A. G. RIDDLE GEN S ATLANTIDE PROLOG Istraživački brod »Icefall« Atlantski ocean 140 km od obale Antarktike Karl Selig oslonio se na brodsku ogradu i gledao golemi ledenjak kroz dvogled. Još se jedan komad odlomio i urušio, otkrivši još više dugog crnog objekta. Izgledao je gotovo kao... podmornica. Ali to nije mogla biti istina.
»Hej, Steve, dođi vidi ovo.« Steve Cooper, Karlov prijatelj s fakulteta, odvezao je konop plutače i pridružio se Karlu na drugoj strani broda. Uzeo mu je dvogled, kratko proučio prizor, i onda zastao. »Opa. Što je to? Podmornica?« »Možda.« »A što je to ispod nje? Karl je zgrabio dvogled. »Ispod nje...« Skrenuo je pogled na područje ispod podmornice. Tamo je bilo nešto drugo. Podmornica, ako je to uopće bila podmornica, stršila je iz drugog metalnog objekta, ali ovaj je bio siv i mnogo veći. Za razliku od podmornice, sivi objekt nije odbijao zrake svjetlosti; više je nalikovao na valove, na onu sumaglicu tik iznad obzora nad toplom autocestom ili pustinjskim prostranstvom. Ali nije bio topao, ili barem nije topio led oko sebe. Tik iznad te nedefinirane strukture, Karl je ugledao djeliće natpisa na podmornici: U-977 i Kriegsmarine. Nacistička podmornica. Koja strši iz nečega. Karl je objesio dvogled o bok. »Probudi Naomi i pripremi čamac za isplovljavanje. Idemo ovo istražiti.« Steve je odjurio u potpalublje, i Karl ga je čuo kako budi Naomi u jednoj od dvije kabine njihova malog broda. Karlov korporacijski sponzor inzistirao je da povedu Naomi sa sobom. Karl je na sastanku kimao glavom i nadao se da im neće biti smetnja. Nije se razočarao. Kad su prije pet tjedana isplovili iz Cape Towna u Južnoafričkoj Republici, Naomi je sa sobom ponijela dva kompleta odjeće, tri ljubavna romana i dovoljno votke da ubije cijelu vojsku Rusa. Otada jedva da su je vidjeli. Zacijelo joj je strašno dosadno ovdje, pomislio je Karl. Za njega je, pak, ovo bila prilika kakva se pruža jednom u životu. Karl je podigao dvogled i opet pogledao golemi komad leda koji se odlomio od Antarktike prije gotovo mjesec dana. Usprkos činjenici da je skoro devedeset posto površine ledenjaka skriveno pod vodom, vidljiva površina mu je svejedno bila 121 km2, odnosno 1,5 puta veća od Manhattana. Teza Karlova doktorskog rada bila je utjecaj topljenja
novoodvojenih ledenjaka na globalne morske struje. Kroz protekla četiri tjedna, on i Steve oko ledenjaka su postavili tehnološki napredno opremljene plutače koje su mjerile temperaturu i ravnotežu između slane i slatke vode, te su povremeno sonarima pratili ledenjak koji je neprestano mijenjao oblik. Cilj je bio doznati više o tome kako se ledenjaci tope nakon što se odvoje od Antarktike. Ondje se nalazilo devedeset posto svjetskog leda, i kad se taj led otopi u idućih nekoliko stoljeća, svijet će se dramatično promijeniti. Nadao se da će njegovo istraživanje razjasniti točno kako. Karl je nazvao Stevea čim je doznao da je dobio sredstva. »Moraš doći sa mnom - ne, vjeruj mi.« Steve je nevoljko pristao i, na Karlovo zadovoljstvo, njegov je stari prijatelj živnuo na ekspediciji, dok su danima provodili mjerenja, a noćima raspravljali o preliminarnim rezultatima. Prije putovanja, Steveova je akademska karijera bila troma poput ledenjaka koji su pratili: plutao je od jedne do druge teme doktorskog rada. Karl i njihovi drugi prijatelji pitali su se hoće li u potpunosti odustati od doktorskog studija. Njihova istraživanja bila su intrigantna, no sad su pronašli nešto novo, nešto posve iznimno. Osvojit će naslovnice. Ali što će na njima pisati? »Nacistička podmornica pronađena na Antarktici«? Nije bilo nezamislivo. Karl je znao da su Nacisti bili opsjednuti Antarktikom. Slali su ekspedicije tamo 1938. i 1939. te su na dijelu tog kontinenta čak uspostavili novu njemačku provinciju Neuschwabenland. Nekoliko nacističkih podmornica nestalo je za vrijeme Drugog svjetskog rata, a nije se znalo jesu li potopljene. Teoretičari zavjera tvrdili su da je jedna nacistička podmornica isplovila iz njemačke netom prije pada Trećeg Reicha, zajedno s dužnosnicima najvišeg ranga i kompletnim njihovim blagom, uključujući i neprocjenjivo vrijedne artefakte koje su opljačkali te strogo čuvanu tehnologiju. Negdje u Karlovoj podsvijesti, pojavila se nova misao: novčana nagrada. Ako na podmornici pronađu nacističko blago, novčana nagrada mogla bi biti golema. Nikad se više ne bi trebao brinuti za financiranje istraživanja. Prvi je izazov bio pristati brodom uz ledenjak. More je bilo nemirno
i trebala su im tri pokušaja, ali naposljetku su se uspjeli privezati nekoliko kilometara od podmornice i neobične strukture ispod nje. Karl i Steve odjenuli su toplu odjeću i uzeli planinarski pribor. Karl je dao Naomi neke osnovne upute, koje su se svodile na »ne diraj ništa«, a zatim su se spustili na ledenu ploču ispod broda i krenuli. Idućih četrdeset i pet minuta nijedan od njih nije progovorio ni riječi dok su se teškim koracima penjali golom planinom leda. Led je bio čvršći prema unutrašnjosti te su morali usporiti, više zbog Stevea nego zbog Karla. »Moramo požuriti, Steve.« Steve se potrudio dostići ga. »Oprosti. Zbog mjesec dana boravka na brodu ispao sam iz forme.« Karl je uputio pogled prema suncu. Kad ono zađe, temperatura će smjesta pasti i vjerojatno će obojica umrijeti od smrzavanja. Dani su ovdje bili dugi. Sunce je izlazilo u 14.30 i zalazilo iza 22 h, ali imali su samo još nekoliko sati. Karl je još malo ubrzao. Iza sebe čuo je kako Steve stupa u svojim krpljama što je brže mogao, očajnički se trudeći da ga sustigne. Čudni su zvuci odzvanjali s ledenih visina: prvo duboko zujanje, zatim brzo kucanje, kao da tisuću djetlića napada led. Karl je zastao i osluhnuo. Okrenuo se prema Steveu, i oči su im se susrele baš kad se paukova mreža sitnih pukotina prostrla ledom pod Steveovim nogama. Steve je užasnuto pogledao dolje, a zatim potrčao što je brže mogao prema Karlu i neoštećenom dijelu leda. Karlu je taj prizor bio nestvaran, kao da je gledao usporenu snimku. Osjetio je da trči prema prijatelju i baca mu uže s remena. Steve je uhvatio uže djelić sekunde prije negoli je glasan prasak ispunio zrak, a led ispod njega se urušio, stvorivši golemi ponor. Uže se istog trena zategnulo i oborilo Karla na tlo, bacivši ga silovito na trbuh. Steve ga je vukao za sobom niz ledenu klisuru. Karl se užurbano trudio osoviti na noge, ali uže ga je prejako povlačilo. Opustio je ruke i uže je prokliznulo kroz njih, što ga je usporilo. Ukopao je noge pred sobom, pa su se dereze na njegovim potplatima zarile u led, a ledene krhotine zasule su mu lice dok se zaustavljao. Čvrsto je stisnuo uže i snažno ga povukao uz rub klisure, stvarajući čudan vibrirajući zvuk, gotovo poput duboke violine. »Steve! Drži se! Izvući ću te...«
»Nemoj!« povikao je Steve. »Molim? Jesi li poludio...« »Nešto je ovdje dolje. Spusti me, polako.« Kad je zastao na tren da razmisli. »Što vidiš?« »Izgleda kao tunel ili pećina. Od sivog je metala. Mutno je.« »U redu, pričekaj. Otpustit ću malo užeta.« Karl je otpustio tri metra užeta i, kad mu se Steve nije javio, još tri. »Stani«, rekao je Steve. Karl je osjetio potezanje užeta. Je li se Steve to njihao? Uže se opet opustilo. »Ušao sam«, rekao je Steve. »Što je tamo?« »Nisam siguran.« Steveov glas je bio prigušen. Karl je dopuzao do ruba leda i pogledao unutra. Steve je provirio glavom iz velikog otvora u pećini. »Mislim da je ovo nekakva katedrala. Golema je. Na zidovima su natpisi. Simboli - kakve nikad nisam vidio. Idem ih proučiti.« »Steve, nemoj...« Steve je opet nestao. Prošlo je nekoliko minuta. Je li to bila još jedna manja vibracija? Karl je pozorno osluškivao. Nije ju mogao čuti, ali ju je osjećao. Led je pulsirao sve brže. Ustao je i odmaknuo se korak od ruba. Led iza njega zapucketao je, a zatim su pukotine nastale posvuda - i brzo se širile. Zatrčao se punom brzinom prema procijepu. Skočio je - i zamalo dosegnuo drugu stranu, ali nije bilo dovoljno. Rukom je zgrabio ledeni rub i visio na njemu jednu dugu sekundu. Vibracije u ledu postajale su sve žešće sa svakom novom sekundom. Karl je gledao kako se led oko njega razdvaja i urušava, a onda se krhotina za koju se držao odlomila i pao je u bezdan. Naomi je s broda gledala kako sunce zalazi iza ledenjaka. Uzela je satelitski telefon i nazvala broj koji joj je njezin kontakt dao. »Rekli ste da Vas nazovem ako nađemo štogod zanimljivo.« »Ništa ne govori. Ostani na liniji. Naći ćemo tvoju lokaciju kroz dvije minute. Mi ćemo doći do tebe.« Odložila je telefon na pult, vratila se do štednjaka i nastavila miješati lonac graha.
Muškarac s druge strane telefonske linije podigao je pogled kad su mu koordinate GPS-a zabljesnule na ekranu. Kopirao je lokaciju i pretražio bazu podataka nadzornih satelita, tražeći snimku uživo. Jedan rezultat. Pustio je snimku i usmjerio kameru prema središtu ledenjaka i crnim točkama. Zumirao je nekoliko puta i, kad se slika izoštrila, ispustio je šalicu kave na pod, izletio iz svojeg ureda i otrčao niz hodnik do direktorovog ureda. Upao je u sobu, prekinuvši sijedog muškarca koji je stajao i govorio s obje ruke u zraku. »Pronašli smo ga.«
PRVI DIO JAKARTA U PLAMENU PRVO POGLAVLJE Centar za istraživanje autizma (Autism Research Center, ARC) Jakarta, Indonezija Sada Doktorica Kate Warner probudila se uz stravičan osjećaj: netko je bio u njezinoj sobi. Pokušala je otvoriti oči, ali nije mogla. Osjećala se omamljeno, kao da ju je netko nadrogirao. Zrak je bio zagušljiv, kao u podzemlju. Lagano se okrenula i bol joj je sijevnuo tijelom. Ležaj pod njom bio je tvrd — neki kauč, možda; svakako nije bila u svojem krevetu, u apartmanu na devetnaestom katu u centru Jakarte. Gdje sam to? Čula je tihe korake, poput zvuka tenisica na sagu. »Kate«, šapnuo je muški glas, kao da provjerava je li budna. Kate je uspjela djelomično otvoriti oči. Iznad nje, slabašne zrake sunca probijale su se kroz metalne rolete koje su prekrivale niske i široke prozore. Stroboskopsko svjetlo postavljeno u kutu svakih je nekoliko sekundi zabljesnulo sobu, poput bljeskalice na fotoaparatu koji neprekidno snima. Duboko je udahnula i brzo sjela, te po prvi put ugledala tog
muškarca. Ustuknuo je i iz ruku ispustio predmet koji je zazvečao i prolio smeđu tekućinu po podu. Bio je to Ben Adelson, njezin laboratorijski tehničar. »Isuse, Kate. Oprosti. Mislio sam... ako si budna, možda bi željela malo kave.« Sagnuo se kako bi pokupio komade razbijene šalice za kavu, i kad ju je uspio pobliže pogledati, rekao je: »Bez uvrede, Kate, ali izgledaš grozno.« Zagledao se u nju na trenutak. »Molim te, reci mi što se događa?« Kate je protrljala oči, misli su joj se na trenutak malo razbistrile i shvatila je gdje se nalazi. Proteklih pet dana i noći bez prestanka je radila u laboratoriju, otkad je dobila poziv od sponzora svojeg istraživanja: želimo rezultate odmah, bilo kakve rezultate, inače ukidamo financiranje. Nije bio trenutak za izlike. Nije to rekla zaposlenicima na projektu istraživanja autizma. Nije bilo razloga da ih zabrinjava. Ili će dobiti rezultate i nastavljaju s radom, ili neće i svi mogu kući. Kava zvuči dobro, Ben. Hvala ti.« Muškarac je izašao iz kombija i navukao crnu masku preko lica. »Kad uđemo — koristi nož. Pucnjava bi privukla pozornost.« Njegova pomoćnica kimnula je glavom i također navukla masku preko lica. Muškarac je rukom pokazao prema vratima, ali onda je zastao. »Jesi li sigurna da je alarm isključen?« »Da. Zapravo, presjekla sam vanjsku žicu... vjerojatno će se uključiti unutra.« »Molim?« Odmahnuo je glavom. »Isuse, možda upravo sad prijavljuju kvar. Požurimo se.« Otvorio je vrata i pojurio unutra. Iznad vrata nalazio se znak: Centar za istraživanje autizma Ulaz za zaposlenike Ben se vratio s novom šalicom kave i Kate mu je zahvalila. Zavalio se u stolac preko puta njezinog stola. »Ubit ćeš se od posla. Znam da si posljednje četiri noći prespavala ovdje. I sva ta tajnovitost, svima si zabranila pristup laboratoriju, odbijaš dijeliti bilješke, ne želiš razgovarati o projektu ARC-247.
