A. G. Riddle - Gen s Atlantide

potrazi za čvrstim tlom, a ne Davidovim tijelom. Naposljetku je lijevim stopalom pronašla oslonac i ustala, dok je rukama mahala zrakom u nadi da će pronaći uzicu kojom se pali žarulja koja je visila sa stropa. Opipala je uzicu, povukla je i žuta je svjetlost obasjala malu prostoriju. Zaškiljila je i pričekala da se prilagodi, i dalje na jednoj nozi. Kad je mogla bolje vidjeti, povukla se u kut sobe, dalje od Davida, koji je i dalje bio na podu nasred sobe, u fetalnom položaju. Pogodila ga je ondje. Bože. Zašto je bio na podu? »Nismo u osnovnoj školi, znaš. Mogao si spavati sa mnom na krevetu.« David se napokon podigao na koljena i progunđao: »Ne isplati se biti kavalir, čini se.« »Nisam...« »Nije bitno. Moramo se maknuti odavde«, rekao je David dok se ustajao. »Jesu li oni...« »Ne, otišli su prije devedeset minuta, ali možda nas čekaju vani.« »Ovo mjesto nije sigurno. Idem s...« »Znam, znam.« David je podigao ruku. Još je dolazio do daha. »Ali imam jedan uvjet, i o njemu neću pregovarati.« Kate ga je upitno pogledala. »Radiš ono što ti kažem, kad ti kažem. Bez pitanja, bez raspravljanja.« Kate se uspravila. »Znam slijediti naredbe.« »Dobro, vjerovat ću kad vidim svojim očima. Kad izađemo svaka će sekunda biti bitna. Ako ti kažem da me ostaviš ili da bježiš, moraš me poslušati. Iako si preplašena ili dezorijentirana, pobrini se da učiniš ono što sam ti naredio.« »Nisam preplašena«, lagala je. »Dobro, barem jedno od nas nije.« David je otvorio dvostruka čelična vrata ugrađena u betonskom zidu. »Još jedna stvar.« »Slušam«, rekla je Kate, pomalo defenzivnim tonom. David ju je odmjerio.

»Ne možeš nositi ovu odjeću. Izgledaš skoro kao beskućnica.« Dobacio joj je novu odjeću. »Možda će ti biti malo velika.« Kate je proučila svoju novu odjeću: stare plave traperice i crna majica s V izrezom. David joj je dobacio sivi džemper. »Trebat će ti i ovo. Idemo na jedno vrlo hladno mjesto.« »Koje, točno?« »Objasnit ću ti putem.« Kate je krenula skidati majicu, ali je zastala. »Možeš li se, ovaj...« David se nasmiješio. »Nismo u osnovnoj školi.« Kate je odvratila pogled i promislila što da kaže. Tad se David sjetio nečega. »O, pa da. Ožiljak.« Okrenuo se, kleknuo i počeo sortirati sadržaj nekih kutija u donjoj ladici ormarića. »Kako...« David je izvadio pištolj i nekoliko kutija municije. »Bila si drogirana.« Kate se zarumenila. Što mu je rekla? Što je učinila? Iz nekog razloga ta ju je pomisao prestravila, i očajnički se trudila sjetiti. »Jesmo li...« »Opusti se. Osim pretjeranog nasilja, večer je bila sasvim pristojna. Mogu li se djeca sad okrenuti?« Kate je navukla majicu. »Da. I nezreli vojnici.« David nije reagirao na podbadanje. Ustao je i pružio joj kutiju — još jedan obrok u kartonskom poslužavniku. Kate je pročitala etiketu: gotovi obroci. »Gladna?« Kate je bacila oko na sadržaj kutije: piletina s roštilja s crnim grahom i krumpirom. »Ne toliko gladna.« »Kako god želiš.« Skinuo je plastičnu presvlaku, sjeo za metalni stol i počeo plastičnom vilicom trpati u sebe hladnu hranu. Jučerašnji je obrok očito zagrijao samo za nju.

Kate je sjedila na krevetu, preko puta njega, i obuvala tenisice koje je pripremio za nju. »Hej, ne znam jesam li ti već rekla, ali želim se... zahvaliti za...« David je prestao kopati po papirima i brzo je progutao zalogaj. Nije se ni osvrnuo prema Kate. »Nema na čemu. Samo sam radio svoj posao.« Kate je vezala vezice. Samo je radio svoj posao. Zašto ju taj odgovor nije zadovoljio? David je ugurao zadnji list papira u omotnicu i uručio je Kate. »Ovo je sve što sam prikupio o ljudima koji su oteli tvoju djecu. Morat ćeš čitati dok putujemo.« Kate je otvorila omotnicu i počela čitati spise. Unutra je bilo sigurno pedeset stranica. »Kamo putujemo?« David je halapljivo progutao još nekoliko zalogaja. »Pogledaj prvu stranicu. To je zadnja šifrirana poruka koju nam je poslao doušnik unutar korporacije Immari. S tom osobom komuniciram već gotovo dva tjedna.« 30.88 81.86 12-03-2013 10:45:00 # 44 33-23-15 Iskopčati aparate. Spasiti djecu. Kate je vratila list u omotnicu. »Ne razumijem.« »Prva brojka su koordinate napuštene željezničke postaje u zapadnoj Kini. Drugi niz brojeva je vrijeme; vjerojatno vrijeme odlaska nekog vlaka. Za ovo u sredini nisam siguran, ali mislim da se radi o ormariću negdje u željezničkoj postaji, i kombinaciji koja ga otvara. Pretpostavljam da nam je doušnik ostavio nešto u tom ormariću — nešto što trebamo, ili još jednu poruku. Nije jasno hoće li ta djeca biti na postaji ili je to samo još jedan trag. Moguće je i da sam krivo protumačio. Možda je to još jedna šifra, ili znači nešto sasvim drukčije. Partner mi je dešifrirao sve prethodne poruke.« »Možeš li ga konzultirati i za ovu?«

David je dovršio zadnji zalogaj, bacio vilicu na poslužavnik i prikupio svu opremu koju je izvukao iz ormarića. »Ne, nažalost ne mogu.« Kate je zatvorila omotnicu. »Zapadna Kina? Kako ćemo putovati tamo?« »Doći ću do toga. Korak po korak. Prvo moramo provjeriti jesu li ostavili kojeg vojnika gore. Spremna?« Kate je kimnula glavom i slijedila ga uza stube, gdje joj je rekao da pričeka dok on ne pregleda kolibu. »Zrak je čist. Nadam se da su otišli dalje. Ostani blizu mene.« Potrčali su iz kolibe kroz rijetko raslinje, uz naočigled nekorišteni makadam. Ta slijepa ulica odvela ih je do četiri velika plava skladišta, koja su također izgledala odavno napušteno. David je odveo Kate do drugog skladišta u nizu, gdje je iz zida iščupao komad reljefno obrađenog željeza koji je prekrivao trokutastu rupu dovoljno veliku da se Kate u nju uvuče. »Ulazi.« Kate se mislila pobuniti, ali sjetila se njegovog uvjeta i šutke ga je poslušala. Iz nekog nepoznatog razloga, pokušala je ne kleknuti u blatu, ali nije bilo dovoljno mjesta. David je shvatio što je muči i jače je povukao metalnu prepreku kako bi joj pružio dovoljno mjesta da se uvuče. David je upuzao unutra za njom, a zatim je otključao i otvorio vrata zgrade i otkrio tajno blago koje ih je unutra čekalo. Bio je to zrakoplov — ali ne bogzna kakav. Čudna letjelica: hidroavion, jedan od onih kojima su ljudi letjeli na udaljene krajeve Aljaske, i to u pedesetima, pomislila je Kate. Vjerojatno nije bio toliko star, ali star je bio. Imao je četiri sjedala i dva velika propelera na svakom krilu. Vjerojatno će morati ručno zavrtjeti propelere, baš kao Amelia Earhart. Ako zrakoplov uopće leti, a David zna njime upravljati. Gledala je kako David svlači ceradu s repa i miče ciglene blokove ispod kotača. U kolibi joj je rekao da ne želi da ga išta pita, ali morala je. »Ti znaš upravljati ovim čudom, zar ne?« Zastao je, polako slegnuo ramenima i pogledao ju kao da ga je ulovila u nekoj nepodopštini. »Pa, da, u teoriji.« »U teoriji?«

ČETRDESET I SEDMO POGLAVLJE Privatni mlažnjak korporacije Immari Negdje iznad južnog Atlantskog oceana Dorian je gledao kako Naomi ispija zadnji gutljaj svojeg martinija, a onda se proteže na dugom kauču na drugom kraju zrakoplova. Bijeli frotirni ogrtač skliznuo je s nje i otkrio njezine grudi, koje su se uzdizale i spuštale, sve sporije dok joj se dah usporavao, poput zadovoljne mačke koja je upravo proždrla svoj plijen. Polizala je zadnje kapljice martinija s prstiju i naslonila se na lakat. »Jesi li spreman za još?« Bila je nezasitna. A kad je čak i on to pomislio, to je značilo nešto. Dorian je podigao telefonsku slušalicu. »Čekaj, ne još.« Naomi se zaigrano namrštila i bacila nazad na kauč. Na telefonskoj liniji Dorian je čuo glas komunikacijskog časnika. »Da, gospodine?« »Spojite me s postrojenjem u Kini.« »S podružnicom u Šangaju?« »Ne, s ovom novom, u Tibetu. Trebam doktora Chasea.« Dorian je čuo klikanje miša u pozadini. »Doktora Changa?« »Ne, doktora Chasea. U nuklearnom odjelu.« »Pričekajte.« Dorian je gledao Naomi kako noktima grebucka ogrtač koji je ležao oko nje na kauču. Pitao se koliko dugo može izdržati. Linija se spojila. Neki smeteni glas rekao je: »Chase.« »Sloane na liniji. Kako stojimo s nuklearkama?« Sugovornik se zakašljao i nešto sporije odgovorio: »Gospodine Sloane. Imamo, ako se ne varam, pedeset ili četrdeset i devet bojnih glava.« »Koliko ukupno?« »To je sve, gospodine. Pokušavamo ih nabaviti još, ali ni Indijci ni Pakistanci ne žele prodati.« »Novac nije faktor, koliko god traže...«

»Gospodine, pokušali smo, ali neće prodati, neovisno o cijeni, ako im ne pružimo neko obrazloženje, a nemamo bolju priču nego da nam treba kao rezerva za nuklearni reaktor.« »Možete li raditi s oružjima sovjetskog bloka?« »Da, ali trebat će nam više vremena. To su vjerojatno starije naprave, trebat ćemo ih pregledati i prenamijeniti. Vjerojatno će biti i slabije.« »U redu. Vidjet ću što mogu učiniti. Budite spremni na novu pošiljku. Kad smo već kod prenamjene, želim da napraviš dvije prijenosne bombe, nešto što može nositi manja osoba, ili... netko... netko tko je umoran.« »Za to će mi trebati vremena.« »Koliko?« uzdahnuo je Dorian. Uvijek neki problemi s tim čudacima. »Ovisi. Koliko teška smije biti?« »Težina? Ne znam. Petnaestak kilograma. Čekaj, ne, to je previše. Možda... šest-sedam kilograma, je li to izvedivo?« »Bit će slabije.« »Možeš li ih napraviti?« nestrpljivo se obrecnuo Dorian. »Da.« »Koliko dugo?« Znanstvenik je izdahnuo. »Dan ili dva.« »Treba mi za dvanaest sati — bez izlika, doktore Chase.« Duga stanka. Zatim: »Da, gospodine.« Dorian je poklopio slušalicu. Naomi je napokon dodijalo. Natočila si je još jedan martini, a onda je s iščekivanjem nagnula bocu prema njemu. »Ne sada.« Dorian nikad nije pio dok je radio. Promislio je na trenutak, a zatim je opet podigao slušalicu. »Spojite me opet s postrojenjem u Tibetu. Trebam doktora Changa.« »Opet doktor Chase?« »Chang kao čangrizav sam.« Ovaj put ga je brže spojio. »Chang ovdje, gospodine Sloane.« »Doktore, na putu sam prema vašem postrojenju. Želim da obavite neke pripreme. Koliko pacijenata imate tamo?«

