DVADESET I OSMO POGLAVLJE Sjedište korporacije Immari u Jakarti Indonezija Kate je sjedila na stolcu s rukama zavezanima iza leđa, a tamna vreća i dalje joj je bila navučena preko glave. Putovanje je bilo neugodno. Vojnici su je naguravali proteklih trideset minuta, selili je iz jednog kombija u drugi, vodili je niz mnoge hodnike i naposljetku je posjeli na stolac i zalupili vratima. Osjećaj kretanja u čistoj tami izazivao joj je mučninu. Ruke su je boljele od plastične žice, a zbog debele crne vreće na glavi ništa nije vidjela. Apsolutna tama i tišina dezorijentirali su je, kao da je lišena svih osjetila. Koliko je dugo bila tamo? Onda je čula kako se nešto približava: koraci u hodniku ili velikoj prostoriji. Odzvanjali su sve glasnije svakom sekundom. »Skinite joj tu vreću s glave!« Glas Martina Greya. Martin — zvuk glasa njezinog poočima pokrenuo je val olakšanja koji joj je prostrujao cijelim tijelom. Tama nije bila tako tamna, a bol u rukama kao da je počela jenjavati. Bila je na sigurnom. Martin će joj pomoći da pronađe djecu. Osjetila je kako joj svlače vreću s glave. Svjetlost ju je zaslijepila, i zaškiljila je, napravila grimasu i odvratila pogled. »I odvežite joj ruke! Tko joj je ovo učinio?« »Ja, gospodine. Odupirala se.« I dalje ih nije mogla vidjeti, ali znala je taj glas — muškarac koji ju je izvukao iz kamioneta, isti koji je oteo djecu iz klinike. Ubojica Bena Adelsona. »Mora da vas je jako prestrašila.« Martinov je glas bio hladan i grub. Kate ga nikad prije nije čula da tako razgovara s bilo kime. Čula je da se još dva muškarca smijulje, a onda je njezin otmičar odgovorio: »Žali se koliko hoćeš, Grey. Ne odgovaram tebi. A činio si se zadovoljan našim ranijim radom.« Što je time želio reći?
Martinov se glas malo promijenio; zvučao je kao da ga ovo zabavlja. »Znaš, zvuči gotovo kao da se odupireš, Tarea. Daj da ti pokažem što radimo s takvima.« Kate je sad već mogla vidjeti Martina. Izraz njegovog lica bio je grub. Pogledao je njenog otmičara, a zatim se okrenuo drugoj dvojici, vojnicima koji su zacijelo došli u Martinovoj pratnji. »Odvedite ga u ćeliju. Navucite mu vreću na glavu i zavežite mu ruke. Što čvršće, to bolje.« Vojnici su zgrabili njezinog otmičara, navukli mu na glavu vreću koju je donedavno nosila Kate i izvukli ga iz sobe. Martin se nagnuo nad Kate i pitao: »Jesi li u redu?« Kat je protrljala ruke i nagnula se prema njemu. »Martine, dvoje je djece oteto iz mojeg laboratorija. Onaj je čovjek bio jedan od otmičara. Moramo pronaći...« Martin je podigao ruku. »Znam. Sve ću objasniti. Ali prvo mi moraš reći što si učinila toj djeci. Vrlo je bitno, Kate.« Kate je zaustila da mu odgovori, ali nije znala gdje početi. Pitanja su joj se rojila u glavi. Prije negoli je uspjela progovoriti, još su dva muškarca ušla u prostoriju i obratila se Martinu. »Direktor Sloane želi razgovarati s vama.« Martin je podigao pogled, vidno zlovoljan. »Nazvat ću ga kasnije, ovo ne može...« »Ne, ovdje je.« »U Jakarti?« »U zgradi, gospodine. Rečeno nam je da vas otpratimo do njega. Žao mi je, gospodine.« Martin je ustao polako, naizgled zabrinut. »Odvedite je dolje, do opservatorija iznad iskopine. I čuvajte vrata. Stižem ubrzo.« Martinovi su ljudi ispratili Kate van sobe, držeći se podalje ali motreći je poput sokolova. Primijetila je da drugi muškarci na isti način gledaju Martina.
DVADESET I DEVETO POGLAVLJE Rijeka Pesanggrahan Jakarta, Indonezija Harto je promatrao tajanstvenog muškaraca kako se podiže na laktove, skida kacigu i zaštitne naočale, a zatim se zbunjeno ogledava oko sebe. Opremu je bacio u vodu kraj broda i, nakon što je još nekoliko minuta ležao, počeo je petljati po remenju na boku svojeg oklopa. Naposljetku je uspio pokidati čvorove te je bacio krupni prsluk preko ograde. Harto je primijetio veliku rupu na prsima prsluka. Nepoznati je muškarac protrljao prsa, teško dišući. Bio je Amerikanac, ili možda Europljanin. Harto je bio iznenađen. Znao je da je muškarac svijetle puti — vidio mu je dio lica kad su ga izvukli na čamac — ali pretpostavljao je da je Japanac, ili možda Kinez. Kako se naoružani Europljanin našao ovdje, u rijeci? Možda nije bio policajac. Možda je kriminalac, terorist ili vojnik nekog narkokartela. Je li sve njih doveo u opasnost time što je pomogao ovom muškarcu? Počeo je brže veslati. Eko je primijetio da čamac počinje skretati pa je i sam počeo brže veslati. Dječak je zaista brzo učio. Kad se bijelčevo disanje ujednačilo, sjeo se i počeo pričati nešto na engleskom. Eko ga je pogledao. Harto nije znao što reći. Vojnik je počeo govoriti sporije. Harto je rekao jedine riječi na engleskom koje je znao. »Moja žena govori engleski. Ona pomogne.« Muškarac se srušio na leđa. Buljio je u nebo i trljao prsa dok su Harto i Eko veslali. David je pretpostavio da je metak koji je primio u prsa uništio biomonitor u oklopu. I njega je dobrano potresao. Lokator u kacigi vjerojatno je i dalje aktivan, ali sada je na dnu rijeke. Bog blagoslovio ove indonezijske ribare. Spasili su ga, ali kamo su ga vodili? Možda korporacija Immari nudi nagradu za njegovu glavu i ova su dvojica jednostavno osvojila lutriju. Ako ga namjeravaju privesti, David će se morati osloboditi, a jedva je mogao disati. O tome će morati razmišljati kasnije. Morao se odmoriti. Na minutu je promatrao rijeku, a onda je zatvorio oči.
David je osjetio mekan, udoban krevet pod sobom. Sredovječna Indonežanka držala mu je vlažnu krpu na čelu. »Čujete li me?« Kad je otvorio oči, okrenula se i počela vikati na nekom nepoznatom jeziku. David ju je zgrabio za ruku. Izgledala je prestrašeno. »Neću vas ozlijediti. Gdje smo?« rekao je. Shvatio je da se osjeća mnogo bolje. Opet je mogao disati, ali bol u prsima i dalje je bila tu. Uspravio se na krevetu i pustio ženinu ruku. Indonežanka mu je rekla adresu na kojoj su se nalazili, ali David je nije prepoznao. Prije negoli je uspio postaviti još pitanja, ona je izašla iz sobe, oprezno ga motreći, blago nakošene glave. David je protrljao ozlijeđena prsa. Razmisli. Ako su se odlučili na riskantan napad na konvoj na otvorenom, zacijelo su već preuzeli središnjicu u Jakarti. Josh. Još jedan pali borac. Ako ne zaustavim Protokol Toba, bit će ih još mnogo više.. I to civilnih žrtava, kao i prije... Usredotoči se. Neposredna prijetnja. Što sve ovo znači? Oteli su doktoricu Warner. Potrebna im je. Ona je nekako umiješana u ovo. Ali nije to zaista vjerovao. Kate Warner činila mu se iskrenom, nepatvorenom. Vjerovala je u istraživanje koje je provodila. Ne bi nikad pristala sudjelovati u protokolu Toba. Njima trebaju rezultati njenog istraživanja; namjeravaju ih iskoristiti. Natjerat će je da im otkrije svoja saznanja. Ona će biti još jedna nevina žrtva. David ju je morao spasiti. Ona je bila ključ. Ustao je i prošetao stanom. Sastojao se od nekoliko prostorija odijeljenih tankim zidovima koji su bili prekriveni amaterskim slikama koje su uglavnom prikazivale ribare. Otvorio je oronula klizna vrata i izašao na terasu. Stan je bio na trećem ili četvrtom katu nekakve »zgrade«, okružen mnogim sličnim stanovima — s bijelim gipsanim zidovima, prljavim kliznim vratima i terasama koje su izgledale kao stepenice koje se uzdižu na obali rijeke ispod njih. Pogledao je u daljinu. Dokle god mu je pogled sezao vidio je gomile i gomile takvih kuća, naslaganih jedna na drugu poput kartonskih kutija. Rublje se sušilo ispred svake kuće, a ponegdje su i žene
isprašivale sagove; prašina se dizala prema zalazećem suncu poput demona koji bježe s tla. David je bacio pogled prema rijeci. Ribarski brodovi dolazili su i odlazili. Nekoliko njih imalo je male motore, ali većina je imala veslače. Pogledom je pretraživao zgrade iznad rijele. Jesu li već ovdje, u potrazi za njim? Tada ih je ugledao. Dva muškarca u uniformama Immari Securityja izašla su iz stana na katu ispod njegovog. David se vratio u sjenu koju je bacao balkon i gledao kako muškarci ulaze u idući stan. Koliko je vremena imao? Pet, možda deset minuta? Vratio se u stan i pronašao obitelj okupljenu u nečemu nalik dnevnoj sobi, iako su u njoj bila i dva malena kreveta. Roditelji su iza sebe skrivali dječaka i djevojčicu, kao da bi im Davidov pogled mogao nauditi. Sa svojih 190 centimetara, David je bio gotovo dvije glave viši od supružnika, a njegovo je mišićavo tijelo gotovo u potpunosti ispunilo uska vrata te je zaklanjalo zadnje zrake sunca. Zacijelo im je izgledao poput čudovišta, ili vanzemaljca, ili neke potpuno drukčije vrste. David se obratio ženi. »Neću vas ozlijediti. Govorite li engleski?« »Da. Malo. Prodajem ribu na tržnici.« »Dobro. Trebam pomoć. U opasnosti su jedna žena i dvoje djece. Molim vas, pitajte supruga hoće li mi pomoći.«
TRIDESETO POGLAVLJE Sjedište korporacije Immari u Jakarti Indonezija Martin Grey oprezno je ušao u sobu, gledajući Doriana Sloanea kao da je utvara. Direktor Immari Securityja stajao je na drugoj strani Martinovog ureda na šezdeset i šestom katu zgrade korporacije Immari. Sloane je promatrao Javansko more i gledao brodove kako dolaze i odlaze. Martin je mislio da mladić nije vidio da je ušao, pa ga je iznenadilo kad mu se Sloane obratio. »Začuđen što me vidiš, Martine?« Martin je shvatio da je Sloane vidio njegov odraz u prozoru. Ugledao je odraz Sloaneovih očiju. Bile su hladne, proračunate, oštre... poput očiju grabežljivca koji prati svoj plijen i čeka trenutak kad će napasti. Odraz je bio djelomičan i ostatak lica bio mu je skriven. Ruke su mu bile preklopljene iza leđa. Njegov dugi crni baloner nikako se nije uklapao u Jakartu, gdje su vrućina i vlaga tjerale čak i bankare da se neformalnije odijevaju. Samo su tjelohranitelji, ili ljudi koji su nešto skrivali, nosili toliko tešku odjeću. Martin se potrudio doimati opušteno. Prišao je svojem radnom stolu od hrastovine u središtu golemog ureda. »Zapravo, da. Bojim se da ste došli u krivo vrijeme...« »Nemoj. Sve znam, Martine.« Sloane se polako okrenuo i progovorio odmjerenim glasom, ne skidajući pogled s Martina dok je koračao prema starijem muškarcu za stolom. »Znam sve o tvojoj maloj ribičkoj ekspediciji na Antarktici. O spletkama u Tibetu. O djeci. O otmici.« Martin je prebacio težinu na drugu nogu u pokušaju da stane iza stola, da postavi neku prepreku između njih dvojice, ali Sloane je promijenio kut i prišao mu sa strane. Martin se nije maknuo. Neće ustuknuti, čak i ako mu ovaj nasilnik prereže grlo na licu mjesta. Martin je uzvratio oštar pogled Sloaneu. Lice mu je bilo mršavo, mišićavo i grubo. Godine teškog života uzele su svoj danak. Bilo je to
