju pre braka, ali, po Krazijcima, greh je traćiti seme. Osetila je
kako on ubrzava, kako stenje, i mogla je da se izmakne. Ipak, i deo nje želeo je to isto. Da oseti
muškarca kako pulsira i trza se u njoj, a Utroba nek nosi rizik. Jezdila je na tom uzbuđenju sve do
sopstvenog vrhunca.
Te večeri je nameravala da skuva pomov čaj, ali umesto toga su je oteli Ineverini
osmatrači, i sve do jutra se borila s demonom uma, rame uz rame s damadžom. Sutra je Liša
popila dvostruku dozu, kao i svakog puta otada kada bi spavali zajedno, ali, kao što joj je
govorila mentorka Bruna: „Ponekad snažno dete nađe načina, ma šta ti radila.“
Inevera je osmotrila Tamosa, knežića iz zelenpredela, koji je stajao pred Ašanom. Bio je
krupan, visok i mišićav, ali nije bio lišen izvesne otmenosti. Kretao se kao ratnik.
„Želiš da tvoji ljudi pretraže dolinu, pretpostavljam“, reče. Ašan klimnu glavom. „I ti da
tvoji učine isto.“
Tamos klimnu glavom i sam. „Svako po sto ljudi?“
„Petsto“, kaza Ašan, „obavezanih primirjem domin šarama.“ Inevera primeti kako knežić
steže vilicu. Petsto ljudi za Krazijce nije ništa, to je malecni deo Izbaviteljeve vojske. Tamos,
međutim, nije želeo da odvaja toliko ljudi.
Ipak, knežić nije imao baš mnogo izbora do da se složi, pa je pristao. „Otkud znam da će
tvoji ratnici poštovati mir? Poslednje što nam treba jeste da se ova dolina pretvori u bojno polje.“
„Moji ratnici zadržaće velove na licu čak i po danu“, reče Ašan. „Ne bi se usudili na
neposlušnost. Mene tvoji ljudi brinu. Nipošto ne želim da budu povređeni zbog nekog
nesporazuma.“
Na ovo knežić iskezi zube. „Mislim da bi povreda bilo dovoljno i za naše i za vaše. Po
čemu to pokrivanje lica jemči za mir? Čovek pokrivenog lica ne plaši se odmazde.“
Ašan zavrte glavom. „Čudo jedno da ste vi divljaci tako dugo preživeli noć. Ljudi pamte
lica onih koji su im naneli zlo, i ta neprijateljstva teško je ostaviti po strani. Mi u noći nosimo
velove da bismo se svi borili kao braća, a na krvne zavade zaboravili. Ako tvoji ljudi pokriju lica,
u ovoj dolini - nek bi je prokleo Everam - neće više biti krvoprolića.“
„Dobro“, reče knežić. „Dogovoreno.“ On se kratko, plitko pokloni i time ukaza najmanju
moguću počast čoveku deset puta vrednijem od sebe, pa se okrenu i udalji krupnim koracima.
Ostali iz zelenpredela su ga sledili.
„Severnjaci će platiti zbog ovog nepoštovanja“, reče Džajan.
„Možda“, kaza Inevera, „ali ne danas. Moramo nazad u Everamov Dar, i to brzo.“
PRVO POGLAVLJE
LOV
333 P. P.
Jesen
Ošamućen, Džardir se probudio u zalazak sunca. Ležao je u severnjačkom krevetu - s
jednim džinovskim jastukom umesto mnogih. Posteljina je bila od grube tkanine, ni nalik svili na
koju on beše svikao. Soba je bila kružna, s prozorima od stakla zaštićenog činima svud unaokolo.
Nekakva kula. U sumraku, naokolo se pružala nepripitomljena zemlja, ali on je nije prepoznavao.
Gde li sam, Ale mu?
Kad se promeškoljio, probode ga bol, ali to mu je bio stari sadrug, kog bi prigrlio k sebi i
zaboravio. On se s mukom uspravi u sedeći položaj; ukrućene noge trle su mu se jedna o drugu.
On skloni ćebe. Od butina do stopala pružao se gips. S druge strane virili su mu nožni prsti,
natekli i crveni, purpurni i žuti - blizu, a ipak potpuno van domašaja. Probe radi, on ih
promeškolji, ne obraćajući pažnju na bol; bio je zadovoljan kad je postigao malecni trzaj.
To ga je podsetilo kako je kao dete slomio ruku i posle nedeljama bio bespomoćan dok se
oporavljao.
Istog časa on se maši ka noćnom stočiću u potrazi za krunom. Čak i danju u njoj je bilo
uskladišteno dovoljno magije da zaceli nekoliko slomljenih kostiju, naročito kad su već
nameštene.
Napipao je samo prazninu. Džardir se okrenu i na jedan poduži tren se zapilji, i tek tad mu
dopre do mozga u kakvom je položaju. Već godinama nije dopuštao da mu kruna ili koplje budu
van domašaja, ali sada nije bilo ni jednog ni drugog.
Sećanja pokuljaše nazad kao bujica. Kako se borio s Par’činom na planini. Kako se
Džefov sin pretvorio u dim kada je Džardir nasrnuo, pa opet očvrsnuo časak kasnije,
nadljudskom snagom zgrabio koplje za dršku, uvrnuo ga i oteo mu ga iz ruku.
A onda se Par’čin okrenuo i bacio ga preko litice kao da je posredi puka oglodana kora
dinje.
Džardir obliza ispucale usne. Usta su mu bila suva a bešika puna, ali imao je na
raspolaganju način da zadovolji obe potrebe. Voda pokraj uzglavlja bila je slasna, a uz nešto
napora uspeo je da upotrebi nokšir koji je napipao ispod kreveta.
Grudi su mu bile čvrsto previjene; dok se pomerao, rebra su mu strugala jedno o drugo.
Preko zavoja bila mu je navučena tanka odora - svetlosmeđa, primeti on. Par’činu je možda to
smešno.
Vrata nije bilo, samo su stepenice vodile naniže iz sobe - što je, u njegovom trenutnom
stanju, služilo isto kao zatvorske rešetke. Drugih izlaza nije bilo, niti su se stepenice nastavljale
dalje uvis. Bio je na vrhu kule. Soba je bila oskudno nameštena. Stočić pored postelje. Jedna
jedina stolica.
Na stepeništu se nešto začu. Džardir se ukipi i oslušnu. Možda su mu oduzeli krunu i
koplje, ali zahvaljujući dugogodišnjem upijanju magije kroz njih, telo mu je bilo izmenjeno:
onoliko blisko slici i prilici Everamovoj koliko to smrtno obličje može biti. Imao je oko
sokolovo, vučji njuh i uši slepog miša.
„Jesi siguran da mos izaći s njim na kraj?“, reče Par’činova prva supruga. „Na onoj litici
sam mislila da će te ubiti.“
„Ništa ti ne brini, Ren“, kaza Par’čin. „Bez koplja ne može da me povredi.“
„Može danju“, reče Rena.
„Ne s dve slomljene noge“, kaza Par’čin. „Ren, znam šta radim. Časna reč.“
Videćemo, Par’čine.
Začu se coktanje usana: Džefov sin poljupcima je odagnao preostale prigovore svoje
džive. „Treba da si u Uvali, da držiš sve na oku. Odma’, pre nego što nešto posumnjaju.“
„Liša Papirdžija već sumnja“, reče Rena. „A nagađanja joj i nisu daleko od istine.“
„Nije bitno, dokle god su to samo nagađanja“, reče Par’čin. „Samo se ti pravi blesava, ma
šta ona rekla ili uradila.“
Rena priguši smeh. „Jašta, to bar nije teško. Volim kad se naljuti na mene - samo što ne
frkće.“
„Nemoj da traćiš previše vremena na to“, reče Par’čin. „Treba da štitiš Uvalu, ali ne
skreći pažnju na sebe. Budi podrška ljudima, ali pusti njih da rade glavni deo posla. Ja ću
navratiti čim stignem, ali samo da vidim tebe. Niko drugi ne sme znati da sam živ.“
„Meni se to ič ne sviđa“, reče Rena. „Muž i žena ne treba ovako da se razdvajaju.“
Par’čin uzdahnu. „Nema tu pomoći, Rena. Kladio sam se u celo imanje na ove karte. Ne
mogu priuštiti da izgubim. Vidimo se uskoro.“
„Jašta“, reče Rena. „Volim te, Arlene Stog.“
„Volim te, Rena Stog“, kaza Par’čin. Opet su se poljubili i Džardir začu njene hitre
korake kako silaze niz kulu. Par’čin je, međutim, pošao uvis.
Može se praviti da spava, pomislio je Džardir načas. Možda nešto sazna; možda stekne
element iznenađenja.
On zavrte glavom. Ja sam Šar’Dama Ka. Ispod časti mi je da se krijem. Pogledaću
Par’čina u oči i videti koliko je ostalo od čoveka kog sam poznavao.
On se osloni na ruke, uspravi se i prigrli k sebi urlik bola u nogama. Par’čin je ušao
spokojnog lica. Na sebi je imao jednostavnu odeću, kao kada su se upoznali - pamučnu košulju,
belu i izbledelu, i izlizane radničke pantalone, s kožnom glasničkom torbicom zabačenom preko
ramena. Bio je bos, a nogavice i rukavi bili su mu podvrnuti tako da su se videli simboli koje je
istetovirao na koži. Tamnoplava kosa bila mu je obrijana; pod mnogobrojnim belezima Džardir je
jedva prepoznao lice koje je pamtio.
Čak i bez krune, Džardir je osećao moć simbola, ali ta snaga sa sobom je nosila veliku
cenu. Par’čin je više ličio na svitak svetih simbolističkih spisa nego na čoveka.
„Šta si to učinio sebi, stari prijatelju?“ Nije nameravao da izgovori ove reči naglas, ali
nešto ga je nagnalo.
„Ne znam otkud ti petlja da me tako nazivaš posle onoga što si mi uradio“, reče Par’čin.
„Nisam ja ovo učinio sebi. Ti si mi ovo učinio.“
„/a?“, zapita Džardir. „Ja uzeo mastilo i oskrnavio ti njime telo?“
Par’čin odmahnu glavom. „Ostavio si me u pustinji da umrem, bez oružja i pribežišta, a
znao si da ću se pre nositi u Utrobu nego što ću se prepustiti alagaijima. Jedino što sam imao na
raspolaganju za crtanje simbola bilo je sopstveno telo.“
Ove reči odgovorile su na sva Džardirova pitanja o tome kako je Par’čin preživeo. Pred
očima mu se ukaza prijatelj, sam u pustinji, sasušenog grla i okrvavljen, kako na smrt prebija
alagaije golim rukama.
Bilo je veličanstveno.
Evedža je zabranjivala tetoviranje, ali štošta ona zabranjuje što je Džardir u međuvremenu
dozvolio zarad Šarak kaa. Želeo je da osuđuje Parana, ali čovekove reci bile su istinite, i grlo mu
se steže.
Jeza sumnje prože središte Džardirovog bića i on se strese. Ništa se ne dešava što nije
volja Everamova. Inevera je što je Par’čin preživeo i ponovo se susreo s njim. Kockice su rekle
da bi bilo koji od njih mogao biti Izbavitelj. Džardir je uložio ceo život u to da se pokaže dostojan
tog zvanja. Ponosio se svojim dostignućima, ali nije mogao poreći da njegov adžin’pal, hrabri
stranac, možda poseduje i veću čast u Everamovim očima.
„Par’čine, igraš se obreda koje ne razumeš“, reče on. „Domin šaram se bije do smrti, i ti
si pobedio. Zašto nisi oglasio pobedu i zauzeo svoje mesto kao vođa u Velikom ratu?“
Par’čin uzdahnu. „Amane, tvoja smrt nije nikakva pobeda.“
„Dakle, priznaješ da sam ja Izbavitelj?“, zapita Džardir. „Ako je tako, vrati mi koplje i
krunu, pokloni se do poda i završi s tim. Sve ću ti oprostiti i možemo da se suočimo s Naj,
ponovo rame uz rame.“
Par’čin otpuhnu. On spusti torbicu na sto i zavuče ruku unutra. U sve dubljoj tami
presijavalo se devet dragulja na Kadžijevoj blistavoj kruni. Džardir nije mogao poreći da ovaj
predmet u njemu budi žudnju. Da je u stanju da stane na noge, bacio bi se ka njemu.
„Evo krune ovde.“ Par’čin je dijademu zašiljenih vrhova vrteo na prstu kao dečji obruč.
„Ali koplje nije tvoje. Osim ako ja ne rešim da ti ga dam. Sakrio sam ga negde gde ga se nikad
nećeš dočepati, pa makar ti noge i ne bile u gipsu.“
„Svetim predmetima mesto je zajedno“, kaza Džardir.
Par’čin opet uzdahnu. „Amane, ništa nije sveto. Već jednom sam ti rekao. Raj je laž.
Pretio si da ćeš me zbog tih reči ubiti, ali to ne znači da su išta manje istinite.“
Džardir zausti da odgovori - ljutite reci već su mu se oblikovale na usnama - ali Par’čin ga
prekide, čvrsto uhvati krunu koja se vrtela i diže je. Uto mu i simboli na koži nakratko sevnuše i
zapulsiraše, a oni na kruni počeše da se sjaje.
„Ovo je“, reče Par’čin, govoreći o kruni, „tanak obruč od lobanje umnog demona i devet
rogova, prevučen legurom srebra i zlata zaštićenom činima, s draguljima koji služe kao fokusi.
Majstorsko delo simbolističkog zanata, ali ništa više od toga.“
On se osmehnu. „Isto kao tvoja minđuša.“
Džardir se zapilji, pa diže ruku da dodirne golu ušnu resicu, kroz koju je ranije bio
provučen njegov venčani nakit. „Nameravaš da mi ukradeš i prvu suprugu kao i presto?“
Par’čin se zasmeja; taj iskreni zvuk Džardir ne beše čuo godinama. Nije mogao poreći -
nedostajao mu je.
„Nisam siguran šta bi mi teže palo“, reče Par’čin. „Ne želim ni jedno ni drugo. Ženu
imam, a među mojim narodom jedna je i više nego dovoljna.“
Džardiru se usne trznuše i on to ne prikri. „Valjana dživa ka je i podrška i teret, Par’čine.
Izaziva nas da se poboljšavamo kao ljudi, a to je uvek naporno.“
Par’čin klimnu glavom. „Vala, da znaš.“
„Zašto si mi onda ukrao alku?“, oštro zapita Džardir.
„Samo stoji kod mene dok si pod mojim krovom“, reče Par’čin. „Ne dam ti da pozoveš
pomoć.“
„A?“, kaza Džardir.
Par’čin nakrivi glavu, i Džardir oseti kako mu Džefov sin pogledom prodire u dušu, isto
kao što Džardir ume kada poseduje dar krunskog vida. Kako uspeva kada mu kruna nije na čelu?
„Ti ne znaš“, kaza Par’čin časak kasnije. On se grohotom nasmeja. „Meni daješ bračne
savete, a tebe uhodi rođena žena!“
Prezir u njegovom glasu razljutio je Džardira; uprkos želji da zadrži spokoj na licu, obrve
mu se jako nabraše. „Šta to treba da znači?“
Par’čin zavuče ruku u džep i izvadi minđušu. Beše to jednostavna zlatna alka s koje je
visila tanana zlatna kugla ukrašena činima. „Unutra je prepolovljen komad demonske kosti, a
parnjak mu je u uvu tvoje žene. Tako čuje sve što radiš.“
Iznenada, Džardir shvati mnoge nerazjašnjene tajne. Činilo se da mu supruga zna svaki
plan, svaku tajnu. Mnoga njena obaveštenja poticala su od kockica, ali alagai hore uglavnom su
govorile u zagonetkama. Lukava Inevera svakako se ne bi oslanjala samo na proricanje - trebalo
je da zna.
„Dakle, zna da si me oteo?“, upita Džardir.
Par’čin odmahnu glavom. „Odsekao sam minđuši dotok moći. Inevera neće moći da te
pronađe dok ne završimo ovo ovde.“ Džardir skrsti ruke. „Šta imamo da završimo? Ti mene
nećeš da priznaš za vođu, a ja neću tebe. U istom smo ćorsokaku kao i pre pet godina, u
Lavirintu.“
Par’čin klimnu glavom „Tad nisi bio u stanju da me ubiješ, ali to mi je nasilno izmenilo
pogled na svet. I ja tebi nudim to isto.“ S tim rečima on baci krunu preko sobe.
Nagonski, Džardir je uhvati. „Zašto mi je vraćaš? Zar neću ovako zaceliti rane? Možda ti
bez njih bude malo teže da me zadržiš ovde?“
Par’čin slegnu ramenima. „Ne verujem da ćeš otići bez koplja, ali, u svakom slučaju,
istočio sam moć iz krune. Vrlo malo magije iz Utrobe dospe ovako visoko“ - on mahnu rukom ka
prozorima koji su sa svih strana obrubljivali prostoriju - „a sunce svakog jutra iščisti sobu.
Dobićeš krunski vid, ali ništa naročito pored toga dok se opet ne napuni.“
„Zašto mi je onda vraćaš?“, upita Džardir ponovo.
„Valjalo bi da popričamo, čini mi se“, reče Par’čin. „I hoću da mi, dok to radimo, vidiš
auru. Hoću da vidiš da su mi reći istinite, a ubeđenja jaka, ispisana na samoj duši. Možda ćeš tada
shvatiti.“
„Shvatiti šta?“, zapita Džardir. „Da je raj laž? Par’čine, ma šta ti bilo ispisano na duši, ne
možeš me u to ubediti.“ Svejedno, on stavi krunu. Istog časa mračna soba ožive pod krunskim
vidom, a Džardir duboko odahnu, kao onaj slepac u Evedži kom je Kadži vratio vid.
Kroz prozore, zemlja, koja se do pre nekoliko časaka sastojala samo od pukih senki i
nejasnih obličja, sada se jasno ocrtavala, obasjana magijom prodrlom napolje iz Ale. Sva živa
bića u srži sadrže iskru moći; Džardir je video snagu kako se sjaji u stablima drveća, u mahovini
koja se uz njih privijala, i u svakoj životinji nastanjenoj unutar krošnje i kore. Prožimala je travu
ravnice i, ponajviše od svega, bilo ju je u demonima koji su se šunjali po tlu i jezdili na
vetrovima. Alagaiji su se blistali poput svetionika i u njemu budili drevnu nagonsku želju da ih
lovi i ubija.
Kao što ga je Par’čin i upozorio, svetlost u ćeliji bila je prigušenija. Maleni pipci moći
lebdeli su uza zidove kule, jer privlačile su ih čini ugrađene u staklene prozore. Štit protiv
alagaija, koji zatreperi i ožive.