Nisam ja jedini zabrinut.« Kate je otpila gutljaj kave. Nije bilo lako provoditi klinička testiranja u Jakarti, ali rad na otoku Javi imao je svoje svijetle točke. Kava je bila jedna od njih. Nije mogla reći Benu što je radila u laboratoriju, bar ne još neko vrijeme. Možda od svega toga ne bude ništa, a vjerojatno će ionako svi izgubiti posao. Kad bi njega uvukla u ovo, samo bi postao suučesnik u mogućem zločinu. Kate je kimnula glavom prema bljeskalici u kutu sobe. »Što predstavlja onaj stroboskop?« Ben je bacio pogled preko ramena. »Nisam siguran. Neki alarm, mislim...« »Protupožarni?« »Ne. Obišao sam laboratorij kad sam došao, nema požara. Namjeravao sam obaviti temeljitu inspekciju, a onda sam primijetio da su ti vrata otvorena.« Ben je posegnuo u jednu od desetak kartonskih kutija koje su ispunjavale Katein ured. Pregledao je nekoliko uokvirenih diploma. »Zašto ih ne objesiš?« »Ne vidim svrhu.« Izlaganje diploma nije bilo u Kateinu stilu, a čak i da jest, koga bi time impresionirala? Kate je bila jedina znanstvenica i liječnica na projektu, a svi su drugi istraživači znali njezin životopis. Nisu primali posjetitelje, a jedini ljudi izvana koji su vidjeli njezin ured — dvadesetak zaposlenika koji su se brinuli za autističnu djecu u njihovom istraživanju. Zaposlenici bi vjerojatno mislili da su Stanford i Johns Hopkins možda davno preminuli rođaci, i da su diplome možda njihovi rodni listovi. »Ja bih medicinsku diplomu s Johns Hopkinsa, da je imam, svakako objesio na zid.« Ben je pažljivo vratio diplomu u kutiju i nastavio kopati po njoj. Kate je ispila zadnji gutljaj kave. »Da?« Podignula je šalicu. »Mijenjam je za još jednu šalicu kave.« »Znači li to da ja sad tebi mogu naređivati?« »Nemoj se zanositi«, rekla je Kate dok je Ben izlazio iz sobe. Ustala je i podigla rolete otvorivši si tako pogled na žičanu ogradu oko njihove zgrade i na užurbane ulice Jakarte iza nje. Jutarnji promet bio
je u punom zamahu. Autobusi i auti puzali su ulicama, dok su motori vrludali uskim prostorima između njih. Biciklisti i pješaci ispunjavali su svaki pedalj pločnika. A ona je mislila da je promet u San Franciscu užasan! Nije u pitanju bio samo promet; Jakarta joj se i dalje doimala stranom. Nije bila njezin dom. Možda nikad neće ni postati. Prije četiri godine, Kate bi se preselila bilo kamo u svijetu, samo da ne bude u San Franciscu. Martin Grey, njezin poočim, rekao joj je: »Jakarta bi bila sjajno mjesto za nastavak tvojeg istraživanja... i za novi početak.« Spomenuo je i nešto o tome da vrijeme liječi sve rane. Ali sad joj je ponestajalo vremena. Okrenula se nazad prema radnom stolu i počela pospremati fotografije koje je Ben izvadio. Zastala je na izblijedjeloj slici velike plesne dvorane s parketom na podu. Kako se ovo našlo među njezinim poslovnim stvarima? Bila je to jedina fotografija njezinog djetinjeg doma u Zapadnom Berlinu, kod ulice Tiergartenstrasse. Kate se jedva sjećala te goleme trokatnice. U njezinom sjećanju ona je bila više poput ambasade ili imanja iz nekog drugog vremena. Dvorac. Prazni dvorac. Kateina majka preminula je pri porodu, a iako joj je otac bio pun ljubavi, rijetko je bio kod kuće. Kate ga je pokušala zamisliti, ali nije mogla. Imala je samo mutno sjećanje hladnog dana u prosincu, kad ju je poveo u šetnju. Sjećala se koliko je sitna njezina ruka bila u njegovoj, te kako se osjećala posve sigurno. Prošetali su niz cijeli Tiergartenstrasse, sve do Berlinskog zida. Bio je to tmuran prizor: obitelji su ostavljale vijence i slike, molile se i nadale da će Zid pasti i da će se njihovi voljeni vratiti. Druga sjećanja bila su bljeskovi njegovih odlazaka i povrataka, uvijek s nekom sitnicom koju bi joj donio iz nekog udaljenog mjesta. Osoblje se trudilo nadomjestiti ga najbolje što su mogli. Bili su uslužni, ali pomalo hladni. Kako se ono zvala spremačica? Ili privatna učiteljica koja je živjela s njom i ostalom poslugom na najvišem katu? Ona je Kate naučila njemački. I danas je znala njemački, ali nije se mogla sjetiti njezinog imena. Gotovo jedino jasno sjećanje na prvih šest godina njezinog života bila je ona noć kad je Martin ušao u plesnu dvoranu, ugasio glazbu i rekao joj da se njezin otac više nikad neće vratiti — i da će od tada živjeti s njim. Željela je izbrisati to sjećanje i jednako bi tako željela zaboraviti
trinaest godina koje su uslijedile nakon toga. Preselila se u Ameriku s Martinom, ali razni gradovi su se stopili u jedan te isti život: on je skakao od jedne ekspedicije do druge, dok je ona selila iz jednog internata u drugi. Ni u jednom se nije osjećala kao kod kuće. Njezin laboratorij bio je najbliže što je ikad imala pravom domu. Provodila je sve svoje vrijeme u njemu. Predala se poslu nakon San Francisca, a reakcija koja je počela kao obrambeni mehanizam, kao mehanizam preživljavanja, postala je njezina rutina, njezin životni stil. Istraživačka ekipa postala je njezina obitelj, a sudionici istraživanja njezina djeca. Sve je to moglo nestati u trenu. Trebala se usredotočiti. I trebala je još kave. Gurnula je hrpu fotografija sa stola u kutiju pokraj njega. Gdje je Ben otišao? Kate je izašla u hodnik i krenula prema kuhinji. Bila je prazna. Provjerila je i lonac za kavu. Prazan. Stroboskopska svjetla i ovdje su bljeskala. Nešto nije bilo u redu. »Ben?« Kate ga je zazvala. Ostali zaposlenici neće stići još satima. Imali su čudne rasporede, ali odrađivali su dobar posao. Kate je posao bio bitniji. Zakoračila je u znanstveno krilo, koje se sastojalo od niza spremišta i ureda smještenih oko velikog sterilnog laboratorija u kojem su Kate i njezina ekipa stvarali retroviruse za gensku terapiju u nadi da će njima izliječiti autizam. Škiljila je kroz staklo. Ben nije bio u laboratoriju. Zgrada je bila sablasna ovako rano ujutro. Bila je prazna i tiha — niti mračna, niti zaista osvijetljena. Oštre zrake sunca probijale su se u hodnike kroz prozore u sobama s obje strane, poput reflektora koji traže znakove života. Kateini su koraci glasno odzvanjali dok se šuljala prostranim znanstvenim krilom i provjeravala svaku prostoriju, škiljeći zbog jarkog javanskog sunca. Sve su bile prazne. Preostao joj je, dakle, samo stambeni kompleks — sobe, kuhinje i pomoćne prostorije za stotinjak autistične djece koja su sudjelovala u istraživanju. Kate je u daljini čula druge korake, brže od vlastitih — trčanje. Ubrzala je korak, krenuvši u njihovom smjeru, i baš kad je skretala iza ugla, Ben joj je zgrabio ruku. »Kate! Za mnom, brzo.«
DRUGO POGLAVLJE Željeznička postaja Manggarai Jakarta, Indonezija David Vale zakoračio je nazad u sjenu šaltera za prodaju karata na željezničkoj postaji. Promatrao je nekog muškarca koji je na kiosku kupio New York Times. Muškarac je platio prodavaču i zatim prošao pokraj koša za smeće, ali nije bacio novine u njega. To nije bio njegov kontakt. Iza kioska, putnički je vlak dopuzao do postaje. Bio je dupkom pun indonezijskih radnika koji su iz obližnjih mjesta dolazili na posao u glavni grad. Putnici, uglavnom sredovječni muškarci, visili su na svakim dvostrukim kliznim vratima. Na krovu vlaka, tinejdžeri i mladi ljudi sjedili su, čučali i rastezali se, te pritom čitali novine, igrali se pametnim telefonima i razgovarali. Prepuni putnički vlakovi bili su pravi simbol Jakarte, grada koji je pucao po šavovima zbog sve brojnijeg stanovništva koje se presporo moderniziralo. Masovni promet bio je tek najočitiji znak nemogućnosti tog grada da pronađe mjesta za dvadeset i osam milijuna ljudi iz šireg prigradskog područja. Putnici su počeli bježati iz vlaka i preplavili postaju poput kupaca na američki Crni petak. Bio je to čisti kaos. Radnici su se naguravali i vikali dok su istrčavali kroz vrata postaje, dok su drugi pokušavali ući u postaju. To se događalo svaki dan, ovdje i na drugim putničkim željezničkim postajama diljem grada. Bilo je to savršeno mjesto za sastanak. David nije skidao pogled s kioska. Slušalica u njegovom uhu zapucketala je. »Kolekcionaru, ovdje Urar. Podsjećam, prošlo je dvadeset minuta od ugovorenog vremena. Kontakt je kasnio. Ekipa je postajala nemirna. Neizrečeno pitanje bilo je: odustajemo li? David je prinio mobitel ustima. »Prijem, Uraru. Trgovče, Brokeru.« Sa svojeg je položaja David vidio ostala dva operativca. Jedan je sjedio na klupi usred užurbane rulje. Drugi je popravljao svjetlo blizu javnih zahoda. Nijedan od njih nije vidio ni traga od njihovog
anonimnog doušnika, koji je tvrdio da zna detalje o planu terorističkog napada pod šifrom Protokol Toba. Operativci su bili dobri, dvojica najboljih u Jakarti; David ih je jedva mogao razaznati u gomili. Dok je promatrao ostatak postaje, nešto ga je pomalo uznemiravalo. Slušalica je opet zapucketala. Bio je to Howard Keegan, upravitelj Clocktowera, protuterorističke organizacije za koju je David radio. »Kolekcionaru, Procjenitelju, čini se da se našem prodavaču danas nije svidjela tržnica.« David je bio zapovjednik njihove postaje u Jakarti, Keegan je bio njegov šef i mentor. Stariji se čovjek očigledno nije želio zamjeriti Davidu i okončati operaciju, ali njegova je poruka bila jasna. Keegan je doputovao iz dalekog Londona u nadi da će mu se posrećiti. Bio je to velik rizik, uzevši u obzir drugu operaciju koju je Clocktower vodio. »Slažem se«, rekao je David. »Odustanimo.« Dva operativca ležerno su napustila svoje položaje te su se stopili s užurbanom gomilom Indonežana. David je uputio zadnji pogled prema kiosku. Visok muškarac u crvenoj vjetrovki plaćao je za nešto. Neke novine. New York Times. »Pričekajte, Trgovče i Brokere. Imamo kupca koji gleda robu«, rekao je David. Kupac je zakoračio unazad, podigao novine i zastao na nekoliko sekundi kako bi pročitao naslovnicu. Bez osvrtanja preklopio je novine, bacio ih u koš za smeće i brzim hodom krenuo prema prepunom vlaku koji je napuštao postaju. »Kontakt. Pristupit ću mu.« Davidove su se misli komešale, ali iskočio je iz sjene i zakoračio u rulju. Zašto je njegov čovjek kasnio? I izgledao je... krivo. Uočljiva crvena vjetrovka, držanje (vojničko držanje, ili držanje agenta), njegov hod. Čovjek se progurao na vlak i počeo se probijati kroz gustu rulju muškaraca na nogama i žena koje su sjedile. Bio je viši od gotovo svih putnika na vlaku, pa mu je David i dalje vidio glavu. David se uvukao na vlak i zastao. Zašto njegov kontakt bježi? Je li nešto vidio? Prepao se? A onda se nešto dogodilo. Čovjek se okrenuo i pogledao nazad prema Davidu, a njegov pogled rekao je sve. David se okrenuo i gurnuo četvoricu muškaraca koji su stajali u