lice kojem bol nije strana. Sloane je prijeteći prišao Martinu i zaustavio se tek metar od njega. Jedva primjetno se nasmiješio, kao da je znao nešto što Martin ne zna; kao da ga je stjerao u zamku i sad samo mora čekati. »Doznao bih i ranije, ali imao sam mnogo posla s ovom situacijom s Clocktowerom. Ali mislim da već znaš sve o tome.« »Svakako sam vidio izvješća. Nezgodno, svakako, i u krivo vrijeme. Kao što ste spomenuli, i ja sam imao pune ruke posla.« Martinove ruke počele su se tresti. Zagurao ih je u džepove. »Namjeravao sam vam javiti ova nova otkrića — Antarktika, Kina...« »Pazi se, Martine. Tvoja iduća laž mogla bi ti biti zadnja.« Martin se zagrcnuo i spustio pogled na pod. Promislio je. »Imam samo jedno pitanje, starče. Zašto? Pratim sve niti mreže koju si ispleo, ali i dalje ne razumijem koju igru igraš.« »Nisam prekršio svoju zakletvu. Moj cilj je naš cilj: spriječiti da izbije rat u kojem znamo da ne možemo pobijediti.« »Dakle, slažemo se. Vrijeme je. Pokrećemo Protokol Toba.« »Ne. Doriane, postoji drugi način. Istina je, čuvao sam ta... otkrića... za sebe, ali s dobrim razlogom. Bilo je prerano, nisam znao hoće li upaliti.« »I nije. Pročitao sam izvješća iz Kine. Svi su odrasli pacijenti umrli. Ponestaje nam vremena.« »Istina, testiranje je bilo neuspješno, ali samo zato što smo koristili krivu terapiju. Kate je koristila neku drugu; tada nismo toga bili svjesni, ali ona će mi reći. U ovo vrijeme sutra mogli bismo ući u grobnicu — mogli bismo napokon doznati istinu.« Martin je znao da se kocka, ali gotovo ga je iznenadilo kad je Sloane odvratio svoj bijesni pogled. Pogledao je u stranu, a zatim u pod. Prošao je trenutak i naposljetku se okrenuo i brzim korakom prišao prozoru, do mjesta na kojem ga je Martin zatekao kad je ušao u sobu. »Već znamo istinu. Što se tiče Kate i nove terapije... već si joj oteo djecu. Neće nam ništa reći.« »Meni hoće.« »Mislim da ju poznajem bolje nego ti.« Martin je osjetio kako mu krv ključa. »Jeste li već otvorili podmornicu?«
Sloaneov je glas bio tih. Martina je iznenadilo to pitanje. Je li ga Sloane testirao? Ili je mislio da... »Ne«, odgovorio je Martin. »Pratimo nešto kompleksniji protokol karantene, za svaki slučaj. Rekli su mi da će lokacija ubrzo biti osigurana.« »Želim biti tamo kad ulazite.« »Naravno. Javit ću našim ljudima na lokaciji.« Martin je posegnuo za telefonom. Nije mogao vjerovati svojoj sreći. Osjećaj nade bio je poput svježeg zraka nakon što je tri minute predugo bio pod vodom. Brzo je nazvao broj. »Možeš im reći kad dođemo tamo.« »Ništa mi ne bi bilo draže...« Sloane se okrenuo od prozora. Krvožedni pogled vratio mu se na lice. Njegove su oči plamtjele. »Ovo nije zamolba. Otvorit ćemo podmornicu zajedno. Ne puštam te iz vidokruga dok sve ovo ne završi.« Martin je odložio slušalicu. »U redu, ali moram prvo razgovarati s Kate.« Martin je uzdahnuo i ispravio leđa. »Ni ovo nije zamolba. Trebaš me, obojica to znamo.« Sloane je pogledao Martina kroz odraz u prozoru, a Martinu se učinilo da je vidio mali smiješak na licu svojeg mlađeg suradnika. »Dat ću ti deset minuta s njom. A nakon što tvoj pokušaj propadne, krećemo prema Antarktici, a nju ću ostaviti u rukama ljudi koji će je natjerati da progovori.«
TRIDESET I PRVO POGLAVLJE Siromašno predgrađe uz rijeku Jakarta, Indonezija David je promatrao agente Immari Securityja. Okrenuli su se i utrčali u peterosobni stan s gipsanim zidovima na uglu zgrade. Odabrao je taj stan specifično zbog njegovog tlocrta. Agenti su pretraživali sobe, krećući se brzo, skoro mehanički. Ulazili su u svaku sobu s pištoljima uperenim pred sebe i trzali lijevo, a zatim desno. David ih je slušao iz svojeg skrovišta dok su oni javljali. »Čisto. Čisto. Čisto. Čisto. Čisto.« Čuo je kako usporavaju korak i izlaze iz »pretraženog« stana.« Kad je drugi agent prošao kraj njega, David mu je tiho skliznuo iza leđa, prekrio mu usta mokrom krpom i čekao da mu kloroform ispuni usta i nosnice. Muškarac se koprcao, očajnički pokušavajući zgrabiti Davida dok je svakom sekundom sve više gubio kontrolu nad udovima. David mu je čvrsto držao usta. Nikakav zvuk nije ispustio. Agent je skliznuo na tlo i David se spremao posvetiti drugom muškarcu kad je čuo pucketanje radio-uređaja u drugoj sobi. »Izvidnička jedinice 5, pozor, dobili smo izvješće iz Clocktowera da je netko otvorio terenski sanduk s opremom u vašem području. Meta je u blizini i možda je opremljena oružjem i eksplozivima iz sanduka. Savjetujemo oprez. Šaljemo pojačanja.« »Cole? Jesi li čuo ovo?« David je čučnuo nad čovjekom kojeg je upravo onesvijestio — zvao se Cole, čini se. »Cole?« zazvao je drugi agent iz susjedne sobe. David je čuo kako zemlja pucketa pod njegovim čizmama. Hodao je polako, kao vojnik koji hoda kroz minsko polje, gdje bi mu svaki korak mogao biti posljednji. Dok je David ustajao, vojnik je uletio kroz vrata i uperio pištolj u Davidova prsa. David je nasrnuo na njega, obojica su pala na pod i počela se otimati za pištolj. David je zgrabio agentovu ruku i zakucao je u prašnjavi pod, a pištolj je odletio i udario u zid.
Vojnik je zbacio Davida sa sebe i počeo puzati prema pištolju, ali David je opet naskočio na njega prije negoli je daleko stigao i zgrabio ga laktom oko vrata u čvrst zahvat. Dlanom druge ruke pritisnuo mu je leđa kako bi imao jaču polugu. Osjećao je kako protivniku zatvara dišne putove. Još samo malo... Vojnik se trzao naprijed-nazad i grebao ruku oko svojeg vrata, Posegnuo je dolje u pokušaju da dosegne... što? Džep? Iznenada je izvukao ono što je tražio — nož iz svoje čizme. Zamahnuo je prema Davidu i pogodio ga u bok. David je čuo kako mu se odjeća kida i ugledao krv na nožu, koji je opet zabljesnuo prema njemu. Izmaknuo se u stranu i za malo izbjegao drugi udarac. Maknuo je ruku s vojnikovih leđa i zgrabio ga za glavu, te silovito potegnuo objema rukama. Začuo se glasan prasak, a vojnik je klonuo na tlo. David se otkotrljao s mrtvog plaćenika i zagledao u strop, gdje su se dvije muhe igrale u letu. TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE Sjedište korporacije Immari u Jakarti Indonezija Martinovi su ljudi odveli Kate duboko u podzemlje, a zatim je popratili niz dugačak hodnik koji je vodio u nešto što je izgledalo kao veliki akvarij. Stakleni zid bio je visok bar pet metara i dugačak dvadesetak metara. Kate nije shvaćala gdje se nalazila. Iza stakla očigledno se nalazilo dno Zaljeva Jakarte, ali zbunjivala su je stvorenja koja su se njime kretala. Prvo je mislila da se radi o nekim svjetlećim morskim životinjama, poput meduza, koje su plutale do dna pa zatim
isplivavale na površinu. Ali svjetla su izgledala neprirodno. Prišla je bliže staklu. Da — bili su to roboti. Strojevi gotovo poput robotskih rakova, sa svjetlima koja su se okretala poput očiju, i četiri ruke, svaka s tri metalna prsta. Premetali su mulj na morskom dnu i iz njega mehaničkim rukama vadili predmete. Napregnula je oči ne bi li jasnije vidjela. Kakvi su to predmeti bili? »Naše tehnike iskopavanja uvelike su napredovale.« Kate se okrenula i ugledala Martina. Njegov izraz lica zatekao ju je, čak i zabrinuo. Izgledao je umorno, utučeno, rezignirano. »Martine, molim te, reci mi što se događa. Gdje su djeca koja su oteta iz mojeg laboratorija?« »Na sigurnom, za sad. Nemamo mnogo vremena, Kate. Moram ti postaviti neka pitanja. Vrlo je bitno da mi kažeš koju si terapiju dala toj djeci. Znamo da se ne radi o ARC-247.« Kako je to mogao znati? I zašto ga je zanimalo koju im je terapiju dala? Kate je pokušala razmisliti. Nešto ovdje nije bilo u redu. Što će se dogoditi ako mu prizna? Je li onaj vojnik, David, imao pravo? Protekle četiri godine Martin je bio jedina osoba kojoj je Kate mogla u potpunosti vjerovati. Uvijek je bio dalek, zatrpan svojim poslom — zakonski skrbnik više nego poočim. Međutim, uvijek je bio tamo za nju kad joj je bio potreban. Nije mogao biti umiješan u otmicu, nemoguće. Ali... nešto joj se ovdje činilo pogrešnim... »Reći ću ti sve o terapiji, ali prvo želim dobiti djecu nazad«, rekla je. Martin joj je prišao i pridružio joj se pred staklenim zidom. »Bojim se da to neće biti moguće, ali imaš moju riječ: ja ću ih zaštititi. Moraš mi vjerovati, Kate. Mnogo je života na kocki.« Zaštititi od čega? »Želim znati što se, pobogu, ovdje zbiva, Martine.« Martin se okrenuo i zamišljeno se udaljio od nje. »Što bi učinila kad bih ti rekao da postoji oružje, negdje na svijetu, koje je moćnije od bilo čega što možeš zamisliti? Oružje koje bi moglo uništiti cijelu ljudsku vrstu. I da je terapija koju si dala onoj djeci naša jedina šansa za preživljavanje i naša jedina obrana od tog oružja?« »Rekla bih da to zvuči prilično nevjerojatno.« »Zaista? Znaš dovoljno o evoluciji da bi bila svjesna da nije tako. Ljudska vrsta mnogo je ranjivija negoli mislimo.« Pokazao je zid akvarija, upirući prstom u robota koji je plutao
prema dnu. »Što misliš da se ovdje događa?« »Iskapate blago? Možda neki potopljeni trgovački brod?« »Izgleda li ti ovo kao lov na blago?« Kad Kate nije odgovorila, nastavio je. »Što bi učinila da ti kažem da ovdje postoji izgubljeni obalni grad? I da je to tek jedan od mnogih diljem svijeta? Prije oko trinaest tisuća godina, većina Europe bila je prekrivena tri kilometra debelim slojem leda. New York je bio pod kilometar i pol leda. U samo nekoliko stotina godina, ledenjaci su se otopili i razina mora porasla je za gotovo 120 metara i pritom potopila gotovo sva obalna naselja na licu zemlje. Čak i danas gotovo pola ljudske populacije živi unutar sto pedeset kilometara od obale. Zamisli koliko je ljudi živjelo uz obalu tada, kad su ribe bili najpouzdaniji izvor hrane a mora su pružala najjednostavniji oblik trgovine. Zamisli samo sva naselja i rane gradove koji su zauvijek izgubljeni, svu tu povijest koju nikad nećemo otkriti. Jedini zapis iz toga razdoblja koji je preživio biblijska je priča o velikom potopu. Ljudi koji su preživjeli topljenje ledenjaka željeli su upozoriti naraštaje koji će doći nakon njih. Biblijska priča o potopu povijesna je istina — geološka istraživanja su je potvrdila — a ista se priča pojavljuje u Bibliji i u svim tekstovima koji joj prethode ili slijede. Klinasto pismo iz Akada, tekstovi iz Sumera, civilizacije američkih Indijanaca, svi oni pričaju o velikoj poplavi, ali nitko ne zna što se dogodilo prije nje.« »To je vaš cilj? Tražite izgubljene obalne gradove... Atlantidu?« »Atlantida nije ono što ti misliš. Želim reći da je toliko toga ispod površine, toliko naše vlastite povijesti za koju još ne znamo. Razmisli samo što je sve još izgubljeno za vrijeme poplave. Znaš genetičku povijest. Znamo da su bar još dvije vrste humanoida doživjele doba poplave, možda i tri. Nedavno smo na Gibraltaru pronašli neandertalske kosti koje su stare samo dvadeset tri tisuće godina. Mogli bismo pronaći i novije kosti. Pronašli smo i kosti koje su stare samo dvanaest tisuća godina — dakle, iz vremena potopa — manje od sto pedeset kilometara odavde, na otoku Flores blizu obale Jave. Mislimo da su ti hobitoliki ljudi hodali Zemljom gotovo tristo tisuća godina. A onda, iznenada, prije dvanaest tisuća godina, izumrli su. Neandertalci su nastali prije šesto tisuća godina — hodali su zemljom