Ipak, iako je svetlost u sobi bila prigušena, Par’čin je sijao jarkije od demona. Toliko
jarko da bi trebalo da je teško gledati u njega. No nije bilo. Naprotiv, obilata magija je bila
veličanstven prizor, i mamila ga je k sebi. Džardir posegnu kroz krunu u pokušaju da privuče
tračak. Ne toliko da Par’čin oseti kako je crpe, ali možda dovoljno da ubrza zarastanje. Pramičak
moći lako je krivudao ka njemu kroz vazduh kao dim iz kadionice.
Par’čin je bio obrijao obrve, ali se simboli iznad levog oka izdigoše; izraz lica jasno je sve
govorio. Aura mu se promeni - po njoj sudeći, pre bi se reklo da mu je pomalo zabavno nego da
se uvredio. „Jok. Nabavi svoju.“ Iznenada, magija promeni pravac, i on je uvuče natrag u sebe.
Džardirovo lice i dalje je bilo spokojno, premda to po svoj prilici i nije bilo bitno. Par’čin
je bio u pravu. Mogao je da mu čita auru, da mu vidi svako osećanje, i nije sumnjao da njegov
stari prijatelj može isto. Par’čin je bio miran i nije imao nameru da naudi Džardiru. Nije ga
obmanjivao. Samo je bio premoren i plašio se da će Džardir biti previše tvrdoglav da zaista
razmotri njegove reči.
„Par’čine, reci mi još jednom zašto sam ovde“, kaza Džardir. „Ako ti je, kao što si uvek
govorio, uistinu cilj da oslobodiš svet od alagaija, zašto mi se onda suprotstavljaš? Došao sam
blizu ostvarenju tvog sna.“
„Ne onoliko koliko misliš“, reče Par’čin. „I odvratan mi je način na koji to radiš. Gušiš
čovečanstvo i pretiš mu radi njegovog sopstvenog spasenja, i baš te briga za cenu. Znam, vi
Krazijci volite da se oblačite u crno i belo, al’ nije svet toliko jednostavan. Postoje boje, ne samo
gomila sivila.“
„Par’čine, nisam ja glup“, reče Džardir.
„Ponekad se zapitam“, reče Par’čin; aura mu ovo potvrdi. Ovaj čaj je ostavljao gorak ukus
u ustima: njegov stari prijatelj, koga je toliko naučio i kog je uvek poštovao, imao je ovako loše
mišljenje o njemu.
„Zašto me onda nisi ubio i prisvojio krunu i koplje?“, oštro zapita Džardir. „Svedoke je
obavezivala čast. Moji ljudi prihvatili bi te kao Izbavitelja i pošli za tobom u Šarak ka.“
Poput šumskog požara, razdraženost se hitro proširi Par’činovom spokojnom aurom. „Još
ne razumeš“, planu on. „Nisam ja pogani Izbavitelj! Nisi ni ti! Izbavitelj je čitavo čovečanstvo,
kad se bori kao jedan, ne jedan kad se pod njim bori čitavo čovečanstvo. Everam je samo naziv
koji smo nadenuli toj zamisli, ne neki tamo div na nebu koji se bije protiv crnila svemira.“
Džardir stisnu usne, svestan da Par’čin vidi kako mu, na ovo bogohuljenje, aura plamti.
Pre mnogo godina zakleo se da će ubiti Par’čina izgovori li još jednom takve reči. Par’činova
aura izazivala ga je da pokuša.
Džardira je ta pomisao veoma mamila. Nije zaista iskušao moć krune protiv Par’čina, i s
njom na čelu, više nije bio onako bespomoćan kako se činio.
Ipak, nešto drugo u adžin’palovoj auri ga zaustavi. Bio je spreman za napad i dočekao bi
ga bez snebivanja, ali nad njim se nadnosila jedna slika: alagaiji koji plešu dok ceo svet gori.
Ne nađu li njih dvojica zajednički jezik, strahovi će mu se ostvariti.
Džardir duboko udahnu, prigrli bes, pa ga izbaci iz sebe s vazduhom koji je izdahnuo. Na
drugoj strani prostorije, Par Čin se nije pomerio, ali aura mu se beše primirila, kao Šaram kad
spusti koplje.
„Zar je bitno“, reče Džardir naposletku, „je li Everam div na nebu ili ime koje smo
nadenuli časti i hrabrosti zahvaljujući kojima se nepokolebljivo držimo u noći? Ako čovečanstvo
treba da dela kao jedan, mora postojati vođa.“
„Kao što demon uma predvodi proste utrobnike?“, upita Par Čin, u pokušaju da ulovi
Džardira u logičku zamku.
„Upravo tako“, kaza Džardir. „Alagajski svet oduvek je senka našeg sopstvenog.“
Par’čin klimnu glavom. „Jašta, u ratu su potrebni generali, ali oni treba da služe narodu,
ne obrnuto.“
Sada je na Džardira došao red da izvije obrvu. „Misliš da ja ne služim svom narodu,
Par’čine? Nisam ja andra, pa da, onako debeo, sedim na prestolu dok mi podanici krvare i umiru
od gladi. U mojim zemljama nema gladi. Nema zločina. A ja lično izlazim u noć da ih štitim.“
Par’čin se zasmeja grubo i podrugljivo. Džardir bi se i uvredio, ali ga neverica u
Par’činovoj auri zaustavi.
„Evo zašto je bitno“, reče Par’čin. „Zato što ti zapravo veruješ u tu gomilu demonskog
proseravanja! Dođeš u zemlje koje nisu tvoje, pobiješ na hiljade muškaraca, žene siluješ, decu
uzmeš u roblje, i misliš da ti je duša čista jer je njihova sveta knjiga nešto malo drugačija od
tvoje! Štitiš ih od demona, jeste, ali kokoš na kasapskom panju ne naziva mesara Izbaviteljem
zato što tera lisicu.“
„Par’čine, Šarak ka je na pomolu“, reče Džardir. „Ja sam tu kokoš pretvorio u sokolove.
Muškarci Everamovog Dara sada sami štite svoje žene i decu.“
„Isto kao i Uvalci“, kaza Par’čin. „Ali njima je to pošlo za rukom bez međusobnog
ubijanja. Nijednu ženu nisu silovali. Nijedno dete nisu otrgli majci iz naručja. Nismo se pretvorili
u demone da bismo se protiv tih istih demona borili.“
„Zar to misliš o meni?“ zapita Džardir. „Da sam demon?“
Par’čin se osmehnu. „Znaš kako te zove moj narod?“
Demon iz pustinje. Džardir je to ime čuo mnogo puta, premda se samo u Uvali iko usudi
da ga naglas izgovori. On klimnu glavom.
„Par’čine, tvoj narod čine glupači, a i ti si takav ako smatraš da sam isti kao alagaiji. Ti
možda ne ubijaš i ne siluješ, ali nisi ni stvorio jedinstvo. Vaše severnjačke vojvode kavže se i
takmiče se za vlast dok se pred njima otvara ponor, spreman da izbljuje Najine legije. Baš Naj
briga za tvoj moral. Nju ne zanima ko je nevin a ko pokvaren. Nije je briga ni za sopstvene
alagaije. Cilj joj je da zbriše sve što postoji.
Tvoj narod živi na veresiju, Par’čine. Veresiju u vremenu, koju ste dobili na osnovu onog
dana kada osvane Šarak ka, i kada ćete, zbog svoje slabosti, biti utrobnička hrana. Tada ćete
poželeti hiljadu ubistava, hiljadu hiljada, ako bi vas to pripremilo za borbu.“
Par’čin tužno odmahnu glavom. „Ti si kao konj s naočnjacima, Amane. Vidiš ono što
podupire tvoju veru, a ostalo prenebregavaš. Naj nije briga zato što poganština ne postoji
„Reči ne znače da je nešto istina, Par’čine“, kaza Džardir. „Reči ne ubijaju alagaije, niti
zbog njih Everam prestaje da postoji. Same reći ne mogu da nas sve ujedine za Šarak ka pre nego
što bude kasno.“
„Govoriš o jedinstvu, ali ne razumeš šta to znači“, reče Par’čin. „Ono što ti nazivaš
jedinstvom za mene je nametanje tvoje vlasti. Ropstvo.“
„Jedinstvo cilja, Par’čine“, reče Džardir. „Kad svi zajedno streme istom cilju. Da se Ala
otarasi demonskog soja.“
„Ne postoji jedinstvo ako je na jednom čoveku da ga održava“, reče Par’čin. „Svi smo
smrtni.“
„Jedinstvo koje sam ja zaveo neće tako lako propasti“, reče Džardir.
„Zar?“, zapita Arlen. „Štošta sam saznao u svojoj poseti Everamovom Daru, Amane.
Severnjačke vojvode su mala deca u poređenju s tvojim ljudima. Dame ti neće slediti Džajana.
Šarami ti neće slediti Asoma. Nijedan muškarac ne bi sledio Ineveru, a tvoji damadžiji bi se pre
pobili nego jeli za istim stolom. Bez građanskog rata nikoga ne možeš da postaviš na presto.
Tvoje ljubljeno jedinstvo samo što se nije rasulo kao zamak od peska.“
Džardiru se steže vilica. Škriputavo je škrgutao zubima. Par’čin je bio u pravu, naravno.
Inevera je oštroumna i neko vreme će sprečavati propast, ali on ne može priuštiti dugo
odsustvovanje ili će se njegova armija, s teškom mukom načinjena, u osvit Šarak kaa okrenuti
sama protiv sebe.
„Nisam još mrtav“, reče Džardir.
„Jok, ali nećeš uskoro nazad“, kaza Par’čin.
„Videćemo, Par’čine.“ Bez upozorenja, Džardir posegnu kroz krunu i snažno usisa
Par’činovu magiju k sebi. Par’čin je bio uhvaćen naprečac, i aura mu planu od preneraženja, pa se
izobliči kada je Džardir povukao plen k sebi.
Džardirovim telom prokola moć; zaceljivala je mišiće i kosti, i snažila ga. On stegnu
mišice i zavoji oko prsa mu se iscepaše, a gips na nogama se raspršta. On skoči iz kreveta i za
tren oka pređe preko sobe.
Par’čin uspe na vreme da stane u gard, ali bio je to šaramski gard, jer on nikad nije učio u
Šarik Hori. Džardir ga lako zaobiđe i poduhvati ga tako da ovaj nije mogao ni da mrdne. Dok se
upinjao da udahne vazduha, Par’čin pocrvene u licu.
No onda se raziđe poput izmaglice, isto kao tokom bitke na litici. Kada je nestalo otpora,
Džardir izgubi ravnotežu, ali Par’čin se opet otelotvori pre nego što je Džardir pao na pod,
dagrabi ovoga za desnu ruku i nogu i baci ga preko sobe. On tresnu o prozor tako snažno da mu
čak i kosti ojačane od magije popucaše, ali staklo zaštićeno činima nije čak ni naprslo.
Površinom simbola tekao je tanak potočić magije, te ga Džardir nagonski uvuče u sebe, i
tom moći poče da zaceljuje kosti pre nego što otpočne bol.
Na drugoj strani prostorije, Par’čin iščeznu, i pojavi se blizu, ali Džardir je tu smicalicu
očekivao. Dok je izmaglica tek počinjala da poprima oblik, već je bio u pokretu; izbegao je
Par’činov pokušaj zahvata i zadao mu dva snažna udarca pre nego što je ovaj stigao da se opet
raziđe.
Tako su se natezali nekoliko sekundi; Par’čin je nestajao i opet se obrazovao pre nego što
bi Džardir stigao da mu zapravo naudi, ali nije bio u stanju ni da zada udarac.
„U Utrobu, Amane“, zavika on. „Nemam ja vremena za ovo!“
„Tu se slažemo“, reče Džardir, koji beše zauzeo ispravan borbeni stav. On baci jedinu
stolicu u sobi na Par’čina i, kao što se dalo i predvideti, čovek se pretvori u maglu iako je lako
mogao da se izmakne.
Zbog moći si se ulenjio, Par’čine, pomisli on i preskoči razdaljinu do stepeništa.
„Nećeš ti vala nikud“, zareža Par’čin, koji opet poprimi oblik i nacrta simbol u vazduhu.
Na Džardirove oči, magija se skupi i silovito polete na njega - udar bi ga odbacio od stepenica
kao kakav džinovski čekić. Nije imao vremena da se izmakne, te prigrli udarac, potpuno se
opustivši da upije u sebe što veći deo potresa.
Ipak, udarac nije ni pao. Kadžijeva kruna se zagreja i zažari se od svetlosti, usisavajući
moć. Bez razmišljanja, Džardir i sam nacrta čin u vazduhu i pretoči silu u kuglu sirove vreline.
Dovoljno da deset šumskih demona pretvori u pepeo.
Par’čin diže ruku i upi magiju nazad u sebe. Od iznenadnog crpljenja magije Džardiru se
zavrte u glavi, i on se zagleda u drugog čoveka.
„Amane, možemo ovako do sutra“, kaza Par Čin, pa iščeznu i pojavi se između Džardira i
stepeništa „Nećeš tako pobeći iz kule.“
Džardir skrsti ruke. „Čak ni ti me ne možeš doveka držati u zarobljeništvu. Izaći će sunce
i ti tvoji demonski trikovi i magija hora će te izdati.“
Par Čin raširi ruke. „I ne moram doveka. U zoru ćeš već ostati svojevoljno.“
Džardir se umalo ne nasmeja, ali opet ga zaustavi Par’činova aura. Verovao je u to.
Verovao je kako će baš ovim sledećim rečima navesti Džardira da se predomisliti, ili nikad i
neće.
„Par’čine, zašto si me doneo ovamo?“, zapita on poslednji put.
„Da te podsetim ko ti je odistinski neprijatelj“, reče Par Čin. „I da zatražim tvoju pomoć.“
„Zašto bih ti pomogao?“, upita Džardir.
„Zato“, reče Par’čin, „što idemo da uhvatimo demona uma i nateramo ga da nas odvede
do Utrobe.
Vreme je da rat pređe na alagajsku teritoriju.“
DRUGO POGLAVLJE
UPRAŽNJENO MESTO
333. P.P.
Jesen
Kada su se vratili u krazijski logor, Inevera nije gubila vreme. Dok je Ašan bez mnogo
buke birao ratnike za potragu i izdavao naređenja da se logor pakuje, ona je pozvala Abana u
odaju za privatne audijencije u šatri Šar’Dame Kaa.
Šarami su se već raspitivali zašto se Izbavitelj nije vratio. Nije bilo zvaničnog saopštenja
ni o samoj bici niti o njenom iznenadnom završetku. A ipak, vesti su se uskoro pročule, i
častoljubivi će pokušati da se nekako okoriste odsustvom njenog muža. Lukavci koji su
spletkarili nadajući se ovom danu hitro će se dati u delo kad postane jasno kako je potraga
uzaludna. Ishitreni možda požure još i više.
Aban se približavao šatri okružen svojim ha’šaramskim ratnicima; očito je već znao za
ovo. Dal’Šarami su se još podrugljivo kezili ratnicima u svetlosmeđem, ali evnusi koje je Inevera
poslala kao uhode u Abanovu ozidanu četvrt nađeni su mrtvi, a lo je bilo sasvim dovoljno
svedočanstvo veštine hafitskih ratnika.
Videla im je i sjaj moći u opremi i oružju, brižljivo prikriven iznošenom kožom i farbom
ne bi li se zatajilo da su valjanog kova. Čak ni elitna Izbaviteljeva koplja, sa štitovima i vrhovima
oružja od stakla zaštićenog činima, nisu bila bolje opremljena.
Hafite, postao si pretnja. Ta pomisao joj se nije dopala, ali nije je ni brinula kao nekada.
Pre nekoliko nedelja, kada su joj kockice rekle da je Abanova sudbina isprepletena s njenom, nije
razumela, ali sada je bilo jasno. Oni su Amanovi najbliskiji savetnici, savetnici od najvećeg
poverenja; sve do pre nekoliko časova bili su nedodirljivi i imali ogromnu, nezavisnu moć, koju
su mogli koristiti kako sami nađu za shodno. Ali sad kada joj je muž nestao, dobar deo te moći će
ispariti. Inevera će morati da dela hitro i oprezno ne bi li postavila Ašana na presto, ali kada mu
preda uzde, i dalje će njegov glas, a ne njen, voditi narod. Ašan nije onako mudar - niti onako
povodljiv - kao Aman.
Aban se nalazio u još gorem položaju. Ma koliko opasno delovali njegovi ha’Šarami,
obogaljeni trgovac imaće sreće ako poživi i dan nakon što mu neprijatelji shvate da se više ne
moraju bojati Amanovog gneva ukoliko mu naude. Donedavno bi joj njegova smrt pričinila
veliko zadovoljstvo. Sada joj je bio potreban. Hajit je u draku poznavao Izbaviteljevu riznicu,
znao je svaki dug prestola, svako zrnce u silosima. Pritom, Aman mu je poveravao spletke i tajne
koje nije delio čak ni s damadžijima. Pokrete trupa. Bojne planove. Ciljeve.
Kad je ućopao u njenu dvoranu za primanje, po osmehu debelog hafita videlo se da zna
šta joj treba, Everam ga prokleo.
Za Abanovim leđima bio je divovski ha’šaramski telohranitelj koji ga je u poslednjih
nekoliko nedelja pratio kao senka. Gluvi čovek je među prvima odgovorio na Izbaviteljev poziv.
Sada je ostavio oružje na ulazu, ali dok se nadnosio hafitu preko ramena, nije delovao ništa manje
preteći. Aban nije bio nizak, čak ni onako pognut da bi se oslonio na štaku, ali nije telohranitelju
dosezao ni do ramena.
„Hafite, naredila sam da se sastanemo nasamo“, reče Inevera.
Aban se pokloni duboko koliko mu je štaka u obliku kamile to dozvoljavala. „Oprosti,
damadža, ali nema Amana da drži dal’Šarame na lancu. Ne bi mi valjda uskratila i ovo malo
sigurnosti? Bezuhi je gluv kao panj i neće čuti ni reči.“
„Čak i gluv čovek može čuti“, reče Inevera, „ako ima oči, pa čita govorniku sa usana.“
Aban se opet pokloni. „Istina, iako bi, naravno, damadžin veo ovo sprečavao čak i da je
moj skromni sluga naučio tu veštinu, a kunem se Everamom da nije.“
Inevera mu je verovala - što je bila retkost. Njeni sopstveni evnusi odrekli su se jezika da
bi štitili njene tajne, a znala je da i Aban ceni čoveka koji ne može slučajno nešto načuti, jer ga
niko ne bi mogao prisiliti da oda njegove mnogobrojne spletke. Svejedno, najbolje je ne popuštati
previše.