»Mislim da...« započeo je Chang. Dorian je čuo listanje papira, škljocanje ključeva, a onda se doktor vratio na liniju. »382 primata, 119 ljudi.« »Samo 119 ljudi? Mislio sam da ste ih mnogo više upisali. U planu projekta naveli ste nekoliko tisuća.« Dorian je pogledao kroz prozor. Sto i devetnaest pojedinaca možda neće biti dovoljno. »Tako je, ali, budući da nismo postizali rezultate, prestali smo s novačenjem ljudskih pacijenata. Usmjerili smo se na glodavce i primate. Da počnemo opet s ljudima? Imamo li novu terapiju?« »Ne. Imamo novi plan. Morat ćemo se snaći s onime što imamo. Tretirajte sve ljudske pacijente zadnjom terapijom: serumom doktorice Warner.« »Gospodine, ta je terapija bila neučinkovita...« »Bila, doktore. Znamo nešto što vi ne znate. Morate mi vjerovati.« »Dobro, gospodine, pripremit ćemo ih. Dajte nam tri dana...« »Danas, doktore Chang. Vrijeme je jedina stvar koja nije na našoj strani.« »Nemamo zaposlenika ni prostora da...« »Snađite se.« Dorian je osluškivao. »Halo?« »Tu sam, gospodine Sloane. Snaći ćemo se.« »Samo još jedna stvar. Ovaj put nemojte spaliti tijela.« »Ali rizici su...« »Siguran sam da ćete naći način da izbjegnete rizike. Imate sobe za karantenu, zar ne?« Dorian je pričekao, ali znanstvenik se nije oglasio. »Odlično. E da, skoro sam zaboravio. Što biste rekli, koliko težak teret mogu nositi dva dječaka? Changa je pitanje iznenadilo, ili je jednostavno bio smeten ili zabrinut zbog zadnje naredbe da ne uništava leševe. »Kad kažete težina, ovaj, mislite..« »U naprtnjači, na leđima.« »Nisam siguran...« Znanstvenici, Dorianova rak-rana. Stalno preplašeni, neskloni riziku, trate vrijeme. »Nagađajte, doktore. Ne mora biti precizno.«

»Mislim, oko, pet-šest kilograma. Ovisi o tome koliko daleko ili dugo nose teret...« »U redu, u redu. Stižem ubrzo. Bolje vam je da budete spremni.« Dorian je poklopio slušalicu. Naomi mu nije dala priliku da je opet podigne. Ispila je martini do kraja, dolepršala do njega, odložila čašu na stol i zajašila ga. Svukla je ogrtač i pustila ga da sklizne na pod. Posegnula je za zatvaračem na njegovim hlačama, ali Dorian ju je zgrabio za ruke i pritisnuo ih uz njezine bokove, a zatim ju je digao sa sebe i bacio na kauč. Pritisnuo je dugme za poziv posluge. Pet sekundi kasnije stjuardesa je otvorila vrata; kad je ugledala prizor, počela se povlačiti. »Stoj. Ostani s nama«, naredio je Dorian. »Pridruži nam se.« Mlada je djevojka shvatila što se događa. Nježno je zatvorila vrata za sobom, kao tinejdžerka koja krišom izlazi iz sobe dok joj roditelji spavaju. Naomi je poskočila s kauča i primila stjuardesino lice u obje ruke, poljubila je, svukla joj maramu, a na kraju je krenula otkopčavati gumbe na plavom prsluku i bijeloj bluzi. Prije negoli je poljubac završio, djevojka je bila naga do pasa, a onda je Naomi dovršila posao i potegnula joj suknju na pod. ČETRDESET I OSMO POGLAVLJE Snježni kamp Alfa Bušotina #4 Istočna Antarktika Robert Hunt zatvorio je vrata svoje prikolice i javio se na radioprijemnik.

»Riznice, ovo je Snježni kralj. Stigli smo do dubine od 2.300 metara. Status je nepromijenjen. Nismo našli ništa osim leda.« »Snježni kralju, ovdje Riznica. Čujemo te. Dubina je 2.300 metara. Pričekaj.« Robert Hunt odložio je mikrofon na sklopivi stol i zavalio se u svoj klimavi stolac. Jedva je čekao da napusti ovu zaleđenu rupetinu. Radio je na naftnim bušotinama na najgorim mjestima na svijetu: u sjevernoj Kanadi, Sibiru, Aljaski, i na Sjevernom moru iznad Arktičkog kruga. Ali ništa od toga nije se moglo usporediti s Antarktikom. Promotrio je unutrašnjost prikolice koja mu je zadnjih sedam dana bila dom. Izgledala je jednako kao zadnje tri prikolice na zadnje tri bušotine: sobičak od petnaest kvadrata s tri ležaja, velikom i bučnom grijalicom, četiri kovčega opreme i hrane, i stolom s radioprijemnikom. Nije imao hladnjak: hladnoća je bila posvuda. Radio je zapucketao. »Snježni kralju, ovo je Riznica. Tvoje naredbe su: izvuci bušilicu, prekrij rupu i kreni prema novoj lokaciji. Potvrdi kad si spreman da ti pošaljemo nove koordinate.« Robert je potvrdio, zapisao nove koordinate i prekinuo vezu. Sjedio je mirno minutu-dvije i razmišljao o svome poslu. Tri bušotine, od 2.300 metara svaka, sa istim rezultatima: ništa osim leda. Sva je oprema bila snježno bijela i prekrivena golemim bijelim navlakama. Što god da su radili, njegovi poslodavci nisu htjeli da ih itko vidi iz zraka. Pretpostavio je da su tražili naftu ili neke dragocjene metale. Tajne bušotine nisu bile rijetkost. Dođeš, izbušiš rupu, nađeš sirovinu, sakriješ ju i onda kupiš prava na iskorištavanje zemlje. Međutim, na Antarktici nisi mogao dobiti dozvolu za bušenje, a postojala su mnogo lakša i jeftinija mjesta na kojima se moglo pronaći naftu i druge sirovine. S ekonomskog gledišta ovaj posao nije imao smisla, ali činilo se da novac nije bio nikakav problem. Na svakoj lokaciji bilo je opreme u vrijednosti od oko trideset milijuna dolara, a nije im bilo stalo što će se toj opremi dogoditi. Platit će mu dva milijuna dolara za posao koji bi trebao trajati maksimalno dva mjeseca. Potpisao je ugovor o tajnosti. I to je bilo to. Dva milijuna dolara, buši gdje ti mi kažemo, i budi tiho. Robert je namjeravao upravo to i učiniti. Dva milijuna dolara izvući će ga iz

nevolje u kojoj se našao, a možda će mu ostati dovoljno i da se više nikad ne mora vratiti na bušotinu. Možda uspije riješiti i svoje probleme, zbog kojih se i našao u takvoj nevolji. No to je vjerojatno bio slijepi optimizam, poput ideje da ćeš na Antarktici naći naftu. ČETRDESET I DEVETO POGLAVLJE Negdje iznad gorja zapadne Kine Nakon trećeg pokušaja da slete na površinu nekog malenog jezera, Kate je izgubila živce. »Mislila sam da znaš upravljati ovim čudom?« David se nastavio koncentrirati na upravljačku ploču. »Slijetanje je mnogo teže od letenja.« Kate je mislila da je to jedna te ista stvar, ali nije željela prepirku. Po stoti je put provjerila svoj pojas. David je obrisao zamagljene stare brojčanike i pokušao još jednom usmjeriti zrakoplov za slijetanje. Kate je začula prasak iz motora i osjetila kako se njezina strana zrakoplova spustila. »Jesi li ti to učinio?« David je kvrcnuo ploču s instrumentima, prvo blago, a zatim malo jače. »Ostali smo bez goriva.« »Mislila sam da si rekao...« »Indikator je zacijelo pokvaren.« David je mahnuo glavom unazad. »Sjedaj otraga.« Kate se popela preko njega i upuzala u stražnji red sjedala; ovaj ga

je put poslušala bez protuargumenata ili negodovanja. Privezala se. Ovo će biti njihov zadnji pokušaj slijetanja. Drugi je motor zakašljao još nekoliko sekundi, a onda se zrakoplov izravnao i nastavio kliziti zrakom u zlokobnoj tišini. Kate je pogledala dolje, prema gustoj zelenoj šumi koja je okruživala malo modro jezerce. Prizor je bio prekrasan, poput kanadske divljine. Znala je da je dolje hladno; nalazili su se negdje u sjevernoj Indiji ili zapadnoj Kini. Većinu su puta proveli nad morem, držeći se blizu površine kako ih radari ne bi uočili. Većinu su vremena putovali prema sjeveru; sunce je sjalo visoko s desne strane sve dok nisu prošli obalu, negdje u nizinama poharanim monsunima, vjerojatno u Bangladešu. Kate nije postavljala nikakva pitanja — a nije uopće ni mogla, od buke sada mrtvih motora. Gdje god da su bili, bilo je to zabačeno, netaknuto područje. Ako pretrpe ozljede — ikakve — pri slijetanju, vjerojatno će biti smrtonosne. Površina jezera jurila je prema njima. David je izravnao zrakoplov. To jest, barem ga je pokušao izravnati — bilo je mnogo teže upravljati bez motora. Kate je zamišljala katastrofalne scenarije. Što ako nosom udare u površinu jezera? Svuda oko njih su planine. Jezero je zacijelo jako duboko — i hladno. Zrakoplov bi ih povukao dolje sa sobom. Ne bi mogli preživjeti taj hladni bezdan. Ako i uspiju izravnati zrakoplov, kako će se zaustaviti? Udarit će u drveće punom brzinom. Zamislila je kako deseci tvrdih grana buše rupe u zrakoplovu, poput igala u vudulutkici. A gorivo? Plin u spremniku mogao bi eksplodirati od jedne jedine iskrice; nestali bi u trenu. Plovci hidroaviona nespretno su dotaknuli površinu i cijela se letjelica zatresla. Jedan od plovaka mogao bi se odvojiti. To bi pokidalo zrakoplov — kao i njih dvoje — na komadiće. Kate je zategnula sigurnosni pojas. Ili da ga odveže? Mogao bi ju prelomiti napola. Plovci su opet liznuli površinu jezera i odbili se nazad u zrak, klimavi i oštećeni. Kate se nagnula naprijed i, iz nekog razloga, zagrlila Davida oko vrata, čvrsto ga stisnuvši uz naslon sjedala dok se ona grčevito držala