vratima na platformu. Odgurnuo ih je od vlaka dok su živčaniji putnici pohrlili u vlak kroz prolaz koji je stvorio. David se spremao povikati kad je eksplozija protutnjala vlakom i zasula postaju krhotinama stakla i metala. Udar je bacio Davida na betonski pod platforme, zatrpavši ga leševima i tijelima preživjelih koji su se izvijali od boli. Vriskovi su ispunili zrak. Pepeo i prašina plutali su kroz dim poput snježnih pahulja. David nije mogao pomaknuti ni ruke ni noge. U glavi mu se zavrtjelo i umalo je izgubio svijest. Na trenutak se vratio u New York, kad je bježao od zgrade koja se urušavala, kad je bio zarobljen pod njom i čekao pomoć. Ruke nepoznatih spasilaca zgrabile su ga i izvukle. »Imamo te, prijatelju«, rekli su. Sirene vatrogasnih i policijskih kola odzvanjale su dok mu je sunce obasjavalo lice. Ali ovaj put nije bilo vozila hitne pomoći. Izvan željezničke postaje bio je samo crni kamionet. Muškarci nisu bili vatrogasci, nego operativci, Trgovac i Broker. Dovukli su Davida u kamionet i hitro se odvezli dok su policajci i vatrogasci preplavili ulice Jakarte. TREĆE POGLAVLJE Centar za istraživanje autizma (ARC) Jakarta, Indonezija Igraona 4 brujala je od života. Bio je to tipičan prizor: igračke su ležale razbacane posvuda, a desetak djece bilo je raštrkano sobom. Svako se dijete igralo samo. U jednom kutu, osmogodišnji Adi njihao se naprijed-nazad dok je s lakoćom rješavao slagalicu. Kad je smjestio posljednji dio, podigao je pogled prema Benu i ponosno se nasmiješio. Kate nije mogla vjerovati. Dječak je upravo složio slagalicu kojom su ona i njezina ekipa
identificirali nadarenu djecu — autističnu djecu s posebnim kognitivnim sposobnostima. Za rješavanje slagalice bio je potreban kvocijent inteligencije između 140 i 180. Kate je nije znala riješiti, a samo je jednom djetetu u cijelom istraživanju to pošlo za rukom — Satyi. Kate je promatrala kako to dijete brzo sastavlja slagalicu, zatim je rastavlja, i onda je opet slaže. Adi je ustao i zatim se sjeo na klupu pokraj Surye, sedmogodišnjaka koji je sudjelovao u istraživanju. Mlađi je dječak preuzeo slagalicu i riješio je s jednakom lakoćom. Ben se okrenuo prema Kate. »Možeš li vjerovati? Misliš da to radi po sjećanju? Gledao je Satyu?« »Ne. Ili možda. Sumnjam«, rekla je Kate. Njezin je um užurbano radio. Trebalo joj je vremena da razmisli. Morala je biti sigurna. »Ovo je ono na čemu si radila, zar ne?« rekao je Ben. »Da«, odsutno mu je odgovorila Kate. Činilo se nemoguće. Nije trebalo djelovati tako brzo. Još su jučer ova djeca pokazivala klasične znakove autizma — ako takvo što postoji. Znanstvenici i liječnici sve su više počinjali autizam smatrati spektrom poremećaja sa širokim dijapazonom simptoma. U svojoj srži, autizam je disfunkcija u komunikaciji i društvenoj interakciji. Većina takve djece izbjegava izravne poglede i druženje, neka se pak ne odazivaju na svoja imena, a u posebno teškim slučajevima, neka djeca ne mogu podnijeti nikakav kontakt. Jučer ni Adi ni Surya nisu znali riješiti slagalicu, pogledati ih u oči, pa čak ni prepustiti jedan drugom njegov red za slagalicom. Morala je reći Martinu. On će se pobrinuti da im ne ukinu financije. »Što želiš učiniti?« uzbuđenim je glasom upitao Ben. »Odvedi ih u Sobu za promatranje 2. Moram obaviti jedan poziv.« Nevjerica, umor i sreća borili su se u Kateinoj glavi. »I, ovaj, trebamo obaviti dijagnostiku. ADI-R. Ne, ADOS 2, bit će brže. I snimit ćemo sve.« Kate se nasmiješila i primila Bena za rame. Željela je reći nešto dubokoumno, nešto čime bi obilježila ovaj trenutak, neke riječi kakve je zamišljala da genijalni i uskoro slavni znanstvenici izgovore u trenutku velikog otkrića, ali nikakve joj riječi nisu padale na pamet, pa se samo umorno nasmiješila. Ben je kimnuo glavom i primio djecu za ruke. Kate je otvorila vrata, i njih su četvero izašli u hodnik gdje su ih
dvije osobe čekale. Ne, ne osobe — čudovišta, odjevena od glave do pete u crnu vojnu opremu: kacige prekrivene maskama od tkanine, zatamnjene skijaške naočale, oklopni prsluci i crne kožne rukavice. Kate i Ben su zastali, pogledali jedno drugo u nevjerici i sklonili djecu iza sebe. Kate je pročistila grlo i rekla: »Ovo je istraživački laboratorij. Nemamo gotovine, ali uzmite opremu, uzmite što god želite. Nećemo...« »Umukni.« Muškarčev glas bio je grub, kao da je cijeli život pušio i pio. Pogledao je svojeg nižeg suučesnika — očito djevojku — i rekao. »Odvedi ih.« Žena u crnom je zakoračila prema djeci. Bez razmišljanja, Kate joj je stala na put. »Nemojte. Uzmite što god želite. Uzmite radije mene...« Muškarac je izvadio pištolj i uperio ga u nju. »Maknite se s puta, doktorice Warner. Ne želim vas ozlijediti, ali neću oklijevati.« On zna moje ime. Kate je krajičkom oka ugledala Bena kako se približava u pokušaju da stane između nje i čudovišta s oružjem. Ben je stao pokraj Kate, a zatim zakoračio ispred nje, i oboje su zaskočili čovjeka s pištoljem. Oborili su ga, a pištolj je opalio. Kate je vidjela kako je Ben skliznuo s čovjeka u crnom. Krvi je bilo posvuda. Pokušala je ustati, ali muškarac ju je držao. Bio je prejak. Pritisnuo ju je na pod, i čula je glasan prasak.
ČETVRTO POGLAVLJE Sigurna kuća Clocktowera Jakarta, Indonezija Trideset minuta nakon eksplozije u vlaku, David je sjedio za jeftinim stolom na rasklapanje u sigurnoj kući, primao medicinsku pomoć od bolničara i pokušavao shvatiti kako je došlo do napada. »Au.« David se lecnuo i odmaknuo od alkoholom natopljene vate kojom mu je bolničar čistio lice. »Hvala, zaista, ali ovo možemo i kasnije. U redu sam. Rane su površinske.« Na drugom se kraju sobe Howard Keegan odmaknuo od gomile računalnih ekrana i prišao Davidu. »Namjestili su nam, David.« »Zašto? Ovo nema smisla...« »Ima. Moraš ovo vidjeti. Stiglo je netom prije eksplozije.« Keegan mu je uručio list papira. <<< SAMO ZA VAŠE OČI >>> <<< CLOCKTOWER >>> <<< KOMUNIKACIJSKI CENTAR >>> Clocktower pod napadom. Postaje u Cape Townu i Mar del Plati uništene. Karachi, Delhi, Dakha i Lahore u opasnosti. Preporučamo pokretanje sigurnosnih mjera. Savjet molim. <<< KRAJ IZVJEŠĆA >>> Keegan je vratio list u džep kaputa. »Lagao je o našem sigurnosnom problemu.« David je protrljao sljepoočnice. Ovo je bila noćna mora. Glava mu je još pulsirala od eksplozije. Morao je razmisliti. »Nije lagao..« »Podcijenio je situaciju u najmanju ruku, ali vjerojatnije je da je
propustio spomenuti neke stvari kako bi nas oslabio i omeo od ovog većeg napada na Clocktower.« »Napad na Clocktower ne znači da teroristička prijetnja nije stvarna. Možda je to samo uvod...« »Možda. Ali jedna stvar koju sigurno znamo je da je Clocktower stjeran u kut. Tvoja je prva dužnost da osiguraš svoju postaju. Vodiš najveću operaciju u Jugoistočnoj Aziji. Tvoje bi sjedište već sad moglo biti pod napadom.« Keegan je pokupio svoju torbu. »Ja se vraćam u London, probat ću ovladati situacijom odande. Sretno, David.« Rukovali su se, pa je David ispratio Keegana iz sigurne kuće. Kad je David zakoračio na ulicu, prišao mu je dječak koji je mahao svežnjem novima i vikao: »Jeste li čuli? Jakarta je pod napadom!« David ga je odgurnuo od sebe, ali dječak mu je ugurao smotane novine u ruku i šmugnuo iza ugla. David je krenuo baciti novine, ali bile su... preteške. Nešto je bilo zamotano u njima. Odmotao je novine i iz njih je ispala crna cijev duga tridesetak centimetara. Improvizirana eksplozivna naprava. PETO POGLAVLJE Centar za istraživanje autizma Jakarta, Indonezija Načelnik policijske postaje u zapadnoj Jakarti Eddi Kusnadi obrisao je znoj s čela i zakoračio na mjesto zločina — neki znanstveni laboratorij na zapadnom kraju grada. Jedan od susjeda dojavio je da je čuo hitac. Bilo je to dobrostojeće susjedstvo, sa stanarima koji su bili politički povezani, pa je bio obvezan provjeriti što se dogodilo. Ovo je
očito bila neka medicinska ustanova, ali neke od prostorija izgledale su gotovo poput dječjeg vrtića. Paku, jedan od njegovih najboljih policajaca u civilu, pokretom ruke dozvao ga je u stražnju prostoriju, gdje je pronašao onesviještenu ženu na podu, mrtvog muškarca u lokvi vlastite krvi pokraj nje i nekoliko policajaca koji su stajali oko njih. »Prepirka između ljubavnika?« »Ne bismo rekli«, odgovorio je Paku. Negdje u daljini načelnik je čuo kako nekoliko djece plače. Neka Indonežanka ušla je u sobu i, čim je ugledala tijela, počela vrištati. »Odvedite gospođu odavde«, rekao je načelnik. Dva policajca izvela su je iz prostorije. Jedini policajac koji je ostao bio je Paku, a načelnik gaje upitao: »Tko su oni?« »Žena je dr. Katherine Warner.« »Doktorica? Ovo je medicinska klinika?« »Ne. Znanstvena ustanova. Warner je upraviteljica. Žena koju ste vidjeli jedna je od dadilja koje se brinu za djecu — provode istraživanja na djeci s poteškoćama u razvoju.« »To ne zvuči baš unosno. Tko je tip?« upitao je načelnik. »Jedan od laboratorijskih tehničara. Dadilja nam je rekla da je jedan drugi tehničar ponudio da čuva djecu, pa je ona otišla kući. Tvrdi da dvoje djece nedostaje.« »Pobjegli su?« »Ona misli da nije tako, kaže da zgrada ima sigurnosne sustave«, rekao je Paku. »Ima li zgrada sigurnosne kamere?« »Ne. Samo neke kamere za promatranje u dječjim sobama. Pregledavamo snimke.« Načelnik se sagnuo i pregledao ženu. Bila je mršava, ali ne previše. To mu se svidjelo. Potražio joj je bilo, a onda joj okrenuo glavu na drugu stranu da vidi ima li kakvih ozljeda. Primijetio je manje modrice na njezinim rukama, ali osim toga nije se doimala ozlijeđeno. »Kakav nered. Doznaj ima li novca. Ako ima, dovedi je u postaju. Ako nema, odbaci je do bolnice.«
ŠESTO POGLAVLJE Istraživački centar korporacije Immari Nedaleko Buranga u Kini Autonomna regija Tibet Direktor projekta ušetao je doktoru Shenu Changu u ured i bacio mu dosje na stol. »Imamo novu terapiju.« Dr. Chang je zgrabio dosje i počeo listati njegove stranice. Direktor je užurbano koračao sobom. »Zaista mnogo obećava. Proglasili smo je prioritetom. Želim da unutar četiri sata stroj bude spreman i pacijenti prime novu terapiju.« Chang je ispustio dosje i podigao pogled. Znanstvenik je otvorio usta, ali direktor je odmahnuo rukom. »Ne želim ni čuti. Singularnost bi se mogla dogoditi svakog trena — danas, sutra; možda se već i dogodila, samo još nismo svjesni. Nemamo vremena za oprez.« Chang je opet zaustio, ali direktor ga je opet prekinuo. »I nemoj mi govoriti da trebaš više vremena. Imao si dovoljno vremena. Trebamo rezultate. Samo mi reci što ti treba.« Chang je potonuo u stolac. »Zadnji je test preopteretio lokalnu električnu mrežu; prekoračili smo kapacitete. Mislimo da smo ispravili taj problem, ali regionalne energetske ustanove zacijelo sumnjaju da nešto radimo. Veći je problem što nam ponestaje primata...« »Nećemo je testirati na primatima. Želim pedeset ljudskih ispitanika spremnih za testiranje.« Chang se uspravio i odlučnije rekao: »Čak i da moralna pitanja ostavite po strani, a molim vas da to ne učinite, trebalo bi nam još mnogo više podataka kad bismo započinjali testiranje na ljudima, a trebali bismo i...« »Sve to imate, doktore. Sve je u dosjeu. Upravo nam stiže još podataka. Ali to nije sve. Imamo dva pacijenta s trajno aktiviranim Genom s Atlantide.« Chang je razrogačio oči.