„Srne da čuva vrata“, reče Inevera, pa se okrenu i, njišući kukovima, odšepuri se do
jastuka na drugom kraju dvorane. Aban se nikad ranije nije usudio da je guta pogledom, i pitala
se hoće li sada, kad Aman nije tu. Mogla bi to nekako iskoristiti. Ona se osvrnu, ali Aban nije
gledao. Uputio je nekoliko kratkih kretnji divu, koji s tihom otmenošću - neočekivanom od
takvog gorostasa - ode i stade kraj vrata.
Aban dohrama i pažljivo se spusti na jastuke preko puta nje. I dalje se ljubazno smešio, ali
oči su mu šarale prema telohranitelju i tako mu odavale strahovanja. Znao je da bi ga Inevera
mogla ubiti mnogo pre nego što div stigne da pređe preko sobe, a čak i Bezuhi bi se plašio da
udari damadžu. Mogla je da ubije i ha Šarama, i to na stotinu načina - od kojih nipošto nije bio
zanemarljiv ni jedva primetan znak prstom sopstvenim telohraniteljkama, Ašiji, Mihi i Džarvi,
skrivenim tikvan vidokruga.
Između njih se nalazio srebrni servis za čaj; čajnik se još pušio. Na njeno klimanje
glavom, hafit je sipao i poslužio ih.
„Damadža, počastvovan sam tvojim pozivom.“ Aban se zavali sa šoljicom u rukama.
„Smem li pitati za razlog?“
„Nudim ti zaštitu, razume se“, reče Inevera.
Aban se načini iskreno iznenađen, premda je to, naravno, bila gluma. „Otkad to damadža
toliko ceni jadnog, beščasnog Abana?“
„Ceni te moj muž“, reče Inevera, „i budeš li mrtav kad se vrati, razgneviće se. Mudro bi ti
bilo da prihvatiš moju pomoć. Kockice mi kažu da ćeš bez nje poživeti uistinu kratko. Moji
sinovi te mrze još i više nego damadžiji, a to je zaista mnogo. I nemoj misliti da je Hasik
zaboravio ko mu je odsekao muškost.“
Inevera je očekivala da će njene reći uzrujati hafita. I ranije je viđala kako mu, pred
opasnošću, kukavičluk izlazi na sunce. No ovde je posredi bilo cenkanje, i Aban je to znao.
Ima kukavičko srce, rekao joj je Aman jednom, ali u Abanu ima i čelika, toliko da se s
njim nikakav Šaram ne bi mogao meriti kada pogađanje otpočne.
Aban se osmehnu i klimnu glavom. „Istina, damadža. Ali ni ti nisi u ništa manje kobnom
položaju. Koliko dugo će ti damadžiji dopuštati da bez muža sediš na vrhu sedam stepenika?
Žena na položaju iznad njih je uvreda koju nikad nisu dobro podnosili.“
Ineveri vilica poče da se steže. Koliko je prošlo otkako se iko izuzev muža usudio ovako
da joj se obrati? I to jedan hafit. Želela je da mu slomi i drugu nogu.
No, uprkos svoj drskosti, govorio je čistu istinu, te Inevera pusti reči da je mimoiđu poput
vetra.
„Tim pre se moramo udružiti“, reče ona. „Moramo naći načina da verujemo jedno
drugom, kao što je Aman i zapovedio, ili ćemo možda vrlo uskoro oboje hoditi samotnim
drumom.“
„Šta tražiš?“, reče Aban.
„Podnosićeš izveštaje meni kao što si ranije podnosio mom mužu“, reče Inevera.
„Obaveštavaj me o svojim proračunima i spletkama pre nego što ih izneseš pred damadžijski
savet.“
Aban diže obrvu. „A zauzvrat?“
Kroz Ineverin veo boje lavande, tanak poput paučine, nazirao se osmeh. „Kao što sam
rekla, zaštita.“
Aban se tiho zacereka. „Oprosti mi, damadža, ali ti pod svojim zapovedništvom imaš
manje ratnika nego ja, a ni to neće biti dovoljno ako neki damadži ili neki tvoj sin reši da me se
konačno otarasi.“
„Imam strah“, reče Inevera. „Sinovi me se plaše. Damadžiji me se plaše.“
„Plašili su te se, jeste“, saglasi se Aban, „ali koliko tog straha će opstati kad neki novi tur
zasedne na presto od lobanja? Potpuna moć, što bi se reklo, okuraži čoveka.“
„Nijedna moć nije potpuna izuzev Everamove.“ Inevera diže kockice. „Sad kad Aman
nije tu, ja sam Njegov glas na Ali.“
„Za to, i još tri drake, možeš da kupiš korpu“, reče Aban.
Beše to uobičajen izraz u Kraziji, ali svejedno je uzrujao Ineveru. Njena majka, pletilja
korpi, imala je uspešan dućan na bazaru. Bez ikakve sumnje je Aban - koji je u šaci držao
polovinu trgovine u Everamovom Daru - poslovao s njom, ali Inevera se neumorno trudila da
sačuva porodicu u tajnosti i zaštiti je od politike i spletki, od kojih se njen svet sastojao.
Jesu li to tek reći ili pritajena pretnja? Bio Aban koristan ili ne, ako treba zaštititi
porodicu, Inevera će ga ubiti bez oklevanja.
Ona opet požele da može zaviriti u srce ljudi i žena onako kao muž. Zahvaljujući debelim
zidovima šatre videla je hafitovu auru - doduše nejasno - ali tanane promene i obrasci boja u
pretapanju, koje je Aman čitao kao knjigu, za nju su bili zagonetka.
„Shvatićeš, sigurno, da mi reči nose veću težinu nego što misliš“, reče Inevera.
„Ako zaštitiš svoj položaj“, složi se Aban. „Raspravljamo o tome zašto bih ti pomogao u
tome. Nisu svi na Izbaviteljevom dvoru potpune budale, damadža. Možda više nikad neću biti
onako moćan kao kad je Aman bio tu, ali ako podržim nekog drugog, svejedno mogu da dobijem
zaštitu, a i da zaradim.“
„Podariću ti stalno mesto na dvoru“, reče Inevera. „Lično ćeš prisustvovati svim
poslovnim sporazumima; sigurno ćeš to nekako iskoristiti i napuniti sopstvene pohlepne
džepove.“
„To je već bolje“, reče Aban, „ali ja već imam uhode širom Izbaviteljevog dvora. Toliko
da ih ni ti ne možeš sve istrebiti.“
„Nemoj da si tako siguran“, reče Inevera. „No dobro. Ponudiću ti nešto što čak ni ti nećeš
moći da odbij eš.“
„Je li?“ Ova pomisao kao da je zabavljala Abana. „Na bazaru te reći su pretnja, ali, kao
što ćeš, mislim, otkriti, mene nije tako lako zastrašiti kao što možda izgleda.“
„Neću pretiti“, reče Inevera. „Neću te zastrašivati.“ Ona se osmehnu. „Bar ne da bih ti
nešto iznudila. Ali, u slučaju da prekršiš naš pakt, obećavam da tada hoću.“
Aban se iskezi. „Sav sam se pretvorio u uvo. Šta to, po damadžinom mišljenju, ponajviše
želim?“
„Nogu“, reče Inevera.
„A?“, trže se Aban.
„Mogu da ti izlečim nogu“, kaza Inevera. „Ovog trena ako želiš. Prosto je. Mogao bi da
baciš štaku u vatru i izađeš odavde na sopstvenim dvema nogama.“ Ona mu namignu. „Doduše,
ako ja poznajem lukavca Abana, ishramaćeš isto kao što si uhramao, i nikad ovo nikome nećeš
odati, izuzev ako ti se bude isplatilo.“
Sumnjičav izraz se javi na hafitovom licu. „Ako je tako prosto, zašto me dama’ting nije
izlečila kada sam je tek slomio? Što bi uskratila Kadžiju jednog ratnika, a mene ostavila
kljakavog?“
„Zato što lečenje, od svih čarolija hora, košta najviše“, reče Inevera. „U to doba nismo
imali oružje zaštićeno simbolima i, zahvaljujući njemu, beskrajan priliv alagajskih kostiju da iz
njih crpemo moć za čaranje. Čak i sada, moraju se obrađivati, a to je težak postupak.“ Ona pređe
prstom ukrug po rubu šoljice.
„Bacile smo ti kockice, tada, pre mnogo godina, da vidimo je li vredno cene. Znaš šta su
nam rekle?“
Aban uzdahnu. „Da nisam ratnik i da se ulog neće vratiti.“
Inevera klimnu glavom.
Aban odmahnu glavom, razočaran ali nimalo iznenađen. „Istina, našla si nešto što želim.
Ne poričem, u srcu sam čeznuo za tim.“
„Znači, prihvataš?“, zapita Inevera.
Aban duboko udahnu, kao da će nešto reći, ali umesto toga zadrža dah. Časak kasnije ga
izduva, i kao da splasnu. „Moj otac je govorio: ’Nemoj ništa voleti toliko da ga ne možeš ostaviti
na tezgi za cenkanje’ Dovoljno sam upoznat s drevnim pričama i znam ovo: magija uvek ima
cenu, i to neizostavno veću nego što se čini. Več dvadeset pet godina se oslanjam na štaku. Ona
je deo mene. Hvala ti na ponudi, ali moram odbiti.“
Inevera je bivala sve razdraženija i nije videla razloga da to krije. „Hafite, dovodiš me do
ivice strpljenja. Ako nešto želiš, na sunce s tim.“
Po pobedonosnom osmehu na Abanovom licu postade jasno da je čekao baš ovaj trenutak.
„Samo nekoliko prostih sitnica, damadža.“
Inevera se tiho zacereka. „Ništa nije prosto kad si ti u pitanju - toliko sam naučila.“
Aban nakrivi glavu. „S tvojih usana - to mi mnogo znači. Kao prvo, zaštita koju nudiš
moraće da obuhvati i ljude koji rade za mene.“
Inevera klimnu glavom. „Naravno. Dokle god ne postupaju suprotno mojim interesima, ili
ih ne uhvate u neoprostivim zločinima u očima Everamovim.“
„I mora da podrazumeva i zaštitu od tebe“, nastavi Aban.
„Treba da te štitim od same sebe?“
„Ako ćemo raditi udruženim snagama" - Inevera primeti da nije rekao kako će raditi za
nju - „onda moram slobodno da govorim šta mislim bez straha za sopstveni život. Čak i kad ti to
ne želiš da čuješ. Naročito tada.“
Govoriće ti istine koje ne želiš čuti, saopštile su kockice jednom Ineveri, govoreći o njenoj
majci. Takav savetnik ima svrhu. Zapravo, drugačiji savetnik gotovo uopšte i ne vredi.
„Dogovoreno“, reče ona, „ali ako rešim da ne prihvatim tvoj savet, svejedno ćeš podržati
moju odluku.“
„Damadža je mudra“, reče Aban. „Verujem da neće traćiti novac kad je obavestim o
cenama.“
„Je li to sve?“, zapita Inevera, svesna da nije.
Aban se opet tiho zacereka, pa im dopuni šoljice čajem. Iz unutrašnjeg džepa prsluka on
izvuče čuturu i dodade malo kuzija. Iskušavao ju je, i Inevera je to znala, jer Evadža zabranjuje to
piće. Nije obratila pažnju na ovaj postupak. Mrzela je kuži i smatrala da zbog njega muškarci
postaju slabi i brzopleti, ali na hiljade ljudi krijumčarilo je majušne bočice ispod odora.
Aban srknu piće. „Ponekad ću možda imati izvesna pitanja.“ Oči mu odlunjaše ka torbici
za hore za njenim pojasom. „Pitanja na koje mogu odgovoriti samo kockice.“
Inevera zaštitnički ščepa torbicu. „Alagai hore ne služe za muška pitanja, hafite.“
„Zar se nije Aman svakog dana savetovao s njima?“ kaza Aban.
„Aman je bio Izbavitelj.“ Inevera shvati šta govori. „...I jeste Izbavitelj. Kockice nisu
igračka i ne služe da napuniš džepove zlatom.“
Aban se pokloni. „Svestan sam toga, damadža, i uveravam te, neću lakomisleno tražiti od
tebe da ih bacaš. Ali ako želiš moju odanost, to joj je cena.“
Inevara se zavalila i vagala je ovo. „I sam si rekao da magija uvek ima cenu. I kockice
nekad kažu istinu koju ne želimo da čujemo.“
„A kakva druga istina i vredi?“, zapita Aban.
„Jedno pitanje“, reče Inevera.
„Bar deset“, kaza Aban.
Inevera zavrte glavom. „Hafite, nijedan damadži nema pravo na deset ni u godinu dana.
Dva.“
„Dva nije dovoljno za ono što tražiš od mene, damadža“, kaza Aban. „Možda bi moglo
da prođe recimo šest...“
„Četiri“, reče Inevera. „Ali držim te za reč da ovaj dar nećeš lakomisleno koristiti.
Protraćiš li mudrost Everamovu zarad sitne pohlepe i suparništava, svaki odgovor koštaće te po
prst.“
„O, damadža“, reče Aban, „moja pohlepa nikad nije sitna.“
„Je li to sve?“, zapita Inevera.
Aban odmahnu glavom. „Ne, damadža, još samo nešto.“
Inevera vrati mrgodan izraz na lice. I za to je trebalo veštine, ali lako joj je pošlo za
rukom. Hafit je čak i njeno strpljenje stavljao na probu. „Ova pogodba počinje da prevazilazi
tvoju vrednost, Abane. Na sunce s tim i završi.“
Aban se pokloni. „Moji sinovi. Želim da se liše crnine.“
Kada je Aban posle audijencije othramao, u krazijskom logoru je došlo do nekakvog
komešanja. Inevera ugleda Ašana kako krupnim koracima hita ka njoj.
„Šta se desilo?“ zapita Inevera.
Ašan se pokloni. „Damadža, tvoj sin Džajan je rekao ratnicima da mu je otac nestao.
Šaram ka se ponaša kao da je već odlučeno da će, kada se vratimo, on sedeti na prestolu od
lobanja.“
Inevera udahnu i pronađe središte svoga bića. Ovo se dalo očekivati, premda se nadala da
će imati još vremena.
„Naloži šaram kau da sam povede potragu za nestalim ocem, i ostavi nekolicinu ratnika
da se staraju o logoru. Mi ostali moramo da pojašemo ka Everamovom Daru u najvećoj žurbi.
Ostavi sve što bi nas moglo usporiti.“
Hitali su ka kući onoliko brzo koliko su ih životinje mogle nositi. Čim bi sunce zašlo,
Inevera je slala Šarame da ubijaju alagaije, i utrobničkim gnojem, prepunim moći, crtala je čini
izdržljivosti na konjima i kamilama ne bi li ih dovoljno osnažila da nastave noću.
Bilo je opasno tako otvoreno koristiti magiju hora. Pronicljivi bi mogli dokučiti neke
tajne koje su dama’ting čuvale vekovima, ali šta je tu je. Kockice su joj savetovale da se vrati što
je pre moguće - i upozoravale kako ni to možda neće biti dovoljno brzo.
U danima koji su nastupili bilo je bezbroj razmirica, i ta natezanja pretila su da rasparčaju
krhki mir koji je Aman sklopio među plemenima i bace ih natrag u razdor. Koliko li je sporova
po Izbaviteljevom naređenju ostavljeno po strani, ali su ih još u srcima čuvale porodice koje su se
pokolenjima otimale o bunare i krvavo se borile?
Uprkos njenoj predostrožnosti, Džajan i Izbaviteljeva koplja stigli su do Everamovog
Dara pre njih. Glupi dečko mora da je ubrzo odustao od potrage i pojahao s ratnicima preko polja,
terajući silne mustange do granica izdržljivosti, pa i dalje. Ubijanje demona u noći na ratnike je
imalo dejstvo slično njenoj smicalici s gnojem za jačanje životinja; čini na njihovim kopljima i
čeličnim potkovicama atova upijale su moć i obrtale snagu alagaija protiv njih samih.
„Majko!“ zavika Džajan preneraženo kada se okrenuo i ugledao Ineveru, Ašana,
Aleveraka i Asoma kako besno uleću u prestanu dvoranu, gde on beše okupio preostale
damadžije i svoje najodanije poručnike.
Za Ineverinom grupom išlo je dvanaest damadži’ting, Keva iz plemena Kadžija i
Amanovih jedanaest žena iz drugih plemena. Sve su bile verne Ineveri i samo Ineveri. Ašanu su
za petama išli njegovi silni poručnici, dame Halvan i Ševali; sva trojica su učila sa Izbaviteljem u
Šarik Hori. Ašanov sin Asukadži, koji je u njegovom odsustvu zastupao Kadžije, čekao je s
drugim damadžijima.
Brzo koliko je mogao od štake, Aban uhrama u prestonu dvoranu, a u svoj toj zbrci niko
ga praktično i ne primeti. S telohraniteljem se tiho odšunjao u mračan kutak i posmatrao.
Sva sreća te je terala pratnju da žuri. Džajan je očigledno očekivao kako će imati više
vremena da privoli damadžije na svoju stranu. Bio je u Daru tek nekoliko sati i nije još skupio
drskosti tla se popne uz sedam stepenika i sedne na presto od lobanja.
Da jeste, ne bi imao dovoljnu podršku za svoje pretenzije, pošto su Izbaviteljev najuži
savet i najmoćniji damadžiji bili odsutni, ali bilo bi daleko teže svrgnuti ga bez otvorenog nasilja.
Inevera je, uprkos svim njegovim manama, volela sina, ali ukoliko bi pokušao da se tako bestidno
dočepa vlasti, ubila bi ga bez oklevanja. Aman je velike prozore prestone dvorane zastro kako bi
koristio krunski vid i kako bi Inevera danju mogla da koristi magiju hora. Za pojasom joj je visila
ruka demona uma prevučena elektrumom, topla od nakupljene sile.
„Sine moj, hvala ti što si mi okupio damadžije“, reče Inevera, pa krupnim koracima
mimoiđe njegova razjapljena usta, pope se uz stepenice i zauze svoje uobičajeno mesto na
postelji od lastuka pored prestola od lobanja. Čak i s metar-dva se osećalo kako velika stolica
pulsira; bila je možda najmoćniji magijski predmet na svetu. Tamo dole, sveti muškarci i žene
okupili su se isto kao što su činili već vekovima, damadžiji desno od prestola, a damadži’ting
sleva. Stigli su na vreme, i ona odahnu, lako je znala da predstojeća borba nije ni blizu gotova.
