STO I SEDMO POGLAVLJE Prizma, istraživačka postaja korporacije Immari Istočna Antarktika Kate je sjedila na maloj plastičnoj klupici i piljila u bijele zidove. Bila je u nekakvom laboratoriju, ili znanstvenom postrojenju, ali nije imala pojma gdje. Protrljala je sljepoočnice. Bože, glava joj je tako mutna. Negdje iznad oceana neki je muškarac ušao u kabinu i ponudio joj bocu vode. Odbila je, a onda ju je zgrabio i prekrio joj usta komadom bijele tkanine od kojeg se istog trena onesvijestila. Što je očekivala? Ustala je i nemirno koračala sobom. Na dnu bijelih vrata bio je malen prorez, ali kroz prozor vidjela je samo hodnik i još nekoliko vrata poput njezinih. Na jednom od dugih zidova sobe nalazilo se pravokutno zrcalo, udubljeno nekoliko centimetara u zid. Ovo je nedvojbeno bila soba za promatranje, slična onima u njezinom laboratoriju u Jakarti, ali beskonačno sablasnija. Zapiljila se u ogledalo. Je li netko u ovom trenu stajao s druge strane i promatrao je? Kate se uspravila pred zrcalom i uputila oštar pogled, kao da vidi tajanstvenog čovjeka iza njega — svojeg tamničara. »Odradila sam svoj dio. Ovdje sam. Želim vidjeti svoju djecu.« Zvuk se probio iz zvučnika. Bio je prigušen, digitalno izmijenjen. »Reci nam koju si im terapiju dala.« Kate je promislila. Ako im to kaže, neće više imati as u rukavu. »Prvo ih želim vidjeti, zatim želim da ih pustite, a onda ću vam reći.« »Nisi u položaju da pregovaraš, Kate.« »Ne slažem se: potrebno vam je ono što ja znam. Sad mi pokažite djecu, ili nemamo više o čemu razgovarati.« Gotovo cijelu minutu ništa se nije događalo, a onda se na jednoj strani ogledala počela prikazivati videosnimka. Taj dio zrcala zacijelo je bio nekakav računalni zaslon. Na snimci su bila djeca: hodala su niz mračan hodnik. Kate se približila ogledalu i ispružila ruku. Ispred djece otvorila su se golema vrata iza kojih je čekala samo tama. Djeca
su zakoračila unutra. Snimka je stala u trenutku kad su se vrata zatvorila. »Pročitala si rudarev dnevnik. Znaš o strukturi u Gibraltaru. Ovdje je slična struktura, ali dvadeset puta veća. Spava ovdje, ispod tri kilometra leda, već tisućama godina. Djeca su unutra.« Zaslon u zrcalu upalio se i prikazao snimku djece iz blizine, trenutak prije negoli su ušli. Zumirao je na ruksake koje su dječaci nosili. Na njima su bili jednostavni LED ekrani, kao na budilici — niz digitalnih znamenki. Odbrojavanje. »Djeca u svojim ruksacima nose nuklearne bojne glave, Kate. Imaju manje od trideset minuta života. Možemo ih deaktivirati na daljinu, ali moraš nam reći što si učinila.« Kate se odmaknula od zrcala. Ovo je bila ludost. Tko bi to učinio djeci? Nije im mogla vjerovati. Neće im reći. Samo će nauditi drugoj djeci; bila je sigurna. Morala je promisliti. »Trebam vremena«, promrmljala je. Slika ruksaka nestala je sa zrcala. Prošlo je nekoliko sekunda i vrata su se otvorila. Muškarac u dugom crnom baloneru robotskim je korakom ušao u sobu i... Kate ga je poznavala. Kako je to moguće? Bljeskovi skupih večera, kako se smijala dok ju je šarmirao, stana ispunjenog svijećama u San Franciscu. I dana kad mu je rekla da je trudna — zadnjeg dana kad ga je vidjela... sve do danas, ovdje. »Ti...«, bilo je sve što je Kate mogla zaustiti. Zakoračila je unazad dok je on zakoračio u sobu. Kate je osjetila kako leđima udara u zid. »Vrijeme je da razgovaramo, Kate. Zovi me Dorian Sloane. Zapravo, dosta je pseudonima. Zovem se Dieter. Dieter Kane.«
STO I OSMO POGLAVLJE Immarski tuneli Gibraltar David je gledao kako osoba koju je poznavao kao Howarda Keegana, direktora Clocktowera, hoda prostorijom. Taj je čovjek sada tvrdio da se zove Mallory Craig. »Lažeš. Craig je unajmio Piercea prije skoro stotinu godina.« »Istina, jesam. Gotovo jednako toliko dugo tražim ovaj dnevnik. Pierce je bio iznimno lukav čovjek. Znali smo da je 1938. poslao dnevnik u onaj samostan reda Immaru, ali nismo znali je li stigao. Zanimalo me što je napisao u njemu, koliko će tajni otkriti. Kad si pročitao dnevnik, nije li te zanimalo kakvu je pogodbu postigao s nama? Zašto je ostao s nama i radio za Immare još dvadeset godina nakon što mu je španjolska gripa ubila ženu i nerođeno dijete? Kako je to nazvao? Njegov >ugovor s đavlom<?« Nasmijao se. David je izvukao pištolj iz pojasa. Morao ga je navući u razgovor, bar još na kratko. »Ne vidim kakve to veze ima s tobom.« »Ne vidiš? Zašto misliš da je Pierce pristao raditi za nas?« »Jer biste ga u suprotnom ubili.« »Da, ali on se nije bojao smrti. Pročitao si kraj dnevnika. Dočekao bi je otvorenih ruku, ubio bi nas sve u jednom dahu. Oduzeli smo mu sve, sve što je ikada volio. Ali ljubav prema njegovom djetetu bila je moćnija od njegove mržnje. Kao što sam rekao, Patrick Pierce bio je vrlo lukav. Čim je izašao iz one cijevi, znao je o čemu se radi. To su bile komore za hibernaciju. U onoj improviziranoj bolnici iznad nas sklopio je pogodbu. Stavit će Helenino tijelo u jednu cijev, a Kane će staviti svoga umirućeg sina Dietera u drugu. Obojica su postala opsjednuta medicinskim istraživanjem. Obojica su sanjala da će jednog dana moći otvoriti te cijevi i spasiti svoje voljene. Naravno, Kaneove su ideje bile radikalnije, zasnovane na idejama o rasi. Posvetio se pronalasku načina da preživi Zvono. Odnio ga je u Njemačku i... već znaš sve o eksperimentima. Znali smo da Pierce radi
protiv nas, da planira nešto. 1938. godine, prije negoli se Kane otisnuo na svoju ekspediciju, poslao je svoje jurišnike da ulove Piercea i stave ga u jednu od cijevi.« »Zašto ga jednostavno nije ubio?« »Najviše bi volio da je mogao, ali, kao što sam ti rekao, znali smo da je napisao dnevnik i da radi planove protiv nas. Pretpostavljali smo da bi se ti planovi pokrenuli nakon njegove smrti, pa smo bili u nezavidnom položaju. Smaknuće je bilo preriskantno. Svejedno, umirao sam od smijeha dok se Pierce svom snagom borio protiv stražara koji su ga onesvijestili i bacili u cijev. Međutim, na moje iznenađenje, Kane je zatim naredio jurišnicima da i mene bace u cijev. Nije mi vjerovao, čak ni nakon toliko godina odanosti. Kane je obećao da će me pustiti kad se vrati. Nije ni sanjao da se neće vratiti, ali, naravno, upravo to se dogodilo. Njegovu smo podmornicu tek prije nekoliko tjedana našli na Antarktici. »Pierce i ja probudili smo se 1978., u drukčijem svijetu. Naša organizacija, Immari, praktički je nestala — ostale su samo neke korporacije i određene imovine diljem svijeta. Drugi svjetski rat nas je desetkovao. Nacisti su nam oduzeli velik dio imetka, uključujući i Zvono. Naravno, oni nisu znali njegovu povijest. Vodstvo Immara, u svojem tadašnjem stanju, bilo je očajno — dovoljno očajno da vrati nas starce, ljude koji su toliko godina ranije izgradili korporaciju Immari International. Barem su bili dovoljno mudri da to učine. Patrick Pierce i ja probudili smo se u istom trenu, i nastavili smo tamo gdje smo stali prije rata. Ja sam krenuo ponovno graditi organizaciju Immara, a Patrick me nastavio ometati. Počeo sam oživljavati organizaciju koju sam osnovao, svoju diviziju Immara, prvu svjetsku globalnu obavještajnu organizaciju. Upoznat si s njom. Clocktower. Obavještajna branša korporacije Immari.« »Lažeš.« »Ne lažem. Znaš da je istina. Vidio si poruke koje smo poslali 1947., one iz osmrtnica u New York Timesu. Zašto bi Immari slali poruke označene riječima »clock« i »tower«? Zacijelo si to shvatio kad si dešifrirao poruke — ili možda čak i prije. Negdje duboko u svom umu znao si što je Clocktower, bar kad si shvatio koliko je agenata pod kontrolom Immara. Shvatio si to kad su ćelije pale tako brzo. Promisli o tome. Clocktower nisu kompromitirali Immari. On je oduvijek bio
divizija Immara, jedinica čiji je zadatak bio steći povjerenje svjetskih obavještajnih službi, u potpunosti ih infiltrirati i osigurati da, kad dođe taj dan, kad oslobodimo Pošast s Atlantide, sve agencije budu bespomoćne, potpuno slijepe. Clocktower ima još jednu svrhu: okupiti i osujetiti sve koji su doznali nešto o velikom planu Immara — ljude poput tebe. Cijelo ovo vrijeme koje si proveo u Clocktoweru, promatrali smo te, pokušavali doznati koliko znaš i kome si sve rekao. To je bilo jedino rješenje. Ljudi poput tebe neće puknuti pod pritiskom ispitivanja. Plan je imao još jednu prednost. Otkrili smo i da se, tijekom godina, većina agenata odlučila pridružiti našoj organizaciji kad su doznali pravu istinu. I ti ćeš. Zato si ovdje.« «Da me indoktriniraš? Misliš da ću vam se pridružiti ako čujem tvoje obrazloženje?« »Stvari nisu kakvima se čine.« »Dovoljno sam čuo.« David je podigao pištolj i povukao obarač. STO I DEVETO POGLAVLJE Prizma, istraživačka postaja korporacije Immari Istočna Antarktika Kate je odmahnula glavom. Kako je mogao biti ovdje? Neće se rasplakati. Mogla je samo reći: »Zašto?« Glas joj je pucao i odao njezinu slabost. Dorianov se izraz lica promijenio, kao da se sjetio nečega usputnog, nekog nevažnog predmeta koji je zaboravio u trgovini. »A, ono. Samo sam vraćao stari dug. Ali to nije ništa u usporedbi s
onime što ću ti učiniti ako mi ne kažeš koju si terapiju dala onoj djeci.« Približio joj se, stjeravši je u kut sobe. Sad mu je Kate željela reći, samo da mu vidi izraz lica. »Krv iz pupčane vrpce.« »Molim?« Dorian se odmaknuo korak od nje. »Izgubila sam dijete. Ali mjesec dana prije toga, izvadila sam matične stanice iz pupčane vrpce, za slučaj da dijete oboli od neke bolesti koja zahtijeva liječenje matičnim stanicama.« »Lažeš.« »Istina je. Djeci sam dala eksperimentalnu terapiju matičnim stanicama iz fetusa našeg mrtvog djeteta. Potrošila sam ih sve do zadnje.« STO I DESETO POGLAVLJE Immarski tuneli Gibraltar David je opet povukao obarač. Još jedan klik. »Uklonio sam udarnu iglu«, rekao je Craig. »Znao sam da bi prepoznao razliku u težini da sam uklonio metke.« »Što želiš od mene?« »Već sam ti rekao. Tu sam da te vrbujem. Kad dovršimo razgovor, znat ćeš istinu i napokon ćeš...« »Neću. Možeš me odmah ubiti.« »Radije ne bih. Teško je naći dobre ljude. Postoji još jedan razlog: ti znaš više nego bilo tko drugi. U jedinstvenom si položaju da...« »Znao si čim sam se pridružio Clocktoweru što su mi Immari
oduzeli. Što si mi ti oduzeo.« »Ne ja. Dorian. Dieter Kane. Istina, upotrijebio sam Clocktower da osiguram da nijedna obavještajna služba ne otkrije naše planove, ali on je isplanirao napade jedanaestog rujna. Sve je to bilo njegovo djelo. Bio je opsjednut idejom da pretraži te planine u skladu s očevim željama. Očajnički je želio nekako pronaći smisao. To nije bio jedini razlog. Kao što sam ranije rekao, naša je organizacija bila u kaosu kad sam se probudio 1978., a 2001. još smo se oporavljali. Trebao nam je novac, i globalni paravan iza kojeg možemo nastaviti naš rad.« »Dorian Sloane je Dieter Kane?« »To je istina. Kad sam se probudio 1978., naredio sam zaposlenicima da otvore i njegovu cijev, i izašao je iz nje, zdrav kao dren. Hibernacijske komore očigledno imaju i medicinsku funkciju. Ali njihove su moći ograničene na živuće. Gledao sam kako Patrick Pierce, koji je dvadeset godina bio nepokolebljiv, puca po šavovima kad su izvukli Helenin leš iz cijevi. Opet je proživio njezinu smrt. Međutim, uspjeli smo spasiti njezino nerođeno dijete.« »Njezino dijete?« »Kćer. Ali nju već znaš. Kate Warner.« STO I JEDANAESTO POGLAVLJE Prizma, istraživačka postaja korporacije Immari Istočna Antarktika Kate je proučavala Dorianovo lice. Zbunjenost? Nevjerica? Kajanje? Zagledao se u rub gdje je zid dodirivao pod, izgubljen u mislima. Zatim se okrenuo prema njoj i nasmiješio joj se, zlobno, grubo.