»Imate... dva... kako...« Direktor je pokretom brzim poput kobre pokazao dosje. »Dosje, doktore; sve je u njemu. A i oni će ubrzo biti ovdje. Sve što trebate učiniti je aplicirati tu gensku terapiju.« Chang je listao kroz stranice, čitao i mumljao sebi u bradu. Podigao je pogled. »Pacijenti su djeca?« »Da. Je li to problem?« »Ovaj, ne. Pa, možda. Ili možda ne.« »Možda ne je točan odgovor. Nazovite me ako me trebate, doktore. Četiri sata. Ne moram vam reći da su ulozi golemi.« Ali dr. Chang ga nije čuo. Bio je izgubljen u bilješkama doktorice Katherine Warner. SEDMO POGLAVLJE Glavni stožer Clocktowerove postaje Jakarta, Indonezija David je promatrao crnu cijev kroz uski vizir protueksplozivnog štita. Otvaranje poklopca potrajalo je predugo jer je ručicom stroja morao upravljati ručno. Ali morao je pogledati unutra. Brinula ga je težina — cijev je bila prelagana da bi bila bomba. Čavli, sačma ili kuglice težile bi mnogo više. Naposljetku, poklopac je otpao i David je nagnuo cijev. Smotani papir skliznuo je van. Debeo, sjajan list. Fotografija. David ju je odmotao. Bila je to satelitska snimka ledenjaka koji pluta u dubokom modrom moru. U središtu ledenjaka nalazio se duguljast crni objekt. Podmornica koja strši iz leda. Na poleđini se nalazila poruka:
Protokol Toba je stvaran. 12+4+47 = 4/5; Jones 22+7+47 = 3/8; Anderson 4+10+47 = 5/4; Ames David je pospremio fotografiju u žutu omotnicu i otišao do prostorije za nadzor. Jedan od dva tehničara okrenuo se od ekrana. »Još mu nema traga.« »Ima li vijesti iz zračnih luka?« upitao je David. Tehničar je otipkao nešto i podigao pogled. »Da, sletio je prije nekoliko minuta u zračnu luku Soekarno-Hatta. Želite li da ga tamo zadržimo?« »Ne. Treba mi ovdje. Samo se pobrinite da ga ne mogu vidjeti na nadzornim kamerama gore. Ja ću preuzeti od tada nadalje.« OSMO POGLAVLJE Izvješće BBC Worlda Potencijalni teroristički napadi u stambenim četvrtima u argentinskoj Mar del Plati i južnoafričkom Cape Townu. *** Najnovije vijesti: dolaze dojave o novim eksplozijama u pakistanskom Karachiju i indonezijskoj Jakarti. Dodavat ćemo najnovije informacije kako detalji budu stizali. *** Cape Town u Južnoj Africi // Zvuci paljbe iz automatskog oružja i eksplozija granata razbili su mir ranog jutra danas u Cape Townu nakon što je grupa od dvadesetak naoružanih napadača ušla u
stambenu zgradu i ubila četrnaest ljudi. Policija nije obznanila nikakve službene informacije o napadu. Svjedoci na mjestu događaja opisali su napad kao operaciju neke posebne vojne jedinice. Reporter BBC-ja na terenu dobio je ovu izjavu od jednog očevidca: »Da, vidio sam ih, došli su u nekakvom tenku, zapravo, nekakvom oklopljenom vozilu, stali su na pločnik i tipovi su izletjeli van kao neke nindže ili robotski vojnici ili nešto, kretali su se skroz mehanički, a onda je, onako, cijela zgrada eksplodirala, staklo leti posvuda, i ja sam pobjegao kud me noge nose. Mislim, ovo je gadan kvart, ali čovječe, nikad nisam vidio ništa slično. Mislio sam, na prvu, da je to, ono, racija, traže drogu. Što god bilo, nešto jako krivo se desilo.« Drugi svjedok, koji je također tražio da ostane anoniman, potvrdio je da napadači nisu imali službene oznake ni na vozilu ni na odorama. Reutersov reporter koji je nakratko dobio pristup mjestu događaja prije negoli ga je policija otjerala ponudio je ovaj opis: »Meni se to doimalo poput sigurne kuće, možda za CIA-u ili MI6. To je zacijelo bio netko s vrlo dobrim financijama, jer je tehnologija bila napredna: kontrolna soba, od zida do zida ispunjena računalnim zaslonima i golema serverska prostorija. Leševi su bili posvuda. Oko pola njih bilo je u civilu; ostali su nosili crne oklope slične onima koje su, prema očevidcima, nosili napadači.« I dalje se ne zna jesu li napadači pretrpjeli ikakve žrtve te jesu li bili primorani nekoga ostaviti na mjestu sukoba ili su ovo isključivo leševi pojedinaca koji su branili ovu lokaciju. BBC je kontaktirao i CIA-u i MI6 i zatražio komentar za ovo izvješće. Oboje su odbili komentirati. Ne zna se je li ovaj incident ikako povezan sa sličnim incidentom ranije u danu u argentinskoj Mar del Plati, gdje je golema eksplozija u siromašnijem susjedstvu ubila dvanaest ljudi oko dva sata ujutro. Svjedoci su rekli da je eksplozija uslijedila nakon racije teško naoružane skupine koju nitko nije mogao identificirati. Kao i kod napada u Cape Townu, nitko nije preuzeo odgovornost za napad u Mar del Plati. »Uznemirujuće je što nemamo pojma tko je odgovoran«, rekao je Richard Bookmeyer, profesor na washingtonskom sveučilištu American University. »Prema prvim izvješćima, kad bi žrtve ili
napadači bili članovi terorističkih skupina... to bi ukazivalo na razinu sofisticiranosti kakvu dosad ne bismo pripisali nijednoj poznatoj terorističkoj organizaciji. Radi se ili o novim akterima ili o znatnoj evoluciji neke postojeće skupine. Oba scenarija iziskuju ponovno promišljanje svega što mislimo da znamo o stanju globalnog terorizma.« Dodavat ćemo najnovije detalje kako se priča bude razvijala. DEVETO POGLAVLJE Glavni stožer Clocktowerove postaje Jakarta, Indonezija David je proučavao kartu Jakarte i položaje Clocktowerovih sigurnih kuća diljem grada kad je tehničar za nadzor ušao u prostoriju. »Stigao je.« David je preklopio kartu. »Dobro.« Josh Cohen hodao je prema neupečatljivoj stambenoj zgradi u kojoj je bio smješten glavni stožer Clocktowera u Jakarti. Zgrade oko nje uglavnom su bile napuštene — mješavina propalih stambenih blokova i oronulih skladišta. Znak na zgradi glasio je »Clocktower Security, Inc.« Za većinu vanjskog svijeta, Clocktower Security bila je samo jedna u sve većem nizu privatnih sigurnosnih kompanija. Clocktower Security je službeno bio tvrtka koja nudi osobnu zaštitu i tjelohraniteljske usluge korporativnim dužnosnicima i imućnim strancima u posjetu Jakarti, kao i privatne istražiteljske usluge u slučajevima kad lokalni organi
reda i mira »nisu baš surađivali«. Bio je to savršen paravan. Josh je ušao u zgradu, prošetao niz dugačak hodnik, otvorio teška čelična vrata i prišao sjajnim srebrnkastim vratima dizala. Panel kraj vrata se otvorio i Josh je položio ruku na zrcalnu površinu, rekavši: »Josh Cohen. Glasovna provjera.« Drugi panel se otvorio, ovaj na razini njegova lica, i crvena laserska zraka skenirala mu je lice uzduž i poprijeko dok je on nepomično gledao ravno pred sebe. Dizalo je zazvonilo, vrata su se otvorila i Josh se počeo uspinjati prema srednjem katu zgrade. Dizalo se uspinjalo tiho, ali Josh je znao da negdje unutar ove zgrade neki sigurnosni tehničar provodi potpunu analizu njegovog tijela i provjerava nosi li ikakve uređaje za prisluškivanje, bombe ih druge problematične predmete. Da je išta nosio na sebi, dizalo bi se ispunilo bezbojnim bezmirisnim plinom i probudio bi se u ćeliji. To bi bila posljednja prostorija koju bi vidio u životu. Ako prođe provjeru, dizalo će ga odvesti na četvrti kat — njegov dom zadnje četiri godine i glavni stožer Clocktowera u Jakarti. Clocktower je bio tajni odgovor svijeta na terorističke organizacije bez državnih granica: protuteroristička agencija bez državnih granica. Bez papirologije. Bez birokracije. Samo dobri momci koji ubijaju zle tipove. Nije bilo baš tako jednostavno, ali Clocktower je bio nešto najbliže jednostavnom rješenju. Clocktower je bio nezavisan, apolitičan, anti-dogmatski i, što je najhitnije, iznimno učinkovit. Zbog toga su obavještajne agencije diljem svijeta podržavale Clocktower, iako o njemu nisu znali gotovo ništa. Nitko nije znao kad je osnovan, tko njime upravlja, ni odakle su se financirali, ni gdje im je bilo sjedište. Kad se Josh pridružio Clocktoweru prije tri godine, pretpostavio je da će kao pripadnik agencije dobiti odgovore na sva ta pitanja. Varao se. Brzo je napredovao u hijerarhiji i postao je glavni analitičar podataka u Jakarti, ali i dalje nije znao ništa više o Clocktoweru nego na dan kad su ga regrutirali iz CLA-inog Ureda za analizu terorizma. Činilo se da im to odgovara. Unutar Clocktowera, informacije su se strogo čuvale unutar nezavisnih ćelija. Svi su dijelili obavještajne podatke sa središnjicom, i svi su dobivali podatke od središnjice, ali nijedna ćelija nije imala širu
sliku ili uvid u funkcioniranje cijele operacije. Zato je Josh bio šokiran kad je šest dana ranije dobio poziv na nekakav »sastanak na vrhu« za glavne analitičare svih Clocktowerovih ćelija. Otišao je do Davida Valea, voditelja postaje u Jakarti, i pitao ga radi li se o nekakvoj šali. Rekao je da nije šala i da su svi direktori obaviješteni o sastanku. Joshov šok zbog poziva ubrzo su nadmašila otkrića na konferenciji. Prvo je iznenađenje bio broj sudionika: dvjesto trideset i osam. Josh je pretpostavljao da je Clocktower relativno malena organizacija, s možda pedesetak ćelija na najopasnijim mjestima svijeta, ali zapravo su imali predstavnike u svakom kutu svijeta. Pod pretpostavkom da je svaka ćelija bila velika poput postaje u Jakarti — oko pedeset agenata — u ćelijama bi moglo biti više od deset tisuća zaposlenika, a centralna organizacija morala bi brojiti bar tisuću zaposlenika koji koreliraju i analiziraju obavještajne podatke, čak i ako zanemarimo koordiniranje ćelija. Opseg te organizacije bio je šokantan — mogla je biti velika gotovo poput CIA-a, koja je imala oko dvadeset tisuća zaposlenika kad je Josh radio tamo. Mnogi od tih dvadeset tisuća radili su kao analitičari u središnjici u Langleyju u Virginiji, a ne na terenu. Clocktower je bio ogoljen — nije imao birokratske i organizacijske viškove kao CIA. Clocktowerove vještine u specijalnim operacijama vjerojatno bi zasjenile bilo koju državu na svijetu. Svaka Clocktowerova ćelija sastojala se od tri skupine. Trećina zaposlenika bih su terenski agenti, slično kao u CIA-inom Uredu za tajne operacije; infiltrirali su se u terorističke organizacije, kartele i ostale zločinačke skupine, ili su tajno djelovah na mjestima gdje su mogli doći do izvora informacija: u lokalnim vladama, bankama, policijama. Njihov je zadatak takozvan ljudska obavještajna djelatnost (HUMINT, Human Intelligence) — prikupljanje podataka iz prve ruke. Druga trećina ćelije bili su analitičari. Analitičari su većinu vremena trošili na dvije aktivnosti: hakiranje i nagađanje. Hakirali su sve što su mogli: telefonske pozive, e-poštu, SMS poruke. Spajali su te signalne podatke, takozvani SIGINT (Signals Intelligence), sa HUMINT-om i drugim lokalnim izvorima podataka i rezultate slali u središnjicu. Joshova je glavna odgovornost bila osigurati da postaja u Jakarti optimizira svoje prikupljanje podataka i da iz njih izvodi zaključke. Izvođenje zaključaka zvučalo je bolje nego nagađanje, ali njegov se
posao uglavnom svodio na nagađanje i davanje preporuka voditelju postaje. Voditelj postaje, u dogovoru sa središnjicom, tada bi autorizirao lokalne operacije, koje su provodili ćelijini tajni operativci — zadnja trećina zaposlenika. Odred za tajne operacije u Jakarti bio je na glasu kao jedna od Clocktowerovih najboljih specijalnih postrojbi. Zbog toga su Josha na konferenciji neki tretirali kao slavnu ličnost. Njegova ćelija bila je de facto vodeća u azijsko-pacifičkoj regiji, pa su svi željeli čuti trikove koji su zaslužni za njegov uspjeh. Ali Josh nije svima bio velika zvijezda — bilo mu je drago kad je na konferenciji sreo mnoge stare prijatelje. Ljude s kojima je radio u CIAi ili suradnike iz drugih svjetskih vlada. Bilo je to nevjerojatno; sve je to vrijeme komunicirao s ljudima koje je poznavao godinama. Clocktower je imao strogu politiku: svaki novi član dobio bi novo ime, prošlost bi im bila izbrisana i nikome izvan ćelije nisu smjeli otkriti svoj pravi identitet. Računalo bi im mijenjalo glas u telefonskim razgovorima s vanjskim svijetom. Osobni kontakt bio je zabranjen. Sastanak licem u lice — s glavnim analitičarima svake ćelije — razorio je taj veo tajni. To se kosilo sa svim Clocktowerovim operativnim protokolima. Josh je znao da mora postojati razlog — nešto iznimno važno, i iznimno hitno — koji bi opravdao ovakav rizik, ali nikad ne bi pogodio tajnu koju je središnjica otkrila na konferenciji. I dalje nije mogao vjerovati. Morao je to reći Davidu Valeu, i to istog trena. Josh je zakoračio naprijed i stao kraj vrata dizala, spreman da odjuri ravno do ureda voditelja postaje. Bilo je devet sati ujutro i postaja u Jakarti radit će punom parom. Analitičarski ured bljeskat će poput njujorške burze, a analitičari će se okupljati oko gomila monitora, upirati u njih prstima i raspravljati. Na drugom kraju kata, vrata sobe za pripremu akcija na terenu bit će otvorena, a posvuda će biti operativci koji se spremaju za radni dan. Agenti koji su zakasnili stajat će ispred svojih ormarića, navlačiti svoje zaštitne prsluke i puniti sve džepove dodatnim šaržerima. Ranoranioci su obično sjedili na drvenim klupama i razgovarali o sportu i oružjima prije jutarnjeg izvješća, a njihovo druženje povremeno bi prekinula samo neka prijateljska neslana šala. To je bio njegov dom i Josh je morao priznati da mu je nedostajao,