„Vrli damadžiji“, reče, pa upi u sebe mrvicu moći iz nakita ukrašenog činima kako bi joj
se glas zaorio sobom poput reči Everamove. „Moj sin vas je bez sumnje obavestio da je moj
božanski muž, Šar’Dama Ka i Everamov Izbavitelj, nestao.“
Na ovu potvrdu Džajanove priče začu se žamor. Ašan i Aleverak klimali su glavama,
premda nisu bili toliko glupi da odaju ikakve pojedinosti dok ne saznaju šta je Džajan tačno
rekao.
„Bacila sam alagai hore“, kaza Inevera časak kasnije; nije morala vikati - pojačani glas
prosecao je kroz brbljanje. Ona diže kockice i naloži im da se žarko zablistaju od sile. „Kockice
su me obavestile da se Izbavitelj dao u poteru za demonom sve do same ivice Najinog ponora.
Vratiće se, a njegov dolazak najaviće početak Šarak kaa.“
Na ovo opet usledi talas razgovora, a Inevera mu dade samo časak da uzme maha pre
nego što nastavi. „Po naređenjima koje je dao Aman lično, u njegovom odsustvu na prestolu od
lobanja sedeće njegov zet Ašan, kao andra. Asukadži će postati kadžijski damadži. Kada se
Šar’Dama Ka vrati, Ašan će ga dočekati u podnožju podijuma, ali će zadržati zvanje. Za njega će
se načiniti novi presto.“
Svi dahnuše uglas, ali samo jedan čovek preneraženo zavika.
„Šta?“, dreknu Džajan. Čak i bez Amanovog dara za čitanje aura, bilo je potpuno jasno
kakvim besom zrači.
Inevera zirnu u Asoma, koji je ćutke stajao pored Ašana, te i u njegovoj auri vide
pritajeno ključanje gneva zbog ove nepravde; drugi sin joj je, međutim, bio dovoljno smotren da
to ne pokaže. Asomu, koga su čak i obučavali za ulogu andre, nije bilo pravo još otkako mu je
brat zauzeo presto od kopalja, i više nego jednom je pokušao da se dočepa belog turbana.
„Ovo je smešno“, povika Džajan. „Ja sam najstariji sin. Presto treba da pripadne meni!“
Nekoliko damadžija zažamori u znak slaganja, iako su najmoćniji mudro ćutali. Kao što je bilo
opštepoznato, Aleverak nije voleo mladića, a znalo se i da damadži Enkadži iz plemena
Mendinga, trećeg po moći, nikad javno ne staje ni na čiju stranu.
„Presto od lobanja nije drangulija, sine moj, pa da se nasleđuje bez daljnjeg“, reče
Inevera. „On je nada za spasenje našeg naroda, a ti imaš svega devetnaest godina, i tek treba da se
pokažeš dostojan. Ne budeš li držao jezik za zubima, možda nikad i nećeš, a ta me pomisao baca
u očaj.“
„Otkud mi možemo znati je li Izbavitelj zaista želeo da se zaobiđe njegov rođeni sin?“,
oštro zapita damadži Ihah iz plemena I landžina. Ihah je bio večiti trn u dupetu saveta, ali sada i
mnogi drugi damadžiji, uključujući i Aleveraka, zaklimaše glavama.
„Dobro pitanje“, reče ostareli sveštenik, pa se okrenu da se obrati skupu, premda su mu
reći bez ikakve sumnje bile namenjene Ineveri. Pošto je Ašan oglasio da stupa na presto, to je
značilo da prepušta drugima upravljanje damadžijskim savetom, a kada je stari, ugledni Aleverak
ovu ulogu preuzeo na sebe, niko se nije usuđivao da mu se ispreči na putu. „Šar’Dama Ka nije
otvoreno govorio o tome čak ni privatno, koliko mi znamo.“
„Govorio je meni“, kaza Ašan i stupi napred. „Prve noći zatamnjenja, dok su damadžiji
izlazili iz prestone dvorane, brat mi je naložio da preuzmem presto ukoliko on padne u borbi
proliv Alagai Kaa. Kunem se imenom Everamovim, neka bi me u suprotnom Izbavitelj kaznio u
zagrobnom životu.“
„Lažeš!“, reče Džajan. „Otac nikad ne bi rekao tako nešto i nemaš dokaz. Izdaješ njegovu
uspomenu zarad sopstvenog častoljublja.“
Na ovo se Ašanove oči smrknuše. Poznavao je dečaka od rođenja, ali nikad pre ovoga
Džajan se ne beše usudio da mu se obrati tako neučtivo. „Mali, još jednom li to izgovoriš, ubiću
te, bio ti od Izbaviteljeve krvi ili ne bio. Kad je Aman zatražio ovo od mene, ja sam se zauzeo za
tebe, ali sada vidim da je bio u pravu. Podijum prestola od kopalja ima svega četiri stepenika, i
tek treba da se navikneš da gledaš svet s te visine. Podijum prestola od lobanja ima ih sedam -
zavrtelo bi ti se u glavi.“
Džajan zareža i spusti koplje, pa se zalete na Ašana s nametom da ga ubije. Damadžiji su
gledali hladno i nezainteresovanu, spremni da stupe u delo kada Džajan priđe blizu.
Inevera opsova ispod glasa. Ma ko pobedio u borbi, obojica će biti na gubitku, a s njima i
njen narod.
„Dosta!“, zagrme ona. Digla je štapić od hore i veštim prstima ispritiskala simbole; na
njenu zapovest iz njega sunu magijska munja, i mermerni pod između dvojice muškaraca raspršta
se u paramparčad.
Nalet vazduha oborio je s nogu i Ašana i Džajana, kao i nekoliko damadžija. Dok se
prašina slegala, vladala je zgranuta tišina, ako se izuzme zvuk krša koji je padao po podu.
Inevera ustade i bez žurbe ali odsečno ispravi odoru. Sada su sve oči bile uperene u nju.
Damadži’ting, učene u tajnama magije hora, ostale su spokojne, premda nijedna ne bi mogla
postići baš ovakvo dejstvo. U središtu debelog mermernog poda sada je stajao oprljen krater,
dovoljno velik da proguta čoveka.
Muškarci su piljili razrogačenih očiju i razjapljenih usta. Samo je Aman lično ikada
ispoljavao toliku silu, i oni su bez ikakve sumnje mislili da će, sad kad on nije tu, brzo potkopati
Ineverinu moć.
Predomisliće se, što se te procene tiče. Samo je Asom ostao pribran, pošto je video
majčinu moć još na zidinama o zatamnjenju. I on ju je posmatrao, hladnih očiju i nečitljive aure.
„Ja sam Inevera“, reče ona; pojačani glas razlegao joj se sobom. Ime je imalo upečatljivo
značenje - bukvalno se prevodilo kao „Everamova volja". „Everamova nevesta i dživa ka Amana
asu Hoškamina am’Džardira am’Kadžija. Ja sam damadža, što ste, u odsustvu mog muža, vi
izgleda zaboravili. I ja sam bila prisutna kada je Aman izdao naređenje damadžiju Ašanu.“
Ona visoko diže štapić od hore, opet ispritiska simbole urezane u elektrum, i ovog puta
proizvede neškodljiv blesak svetlosti. „Ukoliko iko prisutan želi da se suprotstavi mom naređenju
da Ašan preuzme presto, neka istupi. Ostalima ću oprostiti bezobrazluk ako čelima dodirnu pod.“
Širom prostorije, muškarci su padali na kolena i mudro pritiskali čela o pod. Bez ikakve
sumnje su i dalje spletkarili, i peklo ih je poniženje što kleče pred ženom, ali nijedan, čak ni
Džajan, nije bio toliko glup da joj se suprotstavi posle onakve predstave.
Niko izuzev prastarog Aleveraka. Dok su ostali padali na pod, drevni damadži se uspravi i
krupnim koracima izađe u sreći ište sobe. Inevera uzdahnu u sebi, iako ništa ne pokaza. Nije
imala nikakvu želju da usmrti damadžija, ali Aman je trebalo da ga ubije pre mnogo godina.
Možda je došlo vreme da se ta greška ispravi i da se privede kraju pretnja Belininom najstarijem
sinu Madžiju.
Ostala plemena potčinila su se u potpunosti. Samo se Aleverak borio sa Amanom, i
preživeo. Starac je u bici stekao toliko časti da je Aman za njega glupavo načinio ustupke koje je
drugima uskratio.
Kada otkuca čas Aleverakove smrti, njegov sin imaće prava da izazove Amanovog
madžanskog sina na dvoboj za vlast nad plemenom Madža.
Aman je bez sumnje mislio da će Madži izrasti u velikog ratnika i pobediti, ali dečak je
imao samo petnaest godina. Svaki Aleverakov sin ubio bi ga bez po muke..
Aleverak se pokloni tako duboko da mu se brada nađe na dva-tri centimetra od poda.
Neverovatno koliko se skladno kreće za čoveka koji je prevalio osamdesetu. Pričalo se da je on
predstavljao najveću prepreku u Amanovoj borbi da se domogne stepenica prestola od lobanja.
Aman je damadžiju iščupao ruku, ali ovome ni to nije uteralo strah u kosti. Nije ni čudo što ga ni
njen magijski udar nije zaplašio.
„Sveta damadža“, poče Aleverak, „zaista ti se izvinjavam što sumnjam u tvoje reći i u
reči damadžija Ašana, vrlog i izuzetnog predvodnika kadžijskog naroda i damadžijskog saveta.“
On zimu u Ašana, još u podnožju stepenica, i ovaj klimnu glavom.
„Ali otkako je položaj andre nastao, nijednom to zvanje nije tek tako dodeljeno“, nastavi
Aleverak. „To se protivi svim našim svetim spisima i običajima. Ko želi draguljni turban, mora
proći kušnju - mora se uhvatiti ukoštac sa ostalim damadžijima, jer svi imaju izvesnog prava na
presto. Dobro sam poznavao Hoškaminovog sina i ne verujem da bi on na ovo zaboravio.“
Ašan se pokloni u odgovor. „Časni damadži je u pravu. Šar’Dama Ka mi je naložio da bez
oklevanja objavim kako preuzimam presto, i da pobijem svakoga ko mi stane na put pre nego što
se ijedan damadži usudi da ubije njegove sinove među damama
Aleverak klimnu glavom i pogleda Ineveru u oči. Kada im je prikazala svoju moć, čak ni
on na tren nije uspeo da se obuzda, ali sada je opet držao sve pod paskom, a aura mu je bila
uravnotežena i mirna. „Damadža, ne dovodim u pitanje tvoje reči niti Izbaviteljevu zapovest, ali
ako plemena treba da prihvate novog andru, naši običaji moraju se poštovati.“
Inevera nešto zausti, ali Ašan progovori prvi. „Naravno, damadži.“ On se pokloni i okrenu
se ostalim damadžijima. Prema običajima, svaki ga je mogao izazvati zasebno, počevši od vođe
najmanjeg plemena.
Inevera je želela ovo da zaustavi. Želela je da nametne muškarcima svoju volju, natera ih
da uvide kako joj ne mogu uskratiti poslušnost. Ipak, muški ponos može se samo delimično
ukrotiti. Ašan je bio dvadesetak godina mlađi od svih ostalih damadžija, a i sam je bio majstor
šaraska. Moraće se osloniti na njega da preotme presto, kao što je učinio i Aman.
Nije imala lepo mišljenje o damadžijima - nijedan nije bio vredan svih tih nevolja koje je
priređivao. Najradije bi ih se otarasila svih odreda i svojim suprugama-posestrimama prepustila
da upravljaju plemenima preko Amanovih sinova među damama.
Brinuo ju je jedino Aleverak, ali magija hora postarala bi se da Madži pobedi naslednike
drevnog damadžija.
„Damadži Kevera iz plemena Šaraha“, zavika Ašan. „Želiš li da mi se isprečiš na putu do
draguljnog turbana?“
Kevera, još na kolenima, sa šakama na podu, sede na pete i pogleda Ašana u oči. Damadži
beše prevalio šezdesetu, ali još je bio zdrav i žilav. Istinski ratnički sveštenik.
„Ne, damadži“, reče Kevera. „Šarasi su odani Izbavitelju, i ako je on želeo da ti preuzmeš
draguljni turban, mi ti nećemo stati na put.“
Ašan klimnu glavom i prozva sledećeg damadžija, ali odgovor je bio isti. Mnogi su
omlitaveli otkako su preuzeli crne turbane, i nisu se mogli meriti sa Ašanom, dok su drugi još bili
odani Amanu, ili su se barem plašili njegovog povratka. Svaki je imao svoje razloge, ali kako je
Ašan nabrajao plemena, niko nije odlučio da se sukobi s njim.
Sve dok nije stigao do Aleveraka. Jednoruki stari sveštenik istog časa kroči napred,
prepreči Ašanu put do podijuma, i stade u stav za šarasak. Kolena su mu bila povijena, jedno
stopalo upereno ka Ašanu, a drugo pod pravim uglom u odnosu na njega, na korak pozadi. Jedina
ruka bila mu je pružena napred, dlanom naviše, ukrućenih prstiju uperenih Ašanu u srce.
„Oprosti, damadži“, reče on Ašanu, „ali samo najsnažniji srne da sedne na presto od
lobanja.“
Ašan se duboko pokloni, pa i sam zauze stav. „Naravno, damadži. Počastvovan sam
tvojim izazovom.“ Onda se bez oklevanja dade u napad.
Kada mu je došao u doseg, Ašan se zaustavi, tako da Aleverak može okrenuti protiv njega
najmanju moguću količinu inercije. Neverovatno hitro je udarao pesnicama i nogama, ali
Aleverak je jednom rukom odbijao udarce toliko brzo da se činilo kako ih ima dve. On pokuša da
se dohvati sa Ašanom, da pretvori snagu udaraca u bacanje, ali ovaj je predvideo potez i nije se
dao uhvatiti.
Inevera nikad nije naročito cenila damski šarasak, pošto je među dama’ting naučila
plemenitiji oblik veštine, ali je preko volje priznala da muškarci izgledaju prilično upečatljivo. Po
aurama sudeći, pomislio bi čovek da se opuštaju u toploj kupki.
Aleverak se kretao kao otrovnica, izmicao se i izvrdavao udarce Ašanovih nogu. On se
zavrte da izbegne nizak zamah stopalom, pa završi obrt šutom pravo uvis, zadivljujućim čak i za
jednu dama’ting. Ašan pokuša da mu se izmakne, ali neočekivani udarac pogodi ga u bradu i,
izgubivši ravnotežu, on se zatetura korak unazad.
Inevera ispusti vazduh da se otarasi napetosti kada drevni damadži pođe napred ne bi li
iskoristio Ašanov trenutni gubitak ravnoteže. Prstiju poput vrhova koplja, on žabi ruku Ašanu u
grlo.
Ašan dočeka udarac u poslednjem trenutku, pa tako uvrnu Aleveraku ruku da bi se
slomila ukoliko bi se ovaj opirao, i krenu da ga odgurne.
Ipak, Aleverak se nije odupirao. Zapravo, postalo je jasno da je i računao na ovaj potez;
uz pomoć Ašanove sopstvene snage on odskoči i u letu izvi noge u makazice, te obuhvati Ašana
oko vrata. U vazduhu se uvrnu, prebacivši svu težinu u ovaj pokret; Ašan nije imao izbora do da
potpuno omlitavi i pusti da ga Aleverak baci na pod kako mu ovaj ne bi slomio vrat.
No Ašan nije bio gotov. Odbio se od poda sa Aleverakom iznad sebe, pa iskoristio silinu
pokreta da udari pesnicom pravo naviše. Čak ni tvrdokorni Aleverak nije mogao baš istog časa da
upije takav udarac, i Ašan skupi noge, odbaci se pravo uvis, i kao munja se okrenu da se opet
ravnopravno uhvati ukoštac s damadžijem.
Aleverak se razljutio. Ineveri se činilo da mu na površini aure cvrči tanak sloj crvenila.
Ipak, osećanje ga nije obuzelo. Energija mu je bila usredsređena, usmerena u pokrete, i stoga je
bio zastrašujuće brz i snažan. Tom jednom rukom vitlao je kao nožem, i pokazao je neočekivano
poznavanje osetljivih tačaka koje se koriste u dama’tinškom šarasku. Ašan je primio udarac u
rame od kog će mu ruka utrnuti bar na minut. Ne dugo, gledano kroz prizmu Everamovih
dugoročnih planova, ali u borbi to predstavlja čitav ljudski vek.
Inevera se zapita koliko bi vlasti zadržala ako Aleverak zauzme presto.
No Ašan ju je opet iznenadio - zauzeo je sličan stav kao Aleverak i usredsredio se na
odbranu. Stopala su mu hitro dobovala po mermernom podu, napred-nazad, i nije dopuštao
Aleveraku da miruje, ali uvek bi se zaustavio pre punog napada, jer bi time možda ostarelom
damadžiju omogućio da istu tu snagu okrene protiv njega. Iznova i iznova Aleverak je
zamahivao, ali Ašan bi mu uvek odbio ruku u stranu, i ples se nastavljao. Aleverakove udarce
nogama je izbegavao ili bi ih glatko blokirao butinama, cevanicama i podlakticama.
Nastavljao je tako, smirene aure, sve dok Aleverak konačno nije počeo da se zamara.
Odakle god da je drevni damadži crpeo rezerve snage, sada su se istrošile, i kretnje mu se
usporiše.
Kada je sledeći put kročio napred, nije dovoljno brzo zaustavio Ašana; ovaj ga snažno
nagazi i prikova mu stopalo za zemlju. Aleverak ubode desnicom, ali ga Ašan dohvati za zglob,
zadrža ga i hitro uvrnu kukovima ne bi li pridodao obrtni momenat strahotnom udarcu u grudi,
koji je zadao oporavljenom desnom pesnicom.
Boreći se za vazduh, Aleverak se zatetura, ali Ašan ga je čvrsto držao za ruku i izveo je
još nekoliko udaraca pre nego što mu je protivnik došao k sebi, pa zario oštre zglobove prstiju
drugom damadžiju u rameni zglob jedine ruke. On potplete Aleveraka i snažno ga baci na leđa.
Tresak o mermerni pod zaorio se prostorijom.
Aleverak nepokolebljivo pogleda naviše, u Ašana. „Svaka čast, andro. Dokrajči me časno
i zauzmi svoje mesto povrh stepenica.“
Ašan tužno pogleda drevnog damadžija. „Bila mi je čast da se uhvatim s tobom ukoštac,
damadži. Tvoja slava među majstorima šaraska potpuno je zaslužena. Ali običaji ne zahtevaju od
mene da te ubijem. Samo da te uklonim s puta.“
On pođe da se okrene, ali Aleverakova aura sevnu; Inevera ga nikad ne beše videla toliko
na ivici da plane. Drhtavim prstima on ščepa porub Ašanove odore.