»Jako lukavo, Kate. Naravno, pametna si ti mala — kad se radi o znanosti. Ali ne i kad se radi o čitanju ljudi.« Okrenuo se od nje i krenuo prema vratima. »Baš si poput svog oca po tom pitanju. Genijalna, ali budalasta.« O čemu je on govorio? Njezin je otac umro prije dvadeset i osam godina. Dorian, ili Dieter, kako god se zvao... bio je luđak. »Ti si jedina budala ovdje«, rekla je Kate. »Jesam li? Sve je ovo krivnja tvoga oca. On je sve ovo pokrenuo. Ubio je moju majku i brata i natjerao mog oca da krene na riskantnu misiju da spasi svijet — misiju s koje se nikad nije vratio. Eto zašto, Kate. Posvetio sam cijeli život dovršavanju očevog posla i ispravljanju zala koja je tvoj otac nanio mojoj obitelji; a danas si mi dala ključeve da to napokon učinim.« Prije negoli je Kate mogla reagirati, zazvonio je alarm. Stražar, ili nekakav vojnik, uletio je kroz vrata. »Gospodine, napadnuti smo.« STO I DVANAESTO POGLAVLJE Immarski tuneli Gibraltar Davidove su se misli uskomešale. Izgovorio ih je naglas, gotovo promrmljao. »Kate Warner je kći Patricka Piercea? Kako...« »Mislio sam da je vrijeme za nova imena. Kad bi nas itko mogao povezati s događajima iz Prvog svjetskog rata, naši bi životi postali... komplicirani. Pierce je uzeo ime Tom Warner, a kćer je nazvao
Katherine. Rekao joj je da je njezina majka umrla pri porodu, što je zapravo bila istina. Dieter je postao Dorian Sloane, opsjednut svojom prošlošću i naslijeđem svoga oca. Kao dijete bio je pun mržnje. Vidio je toliko boli, a bio je toliko sam u vremenu koje nije razumio. Zamisli da si sedmogodišnjak koji je, bolestan od gripe, zaspao 1918., kad su mu roditelji i brat bili živi, a koji se probudi 1978., zdrav i sam samcat u čudnom svijetu. Pokušao sam mu biti očinska figura, ali bio je tako problematičan, tako izoliran. Poput tebe, posvetio je život lovu na ljude koji su mu oduzeli one koje je najviše volio, zakletvi da će ubiti ljude koji su ga promijenili i uništili mu život. Njemu su to bili Tom Warner i Atlantiđani.« »Nažalost za sve nas, Dorian je vrlo sposoban. A imao je i mnogo podrške unutar organizacije. Za ostale Immare on je bio nasljednik i spasitelj koji se vratio, živi dokaz da se pošast i Zvono može pobijediti, da ljudska vrsta može preživjeti. Sve je to udarilo Dorianu u glavu. Pretvorio se u čudovište. Namjeravao je svesti ljudsku rasu na šačicu odabranih, genetski nadmoćnih, njegovo vlastito pleme. Već je oslobodio Pošast. Apokalipsa se upravo događa, u ovom trenu. Ali možemo ga zaustaviti. Ti ga možeš ubiti, a ja ću onda preuzeti organizaciju Immara, s tobom kao desnom rukom.« Craig je gledao Davida, u nadi da će dobiti neki znak kako će njegov bivši šegrt reagirati na njegovu ponudu. »Dovest ću te kao taoca. Poznajem ga. Voli se naslađivati, i sigurno bi te volio sam mučiti. Time ću ti dati priliku da ga ubiješ kad ostaneš nasamo s njim.« David je odmahnuo glavom. »To želiš? Zato cijela ova predstava? Želiš da ubijem Sloanea kako bi ti mogao sjesti na prijestolje?« »Nije li to tvoja želja? On je odgovoran za napade jedanaestog rujna. On je tvoj neprijatelj. A omogućit ću ti i da spasiš Kate. Ona je s njime. Naudit će joj. Već joj je naudio, u San Franciscu. Njezino dijete? On je bio otac.« »Molim?« »To je bila njegova osveta. Kad je Tom Warner nestao, ostala je samo njegova kći. Dorian nije oklijevao. Želio je da Kate osjeti bol baš kao i on, da se probudi i shvati da joj je cijela obitelj oduzeta. On je čudovište. Samo ga je Martin sprečavao da je ubije, ali ni Martin više
ne može zaustaviti Doriana. Ti možeš. Možeš ju spasiti. Nitko drugi neće.« Craig je zastao da dopusti Davidu da pojmi njegove riječi, a zatim se okrenuo i počeo koračati sobom. »Razmisli o tome, Davide. Znaš da ne možeš pobijediti. Ne možeš nam se suprotstaviti. Ona paljba u tunelima bila je zvuk mojih agenata iz Immari Securityja koji ubijaju zadnje lojaliste Clocktowera. Svi su mrtvi. Ne možeš pobijediti Immare. Nitko to ne može. Svijet se već bori protiv pošasti. Ne možeš spriječiti katastrofu. Ali možemo promijeniti stvari, iz unutrašnjosti Immara. Možemo oblikovati svijet budućnosti.« David je promislio o ponudi — o vlastitom ugovoru s đavlom. Zatim je pretražio sobu u potrazi za nekakvim oružjem. Primijetio je nešto — drvenu dršku koplja koja je stršala iz zida. Koplje od drveta i željeza nikako se nije uklapalo u ovu sobu ispunjenu čudnim metalom, staklom i tehnologijom koja se Davidu činila nezamislivom. Na drugom kraju sobe zabljesnuo je hologram, poput nekakve trodimenzionalne snimke. »Što je...« »Ne možemo reći sa sigurnošću«, rekao je Craig. Prišao je bliže mjestu gdje se hologram oblikovao. »Nekakve snimke, hologrami, koji se vrte u krug. Prikazuju se svakih nekoliko minuta. Mislim da pokazuju prošlost, stvari koje su se ovdje dogodile. To je drugi razlog zašto sam te doveo ovdje, u ovu sobu. To je tajna ove sobe. Mislimo da ih Patrick Pierce još nije bio otkrio kad je 1938. poslao onaj dnevnik. Postoji i druga teorija: pronašao je sobu, ali ništa od ovoga nije radilo dok 1978. nije izašao iz cijevi. I dalje radimo na tome, ali, kao što ćeš vidjeti, vjerujemo da ih je vidio u nekom tjednu tijekom sedam godina u kojima je nastavio raditi pod imenom Tom Warner. Još ne znamo što znače, ali trudio se iz petnih žila sakriti ih od nas. Mislimo da se radi o nekakvoj poruci.«
STO I TRINAESTO POGLAVLJE Prizma, istraživačka postaja korporacije Immari Istočna Antarktika Kate je podignula pogled na zvuk druge eksplozije. Ponovno je pokušala otvoriti vrata. I dalje zaključana. Učinilo joj se da njuši dim. Misli su joj se vrtjele kroz Dorianove sulude tvrdnje i snimke dječaka kako ulaze u onu golemu strukturu... s ruksacima na leđima. Vrata su se otvorila i u sobu je ušao Martin Grey. Zgrabio je Kate za ruku i izvukao je u hodnik. »Martine...«, počela je Kate, ali prekinuo ju je. »Budi tiho. Moramo se požuriti«, rekao je Martin dok ju je vodio niz bijeli hodnik. Skrenuli su iza ugla, gdje je hodnik završavao nečim što je izgledalo poput vanjskih vrata svemirske postaje. Prošli su kroz vrata i zapahnuo ih je nalet vjetra dok su ulazili u veliku prostoriju — nekakav hangar ili skladište s visokim zaobljenim svodom. Martin joj je stisnuo ruku i odveo je do gomile tvrdih plastičnih sanduka, gdje su kleknuli i čekali u tišini. Čula je muške glasove na kraju sobe i motore teške mašinerije — možda viličara? »Čekaj ovdje«, rekao je Martin. »Martine...« »Pričekaj minutu«, šapnuo je Martin, ustao i brzim korakom krenuo. Kate je čula kako njegov koraci zastaju kad je prišao radnicima. Njegov je glas odzvanjao autoritetom i silinom kakvu Kate nikad prije nije čula od svoga poočima. »Što vi radite?« »Istovar...« »Sloane je zatražio da se svi zaposlenici pojave na sjevernom ulazu.« »Molim? Rekli su nam sa...« »Postaja je napadnuta. Ako padne, sve što ovdje radite uzalud je. Tražio je da dođete. Možete ostati ovdje ako želite. Sami ste odabrali smrt.«
Kate je začula korake kako se kreću prema njoj; prošli su pokraj nje i kroz još jedna vrata. Sad su se čuli samo jedni koraci: Martinovi. Zašao je dublje u hangar i opet progovorio. »Traži da svi dođu...« »Tko će upravljati radovima?« »Momci, zašto mislite da sam ja ovdje?« Još koraka, trčanje, vrata se otvaraju i zatvaraju, a zatim se Martin vratio. »Dođi brzo, Kate.« Martin ju je poveo pokraj niza sanduka i nekakvog improviziranog kontrolnog centra, s nizom računala i zidom monitora. Prikazivali su dug hodnik od leda i otvor kroz koji su prošla njezina djeca. »Martine, molim te, reci mi što se događa.« Martinov pogled bio je blag, suosjećajan. »Navuci ovo odijelo. Reći ću ti sve što mogu u sekundama koje nam preostaju.« Jednom je rukom pokazao veliko, napuhano odijelo koje je visilo na zidu, pokraj niza ormarića. Kate je počela oblačiti odijelo, a Martin je skrenuo pogled dok je pričao. »Žao mi je, Kate. Ja sam taj koji te tjerao da proizvedeš rezultate. A kad jesi... naredio sam da otmu tvoju djecu. Učinio sam to jer su nam trebali...« »Zvono...« »Da, kako bismo mogli ući u grobnice, strukture tri kilometra ispod leda ovdje na Antarktici. Otkad smo počeli proučavati Zvono, prepoznali smo niz gena odgovornih za otpornost: Gen s Atlantide, nazvali smo ga. Taj gen uvelike utječe na ustroj mozga. Mislimo da je odgovoran i za čitav niz naprednih kognitivnih sposobnosti: rješavanje problema, napredno zaključivanje, jezik, kreativnost. Mi, homo sapiens to jest, imamo taj gen; nijedna druga podvrsta ljudi ga nema — koliko znamo zasad. Zbog njega smo posebni. Moja je teorija da su nam ga Atlantiđani dali prije oko šezdeset tisuća godina — u vrijeme katastrofe na Tobi. On nam je omogućio da preživimo. Međutim, nismo bili spremni za njega. I dalje smo bili preslični svojim rođacima, čovjekolikim majmunima: ponašali smo se nagonski, živjeli u divljini. Ono što je čudno, mislimo da je gen aktivirao neku
podsvjesnu mentalnu funkciju za preživljavanje, centar za krizne situacije. Taj je mehanizam aktivirao Gen s Atlantide — izoštrio nam je mozak i tijelo. Možda zato kao vrsta tražimo uzbuđenja i skloni smo nasilju. Sve je to fascinantno.« Martin je odmahnuo glavom i pokušao se usredotočiti. »U svakom slučaju, još pokušavamo shvatiti kako sve to radi. Svi imamo Gen s Atlantide, ili barem sve njegove genetičke komponente, ali problem je u aktivaciji gena. Kod nekih umova — kod genijalaca — aktivacija se češće događa. Mislimo da su ti trenuci genijalnosti, bljeskovi uvida i bistrine, doslovce kao žarulja koja se pali i gasi u njihovim umovima: Gen s Atlantide se aktivira, i na kratak trenutak možemo upotrijebiti punu moć naših umova. Ti ljudi mogu aktivirati Gen s Atlantide i bez potrebe za uključivanjem centra za krizne situacije. Posvetili smo se istraživanju umova koji posjeduju sposobnost dugotrajnije aktivacije. Primijetili smo da se gen aktivira u nekim umovima na autističnom spektru: kod autističnih genijalaca. Zato smo financirali tvoje istraživanje. Zato je Vijeće Immara oprostilo Dorianove grijehe s tobom — jer te usmjerio u područje od immarskog interesa. Kad si uspjela, kad su djeca pokazala sposobnost dugotrajne aktivacije Gena s Atlantide, oteo sam djecu prije negoli je on doznao. Stvorio sam i druge prepreke, pomoću Clocktowera, kako bih ga zaokupio.« »Ti si bio doušnik. Ti si slao informacije Davidu.« »Da. Bio je to očajnički pokušaj da zaustavim Protokol Toba. Znao sam da David istražuje urotu Immara. Poslao sam mu poruku u kojoj sam otkrio dvostruke agente Immara među Clocktowerovim analitičarima, i pokušao sam mu objasniti da je sam Clocktower immarska obavještajna služba, upozoriti ga kome može vjerovati. Nadao sam se da će na vrijeme doznati istinu — neke su podatke znali samo najviše pozicionirani, a već sam im bio sumnjiv. U najmanju ruku nadao sam se da će rat za Clocktower zaokupiti Immare, odgoditi izvršenje Protokola Toba...« »Što je točno Protokol Toba?« »Toba je Sloaneov plan: upotrijebiti pošast iz Zvona da dovrši genetičku preobrazbu ljudske vrste.« »Zašto?« »Da nas genetički uskladi s Atlantiđanima. To je bar priča koju su