s druge strane. Naslonila je glavu na njegovu šiju. Nije više mogla gledati. Osjetila je kako zrakoplov sve žešće ore površinu jezera. Zrakoplov se neprestano tresao. Vibracije su se proširile i do tanke metalne oplate zrakoplova, začula je niz praskova, a onda ju je neka sila bacila nazad u sjedalo i gotovo joj izbila dah iz pluća. Otvorila je oči i došla do zraka. Zaustavili su se. Grane! U pilotskoj kabini. Davidova glava beživotno je visjela. Kate se bacila naprijed, ali pojas ju je umalo raspolovio. Posegnula je za njegovim prsima, unatoč pojasu. Prepipala mu je prsa. Je li ga neka grana probola? Ništa nije pronašla. Tromo je podigao glavu. »Curo, a da mi bar prvo platiš piće?« Kate se zavalila u sjedalo i gurnula Davidovo rame. Laknulo joj je što je živa. Bilo joj je drago i što je on živ, ali svejedno je rekla: »Vidjela sam i boljih slijetanja.« Uzvratio joj je pogled. »Na vodi?« »Zapravo, ovo mi je prvo vodeno slijetanje, pa, ne.« »Da, i meni je ovo prvo vodeno slijetanje.« David je odvezao pojas i izašao kroz vrata na kopilotovoj strani. Zakoračio je na ljestvicu kraj vrata i pomaknuo kopilotovo sjedalo kako bi Kate mogla izaći. »Ti to ozbiljno? Nikad prije nisi sletio na površinu? Jesi li potpuno poludio?« »Ma ne, šalim se. Stalno slijećem na vodu.« »Ostaješ li stalno i bez goriva?« David je započeo iznositi opremu iz zrakoplova. »Bez goriva?« Pogledao je u zrak, kao da se pokušava prisjetiti nečega. »Ma nismo ostali bez goriva. Samo sam ugasio motore da bi slijetanje bilo dramatičnije. Znaš, nadao sam se da ćeš me onako zagrliti odostraga.« »Jako duhovito.« Kate je počela organizirati opremu, kao da već godinama rutinski rade ovakve stvari. Pogledala je Davida. »Nekako si... opušteniji nego u Jakarti.« Promislila je trebali nastaviti, ali pitala se... »Mislim, ne smeta mi...« »Pa, znaš, oraspoloži me svaki put kad izbjegnem sigurnu smrt. Kad

smo već kod toga...« Uručio joj je jedan kraj velike zelene cerade. »Pomogni mi da ovo navučem preko zrakoplova.« Kate se provukla ispod zrakoplova i ulovila drugi kraj cerade koji joj je David dobacio, a zatim mu se pridružila kraj malene gomile opreme. Pogledala je prema prekrivenom zrakoplovu. »Nećemo se... hoćemo li opet letjeti...« David joj se nasmiješio. »Ne, rekao bih da mu je ovo bio posljednji let. Osim toga, nemamo goriva.« Izvukao je tri gotova obroka i pružio ih Kate kao da su igraće karte. »Nego, nastavljaš li sa svojim štrajkom glađu ili ćeš se osladiti jednom od ovih delicija?« Kate je stisnula usnice i nagnula se nad smeđe pakete, kao da ih detaljno proučava. »Hmm. Što je danas na jelovniku?« David je okrenuo kutije na drugu stranu. »Da vidimo, za vaš gastronomski užitak nudi se: mesna štruca, govedina Stroganoff i pileća juha s rezancima.« Kate je zadnji put jela dan prije — kasno poslijepodne, prije negoli su se povukli u protuavionsko sklonište ispod kolibe. »Pa, nisam jako gladna, ali pileća juha s rezancima zvuči jednostavno neodoljivo.« David je okrenuo paket i potrgao omot. »Odličan odabir, gospođice. Pričekajte koji trenutak dok se vaše glavno jelo grije.« Kate je zakoračila prema njemu. »Ne moraš ga grijati.« »Koješta, nije nikakav problem.« Kate se sjetila cerade kojom su prekrili zrakoplov. »Neće li vatra odati naš položaj... dovesti nas u opasnost?« David je odmahnuo glavom. »Draga doktorice, istina je da smo u divljini, ali nismo divljaci. Nećemo kuhati hranu na kamenom ognjištu poput neandertalaca.« Iz ranca je izvukao predmet koji je izgledao poput male džepne svjetiljke i pokazao ga Kate. Kad je okrenuo poklopac, iz svjetiljke je buknuo mali plamen. Šarao je plamenom naprijed-nazad preko dna poslužavnika.

Kate je čučnula i promatrala kako »pileća juha« vrije. Zacijelo se radilo o soji ili drugim zamjenskim tvarima za piletinu. »Bar nijedna životinja nije nastradala za ovaj obrok.« David je i dalje bio fokusiran na plamen i poslužavnik, kao da popravlja neku složenu elektroničku napravu. »Zapravo, mislim da se radi o pravoj piletini. Te su stvari znatno napredovale u zadnjih nekoliko godina. U Afganistanu sam jeo obroke koji zaista nisu bili za ljude. Ili hominide, kako bi ti rekla.« »Impresivno, da, mi smo hominidi. Hominini, zapravo. I to jedini koji su preživjeli.« »Osvježio sam svoje znanje o evolucijskoj povijesti.« David joj je dao poslužavnik s pilećom juhom, a onda je otvorio drugi paket — onaj s mesnom štrucom — i počeo ju jesti bez grijanja. Kate je promiješala juhu plastičnom žlicom i oprezno progutala nekoliko zalogaja. Nije bila grozna. Ili se jednostavno počela navikavati na te užasne okuse? Nije bilo bitno. Srkala je juhu dok je on jeo u tišini. Jezero je bilo mirno, a guste zelene krošnje svuda oko njih njihale su se na vjetru. Šuma je pucketala dok su skrivena šumska stvorenja skakala s grane na granu. Da nije bilo tragičnih jučerašnjih događaja, Kate bi mogla zamisliti da su na kampiranju u netaknutoj divljini; na trenutak se tako i osjećala. Dovršila je zadnji zalogaj juhe minutu nakon Davida, a zatim joj je on uzeo poslužavnik i rekao: »Trebali bismo krenuti, naš sastanak je za trideset minuta.« Odjednom su mir i nevinost isparili iz divljeg okoliša. David je prebacio tešku torbu preko ramena i sakrio njihove otpatke ispod cerade. Nabio je brz tempo dok su planinarili kroz gorsku šumu, pa ga je Kate jedva pratila. Bio je u mnogo boljoj formi od nje. S vremena na vrijeme bi zastao, i dalje dišući kroz nos, dok se Kate okretala i duboko udisala na usta. Kad su treći put stali da se odmore, naslonio se na drvo i rekao: »Znam da nisi spremna razgovarati o svojem istraživanju, ali reci mi jednu stvar: zašto misliš da ti je korporacija Immari otela onu djecu?« »Zapravo sam mnogo razmišljala o tome otkad smo pobjegli iz Jakarte« Kate se sagnula i odmorila ruke na koljenima. »Neke stvari koje mi je Martin rekao dok su me ispitivali nemaju nikakvog smisla.«

»Na primjer?« »Natuknuo mi je da postoji oružje, nekakvo superoružje, koje bi moglo izbrisati ljudsku vrstu.« David se odgurnuo od stabla. »Je li rekao...« »Ne, ništa drugo nije rekao. Bila je to samo njegova sluđena tirada. Trabunjao je o izgubljenim gradovima, genetici i... o čemu još?« Kate je odmahnula glavom. »Rekao je da bi autistična djeca mogla biti prijetnja, da su idući korak u ljudskoj evoluciji.« »Je li to moguće? Ta teorija o evoluciji?« »Ne znam. Možda. Znamo da je zadnji veliki napredak naše evolucije bila promjena u ustroju mozga. Ako usporedimo ljude prije sto tisuća godina i ljude koji su živjeli prije pedeset tisuća godina, velikih genetičkih razlika nema, ali znamo da su oni geni koji se jesu promijenili imali golem utjecaj — uglavnom na način na koji razmišljamo. Ljudi su se počeli služiti jezikom i kritičkim razmišljanjem, rješavati probleme umjesto da se oslanjaju na nagone. U osnovi, mozak se počeo ponašati sličnije računalu nego kontrolnom centru za impulse. Radi se o osporavanoj teoriji, ali postoje dokazi da prolazimo kroz još jednu promjenu u ustroju mozga. Autizam je u osnovi promjena u ustroju mozga, a broj dijagnoza poremećaja na spektru autizma sve je veći i veći. U Sjedinjenim državama porastao je za pet posto u zadnjih dvadeset godina. Jedan od osamdeset i osam Amerikanaca negdje je na spektru. Za dio porasta odgovorne su i sve bolje dijagnostičke tehnike, ali nije upitno da je autističnog poremećaja sve više, u svakoj zemlji na svijetu. Čini se da su razvijene države najjače pogođene. »Ne razumijem. Kako je autizam povezan s evolucijskom genetikom?« »Znamo da gotovo svi poremećaji na spektru autizma imaju snažnu genetičku komponentu. Sve njih uzrokuje razlika u ustroju mozga, a te razlike kontrolira mala skupina gena. Moja studija istraživala je načine na koje ti geni utječu na ustroj mozga i, još bitnije, kako se genetičkom terapijom ti geni mogu uključiti i isključiti kako bismo autističnoj djeci poboljšali društvene sposobnosti i kvalitetu života. Postoje brojni ljudi na spektru autizma koji žive neovisno i sretno. Primjerice, pojedinci s Aspergerovim sindromom imaju problema sa

socijalizacijom i obično se usredotoče na jedno jedino područje interesa — računala, stripove, financije, bilo što. Ali to za njih ne mora biti ograničenje. Zapravo, ovih je dana specijalizacija ključ uspjeha. Pogledaj Forbesovu listu najbogatijih — kad bi testirali pojedince koji su se probili u svijetu računarstva, bio tehnologije ili financija, jamčim ti da bi većina njih bila negdje na spektru autizma. Ali oni su sretnici — oni su osvojili genetičku lutriju. Njihovi mozgovi djeluju na način koji im omogućava da rješavaju složene problem i u isto vrijeme imaju dovoljno socijalnih vještina da funkcioniraju u ljudskoj zajednici. To sam pokušavala postići, pružiti svojoj djeci poštenu priliku za život.« Kate je povratila dah, ali je i dalje gledala u tlo. »Nemoj tako, zvučiš kao da je sve gotovo. Krenimo, sastanak je za petnaest minuta.« Nastavili su jednakom brzinom, a ovaj put je Kate održavala korak. Pet minuta prije sastanka, šuma se povukla i pred njima se otvorio pogled na golemu željezničku postaju. »Definitivno nije napuštena«, rekla je Kate. Postaja pred njima vrvjela je ljudima u bijelim kutama, zaštitarskoj opremi i drugim odorama. David i Kate isticat će se u masi ljudi koji su u redovima ulazili u postaju. »Požuri, prije negoli nas ugledaju kako izlazimo iz šume.« PEDESETO POGLAVLJE Istraživački kompleks korporacije Immari Nedaleko Buranga u Kini Autonomna regija Tibet Dorian je promatrao monitore dok su znanstvenici vodili dvadesetak kineskih pacijenata iz prostorije. Terapija ih je itekako

iscrpila. Pola njih jedva je hodalo. U sobi za promatranje nalazio se golem zid s monitorima koji su prikazivali svaki pedalj istraživačkog kompleksa, te nekoliko redova računala na kojima su štreberi cijeli dan sjedili za tipkovnicama. Bog zna što su uopće radili. Na drugom kraju sobe, naslonjena na zid, dosađivala se Naomi. Izgledala je tako neobično kad je bila odjevena. Dorian joj je mahnuo rukom da mu priđe. Ona nije imala ovlaštenje da čuje znanstvenikovo izvješće. »Želiš šmugnuti odavde?« upitala ga je Naomi. »Malo kasnije. Razgledaj postrojenje. Imam nekog posla. Doći ću ti ubrzo.« »Proučit ću lokalne ljepote.« »Nemoj učiniti ništa što ja ne bih učinio.« Bez riječi je išetala iz sobe. Dorian se okrenuo uznemirenom znanstveniku koji ga je pratio u stopu od trena kad je stigao. »Doktore Chang?« Znanstvenik je zakoračio naprijed. »Da, gospodine?« »Što je ovo što gledam?« »To je treća skupina. Radimo najbrže što možemo, gospodine Sloane.« Kad Dorian nije reagirao, Chang je nastavio. »Hoće li nam se pridružiti, ovaj, doktor Grey?« »Ne. O ovom projektu odsad komunicirate samo sa mnom. Jasno?« »Ovaj, da, gospodine. Ima li kakvih...« »Doktor Grey radi na jednom drugom projektu. Želim da me uputite u sve što radite.« Chang je zaustio da mu odgovori. »I to ukratko.« Dorian ga je nestrpljivo pogledao. »Naravno, gospodine.« Chang je protrljao dlan o dlan kao da ih grije na logorskoj vatri. »Pa, kao što znate, ovaj projekt svoje korijene ima još u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća, ali pravi smo napredak napravili tek u posljednjih nekoliko godina — i to sve zahvaljujući otkrićima u genetici, posebice u brzom sekvencioniranju genoma.«