„Madži je još u bidu!“, zakašlja se Aleverak. „Ubij me, a crni turban neka pređe
Aleveranu. Niko neće nauditi Izbaviteljevom sinu.“
Na ovo Ašan zirnu u Ineveru. Ponuda je bila primamljiva. Tako bi sačuvali Madžija od
glupavog Amanovog zaveta, ali zauzvrat bi Madže dobile mlađeg damadžija, koji bi možda
vladao još decenijama. Jedva primetno ona zavrte glavom.
„Oprosti, damadži“, reče Ašan, pa izvuče odoru starcu iz ruku, „ali Izbavitelju si potreban
na ovom svetu. Nije ti još vreme da se zaputiš samotnim drumom. A desi li se Izbaviteljevom
madžanskom sinu išta nažao - izuzev otvorenog izazova na dvoru u čas tvoje prirodne smrti - ma
koliko te ja poštovao, to me neće sprečiti da ti zatrem čitavu mušku lozu.“ On se opet okrenu, pa
se krupnim koracima zaputi ka sedam stepenika do prestola od lobanja.
Tu ga dočeka Asom i prepreči mu put.
Inevera siknu. Šta to glupavi mladić radi?
„Oprosti, tečo.“ Asom načini zvanični šarasački naklon. „Shvataš, siguran sam, da ovo
nije ništa lično. Bio si mi kao otac, ali ja sam najstariji Izbaviteljev sin među damama, i imam
isto onoliko prava da te izazovem kao i ma ko od okupljenih.“
Ašan je izgledao iskreno zatečen, ali nije mu poricao to pravo. On se pokloni u odgovor.
„Naravno, nećače. Tvoja čast ne zna za granice. Ali ne želim da od ćerke načinim udovicu, niti da
rođenog unuka ostavim bez oca. Jednom ću te zamoliti da se skloniš.“
Asom tužno zavrte glavom. „Niti bih ja voleo da suprugu i brata od tetke ostavim bez oca.
Tetku bez muža. Okani se pretenzija i prepusti presto meni.“
Džajan skoči na noge. „Šta je ovo?! Zahtevam...!“
„Tišina!“, viknu Inevera. Ovog puta nije bilo potrebe da pojačava glas, jer zaorio se celom
prostorijom. „Asome, k meni!“
Asom se okrenu, pa se hitro pope uz stepenice i stade pred Ineverinu postelju od jastuka.
Dok je prolazio pored prestola, nešto mu sevnu aurom. Zavist? Inevera reši da zapamti ovaj
podatak za kasnije; premeštala je uglačane kamenčiće na malom postolju pored sebe, neke
simbole pokrivala a druge otkrivala. Pomoću kamenčića i moći hora raspoređenih po prostoriji
mogla je da izazove svakojaka dešavanja, i sada je oko svojih jastuka postavila zid tišine, tako da
niko izuzev sina ne čuje njene reči.
„Sine moj, moraš da odustaneš od ovih blesavih pretenzija“, reče Inevera. „Ašan će te
ubiti.“ Videla je Asoma kako se bori šaraskom i nije bila sigurna da je ovo istina, ali nije bio
trenutak da laska mladiću.
„Imaj vere, majko“, reče Asom. „Čitavog života čekam ovaj dan; pobediću.“
„Nećeš“, reče Inevera. „zato što ćeš odustati od izazova. On nije želja Everamova. Ili
želja tvog oca. Ili moja.“
„Ako Everam ne želi da preuzmem presto, to se neće ni desiti“, kaza Asom. „A ako želi,
onda će to biti i tvoja želja, i očeva.“
„Sine, pričekaj“, reče Inevera. „Preklinjem te. Od početka smo draguljni turban bili
namenili tebi, ali prerano je. Ako ga preuzmeš sada, Džajan će naterati Šarame na bunu.“
„Onda ću ubiti i njega“, reče Aasom.
„I vladati zemljom u građanskom ratu dok nam je Šarak ka na pragu“, reče Inevera. „Ne.
Ne dozvoljavam ti da ubiješ brata. Istraješ li u ovome, sama ću te svrgnuti. Javno se odreci
prestola, i nasledićeš ga po Ašanovoj smrti. Kunem ti se.“
„Objavi to sada.“, reče Asom. „Pred ovim skupom, ili me svrgni, kao što si rekla. Moju
čast ništa drugo neće zadovoljiti.“
Inevera duboko udahnu; dah je ispuni, pa opet izađe i sa sobom ponese i njena osećanja.
Ona klimnu glavom, i pomeri kamenčiće na postolju kako bi uklonila veo tišine.
„Po Ašanovoj smrti, Asom će imati pravo da izazove Damadžije radi draguljnog turbana.“
Džajanovom aurom kovitlala su se osećanja. Gnev je još bio prisutan, ali se činilo da se za
sada primirio. Ko će znati šta bi uradio da se njegovom mlađem bratu ukazala prilika da se bori
za viši presto od njegovog. No Džajan se oduvek radovao kad neko pokvari Asomu planove.
Ašan još nema ni četrdeset godina i stajaće između Asoma i prestola dovoljno dugo da Džajan
prisvoji očevu krunu.
On glasno zalupa kopljem po mermeru, pa se bez pozdrava okrenu i izađe iz prestone
dvorane. Njegovi kai’Šarami poslušno su ga pratili; Inevera je kod njih, kao i kod mnogih
damadžija, videla uverenje da su Izbaviteljevom sinu uskratili ono što mu po rođenju pripada.
Šarami su obožavali Džajana, a bili su daleko brojniji od dama. On će predstavljati sve veću i
veću opasnost.
Ipak, za sada je izašla s njim na kraj; dok se Ašan uspinjao uz stepenice i sedao na presto
od lobanja, Inevera oseti kako se oluja smiruje. Obuhvatio je pogledom okupljene savetnike i,
kako ga je Inevera i uputila, izgovorio reči, premda joj je bilo jasno da su mu mrske na usnama.
„Čast mi je da čuvam presto za Šar’Damu Kaa, ime neka mu je blagosloveno. Zadržaću
Izbaviteljev dvor onakvim kakav ga je on i ostavio; damadži Aleverak zastupaće savet, i hafit
Aban zadržaće položaj dvorskog pisara i ostaće zadužen za organizaciju. Kao i pre, usudi li se ko
da ga ometa u poslu ili mu naudi, nek ne očekuje milost prestola od lobanja.“
Inevera neprimetno prstom dade znak Belini; s horama u ruci, madžanska damadži’ting
stupi napred da izleći Aleveraka. Uskoro je damadži drhtavo ustao na noge. Ošamućenost je
prošla brzo, i sada je bio i snažniji nego ranije. Pre svega ostalog, poklonio se prestolu od lobanja
u znak pokornosti.
Ma koliko joj zadovoljstvo ovo pokoravanje pričinilo, to nije bilo ništa u poređenju s
onim kada je Ašan zirnuo ka njoj, očito pitajući je li gotovo. Ona potajno klimnu glavom, i Ašan
raspusti damadžije i ode da se susretne sa Asukadžijem i Asomom, kao i sa svojim savetnicima
Halvanom i Ševalijem.
„Sestrice moje“, reče Inevera, i damadži’ting ostadoše kada su muškarci krenuli napolje;
okupile su se u podnožju podijuma zarad privatne audijencije.
„Nisi rekla sve do kraja, damadža. Moje kockice proriču da se Aman možda nikad neće
vratiti.“ Belinin glas bio je smiren, ali aura joj je ličila na upaljene nerve. Većina damadži’ting
izgledala je isto. Izgubile su ne samo vođu već i muža.
„Šta se desilo? Stvarno?“, zapita Kaša. Šaraška damadži’ting, manje disciplinovana od
Beline, nije bila u stanju da govori smireno. Na poslednjim rečima glas joj se škriputavo zalomio,
nalik na naprslinu u staklu.
„Kad je, pre nekog vremena, Aman oduzeo koplje Par’činu, tajno je poštedeo tog
čoveka“, reče Inevera s neodobravanjem. „Ovaj je preživeo i izazvao ga na domin šaram.“
Na ovo žene zažagoriše. Domin šaram bukvalno znači „dva ratnika“, naziv za obredni
dvoboj u kom se prvi borio Kadži protiv svog polubrata Madže, mučkog ubice, pre tri hiljade
godina. Prema priči, tukli su se sedam dana i sedam noći na vrhu Najinih prsa, najviše planine na
jugu.
„Sigurno ima još nešto“, reče damadži’ting Keva. „Teško mi je da poverujem kako iko
može poraziti Šar’Damu Kaa u poštenoj borbi.“
Ostale žene izraziše slaganje. Nisu mogle zamisliti ni čoveka niti demona koji bi se
mogao suprotstaviti Amanu, naročito s Kadžijevim kopljem u rukama.
„Par’čin je po čitavoj koži istetovirao simbole“, reče Inevera. „Ne razumem baš sasvim,
ali te čini mu daju strahotnu moć - i sam je donekle nalik na demona. Aman je bio jači u bici, i
pobedio bi, ali kada je sunce zašlo, Par’čin je počeo da se pretvara u izmaglicu kao alagaiji kada
se dižu iz ponora, i udarci Šar’Dame Kaa nisu dosezali do njega. Par’čin se bacio s litice i
povukao i njega za sobom; nismo našli tela.“
Kaša zavapi. Damadži’ting Džastja iz plemena Šandžina priđe da je uteši, ali i sama
zajeca. Širom polukruga žena čuo se plač.
„Tišina!“, siknu Inevera, a pojačani glas prošeće joj kroz jecaje kao šiba. „Vi ste
damadži’ting, niste tamo neke bedne dal’tinške džive, pa da jecate u suzne bočice za mrtvim
Šaramima. Krazija zavisi od nas. Moramo verovati da će se Aman vratiti, i sačuvati mu carstvo
netaknuto dok ga ponovo ne preuzme.“
„A ako se ne vrati?“, zapita damadži’ting Keva; reči su joj bile poput prohladnog vetra.
Od svih damadži’ting samo ona nije izgubila muža.
„Onda ćemo držati narod na okupu dok se ne nađe dostojan naslednik“, reče Inevera. „To
nema nikakvog uticaja na naše postupke ovde i sada.“
Ona pogleda žene redom. „Pošto je Aman nestao, sveštenici će pokušati da nam preotmu
moć. Videle ste kako sam damadžijima prikazala svoju silu. Svaka među vama ima borbene hore,
koje ste štedele i čuvale za nuždu. Vi i vaše najjače dama’ting morate pod nekim izgovorom i
same svima natrljati na nos koliko ste moćne. Prošlo je vreme kada smo skrivale snagu.“
Ona se osvrnu po polukrugu žena, i tamo gde su do malopre bile suze, sada vide rešenost.
„Svaka naj’dama’ting biće poslata da priprema nove hore za čarolije, i sve neka izvezu na
odorama severnjačke čini obnevidelosti. Aban če, za taj zadatak, svakoj dama’ting u palati
poslati klupka zlatnog konca. Probaće da nas spreče da hodimo noću; ne obraćajte pažnju. Usude
li se muškarci da vas zaustave, satrite ih. Pred svima. Ubijajte alagaije. Lečite ratnike na samrti.
Moramo da pokažemo krazijskim muškarcima kakva smo sila; nek nas se plaše svi ljudi i svi
demoni podjednako, i ne bojmo se da uprljamo ruke.“
TREĆE POGLAVLJE
AŠIJA
333. P.P.
Jesen
Kada joj je muž izazvao oca zarad prestola od lobanja, Ašija se ukočila. Bilo bi
nezamislivo umešati se, ali nije mogla poreći da bi ishod mnogo uticao na nju, ma ko se pokazao
kao pobednik.
Ona udahnu i pronađe središte svoga bića. Takva je inevera.
Malčice se promeškoljila, pa opustila neke mišiće i stegla druge, kako bi ostala u
polulebdećem položaju iznad niše levo od prestonog podijuma, držeći se prstima ruku i nogu za
lučnu tavanicu. Ovako je mogla doveka ostati u tom položaju, pa čak i spavati a da ne izgubi
oslonac.
Nalik na odraz u ogledalu, Miha, njena sestra po koplju, iznad niše preko puta ćutke je
gledala kroz majušnu rupu u ukrasnim rezbarijama povrh zasvođenog prolaza. Džarva se nalazila
iza stuba tik iza prestola od lobanja, gde niko izuzev Izbavitelja i damadže nije smeo kročiti bez
poziva.
Zaogrnute senkama, kai’Šaram’ting ostale bi neprimetne čak i ako neko uđe u niše. Ipak,
ukoliko bi se damadža našla u opasnosti, mogle su za tren oka da se ispreče između nje i svake
pretnje, s kopljima i štitovima u rukama.
Kai’Šaram’ting i njihove sve brojnije posestrime po koplju neskriveno su štitile damadžu
na putovanju, ali Ineveri se više dopadalo da, kad god je moguće, ostanu u senkama.
Zasedanje dvora konačno je raspušteno, i damadža je ostala sama s dvema savetnicama
od najvećeg poverenja, damadži’ting Kevom i njenom ćerkom, naj’damadži’ting Melan.
Damadža jedva primetno mrdnu prstima; Ašija i Miha tiho skočiše dole. Džarva se pojavi
iza stubova, i sve tri kao pratnja prođoše u damadžine lične odaje.
Izbaviteljeve dal’tinške supruge, Taladža i Everalija, čekale su sa osveženjima. Oči im
odlutaše prema ćerkama, Mihi i Džarvi, ali znale su da se ne smeju obraćati kai’Šaram’ting dok
ove čuvaju damadžu. Ionako se nije imalo mnogo šta reći.
„Damadža, pripremile smo ti kupku“, reče Taladža.
„I iznele čistu svilenu odeću“, dodade Everalija.
Ašija još nije mogla poverovati da su ove pokorne, ponizne žene Izbaviteljeve supruge,
premda se njen sveti ujak njima oženio mnogo godina ranije, pre nego što je došao na vlast.
Nekada je mislila da te žene prikrivaju veštine i moć, baš kao što su i nju učili.
S godinama je Ašija spoznala istinu. Taladža i Everalija su bile supruge samo zvanično,
sada kad im materice više nikom nisu od koristi. Obične sluškinje Izbaviteljevim ženama u
belom.
Da je drugačija Inevera, pomisli Ašija, to je moglo snaći i mene.
„Trebaće mi nova svilena odeća“ reče Inevera. „Izbavitelj je... na putu. Dok se ne vrati,
nosiću samo neprozirne tkanine.“ Žene klimnuše glavama i žurno krenuše da poslušaju.
„Imam još vesti.“ Inevera se osvrnu i prvi put pogleda Kevu i Melan u oči, a onda joj
pogled odluta i zaustavi se na Ašiji i njenim kopljaničkim posestrimama.
„Enkido je mrtav.“
Ašija zamisli palmu, i povi se pod vetrom koji pokulja preko nje. Ona se pokloni
damadži. Na korak iza nje, Miha i Džarva, kao odrazi u ogledalu, učiniše isto. „Hvala ti što si
nam saopštila, damadža.“ Glas joj je bio miran i jednoličan, oči pažljivo uperene u pod, i sve je
videla u krajičku vidnog polja. „Neću pitati je li umro netaknute časti, jer drugačije ne bi ni
moglo biti.“
Inevera klimnu glavom. „Enkidova čast nije znala za granice čak ni pre nego što je
odsekao sebi jezik i deblo kako bi služio moju prethodnicu i naučio tajne dama’tinškog šaraska.“
Melan se malčice ukoči na pomen Ineverine prethodnice, Kevine majke i Melanine babe,
damadži’ting Keneve. Govorilo se da je damadža udavila staricu kako bi preotela od nje vlast nad
plemenskim ženama. Keva nije pokazivala nikakva osećanja.
„Enkida je ubio alagai, preobražajni demon, telohranitelj jednog od Najinih knežića“,
nastavi Inevera. „Ti podražavaoci mogu da poprime svako obličje, stvarno ili izmišljeno. Gledala
sam samog Izbavitelja kako se bije s jednim takvim. Enkido je umro vršeći svoju dužnost - štiteći
Amanvu, Sikvu, i njihovog vrlog muža, Džesamovog sina. Zahvaljujući njegovoj žrtvi, rođake su
vam žive.“
Ašija klimnu glavom, i povi središte svoga bića da bi prihvatila ove novosti. „Je li taj...
preobražajni demon još živ?“ Ako jeste, nekako će ga naći i ubiti, makar ga sledila sve do
Najinog ponora.
Inevera odmahnu glavom. „Amanva i Džesamov sin oslabili su stvorenje, ali Par’činova
dživa ka na kraju mu je oduzela grešni život.“
„Mora da je uistinu opasna ako je uspela u onom u čemu naš časni učitelj nije“, reč Ašija.
„Čuvajte se nje, ako vam se putevi ikad ukrste“, složi se damadža. „Silna je skoro koliko i
muž, ali oboje su, bojim se, previše pili alagajske magije, i ludilo koje ona sa sobom nosi postalo
je deo njih.“
Očiju još prikovanih za pod, Ašija sklopi ruke. „Moje kopljaničke sestre i ja preklinjemo
damadžu za dopuštenje da izađemo u noć i u čast svoga učitelja ubijemo svaka po sedam alagaija
- po jednog za svaki stub raja - da nam povedu učitelja samotnim drumom.“
Damadža odmahnu prstima. „Naravno. Pomozite Šaramima.“
Veoma precizno, Ašija je crtala simbole na noktima. Nije ih nosila duge, kao što je bilo
moderno među razmaženim suprugama i pojedinim dama’ting. Enkidove učenice sekle su ih sve
do živca kako bi bolje baratale oružjem.
Ipak, Ašija nije morala da grebe alagaije. Za to su bolji nož ili vrh koplja. Imala je
drugačije namere.
Krajičkom okaje posmatrala posestrime po koplju, tihe izuzev zvukova podmazivanja
kože, zašivanja i glačanja; spremale su oružje za predstojeću noć.
Damadža je svojim kai’Šaram’ting dala koplja i štitove od stakla ojačanog činima, veoma
nalik na ona što nose Izbaviteljeva koplja. Sečiva se nisu morala oštriti, ali držalje i remenje bili
su podjednako važni, a Enkido im je redovno pregledao opremu i nikad nije bio zadovoljan. Na
jedan jedini krivi bod na remenu štita, jedva vidljiv, bez ikakvog uticaja na baratanje predmetom,
on bi golim rukama pokidao debelu kožu i naterao vlasnicu da je zameni.
Ostale prestupe nije kažnjavao tako blago.
U Everamovom Daru ostale su tri kai’Šaram’ting. Ašija, Miha i Džarva. Miha i Džarva
bile su Izbaviteljeve ćerke, ali s dal’tinškim suprugama Taladžom i Everalijom. I njima je bila
uskraćena belina.