Sloane i Keegan prodali organizaciji. Ali to je samo pola istine. Pravi je cilj njegove igre stvoriti vojsku koja će zadati prvi udarac. Sloane i Keegan žele ući u strukturu ispod nas i pobiti sve Atlantiđane.« »To je ludo.« »Jest. Ali u njihovo doba, 1918., epidemija je ubila desetke milijuna ljudi diljem svijeta, uključujući i Sloaneovu majku i brata. Vjeruju da nam stanovnici ove strukture žele nauditi, da će istrijebiti cijelu ljudsku vrstu kad se probude. Smatraju da je bolje spasiti nekolicinu genetički superiornih pojedinaca nego dopustiti izumiranje čovječanstva.« Pitanja su se rojila u Kateinoj glavi. Pokušala je pojmiti tajne koje joj je Martin otkrio. »Zašto mi nisi rekao? Zašto nisi tražio pomoć?« upitala ga je, skoro bez razmišljanja. Martin je uzdahnuo. »Da te zaštitim. Brzo su mi trebala ta djeca. Nisam imao vremena da ti objasnim, a čak i da jesam, time bih te upleo u zavjeru Immara. Želio sam održati obećanje koje sam davno dao: da ću te držati podalje od svega ovoga. Ali nisam uspio. Specijalci su trebali potiho oteti djecu iz laboratorija. Nisi u to doba trebala biti tamo. Bio sam užasnut kad sam čuo da je tvoj asistent poginuo. Učinio sam i druge pogreške. Podcijenio sam Doriana i brzinu njegove reakcije. Pokušao sam ti dati do znanja što se događa kad smo se susreli u Jakarti, za vrijeme mojeg teatralnoga govora u opservacijskoj sobi. Nisam bi siguran hoćeš li spojiti djeliće slagalice. A zatim su te Dorianovi ljudi odveli i... cijela je situacija izmaknula kontroli. Nakon što sam te vidio u Jakarti, odveli su me ovamo, na Antarktiku. Ali i sam sam imao agenticu ovdje — Naomi. Riskirao sam i Davidu poslao još jednu šifriranu poruku, kojom sam ga obavijestio o postrojenju u Kini, a Naomi je... našla način da otputuje tamo s Dorianom.« »Naomi nam je ostavila identifikacije na željezničkoj postaji.« »Da. Nadao sam se da ona, ti i David zajedničkim snagama možete spasiti djecu, uništiti generatore i spriječiti Protokol Toba. Bio je to velik rizik, očajnički potez. Ali uzevši u obzir ulog — doslovno milijarde života — sve je bilo bolje nego odustati.« Kate je navukla zadnji dio nezgrapnog odijela. »A dječaci... ti si...«
»Pokušao sam ostvariti kontakt. Dio sam manje frakcije unutar Immara koja zagovara drukčije rješenje. Naš je cilj bio pronaći terapiju koja aktivira Gen s Atlantide koji bi nam omogućio da uđemo u grobnice i pozdravimo Atlantiđane kad se probude, ne kao krvnici nego kao njihova djeca, tražiti ih za pomoć pri odrastanju čovječanstva. Zamoliti ih da nam pomognu popraviti Gen s Atlantide. Nemamo vremena za duga objašnjenja, ali potrebna nam je njihova pomoć. To moraš učiniti, Kate. Ti možeš ući u grobnice. Vidjela si koji je Dorianov plan — iskoristiti te dječake da uništi Atlantiđane. Moraš požuriti. Tvoj je otac dao svoj život za taj cilj, toliko je toga žrtvovao za tebe. Toliko se očajnički trudio spasiti tvoju majku.« »Moju majku...« Kate nije shvaćala. Martin je odmahnuo glavom. »Naravno. Nisam ti rekao. Onaj dnevnik. Napisao ga je tvoj otac.« »Ne može biti...« Kate je proučavala Martinovo lice. Njezina je majka bila Helena Barton? Patrick Pierce bio je njezin otac? Kako to može biti istina? »Istina je. Nevoljko se pridružio Immarima. Učinio je to kako bi tebe spasio. Stavio te u tu cijev — još si bila u svojoj majci — onoga dana u terenskoj bolnici na Gibraltaru. Iz sna je izašao 1978. i nadjenuo si ime Tom Warner. Ja sam već radio za Immare kao znanstvenik, ali gubio sam vjeru... njihove metode, njihova okrutnost... U njemu sam pronašao saveznika, nekoga unutar organizacije tko je želio zaustaviti ludilo, nekoga tko je zagovarao dijalog, a ne genocid. No nikad nisam dobio njegovo povjerenje, ne u potpunosti.« Martin se zagledao u pod. »Toliko sam se trudio zaštititi te, održati obećanje koje sam mu dao, ali tako sam bijedno podbacio...« Još je jedna eksplozija zatresla postrojenje. Martin je zgrabio kacigu. »Moraš se požuriti. Spustit ću te dolje. Kad uđeš unutra, prvo moraš naći djecu i izvesti ih iz strukture. Što god učinila, pobrini se da izađu. Zatim nađi Atlantiđane. Nemaš mnogo vremena: manje je od trideset minuta do eksplozije nuklearnih glava u ruksacima na toj djeci.« Doveo ju je do još jednih zapečaćenih vrata na kraju skladišta. »Kad izađeš, popni se u košaricu. Ja mogu njome upravljati odavde. Kad dođeš do dna bušotine u ledu, protrči kroz veliki ulaz, baš kao što
su djeca učinila.« Namjestio joj je kacigu na odijelo i gurnuo ju van prije negoli je Kate stigla išta reći. Kad su se vanjska vrata otvorila, Kate je ugledala čeličnu košaru koja je visila na debelom metalnom konopu dizalice. Blago se njihala na antarktičkim vjetrovima koji su prolazili kroz metalne mrežice na stranama. Uz određeni napor uspjela se dogegati do nje. Vjetar ju je skoro srušio dok je posezala za košarom. Bilo je teško okrenuti kvaku s rukama u rukavicama, ali uspjela se uvući unutra. Čim je zatvorila vrata, košara se počela spuštati niz okruglu rupu. Košara je škripila, a krug svjetlosti iza nje svakom se sekundom smanjivao. Kate je to podsjetilo na kraj crtića, u kojem se zadnja scena smanjuje dok ju naposljetku ne proguta mrak. Škripa košare bila je uznemirujuća glazbena podloga njezinom putovanju u tamu. Nakon nekoliko trenutaka košara se počela spuštati još brže, a zadnji tračak svjetlosti iznad nje nestao je. Od brzine i dezorijentirajuće tame okrenuo joj se želudac, pa se primila za ogradu košare. Još samo malo, govorila si je, ali nije znala je li to istina. Rupa je bila duboka tri kilometra. Vidjela je neku svjetlost — blijede bljeskove odozdo, poput zvijezda za vedre noći. Na trenutak ih je promatrala i divila se njihovoj ljepoti, bez razmišljanja o njihovoj pravoj naravi. Zvijezde, pomislila je. Tada je njezin znanstveni um polako, suptilno počeo razmatrati mogućnosti, prije negoli se odlučila za najvjerojatnijeg kandidata: male LED svjetiljke koje su ubačene u rupu kako bi je osvijetlile. Ležale su dolje u nasumičnom rasporedu, svjetlucale u tami, kao da vode Kate na kozmičko putovanje na neki nepoznat planet. Bile su gotovo... hipnotizirajuće... Glasan zvuk — eksplozija — odzvonio je oknom, i Kate je osjetila kako košara pada sve brže. I brže. Debeli konop pričvršćen na vrh košare postao je labav i nakupljao se u navojima iznad nje. Padala je — izvan kontrole. Netko je prerezao konop.
STO I ČETRNAESTO POGLAVLJE Immarski tuneli Gibraltar Craig je zakoračio prema Davidu dok se hologram oblikovao. David ga je promatrao. Boje su bile šarolike, a hologram je gotovo ispunio sobu. Osjećao se kao da je tamo. Ugledao je golemi brod koji se uzdiže iz oceana. Gibraltarski greben pojavio se u vidokrugu i David je shvatio koliko je golem stroj bio. Greben je izgledao poput kamenčića u usporedbi s njim. Još je nešto bilo čudno — lokacija Grebena bila je pogrešna. Uzdizao se nad kopnom, ne obalom, a kopno se protezalo iza Grebena i s njegove desne strane, sve do Afrike. Europa i Afrika, spojene kopnenim mostom. »Moj Bože...« prošaptao je David. Craig je prišao bliže Davidu. »Baš kao što je Platon opisao, golemi otok koji se uzdiže iz mora. Još pokušavamo procijeniti kad se ovo dogodilo, ali holosnimka je stvorena negdje između deset i trinaest tisuća godina prije naše ere. Događaji su se svakako odvili negdje prije kraja zadnjeg ledenog doba. Ubrzo ćemo znati više, kad procijenimo razinu mora. Platon tvrdi da je more progutalo otok prije 12.500 godina, tako da se taj dio poklapa. Vidim da si primijetio dimenzije letjelice.« »Nevjerojatno. Našli ste tek djelić.« »Da, i to malen. Mislimo da je površina strukture skoro 16.000 hektara — pod pretpostavkom da je Greben danas jednako velik kao prije petnaest tisuća godina. Struktura, ili djelić, kako si ga nazvao, u kojem trenutačno stojimo površine je oko 250 hektara. Letjelica na Antarktici mnogo je veća, oko 65.000 hektara.« Craig je kimnuo prema hologramu. »Iduća nam snimka otkriva funkciju ove letjelice — barem tako mislimo.« David je gledao kako se golemi brod kreće do obale i zastaje. Hologram je zatreperio, kao da je netko mijenjao rolu filma u starinskom projektoru. Brod je i dalje bio tamo, ali razina vode narasla je. Tamo negdje iza broda, na obali mora, nalazio se grad, ako
ste ga tako mogli nazvati. Primitivni kameni spomenici, poput niza menhira iz Stonehengea, širili su se oko broda u polukrugovima. Krajolik je bio prošaran kućicama sa slamnatim krovovima. Golemo ognjište gorjelo je u sredini kamenih krugova; hologram se zumirao na njega. Skupina ljudi odjevenih u krzno dovlačila je nekog drugog čovjeka — ne, majmuna. Ili nešto između. Majmun je bio visok, nag i divlje se opirao svojim otmičarima. Ljudi oko njega klanjali su mu se dok je prilazio ognjištu. Brod je lansirao dva velika leteća predmeta. Izgledali su poput kočija ili svemirskih Segwaya. Lebdjeli su metar iznad zemlje i jurili prema vatri. Kad su stigli do nje, ljudi su se razmaknuli, naklonili i spustili poglede. Atlantiđani su izašli iz svojih lebdećih kočija, zgrabili divlje stvorenje i dali mu nekakvu injekciju. Nosili su oklope s kacigama gotovo u potpunosti prekrivenima zrcalnim staklom, osim na potiljku. Bacili su čovjeka-majmuna u kočiju i hitro se vratili u brod. Hologram je opet zatreperio, i sad je prikazivao unutrašnjost broda. Čovjek-majmun ležao je na podu. Atlantiđani su i dalje bili u odijelima, pa David nije mogao razaznati, ali činilo se da razgovaraju jedan s drugim, zbog suptilnoga govora tijela i gesti rukama. Craig je pročistio grlo. »I dalje pokušavamo doznati što se ovdje događa. Uzmi u obzir da smo ih prvi put pogledali prije nekoliko sati kad smo dobili mapu iz dnevnika i ušli u komoru, ali mislimo da ova snimka prikazuje Atlantiđane kako prekidaju obred žrtvovanja ljudi. Ovaj je muškarac neandertalac. Mislimo da su naši preci smatrali da je njihova dužnost uloviti sve koji nisu stvoreni na sliku Božju i žrtvovati ih. Neki rani oblik rasnog čišćenja.« »Je li to isti pračovjek kojeg je Pierce vidio u cijevi?« »Da, kao što ćeš vidjeti.« »Što mu se dogodilo?« Craig je frknuo i odmahnuo glavom. »Kane ga je odmrznuo u ranim tridesetima, čim je upogonio Zvono. Neko smo se vrijeme mučili s izvorom energije. Nekoliko su godina provodili eksperimente. Čak su pokušali i ponovno stvoriti Ijudemajmune križanjem ljudi i čimpanzi: njegov ludi »projekt čovjekpanza«. Kane je napokon izgubio interes kad je vidio da nema
napretka. Bacio ga je pod Zvono trideset i četvrte.« »Nije preživio?« »Ne, čak ni nakon tisuća godina provedenih u cijevi. Zato smo bili tim više šokirani kad Kate Warner jest. Mislimo da ima veze s cijevima; izgleda da rade samo na pripadnicima naše podvrste. Cijevi zacijelo nekako aktiviraju Gen s Atlantide. Što god je dala onoj djeci, mora na neki način biti povezano s tim cijevima. Naša je teorija da svi ljudi imaju Gen s Atlantide, ali da se aktivira sporadično i to samo kod rijetkih pojedinaca. Očito onaj neandertalac nije imao potrebni gen.« Craig je kimnuo prema hologramu. »Evo, ovo je ono što smo čekali.« Slika se preselila nazad, van iz laboratorija. Iza broda se uzdizao golemi cunami. Bio je sigurno trideset metara viši od broda, koji je i sam lako mogao biti šezdeset metara visok, sudeći prema veličini Gibraltarskoga grebena. Val je preplavio brod i primitivni grad, razorivši ga u jednom nasilnom udaru. Val je nosio brod u grad i njime zdrobio kamene spomenike i kolibe na putu. Zatim se voda povukla i brod odvukla na pučinu, dok je polovica broda i dalje bila pod vodom. Donji je dio broda iskrio dok se povlačio po morskom dnu. Zatim je hologram zasjao crveno-bijelim bljeskovima, jer je golema eksplozija rasporila dno broda i potrgala ga u dva, tri, sad već četiri dijela. »Mislimo da ju je prouzročio divovski džep metana u morskom dnu. Eksplodirao je silom desetka nuklearnih bojnih glava.« Voda je preplavila slomljeni brod, a slika se vratila u laboratorij, na Atlantiđane. Udar je bacio jednog od njih o zid. Tijelo mu je bilo beživotno. Mrtvo? Preživjeli Atlantiđanin pokupio je neandertalca kao krpenu lutku i zgurao ga u cijev. Bio je nevjerojatno snažan. David se pitao je li mu oklop davao tu snagu ili mu je bila prirođena. Atlantiđanin se okrenuo partneru i podigao ga. Snimka je zatreptala kad je napustio sobu. Hologram ga je slijedio dok je trčao brodom. Silina udara bacala ga je lijevo-desno — vjerojatno su valovi pretresali brod dok je besciljno plutao prema morskom dnu. A zatim se nalazio u komori u kojoj su stajali Craig i David. Neko je vrijeme radio na panelima. Nije dodirivao same kontrole, samo je micao prstima iznad njih dok je na ramenu držao partnera. Računala su se ugasila, jedno za drugim.