»Mislio sam da je ljudski genom već sekvencioniran, i to tamo u devedesetima.« »Ah, to je net... to je, nazovimo to tako, pogrešan termin. Ne postoji jedan ljudski genom. Prvi ljudski genom sekvencioniran je u devedesetima, a rezultati su objavljeni u veljači 2001. To je bio genom doktora Craiga Ventera. Ali svatko od nas ima genom i svaki je različit. To je dio izazova.« »Ne razumijem.« »Da, oprostite, nemam često priliku pričati o projektu.« Živčano se nasmijao. »Iz očitih razloga, naravno. Posebice ne ljudima na vašem položaju. Da, gdje da počnem? Možda s malo povijesti. U tridesetim godinama dvadesetog stoljeća znanstveni su projekti bili... radikalni, ali urodili su nekim zanimljivim plodovima, metodama unatoč.« Chang se osvrnuo, kao da se pita je li uvrijedio Doriana. »Ah, dakle, desetljećima smo proučavali što Zvono zapravo radi svojim žrtvama. Kao što znate, to je vrsta zračenja koju ne razumijemo u potpunosti, ali posljedice su...« »Ne držite mi lekcije o posljedicama Zvona, doktore. Nitko na svijetu ne zna više o njegovim učincima od mene. Recite mi sve što znate. I to brzo.« Chang je spustio pogled. Stisnuo je ruke u šake nekoliko puta i onda pokušao obrisati dlanove o hlače. »Naravno da znate, samo sam želio usporediti naša stara istraživanja s... Pa, danas, genetičari, možemo sekvencionirati... Mi... ova otkrića preokrenula su cijelo naše istraživanje — umjesto da proučavamo učinke te naprave, odlučili smo pokušati naći način da ih se preživi. Znali smo još od tridesetih da se neki pacijenti bolje nose sa zračenjem od drugih, ali, budući da svi umru kad-tad...« Chang je podigao pogled i ugledao Dorianove ljute oči. Doktor je spustio glavu i nastavio. »Mi... naša je teorija da bismo, ako izoliramo gene koji nose imunost na učinke stroja, mogli razviti gensku terapiju koja će nas zaštititi. Mogli bismo pomoću retrovirusa proširiti taj gen, koji smo nazvali »Gen s Atlantide«. »Zašto ga onda još niste pronašli?« »Prije nekoliko godina mislili smo da smo blizu, ali nijedan pacijent

nije pokazao potpuni imunitet. Naša je radna teorija, kao što znate, bila da se određena skupina ljudi mogla oduprijeti učincima ovog stroja i da je njihova DNK danas raspršena po čitavom svijetu — u osnovi, krenuli smo u globalni lov na genetičko blago. Ali, iskreno, nakon tolikih eksperimenata, počeli smo sumnjati da Gen s Atlantide postoji — da je ikad postojao među ljudima.« Dorian je podigao ruku i zaustavio doktora, koji je nastojao doći do daha. Ako su doktorove tvrdnje istinite, trebat će preispitati sve u što su vjerovali. Tada bi njihove metode napokon bile opravdane. Ili barem donekle. No, je li to moguće? Postojali su određeni problemi. »Kako su ona djeca preživjela?« upitao je Dorian. »Nažalost, ne znamo. Nismo sigurni ni koju su terapiju dobili...« »To znam. Recite mi što znate.« »Znamo da je terapija koju su dobili nešto iznimno napredno. Možda nešto toliko novo da je nemamo s čime usporediti. Međutim, imamo neke teorije. Došlo je do još jednog otkrića u genetici — nešto što zovemo epigenetika. To je ideja da je naš genom sličniji glasoviru nego fiksnom nacrtu. Tipke glasovira predstavljaju genom. Svatko od nas dobije različite tipke, koje se ne mijenjaju tijekom života: umrijet ćemo s istim tipkama, ili genomom, s kojima smo rođeni. Ono što se mijenja su partiture: epigenetika. Te partiture određuju koju ćemo melodiju svirati — koji će se geni aktivirati — a ti geni određuju sve naše značajke, od kvocijenta inteligencije do boje kose. Ideja je da je složena interakcija između našeg genoma i epigenetike koja kontrolira ekspresiju gena ono što zapravo odlučuje kakvi ćemo postati. Zanimljivo je da i sami donekle sudjelujemo u pisanju partitura, u upravljanju našom epigenetikom. U tome sudjeluju i naši roditelji i naš okoliš. Ako je neki gen aktiviran kod vaših roditelja ili njihovih roditelja, veća je vjerojatnost da će se aktivirati i u vama. U osnovi, naša djela, djela naših roditelja i naš okoliš svi utječu na ekspresiju naših gena. Naši geni kontroliraju naše mogućnosti, ali epigenetika odlučuje o našoj sudbini. To je nevjerojatno otkriće. Već neko vrijeme znamo da je u igri nešto više od čiste genetike. Naše studije s blizancima u tridesetim i četrdesetim godinama dvadesetog stoljeća potvrdile su nam to. Neki su blizanci izdržali dulje u stroju od drugih, iako su imali gotovo identičan genom. Epigenetika je karika koja

nedostaje.« »Kakve to veze ima s ovom djecom?« »Moja je osobna teorija da su nekakvom novom terapijom usadili nove gene u tu djecu, i da su ti geni izazvali kaskadu promjena. Možda su djelovali i na epigenetičkoj razini. Mislimo da se Zvono može preživjeti samo ako imaš prave gene i u isto vrijeme imaš aktiviran taj >Gen s Atlantide< — mislimo da je to ključ. Čudno je: terapija je djelovala gotovo kao mutacija.« »Mutacija?« »Da, mutacija je samo nasumična promjena genskog koda, kockanje na genetičkoj razini. Nekad se itekako isplati i pojedincu donese evolucijsku prednost, a katkad... završiš sa šest prstiju, ili četiri. Ali ova mutacija pruža imunitet na Zvono. Sve je to tako fascinantno! Zanima me, bih li mogao razgovarati s doktoricom Warner? Mnogo bi mi pomoglo...« »Zaboravite doktoricu Warner.« Dorian si je protrljao sljepoočnice. Genetika, epigenetika, mutacije. Krajnji je ishod opet bio isti: istraživanje je neuspješno, terapije za imunitet od Zvona nema, a ponestaje im vremena. »Koliko pacijenata stane u prostoriju sa zvonom?« »Obično ograničimo pokuse na pedeset pacijenata, ali možda bi ih stalo stotinjak, možda malo više ako ih baš naguramo.« Dorian se osvrnuo prema monitorima. Odred štrebera u bijelim kutama vodio je novu skupinu pacijenata prema stolcima, a zatim im prikapčao prozirne plastične vrećice smrti. »Koliko dugo traje jedan pokus?« »Ne dugo. Ni najizdržljiviji pacijent ne izdrži dulje od pet ili deset minuta.« »Pet ili deset minuta.« Glas mu je bio tih, gotovo šapat. Zavalio se u stolac i vrtio ideju po glavi. »Uključite Zvono i testirajte sve preostale pacijente, što brže.« Doktor Chang pokušao se pobuniti, ali Dorian je već bio na izlasku. »I ne zaboravite, nemojte uništiti leševe. Trebat će nam. Ja ću biti u nuklearnom odjelu.«

PEDESET I PRVO POGLAVLJE Vlak korporacije Immari Nedaleko Buranga u Kini Autonomna regija Tibet Kate je sjedila u tišini i promatrala zeleni krajolik kako juri kraj nje brzinom od sto četrdeset kilometara na sat. Na sjedalu preko puta nje, David se meškoljio u snu na svojoj strani zatvorenog kupea. Kako može spavati u ovim okolnostima? Iskrivit će si vrat ako bude ovako ležao. Kate se nagnula i malo mu namjestila glavu. Čak i da nije bila na rubu živaca, Kate ne bi mogla zaspati od bolova u nogama. Brzi tempo koji je David nabio od njihovog »sletišta« do željezničke postaje uzeo je danak na njezinim nogama. Nije pomogao ni brzi trk do ormarića broj 44, u kojem su našli svoje spasenje. Unutar ormarića pronašli su dvije odore — stražarsku uniformu za Davida i bijelu kutu za Kate. Dobili su i identifikacijske iskaznice: Kate je sad bila dr. Emma West, znanstvena suradnica u nečemu što se zvalo »Projekt Zvono 1: Odjel za genetiku«. David je postao Conner Anderson. Fotografije na iskaznicama nisu im sličile, ali da bi ušli na vlak u 10.45, zadnji vlak tog jutra, samo su ih trebali provući kroz aparate, kao u podzemnoj željeznici ili na bankomatu. Dok su se ukrcavali na vlak, Kate se okrenula Davidu i upitala ga: »Sto sad?« David ju je okrenuo nazad i rekao: »Bez razgovora, možda nas prisluškuju. Samo slijedi plan.« »Plan« i nije bio bogzna kakav. Njezin je cilj bio da pronađe djecu i vrati se vlakom; David je namjeravao sabotirati električnu mrežu i onda joj se pridružiti. To nije bio ni napola gotov plan. Vjerojatno će ih uloviti i prije negoli se iskrcaju s vlaka. A sad je on još i zaspao. Ali... vjerojatno nije mnogo spavao prošlu noć. Je li probdio noć za slučaj da njihovi progonitelji pronađu ulaz u protuavionsko sklonište? Koliko je dugo ležao na onom betonskom podu? A zatim i svi oni sati u onom prastarom klimavom zrakoplovu smrti. Kate je uzela nekoliko komada odjeće iz torbe i smotala ih u jastuk, koji je ugurala između