iako ga je konferencija ispunila na nepredviđene načine. Sad kad je znao da je dio veće zajednice glavnih analitičara, ljudi koji su s njim dijelili ista životna iskustva, ljudi koji su imali iste probleme i strahove kao i on, osjećao se iznenađujuće utješeno. U Jakarti je bio glavni analitičar, imao je ekipu koja je radila za njega i odgovarao je samo voditelju postaje; ali nije imao pravo društvo, nikoga s kime bi mogao zaista razgovarati. Obavještajni je rad usamljena profesija, pogotovo za one koji nose odgovornost. To je svakako uzelo danak na nekim njegovim starim prijateljima. Mnogi su izgledali prestaro za svoje godine. Drugi su postali grubi i daleki. Nakon što ih je vidio, Josh se pitao hoće li i on tako završiti. Sve ima svoju cijenu, ali vjerovao je u važnost svojeg rada. Nijedan posao nije savršen. Kad su mu se misli vratile s konferencije, shvatio je da su se vrata već trebala otvoriti. Kad se osvrnuo, svjetla u dizalu su se zamutila, poput usporene snimke. Tijelo mu je bilo teško. Nije mogao disati. Posegnuo je za rukohvatom, ali nije mogao stisnuti šaku; rukohvat mu je skliznuo iz prstiju i čelični je pod pojurio prema njemu. DESETO POGLAVLJE Soba za ispitivanje C Policijska postaja zapadne Jakarte Jakarta, Indonezija Kateina je glava pucala. Cijelo ju je tijelo boljelo. Policajci nisu bili ni od kakve pomoći. Probudila se na stražnjem sjedalu policijskih kola, a vozač joj nije želio ništa reći. Stvari su se samo pogoršale kad su stigli u policijsku postaju. »Zašto me ne slušate? Zašto niste već krenuli tražiti ta dva dječaka?«
Kate Warner je ustala, nagnula se preko stola i strogo pogledala samozadovoljnog malog ispitivača koji joj je već potratio dvadeset minuta života. »Pokušavamo ih naći. Zato vam i postavljamo sva ova pitanja, gospođice Warner.« »Već sam vam rekla, ne znam ništa.« »Možda ne, možda da.« Dok je izgovarao te riječi, čovječuljak je nakosio glavu. »Možda, vraga. Pronaći ću ih sama.« Zakoračila je prema čeličnim vratima. »Ta su vrata zaključana, gospođice Warner.« »Onda ih otključajte.« »Ne mogu. Moraju biti zaključana dok ispitujemo sumnjivca.« »Sumnjivca? Želim odvjetnika, istog trena.« »U Jakarti ste, gospođice Warner. Nema ovdje odvjetnika, nema poziva američkoj ambasadi.« Čovjek je i dalje gledao u pod i čistio blato s čizama. »Ovdje imamo mnogo stranaca, mnogo posjetitelja, mnogo ljudi koji dolaze ovdje ali ne poštuju našu zemlju, naš narod. Prije smo se bojali američkog konzulata, davali smo im odvjetnike, uvijek bi se izvukli. Ali naučili smo. Indonežani nisu glupi kao što mislite, gospođice Warner. Zato ovdje radite svoj posao, zar ne? Mislite da smo preglupi da prozremo vaše spletke?« »Ne postoje nikakve spletke. Pokušavam naći lijek za autizam.« »Zašto to ne činite u svojoj zemlji, gospođice Warner?« Kate nikada, ni u milijun godina, ne bi rekla tom čovjeku zašto je napustila Ameriku. Umjesto toga je rekla: »Amerika je najskuplje mjesto na svijetu za provođenje kliničkih ispitivanja.« »A, znači cijena je u pitanju, zar ne? Ovdje u Indoneziji možete kupiti djecu za vaše eksperimente?« »Nikad nisam kupila nikakvu djecu!« »Ali ta djeca su u vlasništvu vašeg projekta, zar ne?« Okrenuo je dosje i upro prstom u njega. Kate je pogledala što pokazuje. »Gospođice Warner, vaš je projekt pravni skrbnik obojici dječaka — sveukupno stotinu i troje djece — zar ne?«
»Pravno skrbništvo nije vlasništvo.« »Koristite druge riječi. To je činila i Nizozemska istočnoindijska kompanija. Jeste li čuli za njih? Sigurno jeste. Oni su koristili riječ kolonija., ali zapravo su dvjesto godina bili vlasnici Indonezije. Moja zemlja i narod bili su pod vlašću korporacije koja se ponašala kao da smo njezino vlasništvo, uzimali su što god su željeli. Godine 1947. napokon smo stekli nezavisnost. Ali mojem su narodu sjećanja još svježa. Porota će vaš slučaj vidjeti jednako tako. Uzeli ste tu djecu, zar ne? Sami ste to rekli, niste platili za njih. Ne vidim ni spomena njihovih roditelja. Nisu pristali da ih posvojite. Znaju li uopće da vi imate njihovu djecu?« Kate ga je oštro gledala. »To sam i mislio. Konačno napredujemo. Najbolje je biti iskren. Još jedna stvar, gospođice Warner. Vidim da vaše istraživanje financira Odjel za znanost korporacije Immari Jakarta. To je vjerojatno samo slučajnost... jako nesretna slučajnost... ali korporacija Immari otkupila je velik dio imovine od Nizozemaca kad smo ih otjerali prije šezdeset i pet godina... tako da novac kojim se financirate dolazi od...« Ispitivač je zagurao listove u dosje i ustao, dramatično kao da je odvjetnik na televiziji koji se sprema dati završnu riječ. »Shvaćate kako bi porota mogla ovo protumačiti, gospođice Warner. Vaš je narod otišao, ali se vratio pod drugim imenom i opet nas eksploatira. Umjesto šećerne trske i kave kao početkom dvadesetog stoljeća, sad želite nove lijekove, nove pokusne kuniće za svoje eksperimente. Uzimate našu djecu, provodite eksperimente koje ne možete u svojoj zemlji, jer ovo ne biste učinili vlastitoj djeci, i kad nešto pođe po krivu — možda dijete oboli ili pomislite da će vas vlasti razotkriti — riješite se te djece. Ali nešto je pošlo po krivu. Možda jedan od vaših tehničara nije mogao ubiti tu djecu. Znao je da je to krivo. Suprotstavio vam se, i poginuo u obračunu. Vi ste znali da će policija doći, pa ste izmislili ovu priču o otmici? Da. Možete to priznati; bit će vam lakše. Indonezija je milostiva zemlja.« »To nije istina.« »To je najlogičnija priča, gospođice Warner. Ne ostavljate nam alternativu. Tražili ste odvjetnika. Zahtijevali ste da vas pustimo. Razmislite kako to izgleda.« Kate je zurila u njega.
Ispitivač je ustao i krenuo prema vratima. »U redu, gospođice Warner. Moram vas upozoriti, ovo što slijedi neće biti ugodno. Najbolje bi vam bilo da surađujete, ali, naravno, vi lukavi Amerikanci uvijek mislite da ste pametniji.« JEDANAESTO POGLAVLJE Istraživački kompleks korporacije Immari Nedaleko Buranga u Kini Autonomna regija Tibet »Probudi se, Jin, prozvali su tvoj broj.« Jin je pokušao otvoriti oči, ali svjetlost je bila zasljepljujuća. Njegov je cimer bio zgrbljen nad njime i šaptao mu je nešto u ubo, ali Jin nije mogao razaznati što. Negdje u pozadini iz razglasa se orio glas. »204394, odmah se javi. »204394, odmah se javi. 204394. Javi se.« Jin je iskočio iz svojeg malog kreveta. Koliko su ga dugo zvali? Pogledom je prošao lijevo-desno i pretražio sobicu koju je dijelio s Weijem. Gdje su mu hlače i košulja? Ne, samo ne to — ako stigne kasno i bez svojeg odijela, sigurno će ga izbaciti. Gdje su? Gdje? Njegov cimer, sjedeći na svojem krevetu, u rukama je držao bijele platnene hlače i košulju. Jin ih je zgrabio i navukao i pritom gotovo pokidao hlače. Wei je piljio u pod. »Oprosti, Jin, i ja sam spavao. Nisam čuo.« Jin je zaustio da nešto kaže, ali nije bilo vremena. Istrčao je iz sobe i potrčao niz hodnik. Nekoliko je ćelija bilo prazno, a u većini je bio samo jedan stanar. Na ulaznim vratima krila, bolničar je rekao: »Ruku.« Jin je ispružio ruku. »204394.«
»Tišina«, rekao je muškarac. Prešao je preko Jinove ruke napravom s malenim ekranom koju je držao u ruci. Naprava je zapištala, a bolničar se okrenuo i povikao: »To je on.« Otvorio je vrata da pusti Jina. »Samo naprijed.« Jin se pridružio skupini od pedesetak drugih »stanara«. Tri bolničara otpratila su ih u veliku prostoriju s nekoliko dugih redova stolica. Redovi su bili odijeljeni visokim uredskim pregradama. Stolice su izgledale gotovo poput ležaljka na plaži. Pored svake stolice nalazio se srebrnkasti stalak s tri vrećice prozirne tekućine na kojima su bile pričvršćene cjevčice. S druge strane svake stolice nalazio se stroj s više instrumenata nego na kontrolnoj ploči automobila. Svežnjevi žica visjeli su ispod svakog stroja, privezani za desne rukohvate stolica. Jin nikad ranije nije vidio ništa slično. Ovo se nikad prije nije dogodilo. Otkad je šest mjeseci ranije stigao u postrojenje, dnevna rutina rijetko se mijenjala: doručak, ručak i večera uvijek u isto vrijeme, uvijek isti obroci; nakon svakog obroka vađenje krvi iz ventila koji su mu ugradili u desnu ruku; i katkad popodnevna tjelovježba uz mjerenja elektrodama na njegovim prsima. Ostatak vremena provodili su u sobicama od devet kvadrata, s dva kreveta i zahodom. Svakih nekoliko dana snimili bi ga velikim strojem koji je proizvodio dubok, glasan šum. Stalno su mu ponavljali da mirno leži. Tuširali su se jednom tjedno, u velikoj zajedničkoj kupaonici za oba spola. To je bila uvjerljivo najteža stvar — savladati nagone pod tušem. Za vrijeme njegovog prvog mjeseca, jedan su par ulovili dok su se ljubakali. Nitko ih više nije vidio. Prošli je mjesec Jin pokušao ostati u svojoj ćeliji za vrijeme tuširanja, ali su ga pronašli. Nadzornik mu je dotutnjao u ćeliju. »Izbacit ćemo te ako opet budeš neposlušan«, rekao je. Jin se nasmrt prestrašio. Plaćali su mu bogatstvo, pravo bogatstvo. Nije imao drugih opcija. Njegova je obitelj izgubila farmu prošle godine. Nitko si više nije mogao priuštiti plaćati poreze za malu farmu; za veće, možda. Cijena zemljišta vrtoglavo je rasla, a stanovništvo je raslo diljem Kine. Zato je njegova obitelj učinila ono što su mnoge druge zemljoradničke obitelji učinile: poslali su najstarijeg sina da nađe posao u gradu, dok su
roditelji i mlađa djeca ostali na farmi. Njegov je stariji brat dobio posao u tvornici elektronske opreme. Jin i njegovi roditelji posjetili su ga mjesec dana nakon što je počeo raditi. Uvjeti su bili mnogo gori nego ovdje, a i rad je već uzimao svoj danak — snažni, živahni dvadesetjednogodišnjak koji je napustio obiteljsku farmu kao da je ostario dvadeset godina. Bio je blijed, gubio je kosu i hodao je blago pogrbljeno. Neprestano je kašljao. Rekao je da se tvornicom širio neki virus i da su svi u barakama zaraženi, ali Jin mu nije vjerovao. Njegov je brat roditeljima dao ono malo novca što je zaštedio. »Zamislite samo, za pet do deset godina, imat ću dovoljno da kupimo još jednu farmu. Vratit ću se kući i počet ćemo iznova.« Svi su se ponašali vrlo uzbuđeno. Njegovi su roditelji rekli da se ponose njime. Na putu kući, Jinov im je otac rekao da će sutradan pokušati pronaći bolji posao. Sa svojim vještinama zasigurno bi mogao negdje raditi kao nadzornik. Mogao bi dobro zarađivati. Jin i njegova majka samo su kimnuli glavom. Te je noći Jin čuo svoju majku kako plače i, nešto kasnije, svojeg oca kako viče. Inače se nikad nisu svađali. Iduće noći, Jin se iskrao iz sobe, napisao poruku roditeljima i zaputio se u Chongqing, najbliži veliki grad. Taj je grad bio prepun ljudi koji traže posao. Jina su odbili na prvih sedam mjesta na kojima je tražio posao. Osmo je mjesto bilo drukčije. Nisu ga ništa pitali. Uzeli su mu bris usta i pustili ga da sat vremena čeka u velikoj čekaonici. Većinu su ljudi pustili da otiđu. Nakon još jednog sata prozvali su njegov broj — 204394 — i rekli mu da će ga zaposliti u institutu za medicinsko istraživanje. Zatim su mu rekli kolika će mu biti plaća. Potpisao je ugovor toliko brzo da ga je zaboljela ruka. Nije mogao vjerovati da mu se toliko posrećilo. Pretpostavljao je da će uvjeti biti užasni, ali nikad se nije više varao — smještaj je bio kao u odmaralištu. A sad je sve upropastio. Zasigurno će ga izbaciti. Prozvali su njegov broj. Možda je zaradio dovoljno da kupi novu farmu. Ili bi mogao pronaći neki drugi institut. Čuo je da velike kineske tvornice jedne s drugima dijele popise loših radnika. Ti ljudi nigdje ne mogu dobiti posao. To bi bio poljubac smrti.