»Mislimo da ovdje aktivira Zvono. Napravu protiv provala koja je trebala držati podalje životinje poput nas. Ima smisla. Zatim gasi računala. Idući dio nas i dalje zbunjuje.« Soba na hologramu bila je gotovo u potpunosti mračna, osim blagog sjaja svjetala za nuždu. Čovjek je zakoračio prema stražnjem dijelu sobe i dotaknuo nešto na podlaktici. Vrata pred njime kliznula su u stranu. David ih je slijedio očima — vrata su bila tamo, ali sada je u njima bilo koplje. Atlantiđanin se osvrnuo oko sebe, zastao i prošao kroz vrata. Vrata su se zatvorila za njime — koplju nije bilo ni traga. David je opet pogledao vrata. »Nemoj se truditi.« Craig je odmahnuo glavom. »Pokušavamo već satima.« »Što je to u vratima?« David im je prišao bliže. »Nismo sigurni. Neki znanstvenici misle da se radi o Svetom koplju, ali nismo sigurni. Mislimo da ga je Patrick, to jest Tom Warner, donio ovdje i pokušao njime probušiti rupu u vratima ili nešto takvo.« David je zakoračio korak bliže. »Sveto koplje?« David je čuo za njega, ali želio si je kupiti nešto vremena i omesti Craiga. »Da. Ne znaš za njega?« David je odmahnuo glavom. »Kane je bio opsjednut njime, kao i Hider nakon njega. Prema legendi, tim je kopljem proboden i ubijen Isus Krist dok je visio razapet na križu. Drevni su narodi vjerovali da nijedna vojska koja posjeduje to koplje ne može biti poražena. Kad je Hitler pripojio Austriju, pronašao je to koplje, a izgubio ga je tek nekoliko tjedana prije negoli se Njemačka predala. To je jedan od mnogih artefakata koje smo prikupili tijekom godina, u nadi da nam bilo koji drevni povijesni predmet može pomoći razumjeti Atlantiđane.« »Zanimljivo«, rekao je David i zgrabio dršku koplja. Povukao ga je i osjetio kako se vrata blago miču. Povukao ga je jače i izvukao iz vrata, koja su se otvorila. Ispustio je štap i skočio kroz vrata dok je Craig potegnuo pištolj i otvorio paljbu.
STO I PETNAESTO POGLAVLJE Prizma, istraživačka postaja korporacije Immari Istočna Antarktika »Ne, ne pucajte po njima!« Dorian je vikao u radioprijemnik, ali bilo je prekasno. Gledao je kako drugi čovjek prima dva hica u prsa, a trećeg obaraju pogoci u rame i trbuh. »Prestanite pucati! Ustrijelit ću idućeg idiota koji povuče obarač!« Paljba je prestala i Dorian je izašao u otvoreni prostor, prišavši zadnjem vojniku. Čim je spazio Doriana, počeo je puzati prema svojem oružju, ostavivši trag guste krvi za sobom. Dorian je dotrčao do pištolja i šutnuo ga na drugi kraj laboratorija. »Stani. Ne želim ti nauditi. Zapravo, pozvat ću ti pomoć. Samo želim znati tko te poslao.« »Poslao?« Nakašljao se, a krv mu je potekla niz bradu. »Da.« Dorianova je slušalica zapucketala, pa je skrenuo pogled s umirućeg čovjeka. Javio mu se jedan od tehničara. »Gospodine, identificirali smo ih. Naši su — ekipa s jedne od bušotina.« »S bušotine?« »Da. Zapravo, oni su pronašli ulaz.« Dorian se okrenuo nazad k ranjeniku. »Tko vas je poslao?« Ranjenik je izgledao zbunjeno. »Nitko nas... nije poslao...« »Ne vjerujem ti.« »Vidio sam...« Gubio je sve više krvi. Rana na trbuhu ubrzo će ga stajati glave. »Što si vidio?« ustrajao je Dorian. »Djecu.« »Za ime Božje«, rekao je Dorian. »U što se ovaj svijet pretvorio? Čak
su i radnici na bušotinama postali mekušci.« Podigao je pištolj i ustrijelio ga u glavu. Okrenuo se i vratio do svojeg odreda Immari Securityja. »Počistite ovo...« »Gospodine, nešto se događa u kontrolnoj sobi.« Vojnik je podigao pogled. »Netko je počeo spuštati košaru.« Dorianove su oči odlutale prema podu, a onda bljesnule lijevodesno. »Martin. Pošaljite odred — preuzmite kontrolnu sobu. Nitko je ne smije napustiti.« Nova se misao pojavila u Dorianovom umu: netko je spustio košaru. Kate? »Koliko vremena?« »Vremena?« »Dok ne eksplodiraju bombe koje nose ona djeca?« Agent Immari Securityja izvadio je tablet i otipkao nešto na njemu. »Manje od petnaest minuta.« I dalje ih može stići. »Prerežite konop na košari«, rekao je Dorian. To bi bio prikladan kraj priče. Kate Warner — kći Patricka Piercea — umrijet će u hladnom, mračnom tunelu, baš kao i Dorianov brat Rutger.
STO I ŠESNAESTO POGLAVLJE David je pao na pod dok su se meci odbijali od vrata koja su se zatvarala za njime. Okrenuo se, kleknuo, i podigao koplje iznad ramena, usmjerivši ga pred sebe poput nekog prapovijesnog lovca koji se sprema probosti svoj plijen kad se pojavi iza kliznih vrata. Ali vrata se nisu otvorila. David je izdahnuo i sjeo na pod kako bi odmorio ranjenu nogu. Nije mu bilo jasno kako je Patricku Pierceu ovo pošlo za rukom — sve to hodanje po ovim tunelima. Kad je bol prošla, osovio se na noge i pogledao oko sebe. Soba je bila slična onoj koju je upravo napustio — sivi metalni zidovi bili su isti, kao i svjetla na svodu i stropu. Ova je soba izgledala kao nekakvo predvorje. Sedam je vrata bilo raspoređeno u polukrug, gotovo kao da svaka vode u svoje dizalo. Osim sedam ovalnih kliznih vrata, soba je bila gotovo prazna, osim visokog stola nasuprot vratima. Kontrolna postaja? Površina je bila prekrivena tamnom plastikom ili staklom, nalik kontrolama u prethodnoj komori. David je prišao stolu i oslonio koplje na njega kako bi mogao tipkati zdravom rukom. Položio je ruku iznad površine, kao što je to učinio Atlantiđanin u hologramu. Tračci bijele i plave izmaglice zaplesali su mu oko ruke i pecnuli je blagim električnim izbojima. Promeškoljio je prste, a svjetlost i izmaglica radikalno su se promijenili: pucketanja i električni impulsi obavili su mu prste. David je povukao ruku. Sad je tek bio potpuno izvan svoga elementa. Napola je očekivao, zapravo, nadao se, da će iskočiti neki izbornik za pomoć. Opet je pokupio koplje. Drži se onoga što znaš: ti si lovac i sakupljač, rekao si je. Još jedna, zasebna vrata nalazila su se kraj kontrolne postaje. Izlaz? Prišao im je i otvorila su se, otkrivši još hodnika iz Zvjezdanih staza, poput onog koji je vodio do tajne sobe. Oči su mu se već u potpunosti priviknule na blagu svjetlost LED žarulja na stropu i podu. Ako su Atlantiđani pobjegli u ovu sobu kad je njihov brod eksplodirao prije dvanaest do petnaest tisuća godina, imalo bi smisla da je ovo bila neka vrsta kapsule za spašavanje ili oklopljenog
skloništa u srcu broda. Još se jedna misao pojavila u Davidovu umu: ako su pobjegli ovamo, neki od njih mogli bi i dalje biti ovdje. Možda su hibernirali ovdje, u drugim cijevima. David se osvrnuo oko sebe. Ovdje svakako nije bilo nikakvog traga života. Soba s dizalima otvarala se u križanje s dva smjera. Na kraju obaju hodnika nalazila su se ovalna vrata. Odabrao je kraći put i došepao do vrata, koristeći koplje kao potporu. Neizmjerno mu je pomoglo. Na kraju hodnika vrata su se automatski otvorila, i David je prošao kroz njih. »Ne miči se.« Muški glas. Grub, kao da dugo nije progovorio. David je čuo korake iza sebe. Prema njihovoj težini, čovjek (ili Atlantiđanin) bio je približno njegove visine. David je podigao ruke u zrak, i dalje držeći koplje. »Nisam ovdje da vam naudim.« »Rekao sam, ne miči se.« Bio je skoro na njemu. David se okrenuo i krajičkom oka spazio obris toga čovjeka, ili što god već bio, trenutak prije negoli je osjetio ugriz elektrošokera. Srušio se na pod i izgubio svijest.