skoro tri puta dulje od nas kad su izumrli. Znaš činjenice.« »Znaš da ih znam, ali ne razumijem kakve to veze ima s otmicom moje djece.« »Što misliš, zašto su neandertalci i hobiti izumrli? Postojali su dugo prije negoli su ljudi izašli na pozornicu.« »Mi smo ih poubijali.« »Tako je. Čovječanstvo je najveći masovni ubojica svih vremena. Razmisli o tome: u našoj je naravi da preživljavamo. Čak su i naši drevni preci slušali taj impuls, pa su prepoznali da su neandertalci i hobiti bili opasni neprijatelji. Moguće je da su poklali stotine ljudskih podvrsta. To sramotno nasljeđe i danas je živo. Napadamo sve što je različito, sve što ne razumijemo, sve što bi moglo promijeniti naš svijet, naš okoliš, smanjiti nam izglede preživljavanja. Rasizam, klasni rat, seksizam, podjela na Istok i Zapad, Sjever i Jug, kapitalizam i komunizam, demokraciju i diktature, Islam i Kršćanstvo, Izrael i Palestinu, to su samo različita naličja istog rata: rata za homogenu ljudsku rasu, za kraj razlika. Taj smo rat započeli davno, i vodimo ga od tada bez prestanka. Taj se rat odvija u svakom ljudskom umu ispod podsvjesne razine, poput računalnog programa koji neprekidno radi u pozadini i vodi nas prema nečemu.« Kate nije znala što da kaže, i nije znala kako bi njezino istraživanje i njezina djeca mogli biti umiješani. »Očekuješ da povjerujem da je ono dvoje djece umiješano u drevni kozmički sukob za sudbinu ljudske vrste?« »Da. Sjeti se rata između neandertalaca i ljudi. Bitaka između hobita i ljudi. Zašto smo pobijedili? Neandertalci su imali veće mozgove od nas, a svakako su bili veći i jači. Ali naši su mozgovi imali drukčiji ustroj. Naši umovi žele izrađivati složene alate, rješavati probleme i predviđati budućnost. Naš mentalni ustroj dao nam je prednost, ali i dalje ne znamo kako je do njega došlo. Bili smo tek životinje, baš poput njih, prije pedeset tisuća godina. Ali nekakav Veliki skok naprijed dao nam je nekakvu prednost koju i dalje ne razumijemo. Jedino što sigurno znamo je da je došlo do promjene u ustroju naših mozgova, možda neka promjena u načinu na koji koristimo jezik i komuniciramo. Iznenadna promjena. Znaš sve ovo. Ali... što ako se sprema još jedna promjena? Mozgovi one djece drukčije su ustrojeni. Znaš kako evolucija funkcionira. Nikad se ne radi o ravnoj liniji. Sve se
svodi na pokušaje i pogreške. Mozgovi te djece mogli bi jednostavno biti iduća verzija operativnog sustava ljudskog uma — poput nove verzije Windowsa ili Mac OS-a — novija, brža verzija... s prednostima nad prijašnjom verzijom: nama. Što ako su ta djeca, ili drugi pojedinci poput njih, prvi članovi nove grane ljudskog genetičkog stabla? Nova podvrsta. Što ako, negdje na planetu, postoji skupina ljudi koji već imaju novi operativni sustav? Kako misliš da bi se odnosili prema nama, starim ljudima? Možda na isti način na koju smo se mi odnosili prema zadnjim ljudskim podvrstama koje nisu bile jednako pametne kao mi — neandertalcima i hobitima. »To je apsurdno; ta djeca ne predstavljaju nikakvu prijetnju nikome.« Kate je promotrila Martina. Izgledao je drukčije... pogled u njegovim očima, nije ga znala protumačiti. Što je on želio reći, sva ta priča o genetici i evolucijskoj povijesti — zašto joj je govorio stvari koje već zna? »Možda ti se čini da nije tako, ali kako možemo zaista znati?« Martin je nastavio. »Sudeći prema onome što znamo o prošlosti, svaka napredna ljudska podvrsta izbrisala je svaku vrstu koju je smatrala prijetnjom. Zadnji put bili smo grabežljivci, ali idući put bit ćemo plijen.« »Prijeći ćemo preko tog mosta kad do njega dođemo.« »Već smo ga prešli, samo toga nismo svjesni. To je problem okvira — u složenom okolišu, jednostavno ne možemo znati posljedice naših djela, koliko god dobrima se činila u datom trenutku. Ford je mislio da je stvarao stroj za masovni prijevoz. U isto je vrijeme dao svijetu sredstvo za uništenje okoliša.« Kate je odmahnula glavom. »Slušaj što govoriš, Martine. Zvučiš ludo, poremećeno.« Martin se nasmiješio. »Rekao sam istu stvar kad mi je tvoj otac ispričao to isto.« Kate je promislila o Martinovoj tvrdnji. To je bila laž; morala je biti. U najmanju ruku joj je pokušavao odvratiti pozornost, pridobiti njezino povjerenje, podsjetiti se da ju je nekoć uzeo pod svoje okrilje. Oštro ga je pogledala. »Želiš reći da si oteo tu djecu da bi zaustavio ljudsku evoluciju?« »Ne baš... ne mogu objasniti sve, Kate. Zaista bih volio da mogu. Sve
što ti mogu reći je da su ta djeca ključna za sprječavanje rata koji bi mogao izbrisati cijelu ljudsku vrstu. Rata koji se sprema od dana kad su naši preci isplovili iz Afrike, prije šezdeset ili sedamdeset godina. Moraš mi vjerovati. Moram doznati što si učinila!« »Što je Protokol Toba?« Martin je izgledao zbunjeno. Ili je bio prestrašen? »Gdjegdje si čula za to?« »Vojnik koji me pokupio u policijskoj postaji. Jesi li ti umiješan u... Tobu?« »Toba je... rezervni plan.« »Jesi li umiješan?« Glas joj je bio čvrst, ali bojala se odgovora. »Da, ali... Toba možda neće biti potrebna — ako mi kažeš što me zanima, Kate.« Četiri naoružana muškarca ušla su kroz vrata koja Kate prije nije primijetila. Martin se okrenuo prema njima. »Nisam završio s razgovorom!« Dva stražara zgrabila su je za ruke i izvukla iz sobe i u dugi hodnik kojim je došla na razgovor s Martinom. U daljini je čula kako se Martin prepire s drugom dvojicom. »Direktor Sloane rekao je da vam je vrijeme isteklo. Ona ne želi pričati, a u svakom slučaju zna previše. Direktor vas čeka na uzletištu helikoptera.«
TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE Siromašno predgrađe uz rijeku Jakarta, Indonezija David je opet ošamario Colea, koji se osvijestio. Nije mogao biti stariji od dvadeset i pet. Mladić ga je pogledao pospanim očima, koje su se razrogačile kad je ugledao Davida. Pokušao se odmaknuti, ali David ga je zadržao. »Kako se zoveš?« Mladić se ogledao oko sebe, u potrazi za pomoći ili možda izlazom. »William Anders.« Pokušao je na tijelu pronaći oružje, ali nije pronašao nijedno. »Pogledaj me. Vidiš li oklop koji nosim? Prepoznaješ li ga?« David je ustao i pružio vojniku priliku da uoči da je od glave do pete odjeven u vojnu opremu korporacije Immari. »Kreni za mnom«, rekao je David. Ošamućeni agent doteturao je do susjedne sobe, do leša njegovog partnera, čije je glava ležala pod čudnim, neprirodnim kutom. »I on mi je lagao. Pitat ću te još jednom, kako se zoveš?« Agent se zagrcnuo i primirio na pragu sobe. »Cole. Zovem se Cole Bryant.« »To je već bolje. Odakle si, Cole Bryant?« »Posebni odred Immari Securityja, podružnica Jakarta.« »Ne, odakle potječeš?« »Molim?« Činilo se da je to pitanje iznenadilo mladog plaćenika. »Gdje si odrastao?« »U Coloradu. Fort Collins.« David je vidio da Cole dolazi k svijesti. Ubrzo će biti opasan. Morao je utvrditi može li mu Cole Bryant poslužiti. »Imaš obitelj tamo?« Cole je odstupio korak-dva od Davida. »Ne.« Bila je to laž. Obećavajuće. Sad ga je David morao uvjeriti. »Idete li u maškare u Fort Collinsu?« »Molim?« Cole se odmicao prema vratima. »Ne miči se.« Davidov je glas postao grublji. »Onaj osjećaj na tvojim
leđima, neka napetost. Osjećaš li je?« Agent je opipao svoja križa, pokušavajući uvući ruku pod oklop. Zbunjenost mu je obavila lice. David je prišao vojničkoj torbi u kutu sobe i otvorio je, time otkrivši nekoliko smeđih pravokutnika i kocaka koje su izgledale kao plastelin omotan plastičnom folijom. »Znaš što je ovo?« Cole je kimnuo glavom. »Pričvrstio sam ti malo eksploziva na kralježnicu. Aktivira se pomoću ovog bežičnog okidača.« David je ispružio lijevu ruku i pokazao mali cilindar veličine dvije AA baterije jedne do druge. Na njegovom je kraju bila okrugla crvena tipka na kojoj je David držao palac. »Znaš što je ovo?« Cole se smrznuo. »Mrtvački okidač.« »Odlično, Cole. To zaista jest mrtvački okidač.« David je ustao i prebacio si vojničku torbu preko ramena. »Ako moj palac sklizne s ovog okidača, eksploziv će ti pretvoriti iznutrice u kašu. Uzmi u obzir da tamo nema dovoljno eksploziva da meni naudi, pa čak ni da probije tvoj oklop. Da me netko ustrijeli ili ozlijedi, mogao bih stajati odmah do tebe, a eksplozija bi samo rastopila tvoju utrobu, a vanjska ljuska bi ostala netaknuta, baš poput punjenog čokoladnog jaja. Voliš li čokoladna jaja, Cole?« David je vidio da ga je zaista uplašio. Cole je tek blago odmahnuo glavom. »Zbilja? Kad sam bio dijete, ona su mi bila omiljena. Bio sam presretan kad bih ih dobio za Uskrs. Mama bi čak sačuvala nekoliko njih za Noć vještica i dala mi ih kad bih se vratio iz maškara. Jedva sam čekao da dođem doma i smažem ih. Ta debela čokoladna ljuska, ta kremasta žuta unutrašnjost...« David se zagledao mimo Colea, kao da se prisjeća koliko su ukusna bila. Vratio je pogled na Colea. »Ali ti ne želiš postati punjeno čokoladno jaje, zar ne, Cole?«
TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE Sjedište korporacije Immari u Jakarti Jakarta, Indonezija Martin je izašao iz dizala i popeo se na helidrom. Sunce je zalazilo. Nebo je bilo crveno, a vjetar je nosio miris mora na osamdeseti kat zgrade. Ispred njega čekao je Dorian Sloane s trojicom svojih ljudi. Kad je spazio Martina okrenuo se i pilotu dao znak da započne sekvencu uzlijetanja. Motor se upalio, a elise su se počele vrtjeti. »Rekao sam ti da nam neće ništa reći«, rekao je Sloane. »Treba joj vremena.« »To neće pomoći.« Martin se uspravio. »Poznajem je mnogo bolje nego vi...« »O tome bi se dalo raspravljati...« »Reci još jednu riječ i požalit ćeš.« Martin je zakoračio prema Sloaneu i gotovo vikao da bi nadglasao huk helikoptera. »Treba joj vremena, Doriane. Sve će nam reći. Molim te da ovo ne činiš.« »Ti si stvorio ovu situaciju, Martine. Ja samo čistim tvoj nered.« »Imamo vremena.« »Obojica znamo da nemamo — sam si to rekao. Prilično su me zabavile i druge tvoje izjave. Pretpostavljao sam da me mrziš jer mrziš moje metode i planove.« »Mrzim te zbog toga što si joj učinio...« »To nije bilo ni desetina onoga što je ona učinila mojoj obitelji.« »Ona s time nije imala veze...« »Očito se ne slažemo, Martine. Usredotočimo se radije na zadatak pred nama.« Sloane ga je zgrabio za ruku i odvukao ga od helikoptera, gdje su lakše mogli razgovarati. Isto tako, pomislio je Martin, na mjesto gdje ih Sloaneovi ljudi ne mogu čuti. »Slušaj, Martine, nudim ti pogodbu. Odgodit ću Protokol Toba dok ne doznamo može li ovo upaliti. Ako pustiš nas da radimo na djevojci, dobit ćemo sve što trebamo za sat ili dva, maksimalno. Ako sad krenemo na Antarktiku, imat ćemo sve potrebne podatke kad sletimo.