njegovog lica i zida. Prošlo je još trideset minuta prije negoli je Kate osjetila da vlak usporava. Ljudi u hodniku stajali su u redu. David je zgrabio Kate za ruku. Kad se probudio? Kate ga je pogledala s izrazom panike na licu. »Ostani mirna«, rekao je. »Sjeti se, ti radiš ovdje. Vodiš djecu na testiranje. Slijediš upute direktora.« »Kojeg direktora?« prosiktala je Kate. »Ako te to pitaju, reci im da nisu ovlašteni za takve informacije i samo nastavi dalje.« Kate je pokušala postaviti još jedno pitanje, ali David je iznenada otvorio vrata i gurnuo Kate među ljude u redu. Kad se okrenula prema njemu, već je bio nekoliko mjesta u redu iza nje i kretao se u drugom smjeru, udaljavajući se od nje. Ostala je sama. Zabacila je glavu i progutala nekoliko puta. Sve je pod kontrolom. Slijedila je rulju i trudila se izgledati opušteno. Radnici su uglavnom bili Azijci, ali bilo je i dosta Europljana, možda i Amerikanaca. Bila je u manjini, ali nije se posebno isticala. Veliko postrojenje imalo je nekoliko ulaza, a pred svakim su bila tri reda. Vidjela je da se oko jednog ulaza okuplja većina radnika u bijelim kutama, pa je odlutala tamo. Stajala je u redu i čekala da provuče svoju karticu, pritom pokušavajući pročitati iskaznice u redu oko sebe. »Projekt Zvono 2: Smještaj primata.« Pogledala je red kraj sebe. »Projekt Zvono — kontrola: Popravci i održavanje.« Kojem je ono odjelu pripadala? Nekakvo Zvono. Nešto s genetikom. Preplavio ju je strah da će, ako spusti pogled na svoju lažnu iskaznicu, netko uprijeti prstom u nju i povikati: »Uljez! Ulovite je«, kao okrutna djeca na igralištu koja zadirkuju nekoga tko se popiškio u gaće. Ispred sebe ugledala je bijele kute kako marširaju ravno naprijed i provlače svoje iskaznice poput strojeva. Red se kretao brzo, baš kao na željezničkoj postaji. Sad je spazila i nešto novo: šest naoružanih stražara. Trojica su stajala svaki u svojem redu i pomno promatrala svako lice. Druga trojica opušteno su stajala iza žičane ograde, pila kavu i živahno razgovarala, zadirkujući se poput kolega koji čavrljaju pored uredskog aparata za pića. Svaki od njih imao je automatsku pušku prebačenu preko ramena, ovlaš, kao da se radi o poštanskoj torbi punoj poslovnih dopisa.

Morala se koncentrirati. Iskaznica. Kate je izvadila karticu i brzo bacila pogled. »Projekt Zvono 1: Odjel za genetiku.« U redu pored nje ugledala je visokog plavokosog muškarca, vjerojatno u ranim četrdesetima, koji je u ruci držao karticu s istim natpisom. Bio je nekoliko mjesta iza nje. Morat će pričekati da on uđe, a zatim ga slijediti. »Gospođice...« Obraćali su se njoj! »Gospođice.« Stražar je pokazao na krupni aparat s čitačem magnetskih kartica pri vrhu. Ljudi su provlačili kartice i prolazili pokraj nje. Kate je pokušala primiriti ruku dok je provlačila karticu kroz skener. Stroj je ispustio drukčiji zvuk. Crveno svjetlo. Pokraj nje prošle su još dvije osobe. Zelena svjetla, bez zvuka. Stražar je nakosio glavu i zakoračio prema njoj. Ruke su joj se sada već vidljivo tresle. Budi opuštena. Položila je karticu na skener i opet je provukla, ovaj put polako. Crveno svjetlo. Loš zvuk. Stražari iza ograde prestali su razgovarati. Gledali su ravno u nju. Stražar u njezinom redu pogledao je prema ostalim stražarima. Pokušala je još jednom namjestiti karticu na skener, ali netko ju je primio za ruku. »Sve radiš naopako, dušo.« Kate je podigla pogled. Onaj plavokosi muškarac. Nije mogla razmišljati. Što joj je rekao? »Radim ovdje«, ispalila je Kate dok se ogledavala. Svi su gledali ravno u njih. Zablokirali su dva od tri reda. »Zašto bi inače bila ovdje?« Uzeo joj je karticu. »Zacijelo si nova ovdje«, rekao je dok je promatrao njezinu iskaznicu. »Nisam te primijetio do sad... hej, ne izgledaš kao na slici.« Kate je zgrabila iskaznicu. »Nemoj... nemoj gledati sliku. Nova sam ovdje.« Prošla je rukom kroz kosu. Ulovit će je, bila je sigurna. Plavokosi muškarac sumnjičavo ju je gledao. Kate je pokušala brzo razmišljati. »To je stara fotografija. Malo sam... smršavila.« »I obojila kosu, čini se«, skeptično je rekao.

»Pa, da...« Kate je duboko udahnula. »Nadam se da nikom nećete odati moju tajnu. Plavuše se bolje zabavljaju.« Pokušala se nasmiješiti, ali bojala se da izgleda više preplašeno nego samopouzdano. Muškarac je kimnuo glavom i nasmiješio se. »To je istina.« U redu iza njih netko je doviknuo: »Hej, Casanova, šarmiraj je u svoje slobodno vrijeme.« Smijeh se zaorio u cijelom redu. Kate se nasmiješila. »Kako ono ide?« Još jednom je provukla karticu. Crvena svjetlost, pištanje. Podigla je pogled. Plavokosi znanstvenik primio ju je za ruku, okrenuo karticu naopako, i provukao je. Zeleno. Zatim se okrenuo svojem aparatu i provukao vlastitu karticu. Zeleno. Pažljivo se provukao mimo šestorice namrgođenih stražara, a Kate je pohitala za njim. »Hvala, doktore...« »Prendergast. Barnaby Prendergast.« Zašli su iza ugla. »Barnaby Prendergast. Baš sam si mislila da se tako zoveš.« »Duhovito.« Odmjerio ju je. »Brza si na jeziku za nekoga tko ne zna rukovati skenerom za iskaznice.« Je li ju prozreo? Kate se pokušala praviti da je posramljena; nije bilo preteško. »Oružje me čini nervoznom.« »Onda će ti ovdje biti grozno. Čini se da je svatko tko nije u bijeloj kuti naoružan do zuba.« Zadnje je dvije riječi rekao s američkim naglaskom. Provukao je karticu i otvorio dvokrilna bolnička vrata. »Bit će spremni ako nas drveće ikad napadne.« Posprdno se nasmijao i rekao: »Prokleti idioti.« Malo ispred njih, nekoliko je pretilih muškaraca guralo metalne kaveze pred sobom. Kate se iznenađeno zagledala u njih. Kavezi su bili puni čimpanza. Kad su prošli, Kate je shvatila da je sama u hodniku. Potrčala je niz hodnik i ugledala Barnabusa, ili kako se već zvao. Požurila se da ga sustigne. Zastao je kraj skenera pokraj još jednih vrata. »Kamo si rekla da ideš, doktorice West?« »Ovaj... nisam rekla.« Kate je pokušala nevino zatreptati. Osjećala se kao budala. »Kamo... ti ideš?«

»Pa, u moj laboratorij u odjelu za viruse. S kime radiš ovdje?« Pogledao ju je, pomalo zbunjeno. Ili ju je odmjeravao? Kate se uspaničarila. Sve je ovo bilo mnogo kompliciranije negoli je za vrijeme vožnje mislila da će biti. Zar je mislila da će samo ušetati, kao u vrtić, i reći: »Došla sam pokupiti ono dvoje indonezijske djece?« Davidov savjet — samo im reci da nisu ovlašteni za takve informacije — sad se činio tako banalnim, tako beskorisnim. Bilo je očito da joj je to rekao samo da je primiri, da je nagovori da siđe s vlaka i krene. Ali glava joj je bila potpuno prazna. »Nisi ovlašten za take informacije«, izvalila je. Barnaby je namjeravao provući svoju karticu, ali je onda zastao, s karticom na pola puta prema aparatu. »Molim?« Pogledao ju je, pa se osvrnuo, kao da mu nije jasno odakle su riječi koje je čuo došle. Kate je osjetila nagon da pobjegne od njega što je brže moguće, ali nije imala pojma kamo krenuti. Trebala je doznati gdje drže djecu. »Istražujem autizam.« Barnaby je spustio karticu i okrenuo se prema Kate. »Zbilja? Nisam čuo za nikakvo istraživanje autizma.« »S doktorom Greyem.« »Doktor Grey?« Barnaby je zakolutao očima. »Nisam čuo za nikakvog doktora Greya.« Njegov skeptični izraz lica polako se počeo mijenjati te je posegnuo prema bijelom telefonu na zidu kraj vrata. »Možda bih trebao pozvati nekoga da ti pomogne da se snađeš.« »Ne!« Katein uzvik odmah ga je iznenadio. »Nemoj. Nisam izgubljena. Radim... s dvoje djece.« Povukao je ruku k sebi. »O, znači istina je. Čuli smo glasine ali nitko ne želi reći ni riječi o tome. Sve je tako tajnovito.« Nije znao za djecu. Što je to značilo? Kate si je morala kupiti vremena, morala je promisliti. »Da, ovaj, žao mi je što ne mogu reći više.« »Siguran sam da nisam ovlašten, kao što si rekla.« Promrmljao je nešto, možda: »Što ti znaš o mojim ovlastima.« »Iskreno, moram reći, što radite s djecom na ovakvom mjestu? Govorimo o istraživanju s nula posto preživjelih. Nula posto. Tvoje »ovlasti« to opravdavaju? To si govoriš?«

Nova misao obuzela je Kate, jedan novi užas: nula posto preživjelih. Djeca su možda već mrva. »Čuješ li me?« Kate mu nije mogla odgovoriti. Samo je stajala tamo, smrznuta. Vidio je strah u njezinim očima. Nakrivio je glavu. »Znate, nešto mi je čudno. Nešto ovdje nije u redu.« Krenuo je prema telefonu. Podigao je slušalicu. Kate je skočila na njega i oduzela mu telefon. Njegove su se oči razrogačile: pogledao ju je kao da želi reći kako se usuđuješ!? Kate se osvrnula oko sebe. Davidove riječi — možda nas prisluškuju — odzvanjale su joj u glavi. Možda je već prekasno. Poklopila je slušalicu, obgrlila Barnabyja i šapnula mu u uho. »Slušaj me. Dvoje djece zarobljeno je ovdje. U opasnosti. Došla sam ih izbaviti.« Odgurnuo ju je od sebe. »Molim? Jesi li poludjela?« Izgledao je isto kao Kate dva dana ranije, kad ju je David ispitivao u onom kamionetu. Opet mu se približila. »Molim te. Moraš mi vjerovati. Trebam tvoju pomoć. Moram pronaći tu djecu.« Pokušao joj je pročitati lice. Napućio je usne kao da je progutao nešto odurno, a ne može ispljunuti. »Slušaj, ne znam što izvodiš ovdje, je li ovo sigurnosna provjera ili neka bolesna igrica, ali rekao sam ti da ne znam ništa o toj djeci — čak ne znam ni jesu li ovdje. Samo sam čuo glasine.« »Gdje bi ih držali?« »Nemam pojma... u stambenom krilu, valjda.« »Vodi me tamo.« Mahnuo joj je karticom pred licem. »Halo? Nemam pristup tom krilu. Rekao sam ti, ja mogu ući samo u laboratorije.« Kate je pogledala svoju karticu. »Kladim se da ja mogu.« Stražar je promatrao ženu koja napada muškarca, oduzima mu telefon, prima ga i šapće mu u uho. Muškarac je definitivno izgledao