Po krvi su možda zauzimale viši položaj od Izbaviteljevih sestričina, ali Ašija je bila četiri
godine starija od Mihe i šest od Džarve. Zahvaljujući magiji koju su upijale iz noći u noć,
devojke su imale tela odraslih žena, ali još su od Ašije očekivale vodstvo i savete.
Iz dana u dan, sve više žena je postajalo Šaram ting, ali samo one su bile od Izbaviteljeve
loze. Samo one su nosile bele velove. Samo njih je obučavao Enkido.
U sumrak, gradska kapija se otvorila i propustila Šarame na ogromno prostranstvo po
imenu Novi lavirint. Dva sata kasnije, kada je noć sasvim pala, tri kai’Šaram’ting i pet-šest novih
kopljaničkih posestrima neprimetno su šmugnule preko zida.
Damadžino naređenje da „pomognu" Šaramima bilo je vrlo jasno. Loviće na spoljašnjim
ivicama Novog lavirinta, gde su demoni najgušći, i patroliraće u potrazi za lakomislenim
Šaramima, toliko opijenim od magije i željnim pokolja da su dopustili da ih opkole.
Ašija i njene kopljaničke sestre tada će se umešati i spasti ih. Ovo je trebalo da stvori
krvne veze sa što je moguće više Šarama, ali ratnicima bi žacnulo ponos kada bi ih spasle žene. I
ovo je bilo deo damadžinog plana; trebalo je namamiti muškarce da ih izazivaju na borbu, pa
pobiti ili obogaljiti toliko da ostalima to posluži za jasan primer.
Pod njihovim hitrim stopama kilometri su se samo topili. Po crnim odorama bili su im
izvezeni simboli obnevidelosti namenjeni alagaijima, a na velovima čini vida kako bi po noći
videle jasno kao danju.
Uskoro su našle četiri preterano poletna madžanska dal’Šarama, koji su zašli predaleko
od svoje jedinice, pa ih je uhvatio čopor poljskih demona. Tri utrobnika su bila na zemlji, ali isto
tako i jedan Šaram, koji je grčevito stiskao okrvavljenu nogu. Sadruzi se nisu obazirali na njega -
kao ni na obuku; borili su se pojedinačno iako bi ih formacija mogla spasti.
Opijeni od alagajske magije, saopšti Ašija sestrama jezikom znakova. I same su dobro
znale kakva te ludost spopadne od magije, ali ratnica koja se usredsredi na središte svoga bića
mogla ju je lako zaobići. Moramo ih spasti od njih samih.
Ašija kopljem proburazi poljskog demona koji bi ubio Šarama prepuštenog samom sebi, a
Miha, Džarva i ostale zađoše među preostalih desetak demona iz čopora.
Kada je probola demona, trzaj prostruja njome. Pri Everamovoj svetlosti videla je magiju
kako poput vatre kola duž linija moći u njenoj auri. Iste te linije bile su nacrtane u Evedža’ting i
istetovirane po učiteljevom telu. Zagonetka zvana Enkido.
Ašija oseti nalet snage i hitrine, i shvati koliko brzo opiju čoveka. Osećala se nepobedivo.
Središte bića prože joj trzaj ratobornosti. Ona povi svoj duh kao palmu na vetru i pusti da to
prođe preko nje.
Ašija je pregledala duboku ranu na Šaramovoj nozi. Već se zatvarala - alagajska magija
koju je upio u sebe okrenula se prema unutrašnjosti i zaceljivala ga je. „Sledeći put postavi štit
pod valjanim uglom.“
„Šta zna jedna žena o tome?“, oštro zapita ratnik.
Ašija se uspravi. „Šarame, ova žena ti je spasla život.“
Demon skoči na nju, ali ona ga zveknu štitom, i on se stropošta blizu drugog dal’Šarama,
koji ga sa žestinom proburazi. Ubio ga je jednim udarcem, ali čovek je istrgao koplje i ubadao ga
iznova i iznova, urlajući od jarosti koja se ne da pretočiti u reći.
Drugi demon zalete se na njega s leđa; kako bi ga proburazila, Ašija je morala da odgurne
ratnika u stranu. Samo je okrznula demona, ali pod rđavim uglom, i silina alagaijevog skoka izbi
joj oružje iz ruku.
Ašija uzmače dva koraka, štitom odbijajući munjevite šape. Demon pokuša da škljocne
zubima ka njoj, no ona mu zari ivicu štita u čeljusti, pa ga podiže kako bi mu razgolitila ranjivi
trbuh. Udarac nogom obori ga na leđa, i pre nego što je stigao da se osovi na noge, ona se obori
na njega, prikova mu udove za zemlju i zari mu nož u grlo.
Upravo je ustajala kada je nešto udari u potiljak. Ona primi udarac, pa ustade i nađe se
licem u lice sa Saramom kog je upravo spasla. Oči su mu bile sumanute, i nasrtljivi stav govorio
je sasvim dovoljno.
„Ženo, usuđuješ se da me dodirneš?“, zapita on oštro.
Ašija se osvrnu po bojnom polju. I poslednji demon bio je mrtav, a njene Šaram’ting,
nepovređene, stajale su u gustoj formaciji. Hladnim očima su posmatrale Šarame. Ranjenik je još
bio na zemlji, ali ostali su prilazili da je opkole.
Ne preduzimajte ništa, saopštiše im Ašinjini prsti. Ja ću se pozabaviti ovim.
„Nađi središte svog bića!“, prodra se ona na muškarca koji je opet pošao u napad.
„Duguješ mi život!“
Šaram pljunu. „Tog alagaija ubio bih lako kao i onog drugog.“
„Onog drugog kog sam ti onesvestila pred nogama?“, zapita Ašija. „Dok su moje sestre
ubijale čopor koji bi vas sve koštao glave?“
Čovekov odgovor bio je zamah kopljem - nameravao je da je odalami preko lica. Ašija
dohvati oružje za držalju, pa ga snažno uvrnu i oseti kako se ratniku lomi ručni zglob.
Ostali su sada neumoljivo napredovali ka njoj; kroz njih je brujala magija i samo im
umnogostručavala prirodnu ratobornost i mržnju prema ženama. Kao da nije dovoljno sramno
toliko se rđavo pokazati u bici da te neko mora spašavati. A da ti žensko priskoči u pomoć...
Kao munja Ašija preskoči ratniku preko leđa, pa šutnu sledećeg muškarca u lice. On pade,
a ona nasrnu na trećeg, šakom odgurnu vrh koplja u stranu i otvorenim dlanom ga udari u čelo.
Ošamućen, on se zatetura, a Ašija ga dohvati i odbaci ga tako da se zateturao pravo u preostalu
dvojicu, koja su se trudila da se uskobeljaju na noge.
Kada su se muškarci oporavili, videše da su ih Šaram’ting opkolile i uperile koplja u njih.
„Vi ste jad i beda.“ Ašija diže veo i pljunu muškarcima pred noge. „Šarasak vam je slab,
samoobuzdavanje još gore; dopustili ste da vas opije alagajska magija. Podignite sadruga i vratite
se odredu pre nego što izgubim strpljenje.“
Nije sačekala odgovor, već je otperjala u noć s kopljaničkim posestrimama za petama.
Naša sabraća po koplju radije bi nas napala nego prihvatila pomoć od nas, reče Džarva
jezikom znakova dok su trčale.
Za sada, odgovori Ašija istim putem. Naučiće da poštuju Šaram’ting. Mi smo od loze
Izbavitelja, a on će pre Šarak ka pretvoriti ovu rulju u nešto.
A ako se moj sveti otac ne vrati?, pokazivala je Džarva. U kakvom će se stanju Everamove
armije naći bez njega?
Vratiće se, reče Ašija znakovima. On je Izbavitelj. U njegovom odsustvu moramo da
služimo za primer svima. Dođi. Nismo pobile ni pola alagaija potrebnih da olakšaju našem
učitelju ulazak u raj.
Još su se udaljile, ali većina Šarama imala je strahopoštovanje prema noći - i nije
zaboravljala na sopstvena ograničenja - te nisu naišle više ni na šta što bi zavređivalo njihovu
pažnju. Zašle su još dalje, ostavljajući za sobom dal’šaramske patrole, i iz Lavirinta prešle u ono
što severnjaci nazivaju golom noći.
Ašija je našla tragove velikog čopora i dok ih je pratila, ostale su je sledile ćutke. Uhvatile
su na prepad skoro trideset alagaija, prosekle put u sredinu čopora i obrazovale prsten od štitova.
Ašija je računala na zaštitu sestara sa obeju strana, kao i one na njenu. Bez straha od
protivnapada, počele su da ubadaju demone hladno i delotvorno, kao da gase sveće, jednu za
drugom. Od svakog ubistva grupu bi prožeo i osnažio trzaj magije. Sila im je stavljala
samokontrolu na probu, ali za žene usredsređene na središte svoga bića bio je to tek blag
povetarac.
Pre nego što je demonima palo na pamet da se daju u bekstvo, nastradalo je pola čopora.
Tada su ih već Ašija i posestrime bile saterale u uzanu jarugu strmih zidova, nimalo pogodnu za
njihove krupne skokove. Na Ašijin znak, sestre se podeliše u manje formacije, i svaka satera u
ćošak po nekoliko demona.
Ašija dopusti da je jedna grupa alagaija odvoji od ostalih; mamila ih je da je opkole i
priđu joj. Videla je linije moći koje su im se protezale kroz udove, pa zatvorila oči i duboko
udahnula.
U tvoju čast, učitelju. Koplje i štit ispadoše joj iz labavih prstiju, i ona otvori oči i spusti
se u stav za šarasak.
Demoni zakričaše i baciše se na nju, ali Ašija je videla udarce pre nego što bi se odigrali,
jasno ispisane u linijama njihovih aura. Preoteta magija ulivala joj je brzinu, i ona se saže i
okrenu se za pola kruga, pa ošamari najbržeg po vilici i preusmeri punu snagu njegovog napada u
to da prepreči put još dvojici. Onda ustuknu iz tog haosa, i ukrućenim prstima ubode jednog
demona u stomak kako bi ga odbacila u stranu.
Čini na noktima blesnuše od sile; povratna magija od neposrednog dodira bila je stotinu
puta jača nego posle prolaska kroz drveno koplje. Oprljenih i ulubljenih rebara, poljski demon
odlete unazad; upinjao se da ustane. Ašija šutnu drugog u noge, a on malaksa baš pre skoka, i
opruži se po zemlji. Sledećeg je kratko zveknula u slepoočnicu i oslepila ga.
Kako se onaj muškarac usuđuje da je udari s leđa!? Trebalo je da ga ubije za primer
ostalima.
Alagai divljački zamahnu ka njoj, ali dva jednostavna bloka odbiše oštre kandže, i ona
prirodno pređe u sledeći napad. Kada se probila stvoru kroz gard, ona mu zari prste u grlo. Koža
se isteže, pa se pokida, koliko od jačine udarca toliko i od pražnjenja magije.
Ašija žabi ruku do lakta demonu u grudi. Iznutra, stvorovi su bili isto onako ranjivi kao i
površinske životinje. Ona nekako poduhvati, i istrže punu šaku krvavog tkiva. Magija joj je
grmela dušom.
Izbavitelj je nestao. Damadža je u krajnje nesigurnom položaju. Enkido mrtav. A njena
sopstvena braća po koplju radije bi je ubila zato što im ugrožava muškost nego što bi prihvatila
pomoć od nje. Bilo je to previše, bilo je neizdrživo.
Obuze je borbeni žar; nije više stajala u neutralnom stavu, nego se dala u poteru za
demonima u povlačenju umesto da ih mami k sebi. Upravo zbog ovoga je korila dal’Šarame, ali
ona je od Izbaviteljeve krvi. Ona zna šta radi.
Kada je sledeći demon skočio na nju, uhvatila ga je za glavu, pa se zavrtela kako bi mu
njegovom rođenom snagom slomila vrat.
Ašija se baci dalje; udarala je nogama, pesnicama i zauzimala položaje zgodne da
smrtonosnim noktima napadne alagajske linije moći.
Ivice vidnog polja su joj se zacrvenele; videla je samo sledećeg demona pred sobom i
ništa više. Nije im čak ni gledala u tela, već samo u istinska obličja, linije moći u njihovim
aurama. Samo njih je videla. Samo njih je napadala.
Iznenada, vid joj se pomrači, i u sledećem napadu ona posrnu. Pojavi se još jedna meta i
ona je snažno udari, ali udarac se odbi o štit od stakla zaštićenog činima.
„Sestro!“, zavika Miha. „Nađi središte svog bića!“
Ašija dođe k sebi. Bila je prekrivena gnojem, i posvuda oko nje ležali su mrtvi alagaiji.
Sedam njih. Jaruga je bila očišćena, a Miha, Džarva i ostale piljile su u nju.
Miha je uhvati za lakat. „Šta je ovo bilo?“
„Koje?“, reče Ašija. „Odavala sam šaraskom počast učitelju.“
Miha se namrgodi i utiša glas do promuklog šapata, da ne čuju ostale. „Znaš ti koje,
sestro. Izgubila si kontrolu. Želiš da odaš počast učitelju, ali Enkido bi te se stideo posle ovakve
predstave, naročito pred našim sestricama. Imaš sreće što i Šarami nisu videli.“
Tokom godina, Ašija je primila mnogo udaraca, ali nijedan jači od ovih reci. Želela je da
ih porekne, ali kada joj se razum u potpunosti povratio, uvidela je istinu.
„Everame, oprosti“, prošaputa ona.
Miha je steže za lakat da je uteši. „Sestro, ja razumem. I sama to osetim kada je magija
snažna. Ali od tebe smo oduvek očekivale da nam služiš za primer. Sad kada nam je učitelj
mrtav, imamo samo tebe.“
Ašija uhvati Mihu za ruke i čvrsto ih steže. „Ne, voljena sestro. Imamo samo same sebe.
Sad kad je Šanva otišla, Šaram’ting će se okrenuti tebi i Džarvi. Moraćete da im budete snažan
oslonac, kao ti meni noćas.“
Odore još mokre od demonskog znoja, Ašija se vratila u palatu, u odaje koje je delila sa
Asomom i sinčićem Kadžijem.
Inače se pre povratka presvlačila iz šaramske odore u doličnu žensku crninu kako ne bi
dalje produbljivala jaz između sebe i muža. Asom nikako nije odobravao što se latila koplja, ali
odluka nije bila na njemu. Oboje su podneli molbu Izbavitelju da ih razvede kada je nju proglasio
za Šaram’ting, ali ujak ih je odbio; postupao je kako je sam smatrao da je najbolje.
Ašiji je bilo dosta skrivanja, međutim, dosta izigravanja bespomoćne džive u sopstvenim
odajama iako u noći slama muškarce i pušta krv alagaijima. A sve to kako bi zaštitila čast čoveka
koga je za nju baš briga.
Enkido bi te se stideo. Mihine reči odzvanjale su joj u glavi. Šta je muževljevo
nezadovoljstvo u poređenju sa ovim?
Bila je tiha kao duh, ali od Asoma nije bilo ni traga - muž joj je verovatno spavao u
Asukadžijevom zagrljaju, kod novog damadžija u palati. Bila je prisutna samo Ašijina baka
Kadživa, usnula na divanu ispred dečje sobe. Sveta majka obožavala je dečaka, svog prvog
praunuka, i nije dozvoljavala da se uzme prava dadilja.
„Ko bi voleo dečaka više nego rođena baka?“, uvek je govorila. Tom izjavom je, naravno,
posredno stavljala do znanja kako samu Ašiju smatra nepodobnom za to, sada kada se latila
koplja.
Ašija se prošunjala ne probudivši je i zatvorila za sobom vrata dečje sobe, pa se zagledala
u usnulog sina.
Nije želela dete. Plašila se kako će joj porođaj uticati na ratničko telo, a ona i Asom
uopšte se nisu voleli. Potreba njenog rođenog brata da baš ona rodi dete njegovom ljubavniku
činila se sramna i gnusna.
Ali Kadži - to savršeno, divno dete - nipošto nije bio sraman i gnusan. Pošto ga je
mesecima dojila i držala u naručju dok je on pružao ručice da je dodirne po licu, Ašija nije mogla
priželjkivati drugačiji život, život bez njega. Njegovo postojanje bila je inevera.
Enkido bi te se stideo.
Nešto škripnu, i ivica kolevke uz prasak joj se odlomi u ruci. Kadži otvori oči i vrisnu.
Ašija baci slomljeno drvo i posegnu prema dečaku. Majčin dodir uvek bi ga uspokojio, ali
ovog puta joj se Kadži otimao u rukama i snažno se bacakao. Pokušala je da ga primiri, ali što ga
je ona više stezala, to je on jače vrištao; ona primeti kako mu od njenog dodira po koži ostaju
modrice.
Još je snažna od noći.
Ašija brzo položi sina nazad na jastuke, i sa užasom vide meku, glatku kožu pomodrelu i
zamrljanu demonskim gnojem koji je još nosila na sebi. U vazduhu se osećao smrad.
Vrata se otvoriše uz tresak i u sobu besno ulete Kadživa. „Šta radiš to, zašto uznemiravaš
dete u ovo doba?!“
Ona vide dete, pomodrelo i prekriveno gnojem, i zavapi. Razgnevljeno se okrenu Ašiji.
„Napolje! Napolje! Sram te bilo!“
Snažno je gurnu, i Ašija, uplašena od sopstvene snage, dopusti joj da je izbaci iz sobe.
Kadživa uze dete u naručje i nogom zalupi vrata za njom.
Po drugi put te noći, Ašija je izgubila središte svog bića. Pihtijastih nogu, ona se otetura u
svoju sobu, tresnu vratima i u tami se sruči na pod.
Možda sam ja sramna i gnusna.
Prvi put za mnogo godina, Ašija žabi lice u ruke i zajeca. Priželjkivala je samo utešno
prisustvo svog učitelja.
No Enkido se beše zaputio samotnim drumom, i kao i njena baka, stideo bi je se.
ČETVRTO POGLAVLJE
ŠARAMSKA KRV
327-332. P.P.
„Ispravi ta leđa kad sediš“, obrecnu se Kadživa. „Ti si kadžijska princeza, ne tamo neka
ha’tinška nesrećnica! Hvata me očaj da te nijedan muškarac dostojan tvoje krvi neće hteti za
ženu.“
„Da, tika.“ Ašija se strese, iako su kupatila u palati bila topla i puna pare. Imala je svega
trinaest godina, i nije joj se žurilo sa udajom, ali Kadživa je opazila pocrvenelu vatu i dočepala je.
Svejedno, ispravila se dok joj je majka, Imisandre, ribala leđa.