Moći ćemo testirati pravi retrovirus Gena s Atlantide unutar osam sati. I da, znam da tražite ulaz.« Martin je zaustio da mu odgovori, ali Dorian je samo prezrivo odmahnuo rukom. »Ni ne pokušavaj to zanijekati, Martine. Imam svojeg čovjeka u tvojoj ekipi. Unutar dvadeset i četiri sata mogli bismo zajedno ući u grobnicu. Bez Tobe. Ovo je jedini potez koji ti preostaje. Obojica to znamo.« »Želim tvoju riječ da joj nećeš nauditi... trajno.« »Martine, nisam čudovište. Samo nam trebaju njezina saznanja; nikad je ne bih trajno ozlijedio.« »Očito se ne slažemo po tom pitanju.« Martin je spustio pogled. »Trebamo odmah krenuti. Put do lokacije na Antarktici nije lak.« Dok su hodali prema helikopteru, Sloane je povukao jednog od svojih ljudi sa strane. »Izvuci Tareu iz one ćelije i reci mu da dozna što je Warnerica učinila onoj djeci.« TRIDESET I PETO POGLAVLJE Izvan zgrade sjedišta korporacije Immari u Jakarti Jakarta, Indonezija Vozili su se u tišini skoro deset minuta kad je David rekao: »Reci mi, Cole, kako klinac iz Fort Collinsa završi u Immari Securityju?« Cole je gledao ravno pred sebe, usredotočen na vožnju. »Kažeš to kao da se radi o nečem lošem.« »Nemaš blagog pojma.«
»Kaže mi tip koji mi je ubio partnera i pričvrstio bombu na kralježnicu.« Cole je imao pravo. Ali David mu nije mogao objasniti situaciju — time bi izgubio moć u pregovorima. Katkad moraš biti negativac da bi mogao spasiti pozitivce. Nastavili su se voziti u tišini dok nisu došli do kampusa korporacije Immari — šest zgrada okruženih visokom žičanom ogradom s bodljikavom žicom na vrhu. Stražarske kućice okruživale su svaki ulaz. David je navukao kacigu i zaštitne naočale i pružio Coleu identifikacijsku karticu agenta kojeg je ranije ubio. Stražari su izašli iz svojih kabina kraj vrata i došetali do automobila. »Identifikacije?« Cole mu je pružio dvije identifikacijske kartice. »Bryant i Stevens.« Stražar je uzeo kartice. »Hvala, seronjo. Čitam samo već četrdeset godina.« Cole je odmahnuo rukom. »Samo želim pomoći.« Stražar je provirio kroz prozor. »Skini kacigu«, naredio je Davidu. David je skinuo kacigu i pogledao ravno pred sebe, a zatim u stranu, nadajući se da će pogled s profila biti dovoljan, da je ova provjera samo profesionalno podbadanje ili demonstracija moći nesigurnog stražara. Stražar je proučio identifikacijsku karticu, a zatim promotrio Davida. Nekoliko je puta to ponovio. »Samo tren.« Požurio je nazad do kabine. »Je li to standardan postupak?« David je upitao Colea. »Nikad prije nisam ovo doživio.« Stražar je držao telefonsku slušalicu. Birao je broj, ali pogled mu se nije micao s njih dvojice. David je jednim glatkim potezom povukao pištolj i prebacio se na drugu stranu automobila. Stražar je ispustio slušalicu i posegnuo za pištoljem. David je opalio jedan hitac, pogodio stražara u rame, tik iznad ruba pancirke. Stražar se srušio na tlo. Preživjet će, ali njegov se osorni stav vjerojatno neće popraviti. Cole je pogledao Davida, a zatim potjerao automobil prema
glavnom parkiralištu zgrade korporacije Immari. »Parkiraju kod stražnjeg izlaza, blizu brodskog pristaništa.« Sa stražnjeg sjedala David je uzeo mali paket ispunjen eksplozivima. Povukao je vojničku torbu s preostalim eksplozivima na pod. Iz daljine začulo se zavijanje sirena na kampusu. Ušli su u zgradu kroz nečuvani ulaz za utovar robe. David je postavio eksplozivnu napravu pokraj vrata. Upisao je šifru u detonator, koji je počeo otkucavati. Bilo je teško obaviti sve to samo jednom rukom, ali morao je držati palac na okidaču da Cole ne bi nastradao. Krenuli su niz hodnik, a David je svakih šest-sedam metara postavljao još po jedan eksploziv. David je odlučio ništa ne reći Coleu prije negoli stignu — njegov je talac mogao pronaći način da te informacije dojavi u središnjicu korporacije Immari, ili bi ih netko mogao presresti. U svakom slučaju, nije imao razloga da mu kaže. Ali sad je morao objasniti. »Slušaj, Cole. Negdje u ovoj zgradi zatočena je jedna žena, doktorica Kate Warner. Moramo je pronaći.« Cole je oklijevao na trenutak, a zatim je rekao: »Ćelije i sobe za ispitivanje nalaze se u sredini zgrade, na četrdeset i sedmom katu... ali čak i ako je ona tamo i uspijemo je osloboditi, nikad nećemo uspjeti pobjeći iz zgrade. Zaštitari su već na putu ovamo, a u zgradi su ionako deseci stražara. Vratili su se i agenti s terena.« Pokazao je mrtvački okidač u Davidovoj lijevoj ruci. »Što će mi se dogoditi ako ti...« David je promislio. »Ima li u zgradi opreme za terenske misije?« »Da, glavna oružarnica je na trećem katu, ali većina oružja i opreme više nije tamo. Svi terenski operativci danas su bili u lovu na tebe.« »Nije bitno, sigurno nisu uzeli ono što meni treba. Kad oslobodimo djevojku, predat ću ti ovaj okidač. Imaš moju riječ, Cole. Zatim ću sam pobjeći odavde.« Cole je kimnuo jednom, pa rekao: »Postoji pomoćno stubište na kojem nema kamera.« »Još jedna stvar prije negoli krenemo.« David je otvorio ormarić i u njemu zapalio vatru. U samo nekoliko
sekundi, plamen je obavio drveni ormarić i uzdigao se prema detektoru dima na stropu. Protupožarni alarmi oglasili su se oko njih a svjetla su počela treptati usred buke i kaosa koji je nastao. Vrata su se počela otvarati, ljudi su bježali iz soba posvuda, prskalice su proradile i počele zalijevati uspaničenu rulju. »Sad možemo krenuti.« TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE Sjedište korporacije Immari u Jakarti Jakarta, Indonezija U dizalu, Kate se pokušavala oduprijeti čeličnom stisku stražara na njezinim rukama. Pritisnuli su je uza zid sve dok se vrata nisu otvorila, a zatim su je odvukli u prostoriju u kojoj se nalazio stolac sličan zubarskom. Bacili su je na njega, privezali i podrugljivo se nasmiješili. »Vaš liječnik će ubrzo doći.« Smijali su se dok su izlazili. Čekala je. Njezino prvotno olakšanje što je vidjela Martina doimalo se milijun godina daleko. Obuzimao ju je strah. Široki opasači zagrizali su joj kožu tik iznad zglobova koji su bili izranjavani od lisičina. Zidovi sobe bili su hladni i bijeli, a jedini predmet osim stolca bio je visok čelični stol na kojem je bio okrugli svežanj. Jedva ga je vidjela iz nagnutog stolca, pa je bila primorana gledati u zujeća fluorescentna svjetla. Vrata su se otvorila, pa je nagnula glavu da pogleda tko ulazi. Bio je to on — muškarac koji joj je oteo djecu. Čovjek koji ju je zarobio u
kamionetu. Širok smiješak pojavio mu se na licu. Bio je to zloban osmijeh, osmijeh koji je poručivao »sad si moja«. Zastao je korak-dva od njezinog lica. »Danas si mi prouzročila mnogo nevolja, curo moja. Ali svi u životu dobijemo drugu priliku za iskupljenje.« Prišao je čeličnom stolu i odmotao svežanj. Kate je krajičkom oka ugledala bljesak dugih i zašiljenih čeličnih instrumenata. Uputio joj je bijesan pogled preko ramena. »Ma, kome ja lažem? Meni je najhitnije da dobijem drugu priliku za osvetu.« Primio je jednu od svojih naprava za mučenje, tanak čelični ražnjić. »Reći ćeš mi sve što me zanima, a nadam se da će trajati što je moguće dulje.« U sobu je tad ušao drugi muškarac. Nosio je bijelu kutu i u ruci nosio nešto što Kate nije mogla razaznati, možda injekciju. »Što to radiš?« upitao ga je Katein mučitelj. »Počinjem s poslom. Što ti radiš?« »To nije bio plan. Prvo ćemo je drogirati. To su naredbe koje smo dobili.« »Ja nisam dobio takve naredbe.« Kate je bespomoćno ležala dok su se muškarci netremice gledali — mučitelj je držao srebrnkastu oštricu, a čovjek u bijeloj kuti medicinsku iglu. Čovjek u kuti naposljetku je odustao. »Što god. Ja ću joj ubrizgati ovo, a ti onda radi što god želiš.« »Što je to?« »Neki novi serum, iskušali smo ga u Pakistanu. Pretvorit će joj mozak u kašu, reći će ti što god želiš.« »Jesu li učinci trajni?« upitao ga je mučitelj. »Katkad. Vidjeli smo razne nuspojave. Još ga usavršavamo.« Zabio je golemu iglu u Kateinu ruku i polako joj ubrizgao serum. Osjećala je kako joj hladna tekućina ispunjava žile. Pokušala se osloboditi, ali remeni su bili prečvrsti. »Koliko treba da proradi?« »Deset, možda petnaest minuta.« »Hoće li se ičega sjećati?« »Vjerojatno ne.« Mučitelj je odložio srebrnkastu napravu za mučenje i prišao Kate.