STO I SEDAMNAESTO POGLAVLJE Tri kilometra ispod istraživačke baze Prizma Istočna Antarktika Čelična košara tresla se dok je padala niz ledeni tunel. Skrenula je s putanje i zarezala u ravni ledeni zid, zasuvši ledenim krhotinama Kateino odijelo i stakleni vizir. Podigla je ruke kako bi zaštitila svoju kacigu baš kad se košara odbila unazad i gotovo je izbacila. Teški metalni konop iznad kutije pritiskao ju je odozgo. Košara se na trenutak stabilizirala, a zatim se brzim pokretom prevrnula, tako da se gornji dio zabijao u jednu stijenku tunela, a donji u drugu. Kate se primila za ogradu košare i zabila noge u žičanu mrežu na njezinu dnu, poput astronauta koji pokušava pronaći ravnotežu u bestežinskom stanju, za slučaj da se košara preokrene naopako. Zatvorila je oči, gurala ogradu svom snagom koju je mogla prikupiti i čekala. Još leda prštalo je po njoj dok se košara odbijala od zidova tunela. Sudari su usporavali njezin pad. A zatim su zidovi nestali, prošle su dvije duge sekunde, i začula je... glasno škripanje. Košara se zabila u ledeni humak, a Kate je udarila u tlo i izgubila dah. Pokušavala je doći do zraka unutar odijela. Bilo je to kao da diše kroz tanku slamku. Kad je povratila dah, otkotrljala se, sjela i promotrila situaciju oko sebe. Košara se ukopala duboko u snježni humak ravno ispod mjesta gdje je bušilica probila stijenku komore. Zacijelo je nastala od krhotina leda koje su se urušile kad se bušilica izvlačila na površinu, kao i leda koji je Kate slomila svojim padom. Ledeni pokrov spasio joj je život. Humak je izgledao više kao snježna kugla — jarka svjetla sjala su iz unutrašnjosti. Kate ih je na trenutak samo gledala. Izgledala su gotovo kao roj krijesnica, ali zapravo su nedvojbeno bile LED svjetiljke koje su rudari bacili odozgo kako bi osvijetlili golemu spilju. I svjetiljke su se zakopale duboko u led, i njihova se svjetlost razlamala velikom komorom. Bacale su svjetlost i na situaciju u kojoj se Kate našla. Košara je bila napola zakopana u ledenim krhotinama, a dio iznad površine humka bio je prekriven čeličnom mrežom. Bila je zarobljena, ali ugledala je mali otvor — ne dovoljno velik da izađe kroz njega...
ali... mogla bi ga povećati ako kopa oko njega. Kate je počela kopati rukama, poput psa koji se pokušava provući ispod žičane ograde. Kavez je donekle smrskao nataloženi led, ali svejedno je sporo napredovala. Napokon, kad je pomislila da je otvor dovoljno velik, pokušala je provući glavu kroz njega. Njezina glava i ruke prošli su kroz otvor, ali nezgrapno odijelo zapelo je za nazubljenu metalnu mrežu. Kate se pokušala povući nazad, ali oštra mreža pokidala joj je odijelo i pritisnula je na mjestu. Hladni zrak počeo je ulaziti u odijelo kroz rupu, napadajući je dok se pokušavala osloboditi. Pritisnula je trbuh o led što je jače mogla i odgurnula se rukama te se vratila u svoj kavez. Malo po malo, tijelo joj je trnulo od hladnoće; počelo je od leđa, a širilo se u svim smjerovima. Svakom sekundom preuzimala je sve veći dio njezinog tijela. Ruke su joj se počele tresti. Odijelo ju je grijalo više negoli je bila svjesna. Ovdje dolje hladnoća je bila ubojita. Nasmrt će se smrznuti ako ne bude brzo djelovala. Počela je kopati po ledu objema rukama u očajničkom pokušaju da poveća rupu. Osjetila je kako joj noge trnu i trudila se držati ravnotežu dok je ubacivala još leda u košaru. Rupa je bila skoro gotova. Hladni zrak gorio joj je u plućima, a ledeni dah maglio je staklo njezine prozirne kacige. Ubrzo će joj hladnoća savladati i pluća. Ugušit će se prije negoli se smrzne. Ta magla — već joj je prekrila gotovo cijelu kacigu. Obrisala ju je rukom. Ništa. I dalje je bila tamo. Obrisala je opet. I dalje je tamo. Zašto je ne može maknuti? Naravno — magla je unutar kacige. Znala je to. Zašto je uopće pokušala obrisati vanjsku stranu kacige? Što joj se događalo? Hladnoća. Tijelo joj se gasilo. Nije mogla razmišljati. Što je radila prije magle? Njezina kaciga u potpunosti se zaledila iznutra — ništa nije vidjela. Okrenula se, tražeći smjer kojim bi mogla krenuti. Poput psa u kavezu, na sve četiri, koji osluškuje zvukove u noći. Pas. U kavezu. Rupa. Da, mora si iskopati put van. Mora izaći. Gdje je bila rupa? Kate je očajnički ispipavala led ispod sebe. Mahnito je pretraživala kavez. Samo mreža, posvuda. Je li rupa uopće postojala? Zatim su joj ruke napipale nešto — da, rupa je bila tu. Ali više nije mogla kopati. Nije osjećala prste. Bacila se u rupu i odgurnula nogama. Osjetila je oštru metalnu
mrežu u svojim leđima, ali nije se obazirala; gurnula je nogama još jače. Mreža joj je sad grebala noge. Micala se. Zakopala je laktove u led i potegnula, jednim laktom preko drugog, poput vojnika koji puže ispod bodljikave žice na poligonu za obuku. Koliko se daleko probila? Šutnula je nogom prema gore. Bila je na slobodi. Otkotrljala se i ustala. Led unutar kacige oslijepio ju je. U kojem je smjeru bila struktura? Počela je trčati, ali noge su joj bile olovne. Težina odijela, zajedno s njezinim zaleđenim nogama... nije imala nikakvih izgleda. Nikamo neće otići. U kojem smjeru da krene? Sve je izgledalo jednako — led, a iza njega, blaga svjetlost. Tlo je pojurilo prema njoj. Ležala je na leđima, valjala se. Led joj je dotaknuo gola leđa i nov val hladnoće prostrujio joj je tijelom i šokirao organizam. Izvinula je leđa i oči su joj se širom otvorile. Oštro je udahnula i poskočila na koljena, teško dišući. Morala je promisliti. Ustala je na noge i osvrnula se. Svjetla. Bilo ih je više u jednom smjeru nego u drugom. Nadsvođena komora bila je golema. Svjetla — snježna kugla s krijesnicama... mjesto gdje je bušilica probila zid spilje... ta su se svjetla nalazila u suprotnom smjeru od ulaza. Kate se okrenula i oteturala, leđima okrenuta svjetlu. Bilo je tako hladno. A onda je čula prasak. Škripu metala o metal. Začuo se ispred nje, malo udesno. Kate je prilagodila svoj smjer i nastavila naprijed. Opet je pala, ali se osovila na noge, stavila obje ruke na jedno koljeno i povukla drugu nogu. Više nije osjećala nijedan dio svoga tijela. Jednostavno je bacakala udovima i nadala se da će joj se posrećiti. Šuškanje leda pod njezinim nogama prestalo je. Njezini su koraci postali tiši, ali i dalje je bilo hladno. Vrtjelo joj se u glavi. Zakoračila je još jednom, pa još jednom. Samo hodaj dalje. Iza nje, škripa metala o metal. Vrata se zatvaraju? I dalje je bilo tako hladno. Pala je na koljena, a zatim i na pod, udarivši licem o tlo.
STO I OSAMNAESTO POGLAVLJE Prizma, istraživačka postaja korporacije Immari Istočna Antarktika Dorian je gledao Kate kako pada, a zatim opet ustaje i prolazi kroz golema vrata. Zvono koje je visilo nad njom nije se oglasilo. Bacio je pogled na odbrojavanje: 00:01:32. Manje od dvije minute. Nadao se da će je pad ubiti, ali nuklearna eksplozija unutar grobnica? Jednako dobro. Isti konačni ishod. »Pusti me, Doriane.« Dorian se okrenuo i pogledao Martina Greya. Sijedi se čovjek opirao agentima Immari Securityja koji su ga držali. Dorian je tako opsesivno želio vidjeti Kateinu smrt da je zaboravio da je stari strvinar i dalje u sobi. Dorian se okrenuo Martinu i nasmiješio. »Ti si kriv. Prvo ona cijela šarada s Clocktowerom, a zatim si ih odveo i do postrojenja u Kini, nadajući se da će spasiti onu djecu i spriječiti me u pokretanju Protokola Toba.« Promislio je na trenutak. »Ti si im pomogao i da pobjegnu, zar ne? Ti si kontaktirao Immarue, koji su ih spasili nakon što je Zvono eksplodiralo. Kako si znao? Kako si ih pronašao?« »Sišao si s pameti, Doriane. Pusti me i prestani se sramotiti.« »Vrlo si lukav, Martine, ali ovaj put te brz jezik neće spasiti. Upravo si pomogao Kate da pobjegne.« »Ne pokušavam to zanijekati. Nikad nisam skrivao koliko je volim. Njezina je sigurnost moj prioritet. Spalio bih ovo postrojenje do temelja kad bih morao.« Dorian se nasmiješio. »Dakle, priznaješ: ekipa s bušotine koja nas je napala djelovala je po tvojim naredbama.« Martin je odmahnuo glavom, odbacujući optužbe. »Apsolutna neistina. Razmisli malo, Doriane. Nije bilo ni načina da ih kontaktiram. Nisam ih ni upoznao.« »Pa, nije ni bitno. Sve sam shvatio, Martine.«
Dorian je proučio starijeg muškarca i čekao reakciju. »Jesi li i ti? Da, kladim se da jesi. Djeca su preživjela Zvono jer su dobila tretman matičnim stanicama mojeg i Kateinog nerođenog djeteta. Oboje smo spašeni u onim cijevima: Kate kao nerođeni fetus, a ja kao dijete zaraženo Pošašću s Atlantide, ili španjolskom gripom, ako ti taj naziv više odgovara. To znači da i ja mogu proći kroz ta vrata. Ali morat ću pričekati nekoliko minuta.« Pokazao je na golemi ekran koji je prikazivao odbrojavanje. Zadnjih nekoliko sekunda prošlo je, i na satu je pisalo: 00:00:00. Znamenke su bljeskale crvenom bojom. Dorian je očekivao da će eksplozije prouzročiti bar neka podrhtavanja na površini, ali nije osjetio ništa. Struktura ispod njih zacijelo ima nemoguće debele zidove, a tri kilometra leda pružila su dodatnu izolaciju. Dorian se nasmiješio. »Dvije nuklearne bojne glave upravo su eksplodirale tamo dolje. Kate nije stigla do djece, jamčim ti to. Imala je manje od dvije minute da dođe do njih, a mislim da nije bila u stanju trčati. Vidio si to. Strašno je patila, Martine. Možda se smrznula unutar onog odijela. Ili je bar izgubila većinu prstiju na rukama i nogama — prije negoli je umrla.« Dorian je čekao, ali Martin ništa nije rekao. Dorian je kimnuo jednom od svojih zaštitara, koji je otišao do ormarića i počeo pripremati zaštitno odijelo. »Ubrzo ću se sam spustiti dolje i provjeriti, čim mi pripreme dizalicu. Javit ću ti ako nađemo kakve posmrtne ostatke, ali čisto sumnjam. Ali prije nego što odem, želim još jednu stvar podijeliti s tobom. Razotkrio sam još jednu tajnu.« Dorian je napeto hodao ispred njega. »Želiš li čuti?« »Ovo je tvoj cirkus, Doriane...« »Ne vrijeđaj me. Držim tvoj život u svojim rukama.« »I svoj. Nijedan član Vijeća ne smije ubiti drugog...« »Još ćemo vidjeti. Mallory Craig mi je zabranio da te ubijem prije nekoliko dana, ali sad je promijenio pjesmu — poslao mi je Kate. Ovaj put neće zabraniti tvoje smaknuće. Ali, kao što sam rekao: eksplozija u Kini. Djecu je jednostavno zaštitila terapija Genom s Atlantide.