prestrašeno. Nedavno su imali predavanje o seksualnom uznemiravanju, ali uglavnom se radilo o muškarcima koji pokušavaju natjerati žene da spavaju s njima. Ovo nije bilo to, ali moglo bi biti nešto zanimljivo. Podigao je slušalicu. »Postaja 7 ovdje; mislim da imamo problem u odjelu Zvono 1.« PEDESET I DRUGO POGLAVLJE Istraživački kompleks korporacije Immari Nedaleko Buranga u Kini Autonomna regija Tibet David je čekao u redu dok su zaštitari prolazili kroz provjere. Građevina je bila golema — znatno veća negoli je očekivao. Tri golema dimnjaka u obliku vaza sezala su prema nebu i ispuštala oblake bijelog dima. Nadvijali su se nad okolnim zgradama. Kompleks je, izgleda, bio kombinacija bolnice, vojnog postrojenja i elektrane. Novi vlakovi stizali su po drugim tračnicama. Bilo je očito da svi zaposlenici dolaze na posao s drugih lokacija. Oko samog postrojenja bila je velika zona karantene, široka možda sto pedeset kilometara. Zašto? Troškovi su zacijelo bili golemi. Zašto bi itko izgradio ovakvo nešto usred ničega i onda svakog dana dovodio robu i zaposlenike iz gradova? »Gospodine!« David je podigao pogled. Bio je red na njemu. Provukao je karticu. Crvena boja i pištanje. Pregledao je iskaznicu. Bila je naopako. Okrenuo ju je i ponovno provukao, i dobio je zeleno svjetlo. Ušao je u zgradu. Sad je došao do težeg dijela: kamo krenuti? Još mu se jedna misao pojavila u glavi: Kate. Sve je ovo bilo previše

za nju. Morao je obaviti svoj posao i pronaći ju, i to hitno. Pronašao je mapu na zidu: popis izlaza u slučaju nužde. Prostorija s reaktorom nije bila na ovom katu. Zapravo, sudeći prema položaju dimnjaka, vjerojatno uopće nije bila u ovoj zgradi. Skrenuo je iz glavnog hodnika i slijedio većinu stražara sve do otvorene prostorije s redovima ormarića. Većina je stražara čavrljala, ili su se opremali oružjem i radioprijemnicima na putu prema svojim položajima. Čuo je kako dva stražara razgovaraju o elektrani, pa ih je odlučio slijediti, ali je prije toga i sam uzeo radio-prijemnik i pištolj. Stražnji izlaz male zgrade za zaštitare vodio je u malo dvorište, gdje je David spazio tri veće građevine: golemu elektranu, zgradu s jako malo prozora koja je možda bila bolnica i nešto manju građevinu na čijem se krovu vijorila zastava korporacije Immari. To je vjerojatno bio administrativni centar. Muškarci ispred njega bili su zadubljeni u svoj razgovor. David je posegnuo za svojim rancem, pitajući se hoće li imati dovoljno eksploziva. Vjerojatno neće. Ovo je mjesto bilo veće negoli je očekivao. Na barskom stolcu kraj ulaza u elektranu sjedio je pretili stražar koji je pregledavao iskaznice i uspoređivao ih s isprintanim popisom zalijepljenim na podij pred njime. Bez riječi je pružio svoje kobasičaste prste prema Davidu. David mu je predao iskaznicu. Dok je stajao u redu izvan vlaka izgrebao je fotografiju na iskaznici, za svaki slučaj. »Što se dogodilo tvojoj iskaznici?« »Moj pas se dogodio.« Stražar je zaroktao i počeo pretraživati popis. Lice mu se polako zgrčilo, kao da se tekst pretvorio u neki jezik koji ne razumije. »Nisi na popisu za danas.« »To sam i ja rekao kad su me jutros probudili. Dakle, ako ti kažeš da me ne trebate, idem kući.« David je posegnuo za iskaznicom. Stražar je podigao debeljuškastu ruku. »Ne, čekaj malo.« Opet je zakopao glavu u popis i uzeo olovku koja mu je bila zataknuta za uhom. Svakih je nekoliko sekundi prebacivao pogled s iskaznice na popis, na kojem je velikim djetinjastim slovima

ispisao »Conner Anderson«. Uručio je iskaznicu Davidu i kobasičastom rukom mahnuo idućem u redu. Iduća je soba bila nekakvo predvorje: za pultom je bio recepcioner, a dva su stražara čavrljala. Promotrili su ga dok je prolazio kraj njih, a onda su nastavili razgovor. David je pronašao još jedan poster s evakuacijskim izlazima i krenuo prema prostoriji s reaktorom. Na njegovo olakšanje, kartica mu je otvarala sva vrata. Stigao je blizu prostorije s reaktorom. »Hej, stani.« David se okrenuo. Bio je to jedan od stražara iz predvorja. »Tko si ti?« »Conner Anderson.« Stražar se doimao zbunjeno, ali onda je povukao pištolj. »Ne, nisi. Ne miči se.« PEDESET I TREĆE POGLAVLJE Barnaby je izgledao jednako uplašeno kao što se Kate osjećala. Osjećala se malo sigurnije sad kad je bila kolovođa zavjere. Njezino novo samopouzdanje malo je splasnulo kad je ugledala mršavog stražara, nekog Azijca, kako čita neki strip pred dvostrukim vratima stambenog krila. Kad ih je ugledao, odložio je tanku knjižicu na stol i gledao ih kako prilaze čitaču kartica na zidu. Kate je provukla svoju karticu. Zeleno svjetlo. Odgurnula je vrata i zakoračila unutra. Barnaby ju je slijedio u korak. »Ne! I ti — i ti skeniraj!« Stražar je upro prst u Barnabyja, koji je zakoračio unazad i

razrogačio oči, kao da se boji da će ga strijeljati. »Ti, skeniraj!« Stražar je rukom pokazao skener. Barnaby je grčevito pritisnuo iskaznicu na prsa, a zatim ju je provukao kroz čitač. Crveno. Stražar je ustao. »Iskaznicu.« Posegnuo je prema Barnabyju. Plavokosi znanstvenik zakoračio je unazad i udario u zid, a iskaznica mu je ispala na pod. »Ona me natjerala na ovo. Luda je!« Kate je stala između dva muškarca. »U redu je, Barnaby.« Pokupila je iskaznicu s poda i uručila mu je. »Željela sam da me otprati do ureda, ali nema veze.« Stavila mu je ruku na potiljak i blago ga odgurnula. »U redu je. Vidimo se kasnije, Barnaby.« Okrenula se prema stražara, podigla iskaznicu i još je jednom provukla. »Vidiš? Zeleno.« Progurala se kroz vrata i zastala na tren. Vrata su ostala zatvorena; možda se izvukla. Kate se zaputila dublje u krilo. Svakih pet-šest metara nalazila su se nova velika vrata, hodnik koji je vodio u druge odjele. Dokle god joj je pogled sezao sve je bilo isto: vrata i simetrični hodnici. Bilo je tiho, uznemirujuće tiho. Provukla je karticu kroz čitač kod najbližih vrata i ušla u prostoriju. Radilo se o nekakvoj kasarni... ili studentskom domu — takav je dojam dobila. Stajala je u velikoj dnevnoj sobi koja je vodila u šest manjih prostorija, s krevetima na kat u svakoj od njih. Ne, sobe ipak nisu izgledale kao u studentskom domu... bile su preoskudno opremljene, više kao zatvorske ćelije. I bile su prazne. Napuštene, zapravo. Ćelije su bile u neredu: majice i deke ležale su na podu, svakakve tričarije bile su razbacane po malim umivaonicima kraj kreveta na kat. Izgledalo je kao da su stanari napustili sobe u žurbi. Kate se povukla iz sobe i nastavila hodati niz glavni hodnik. Njezine su tenisice škripile sa svakim korakom. Iz daljine začula je glasove. Morala je nastaviti prema njima, ali dio nje se opirao. Ovdje, u praznim sobama bez ljudi, osjećala se sigurno. Skrenula je na idućem raskrižju i krenula prema glasovima. Sad je već vidjela odakle su dolazili: bila je to soba za medicinske sestre, s visokim pultom na kojem su bili nagomilani spisi. Tri žene stajale su

za pultom. Začula je još jedan zvuk, iz drugog smjera — glasan ritmični topot koraka u praznom hodniku. Približavali su joj se. Zakoračila je bliže medicinskim sestrama. Čula je njihove glasove: »Žele ih sve odjednom.« »Znam.« »To sam i ja rekla...« »Nema smisla to što rade...« »Nisu ih ni liječili...« Kate se trznula — koraci u čizmama, iza nje. Šest muškaraca: stražari. Trčali su prema njoj, s pištoljima u rukama. »Stani! Ne miči se!« Mogla je potrčati i možda doći do medicinskih sestara. Stražari su joj se približili na pet-šest metara. Zakoračila je jednom, dvaput, ali već su je sustigli i uperili pištolje u nju. Kate je podigla ruke u zrak. PEDESET I ČETVRTO POGLAVLJE David je podigao ruke. Stražar je uperio pištolj u njega i približio mu se. »Ti nisi Conner Anderson.« »Ma nemoj«, promrmljao je David. »Sad spusti pištolj i umukni; možda nas prisluškuju.« Stražar je zastao. Pogledao je dolje, zbunjen. »Molim?« »Rekao mi je da dođem na posao umjesto njega.« »Molim?«

»Gledaj, sinoć je bilo prilično ludo vani. Rekao je da će dobiti otkaz ako ga ne zamijenim«, ustrajao je David. »Tko si ti?« »Njegov prijatelj. A ti si sigurno onaj jako pametni kolega s posla.« »Molim?« »To je sve što znaš reći? Slušaj, spusti pištolj i ponašaj se prirodno.« »Conner danas nije trebao doći.« »Da, shvatio sam to, genijalče. Valjda mu se sve pomiješalo u toj pijanoj glavi. Ubit ću ga, ako vi idioti prvo ne ubijete mene.« David je raširio ruke i kimnuo stražara i tiho rekao, hoćeš ili nećeš? Stražar ništa nije rekao. »Stari, ubij me ili me pusti da idem.« Stražar je nevoljko spremio pištolj za opasač, i dalje nezadovoljan. »Kamo ti ideš?« David mu je prišao. »Bježim odavde. Koji je najbrži put?« Stražar se okrenuo i upro prst niz hodnik, ali nije stigao ništa reći. David ga je onesvijestio oštrim udarcem u potiljak. Sad je morao brže djelovati. Potrčao je prema srcu postrojenja. Postojao je još jedan problem, kojeg je potisnuo zbog hitnijih izravnih prijetnji. Ali sad je morao razmisliti: kako će točno ugasiti reaktore? Vjerojatno ne bi bilo pametno izravno napasti nuklearne reaktore: zacijelo su izolirani i dobro zaštićeni, čak i ako uspije doći do njih. Nadalje, u postrojenju su bila tri reaktora. Električni vodovi možda su bili najbolja meta. Kad bi ih prerezao, trajno bi isključio struju cijelom postrojenju, pa čak i rezervnu energiju pohranjenu u reaktoru. Ali bio je izvan svoga elementa. Što ako su vodovi zakopani duboko pod zemljom ili negdje drugdje izvan njegovog dosega? Ili prolaze kroz dobro čuvanu zgradu izvan postrojenja? Bi li ih uopće prepoznao da ih vidi? Bilo je to previše nepoznanica... David je pronašao još jedan tlocrt na zidu i pregledao raspored prostorija. Reaktor 1, reaktor 2, reaktor 3, turbina, kontrolna soba, primarni strujni krug... strujni krug — to bi moglo biti to. Nalazio se nasuprot reaktorima i činilo se da vodovi iz svakog reaktora putuju u tu sobu. Skinuo je pogled s tlocrta baš dok su dva stražara došla iza ugla i krenula prema njemu. Kimnuo im je i krenuo prema sobi sa strujnim