Prešao joj je rukom preko prsa i noge. »Baš si slatka. I tako srčana. Možda će te dati meni nakon što dobiju svoje odgovore.« TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE Kate nije znala koliko je vremena prošlo; nije znala koliko je spavala, pa čak je li zaista bila budna. Tijelo je nije boljelo. Nije osjećala remene, nije osjećala ništa. Bila je tako žedna. Svjetla su bila zasljepljujuća. Okrenula je pogled u stranu i oblizala usne. Takva žeđ... Onaj ružni muškarac unosio joj se u lice. Zgrabio ju je za bradu i povukao nazad prema svjetlosti. Zaškiljila je. Njegovo lice, tako grubo. Ljuto. »Rekao bih da smo spremni za naš prvi spoj, princezice.« Izvukao je nešto iz džepa. List papira? »Ali prvo moramo riješiti malo papirologije. Samo nekoliko pitanja. Pitanje broj jedan: što si dala onoj djeci?« Pokazao je na list papira. »Da, imamo i bilješku: >Znamo da nije A-R-C 2-4-7<, što god to bilo. Znaju da im nisi dala to, pa nemoj ni pokušavati. Konačni odgovor, molim.« Kate se pokušala oduprijeti nagonu da odgovori. Tresla je glavom lijevo-desno, ali u glavi je jasno vidjela sebe kako u laboratoriju priprema terapiju, brine se da neće upaliti, ili da će nauditi umovima te djece, pretvoriti ih u... kašu... serum koji su joj dali... morala je... »Što si im dala? Reci nam.« »Dala sam... svojoj dječici...« Nadvio se nad njom. »Pričaj, princezice. Ne čujemo te. Operateri čekaju da snime tvoje odgovore.« »Dala sam... ne mogu... dala sam svojoj dječici...«
»Da, to je to, što si dala dječici?« »Dala sam svojoj dječici...« Ustao je. »Isuse, čujete li vi ovo? Spržili ste ju.« Zatvorio je vrata. »Vrijeme je za Plan B.« Sakrio je nešto u kut sobe. Nije se mogla pribrati. Zazvonio je alarm — i voda je počela pljuštati sa stropa. Svjetla su počela bljeskati, čak i oštrije nego prije. Kate je zatvorila oči. Koliko je vremena prošlo? Glasan zvuk, pa još nekoliko njih. Paljba. Eksplozija na vratima. Ružni se čovjek srušio na pod, krvareći. Oslobodili su je, ali nije mogla stajati. Skliznula je sa sjedala na tlo poput djeteta na toboganu. Vidjela ga je — onog vojnika iz kamioneta. David. Nosio je ranac. Uručio je nekakvu napravu nekom nepoznatom muškarcu, koji je bio prestrašen: stavio je palac na napravu. Njihovi su glasovi bili prigušeni, kao da je bila pod vodom. Vojnik joj je dlanovima pridigao glavu. Njegove blage smeđe oči gledale su u njezine. »Gate? Ožeš i be idjeti? Gate?« Ruke su mu bile tople. Voda je bila hladna. Oblizala si je usne. Trebala bi popiti malo vode. I dalje tako žedna... Skočio je na noge, začulo se još nekoliko hitaca. Otišao je. Vratio se. »Ožeš i be brimiti ukama?« Primio ju je za ruke, ali nije ih mogla pomaknuti; pale su na pod, beživotno. Kao da su bile od betona. Otrčao je do vrata i bacio nešto kroz njih. Podigao ju je objema rukama, snažnim rukama. Potrčao je. Ispred njih, zid stakla i čelika eksplodirao je. Krhotine su je pogodile, ali nije ju boljelo. Letjeli su. Ne, padali. Čvrsto ju je držao, sad samo jednom rukom. Posegnuo je iza sebe, kao da nešto pokušava doseći. A tada ju je nešto povuklo unazad, kao da su zapeli za nešto. Poletjela je, ispala mu iz naručja, ali on ju je ulovio, za jednu ruku. Njihala se dok je on klizio nebom iznad nje, strunama privezan za neki bijeli oblak. Stisak mu je slabio — bila je premokra, njezina je odjeća
bila mokra. Počela je padati. Zgrabio ju je nogama, stisnuvši je stopalima oko leđa i rebara. Dlanom ju je povukao za ruku i onda je napokon obavio nogama. Okrenuta prema tlu, sad ih je konačno vidjela. Muškarci, paljba, dolje ispod nje — preplavili su zgradu i dokove. Još je vojnika izašlo iz zgrade i počelo pucati. Piskutanje odozgo. Prizemlje zgrade eksplodiralo je i zasulo parkiralište šrapnelima i udovima ubijenih vojnika. Zvuci kidanja odozgo; počeli su brže padati. David se počeo meškoljiti i osjetila je kako se udaljavaju, visoko iznad zaljeva. Još zvukova odozdo — motori se pale, oružja pucaju. Počeli su vijugati i ugledala je užurbane kretnje u marini. Brzo piskutanje odozgo. Automobil na parkiralištu odjednom je iščeznuo i stvorio zid plamena i dima koji je obavio sve i svakoga u krugu od pedesetak metara. Paljba je prestala. Nastao je mir i tišina. Ugledala je posljednje zrake zalaska sunca nad Javanskim morem, i pala je tama. Neko su vrijeme tako lebdjeli. Kate nije znala koliko dugo. Iznad sebe začula je još jedan zvuk kidanja, a zatim su počeli ponirati prema crnom moru. Kate je osjetila kako se David vrpolji, pokušava nešto izvaditi. Noge kojima ju je držao napokon su popustile i počela je padati sve brže i brže, ovaj put sama. Sekunde su prolazile kao u usporenom filmu. Vrtjela se dok je padala, i spazila ga je kako pluta nad njom i polako se udaljava. Čula je snažan udarac u površinu, ali nije ga osjetila. Voda ju je obavila, vukla i gurala prema dnu. Voda, hladna morska voda ispunila joj je nos i usta, nije mogla disati, mogla je samo gutati vodu. Peklo je. Tama je bila gotovo posvemašnja; tek je tračak svjetlosti svjetlucao tamo gdje je mjesečina ljubila površinu mora. Plutala je opuštenih ruku, otvorenih očiju, u čekanju. Čekala je. Trudila se ne progutati još vode. Um joj je bio prazan. Bez misli. Samo hladno more, svuda oko nje, i u njenim plućima koja su izgarala. Signalna raketa, plamti u padu, predaleko od nje. Nešto pliva na površini, maleno poput kukca, predaleko. Još jedna signalna raketa, bliže, ali svejedno predaleko. Stvorenje na površini zaronilo je, zaplivalo, a zatim se vratilo na površinu po zrak. Još jedna signalna
raketa, i prilika je zaronila duboko, prema njoj. Zgrabila ju je i povukla, silovito, prema površini. Nikada neće izroniti. Opet je progutala gutljaj vode; morala je, trebao joj je zrak. Voda je pohrlila u nju, osjećala se kao da joj se hladan beton slijeva niz grlo. Povukla ju je, tako snažno, nije joj dala isplivati, a mjesec je bio jedina svjetlost u tolikoj tami. Osjetila je zrak, vjetar i kapljice kiše, čula šum mora. More ju je dugo zapljuskivalo, a ruka ju je čvrsto grlila, pomagala joj da ostane na površini, držala joj glavu iznad vode. Čula je glasan zvuk: velik brod s upaljenim svjetlima. Pregazit će ih. Išao je ravno prema njima. Vidjela je svojeg spasitelja kako maše rukama i miče je s putanje broda. Neki novi muškarac; ruke je primaju i izvlače; leži na leđima. Njezin spasitelj kleči nad njom, pritišće joj prsa, štipa je za nos, i... ljubi je. Njegov je dah tako vruć; ispunjava joj usta i probija se u pluća. Prvo se opirala, a onda mu je uzvratila poljubac. Tako dugo to nije učinila. Pokušala je podići ruke, ali nije mogla; pokušala je opet, i da, ispružila je ruke prema njemu, pokušala ga zagrliti. Odgurnuo je njezine ruke od sebe, pritisnuo ih dolje. Nepokretno je ležala, a zatim su joj prsa eksplodirala. Voda je pohrlila iz njezinih usta i nosa, a njezin spasitelj okrenuo ju je na trbuh. Voda se neprestano izlijevala dok je kašljala i povraćala. Želudac joj se grčio dok je očajnički lovila dah. Grlio ju je dok joj se disanje nije usporilo. Svaki ju je dah pekao, pluća se nisu htjela napuniti, svaki udisaj bio je plitak. Povikao je drugom muškarcu. »Vjetla! Vjetla!« Rukom je napravio gestu kao da si reže grkljan. Ništa se nije dogodilo. Ustao je i hitro otišao. Sekundu kasnije svjetla su se ugasila i osjećala je kako se brzo kreću. Kiša je šibala Kateino lice, ali ona je samo ležala, nepokretna. Opet ju je uzeo u naručje, baš kao onda kad ju je iznio iz onog visokog tornja. Odveo ju je u potpalublje i polegao na malen krevet u skučenoj sobici. Začula je glasove. Vidjela je kako upire prstom u nekog muškarca. »Arto, stani, stani!« Nastavio je upirati prstom. Zatim je došao po nju, uzeo ju u svoje snažne ruke, i sišli su s broda, opet su bili na kopnu. Hodali su po plaži, prema ruševinama nekog grada koje su izgledale kao da su preživjele bombardiranje u Drugom
svjetskom ratu. Završili su u nekakvoj kolibi, a svjetla su bila upaljena. Bila je tako umorna, nije mogla ni sekundu dulje ostati budna. Položio ju je na ležaj od cvijeća; ne, na pokrivač s cvjetnim uzorkom. Zatvorila je oči i skoro zaspala, ali onda je osjetila kako joj svlači mokre hlače. Nasmiješila se. Posegnuo je za njezinom košuljom. Panika. Vidjet će ga — njezin ožiljak. Ruke su mu primile njezinu košulju, ali ona ih je zgrabila i opirala se, nije mu dala da skine košulju. »Gate, boraš otjenuti fuhu otješu.« »Ne.« Odmahnula je glavom i okrenula se na bok. »Boraš...« Jedva ga je čula. Povukao ju je za košulju. »Molim te, nemoj«, promrmljala je. »Molim te...« Pustio ju je, težina na krevetu se promijenila, i više ga nije bilo. Začula je zvuk motora, ovog puta nekog manjeg. Topli zrak bio je posvuda oko nje, na njoj. Izvijala se, i osjetila toplinu u trbuhu, u kosi. Cijelo njezino tijelo bilo je toplo. TRIDESET I OSMO POGLAVLJE Sjedište korporacije Immari u Jakarti Jakarta, Indonezija Cole je ležao na trbuhu i čekao. Čekao je već sat vremena dok je tehničar za eksplozive prčkao po njegovom prsluku. Trudio se ne meškoljiti, ne izgubiti kontrolu nad mjehurom, ne vrištati. Jedna mu je misao stalno prolazila glavom: Nikad više neću vidjeti svoju obitelj. Pogriješio je što je prihvatio ovaj posao, neovisno o novcu. Zaštedjeli su gotovo dovoljno — 150.000 dolara, a trebalo im je 250.000 da
otvore automehaničarsku radionicu. Uz novac ušteđen nakon dvije uzastopne misije s marincima, budućnost je izgledala sigurno. Ali želio je zaraditi »još samo malo«, za slučaj da prvih nekoliko godina ne bude dovoljno posla. Agent korporacije Immari rekao mu je: »Ti ćeš tamo biti uglavnom kao ukras, kako bi se naši klijenti osjećali sigurno. Kao što si zatražio, poslat ćemo te u neku manje opasnu regiju, svakako ne na Bliski istok, čak ni u Južnu Ameriku. U Europi trebamo iskusnije djelatnike. Jugoistočna Azija u zadnje je vrijeme mirna. Svidjet će ti se klima u Jakarti.« Sad će neki drugi agent kucati na vrata njegove žene. »Gospođo, vaš je suprug poginuo u nesretnom incidentu. Primite naše iskreno saučešće. Molim? O, ne, gospođo, to se gotovo nikad ne događa. Ovo su njegovi posmrtni ostaci.« Cole se nasmijao, grubo, gotovo iracionalno. Gubio je razum. »Drži se, Cole. Skoro smo tamo«, rekao je tehničar za eksplozive, skrivajući se iza debelog zakrivljenog protueksplozivnog štita. Nosio je veliku kacigu i pogledavao kroz stakleni prorez na vrhu štita. Ruke su mu bile zaštićene srebrnkastim metalnim presvlakama koje su izgledale kao ruke robota iz znanstveno-fantastičnih serija iz šezdesetih. Tehničar je pažljivo prerezao remene na Coleovom prsluku. Pažljivo je podigao prsluk i sagnuo se bliže staklenom prorezu u štitu kako bi dobio bolji pogled. Kapljice znoja curile su niz Coleovo mokro lice. »Nema skrivenih mina«, rekao je tehničar. Centimetar po centimetar, skidao je prsluk. »Da vidimo s čime imamo posla.« Cole je gotovo poskočio kad je čuo da mu je tehničar skinuo ostatak prsluka. Je li pronašao sat koji odbrojava? Rezervni eksploziv? Osjetio je kako tehničarove ruke rade nešto oko njegove kralježnice. Zatim su se ruke opustile. Čuo je škripu metala o metal; tehničar je silom maknuo štit s puta. Sad je radio golim rukama. Cole je osjetio kako mu tehničar miče eksploziv s leđa. »Možeš ustati, Cole.« Cole se okrenuo, držeći dah. Dobio je prezriv pogled. »Evo tvoje bombe, Cole. Samo pažljivo, možda si alergičan na poliester.«
Predao je Coleu zamotanu majicu. Cole nije mogao vjerovati. Bio je posramljen, ali više od svega, laknulo mu je. Odmotao je majicu. Flomasterom su na njoj bila ispisana velika crna slova: »BUM!« Ispod toga, manjim slovima, pisalo je: »Žalim...« TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE Marina Batavia Jakarta, Indonezija Harto je jednom rukom zagrlio ženu i k sebi pozvao sina i kćer. Stajali su na drvenom doku u marini u kojoj je Harto pronašao brod koji mu je vojnik opisao. Obitelj je bez riječi promatrala plovilo. Brod je blistao. Hartu se sve ovo činilo kao san. Brod je bio najljepša stvar koja mu se dogodila od rođenja njegovog najmlađeg djeteta. »Sad je naš«, rekao je. »Kako, Harto?« »Onaj vojnik mi ga je dao.« Njegova je žena prešla rukom preko palube broda, možda da se uvjeri da je stvaran. »Gotovo da je predobar da bi njime išli u ribolov.« Brod je bio mala jahta. Dugačak dvadeset metara, bio je dovoljno velik da se njime može putovati između malih otoka oko Jave. Na palubu je stalo trideset ljudi, a u potpalublju se nalazilo osam ležajeva u glavnoj kabini, lijevoj gostinjskoj kabini i krmenoj gostinjskoj kabini. S palube i gornjeg mosta pružali su se pogledi od kojih zastaje dah. »Nećemo njime ići u ribolov«, rekao je Harto. »Vodit ćemo druge u ribolov. Strance koji žive ovdje, turiste. Dobro će nam platiti da ih
odvedemo u ribolov na otvoreno more. Pa i za druge stvari: ronilačke izlete i obilaske otoka.« Hartova žena pogledala je njega pa brod, nekoliko puta, kao da pokušava procijeniti može li taj plan upaliti, ili koliko će posla ona morati odraditi. »Napokon ćeš naučiti engleski, Harto?« »Morat ću. Nema dovoljno ribe u moru da bi se prehranili svi ribari Jakarte. Budućnost je u turizmu.«
DRUGI DIO TIBETANSKA TAPISERIJA ČETRDESETO POGLAVLJE Negdje na obali Javanskog mora Kate se probudila s najgorom glavoboljom u životu. Sve ju je boljelo kad se micala. Ležala je u krevetu neko vrijeme, progutala slinu nekoliko puta. Oči su je boljele kad bi ih otvorila. Sunčevo joj je svjetlo smetalo. Okrenula se od prozora. Taj prozor. Taj krevet. Gdje se nalazila? Rukama si je pomogla da ustane. Svakim pređenim centimetrom bol se širila njezinim tijelom. Tijelo ju je boljelo, ali ne kao od previše tjelovježbe — osjećala se kao da ju je netko cijelu izmlatio drvenim žlicama. Osjećala se bolesno, ozlijeđeno. Što mi se to dogodilo? Prostorija se izoštrila. To je bila nekakva koliba, ili vikendica na plaži. Soba je bila malena, s jednim bračnim krevetom i rustičnim drvenim pokućstvom. Kroz prozor je ugledala veliki trijem s kojeg je pucao pogled na napuštenu plažu. Ne onakvu čistu, održavanu plažu kakve se viđa u ljetovalištima, nego plažu kakvu biste mogli pronaći
na pravom pustom otoku: gruba, obrasla plaža, zatrpana kokosima, komadima kore drveta, tropskim biljkama i, mjestimično, mrtvim ribama koje je more izbacilo nakon sinoćnje olujne kiše i visoke plime. Kate je zbacila prekrivač sa sebe i polako krenula izaći iz kreveta. Preplavio ju je nov osjećaj: mučnina. Pričekala je, nadajući se da će proći, ali samo se pogoršala. Osjetila je kako joj se slina nakuplja u grlu. Potrčala je prema kupaonici i jedva stigla do nje na vrijeme. Pala je na koljena i povratila na suho u zahodsku školjku. Jednom, pa još jednom, pa treći put. Njezino već izmučeno tijelo grčilo se od boli. Mučnina je posustala, pa je skliznula s koljena i sjela kraj zahodske školjke, oslonivši jednu ruku na dasku a drugu na vlastito čelo. »Barem sad ne moraš posramljeno hodati kući.« Podigla je pogled. Bio je to onaj muškarac iz kamioneta, vojnik. David. »Što se događa, gdje smo...« »Brbljat ćemo kasnije. Popij ovo.« »Nema svrhe. Sve ću povratiti.« Sagnuo se do nje i pružio joj narančasti napitak. »Pokušaj.« Primio ju je za tjeme i nagnuo joj glavu, i prije negoli se mogla opet pobuniti, počela je gutati napitak. Bio je sladak i podmazao je njezino osjetljivo grlo. Popila ga je do kraja, a onda joj je David pomogao da ustane. Sjetila se da mora nešto obaviti, ali što? Trebala je otići po nešto. U glavi joj je i dalje udaralo. Pomogao joj je da se vrati u krevet, ali ona je zastala. »Čekaj, nešto moram obaviti.« »Sve ćemo obaviti kasnije. Moraš se odmoriti.« U tišini ju je polegao u krevet. Bila je tako pospana, kao da je popila tabletu za spavanje. Taj slatki narančasti eliksir...
ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE Privatni mlažnjak korporacije Immari Negdje iznad južnog Atlantskog oceana Martin Grey nagnuo se prema prozoru zrakoplova i promotrio golemi ledenjak daleko ispod njega. Nacistička podmornica stršala je iz planine leda blizu središta plutajućeg otoka površine 120 km2, velikog gotovo kao američki Disney World. Na boku ledom okovane podmornice radnici i golemi strojevi naporno su radili na iskopavanju, u potrazi za ulazom u podmornicu. Rezanje same oplate bilo bi očajnički korak, ali i to je bila opcija ako ubrzo ne pronađu otvor. Ruševine ispod podmornice bile su još veća zagonetka; ekipe znanstvenika radile su na teorijama. I Martin je imao teoriju, ideju koju će, ako do toga dođe, ponijeti sa sobom u grob. »Kad ste je pronašli?« Glas Doriana Sloanea iznenadio je Martina. Okrenuo se i ugledao mlađeg muškarca kako stoji nad njime i gleda kroz drugi prozor zrakoplova. Martin je zaustio da odgovori, ali Sloane ga je prekinuo. »Bez laži, Martine.« Martin je vidno splasnuo. Nastavio je škiljiti kroz prozor. »Prije dvanaest dana.« »Je li njegova?« »Oznake su iste. Datiranje ugljikom potvrđuje da je iz tog razdoblja.« »Želim prvi ući unutra.« Martin se okrenuo prema njemu. »Ne bih ti to preporučio. Ruševine su vjerojatno nestabilne. Ne možemo znati što je unutra. Mogli bismo...« »A ti ideš sa mnom.« »Ne dolazi u obzir.« »Martine, pa gdje je nestao onaj neustrašivi istraživač kojeg sam znao u mladosti?« »Ovo je zadatak za robote. Oni mogu na mjesta koja su nama izvan
dosega. Otporni su na hladnoću, a unutra će biti hladno, hladnije negoli možeš zamisliti. I lakše ih je nadomjestiti.« »Da, bit će opasno. Ali bit će opasnije, rekao bih, ako ja uđem sam a tebe ostavim vani.« »Pretpostavljaš da sam jednako bezdušan kao ti.« »Nisam ja taj koji otima djecu i čuva tajne pred prijateljima.« Sloane se zavalio u sjedalo preko puta Martinovog, spreman na borbu. U kabinu je ušao poslužitelj i obratio se Sloaneu. »Gospodine, poziv za vas. Hitno je.« Dorian je podigao slušalicu s baze na zidu. »Sloane.« Neko je vrijeme slušao, a zatim je iznenađeno podigao pogled prema Martinu. »Kako?« Prošao je trenutak. »Ma šališ se...« Nekoliko je puta kimnuo glavom. »Ne, slušaj, sigurno je pobjegao brodom. Pretražite obližnje otoke, nisu mogli daleko otići. Pošaljite sve ljude na teren, zatražite pomoć od obližnje podružnice Immari Securityja i preuzetih ćelija Clocktowera ako treba.« Još je neko vrijeme slušao. »U redu, što god, upotrijebite medije da ih stjerate u kut. Njega ubijte a nju zarobite. Nazovi me kad je ulovite.« Sloane je poklopio slušalicu i pomno promatrao Martina dok mu se obraćao. »Djevojka je pobjegla. Spasio ju je neki agent Clocktowera.« Martin nije micao pogled s ledenjaka. Sloane je oslonio laktove na stol i nagnuo se dovoljno blizu da udari Martina. »Pedeset je mojih ljudi mrtvo, tri su kata naše zgrade u Jakarti raznijeta na komadiće, a o doku da ni ne govorimo. Ne doimaš se iznenađeno, Martine.« »Tražim osamdeset godina staru nacističku podmornicu i možebitni svemirski brod u ledenjaku kraj obale Antarktike. Ovih me dana nije lako iznenaditi, Doriane.« Dorian se opet zavalio. »Obojica znamo da to nije vanzemaljski svemirski brod.« »Znamo li?« »Znat ćemo ubrzo.«
ČETRDESDET I DRUGO POGLAVLJE Negdje na obali Javanskog mora Naslonjen na okvir vrata, David je neko vrijeme promatrao Kate kako spava i pitao se hoće li se ikad probuditi. Oni nasilnici iz Immari Securityja zaista su je izmučili, a ni njegova akcija spašavanja nije baš bila nježna. Dok ju je gledao kako spava, slušao šum valova i osjećao povjetarac kako puše, obuzeo ga je spokoj. Nije shvaćao zašto. Pad njegove postaje u Jakarti netom prije potencijalnog terorističkog napada — od strane istih ljudi koje cijeli život pokušava zaustaviti — bio je scenarij iz ružnog sna. Ne, iz najgore noćne more. Međutim, uspio je spasiti Kate, i to je nekako utjecalo na njega. Svijet se čini manje strašnim, nekako podnošljivim. Nije se sjećao zadnjeg puta kad je osjećao... nadu. Skoro sreću. Bio je na sigurnom. Ne, to nije bilo točno. Možda... možda su ljudi oko njega bili na sigurnom, ili je on bio samouvjereniji. Uvjereniji da može zaštititi ljude koje... Vremena za samoanalizu bit će kasnije. Imao je posla. Kad mu je postalo jasno da se Kate neće ubrzo probuditi, povukao se iz sobe i nastavio s radom u skrivenoj komori u podrumu kolibe. Graditeljima je rekao da želi protuavionsko sklonište. Ništa nisu komentirali, ali pogledi koje su izmijenili rekli su mu dovoljno. Ovaj tip je lud, ali nije pregovarao oko cijene, tako da se bacamo na posao. Prostorija je odavala snažan postapokaliptični dojam, kao da je stigao kraj svijeta: betonski zidovi, utilitaran ugrađeni metalni stol, i dovoljno prostora za malen krevet i nešto zaliha. Bila je primjerena njegovoj sadašnjoj situaciji. Njegov će idući potez biti ključan. Većinu jutra razmišljao je što da učini. Prvi mu je nagon bio kontaktirati centralu Clocktowera. Njegov direktor, Howard Keegan, bio mu je mentor i prijatelj. David mu je vjerovao. Howard će učiniti sve u svojoj moći da obrani Clocktower, a svakako će trebati i Davidovu pomoć. Problem je bio kako stupiti u kontakt. Clocktower nije imao tajnih komunikacijskih kanala, samo službene VPN veze i protokole. Njih
nedvojbeno netko nadgleda — kad bi se spojio na njih, svima bi objavio svoju lokaciju. David je tapkao prstima po metalnom stolu, zavalio se u naslon i piljio u žarulju na stropu. Otvorio je preglednik i pretražio lokalne i nacionalne vijesti. Nije našao ništa što bi mu pomoglo. Primijetio je potjernicu za muškarcem i ženom koji su u bijegu i moguće povezani s lancem trgovaca dječjim robljem. To bi ga moglo usporiti. Potjernica nije imala skice sumnjivaca, ali zacijelo će i njih ubrzo objaviti, pa će ih tražiti sve granične patrole u Jugoistočnoj Aziji. David je u sigurnoj kući imao nekoliko lažnih isprava, ali ne i mnogo gotovine. Pristupio je svojem bankovnom računu. Na računu nije bilo gotovo ništa novca. Josh — odobrio je isplate. Je li još bio živ? David je pretpostavljao da je postaja bila napadnuta kad i njegov konvoj na ulicama. Uočio je još nešto. Nekoliko uplata, malih, manjih od tisuću dolara. Sve okrugli iznosi u dolarima. Bila je to nekakva šifra, ali kakva? Koordinate neke lokacije? 11.09 50.00 31.00 14.00 76.00 11.09 11.09. To je bio početak i kraj šifre. Ostatak: 50.31.14.76. Neka IP adresa. Josh mu je poslao poruku. David je otvorio preglednik i upisao IP adresu. Stranica je bila pismo od Josha. Davide, Pred vratima su. Neću još dugo izdržati. Dešifrirao sam poruke. Pročitaj ih ovdje. Nisam uspio odgonetnuti što znače. Žao mi je. Ipak, uspio sam pronaći našeg doušnika. Šalje poruke preko stranice Craigslista u Roswellu. Ova poveznica vodi te tamo. Nadam se da će poslati još jednu poruku i da ćete zaustaviti napad.