Zračenje iz Zvona nije im naudilo; ali ponašalo se drukčije kad je Kate došla u kontakt s njime — Zvono se ugasilo. To se dogodilo u Kini. Zvono ju je prepoznalo kao Atlantiđanku — jednu od njihovih — i ugasilo se, te time poslalo nezamislivo snažan val energije nazad u našu električnu mrežu, čime je uništilo nuklearne reaktore i sve druge releje u cijelom postrojenju. Shvaćaš li implikacije toga, Martine?« Martin je piljio u daljinu. »Siguran sam da ćeš mi ti objasniti.« »Ne budi neotesan. Želiš ovo čuti. To znači da je naše dijete prvi potomak dvoje Atlantiđana — prvi primjerak nove vrste čovjeka, vrhunca ljudske evolucije. Njegov genom sadrži odgovore na pitanje što se dogodilo prije pedeset tisuća godina i kako možemo nastaviti evoluirati.« »Možda je moglo. Ali sam si...« »Nisam to mogao učiniti.« Dorian se okrenuo od Martina. »Koliko god sam mrzio Kate zbog svega što je njezin otac učinio mojoj obitelji, nisam se mogao natjerati da ubijem vlastito dijete. Stavio sam ga u laboratorij, u jednu Atlantiđansku hibernacijsku komoru u San Franciscu. To sam ti želio reći, Martine. Sve tvoje uplitanje ništa nije promijenilo. Pobijedio sam. Znanstvenici upravo vade fetus iz hibernacije kako bi ga proučili. Ubrzo ćemo imati funkcionalno cjepivo, možda čak i u idućih nekoliko tjedana ili mjeseci. Primijenit ćemo ga selektivno...« Tehničar je prekinuo Doriana. »Spremni smo, gospodine.« »Moram ići, Martine.« »Ne bih to učinio na tvojem mjestu.« Martin je piljio u njega. »Siguran sam da ne bi...« »Znam zašto ideš dolje.« »Znaš...« »Poruka«, rekao je Martin, »koju si pričvrstio na onu djecu. Znam što je u njoj. Pismo na njemačkom, od naivnog malog dječaka koji govori svojem tatici da djeca nose bombe i da mora što prije doći do ulaza. Slijep si, Doriane. Pogledaj činjenice. I trupla onih primata u laboratoriju broj tri. Zvono je bilo aktivno kad smo stigli, kao i ono u ledenjaku s podmornicom prije nekoliko tjedana. Pobilo je sve naše
istraživače. Pronašli smo kosti ispod njega. Tvoj otac nikad nije bio zamrznut u onim cijevima. Bio je čovjek, samo običan čovjek...« »Bio je bog. I nije mrtav. Nisam vidio njegove kosti«, prkosno je rekao Dorian. »Još nisi. Ali hoćeš...« »On je tamo dolje!« ustrajao je Dorian. »Čak i da jest, u što sumnjam, imao bi sto i dvadeset sedam godina.« »Onda ću naći njegove kosti ili što god mogu naći, ali barem ću znati sa sigurnošću. A naći ću i druge kosti. Ženske, u ranim tridesetima. A zatim ću napokon ostvariti svoju sudbinu. Uklonit ću prijetnju Atlantide jednom zauvijek.« Dorian je mahnuo stražarima. »Pobrinite se da ne ode nikamo. Držite ga pod strogom stražom. A ako ga ne trebaju za proučavanje fetusa...«, okrenuo se i pogledao Martina u oči, »ubijte ga.« Martinovo stoičko lice nije odavalo nikakve emocije. Jedan od tehničara prišao je Dorianu i odveo ga sa strane. Govorio je sa zadrškom. »Gospodine, u vezi spuštanja tamo dolje, malo je... mislimo da biste trebali pričekati.« »Zašto? Odijelo će me zaštititi od zračenja, tako ste mi rekli...« »Da, ali moglo bi biti i drugih oštećenja osim zračenja. Požari. Strukturalna oštećenja. Cijela bi se stvar mogla urušiti. Dobili smo neke podatke o strukturi na Gibraltaru — direktor Craig pronašao je neke arhivske snimke. Strukturu su zapravo oštetile eksplozije metana slične nuklearkama koje smo mi poslali dolje; zapravo, moćnije, ali znamo da strukture nisu neuništive.« »Što predlažeš?« »Pričekajmo nekoliko dana...« »Ne dolazi u obzir. Pričekat ću najviše nekoliko sati.« Tehničar je kimnuo glavom. »Još nešto. Nakon što uđem u grobnice, spustite tri bojne glave u bušotinu. Ako bilo tko osim mene ili mojeg oca izađe, detonirajte. Sve ostale nuklearke lansirajte niz druge bušotine, i tempirajte ih tako da eksplodiraju u istom trenu. »Eksplozije će rastopiti led...« »Te će eksplozije spasiti ljudsku vrstu. Učinite to.«
STO I DEVETNAESTO POGLAVLJE David je otvorio oči i osvrnuo se oko sebe. Ležao je na tankom ležaju s madracem od nekakvoga gela koji se savršeno prilagođavao njegovom tijelu. Nagnuo se naprijed, a gel je reagirao i pomogao mu da sjedne. Osjetio je neki miris, poput češnjaka pomiješanog sa sladićem. Zapravo, smrad je bio još gori. David je podigao ruku da si prekrije nos, ali smrad se samo još pogoršao. Shvatio je da je on izvor smrada — točnije, crna smjesa na njegovom ramenu i nozi. Užasno je smrdjelo, ali... osjećao se bolje. Crna smjesa progrizla je njegovu košulju, ali činilo se da mu liječi rane. Ustao je, ali istog se trena srušio na svoj ležaj od gela. Nije još bio na sto posto snage. »Samo polako.« Bio je to muškarac koji ga je onesvijestio. David je pogledom potražio oružje. Koplja više nije bilo. »Opusti se, neću te ozlijediti. Prvo sam mislio da su te poslali da me ubiješ, ali kad sam spazio tvoje rane... zaključio sam da bi poslali nekoga... zdravijeg.« David je proučio muškarca — da, bio je to zaista muškarac, David je to sad vidio. Bio je u kasnim četrdesetima ili ranim pedesetima. Lice mu je bilo ispijeno, kao da već dugo nije pošteno jeo ni spavao. Ali, bilo je tu još nešto... lice mu je bilo tvrdo. Kao da je vojnik, možda plaćenik. »Tko ste vi?« David je još jednom udahnuo crnu sluz kojom mu je bilo premazano rame te je okrenuo glavu, u uzaludnom pokušaju da se spasi od smrada. »I što ste mi to učinili?« »Iskreno, nisam sasvim siguran. Ovo je neka medicinska mast. Čini se da može zaliječiti gotovo bilo što. Ne znam kako djeluje, ali djeluje. Ozlijedio sam se, legao sam i mislio sam da ću umrijeti. Računalo je automatski otvorilo neki panel s tanjurom punim te smrdljive tvari, i onda mi je prikazalo snimku mene kako nanosim pastu na svoju ranu — jako realističan prikaz. Učinio sam to i oporavio sam se — brzo. Ubrzo ćeš biti zdrav ko dren. Možda već za nekoliko sati.« »Zaista?« David je pogledao svoje rane.
»Možda i brže. Nije da imaš kamo otići. A sad mi reci tko si.« »David Vale.« »Organizacija?« »Clocktower, postaja u Jakarti«, David je automatski odgovorio. Muškarac je zakoračio prema Davidu i povukao pištolj. David je shvatio što je rekao. »Ne, radio sam protiv Immara, tek sam nedavno otkrio da je Clocktower njihova organizacija.« »Ne laži mi. Kako si me našao?« »Nisam. Ne tražim vas. Gledajte, ne znam ni tko ste.« »Što onda radiš ovdje? Kako si došao ovdje?« »Tuneli pod Gibraltarom. Pronašao sam komoru, s kopljem...« »Kako?« »Pomoću dnevnika.« David je odmahnuo glavom, pokušavajući se pribrati. Zbog smjese se osjećao kao da je prehlađen, nije mogao posložiti misli. »Dobio sam ga u Tibetu, od jednog redovnika. Znate li za taj dnevnik?« »Naravno. Ja sam ga napisao.« STO I DVADESETO POGLAVLJE Kate je začula zrak kako šišti svuda oko nje. I dalje nije osjećala svoje tijelo, ali zrak je bio topao, na početku jedva primjetno, ali svakom je sekundom postajao sve topliji. Pokušala se podići s poda, ali opet je pala na lice. Bila je tako iscrpljena. Prepustila se i srušila u ledeno odijelo. Postupno je toplina ispunjavala odijelo i osjet joj se vratio u tijelo.
Netko — tko god to bio — joj je podizao tjelesnu temperaturu. Magla na unutrašnjosti stakla njezine kacige pretvorila se u kapljice vode koje su se počele slijevati u potocima, i slika poda počela joj se stvarati pred očima, poput pokidane slike koja se ponovno sastavlja, komadić po komadić. Bila je to metalna rešetka, ali... nije mogla vidjeti kroz nju. Ne, bio je to metalni pod s ispupčenjima. Okrenula se na leđa i piljila u glatki metalni svod. Magla je nestajala. I dalje je bilo prohladno, ali potpuno ugodno u usporedbi s ledenom katedralom vani. Gdje se nalazila? U nekakvoj komori za dekontaminaciju? Kate je sjela. Sad je već osjećala svoje prste, i počela je prčkati po sponama na zglobovima. Uz malo truda uspjela je skinuti rukavice, a onda se prebacila na kacigu. Deset minuta poslije izašla je iz odijela i stajala je u odjeći u kojoj je napustila Gibraltar. Proučila je prostoriju. Bila je dobro osvijetljena, široka desetak metara i možda dvostruko dulja. Iza sebe je ugledala golema vrata kroz koja je ušla — bila su mnogo veća nego vrata na drugom kraju. Ušla je dublje u sobu, a manja su se vrata otvorila. Prošla je kroz njih i zasjala su svjetla na stropu i podu. Svako pojedino svjetlo bilo je blago, ali zajednički su bacala više nego dovoljno svjetlosti na sivi hodnik. Podsjećala su je na svjetalca na podu limuzine. Stajala je na velikom okomitom raskrižju. Kamo da krene? Prije negoli je uspjela odlučiti, čula je kako se nešto kreće prema njoj. Koraci.
STO DVADESET I PRVO POGLAVLJE David je pokušao shvatiti što mu je stariji čovjek govorio. Glava mu je bila mutna od nanosmjese koja mu je liječila rane na ramenu i nozi i ispunjavala nosnice gnusnim smradom. Muškarac je tvrdio da je on Patrick Pierce/Tom Warner — Katein otac i autor dnevnika, američki vojnik koji je iskopao ove tunele za Immare ako mu zauzvrat dozvole da oženi kćer jednog od njihovih vođa. Ali to nije moglo biti istina — vremenski razmaci nisu se poklapali. Iako... proveo je nešto vremena u onim Atlantiđanskim hibernacijskim komorama... Je li to bilo objašnjenje? Je li to mogla biti istina? David je pokušao sastaviti djeliće slagalice. Od 1917. do 1918. Patrick Pierce se oporavljao od rana stečenih u Prvom svjetskom ratu; tada je otkrio Atlantiđansku strukturu ispod Gibraltara, otkrio Zvono i na svijet pustio smrtonosnu pandemiju koju su svijetu prikazali kao španjolsku gripu. Umrlo je između pedeset i sto milijuna ljudi. Skoro milijarda ljudi zaražena je, na svim kontinentima. Godine 1918. Pierce je u Atlantiđansku cijev stavio svoju ženu Helenu koja je nosila njihovo nerođeno dijete. Od 1918. do 1938. Pierce je nevoljko pristao postati dijelom vodstva Immara kako bi zaštitio svoju ženu i nerođeno dijete. Dovršio je iskopavanja na Gibraltaru, ali zatim je i sam završio u cijevi kad je Konrad Kane krenuo na svoju ekspediciju: prvo do Tibeta gdje je namjeravao pronaći artefakte i istrijebiti red Immaru, a zatim i na Antarktiku gdje je želio pronaći glavni grad Atlantide. Kane se nikad nije vratio. Godine 1978., četrdeset godina poslije, Mallory Craig, Patrick Pierce i Dieter Kane probudili su se u cijevima. Pierceova je žena i dalje bila mrtva, ali dijete se rodilo. Pierce ju je nazvao Katherine Warner. I ostali su zavjerenici preuzeli nova imena: Patrick Pierce postao je Tom Warner, Mallory Craig postao je Howard Keegan, a Dieter Kane postao je Dorian Sloane. Godine 1985. Tom Warner (Patrick Pierce) nestaje — moguće da je nastradao u znanstvenom eksperimentu.