krugom. Dok joj se približavao, čuo je duboki šum i zujanje visoke voltaže u vodovima. Činilo se da dolazi iz zidova i kroz pod. Pod nije vibrirao, ali, nakon što je provukao karticu kroz skener i ušao u sobu, tijelo mu se počelo tresti od pulsiranja golemih strojeva. Unutrašnjost prostorije bila je golema — i pretrpana. Cijevi i metalni vodovi vijugali su u svim smjerovima, zujeći ili pucketajući s vremena na vrijeme. Osjećao se kao da ga je netko smanjio i teleportirao u matičnu ploču računala. David se zavukao dublje u prostoriju i postavio eksplozive na velike vodove, na točkama gdje su ulazili u prostoriju. Pronašao je i nekoliko velikih metalnih »ormarića«, ako ih se tako moglo nazvati. Stavio je eksplozive i na njih. Ostalo mu je još samo nekoliko eksploziva. Hoće li biti dovoljno? Koliko će vremena imati? Postavio je odbrojavanje na pet minuta i sakrio detonator ispod jednog od ormarića. Gdje da stavi zadnje eksplozive? Čuo je neki zvuk iznad buke mašinerije. Ili možda nije? Uzeo je jedan eksploziv i zagurao ga između dva manja voda. Držao ga je unutra sekundu-dvije, a zatim polako povukao ruku kad je bio siguran da će ostati na mjestu. Spazio ih je krajičkom oka — tri stražara, u prostoriji, sve bliže i bliže. Iz ove se situacije neće moći izvući jezikom. PEDESET I PETO POGLAVLJE Šestorica stražara okružila su Kate. Jedan od njih rekao je u radioprijemnik: »Imamo je. Lutala je okolo u hodniku 2.« » Što to činite?« bunila se Kate.

»Dođite s nama«, rekao je stražar s radioprijemnikom. Dva stražara zgrabila su je za ruke i odvela dalje od sobe za medicinske sestre i njihovih glasova. »Stanite!« Kate se okrenula i ugledala neku ženu kako trči za njima. Bila je mlada, možda u dvadesetim godinama. Bila je odjevena tako... pogrešno, tako provokativno, poput Playboyeve zečice. Izgledala je kao da joj tamo nije mjesto. »Ja ću je preuzeti«, rekla je stražarima. »Tko ste vi?« »Naomi. Radim za gospodina Sloanea.« »Nikad čuo za njega.« Vođa stražara mahnuo je jednom od svojih ljudi. »Privest ćemo i nju.« »Požalit ćete ako to učinite«, rekla je Naomi. »Provjerite. Pričekat ću. Pitajte šefa da nazove gospodina Sloanea.« Stražari su pogledali jedan drugoga. Naomi je jednom od njih oduzela radioprijemnik. »Nema veze, sama ću.« Pritisnula je tipku. »Ovdje Naomi. Trebam razgovarati s gospodinom Sloaneom.« »Pričekajte.« »Sloane.« »Naomi je. Dovodim ti jednu djevojku, ali odred stražara nas gnjavi.« »Čekaj tren.« Začuo se Sloaneov glas u pozadini kako nekome govori: »Reci svojim majmunima da prestanu dodijavati mojim ljudima.« Jedan se novi glas začuo preko radija. »Govori vam satnik Zhao. S kime razgovaram?« Naomi je pokušala vratiti prijemnik stražara, ali on se odmaknuo korak unazad, kao da mu pruža zaraženu deku. Dobacila ga je vođi koji joj se ranije obratio. »Sretno.« Primila je Kate pod ruku i rekla joj, ispod daha: »Šuti i slijedi me.« Naomi je odvela Kate od stražara, koji su se očajnički pokušavali ispričati svojem nadređenom preko radija. Skrenule su desno, pa lijevo, niz još jedan napušteni hodnik. Pred

još jednim dvostrukim vratima Naomi je zatražila od Kate da izvadi iskaznicu. »Tko si ti?« upitala ju je Kate. »To nije bitno. Ovdje sam da ti pomognem spasiti onu djecu.« »Tko te je poslao?« »Ista osoba koja je vama poslala iskaznice.« »Hvala ti.« Kate nije znala što bi drugo rekla. Nepoznata žena kimnula je glavom. Otvorila je vrata i Kate je čula Adija i Suryu kako unutra razgovaraju. Srce joj je zastalo. Vrata su se otvorila i bili su ondje, za stolom u sobi bijelih zidova. Kate je utrčala unutra i kleknula kraj njih da ih zagrli. Bez riječi, oba djeteta potrčala su joj u zagrljaj i svalila ju na pod. Bili su živi! Uspjet će. Spasit će ih. Kate je osjetila kako je snažna ruka diže na noge. »Oprosti, ali nemamo mnogo vremena. Moramo se požuriti«, rekla je Naomi. PEDESET I ŠESTO POGLAVLJE Šef osiguranja vratio je radio Dorianu. »Neće više smetati vašoj djevojci. Ispričavam se, gospodine Sloane. Mnogo je novih lica, ne ide nam baš...« »Poštedi me.« Dorian se okrenuo nuklearnom fizičaru, doktoru Chaseu. »Nastavite.« »Pošiljke koje smo dobili sa sjevera... nisam siguran da ćemo ih moći upotrijebiti.« »Zašto ne?« »Netko je prčkao po nuklearkama iz Bjelorusije. Da imamo

vremena, vjerojatno bismo ih mogli rastaviti i popraviti.« »Što nam, onda, preostaje?« »Ukrajinske i ruske bombe izgledaju u redu, samo su stare. Pošiljka iz Kine je savršena, vrlo modemi modeli. Kako ste uspjeli...« »Nije to sad bitno. Brojke?« »Da vidimo.« Bacio je pogled na isprintanu stranicu. »Ukupno sto dvadeset i šest bojnih glava. Uglavnom vrlo snažnih. Bilo bi nam korisno da znamo koja je naša meta, bez toga ne mogu reći...« »A prenosive nuklearke?« »O, da, pripremili smo ih.« Doktor Chase mahnuo je asistentu na drugoj strani sobe. Mladić je napustio sobu i vratio se noseći veliko srebrno jaje, nešto manje od kolica u trgovini. Jedva je uspijevao držati sklisko jaje, pa ga je nosio kao drvlje za potpalu, nagnuvši se unazad kako mu se ne bi otkotrljalo iz ruku. Kad je stigao do stola, odložio je jaje i krenuo odmicati, ali onda se jaje počelo klatiti i kliziti prema rubu stola. Asistent je naglo skočio naprijed i rukom zaustavio jaje. Doktor Chase stavio je ruke u džepove, jednom kimnuo Dorianu i nasmiješio se, u iščekivanju. Dorian je mrko pogledao jaje, a zatim opet doktora Chasea. »Što je to, dovraga?« Znanstvenik je izvukao ruke iz džepova i zakoračio prema jajetu, upirući prstom u njega. »To je... prenosiva naprava koju ste tražili. Teži sedam i pol kilograma, u skladu s uputama.« Odmahnuo je glavom. »Jednostavno nismo mogli napraviti manju; to jest, mogli bismo, uz još vremena.« Dorian se zavalio u stolac i gledao čas jaje, čas znanstvenika. Znanstvenik je prišao bliže jajetu i promotrio ga. »Nešto nije u redu? Imamo i drugo...« »Prenosive. Trebam dvije prenosive nuklearke.« »Pa i jest prenosiva. Vidjeli ste da ju je Harvey donio. Istina, malo je nezgrapna, ali...« »Prenosiva na veće udaljenosti i to u rancu. Nisam tražio čarobno jaje s kojim se div iz bajke može pikulati. Koliko vam treba da ga učinite još manjim — da stane, recimo, u aktovku?« »Pa, ovaj... nikad niste rekli...« Pogled mu je skrenuo na jaje.

»Koliko?« nije se dao smesti Dorian. »Nekoliko dana, ako...« »Gospodine Sloane, imamo probleme u elektrani. Morate ovo vidjeti.« Dorian se dokotrljao na stolcu do tableta koji mu je pokazivao šef osiguranja. Iza sebe čuo je znanstvenika kako nervozno hoda i žali se Harveyju. »Nije to kao u filmovima gdje jednostavno »prerežu zelenu žicu« i zaguraju bombu u ranac i krenu se penjati na Everest. Pobogu, pa morat ćemo...« Dorian nije obraćao pažnju na znanstvenika i usredotočio se na snimku na tabletu: neki se muškarac kretao kroz nekakvu strojarnicu. »Gdje je ovo?« »Glavni strujni krug izvan reaktora. Ali to nije sve.« Šef osiguranja odvrtio je snimku unazad. Dorian je gledao kako uljez postavlja niz eksploziva. Međutim, spazio je i nešto drugo. Dorian je dotaknuo tablet, zaustavio snimku i zumirao na lice. Nemoguće! »Prepoznajete li ga, gospodine?« Dorian je proučavao lice i sjetio se planinskog sela u sjevernom Pakistanu. Plamenovi oko svake kolibe, žene i djeca u bijegu, mrtvi muškarci na tlu ispred zapaljenih domova... i neki muškarac koji puca na njega. Sjećao se da ga je ustrijelio, tko zna koliko puta. I da je dovršio posao. »Da, znam ga. To je Andrew Reed, bivši zaposlenik CIA-e. Trebat će vam još ljudi da ga svladate.« »Ne trebamo ga živog?« Dorian je odsutno odvratio pogled. U pozadini je čuo buku radioprijemnika i naredbe koje je šef osiguranja urlao. Reed je bio ovdje i pokušavao im je prekinuti dovod struje. Sigurno nije bio sam. Gdje je bio zadnje četiri godine, ako nije mrtav? I zašto baš dovod struje? Šef osiguranja nagnuo se prema njemu. »Imamo eksplozive i detonator. Nosimo ih van zgrade. Pregledali smo snimke sigurnosnih kamera otkad je ušao — eksplozivi su jedina prijetnja. Okružit ćemo ga. Želite li da...« »Nemojte ga ustrijeliti. Gdje se sada nalazi?« upitao je Dorian.