»Što čekate?!« povikao je muškarac. »Sjedajte.« Jin i ostalih pedesetak bosonogih »radnika« odjevenih u bijelo požurili su prema stolicama. Sijevali su laktovi, ljudi su se naguravali, a nekoliko se ljudi i spotaknulo. Činilo se da su svi osim Jina pronašli stolice. Svaki put kad bi stigao do stolice netko bi se drugi ugurao u nju u zadnji tren. Što će se dogoditi ako ne pronađe stolicu? Možda je ovo bio test. Možda bi trebao... »Ljudi. Opustite se, opustite se. Pazite na opremu«, rekao je muškarac. »Samo pronađite najbliži stolac.« Jin je izdahnuo i otišao do idućeg reda. Bio je pun. U zadnjem redu pronašao je slobodan stolac. Ušla je nova skupina bolničara. Bili su odjeveni u duge bijele kute i nosili su tablet računala. Prišla mu je mlađahna žena, spojila vrećicu na ventil na ruci i pričvrstila okrugle senzore na njegovo tijelo. Nekoliko je puta kucnula po svojem ekranu i nastavila prema stolici do njegove. Možda je to samo novi test, pomislio je. Odjednom je postao pospan. Zabacio je glavu i... Jin se probudio u istoj stolici. Vrećice više nisu bile spojene, ali senzori su i dalje bili na njegovom tijelu. Osjećao se ošamućeno i ukočeno, kao da ima gripu. Pokušao je podići glavu. Bila je tako teška... tehničar u bijelom prišao mu je, zabljesnuo mu oči baterijskom svjetiljkom i zatim otkopčao senzore i rekao mu da stane s ostalima, pokraj vrata. Kad je ustao, koljena su mu zaklecala. Oslonio se na rukohvat stolice i odšepao do grupe ljudi. Svi su izgledali kao da napola spavaju. Bilo ih je oko dvadeset i pet, polovica skupine koja je ušla u prostoriju. Gdje su bili ostali? Je li predugo spavao... opet? Je li ovo bila kazna? Hoće li mu reći zašto? Nakon nekoliko minuta pridružio im se još jedan muškarac; doimao se kao da je u još gorem stanju od Jina i ostalih. Bolničari su ih poveli niz još jedan velik hodnik i uveli u golemu sobu koju nikad prije nije vidio. Soba je bila potpuno prazna a zidovi su bili vrlo glatki. Činilo mu se da je to nekakva riznica. Nekoliko je minuta prošlo. Odupro se nagonu da sjedne na pod. Nisu mu rekli da smije sjesti. Stoga je samo stajao, a glava mu je bila
preteška. Vrata su se otvorila i stražari su uveli dvoje djece. Nisu mogla imati više od sedam ih osam godina. Stražari su ih ostavili s grupom ljudi, a vrata su se zatvorila za njima uz glasan prasak. Djeca nisu bila nadrogirana, barem se tako činilo Jinu. Izgledala su oprezno. Brzo su se pridružila grupi. Djeca su bila smeđe puti. Nisu bih Kinezi. Oba djeteta hodala su od osobe do osobe i pokušavala pronaći neko poznato lice. Jin je mislio da bi mogla početi plakati. S drugog kraja sobe začuo je mehanički zvuk, poput kolotura. Nakon nekoliko sekundi, shvatio je se nešto spušta. Glava mu je bila tako teška. S mukom ju je podigao. Jedva je mogao vidjeti tu napravu. Nalikovala je na golemog željeznog šahovskog pijuna s ravnom glavom, ili možda zvono s glatkim, ravnim linijama. Bila je visoka bar četiri metra i vrlo teška, jer su je spuštali na golema četiri kabla, promjera možda četvrt metra. Na oko šest metara iznad poda zastala je, a dva su se kabla spustila niz zid po šinama koje Jin prije nije primijetio. Zastali su na istoj razini s golemom napravom te se činilo kao da su se zategnuli i pričvrstili napravu s obje strane. Jin je s naporom podigao pogled. Još je jedan kabel bio pričvršćen na gornji dio stroja. Za razliku od ostalih, nije bio metalan, pa čak ni čvrst. Činilo se da je bio ispunjen snopom žica ili računalnih kablova, poput nekakve elektronske pupčane vrpce. Djeca su zastala usred rulje. Svi su odrasli pokušali podići poglede. Oči su mu se prilagodile i Jin je spazio neku oznaku urezanu u površinu naprave. Izgledala je poput onog nacističkog simbola, one... nije se mogao sjetiti naziva. Bio je tako pospan. Naprava je bila tamna, ali Jin je mislio da čuje neki blagi šum, kao da netko u ritmu udara po čvrstim vratima — bam, bam, bam. Ili poput zvuka stroja za snimanje. Je li to drugačiji stroj za snimanje? Snimit će grupnu fotografiju? Bubnjanje je svakom sekundom postajalo sve glasnije, a iz glave golemog pijuna počela je sjati svjetlost — ispostavilo se da se tamo nalaze mali prozori. Narančastožuta svjetlost titrala je sa svakim udarcem šuma, pa je naprava izgledala gotovo poput svjetionika. Jin je bio toliko opčinjen zvukovima i titrajućim svjetlima iz naprave da nije ni primijetio da su ljudi oko njega počeli padati na pod. Nešto se događalo. A događalo se i njemu. Noge su mu postajale sve teže.
Čuo je zvuk metala koji se svija — stroj je povlačio kablove na obje strane; pokušavao je uzletjeti. Sila koja ga je povlačila prema podu jačala je svakom sekundom. Jin se osvrnuo oko sebe ali više nije vidio djecu. Osjetio je kako ga netko prima za rame. Okrenuo se i ugledao muškarca koji se oslanjao na njega. Lice mu je bilo puno dubokih bora i krv mu je liptala iz nosa. Jin je shvatio da je koža s muškarčevih ruku otpadala i lijepila se po Jinovoj odjeći. Nije to bila samo koža. Muškarčeva krv počela se razlijevati po Jinovoj košulji. Muškarac je pao na Jina, i obojica su se srušila na tlo. Jin je čuo kako se udarci stroja stapaju u jedan neprekidni huk snažnog svjetla i zvuka dok mu je krv iz nosa počela curiti niz lice. A onda su svjetlost i zvuk nestali. U kontrolnoj sobi dr. Chang i njegovi suradnici stajali su i gledali kako ispitanici jedan po jedan padaju i stvaraju gomilu naboranih krvavih tijela. Chang je potonuo u svoj stolac. »U redu, to je to, ugasi ga.« Skinuo je naočale i bacio ih na stol. Prstima je pritisnuo most nosa i izdahnuo. »Moram o ovome izvijestiti direktora. Neće biti zadovoljan ovime.« Chang je ustao i krenuo prema vratima. »I počnite čistiti, ne zamarajte se autopsijama.« Rezultat je bio isti kao u posljednjih 23 testiranja. Dvojica čistača zanjihala su tijelo naprijed-nazad, naprijed-nazad i onda ga pustila i bacila u plastični kontejner na kotačima. Unutra je bilo desetak leševa, više-manje. Danas će vjerojatno morati tri puta ići do kremacijske peći, možda dvaput ako ih nagomilaju jedne na druge. Čistili su već i mnogo gore nerede; ova su tijela barem bila cijela. Trajalo je unedogled kad su bila raskomadana. Bilo je teško raditi u zaštitnim odijelima, ali alternativa je bila mnogo gora. Podignuli su novi leš i opet ga zanjihali, ali onda... Nešto se kretalo ispod gomile. Dvoje se djece borilo da ispužu van kroz gomilu leševa. Bila su natopljena krvlju.
Jedan od čistača počeo je uklanjati leševe. Drugi se okrenuo prema kamerama i počeo mahati rukama. »Hej! Imamo dva preživjela!« DVANAESTO POGLAVLJE Pritvor Središnjica Clocktowera Jakarta, Indonezija »Josh, čuješ li me?« Josh Cohen pokušao je otvoriti oči, ali svjetlo je bilo prejako. Glava mu je pulsirala. »Čekaj, daj mi još jednu.« Josh je jedva mogao raspoznati mutnu priliku koja je sjedila pored njega na tvrdom krevetu. Gdje se nalazio? Činilo mu se kao da je u nekoj od ćelija u postaji. Nepoznati muškarac prelomio je nekakvu kapsulu ispod Joshovog nosa uz glasan prasak. Josh nikad u životu nije osjetio gori smrad — rezak i moćan smrad amonijaka koji mu je prohujao dušnikom, ispunio pluća i natjerao ga da snažno trzne unazad i glavom udari u zid. Neprekidno pulsiranje pretvorilo se u oštru bol. Zažmirio je i protrljao si glavu. »U redu, u redu, samo polako.« Bio je to šef postaje, David Vale. »Što se događa?« upitao je Josh. Sad je već mogao otvoriti oči, pa je shvatio da David nosi oklop na cijelom tijelu te da su još dva terenska operativca stajala kraj vrata prostorije. Josh se uspravio u krevetu. »Netko mi je sigurno ubacio napravu za prisluškivanje...«
»Opusti se, ne radi se o prisluškivanju. Možeš li stajati na nogama?« rekao je David. »Mislim da da.« Josh se s naporom osovio na noge. I dalje je bio ošamućen od plina koji ga je onesvijestio u dizalu. »Odlično, pođi za mnom.« Josh je slijedio Davida i dva operativca van iz prostorije s ćelijama, u dugi hodnik koji je vodio u serversku sobu. Na vratima serverske sobe David se okrenuo dvojici vojnika. »Čekajte nas ovdje. Javite mi ako itko uđe u hodnik.« U serverskoj sobi David je nastavio hodati brzim korakom i Josh je gotovo morao potrčati da bi ga pratio. Šef postaje bio je nešto viši od 180 centimetara i vrlo mišićav — ne kao neki operativci koji su izgledali poput ragbijaša, ali dovoljno snažan da bi bilo koji kafanski siledžija ustuknuo pred njime. Vrludali su kroz prepunu serversku sobu i izmicali se tornjevima metalnih kabineta na kojima su treperila zelena, žuta i crvena svjetalca. Prostorija je bila hladna, a stalni huk strojeva pomalo ga je dezorijentirao. Tročlana informatička ekipa neprekidno je radila na serverima — dodavali su, uklanjali i mijenjali komponente. Soba je bila pravi svinjac. Josh se spotaknuo na kabel, ali prije negoli je pao na pod, David se okrenuo, ulovio ga i osovio na noge. »Jesi li u redu?« Josh je kimnuo glavom. »Jesam. Ovo je mjesto u kaosu.« David ništa nije rekao, nego je malo sporijim korakom prišao metalnom ormaru za pohranu na kraju serverske sobe. David je gurnuo ormar s puta i otkrio srebrnkasta vrata s panelom pokraj njih. Crveno svjetlo skenera prošlo mu je preko dlana, a zatim se otvorio još jedan panel iza kojeg je bio skener zjenice i lica. Kad je skener obavio provjeru, zid se rastvorio i otkrio tamna metalna vrata koja su izgledala kao nešto s bojnog broda. David je otvorio vrata još jednim skenom dlana i poveo Josha u prostoriju veliku kao pola srednjoškolske dvorane za tjelesni odgoj. Zidovi te pećine bili su od betona, pa su im koraci glasno odjekivali dok su se približavali središtu sobe, gdje je na debeloj isprepletenoj metalnoj užadi visio stakleni kontejner od desetak kvadratnih metara. Staklena konstrukcija bila je blago osvijetljena i Josh nije vidio njezinu
unutrašnjost, ali znao je o čemu se radi. Josh je pretpostavljao da njihova ćelija ima takvu prostoriju, ali nikad je nije vidio uživo. To je bila tiha soba. Cijelo je sjedište u Jakarti donekle bilo tiha soba — bilo je zaštićeno od svih uređaja za prisluškivanje. Nije bilo potrebe za drugim mjerama opreza unutar postaje — osim ako niste željeli spriječiti druge članove ćelije da vas prisluškuju. Zasigurno su postojali protokoli za koje je bila potrebna. Pretpostavljao je da je šef iz ove sobe vodio telefonske i video razgovore sa šefovima drugih ćelija. Možda čak i sa središnjicom. Dok su se približavali staklenoj sobici, kratke stepenice spustile su se za njih, i onda se opet uvukle nakon što su se popeli unutra. Staklena vrata zatvorila su se za njima. Niz računalnih ekrana visio je na drugom kraju sobice, ali osim toga, Joshu se sobica činila oskudno opremljenom: jednostavan sklopivi stol s četiri stolca, dva telefona i oprema za konferencijske pozive te stari čelični uredski ormarić. Pokućstvo je bilo jeftino i nije se uklapalo; izgledalo je kao nešto što biste mogli vidjeti u kamp-kućici na gradilištu. »Sjedni«, rekao je David. Prišao je ormariću i izvadio nekoliko dosjea. »Imam izvješće za tebe. Bitno je...« »Mislim da je bolje da ja prvi krenem.« David se pridružio Joshu za stolom i položio dokumente između njih. »Uz sve dužno poštovanje, ono što moram prijaviti moglo bi ti potpuno promijeniti perspektivu. Morat ćete ponovno procijeniti situaciju. Ponovno procijeniti sve aktivne operacije u Jakarti i načine na koje analiziramo svaki...« David je podigao ruku. »Već znam što ćeš mi reći.« »Znaš?« »Znam. Reći ćeš mi da velika većina terorističkih prijetnji koje pratimo, uključujući i operacije u razvijenim nacijama koje još ni ne razumijemo — nisu djelo desetka odvojenih terorističkih i fundamentalističkih skupina kao što smo prije mislili.« Kad Josh nije odgovorio, David je nastavio. »Reći ćeš mi da vodstvo Clocktowera sad vjeruje da su sve te