„Koješta, majko“, reče Imisandre. „Trinaestogodišnja lepotica, najstarija ćerka damadžija
najvećeg krazijskog plemena, i sestričina samog Izbavitelja? Ašija je najpoželjnija udavača na
svetu.“
Ašija se opet strese. Majka je ovim rečima htela da je primiri, ali postigla je suprotno.
Kadživa se uglavnom nervirala kada bi joj ćerke protivurečile, ali sada se samo strpljivo
osmehnula i dala znak snaji Taladži da doda još vrućeg kamenja u vodu. Uvek je tako
predsedavala nad svojom svitom, od dečje sobe do kuhinje, od kuhinje do kupatila.
Podanice su joj bile pet dal’tinških ćerki i snaja - Imisanre, Hošva, Hanja, Taladža i
Everalija - i unuke Ašija, Šanva, Sikva, Miha i Džarva.
„Izgleda da se dama Baden slaže“, reče Kadživa.
Sve glave se okrenuše i oštro pogledaše u nju. „Njegov unuk Radži?“, upita Imisandre.
Sad kad je tajna izašla na videlo, Kadživino lice rascepi krupan osmeh. „Nikad niko,
kažu, nije ponudio toliko bogatstvo za jednu nevestu.“
Ašija nije mogla da diše. Da su je pitali malopre, ovaj bi trenutak odlagala godinama, ali...
princ Radži? Dečko je bio zgodan i snažan, naslednik bele odore i bogatstva pored kog je i
andrino delovalo neznatno. Šta bi još mogla poželeti?
„Sestro, nije te vredan.“
Sve oči okrenuše se Ašijinom bratu Asukadžiju, koji je stajao na vratima, leđima okrenut
ženama. Nije to bio neobičan prizor. Nijedan muškarac nije smeo u ženska kupatila, ali Asukadži
je imao samo dvanaest godina i još je nosio bido. Pritom, bio je puš’ting, i to su sve žene znale -
više se zanimao za ogovaranja u ženskim glavama nego za ono što im se nalazi ispod odore.
Sve žene u porodici obožavale su Asukadžija. Čak ni Kadživi nije smetalo što više voli
muškarce, dokle god misli da obavi svoju dužnost i oženi se, kako bi njoj obezbedio unuke.
„Voljeni sinko“, reče Kadživa. „Šta te dovodi ovamo?“
„Ovo mi je poslednja poseta ženskom kupatilu, bojim se“, reče dečak, na šta usledi horsko
razočaranje. „Jutros su me pozvali na hanu paš. Odenuću belinu.“
Kadživa prva uskliknu. „To je divno! Naravno, sve smo znale da će tako biti. Ti si
Izbaviteljev nećak.“
Asukadži slegnu ramenima. „Zar nisi ti Izbaviteljeva majka? Sve ste mu žene, sestre i
sestričine? Zašto nijedna nije u belom, a ja treba da budem?“
„Ti si muško“, reče Kadživa kao da je to očigledno.
„Kakve veze ima?“, kaza Asukadži. „Pitaš koga je Ašija dostojna, ali pravo pitanje treba
da bude koji je muškarac dostojan nje?“
„Ko je među Kadžijima na višem položaju od naslednika dame Badena?“, zapita Ašija.
„Otac me ne bi udao u drugo pleme... valjda?“
„Ne lupetaj“, obrecnu se Kadživa. „I sama pomisao je smešna.“
Ipak, sa sumnjom na licu je pogledala u unuka. „Ko je dostojan nje, onda?“
„Asom, naravno“, reče Asukadži. Dva dečaka bila su gotovo nerazdvojna.
„On nam je brat od ujaka!“, reče Ašija zgranuto.
Asukadži slegnu ramenima. „Pa šta? Evedža pominje mnoge takve brakove u Kadžijevo
doba. Asom je Šar’Dama Kaov sin, lep je, bogat i moćan. Pritom bi zacementirao vezu između
mog oca i loze Džardira.“
„Ja sam od loze Džardira“, reče Kadživa s nešto više siline. „Tvoj otac mu je zet, a ja
njegova majka. Kakva druga veza je potrebna?“
„Neposredna veza“, reče Asukadži. „Od Izbavitelja i oca do jedinog sina.“ On se usudi da
na tren pogleda u sobu i susrete Ašijin pogled. „Tvog sina.“
„Imaš neposrednu vezu“, reče Kadživa. „Ja sam sveta majka. Vi ste svi od Izbaviteljeve
krvi.“
Asukadži joj okrenu leđa i pokloni se. „Nisam nameravao da budem neučtiv, tika. ’Sveta
majka’ je lepa titula, ali nije ti izbelela tu crnu odoru. Ni odoru moje blažene sestre.“
Na ovo Kadživa utihnu, a Ašija se malo zamisli. U moćnim porodicama nije bilo
nečuveno udati se za brata od ujaka, tetke ili strica, a kao što je Asukadži i rekao, Asom jeste bio
lep. Po izgledu je ličio na majku, a damadžina lepota je bila bez premca. Asom je imao njeno lice
i vitku građu, i umeo je da ih nosi.
„Zašto ne Džajan?“ upita ona.
„Šta?‘ ‘, reče Asukadži.
„Ako, kao što kažeš, treba da se udam za brata od ujaka, zašto ne za Izbaviteljevog
prvenca?“, zapita Ašija. „Osim ako bi se oženio rođenom sestrom, ko je dostojniji od mene,
najstarije Šar’Dama Kaove sestričine?“
Za razliku od Asoma, Džajan je ličio na Izbavitelja po građi - bio je krupniji i mišićav.
Nije bio blag, ali Džajan je toliko isijavao moć da bi se čak i Ašija zacrvenela.
Asukadži pljunu. „Šaramski ker. Sestro, to su životinje odgajane za Lavirint. Pre bih te
pustio da se udaš za šakala.“
„Dosta“, obrecnu se Kadživa. „Mali, zaboravljaš se. I sam Izbavitelj je Šaram.“
„Bio je Šaram“, reče Asukadži. „Sad nosi belo.“
Tog istog dana Kadživa je nahuškala Ašana, pa odvukla Ašiju, Šanvu i Sikvu pred
Šar’Damu Kaa, i zahtevala da ih proglase za dama’ting.
Ipak, niko ne postavlja zahteve Izbavitelju i damadži. Kadživa i njene ćerke dobile su bele
velove. Ašiju i sestre poslali su u dama’tinšku palatu.
„Dobro je to, sestro“, rekao je Asukadži kada su gurnuli devojke prema damadži, koja ih
je čekala. „Sad nema razloga da ti naš otac ili Izbavitelj odbiju brak sa Asomom.“
Kadživa nije delovala zadovoljno, ali Ašiji nije bilo jasno zašto. Izbavitelj ih je priznao za
sopstvenu krv i zasuo ih počastima. Ašija nije želela da bude dama’ting, ali ko zna kakve će tajne
naučiti u palati.
Kai’ting. Dopadalo joj se kako to zvuči. Moćno. Kraljevski. Šanva i Sikva su se plašile,
ali Ašija je pošla rado.
Damadža je ispratila devojke iz velike dvorane kroz sopstveni ulaz. To je samo po sebi
bilo čast. Tu su ih čekale Keva, kadžijska damadži’ting, i njena ćerka i naslednica Melan, zajedno
s damadžinim nemim stražarom, evnuhom.
„Devojke će četiri sata dnevno učiti slova, pevanje i krevetski ples“, rekla je damadža
damadži’ting Kevi. „Preostalih dvadeset časova su Enkidove.“
Ona klimnu glavom evnuhu, i Ašija dahnu. Šanva je grčevito steže. Sikva se rasplaka.
Ne obraćajući pažnju na njih, damadža se obrati evnuhu. „Načini od njih nešto valjano.“
Naj’damadži’ting Melan povela ih je kroz podzemlje dama’tinške palate. Govorilo se da
dama’ting mogu magijom hora izviđati svaku ranu, ali ženina ruka i podlaktica bile su u
strahotnim ožiljcima, izobličene u zastrašujuću kandžu pomalo nalik na alagajske, kakve je Ašija
viđala na slikama.
Sikva je još plakala. Šanva ju je grlila, očiju takođe mokrih od suza.
Ti si primer svakoj drugoj mladoj ženi u plemenu, rekao joj je otac jednom. I stoga ću
prema tebi biti stroži nego prema svako; drugoj, kako nam ne bi posramila porodicu.
I tako je Ašija naučila da krije strah i odagnava suze. Bila je preplašena koliko i rođake,
ali je bila najstarija, i one su uvek sledile njen primer. Kada su ih doveli pred jedna vratanca,
ponosito se uspravila. Enkido stade leđima uza zid pored prolaza, a Melan ih uvede u veliku
popločanu prostoriju. Duž zidova su se nalazili ekseri s belim odorama i dugim trakama od bele
svile.
„Skinite odore“, reče Melan kada su se vrata zatvorila.
Njene rođake su dahnule i oklevale su, ali Ašija je znala da je glupavo - i beskorisno -
prepirati se s jednom Everamovom nevestom. Nimalo narušenog dostojanstva, ona skide
kapuljaču i svuče preko glave odoru od fine crne svile. Ispod nje, široka svilena traka oko grudi
držala joj je spljoštene začetke ženskih oblina. I bido joj je bio od fine crne svile, zamotan u vidu
labave, jednostavne petlje radi lakoće i udobnosti.
„Sve“, reče Melan. Oči joj na tren odlutaše prema Šanvi i Sikvi, koje su još oklevale, i
ošinu ih glasom kao šibom. „Odmah!“
Časak kasnije, sve tri devojke stajale su gole; onda ih je odvela na drugu stranu prostorije,
do kupatila - velike, prirodne pećine obasjane svetlećim simbolima u steni, visoko gore. Duboko
pod vodom, pod je bio od mermernih ploča. Zahvaljujući kitnjastim vodoskocima, voda je
strujala, a vazduh je bio vruć i pun pare. U poređenju sa ovim, čak su i Kadživina kupatila
delovala bedno.
U vodi je bilo na desetine devojčica, od dece pa do gotovo odraslih žena. Sve su stajale i
prale se u kamenom bazenu ili se izležavale na klizavim kamenim stepenicama na rubovima,
brijale se i sekle nokte. Kao jedna, digoše glave i pogledaše u nove devojčice.
Za Ašiju i ostale kupanje zajedno s drugim devojčicama nije bilo ništa novo, ali ova
kupatila stravično su se razlikovala od onih u ženskom krilu palate njenog oca - ovde je svaka
devojka bila obrijana na ćelavo.
Ašija diže ruku i dodirnu se po bujnoj, nauljenoj kosi koju je celog života gajila s nadom
da će se dopasti budućem mužu.
Melan joj presrete pogled. „Mala, samo pipaj i uživaj. To ti je poslednje za neko vreme.“
Njena rođaka dahnu, a Šanva diže ruke da zaštiti glavu.
Ašija se prisili da pusti kosu, spusti ruke uz bokove, i udahnu da se primiri. „To je samo
kosa. Porašće opet.“ Krajičkom oka posmatrala je rođake kako se i same smiruju.
„Amanva!“, pozva Melan, i napred priđe devojčica Sikvinih godina. Bila je premlada za
ženske obline, ali oči i lice mnogo su joj ličili na damadžine.
Ašiju preplavi olakšanje. Sveta Amanva bila im je rođaka, prvorođena ćerka Izbavitelja i
damadže. Ranije su bile bliske kao Asom i Asukadži.
„Rođako!“, pozdravi je Ašija srdačno i pruži ruke. Godinama se nije igrala sa Amanvom,
ali nije bilo važno. Ona im je rod, i pomoći će im na ovom čudnom, nepoznatom mestu.
Amanva se nije obazirala na Ašiju i odbijala je da je pogleda u oči. Bila je koju godinu
dana mlađa i nekoliko centimetara niža, ali po držanju je bilo jasno kako smatra da je Ašija sada
na nižem položaju od nje. Gipko i otmeno je zaobišla devojke, stala pred Melan i, smelo za jednu
zaručnicu, pogledala naj’damadži’ting u oči.
„Došle da uče krevetski ples?“, podrugljivo se osmehnu ona. Bilo je uobičajeno da se
mlade žene, uglavnom iz siromašnih porodica, dovode u palatu na časove krevetskog plesa pre
nego što ih prodaju u veliki harem. Neke bi se vratile očevima kao udavače za koje bi mogli da
dobiju čitavo bogatstvo.
Melan klimnu glavom. „Po sat vremena dnevno. I sat pevanja. I još sat pisanja, i četvrti
sat za kupanje.“
„A ostalih dvadeset?“ upita Amanva. „Ne misliš valjda da će im podariti pristup u Odaju
senki.“ Na ovo ime Ašiji se naježi koža; uprkos vrućem vazduhu, s mukom se trudila da ne
uzdrhti.
Ipak, Melan zavrte glavom. „Preostalih dvadeset će učiti šarasak. Dodelili su ih Enkidu.“
Još neke devojke usisaše vazduh, a čak i sa Amanvinog lica nestade samozadovoljni izraz.
Ašija obuzda poriv da zareži. Ona je od Izbaviteljeve krvi. Enkido je tek polumuškarac.
Možda će morati da sluša njegova uputstva, ali Naj je odnela ako pomisli da je njegovo
vlasništvo.“
„Obrij ih i nauči ih da pletu bido“, reče Melan.
Amanva se pokloni. „Da, naj’damadži’ting.“
„Hvala ti, rođ...“, zausti Ašija, ali čim je Melan otišla, Amanva se okrenu od nje. Ona
pucnu prstima i pokaza na tri starije devojčice, koje istog časa priđoše Ašiji i ostalima i povedoše
ih u vodu.
Amanva se vratila grupi drugih devojčica i nastavila neobavezan razgovor, uopšte ne
obraćajući pažnju na Ašiju, Šanvu i Sikvu dok su im naj’dama’ting sekle divnu kosu i brijale im
glave. Ašija je zurila preda se, i na silu se trudila da ne žali za gubitkom teških kovrdža koje su
padale oko nje.
Potom su se naj’dama’ting bacile na nju naoružane sapunom i britvom. Ašija se ukočila
kada joj je devojka nasapunjala teme i stručno se latila sečiva.
Kad su završile, vratila se Amanva. Uporno im je zurila iznad glave, nijednu ne gledajući
u oči. „Obrišite se.“ Ona pokaza na gomilu besprekorno belih, sveže složenih krpa. „Onda za
mnom.“
Opet se okrenu na drugu stranu, a Ašija i ostale se obrisaše i pođoše za oholom rođakom
nazad u prostoriju za odevanje. Iza njih su kaskale iste one tri devojčice koje su ih šišale.
Amanva je prošla mnoga klupka bele svile za bido i došla do lakirane kutije na drugom
kraju odaje. „Niste dama’ting.“ Ona im, svakoj ponaosob, dobaci po svežanj crne svile iz kutije.
„Nedostojne ste da nosite belo.“
„Nedostojne“, ponoviše im starije devojčice poput odjeka iza leđa. Ašija na to proguta
knedlu. Bile one zaručnice ili ne, od Izbaviteljeve su loze, nisu neke tamo obične dal’ting.
Kada su izašle iz kupatila odevene u tanke crne šalove i odore preko bidoa, Enkido ih je
čekao. Šanva i Sikva prestale su da plaču, ali još su se, pogleda prikovanih za pod, grčevito držale
jedna za drugu.
Ašija smelo diže glavu i pogleda evnuha u oči. Bila je od Izbaviteljeve krvi. Otac bi ovom
muškarcu odsekao ne samo kitu nego i nešto gore, usudi li se i da je takne. Neće se plašiti.
Neće.
Evnuh se nije obazirao na nju. Umesto toga je piljio u Sikvu, koja je drhtala kao zec pred
vukom. On načini oštru kretnju, kao da je tera. Sikva je samo zurila bez razumevanja, a onda se
opet rasplakala.
Enkido oštro uperi prst Sikvi u lice, na šta devojka dahnu i uspravi se. Oči, razrogačene
od straha, ukrstile joj se dok je gledala u prst.
Enkido opet načini pokret kao da je tera. Kao da joj je njegov prst u vazduhu bio jedini
oslonac, Sikva se opet povi, i zajeca jače. Ovo je bilo previše za Šanvu; njih dve grčevito se
uhvatiše jedna za drugu i uzdrhtaše.
„Ne razume šta hoćeš!“, povika Ašija. Nije znala je li evnuh gluv, pored toga što je nem;
nije ni pogledao u nju.
Umesto toga Enkidova ruka sunu napred i ošamari Sikvu tako jako da joj glava lupi o
Šanvinu, i obe snažno naleteše na zid.
Pre nego što je shvatila šta radi, Ašija se ispreči između evnuha i devojčica. „Kako se
usuđuješ?!“, zavika. „Mi smo kadžijske princeze, Izbavitelj ev rod rođeni, nismo ti mi kamile na
bazaru! Šar’Dama Ka će narediti da ti se odseče ruka.“
Enkido je osmotri načas. Onda kao da samo malčice mrdnu šakom, i ona polete unazad s
nekakvim neobičnim peckanjem u vilici. Više je čula nego što je osetila kako se odbija o kameni
zid. Kada je tresnula o pod, zazvoni joj u ušima, i znala je da će uskoro zatim uslediti bol.
Ipak, bila je potrebna Šanvi i Sikvi. Ona se podupre rukama i upe se da se pridigne.
Najstarija je. Dužnost joj je da...
Vid joj se zamuti po ivicama, pa se zacrne.
Kad se probudila, Enkido, Šanva i Sikva su bili u istom položaju. Činilo se da je prošao
samo tren, ali obraz ulepljen od skorene krvi pričao je drugu priču. Devojčice su prestale da plaču
i stajale su pravih leđa. Posmatrale su je prestravljenim očima.
Ašija se s mukom pridiže na kolena, pa drhtavo ustade. Lice joj je pulsiralo; toliko bola u
životu ne beše osetila. Umesto da se prestravi, razljutila se. Možda sme da ih bije, ali ovaj
polumuškarac neće se usuditi da ih ubije. Samo bi da ih zastraši.
Ona se ukopa i skupi hrabrosti da se još jednom zapilji u Enkida. Neće se dati lako
zaplašiti.
No Enkido ničim nije pokazao da ju je primetio; naprosto se okrenuo na drugu stranu i
zaputio se hodnikom, mahnuvši im rukom da pođu za njim.
Bez reći, devojčice su ga pratile.
Enkido je stajao pred trima uplašenim devojčicama u velikoj kružnoj odaji osvetljenoj
samo prigušenim sjajem simbola. Kao i u ostatku podzemlja palate, pod i zidovi bili su od
kamena sa uklesanim simbolima, i potpuno uglačani od korišćenja već pokolenjima. Čini na podu
bile su poredane u koncentričnim krugovima, kao meta za gađanje.