Žao mi je što nisam mogao više pomoći. Josh PS: Pročitao sam tvoje pismo i odobrio transakcije (kao što vidiš). Mislio sam da si mrtav — senzor u tvojem oklopu nije pokazivao znakove života. Nadam se da te time nisam doveo u nevolju. David je izdahnuo i na dulje vrijeme odvratio pogled od ekrana. Otvorio je dokument s dešifriranim porukama: osmrtnicama iz New York Timesa. Iz 1947. Josh je sjajno obavio posao. Poginuo je misleći da je podbacio. David je otvorio stranicu Craigslista za Roswell i odmah spazio novu poruku od njihovog doušnika. Naslov> Sat otkucava, toranj se ruši Poruka: Moj anonimni obožavatelju, Bojim se da je naš odnos postao previše kompliciran. Ne mogu se naći s tobom ni stupiti ni u kakav kontakt. Žao mi je. Problem nije u meni. Ti si kriv. Preopasan si za mene. Imam 30 razloga i 88 izlika zašto se ne mogu naći s tobom. Znam 81 laž i 86 priča. Rekla sam si da ćemo se susresti. Čak sam odredila i datum. 12. 03. 2013. Pa i vrijeme. 10:45:00. Ali istina je da si sada tek #44. na listi mojih prioriteta. To nije dovoljno da ti se posvetim. Možda da si 33. Ili 23. Ili čak 15. Ovo nije dovoljno. Moram iskopčati aparate i spasiti svoju djecu. To je jedino odgovorno rješenje. David se počešao po glavi. Što je sve ovo značilo? Bilo je jasno da se radi o nekakvoj šifri. Da mu je bar Josh mogao pomoći. David je uzeo blok i pokušao se usredotočiti. Njegov um nije bio stvoren za ovakve stvari. Gdje da počne? Prvi je dio bio poprilično jasan: kontakt je bio u nevolji. Nije se mogao susresti ni poslati nove poruke. Sjajne vijesti. Ostatak se sastojao od niza brojeva, a riječi oko njih bile su besmislene. Imale su smisla u kontekstu foruma, ali nisu
dodavale nikakvo značenje poruci. Brojevi. Zacijelo su brojevi značili nešto. David je počeo črčkati u blok, izvlačiti brojeve iz poruke. Niz je glasio: 30.88 81.86 12-03-2013 10:45:00 #44 33-23-15 Prvi par brojki: 30.88, 81.86. Zemljopisne koordinate. David je provjerio lokaciju. Zapadna Kina, blizu granice s Nepalom i Indijom. Na satelitskim snimkama nije bilo ničega... osim, što je to? Neka napuštena zgrada. Stara željeznička postaja. Zatim: 12-03-2013 i 10:45:00. Datum i vrijeme. Kontakt je rekao da se ne može susresti; što se, onda, nalazilo u toj napuštenoj željezničkoj postaji? Zamka? Novi tragovi? Ako je Josh pročitao pismo — i slijedio upute — poslao je sve što je otkrio centrali Clocktowera. Ako je centrala bila kompromitirana, korporacija Immari mogla bi znati sve o osmrtnicama i Craigslistovom forumu. Možda je ovo poruka od njih. Možda je u Kini odred specijalaca koji samo čekaju Davida da im stane pred nišan. David je potisnuo tu misao i usredotočio se na posljednji niz brojeva u poruci. 44 i 33-23-15. To je zasigurno bio ormarić na željezničkoj postaji. Ili treba naći vagon ili vlak broj 44? David je protrljao nos i ponovno pročitao poruku. Rečenice iza brojeva... i to su bile poruke, samo drukčije. Upute? »Moram iskopčati aparate i spasiti svoju djecu. To je jedino odgovorno rješenje.« »Iskopčati aparate«. »Spasiti djecu.« David je vrtio te rečenice u glavi. Donio je odluku: naći će se na tim koordinatama u zadano vrijeme i vidjeti što se tamo zaista događa. Ostavit će Kate ovdje, na sigurnom. Ona je nešto znala, ali on nije znao kako se to uklapa u cijelu priču. Ovdje će biti na sigurnom. To mu je bilo bitno. Na katu iznad čuo je kako netko hoda po kolibi.
ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE Reportaža Al-Jazeere Indonezijske vlasti identificirale su dvoje Amerikanaca povezanih s terorističkim napadima i mrežom trgovaca dječjim robljem Jakarta u Indoneziji // Jučerašnji niz terorističkih napada u indonezijskom glavnom gradu Jakarti pokrenuo je lov za teroristima na kopnu, moru i u zraku. Indonezijska nacionalna policija poslala je polovicu svojih marinaca, njih šest tisuća, u Javansko more te je dovela jedinice iz cijele države kako bi pretražili Jakartu i obližnje otoke. Vlade susjednih zemalja također su se pridružile potrazi i na svojim graničnim prijelazima i zračnim lukama objavile stanje uzbune. Vlasti za sad nisu objasnile motive koji se kriju iza tih napada, ali objavljeni su kratki opisi sumnjivaca. Žena, doktorica Katherine Warner, identificirana je kao genetičarka koja je provodila neovlaštene eksperimente na siromašnoj djeci iz ruralnih naselja izvan Jakarte. »Još sastavljamo dijelove slagalice«, rekao je Glavni policijski inspektor Nakula Pang. »Znamo da je klinika doktorice Warner imala skrbništvo nad više od 100 indonezijske djece koja su otuđena bez roditeljskog pristanka. Znamo i da je doktorica Warner vršila brojne uplate i isplate preko računa na Kajmanskim otocima, koji su utočište mnogim organizacijama koje se bave krijumčarenjem droge, švercom ljudi i drugim teškim internacionalnim zločinima. Trenutno se vjeruje da je klinika bila paravan za trgovinu dječjim robljem, a koliko za sada znamo, zarada od tih aktivnosti možda je financirala jučerašnje napade.« Ti napadi uključuju tri odvojene eksplozije u stambenim četvrtima, obračun iz vatrenog oružja na tržnici i niz ubojitih eksplozija na dokovima koje su uzrokovale smrt 50 zaposlenika jakartanske podružnice korporacije Immari. Adam Lynch, njihov glasnogovornik, dao je sljedeću izjavu: »Oplakujemo živote izgubljene jučer, a danas jednostavno tražimo odgovore. Indonezijska policija potvrdila je naše sumnje da je napade izveo David Vale, bivši operativac CIA-e koji je i ranije imao kontakte s Immari Securityjem, drugom divizijom
korporacije Immari International. Vjerujemo da su ovi napadi dio njegovog osobnog pohoda i da će Vale nastaviti napadati naše zaposlenike i interese. Radi se o vrlo opasnom čovjeku. Moguće je da pati od PTSP-a ili nekog drugog psihološkog poremećaja. Ovo je vrlo tužna situacija za sve stranke. Indonezijskim vlastima i organima reda ponudili smo našu pomoć, uključujući i asistenciju agenata Immari Securityja. Samo želimo da se ova noćna mora završi. Želimo što je prije moguće reći svojim ljudima da više nisu u opasnosti.« ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE Negdje na obali Javanskog mora Kad se Kate drugi put probudila, osjećala se mnogo, mnogo bolje. Glava ju je manje boljela, tijelo joj nije bilo tako isprebijano, a mogla je čak i razmišljati. Osvrnula se po sobi. Skoro je padao mrak. Koliko je dugo spavala? Kroz prozor je vidjela zalazak sunca nad pučinom. Bio je prekrasan, pa ju je pogled nakratko zaokupio. Povjetarac je bio topao i mirisao je na morsku vodu. Na trijemu se njihala izlizana stara mreža za spavanje. Sa svakim naletom vjetra njezini su zahrđali lanci škripili. Čitavo je mjesto izgledalo i odavalo dojam kao da je potpuno napušteno. Ustala je i izašla iz spavaće sobe u veliku dnevnu sobu koja se nastavljala u kuhinju. Druga vrata vodila su na trijem. Je li bila sama? Ne, sjećala se i nekog muškarca, ali... »Uspavana ljepotica se budi.« Čovjek se pojavio iznenada, niotkuda. Kako se ono zvao? David.
Kate je oklijevala na trenutak; nije znala što reći. »Nadrogirao si me!« »Da, ali u moju obranu, nisam to učinio kako bih te ispitivao ili činio grozne stvari tvojoj djeci.« Pamćenje joj se vratilo, kao u bujici. Martin, serumi, ispitivanje. Ali što se dogodilo nakon toga? Kako se našla ovdje? Nije bilo bitno. »Moramo pronaći onu djecu.« »Mi ne moramo ništa. Ti se moraš odmoriti, a ja moram raditi.« »Gledaj...« »A prije toga, moraš jesti.« Pružio joj je nešto što je izgledalo kao unaprijed pripremljeni dijetalni obrok, ali izgledalo je čvršće — kao vojničke porcije. Kate je pobliže pogledala. Goveđi gulaš s povrćem i krekeri. Ili nešto što oponaša gulaš. Htjela je odbiti, ali kad je ugledala i nanjušila topao obrok, želudac joj je zakrulio — umirala je od gladi. Uzela je obrok, sjela i skinula plastičnu foliju s kartonskog poslužavnika. Zapahnuo ju je oblačić dima. Zagrizla je govedinu i gotovo je ispljunula... »Bože, odurno je.« »Da, žao mi je zbog toga; gulašu je prošao rok trajanja, a nikad nije bio bogzna što. I ne, nemam ništa drugo. Žalim.« Kate je uzela još jedan zalogaj, prožvakala ga tek nakratko i brzo ga progutala. »Gdje smo?« David je sjeo za stol, preko puta nje. »Napušteni stambeni kompleks na obali izvan Jakarte. Kupio sam ovaj apartman nakon što je građevinska tvrtka propala. Nigdje nije evidentiran, pa sam zaključio da mi može poslužiti kao dobro skrovište ako ikad budem trebao brzo napustiti Jakartu.« »Ne sjećam se mnogo toga.« Kate je kušala povrće. Potreba da povrati postepeno je popuštala — ili je povrće bilo ukusnije od govedine, ili se polako navikavala na općenitu odbojnost ovog obroka. »Moramo se javiti vlastima.« »Da bar možemo.« Dobacio joj je isprintani članak Al jazeere u kojem je opisana potjera za njih dvoje. Kate se gotovo zagušila na komadu povrća i povikala: »Ovo je
apsurdno! Ovo je...« Uzeo joj je članak. »Ubrzo neće biti bitno. Što god da oni planiraju, ubrzo će se dogoditi. Traže nas, a imaju veze u vladi. Naše su opcije prilično ograničene. Imam neke tragove i moram ih istražiti. Ovdje si na sigurnom. Moraš mi reći...« »Ne ostajem ovdje, nema šanse.« Kate je odmahnula glavom. »Nema šanse.« »Znam da se ne sjećaš, ali dobrano sam se namučio da te spasim iz ćelije Immari Securityja. Ovo su opaki igrači. Ovo nije neki film u kojem junak i njegova djevojka zajedno odu na veliku pustolovinu jer je to potrebno za priču. Učinit ćemo sljedeće: ti ćeš mi reći sve što znaš i dat ću ti riječ da ću učiniti sve što je u mojoj moći da spasim tu djecu. Ti ćeš ostati ovdje i pratiti jednu stranicu za slučaj da stignu nove poruke.« »Ne može.« »Gledaj, ovo nisu pregovori, naređujem ti...« »Neću to učiniti. Potrebna sam ti. Neću ostati ovdje.« Dovršila je zadnji zalogaj obroka i bacila plastičnu žličicu u prazni kartonski poslužavnik. »Osim toga, mislim da sam najsigurnija kad sam uz tebe.« »Zgodno. To ti je dobra taktika, laskati mojem egu, ali nažalost, taman sam dovoljno inteligentan da ne zagrizem.« »Ostavljaš me ovdje jer misliš da bih ti smetala.« »Pokušavam te zaštititi.« »To mi trenutno nije najhitnija stvar.« Zaustio je da joj odgovori, a zatim je zastao i iznenada trznuo glavom. »Što...« Oštro je odmahnuo rukom. »Tiho.« Kate se vrpoljila na stolcu. Zatim je i ona spazila istu stvar — svjetlo reflektora pretraživalo je plažu. Daleki, prigušeni zvuk helikoptera. Kako je on to čuo? Skočio je na noge, zgrabio Kate za ruku i napola je odvukao do garderobe kraj ulaza u stan. Snažno je gurnuo zid, koji se rastvorio i otkrio betonsko stubište.
Kate ga je pogledala. »Što je ovo...« »Sakrij se dolje. Stižem odmah za tobom.« »Kamo ideš?« upitala ga je Kate, ali već je bio otišao. Kate je otrčala nazad u stan. David je skupljao njihove stvari: ostatke obroka i svoju jaknu. Kate je otrčala u spavaću sobu, popravila posteljinu i brzinski počistila kupaonicu. Buka helikoptera još je bila u daljini, ali se približavala. Vani je već bio mrak i ništa nije vidjela. Blago svjetlo jedva je osvijetlilo plažu. David je uskočio u sobu i pogledao Kate. »Bravo, a sad dođi.« Otrčali su nazad do garderobe, prošli kroz prolaz, i spustili se u malu sobu koja je izgledala kao protuavionsko sklonište. Tamo se nalazio stol s računalom, jedna žarulja koja je visila sa stropa i malen krevet — definitivno namijenjen za jednu osobu. Vojnik je gurnuo Kate na krevet i stavio kažiprst preko usnica. Zatim je povukao uzicu i ugasio svjetlo, i obavila ih je potpuna tama. Malo kasnije Kate je začula korake na katu iznad njih. ČETRDESET I PETO POGLAVLJE Snježni otok, istraživačka baza korporacije Immari 155 kilometara od obale Antarktike Martin Grey promatrao je kako roboti okreću kotur na vratima podmornice. Jedva se kretao u odijelu — pravom astronautskom odijelu koje su tjedan dana ranije u žurbi kupili od Kineske svemirske agencije. Samo su ih ta odijela mogla zaštititi od niskih antarktičkih temperatura i od mogućeg zračenja te pružiti im dovoljne zalihe
kisika ako im nešto prekine dovod zraka. Unatoč zaštiti koju mu je odijelo pružalo, Martina je ulazak u podmornicu i dalje nasmrt plašio. A čovjek u odijelu kraj njega — Dorian Sloane — samo ga je dodatno zabrinjavao. Sloane je imao kratak fitilj, a ono što će ubrzo doznati definitivno bi ga moglo potpaliti. U podmornici i najmanja eksplozija može biti smrtonosna. Vrata podmornice glasno su zaškripila dok se metal svijao, ali i dalje se nisu micala. Robotska se ruka odvojila od vrata, skliznula u stranu, opet pričvrstila, ponovno počela okretati i — BUM — vrata su poskočila kao da su na opruzi. Iznenadni udar zakucao je robota u bok podmornice i razbacao njegove metalne i plastične dijelove po snijegu uz huk zraka koji je izlazio iznutra. Kroz radioprijemnik u odijelu Martin je čuo Sloaneov bestjelesni glas. Kroz šuplji mehanički filter radioveze njegov je glas zvučao još bešćutnije nego inače. »Nakon tebe, Martine.« Martin ga je pogledao u hladne oči, a onda se okrenuo prema ulazu u podmornicu. »Tehničari, primate li snimku?« »Dr. Grey, primamo snimku iz oba odijela.« »U redu. Ulazimo.« Martin je teškim korakom krenuo prema jedan metar širokom okruglom oknu na hrptu malenog ledenog brijega. Kad je stigao do okna, okrenuo se, čučnuo i zakoračio na prvu stepenicu. Uzeo je svjetleći štapić i bacio ga u okno. Udario je u pod pet-šest metara niže. Udarac tvrde plastike o metal odzvonio je kroz ledenu grobnicu pod njim, a svjetlost je obasjala hodnik koji je vodio udesno. Martin je napravio još jedan korak. Metalne stepenice bile su prekrivene ledom. Nakon još jednog koraka primio je ljestve objema rukama, ali osjećao je kako mu jedno stopalo proklizava. Pokušao se čvršće primiti, ali bilo je prekasno: obje noge skliznule su mu s ljestava. Udario je o stijenku okna i počeo padati — prvo ga je obavila svjetlost, a zatim tama — i sletio je uz mekan udarac. Zaštitno ga je odijelo spasilo. Međutim, ako se odijelo probušilo, hladnoća će se uvući unutra i smrznut će se za nekoliko sekundi. Martin je prešao rukama preko kacige, grozničavo tražeći pukotine. Zatim je niz okno sletjela svjetiljka i pogodila ga u trbuh, obasjavši hodnik oko njega.