skupine samo različita lica jedne te iste globalne super-skupine, organizacije veće od bilo čijih najluđih projekcija.« »Već su ti rekli?« »Da. Ali ne nedavno. Počeo sam povezivati dijelove slagalice prije negoli sam se pridružio Clocktoweru. Službeno su mi rekli kad sam postao šef postaje.« Josh je odvratio pogled. Nije se zaista osjećao izdano, ali kad je shvatio da su njemu — glavnom analitičaru — tajili nešto tako veliko, povrijedilo mu je ponos. U isto se vrijeme pitao jesu li od njega očekivali da to sam poveže, je li David bio razočaran što nije sam sve shvatio. Činilo se da je David osjetio Joshevo razočaranje. »Ako ti to išta znači, već sam ti neko vrijeme želio reći, ali bila je to povjerljiva informacija. Još nešto trebaš znati. Od oko 240 sudionika konferencije analitičara, 142 se nisu vratila kućama.« »Molim? Ne razumijem. Oni su...« »Nisu prošli test.« »Test...« »Konferencija je bila test. Od trenutka kad ste stigli do trena kad ste izašli, bili ste pod video i audio prismotrom. Baš poput sumnjivaca koje ovdje ispitujemo, organizatori konferencije mjerili su stres u glasu, širenje zjenica, kretnje očiju i desetak drugih markera. Ukratko — motrili su reakcije analitičara tijekom konferencije.« »Da vide hoće li netko od nas drugima uskratiti informacije?« »Da, ali još bitnije, da doznaju tko je već znao ono što se tamo prezentiralo; specifično, koji su analitičari već znali za terorističku superskupinu koja djeluje iz sjene. Konferencija je bila lov na krtice u cijelom Clocktoweru.« U tom se trenu Joshu činilo da je cijela soba nestajala. Čuo je Davida kako govori u pozadini, ali bio je izgubljen u svojim mislima. Konferencija je bila savršen paravan za tajnu akciju. Svi Clocktowerovi agenti, pa čak i analitičari, bili su obučeni u standardnim kontraobavještajnim metodama. Zavaravanje detektora laži bilo je dio standardne obuke. Međutim, izreći laž kao da je istina mnogo je lakše nego odglumiti emocionalnu reakciju na iznenađenje i održavati takav privid tri dana, uz uvjerljive razine tjelesnih reakcija... to je nemoguće. Testirali su svakog glavnog analitičara. Implikacija je
bila... »Josh, jesi li me čuo?« Josh je podigao pogled. »Ne, oprosti, previše novosti odjednom... Clocktower je kompromitiran.« »Da, i moraš se usredotočiti. Stvari se odvijaju brzo i trebam tvoju pomoć. Testiranje analitičara bilo je prvi korak u Clocktowerovom sigurnosnom protokolu. Diljem svijeta, upravo sada, glavni analitičari koji su se vratili s konferencije sastali su se sa šefovima postaja u tihim sobama baš poput ove i zajedno pokušavaju pronaći način da osiguraju svoje ćelije.« »Misliš da je postaja u Jakarti kompromitirana?« »Bio bih šokiran da nije. Ali to nije sve. Čistka analitičara pokrenula je lavinu. Naš plan, 'Protokol vatreni zid', bio je pronaći krtice među analitičarima kako bi preostali glavni analitičari i šefovi postaja zajedno mogli identificirati potencijalne dvostruke agente.« »Ima smisla.« »Imalo bi, ali smo podcijenili razmjere urote. Moram ti reći neke stvari o organizaciji Clocktowera. Znaš koliko ćelija imamo: 200 do 250 u bilo kojem datom trenutku. Trebaš znati da smo i prije konferencije identificirali neke glavne analitičare kao krtice — šezdesetak njih. Oni nisu ni došli na konferenciju.« »Ali tko su onda bili...« »Glumci. Većinom terenski agenti koji su prije radili kao analitičari, bilo tko tko je mogao odglumiti ulogu. Morali smo to učiniti. Neki su analitičari već znali okvirni broj ćelija Clocktowera, a glumci su nam pružili dodatnu operativnu prednost: olakšavali su nam to trodnevno detektiranje laži, postavljali izravna pitanja, izmamili odgovore i reakcije.« »Nevjerojatno... kako smo postali tako dubinski kompromitirani?« »To je jedno od pitanja na koja tražimo odgovore. Ali to nije sve. Nisu sve ćelije poput ove u Jakarti. Većina je njih ništa više od postaja za prisluškivanje; imaju male ekipe agenata, a informacije koje prikupe šalju izravno u središnjicu. Kompromitirana postaja za prisluškivanje opasna je — to znači da je taj naš globalni neprijatelj, tko god bio, pomoću tih postaja prikupljao podatke i možda čak nama slao lažne podatke.«
»Možda smo potpuno slijepi«, rekao je Josh. »Tako je. Naše najoptimističnije predviđanje bilo je da je taj neprijatelj prisvojio sve naše podatke i da se priprema za veliki napad. Sad znamo da je to tek polovica istine. Nekoliko je većih ćelija također kompromitirano. To su ćelije slične ovoj našoj u Jakarti, s obavještajnim agentima i značajnim silama za tajne operacije. Mi smo jedna od dvadeset velikih ćelija. Te su ćelije zadnja crta obrane, tanka crvena crta koja štiti svijet od neprijateljskih planova, kakvi god oni bili.« »Koliko ih je kompromitirano?« »Ne znamo. Ali tri velike ćelije već su pale — u ćelijama u Karachiju, Cape Townu i Mar del Plati njihovi su vlastiti specijalci poharali sjedište i ubili većinu analitičara i šefove postaje. Već satima nismo u komunikaciji s njima. Satelitske snimke iznad Argentine potvrđuju da je sjedište u Mar del Plati uništeno. Izdajnicima u Cape Townu pomogle su vanjske snage. Dok razgovaramo, vatreni obračuni odvijaju se u Seoulu, Delhiju, Dhaki i Lahoreu. Možda će se te postaje obraniti, ali moramo pretpostavili da će i one biti izgubljene. Upravo sada možda se i naši specijalci pripremaju da preuzmu postaju u Jakarti, ili se to već i događa, izvan ove sobe, ali sumnjam.« »Zašto?« »Vjerujem da čekaju da se ti vratiš. Uzevši u obzir sve što znaš, opasan si. Kad napadnu, ti ćeš im biti na vrhu popisa meta. Jutarnji bi sastanak bio idealan trenutak za napad; vjerojatno čekaju upravo to.« Josh je osjetio kako su mu se usta sasušila. »Zato si me zgrabio iz dizala.« Promislio je na tren. »Što ćemo onda, želiš da identificiram izdajnike među zaposlenicima prije negoli počnemo sastanak? Zaskočit ćemo ih prije negoli nas napadnu?« »Ne«, rekao je David, odmahnuvši glavom. »To je bio izvorni plan, ali sad je prilika prošla. Moramo pretpostaviti da će postaja u Jakarti pasti. Ako smo jednako kompromitirani kao ostale velike ćelije, samo je pitanje vremena. Moramo pogledati širu sliku i shvatiti konačni cilj našeg protivnika. Moramo pretpostaviti da će jedna ili više ćelija ipak preživjeti i da će oni moći upotrijebiti sve što mi doznamo. Ako ne oni, onda možda neka nacionalna agencija. Ali još nisi postavio jedno pitanje, jedno vrlo važno pitanje.«
Josh je promislio na trenutak. »Zašto baš sada? I zašto počinju od naših analitičara? Zašto nisu prvo počistili operativce na terenu?« »Vrlo dobro.« David je otvorio dosje. »Prije dvanaest dana, kontaktirao me anoniman izvor koji mi je rekao dvije stvari. Prvo, da se sprema teroristički napad, i to dosad neviđenih dimenzija. I drugo, da je Clocktower kompromitiran.« David je na stolu rasporedio nekoliko stranica. »Priložio mi je popis šezdeset analitičara za koje je tvrdio da su kompromitirani. Pratili smo ih nekoliko dana i potvrdili da ostavljaju pakete suradnicima na dogovorenim mjestima i neovlašteno komuniciraju. Potvrdili smo sve sumnje. Izvor je rekao da bi ih moglo biti još. Ostatak znaš: drugi šefovi postaja i ja organizirali smo konferenciju analitičara. Ispitali smo kompromitirane analitičare i stavili ih u karantenu, te ih za konferenciju zamijenili glumcima. Tko god da je naš izvor bio, ili nije znao za agente na terenu ili ih nije želio razotkriti iz vlastitih razloga. Odbijao se sastati i više nisam dobio nikakvih poruka od njega. Nastavili smo s konferencijom a zatim... čistka. Izvor se nije javljao. Zatim, jučer kasno uvečer, opet me kontaktirao. Rekao je da mi želi dostaviti drugu polovicu informacija koje mi je obećao, detalje o velikom napadu pod imenom 'Protokol Toba'. Trebali smo se naći jutros na stanici Manggarai, ali nije se pojavio. Međutim, neka osoba s bombom jest. Ali mislim da je želio biti tamo. Ubrzo nakon napada, neki mi je dječak dao novine s ovom porukom u njima.« David je gurnuo list papira preko stola. Protokol Toba je stvaran. 12+4+47 = 4/5; Jones 22+7+47 = 3/8; Anderson 4+10+47 = 5/4; Ames »Nekakva šifra«, rekao je Josh. »Da, iznenadilo me to. Druge su poruke bile izravne, ali sad mi je sve jasno.«
»Ne razumijem.« »Što god bila šifra, to je prava poruka — cijela ova namještaljka vodila je ovome. Izvor je želio da se čistka analitičara provede kako bi nam mogao u pravom trenu poslati šifriranu poruku — i biti siguran da će je dešifrirati netko tko nije dvostruki agent; točnije, ti. Želio je da se usredotočimo na čistku analitičara te da odgodimo izmjenu paljbe dok nam ne pošalje svoju poruku. Da smo znali koliko smo dubinski kompromitirani, prvo bismo stavili terenske operativce u karantenu i u potpunosti zamrznuli rad Clocktowera. Ne bismo sad vodili ovaj razgovor.« »Da, ali zašto se uopće zamarao šifrom? Zašto nije otvoreno poslao poruku, kao u prijašnjim komunikacijama?« »To je dobro pitanje. Zacijelo je i on pod prismotrom. Da nam je izravno rekao to što nam želi poručiti, zacijelo bi pretrpio posljedice; možda bi bile smrtonosne ili ubrzale ovaj teroristički napad. Dakle, tko god ga promatra pretpostavlja da još ne znamo sadržaj poruke. To je možda razlog zašto nisu napali još više ćelija — misle da i dalje mogu zaustaviti Clocktower.« »Ima smisla.« »Ima, ali jedno pitanje me i dalje mučilo: zašto baš ja?« Josh je promislio na trenutak. »U redu, zašto se nije javio upravitelju Clocktowera, svim drugim šefovima Clocktowerovih postaja ili jednostavno upozorio sve obavještajne agencije svijeta? One bi imale mnogo više moći da zaustave napad. Da se javio njima, možda bi napad krenuo ranije — baš kao da je informacije poslao izravno. Ili... ili si ti u jedinstvenom položaju da zaustaviš napad...« Josh je podigao pogled. »Ili jedino ti znaš nešto.« »Vrlo dobro. Ranije sam ti spomenuo da sam počeo istraživati ovu terorističku skupinu prije negoli sam se pridružio Clocktoweru.« David je ustao, otišao do ormarića i izvadio još dva dosjea. »Pokazat ću ti nešto na čemu sam radio više od deset godina, nešto što nikad nisam nikome pokazao; čak ni u Clocktoweru.«
TRINAESTO POGLAVLJE Soba za ispitivanje C Policijska postaja zapadne Jakarte, Indonezija Kate se zavalila u stolcu i promislila o svojim opcijama. Trebat će istražitelju reći kako su njezina istraživanja započela. Čak i ako joj ne bude povjerovao, mora dati službenu izjavu za slučaj da završi na sudu. »Stanite«, rekla je. Muškarac je zastao na vratima. Kate je spustila svoj stolac i naslonila se na stol. »Postoji vrlo dobar razlog zašto su za moj istraživački projekt posvojena ta djeca. Morate nešto razumjeti. Kad sam stigla u Jakartu očekivala sam da će ovo istraživanje biti isto kao bilo koje drugo istraživanje u Americi. To je bila moja prva pogreška. Doživjeli smo neuspjeh i... promijenili pristup.« Niski se čovjek okrenuo od vrata, sjeo i poslušao Katein opis prvih nekoliko tjedana pripreme za odabir pacijenata. Kateina organizacija unajmila je privatnu znanstvenu organizaciju za svoje istraživanje, baš kao što bi to učinili u Americi. U SAD-u su farmaceutske tvrtke usmjerene na razvijanje novih lijekova ili terapija, a kad otkriju nešto obećavajuće, često privatnim kompanijama prepuste provođenje testiranja. Te kompanije zatim pronađu medicinske klinike s liječnicima zainteresiranima za istraživanje. Klinike ili postrojenja tada primaju pacijente u istraživanje, primjenjuju novi lijek ili terapiju i povremeno ih testiraju kako bi otkrili zdravstvene probleme — negativne posljedice. Kompanija tada pomno motri sva postrojenja koja sudjeluju u istraživanju i šalje izvješća sponzorskoj istraživačkoj organizaciji, koja pak šalje vlastita izvješća Agenciji za hranu i lijekove u SAD-u i odgovarajućim nadležnim tijelima u drugim zemljama diljem svijeta. Proces je završavao istraživanjem u kojem bi se postigao željeni terapijski učinak bez ikakvih negativnih ili štetnih posljedica. To je dug proces, i tek 1% lijekova koji su u laboratoriju bili djelotvorni