Izuzev mnoštva oružja pokačenog po zidovima nije bilo nameštaja ni ukrasa. Koplja i
štitovi, lukovi i strele, alagai-hvatači i kratki noževi za borbu prsa u prsa, sečiva za gađanje i
palice, lanci s tegovima i drugo oružje kom Ašija ni imena nije znala.
Naterao ih je da opet skinu odore i okače ih na kuke kraj vrata, i sada su stajale samo u
upletenim bidoima.
I Enkido je na sebi imao samo bido. Beše to puka svilena tračica jer, naravno, nije imao
muškost koju bi skrivao. Mišićavo telo bilo mu je glatko izbrijano, prekriveno stotinama
istetoviranih linija i tačaka. Šare su se činile raspoređene bez ikakvog reda, ali Ašija je osećala u
njima neki smisao koji nikako nije uspevala da dokuči.
Sadržale su nekakvu zagonetku. Zagonetku zvanu Enkido. Ašiji je zagonetanje oduvek
išlo od ruke. Još kao male, devojčice su učile zagonetke kako bi kasnije zabavljale muževe.
Nemi Šaram stade u stav za šarasak. Devojčice su ga načas belo gledale, ali kada mu se
oči smrknuše, Ašija shvati šta on hoće, pa zauze istu pozu. Šarasak je za dal’ting bio zabranjen,
ali Ašiju i rođake su učili ne samo zagonetanju već i plesu. Ovo nije bilo mnogo drugačije.
„Podražavajte ga“, reče ona ostalima.
Šanva i Sikva poslušaše; Enkido je obigravao oko njih i pregledao ih. On snažno ščepa
Ašiju za ručni zglob, povuče joj ruku da je ispravi, i u isto vreme je grubo šutnu u noge ne bi li
napravila veći raskorak. Dugo nakon što ju je pustio i okrenuo se Šanvi, osećala je njegov stisak.
Od glasne pljuske po butini Šanva zakuka i poče da skakuće naokolo, a Enkido opet zauze
stav. Šanva nije bila blesava, i brzo nastavi da ga podražava. Ovog puta joj je bolje pošlo za
rukom, ali Enkido je potplete i ona pade na pod. Na ovo Sikva odskoči unazad, a čak i Ašija
naruši stav i okrenu se prema njima.
Enkido pokaza u nju, i na taj jednostavan pokret srce joj stade. Ašija se vrati u položaj, a
Sikva nastavi da uzmiče. Naposletku se pribila uza zid i davala je sve od sebe da utone u njega
kao duh.
Enkido ponovo zauze stav, a Šanva se hitro uskobelja na noge i uze da ga podražava.
Ovog puta stopala su joj bila ispravno postavljena, ali joj leđa nisu bila prava. Enkido je ščepa za
niti svilenog bidoa između namotaja oko obrijane glave i onih koje su je pokrivale dole. Jako
povuče, pritiskajući palcem Šanvinu kičmu. Ona bolno jauknu, ali dok joj je ispravljao leđa,
nikako se nije mogla odupreti.
Enkido je pusti i okrenu se prema Sikvi. Prestravljena, devojka je, razrogačenih i suznih
očiju, stajala pripijena uza zid, rukama prekrivajući nos i usta. Evnuh glatko i otmeno opet zauze
položaj.
„U stav, glupačo!“ obrecnu se Ašija kada devojčica nije poslušala. Ali Sikva je samo
odmahivala glavom, cmizdrila i trudila se da se uvuče dublje u neprobojni zid.
Enkido se kretao brže nego što je Ašiji bilo zamislivo. Kada je krenuo prema Sikvi, ova
pokuša da pobegne, ali oborio se na nju za tren oka, cimnuo je za ruku i njen pokušaj bekstva
preinačio u zamah i bacanje. S krikom se otumbala po podu sve do sredine sobe.
Za tren oka Enkido se obreo kraj nje i šutnuo je u stomak. Sikva pade na leđa i snažno
udari o zemlju. Krvavog lica, ona zastenja, i udovi joj se opustiše kao palmino lišće.
„Everama mu njegovog, ustaj!“, povika Ašija, ali Sikva nije htela - ili mogla - da posluša.
Enkido je opet šutnu. Pa opet. Jaukala je, ali evnuh nije obraćao pažnju; slobodno je mogla
plakati i pred kamenim kipom. Možda je zaista bio gluv.
Nije, kako se činilo, želeo da je osakati ili ubije, ali nije kod njega bilo ni trun samilosti
niti znaka da će se ovaj nasrtaj završiti ukoliko ona ne ustane i ne stane u stav. Posle svakog
udarca bi zastao, ali, obogaljena od straha, Sikva beše zabrazdila predaleko da bi razumela.
Udarci su samo pljuštali. Sikva je krvarila iz nosa, usta i iz posekotine na slepoočnici.
Jedno oko već joj je naticalo. Ašija je počinjala da misli kako će je Enkido možda stvarno ubiti.
Ona baci pogled ka Šanvi, ali druga devojka je ukočeno stajala i bespomoćno zurila u ovaj prizor.
Potpuno usredsređen na Sikvu, evnuh nije primetio da je Ašija napustila stav i tiho se
odšunjala do zida. Sveti zakon svakoj ženi zabranjuje da dodirne koplje, pa je izabrala kratku,
tešku batinu okovanu čelikom. Lepo joj je ležala u ruci. Baš kako treba.
Njen hitar i tih prilazak svedočio je o godinama plesanja; pažljivo je prišla Enkidu s leđa,
pazeći da je ne primeti. Kada se dovoljno približila, nije oklevala, već je zamahnula palicom tako
snažno da razbije evnuhu lobanju.
Činilo se da je Enkido nije primetio, ali u poslednjem trenutku se izvi i najmanjim prstom
je taknu po ručnom zglobu. Ašija jedva da je i osetila dodir lak poput pera, ali udarac joj promaši
Enkidovu glavu u širokom luku. On mirnim pogledom presrete njen, i Ašija je tad znala da ju je
čekao, izazivao je da vidi hoće li stati u odbranu rođake.
Zaboravljena, Sikva je ležala u vidu uzdrhtale gomile krvi i modrica.
Ubio bi je, pomisli Ašija, samo da vidi kakvog sam ja kova. Ona iskezi zube, izvi se
unazad, pa mu opet zamahnu ka glavi, ciljajući iz drugog ugla.
Bila je to finta, i pre nego što je Enkido stigao išta da preduzme, ona se zavrte i pokuša da
ga odalami po čašici kolena.
No nemi evnuh nije bio iznenađen, i opet joj je blagim dodirom znatno skrenuo udarac s
putanje. Iznova i iznova Ašija je zamahivala batinom na njega, ali Enkido je bez po muke odbijao
udarce. U njoj je narastao strah: šta li će biti kada on odluči da je lekcija gotova i uzvrati joj
udarac?
Časak kasnije je saznala; palcem i kažiprstom je uhvati za zglob leve ruke i uvrnu. Zahvat
je bio tanan i blag, ali što se Ašije tiče, ruka kao da joj je bila usađena u kamen - nije mogla ni da
je mrdne. Enkido je drugom obuhvati oko nadlaktice i jednim jedinim prstom je bočnu u rameni
zglob.
Istog časa Ašiji ruka utrnu i, kada je Enkido pusti, malaksalo joj pade uz bok. Šta je to
uradio? Nije osetila kad joj je stisak prstiju na palici popustio, ali čula je kako je zakloparala po
podu. Ona pogleda dole, snagom volje pokuša da savije prste, da podigne ruku, ali uzalud.
Proklinjala je ud što ju je izdao.
Enkido se baci na nju, i ona nagonski diže drugu ruku da se zaštiti. I nju je bocnuo
prstom, te joj i ona pade uz bok. Pokušala je da uzmakne, ali on napade ponovo. Samo lak dodir,
i noge su već odbijale da joj drže težinu tela. Ona se sruči na pod, a glava joj odskoči o kamen
kao jezičak zvona.
S mukom se prevrnula na leđa; dok je gledala Enkida kako joj se približava, pred očima
joj se vrtelo. Zadrža dah, rešena da ne zakuka kada završni udarac padne.
No Enkido čučnu pokraj nje i, dodirom blagim poput majčinskog, nežno joj obuhvati lice
šakama.
Prstima joj je napipao slepoočnice i jako pritisnuo. Bol je prevazilazio sve što je Ašija
ikada i mogla zamisliti, ali grizla se za usnu dok nije okusila krv, i odbijala je da mu pričini
zadovoljstvo i vrisne.
Prsti se stegnuše. Ašijino vidno polje se suzi, pa pocrne po rubovima. Časak kasnije, više
nije videla. Nekoliko trenutaka boje su se kovitlale, a onda i one iščeznuše, i ona ostade u tami.
Enkido je pusti i ustade, pa se zaputi prema njenim rođakama.
Nije znala koliko je malaksalo ležala i slušala njihovu kuknjavu. Ipak, onda su krici i
cviljenje utihnuli. Ašija se pitala da li se onesvestila ona ili one. Napregla je uši i začula blage
uzdahe, postojano disanje i tiho šuškanje.
Poput kakve peščane oluje, zlatan pokrov prekri joj vidno polje, i ona poče da razabira
nejasna obličja. Ma kako da ju je evnuh oslepeo, činilo se da nije trajno.
Probe radi, ona pokuša da stegne obamrle prste. Trzaj u ruci nije imao neki naročit
učinak, ali i dalje se to nije moglo ni porediti s prividnom smrti uda pre nekoliko minuta.
Ona vide nejasno obličje evnuha kako joj nekuda odnosi jednu rođaku. Druga je još ležala
u blizini. Šanva, shvati ona kad joj se vid izoštri. Evnuh se vratio, pa odneo i nju. U središtu sobe,
Ašija je ostala sama, da se trza i upinje da ovlada udovima koji su se lagano vraćali u život. Svaki
trzaj ličio je na samrtne muke, ali na to je ličila i njena bespomoćnost. A protiv toga će se boriti
do smrti.
Priđe joj evnuh - velika mrlja tame naspram zlatne pozadine. Osetila je kako joj stavlja
šake na gole grudi i zadržala dah.
Enkido snažno pritisnu, sabi joj grudi kako bi joj istisnuo vazduh. Kad je Ašija probala da
opet udahne, shvati da nije u stanju. Dugo ju je tako držao. Otimala se i bacakala, terala udove da
je slušaju, da ga udare.
Držao ju je i dalje, i naposletku Ašija više nije imala snage niti je bila u stanju da se čak i
ritne. Vid koji joj se pre toga lagano vraćao opet je počeo da tamni.
Nazad na spavanje, pomisli ona, gotovo sa olakšanjem.
No onda evnuh malčice popusti stisak. Ašija pokuša da udahne i zagrcnu se. Pluća još
nisu mogla sasvim da joj se rašire. Ipak, uspela je kratko da udahne. Nikad nije osetila tako
slastan dah, ali nije bio dovoljan, pa udahnu opet. I opet.
Našla je nekakav ritam u ovim kratkim udasima, i vid opet poče da joj se vraća, a udovi
da joj oživljavaju. Ipak, nije se bacakala, već se usredsredila isključivo na ove treperave udahe
koji život znače.
A onda je Enkido opet popustio stisak. Dopustio joj je da udahne dopola, i ona je to
prihvatila pohlepno, i opet našla ustaljen ritam da nadoknadi polovinu koja je nedostajala.
On opet podiže ruku i blago joj je položi na grudi. Ašija udahnu punim plućima; znala je
da je to dar. Nijedno uživanje u životu nije se moglo meriti sa savršenstvom tog jednog jedinog
daha.
Onda opet polako pritisnu. Ašija se potpuno opusti i pusti ga da joj istisne dah iz pluća.
Časak kasnije opet je digao ruku. Ašija je ponovo udahnula. Nekoliko minuta ga je puštala da joj
upravlja disanjem. Posle onako žestoke borbe za dah, ovo je bio pravi-pravcati odmor - Enkido je
disao umesto nje.
Činilo joj se da će zaspati od spokoja. No on skloni ruku i poče da joj masira slepoočnice
- upravo ono mesto na kom je izazvao onako strašne bolove.
Ašiji se vid sada vraćao sve brže i brže, a izmaglica pred njom uobličila se u evnuhovu
mišićavu priliku. Ašija nikad ranije ne beše videla muškarca bez odore i trebalo je da obori oči -
znala je to - ali tetovaže na njegovom telu opet joj privukoše pažnju. Zagonetka zvana Enkido.
Sa slepoočnice evnuhovi vešti prsti pređoše joj na još utrnulu ruku. Dok je radio, osećala
je nekakvo peckanje, ali ne i njegov dodir na koži. No onda se Ašija trže na bolan ubod.
Munjevito se osvrnu i vide Enkida kako joj masira malecnu modricu na ramenu. Gotovo savršen
ljubičast krug na koži gde ju je udario vrškom prsta.
Bol brzo uminu, proširi se i preraste u blaže trnce; Ašijin ud potpuno se vratio u život.
On se malčice okrenu, i Ašija evnuhu na ramenu opazi tetovažu gotovo istovetnu kao
njena modrica.
Imao ih je i na slepoočnicama, tačno tamo gde je stisnuo Ašiju. Preletela je pogledom po
njegovom telu, prateći linije koje su spajale tačke. Bilo je mnogo ukrštanja, nekih manjih, a nekih
većih. Enkido joj je potom prešao na modricu na krstima. Ona se izvi kako bi bolje videla, ali već
beše primetila parnjak na Enkidovim leđima.
Još pre nego što se evnuh prebacio na noge, znala je da će i njih podići trnci.
Podučava me, shvati ona. Same linije na njegovom telu su sveto pismo.
Ona pogleda naviše, u Enkida; dok joj je masirao povredu, lice mu je bilo gotovo
dobrodušno. Ona pruži ruku i sa oklevanjem mu dodirnu tačku ukrštanja na leđima. „Sad
shvatam. Razumela sam, i reći ću ostalima... učitelju.“
Enkido se nagnu ka njoj. Načas je mislila da joj se pričinjava. Ali ne. Ostao je tako
predugo.
Enkido joj se poklonio, kao učitelj učenici, a onda je uzeo u naručje, i nežno kao bebu
odneo je na toplu gomilu gde su joj spavale rođake. Tu ju je položio, blago joj vršcima prstiju
prešao preko kapaka, i zatvorio ih umesto nje.
Ašija se nije opirala; zaštitnički je zagrlila rođake i pala u dubok san.
Trgoše se iz sna. Enkido je možda bio nem, ali svejedno je umeo da izmami riku iz
uglačanog ovnujskog roga prislonjenog na usne. Činilo se da se i sami zidovi tresu. Devojčice
zavrištaše i zapušiše uši, ali dok se nisu našle na nogama, buka nije prestala. Ašija nije imala
predstavu koje je doba, ali mora da su spavale satima. Osećala se odmorno, premda još bolno.
Evnuh vrati rog na zid i pruži svakoj po peškir, pa ih ćutke iz vežbaonice povede do
kupatila. Išle su jedna iza druge, ali Ašija se krišom osvrtala prema rođakama. Šanvino lice bilo
je ukočeno, zadubljeno u misli. Sikva je hramala, i oštro je usisavala vazduh dok su silazile niz
stepenice.
Kao i pre, kada su ušle u odaju za presvlačenje, Enkido je ostao ispred. Dok su rasplitale
bidoe, čule su žubor fontana, ali inače je vladala tišina. I zaista, zatekle su kupatila pusta.
Šanva i Sikva bojažljivo se osvrnuše; u ogromnoj odaji osećale su se sićušno. Ašija
pljesnu rukama da im privuče pažnju. „Naj’dama’ting Melan kaže da imamo po sat dnevno u
kupatilima. Dajte da ga ne traćimo.“ Ona zagaca u vodu i povede ih ka najvećem, središnjem
vodoskoku. U podnožju su se nalazile klupe od glatkog kamena, gde su kupači mogli da leže i
prepuštaju se toplom strujanju vode.
Kada leže u vodu koja se pušila, Sikva zastenja. „De, de, sestro“, reče Ašija, pa priđe da
joj pogleda modricu na butini i uze blago da je masira, kao Enkido njoj. „Masnica nije velika.
Utopi bol u toploj vodi i brzo će se zaceliti.“
„Biće ih još“, reče Šanva, jednolično i beživotno. „On nikad neće stati.“ Sikva se strese, i
uprkos toplom vazduhu koža joj se naježi.
„Hoće“, kaza Ašija, „kad rešimo zagonetku.“
„Zagonetku?“, zapita Šanva.
Ašija im pokaza modricu na ramenu. Šanva je imala istu, baš kao i Sikva. „Na učiteljevoj
koži baš to mesto je označeno. Kad tu udariš, ruka na neko vreme obamre.“
Sikva se opet rasplaka.
„Ali šta to znači?“, zapita Šanva.
„To je dama’tinška tajna“, kaza Ašija. „Treba da naučimo šarasak, kaže Melan.
Zagonetka zvana Enkido deo je toga - u to sam sigurna.“
„Što su nam onda dale učitelja koji ne može da govori?“ oštro upita Sikva. „Koji... koji...“
Ona se opet rasplaka.
Ašija je stisnu za butinu da je uteši. „Ne boj se, rođako. Možda se to prosto tako radi.
Braća nam se sva vraćaju iz šaraja u modricama od šaraska. Zašto bi s nama bilo drugačije?“
„Zato što nismo dečaci!“, viknu Šanva.
Upravo tada vrata se otvoriše i tri devojčice se ukočiše. Uđe grupa zaručnica sa Amanvom
na čelu.
„Možda i nismo“, reče Ašija i druge devojčice pogledaše nazad u nju. „Ali smo od
Izbaviteljeve krvi, i nema toga što dečaci iz naroda mogu da izdrže, a mi ne.“
„Koristite naš vodoskok“, doviknu im Amanva dok je, zajedno sa ostalima, prilazila
krupnim koracima. Ona pokaza na mali vodoskok na drugoj strani bazena. „Crni bidoi se peru
eno tamo.“
Kao izdresirane ptice, ostale naj’dama’ting na to se kreštavo nasmejaše. Amanva je imala
samo jedanaest godina, ali devojčice po nekoliko godina starije od nje, od kojih će neke i same
uskoro primiti veo, potčinjavale su joj se, željne da joj se umile.
Sikvina noga se ukočila; Ašija je osećala da je i Šanva spremna da šmugne kao zec.
„Sestrice, ne obraćajte pažnju na ovo brbljanje“, reče Ašija. „Ali dođite.“ Ona ih uhvati za
ruke, blago ih povuče na noge i povede ih odatle, mrko gledajući Amanvu. „Manji vodoskok i
smeh devojaka mala su cena za naših sat vremena spokoja.“