Može li to biti istina? Živi li Patrick Pierce / Tom Warner ovdje još od 1985. godine? Pod pretpostavkom da je Pierce bio u svojim dvadesetima za vrijeme Prvog svjetskog rata, kao što je tvrdio u dnevniku, 1938., kad je završio u cijevi, bio bi u četrdesetima... Što bi značilo da je 1985. imao oko pedeset i dvije godine... i osamdeset danas. Čovjek koji je stajao pred njime bio je mnogo mlađi, star najviše pedesetak godina. David se već osjećao bolje od smjese. Ustao je, a čovjek je uperio pištolj u njega. »Ostani gdje jesi. Ne vjeruješ mi, zar ne?« Teško je raspravljati kad si ranjen, a tvoj neprijatelj ima pištolj, pomislio je David. Slegnuo je ramenima i potrudio se izgledati naivno. »Vjerujem vam.« »Nemoj se praviti blesav. I prestani mi lagati.« »Gledajte, samo pokušavam shvatiti. Dnevnik je pisan između... 1918. i 1936...« »Znam datume u dnevniku; ja sam ga napisao. Reci mi kako si točno došao ovdje.« David se naslonio u krevetu. »Namamio me u zasjedu. Mallory Craig, direktor Clockt...« »Znam ja čega je on direktor. Koji su mamac koristili?« Govorio je brzo, pokušavao Davida stjerati uza zid, u nadi da će ga zateći u laži. »Kate Warner. Rekao mi je da je ona ušla u grobnice. Pošao sam za njom kako bih je pronašao. Oteli su dvoje djece iz njezinog laboratorija u Jakarti. Dala im je novu terapiju protiv autizma...« »O čemu ti govoriš, pobogu?« »Nisam siguran, ne želi mi reći.« »Kate Warner šestogodišnja je djevojčica. Nema laboratorij u Jakarti, ni igdje drugdje.« David je proučio muškarca. Vjerovao mu je. »Kate Warner znanstvenica je i genetičarka. I definitivno nema šest godina.« Muškarac je spustio pištolj i skrenuo pogled. »Nemoguće«, promrmljao je. »Zašto?« »Pa ovdje sam tek mjesec dana.«
STO DVADESET I DRUGO POGLAVLJE Kate nije mogla vjerovati vlastitim očima. Adi i Surya dotrčali su iza ugla, i čim su vidjeli Kate, potrčali su još brže prema njoj. Kate se sagnula da ih zagrli, ali dječaci nisu htjeli stati. Povlačili su je za ruke i pokušali natjerati da ih slijedi. »Hajde, Kate, moramo ići. Oni dolaze.« Dorian je otkopčao narančasti remen i skočio još jedan metar do tla. Svjetla na njegovoj kacigi obasjala su smrskanu košaru koja je napola virila iz leda poput vrše na dnu mora. Pokraj nje ležao je golem navoj neuredno nagomilane metalne žice. Srušio se na Kate i svuda oko nje, ali kavez ju je zaštitio. Šteta. Dorian se uspravio i odmarširao do ulaza. Zastao je ispod Zvona koje je visilo daleko iznad njega, na vrhu kupole. Svjetla s njegove kacige nekoliko su puta prošarala po njemu, i Dorian se nasmiješio. Stajalo je tamo, u tišini. Opaka sprava koja je na mjestu ubila njegovog brata, a zatim i njegovu majku kad se pošast proširila preko preživjelih... napokon utišana. Vrata su se otvorila, kao da prepoznaju da je njegov sudbinski trenutak stigao. Zakoračio je kroz njih. STO DVADESET I TREĆE POGLAVLJE Davidov um ubrzano je radio. »Gledajte, ne znam što da vam kažem. Ovo je 2013. godina.« »Nemoguće.«
Stariji muškarac i dalje je držao Davida na nišanu dok je prišao ormariću, posegnuo unutra i izvukao blistav komad zlata. Bacio ga je Davidu. Bio je to sat. David ga je okrenuo i pročitao datum i vrijeme: 19. rujna 1985. »Da. Ovaj... Ja nemam zlatni sat s krivim datumom, ali...« Posegnuo je prema džepu. Muškarac je podigao pištolj. David se smrznuo. »Opustite se. Imam vlastitu vremensku kapsulu. Imam sliku u džepu. Uzmite je, pogledajte.« Stariji muškarac zakoračio je prema njemu i izvukao sjajnu fotografiju iz Davidova džepa. Proučio je sliku ledenjaka iz kojeg viri podmornica. »Pretpostavljam da Immari 1985. nisu mogli satelitom fotografirati ledenjake.« Muškarac je odmahnuo glavom i skrenuo pogled kao da i sam u glavi još sastavlja djeliće slagalice. »To je Kaneov U-Boot, zar ne?« David je kimnuo glavom. »Mislimo da su ga pronašli prije nekoliko tjedana. Slušajte, jednako sam zbunjen kao i vi. Pokušajmo razgovarati, shvatiti što se događa. Kako ste se našli ovdje?« »Radio sam u tajnoj komori. Otkrio sam kako se upravlja njihovim strojevima.« »Vi ste pustili one snimke da se vrte?« »Snimke? Da, jesam, za slučaj da se ne uspijem vratiti, a netko drugi otkrije komoru.« Sjeo je na ležaj i svrnuo pogled na stopala, kao da traži vlastite misli. »Ja sam stavio i koplje u vrata. Testirao sam različite artefakte iz immarske riznice, u nadi da ću naći nešto što će pokrenuti i druge strojeve. Uspio sam otvoriti vrata, ali zapeo sam: nisam mogao otkriti ništa više u onoj komori. Pretpostavljao sam da je u susjednoj prostoriji još jedna kontrolna postaja, pa sam ušao u nju. Pokušao sam zaglaviti vrata kopljem. Da mi je bar to upalilo. Nisam se uspio vratiti kroz
vrata. Strojevi su ovdje nekako drukčiji. Većina je ugašena. Postoje i druge zagonetke... ali nisam daleko došao u posljednjih mjesec dana, to jest, dok se ti nisi pojavio. Čini se da se čitavo ovo mjesto budi, više se strojeva uključilo, a otvaraju se i vrata koja se do sada nisu htjela pomaknuti. Istraživao sam nove prolaze kad sam čuo kako se vrata otvaraju i ugledao tebe.« »Vratimo se na razliku u vremenu. Znam da niste Patrick Pierce ili, kako je ono bilo, Tom Warner. Njemu bi bilo osamdeset godina. Recite mi tko ste zaista...« »Ja sam Patrick Pierce.« Nagnuo se prema njemu. »Vrijeme ovdje prolazi sporije. Zacijelo prođe... jedan dan za svaku godinu vani.« »Kako?« »Ne znam. Ali mislimo da ima veze sa Zvonom. Možda ima dvije funkcije. Ono je zaštitni uređaj koji priječi ulaz neatlantiđanima, ali to je samo pola njegove uloge. Kad smo ga prvi put počeli proučavati, mislili smo da se radi o vremenskom stroju. Stvara polje oko sebe, mjehurić u kojem se vrijeme rasteže. Kao što sam rekao, vrijeme blizu Zvona prolazi sporije. Mislili smo da je na neki način povezano s gravitacijskim izmještanjem — preklapanjem i rastezanjem prostora i vremena oko njega. Mislili smo da bi čak moglo i stvarati crne rupe.« »Što?« »Ne zamaraj se terminologijom. Te su ideje zasnovane na Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti. Siguran sam da je sada već uvelike razrađena ili odbačena. Dovoljno je reći da smo, u godinama nakon što smo izvukli Zvono iz Gibraltara, primijetili da se čini da usporava vrijeme u prostoru oko sebe. Vjerovali smo da na taj način stvara energiju. Uspjeli smo obrnuti djelovanje time što smo ga opskrbljivali energijom i minimizirali gravitacijske učinke.« »To je zanimljivo, ali postoji jedan problem. Zvono je s Gibraltara uklonjeno prije skoro sto godina.« »Znam. Sam sam ga uklonio. Zato imam još jednu teoriju. Mislim da su, kad je brod na Gibraltaru eksplodirao, Atlantiđani ostali zarobljeni u dijelu koji se odlomio. Mislim da vrata kroz koja su prošli nisu vodila u drugu sobu na tom brodu. Mislim da su ona portal na drugi brod. Mislim da više nismo na Gibraltaru.«
STO DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE Iza idućeg ugla Kate je napokon uspjela zaustaviti dječake. »Recite mi što se događa«, molila ih je. »Moramo se sakriti, Kate«, rekao je Adi. »Od koga?« »Nemamo vremena«, rekao je Surya. Vremena — ta je riječ odjeknula u Kateinoj glavi, i obuzeo ju je novi strah. Okrenula je dječake i potražila digitalno odbrojavanje. 02:51:37. Ostala su skoro tri sata. Martin je rekao da preostaje manje od trideset minuta do detonacije. Kako? Nije bilo bitno — sat je i dalje otkucavao. Morala je razmisliti. Dječaci su je opet počeli povlačiti, a iza njih su se otvorila nova dvostruka vrata. Dorian je svukao zadnje dijelove odijela i pregledao prostoriju — nekakvu komoru za dekontaminaciju. Prišao je manjim vratima. Njegovi su koraci glasno odzvanjali u visokoj metalnoj komori. Vrata su se otvorila kad im je prišao, i zakoračio je u nekakav hodnik. Baš kao na Gibraltaru. Ovo je bio još jedan grad Atlantiđana. Svjetla su zatreperila na podu i stropu hodnika. Čitavo je mjesto izgledalo drevno, netaknuto. Svakako nije pretrpjelo udar nuklearne glave. Zašto ne? Jesu li djeca otišla dublje u grobnice? Jesu li ih Atlantiđani ulovili? Deaktivirali bombe? Ispred sebe Dorian je začuo korake — čizme koje marširaju i usklađeno udaraju u metalni pod. Povukao je svoj pištolj i pomaknuo se na stranu hodnika, u sjenu neke noseće grede.
STO DVADESET I PETO POGLAVLJE Kate je zastala i pogledala sobu. Ugledala je desetak golemih staklenih cijevi, postavljenih okomito baš poput one koje je Patrick Pierce — njezin otac — opisao u dnevniku. Baš poput onih cijevi, u svakoj od ovih nalazio se čovjekoliki majmun, ili čovjek, ili nešto između. Kate je zakoračila u sobu, diveći se cijevima. Prizor je bio nevjerojatan: dvorana ispunjena zaboravljenim precima. Sve karike koje nedostaju u ljudskoj evoluciji, uredno prikupljene i katalogizirane u ovoj ovalnoj prostoriji, tri kilometra ispod ledene površine Antarktike, poput dječje zbirke leptira u staklenim posudama. Neki su primjerci bih niži od Kate, tek nešto viši od metra; većina je bila njezine visine, a neki čak i primjetno viši. Bili su svih boja: crni, smeđi, pa i blijedo bijeli. Znanstvenici bi u ovoj prostoriji mogli provesti čitav život. Mnogi su već proveli živote kopajući kosti u očajničkom pokušaju da pronađu tek djeliće netaknutih ljudi koji su plutali ovdje, zamrznuti u tucet staklenih cijevi. Dječaci su je slijedili u sobu, a dvostruka vrata zatvorila su se za njima. Kate je pregledala sobu. Osim cijevi, bila je relativno prazna, osim staklenog pulta u visini njezinih prsa. Kate je krenula prema njemu, ali zastala je kad su se vrata opet počela otvarati.
STO DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE Patrick Pierce držao je ruku na pištolju dok je promatrao čovjeka koji se predstavljao kao David Vale. Pustio je mladića da ga vodi. Njegova je priča bila uvjerljiva, ali Patrick mu i dalje nije vjerovao. Ili možda jednostavno nije želio vjerovati. Hodali su niz jedan dugi hodnik za drugim, a Patrickove misli odlutale su do Helene, do tog dana prije sedam godina kad se staklena cijev otvorila uz šištanje... Bijela se izmaglica raspršila, i posegnuo je prema njoj kako bi je dotaknuo. Mislio je da će mu se ruka pretvoriti u pijesak i rasuti kao pepeo na vjetru kad je osjetio njezinu hladnu kožu. Pao je na koljena i suze su mu se počele slijevati niz lice. Mallory Craig ga je zagrlio jednom rukom, a Patrick ga je bacio na tlo i tresnuo u lice dvaput, triput, četiri puta, prije negoli su ga dva immarska stražara povukla s Craiga. Craiga — desne ruke đavla, čovjeka koji ga je namamio u zamku koja ga je trebala ubiti. Prestrašeni dječak — Dieter Kane — skrivao se u kutu. Craig se osovio na noge, pokušao obrisati krv koja mu se slijevala niz lice, a zatim je uzeo Dietera i pobjegao iz prostorije. Patrick je želio pokopati Helenu s njezinom obitelji, u Engleskoj, ali Craig to nije dopustio. »Trebat će nam nova imena, Pierce. Svaku poveznicu s prošlošću morat ćemo izbrisati.« Nova imena. Katherine. Kate, kako ju je zvao ovaj Vale. Patrick je pokušao zamisliti kako joj je bilo. Kao otac često je bio odsutan, a i kad je bio prisutan, nije se najbolje snalazio u očinskoj ulozi. Od trenutka kad je uzeo Katherine u naručje, posvetio se zaustavljanju prijetnje koju su predstavljali Immari i otkrivanju tajni Gibraltara i Zvona — kako bi svijet bio sigurnije mjesto za nju. To je bilo najbolje što je mogao učiniti za nju. I svejedno nije uspio. Ako je Vale govorio istinu, Immari su bili moćniji nego ikad. A Kate... propustio je čitav njezin život. Još gore — odgojio ju je neznanac. Ne samo to, nego se zapetljala u immarsku zavjeru. Bila je to noćna mora. Pokušao je potisnuti te misli, ali vraćale su se na površinu iza svakog ugla, isparavale su iz da u svakom novom hodniku, poput duha koji nije želio nestati.