završili bi na policama apoteka. Postojao je samo jedan problem: Jakarta, kao i Indonezija općenito, nije imala nijednu kliniku za autizam i tek šačicu specijalističkih praksi koje su se bavile poremećajima u razvoju. Te klinike nisu imale iskustva s kliničkim istraživanjima — što je bila opasna situacija za pacijente. Indonezijska farmaceutska industrija nije bila velika, uglavnom zato što je tržište bilo maleno (Indonezija je uglavnom uvozila generičke lijekove), pa su tek rijetki liječnici dobivali pozive za sudjelovanje u istraživanju. Njihova je kompanija osmislila inovativan koncept: izravno su stupali u kontakt s roditeljima i pokrenuli kliniku u kojoj će primjenjivati terapiju. Kate i voditelj istraživanja dr. John Helms intenzivno su se sastajali s predstavnicima privatne kompanije i tražili alternative. Nije ih bilo. Kate je nagovarala dr. Helmsa da nastave s planom i naposljetku je pristao. Sastavili su popis obitelji koje su živjele unutar 160 kilometara od Jakarte a koje su imale dijete iz spektra autizma. Kate je rezervirala dvoranu u jednom od najljepših hotela u gradu i pozvala obitelji na prezentaciju. Danima je sastavljala, a zatim mijenjala i ispravljala skicu istraživanja. Na kraju je Ben upao u njezin ured i rekao da će napustiti istraživanje ako se Kate ne odluči. Kate je popustila, prijedlog istraživanja dostavljena je etičkom povjerenstvu, a zatim su je poslali na printer i pripremili se za prezentaciju. Kad je stigao taj dan, stajala je pokraj vrata, spremna da pozdravi obitelji dok su dolazile. Da su joj se barem ruke prestale znojiti! Brisala ih je o hlače svakih nekoliko minuta. Prvi je dojam najvažniji. Pouzdanje, povjerenje, stručnost. Čekala je. Hoće li imati dovoljno letaka za prezentaciju? Pripremili su ih tisuću i, iako su poslali samo šesto pozivnica, mogla su se pojaviti oba roditelja. Mogle su se pojaviti i druge obitelji — u Indoneziji nije postojala pouzdana baza podataka ili registar obitelji s autističnom djecom. Što će onda učiniti? Rekla je Benu da bude spreman otrčati do hotelske fotokopirnice ako bude potrebno; on može pripremiti fotokopije ključnih dijelova dok ona govori. S petnaest minuta kašnjenja pojavile su se prve dvije majke. Kate je opet posušila ruke i energično se rukovala s njima, pritom govoreći
tek mrvicu preglasno. »Drago nam je da ste ovdje — hvala što ste došli — ne, na pravom ste mjestu — sjednite, molim, počinjemo svakog trena.« Prošlo je trideset minuta. Sat vremena. Kružila je oko šest majki i čavrljala s njima. »Ne znam što se dogodilo — Na koji ste dan dobili poziv? — Ne, pozvali smo i druge... — Zacijelo je došlo do problema u pošti...« Naposljetku, Kate je povela šest prisutnih majki u malu konferencijsku dvoranu u hotelu, kako bi svima bilo što manje neugodno. Održala je kratku prezentaciju dok su majke, jedna po jedna, počele odlaziti uz isprike: morale su pokupiti djecu, vratiti se na posao i slične stvari. Na katu ispod, u hotelskom kafiću, dr. Helms se napio kao smuk. Kad mu se Kate pridružila, sijedi se muškarac naslonio prema njoj i prozborio: »Rekao sam ti da neće upaliti. Nikad nećemo naći pacijente u ovom gradu, Kate. Zašto — hej, konobar, da, ovdje, još jednu rundu, aha, istu... bravo, momak... što sam ono govorio? O, da, moramo ovo što brže dovršiti. Dobio sam ponudu iz Oxforda. Bože, nedostaje mi Oxford, ovdje je tako prokleto vlažno, kao da sam cijelo vrijeme u sauni... Moram priznati, tamo sam najviše postigao. Kad smo već kod toga...« Nagnuo se još bliže. »Ne želim se ureći time što na glas kažem... No. Bel. Ov. Ac. Čuo sam da su me nominirali — ovo bi mogla biti moja godina, Kate. Jedva čekam da zaboravim ovaj debakl. Kad ću naučiti? Izgleda da imam meko srce za plemenite ideje.« Kate je poželjela istaknuti kako je njegovo meko srce svakako tvrdo pregovaralo — tri puta veća plaća od njezine, a njegovo je ime trebalo biti prvo na popisu u svim publikacijama i patentima, unatoč činjenici da je cijelo istraživanje bilo zasnovano na njezinom post-doktoratu — ali suzdržala se i otpila zadnji gutljaj svojeg Chardonnaya. Te je večeri nazvala Martina. »Ne mogu...« »Čekaj malo, Kate. Ti možeš postići sve što poželiš. Svaki si put uspjela. Indonezija ima dvjesto milijuna stanovnika, a na svijetu ima skoro sedam milijardi ljudi. Gotovo pola posto populacije nalazi se negdje na spektru autizma, a to je trideset pet milijuna ljudi, poput
stanovništva Teksasa. Poslala si šest stotina pisama. Ne odustaj. Neću ti dopustiti. Sutra ću nazvati šefa financija za Immari Research; nastavit će te financirati, neovisno o tome radi li taj šarlatan John Helms i dalje na tvojem istraživanju.« Taj je poziv podsjetio Kate na onu noć kad ga je nazvala iz San Francisca, kad je Martin obećao da će joj Jakarta biti sjajno mjesto za nov početak i nastavak istraživanja. Možda je ipak imao pravo. Idućeg jutra ušetala je u laboratorij i rekla Benu da naruči tiskanje još letaka. Zatražila ga je da pronađe prevoditelje. Posjetit će sela. Proširit će obruč — neće čekati da obitelji dođu njima. Raskinula je ugovor s privatnom kompanijom. Oglušila se na Helmsove prigovore. Dva tjedna kasnije, u tri kamioneta ukrcali su četiri znanstvenika, osmero prevoditelja i sanduke i sanduke letaka o istraživanju, otisnutih na pet jezika: indonezijskom malajskom, javanskom, sundskom, madurskom i betaviju. Kate je bila na mukama i oko odabira jezika: u Indoneziji se govori više od sedamsto različitih jezika, no naposljetku je odabrala pet najčešćih u Jakarti i na otoku Javi. Shvaćala je ironiju situacije, ali nije željela da nemogućnost komunikacije upropasti njezino istraživanje autizma. Baš kao i u hotelu u centru Jakarte, sve su njezine pripreme bile uzaludan trud. Kad su ušli u prvo selo, Kate i njezini suradnici bili su zapanjeni: nije bilo autistične djece. Seljani nisu bili zainteresirani za njihove letke. Prevoditelji su joj rekli da nitko nikad nije vidio djecu s tim problemima. To joj nije imalo smisla. Trebalo je biti bar dva-tri potencijalna sudionika u svakom selu, možda i više. U idućem selu Kate je primijetila da jedan od prevoditelja, stariji muškarac, stoji naslonjen na kamionet dok je ekipa s ostalim prevoditeljima išla od vrata do vrata. »Hej, zašto ne radiš?« upitala ga je Kate. Slegnuo je ramenima. »Jer od toga neće biti nikakve koristi.« »Itekako hoće. Bolje ti je da...« Podigao je ruke u zrak. »Bez uvrede, gospođo. Samo želim reći da postavljate kriva pitanja. I postavljate ih krivim ljudima.« Kate ga je promotrila.
»U redu. Koga bi ti pitao? I što bi ih pitao?« Muškarac se udaljio od kamioneta, mahnuo Kate da ga slijedi i uputio se dublje u selo, dalje od ljepših kuća. Pokucao je na vrata prve zgrade na rubu sela i, kad je vrata otvorila niska žena, obratio joj se govoreći brzo, grubim tonom glasa, s vremena na vrijeme upirući prstom u Kate. Prizor joj je izazvao neugodu. Sramežljivo se primila za rever svoje bijele kute. Zdvajala je i oko odabira odjeće te se na kraju odlučila da bi bilo najbolje postići uvjerljiv klinički izgled. Mogla je samo zamisliti kako je izgledala seljanima, koji su uglavnom nosili odjeću koju su sami sklepali od komada tkanine koje su donijeli kućama iz tvornica, ili naslijeđene poluraspadnute prnje. Shvatila je da je ona žena nestala te je krenula ispitati prevoditelja, ali on je odmahnuo rukom, a žena se vratila na vrata i pred njih pogurala troje djece. Djeca su piljila u vlastita stopala i stajala mirno poput kipova. Prevoditelj je išao od djeteta do djeteta i odmjeravao ih. Kate se malo vrpoljila dok je razmišljala što da učini. Ta su djeca bila zdrava, nisu pokazivala nikakve znakove autizma. Kod zadnjeg djeteta prevoditelj se sagnuo i opet glasno povikao. Majka je brzo nešto promrmljala, ali on je opet povikao na nju i ona je umuknula. Dijete je nervozno izgovorilo tri riječi. Prevoditelj je nešto rekao i dijete je ponovilo iste tri riječi. Kate se pitala jesu li to bila imena. Možda neka mjesta? Prevoditelj je ustao i počeo upirati prstom u ženu i ponovno vikati na nju. Ona je bijesno odmahnula glavom i ponavljala istu frazu, iznova i iznova. Nakon što ju je prevoditelj nekoliko minuta gnjavio, spustila je pogled i počela govoriti tihim glasom. Prstom je pokazala drugu kolibu. Prevoditeljev je glas po prvi put postao blag i činilo se da je ženi gotovo laknulo nakon što ga je poslušala. Uvela je djecu nazad u kuću, a zadnje je dijete gotovo ozlijedila kad je žustro zatvorila vrata. Jednak se prizor odvio kod druge kolibe: prevoditelj je urlao i upirao prstom, Kate je stajala u neugodi, a uznemirena je seljanka dovela svoje četvero djece i onda čekala s brigom u očima. Ovog je puta, kad je prevoditelj postavio pitanje jednom od djece, dijete reklo pet riječi — opet imena, smatrala je Kate. Majka je prosvjedovala, no prevoditelj ju je ignorirao i ispitivao dječaka. Kad je ovaj odgovorio, krupni je prevoditelj skočio na noge, odgurnuo majku i djecu s puta i
probio se u kolibu. Kate je bila iznenađena, ali kad je majka s djecom pošla za njim, i ona ih je slijedila. Trosobna koliba bila je dupkom puna. Dok je prolazila njome, Kate se skoro spotaknula. U stražnjoj sobi zatekla je prevoditelja i ženu, koji su se svađali još žustrije nego prije. Njima pod nogama, malo, ispijeno dijete bilo je zavezano na drvenu noseću gredu. Dječakova su usta bila začepljena, ali čula je duboke ritmične zvukove koje je proizvodio dok se njihao, lupajući glavom u gredu. Kate je primila prevoditelja za ruku. »Što je ovo? Reci mi što se ovdje događa!« Pogledao je Kate, a zatim i majku, naizgled zatečen između svoje gospodarice i životinje stjerane u kut, koja je svakom sekundom postajala sve glasnija i histeričnija. Kate mu je čvrsto stisnula ruku i privukla ga k sebi, a on je počeo objašnjavati. »Kaže da nije ona kriva. Dječak je neposlušan. Ne želi jesti. Ne sluša je. Ne igra se s drugom djecom. Kaže da se čak ni ne odaziva na svoje ime.« To su bili klasični znakovi autizma, i to teškog slučaja. Kate je spustila pogled na dijete. Prevoditelj je dodao: »Tvrdi da nije njezina krivica. Kaže da ga je zadržala kod kuće dulje nego druge, ali ne može...« »Koje druge?« Prevoditelj se normalnim tonom glasa obratio ženi, a zatim se okrenuo prema Kate. »Izvan sela. Postoji mjesto gdje odvode djecu koja ne poštuju svoje roditelje, koja su stalno neposlušna, koja ne žele biti dio obitelji.« »Odvedi me tamo.« Prevoditelj je izvukao još podataka iz žene, a zatim rukom pokazao da trebaju krenuti. Žena ih je zazvala. Prevoditelj se obratio Kate. »Želi znati hoćemo li ga uzeti.« »Reci joj da hoćemo, da ga odveže i da ćemo se vratiti.« Prevoditelj je odveo Kate u napušteni šumarak južno od sela. Nakon sat vremena potrage i dalje ništa nisu pronašli, ali nastavili su tražiti. S vremena na vrijeme Kate bi začula šuškanje u krošnjama i lišću dok su se im se divlje životinje micale s puta. Sunce je ubrzo zalazilo i pitala se kako će šuma izgledati nakon sutona. Indonezija je tropska zemlja; temperatura je postojana, iz dana u dan, iz godišnjeg