Pogledao je svoje odijelo. Izgledalo je neoštećeno. Iznad sebe ugledao je Sloanea koji se nadvio nad oknom. »Čini se da si previše vremena proveo u uredu, starče.« »Rekao sam ti da mi nije mjesto ovdje.« »Samo mi se makni s puta.« Martin se okrenuo na bok i otpuzao dalje od okna dok je Sloane glatko skliznuo niz ljestve koje je primio s obje strane, ne dodirujući stepenice. »Proučio sam nacrte, Martine. Most je ravno pred nama.« Uključili su svjetiljke na svojim kacigama i krenuli niz hodnik. Podmornica, njemački U-Boot, bila je u savršenom stanju — bila je zapečaćena i zamrznuta. Izgledala je isto kao i na dan kad je, prije osamdeset godina, isplovila iz luke u sjevernoj Njemačkoj. Mogla je biti eksponat u muzeju. Hodnik je bio uzak, pogotovo u njihovim glomaznim odijelima, i obojica su morala svako malo povlačiti svoje cijevi za dovod zraka dok su zalazili sve dublje u drevnu strukturu. Hodnik ih je odveo u širu prostoriju. Sloane i Martin zastali su i svjetiljkama prošarali prostoriju lijevo-desno, poput svjetionika koji snopovima svjetlosti probijaju noćnu tamu. Ova soba očito je bila most ili nekakav zapovjedni centar. Svakih nekoliko sekundi, Martin bi ugledao nov užasavajuć prizor: raskomadani vojnik izvaljen na stolcu, rastopljena lica; drugi vojnik kraj zida, s krvavim mrljama na odjeći; skupina muškaraca koji potrbuške leže u kocki zaleđene krvi. Izgledali su kao da ih je netko bacio u golemu mikrovalnu pećnicu, a zatim naglo zamrznuo. Martin je čuo signal radioprijemnika. »Zračenje kakvo je moglo generirati Zvono?« »Teško je reći, ali da, izgleda slično«, odgovorio je Martin. Nekoliko minuta obojica su u tišini pretraživala most i pregledavala mrtve vojnike. »Trebali bismo se razdvojiti«, rekao je Martin. »Znam gdje je spremnik«, rekao je Sloane i krenuo niz stražnji hodnik koji je vodio s mosta. Martin je s mukom koračao za njime. Nadao se da će ga omesti, da će prije njega stići do spavaćih soba posade. Bilo je gotovo nemoguće kretati se u odijelu, a Sloaneu je to išlo
mnogo bolje nego Martinu. Stariji je čovjek napokon sustigao Sloanea dok je otvarao vrata prostorije. Sloane je ubacio nekoliko svjetiljki unutra i obasjao sobu svjetlošću. Martin je držao dah i proučio sobu. Prazna. Izdahnuo je. Bi li bio sretniji da su pronašli leš? Možda. Sloane je prišao radnom stolu i počeo listati papire i otvarati ladice. Svjetlost s njegove kacige obasjala je crno-bijelu fotografiju muškarca u njemačkoj vojnoj odori. Ne u nacističkoj odori, nego nekoj ranijoj, iz razdoblja čak prije Prvog svjetskog rata. Muškarac je desnom rukom grlio neku ženu, vjerojatno suprugu, dok su mu s lijeve strane stajala njegova dva sina. Nalikovali su mu. Sloane se na trenutak zagledao u fotografiju, a onda ju je ubacio u džep odijela. Martinu je u tom trenu gotovo bilo žao. »Doriane, nije mogao preživjeti...« »Što si očekivao da ćeš pronaći, Martine?« »Mogao bih ti postaviti isto to pitanje.« »Ja sam te prvi pitao.« Sloane je nastavio pretraživati radni stol. »Mape. I, uz malo sreće, tapiseriju.« »Tapiseriju?« Sloane je okrenuo nezgrapnu kacigu svojeg odijela prema Martinu i gotovo ga zaslijepio svjetiljkom. Martin je podigao ruku da zakloni svjetlost. »Da, velik sag na kojem je priča...« »Znam što je tapiserija, Martine.« Okrenuo se nazad prema radnom stolu i listao kroz knjige. »Znaš, možda sam se varao u vezi tebe. Nisi ti nikakva prijetnja, ti si samo šenuo. Nasjeo si na sve te priče. Pogledaj što se njemu dogodilo dok je tragao za tapiserijama iz praznovjerne legende.« Sloane je bacio svežanj papira i knjiga na zaleđeni stol. »Ovdje nema ničega, samo neki dnevnici.« Dnevnici! To bi mogao biti taj dnevnik. Martin se trudio prikriti svoje uzbuđenje. »Daj ih meni. Možda nađem nešto korisno.« Sloane se uspravio, pogledao Martina u oči, a zatim promotrio
gomilu tankih knjiga. »Ne, mislim da ću ih ja prvi pregledati. Proslijedit ću ti bilo što... znanstveno.« Dorianu je bilo dosta ovog odijela. Već je šest sati bio u njemu: tri sata u podmornici i tri sata u sobi za dekontaminaciju. Martin i njegovi štreberski znanstvenici bili su temeljiti. Oprezni. Pretjerivali su. Tratili su vrijeme. Sad je sjedio preko puta Martina u sterilnoj sobi i čekao rezultate krvnih pretraga, potvrdu da je sve u redu. Zašto je morao toliko čekati? Martin bi se svako malo osvrnuo prema dnevnicima. Očito se u njima nalazilo nešto, nešto što je želio pročitati. Nešto što nije želio da Dorian vidi. Privukao je knjige bliže sebi. Ova podmornica bila je najveće razočaranje u Sloaneovom životu. Imao je četrdeset i dvije godine, a još od sedme godine života svakog je dana maštao o tome da pronađe tu podmornicu. Sad je taj dan došao — i nije pronašao ništa. Ili gotovo ništa — šest sprženih leševa i U-Boot u netaknutom stanju. »Što dalje, Martine?« upitao je Dorian. »Isto što i do sada. Kopamo dalje.« »Želim specifične podatke. Znam da kopate ispod podmornice, pokraj one strukture.« »Za koju mislimo da je još jedno plovilo«, brzo je dodao Martin. »Tu se ne slažemo. Što ste pronašli?« »Kosti.« »Koliko njih?« Dorian se naslonio na zid. Želudac mu se stisnuo, kao na rollercoasteru u lunaparku, tren prije negoli vlak pohrli ravno prema tlu. Strepio je pred odgovorom. »Dovoljno kosti za dvanaest osoba. Ali mislimo da ih ima još«, umorno je odgovorio Martin. Vrijeme provedeno u odijelu zaista ga je iscrpilo. »Dolje ćemo naći Zvono, zar ne?« »To bi bila moja procjena. Područje oko podmornice urušilo se kad su mu dva istraživača prišla. Jedan je spaljen, poput onih koje smo vidjeli u podmornici. Drugi je poginuo kad se na njega urušio led.
Očekujem da ćemo ostatak posade pronaći unutra.« Dorian je bio preumoran za raspravu, ali ta ga je ideja nasmrt preplašila. Konačni prizvuk svega ovoga. »Što ste doznali o strukturi?« »Ne mnogo, za sad. Stara je. Bar jednako stara kao ruševine na Gibraltaru. Sto tisuća godina, možda i starija.« Jedna je stvar mučila Doriana od trena kad su sletjeli: slab napredak na iskopini. Iako su Martinovi ljudi ovu lokaciju otkrili tek prije dvanaest dana, s njihovim resursima ovaj je ledenjak već trebao biti raskomadan kao purica za blagdane. Ekipe su bile gotovo minimalne, kao da su se zbilja važne stvari odvijale negdje drugdje. »Ovo nije glavna lokacija, zar ne?« »Naši su resursi... potrebni negdje drugdje.« Negdje drugdje. Dorian je promislio o tim riječima. Što bi moglo biti važnije od ovoga? Tisućama su godina tražili ovu strukturu. Sve te žrtve. Što bi moglo biti veće od ovoga? Veće. Veća struktura. Ili... glavna struktura. Dorian se nagnuo prema Martinu. »Ovo je samo djelić, zar ne? Tražite veću strukturu. Ovo je samo dio koji se odlomio od veće strukture.« Dorian i dalje nije bio siguran da je to istina, ali ako jest... Martin je kimnuo glavom, polako, a da nije ni podigao pogled. »Moj Bože, Martine!« Dorian je ustao i počeo nemirno koračati sobom. »Pa to bi se moglo dogoditi svakog trena. Mogli bi nas naći u nekoliko dana, ili nekoliko sati... sve si nas ugrozio! Znaš za ovo već dvanaest dana! Jesi li poludio?« »Mislili smo da je ovo primarni...« »Mislili, željeli, nadali se... zaboravi na to. Sad moramo djelovati! Čim nas puste iz ovog plastičnog kaveza, vraćam se u Kinu, zatvaram projekt i započinjem Protokol Toba — ne trudi se, ne zanimaju me tvoji prigovori, znaš da je došlo vrijeme. Želim da me kontaktiraš kad pronađete tu veću strukturu. I, Martine, nekoliko odreda mojih agenata na putu je ovamo. Pomoći će ti ako bude problema s tvojim satelitskim telefonom. Martin je oslonio laktove na koljena i zapiljio se u pod.
Vrata sterilne sobe otvorila su se uz šum svježeg zraka koji je ispunio prostoriju. U sobu je ušla djevojka u dvadesetim godinama s bilježnicom u jednoj ruci. Odjeća kao da joj je bila preuska — odabrala je tri broja premalo odijelo. »Gospodo, obojica se možete vratiti na dužnost.« Okrenula se prema Dorianu. »Mogu li vam još kako pomoći?« Odložila je bilježnicu i prekrižila ruke iza leđa, te se malo ispravila. »Kako se zoveš?« upitao je Dorian. »Naomi. Ali zovite me kako god želite.« ČETRDESET I ŠESTO POGLAVLJE Negdje na obali Javanskog mora Kate nije znala je li budna ili spava. Na trenutak je jednostavno plutala u totalnoj tami i mrtvoj tišini. Osjećala je samo meku tkaninu na leđima. Nagnula se na stranu i začula pucketanje jeftinog madraca. Zacijelo je zaspala na malom krevetu u protuavionskom skloništu. Izgubila je pojam o vremenu dok su ona i David čekali da njihovi progonitelji dovrše s pretraživanjem kolibe iznad njihovih glava. Hodali su amo-tamo po stanu; činilo se da traje satima. Mogu li izaći, je li sigurno? Zatim je osjetila još nešto: glad. Koliko je dugo spavala? Zaokrenula se, trznula nogama da siđe s malenog kreveta i zagazila u... »Au, Isuse!« Davidov je glas odjeknuo malenom prostorijom — njezino mu je stopalo zagazilo ravno u međunožje, pa se sklupčao na pod i zgrčio. Kate je prebacila težinu nazad na krevet i nogom opipala pod u