Patrick je pogledao muškarca koji je šepao ispred njega. Ima li Vale odgovore za njega? Hoće li uopće biti istiniti? Patrick je pročistio grlo. »Kakva je?« »Tko? A, Kate?« David mu je uzvratio pogled i nasmiješio se. »Ona je... sjajna. Nevjerojatno pametna i iznimno snažnog duha.« »Nimalo ne sumnjam u to.« Bilo mu je nestvarno čuti te riječi. Međutim, sve ovo nekako mu je pomagalo da se pomiri s činjenicom da je njegova kći odrasla bez njega. Osjećao se kao da bi trebao nešto reći, ali nije bio siguran što. Nakon trenutka tišine, rekao je: »Čudno mi je pričati o tome, Vale. Za mene je prošlo tek nekoliko tjedana otkad sam se oprostio s njom u Zapadnom Berlinu. Pomalo mi je... čudno saznati da je moja vlastita kći odrasla bez oca.« »Dobro je ispala, vjerujte mi.« David je zastao na trenutak, a zatim je nastavio. »Nikad nisam upoznao nikoga poput nje. Prelijepa je...« »U redu, ovaj, dosta. Ostanimo... usredotočeni, Vale.« Patrick je ubrzao. Čini se da je ipak postojalo ograničenje brzine pri usvajanju... određenih vijesti. Patrick je pretekao Valea i počeo voditi. Imao je ruke i noge zdravije od Valeovih, koji je bio nenaoružan, pa ionako nije bio neka prijetnja. Uostalom, Valeov zadnji odgovor uvjerio je Patricka da mladić govori istinu. David se natjerao da prati tempo. »U redu«, rekao je. U tišini su gurali dalje niz hodnike i nakon nekog vremena Patrick je zastao kako bi David došao do daha. »Oprosti«, rekao je, »znam da ona sluz umara.« Podigao je obrve. »I sam sam imao nekoliko nezgoda dok sam istraživao hodnike zadnjih mjesec dana.« »Mogu pratiti tempo«, rekao je David između dubokih dahova. »Naravno da možeš. Sjeti se s kim razgovaraš. Ja sam ovim hodnicima šepao sto godina prije tebe. Samo polako.« David je podigao pogled. »Kad smo već kod toga, sad hodate bez problema.« »Da. Iako bih sve dao da se mogu vratiti. Ona cijev... izašao sam iz nje 1918. Nakon nekoliko dana u njoj bio sam zdrav zdravcat. Nisam
to zapisao u dnevnik jer sam u to doba razmišljao o stvarima koje su se događale oko mene. O Heleni... o španjolskoj gripi...« Patrick je neko vrijeme piljio u zid. »Mislim da su cijevi učinile još nešto. Kad sam 1978. izašao iz njih, znao sam upravljati ovim strojevima. Mislim da sam zato uspio proći kroz portal na Gibraltaru.« Patrick je pogledao Davida. »Ali i dalje ne razumijem kako si ti uspio. Nikad nisi bio u cijevi.« »Istina. Priznajem, ni ja ne razumijem.« »Jesu li ti Immari dali nekakvu terapiju?« »Ne. Barem mislim da nisu. Ali, zapravo... dobio sam transfuziju krvi od nekoga tko je bio u cijevima — Kate. Bio sam ranjen u Tibetu. Izgubio sam mnogo krvi, a ona... spasila mi je život.« Patrick je kimnuo i počeo nemirno koračati hodnikom. »Zanimljivo.« Bacio je pogled na smjesom premazane rane na Davidovu ramenu i nozi. »Rane su ti počišćene, ali izgledaju kao prostrjelne rane. Kako si ih dobio?« »Dorian Sloane.« »Dakle, pridružio se Immarima i nastavio obiteljsku tradiciju. Mali je vrag svakim danom bio sve zlobniji još 1985. Tad mu je bilo petnaest godina.« »Nije nimalo usporio.« David se uspravio. »Hvala na odmoru. Spreman sam krenuti.« Patrick je opet poveo i nastavio hodati žurnim, ali ipak nešto sporijim tempom. Ispred njih počela su se otvarati dvostruka vrata koja se za njega nikad ranije nisu otvorila. »Uzbudljivo je — otvaramo prolaze koji su do jučer bili zatvoreni. Slušaj me — zvučim kao one budale koje su me zaposlile za vrijeme Rata.« David je odmahnuo glavom. »Za vrijeme Rata.« »Molim?« »Ništa. Samo mi je čudno da kad kažete >Rat< govorite o Prvom svjetskom ratu. Ovih se dana ta riječ odnosi na rat u Afganistanu.«
Patrick je zastao. »Sovjeti? U ratu smo s...« »O, ne, njih nema od osamdeset i devete. Zapravo, Sovjetski Savez više uopće ne postoji.« »S kime, onda?« »Al-Qaida, to jest, danas su to talibani... pleme islamističkih radikala, recimo.« »Amerika je u ratu s nekim afganistanskim plemenom...« »Da, duga je to priča...« Svjetla u hodniku zatreptala su i ugasila se. Obojica su se sledila. »Je li se išta ovakvo već dogodilo?« prošaptao je David. »Ne.« Patrick je izvadio LED svjetiljku i pritisnuo prekidač. Obasjao je hodnik i sve oko sebe svjetlošću. Osjećao se poput Indiane Jonesa koji je upalio baklju i osvijetlio neki drevni prolaz. Želio se našaliti na tu temu, ali David vjerojatno ne bi znao tko je Indiana Jones. »Otimači izgubljenog kovčega« danas je bio trideset godina star film, a mlade generacije vjerojatno više nisu gledale starije filmove. David je zdravom rukom zaklonio oči i zaškiljio. Patrick je pažljivim korakom krenuo naprijed. Svjetla u hodniku opet su zatreperila, umalo se upalila i onda opet nestala. Vrata na kraju hodnika nisu se automatski otvorila dok su im prilazili. Patrick je rukom dotaknuo stakleni panel pokraj vrata. Ispustio je rijedak oblačak izmaglice, a elektricitet oko njegove ruke bio je znatno slabiji. Što se događalo? »Mislim da imamo problem s napajanjem ili nešto slično«, rekao je Patrick. Mislio je da će moći otvoriti vrata. Prčkao je po kontrolnoj ploči i vrata su se polako otvorila. Podigao je LED svjetiljku i obasjao golemi prostor pred sobom. Prostorija je bila veća od bilo koje koju je ikad vidio, ovdje ili bilo gdje drugdje. Činilo se da seže kilometrima u širinu i duljinu. Redovi dugih staklenih cijevi bili su naslagani sve do svoda, unedogled. Protezali su se u daljinu, kilometrima daleko u tamu. Bile su to iste cijevi kakve je Patrick našao na Gibraltaru prije toliko mnogo godina, s dvije iznimke: bile su ispunjene tijelima... i bijela izmaglica u njima mijenjala se. Isparavala. Oblaci su polako nestajali i tek na trenutke otkrivali ljude skrivene u cijevima. Ako su to uopće
bili ljudi. Više su nalikovali na ljude nego na čovjeka-majmuna s Gibraltara. Jesu li to bili Atlantiđani? Ako ne, tko su bili? I što im se događalo? Jesu li se budili? Patrickovu fascinaciju cijevima prekinuo je zvuk koji je dolazio duboko iz prostorije: koraci. STO DVADESET I SEDMO POGLAVLJE Dvostruka vrata skliznula su u stranu i Kate je nastojala sakriti iznenađenje kad je visok, sredovječan muškarac u nacističkoj odori zakoračio u prostoriju. Zastao je, nepomičan poput stijene, krutih leđa. Pogled mu se mirno kretao s Kate na djecu. Kate je nesvjesno zakoračila naprijed i stala između tog čovjeka i svoje djece. Kutovi njegovih usnica blago su se zakrivili, kao da je njezin nesvjesni pokret otkrio nešto, rekao mu neku tajnu. Možda ju je korak odao, ali njegov smiješak učinio je istu stvar: prepoznala je taj hladan osmijeh. Znala je tko je on. »Dobar dan, Herr Kane«, rekla je Kate na njemačkom. »Već dugo vas tražimo.«
STO DVADESET I OSMO POGLAVLJE Patrick je osluškivao nakon što su koraci prestali negdje u tami. On i David nepomično su promatrali jedan drugoga i čekali. »Kakvo je ovo mjesto?« prošaptao je David. »Nisam siguran.« »Nikad niste bili ovdje?« »Ne. Ali mislim, možda... imam ideju«, Patrick je rekao dok je promatrao cijevi. Soba je bila tamna; jedina je svjetlost dolazila iz cijevi koje su bile obješene u gomilama na metalnim šinama, poput banana na drvetu. Je li to moguće? Jesu li Immari cijelo ovo vrijeme imali pravo? »Mislim da bi ovo mogao biti golemi brod za hibernaciju. Vrata u Gibraltaru zapravo su portal do nekog drugog mjesta. Vjerojatno do strukture na Antarktici. A ta je struktura... upravo ono što su i mislili da jest.« »Tko?« »Kane i Immari. Njihova je teorija bila da je struktura na Gibraltaru mala postaja Atlantiđana daleko od njihove domovine, za koju su pretpostavljali da se nalazi ispod Antarktike. Vjerovali su da su Atlantiđani nadljudi koji u hibernaciji čekaju da ponovno zavladaju Zemljom.« U tom su trenu koraci u daljini ponovno krenuli. Patrick je bacio pogled na Davidov štap; točnije, koplje. Izraz njegova lica jasno je odavao njegove misli: ako krenu prema koracima, tko god da je tamo, jasno će ih čuti. »Mogu pričekati ovdje«, rekao je David. »Ili ih možemo zazvati.« »Ne«, brzo je prošaptao Patrick. »Ako su Immari pronašli ulaz u strukturu na Antarktici... koraci možda nisu prijateljski. Ili...« pogledao je prema cijevima. »U svakom slučaju, čekat ćemo. Obojica su se sklonila iza najbliže gomile cijevi i sagnula se u sjenu, dok su koraci koji su im se približavali glasno odjekivali grobnicom.
STO DVADESET I DEVETO POGLAVLJE Dorian je gledao kako nacistički vojnici prolaze pokraj njega u mračnom hodniku. Dakle, bila je to istina. Neki od njih bili su živi. Njegov je otac možda bio živ. Zakoračio je iz sjene, uspravio se i silovito progovorio. »Ich heife Dieter Kane.« Dvojica vojnika okrenula su se i uperila strojnice u njega. »Halt!« povikao je jedan od njih. »Kako se usuđujete!« Dorian je pljunuo na njega. »Ja sam jedini živi sin Konrada Kanea. Spustit ćete svoja oružja i smjesta me odvesti do njega.« Konrad Kane polako se približavao Kate, poput velike mačke koja proučava svoj plijen i pokušava odrediti najbolji trenutak za napad. »Tko ste vi?« Kate je morala brzo reagirati. Trebala joj je uvjerljiva laž. »Ja sam doktorica Carolina Knapp, znanstvenica na čelu posebnog immarskog znanstvenog projekta koji traga za vama, gospodine.« Kane je pogledao nju, pa djecu. »Nemoguće. Ovdje sam manje od tri mjeseca. Trebalo bi im mnogo dulje da pošalju još jednu ekspediciju.« Kate se pitala je li bio sumnjičav zbog njezinog naglaska. Jako dugo nije govorila njemački. Kratki odgovor bio bi bolji. »Ovdje ste mnogo dulje od nekoliko mjeseci, gospodine. Ali bojim se da nemamo vremena. Moramo krenuti. Moramo ovoj djeci skinuti ove ruksake...« U prostoriju je uletio još jedan nacistički vojnik i počeo brzo govoriti na njemačkom. »Gospodine, pronašli smo nešto... i još ljudi.« Zadihan je čekao Kaneovu reakciju. Kane je pogledom prešao preko vojnika i Kate. »Vratit ću se.« Opet ju je promotrio. »Doktorice.«
Sagnuo se prema dječacima i, na Kateino iznenađenje, progovorio na engleskom. »Dečki, trebam vašu pomoć. Molim vas, dođite sa mnom.« Obgrlio ih je rukama i napustio sobu prije negoli je Kate mogla prigovoriti. STO I TRIDESETO POGLAVLJE Nakon petnaest minuta rasprave s ovim tikvanima Dorian nije bio ni koraka bliže slobodi. Kad svojem ocu ispriča ovo, skratit će ih za glavu. Držali su ga na nišanu kao uhvaćenog provalnika. Na kraju je samo uzdahnuo, stao i njihao se na petama, čekajući. Svaka se sekunda činila kao cijela vječnost. A zatim, polako, nešto je prekinulo tišinu. Koraci iza ugla udarali su istim ritmom kao Dorianovo srce dok se približavao trenutak koji je Dorian čekao čitav život. Čovjek kojeg se jedva sjećao, koji je njegovo bolesno tijelo spremio u stakleni lijes, koji mu je spasio život, i koji će spasiti svijet, njegov otac, izašao je iza ugla i prišao mu. Dorian je toliko želio potrčati prema njemu, zagrliti svojeg oca i ispričati mu o svemu što je postigao, kako ga je spasio, baš kao što je on spasio Doriana prije skoro stotinu godina. Želio je da njegov otac zna da je odrastao u snažnog čovjeka, snažnog poput svoga oca, da je bio vrijedan svih žrtava na koje je njegov otac pristao. Ali Dorian je ostao miran. Strojnice su bile jedan razlog, ali ne najvažniji. Oči njegova oca bile su hladne, prodorne. Činilo se da ga analizira, kao da očima sastavlja djeliće slagalice. »Tata«, prošaptao je Dieter. »Zdravo, Dieteru.«
Njegov je otac govorio na njemačkom, a glas mu je bio beživotan, poslovan. »Mnogo ti toga moram ispričati. Probudili su me 197...« »1978. Vrijeme ovdje prolazi sporije, Dieteru. Imaš četrdeset godina?« »Četrdeset i dvije«, rekao je Dieter, zapanjen što je njegov otac već došao do zaključka. »Vani je 2013. Ovdje je prošlo sedamdeset i pet dana. Jedan dan za svaku godinu. Odnos vremena je 360 prema 1.« Dorianove misli uskomešale su se. Želio je reći nešto pronicljivo, dati ocu do znanja da je bio dovoljno pametan da i sam riješi zagonetku, ali sve što je uspio reći bilo je. »Da, ali zašto?« »Pronašli smo njihovu hibernacijsku komoru. Sve je kako smo i pretpostavljali«, rekao je njegov otac, a zatim se okrenuo i počeo koračati niz hodnik. »Možda Zvono također iskrivljava vrijeme unutar strukture i time stvara energiju koja im treba za hibernaciju. Možda hibernacija nije savršena. Možda i oni stare, ali postupno. Ili možda sve to koristi njihovim strojevima, koji se sigurno tijekom godina kvare. U svakom slučaju, usporavanje vremena pomoglo bi im da skaču kroz povijest. Pronašli smo još nešto. Atlantiđani nisu ono što smo mislili. Istina je mnogo bizarnija negoli smo pretpostavljali. Trebat će mi vremena da ti objasnim.« Dorian je pokazao prema ruksacima. »Djeca nose...« »Eksplozive. Da. Lukav potez. Pretpostavljam da su otporna na učinke Zvona?« rekao je Konrad. »Da. Još je jedna žena prošla kroz vrata: Kate Warner. Ona je kći Patricka Piercea. Bojao sam se da će ih ona naći. Ali sad nije bitno. Ponestaje nam vremena.« Konrad je pogledao sat na ruksaku. »Imamo oko dva sata. Warnerica ih je pronašla, ali mi je imamo. Poslat ćemo ih u grobnice. Vratit ćemo se ako budemo trebali dovršiti posao.« »Moramo krenuti brzo nakon toga. Odavde do ulaza treba nam trideset minuta.«