Šef je podigao tablet i pokazao Dorianu mjesto na tlocrtu. Dorian je pokazao jednu drugu prostoriju na tlocrtu. »Što je ova soba?« »Jedan od reaktorskih hodnika, spaja reaktore 1 i 2.« Dorian je pokazao dvoja velika vrata na suprotnim stranama hodnika. »To su jedini ulazi i izlazi?« »Da. Soba je sa svih strana okružena tri metra debelim betonskim zidovima.« »Savršeno. Stjerajte ga unutra i zatvorite vrata«, naredio je Dorian. Koji mu je djelić slagalice nedostajao? Pričekao je dok je šef osiguranja izdao zapovjedi preko radija. Ona djeca. »Koji je status djece? Šef osiguranja izgledao je zbunjeno. »U svojoj su ćeliji.« »Pokaži mi ih.« Šef osiguranja pritisnuo je nekoliko tipki na tabletu. Izraz iznenađenja pojavio mu se na licu. »Pronađi ih«, rekao je Dorian. Vojnik je počeo vikati naredbe u radioprijemnik. Pričekali su nekoliko trenutaka, radio je zakrčio nekoliko puta, a onda je šef osiguranja utipkao nešto u tablet i predao ga Dorianu dok se pokretala nova snimka: Naomi, a s njom Kate Warner i ona djeca. Je li to bila najgora ili najbolja moguća vijest? Vojnik je i dalje vikao u radioprijemnik u svojoj drugoj ruci. Dorian se zamislio. Je li moguće da ih je samo dvoje? »Imat ćemo ih za koji tren, gospodine. Ne znam kako...« Dorian je podigao ruku a da nije ni pogledao u njegovom smjeru. »Prestani pričati.« Što da učini? Očigledno imaju propuste u osiguranju, i to velike. Međutim, sumnjao je na tek nekoliko ljudi. Mahnuo je rukom jednom od zaposlenika koje je doveo sa sobom. »Logan, pošalji dopis Vijeću Immara: >Postrojenje u Kini pod napadom. Pokušavamo se obraniti, ali smatrajte da su znanstvena postrojenja uništena. Stoga, što brže pokrenite Protokol Toba. Javit ćemo se s novostima.< Pošalji im i snimke onog muškarca u elektrani i dvaju djevojaka koje pokušavaju pobjeći s djecom. Reci mi čim netko odgovori.«

Šef osiguranje poskakivao je na petama. »Imamo ih, gospodine.« »Ma bravo, zaista«, posprdno je progunđao Dorian. Šef osiguranja progutao je slinu i rekao s malo manje samopouzdanja: »Da li da...« »Odvedite djevojke do Zvona i stavite ih u grupu sa svim drugim pacijentima koji su spremni. Želim da budu na čelu kolone. A zatim pokrenite stroj što je brže moguće — recite Changu da ovaj put nema izliku.« Dorian je zastao. Kate Warner, u sobi sa Zvonom: slatka, slatka pravda. Martin to nikako nije mogao spriječiti. Ubrzo ga nitko više neće moći zaustaviti. Sve se odvijalo bolje negoli je mogao isplanirati. Mahnuo je doktoru Chaseu. »Jesu li sve nuklearke na vlakovima?« »Da, osim onih bjeloruskih i... vaših prijenosnih...« »Odlično.« Dorian se okrenuo šefu osiguranja. »Stavi klince u vagon zajedno s nuklearkama i pokreni vlak istog trena.« Sad se okrenuo prema doktoru Chaseu. »Očekujem da i vi budete na tom vlaku. Kad stignete na odredište na obali, ako ona jaja ne budu stala u ranac, pobrinut ću se da vi stanete. Jasno?« Doktor Chase kimnuo je glavom i odvratio pogled. Šef osiguranja pozorno je slušao radio, a zatim ga je spustio. »Saboter je zatvoren u reaktorskom hodniku 2.« »Dobro. Pazite da nijedan drugi vlak ne krene. Trebamo ih za prijenos nečega drugog.« Prišao je Dimitriju Kozlovu, desnoj ruci voditelja Dorianovog osobnog odreda Immari Securityja. »Kad Zvono obavi svoj posao ukrcajte leševe na vlakove i odvezite ih odavde«, rekao je Dorian. »Trebamo organizirati zonu za utovar, vjerojatno negdje na sjeveru Indije, gdje imamo pristup zračnim lukama.« »Što s ostatkom zaposlenika?« »Baš sam razmišljao o tome«, rekao je Dorian dok je vodio Dimitrija malo dalje od ostalih zaposlenika. »Oni nam predstavljaju rizik. Svakako ne možemo dopustiti nikome da napusti postrojenje, bar ne dok Toba ne krene. Imamo i drugi problem. Ovdje imamo samo sto i

devetnaest ljudskih pacijenata.« Agent je odmah prepoznao što to znači. »Neće biti dovoljno leševa.« »Ni blizu. Mislim da mogu riješiti oba problema, ali neće biti lako.« Dimitrij je kimnuo glavom i bacio pogled prema znanstvenicima koji su se vrzmali po laboratoriju. »Da i same zaposlenike provučemo kroz Zvono? Slažem se. Changova ekipa trebala bi operirati mašinerijom... i to na vlastitim kolegama. Izvedivo, ali moglo bi biti čupavo. Postrojenje ima bar stotinu zaštitara. Njih se nećemo lako riješiti, čak i ako ih odvojimo i sve to predstavimo kao vježbu.« »Što ti treba?« rekao je Dorian. »Pedeset, možda šezdeset vojnika. Bilo bi idealno da su agenti Immari Securityja ili Clocktowera. Immari Security upravo sada provodi čistku Clocktowera u New Delhiju. Možda ćemo moći ovamo preusmjeriti preostale terenske agente.« »Pobrini se za to«, rekao je Dorian i krenuo. »Gdje ćete vi biti?« »Netko unutar Immara surađuje s Reedom. Doznat ću tko.« PEDESET I SEDMO POGLAVLJE Kate je vrištala dok su joj stražari otimali djecu iz naručja i svladali je oborivši je na pod. Grebala ih je po licima i šutala nogama. Nije mogla dopustiti da opet izgubi tu djecu. Morala se boriti. »Ne, idemo prema vlaku«, rekao je jedan od stražara. Dječaci su se pokušavali osloboditi. Kate je posegnula za njima, ali jedan od stražara zgrabio joj je ruke.

Drugi je potrčao prema njoj, i zadnje što je vidjela bio je kundak puške kako juri prema njezinom licu. Soba je bila mračna i pretrpana. Kate je osjećala kako je ljudi pritišću sa svih strana. Laktovima je odgurivala ljude s lijeve i desne strane, ali nisu reagirali — stajali su ukopani kao mrtvi. Vjerojatno bi se srušili da nisu bili tako gusto stisnuti. Iznad sebe Kate je začula snažan potmuli udar. Ogroman metalni stroj spuštao se sa stropa. Ugledala je svjetlost kako bliješti odozgo, praćena usklađenim hukom. Osjećala je taj huk u prsima, i u tijelima hodajućih mrtvaca naguranih oko nje. Jesu li djeca bila ovdje? Pregledala je prostoriju. Nije vidjela nikoga, samo prazna lica, napola budna. A zatim — Naomi! Samopouzdana žena koja ju je nedavno spasila izgledala je prestravljeno. Huk iznad njih postao je zaglušujuće glasan, a svjetlost zasljepljujuća. Kate je osjetila kako se tijela oko nje zagrijavaju. Pokušala je rukom obrisati znoj s lica, ali i ruka joj je već bila tako mokra, prekrivena nečim gustim, gotovo ljepljivim — krvlju! PEDESET I OSMO POGLAVLJE Betonska vrata reaktorske sobe zalupila su se uz glasan prasak. Unatoč tome, zvuk se jedva čuo od tutnjave golemih reaktora. David je zašao dublje u prostoriju i proučio poprište svojeg posljednjeg obračuna. Možda je barem Kate uspjela pobjeći. Provjerio je stanje šaržera. Dva metka. Bi li trebao sačuvati zadnji metak za sebe? Serum koji su dali Kate bio je ozbiljan otrov. Tko zna

što sve mogu učiniti. Znao je mnogo korisnih podataka. To je bio nesebičan razlog, ali postojali su i mnogi sebični. Potisnuo je tu misao. Prijeći će taj most kad do njega dođe. Hodao je po sobi; zapravo, hodniku između dva golema reaktora. Izgledala je kao srednjoškolska dvorana za tjelesni odgoj, s visokim stropom i metalnim skelama posvuda. Imala je tlocrt poput pješčanog sata: pravokutna osim dva okrugla izbočenja na sredini prostorije, betonskih zidova prostorija za reaktore. Soba je imala dva ulaza s okomitim kliznim vratima — jedan na prednjoj, drugi na stražnjoj strani prostorije. Visoki i glatki zidovi oko vrata bili su prošarani metalnim vodovima i cijevima, uglavnom srebrnkastim, s nekolicinom plavih i crvenih koje su izgledale kao proširene vene na velikom sivom čelu iznad vrata. »Zdravo, Andrew«, obratio mu se glas iz zvučnika koji je zacijelo bio namijenjen za uzbune i upozorenja o evakuaciji. David je znao taj glas: netko iz vremena prije Clocktowera. Ipak, nije ga mogao nigdje smjestiti. David je morao kupiti još vremena. Samo je tako mogao pomoći Kate. »To više nije moje ime.« Čuo je kako se reaktori s obje strane pale. Pitao se može li ga »glas« čuti od buke. »Djevojka je u našim rukama. I pronašli smo tvoje bombe. Nisi bio jako kreativan. Očekivao bih više od tebe.« David se osvrnuo oko sebe. Je li mu glas lagao? Zašto bi mu to rekao? Što je mogao poduzeti? Pucati po reaktorima? Kakva glupa ideja — zar kroz debele betonske zidove? Da opali po jednom od vodova i nada se da će mu se posrećiti? Malo vjerojatno. Strop? Beskoristan. Glas je želio nešto od njega: zašto bi ga inače ispitivao? Možda je glas lagao. Kate ga možda već čeka na vlaku. Možda je nisu ulovili. »Što želiš od mene?« povikao je David. »Tko te poslao?« zagrmio je glas. »Pusti djevojku da ode i reći ću ti.« Glas se nasmijao. »Naravno, dogovoreno.« »Odlično, dođi ovdje i predat ću ti službeno izvješće. Mogu ti ih i

nacrtati. Imam i njihovu e-mail adresu.« »Ako me natjeraš da dođem, morat ću iščupati te informacije iz tebe. Imam mnogo posla. Nemam vremena za serume.« Reaktori su zagrmjeli još glasnije. Je li bilo normalno da tako zvuče? Glas je nastavio: »Nemaš nikakvih opcija, Andrew. Obojica to znamo. Ali ti se i dalje boriš. To je tvoj problem — tvoja slabost. Ne možeš odoljeti izgubljenim slučajevima. Tvoja je fantazija da si spasitelj. Pakistanski seljani, djeca u Jakarti, ne možeš si pomoći. Ti suosjećaš, osjećaš se kao žrtva — takav je tvoj mentalitet. Misliš da ćeš, ako se osvetiš ljudima koji su ti učinili nažao, opet biti čitav. Ali nećeš. Gotovo je. Znaš da je to istina. Slušaj moj glas. Znaš tko sam. Ja uvijek ispunim svoja obećanja. Pružit ću djevojci brzu smrt, obećavam ti. To je najbolje što ovdje možeš postići. Rei mi tko ti je pomogao. To je tvoj zadnji potez.« Standardno ispitivanje: slomi svojeg ispitanika, pokaži da si u superiornom položaju i uvjeri ga da mu je jedina opcija odgovoriti na tvoja pitanja. Zapravo, trenutno je zvučao uvjerljivo. David je znao da bi ga mogli lako ubiti plinom, ubaciti granatu u prostoriju ili jednostavno poslati gomilu stražara. Nije imao opcija. Međutim, sad je barem znao tko je bio čovjek za mikrofonom: Dorian Sloane, zapovjednik vojnih snaga korporacije Immari u Afganistanu i Pakistanu. Trebao je pretpostaviti da će Sloane sad već biti na čelu Immari Securityja u cijeloj regiji. Bio je nemilosrdan, sposoban... i tašt. Može li David to iskoristiti? Najbolja opcija bila mu je da oteže kako bi dobio na vremenu, u slučaju da se nešto dogodi. Ili u slučaju da je Sloane lagao i Kate je zapravo uspjela pobjeći. »Moram ti reći, Sloane, mislim da si promašio profesiju. Tvoje psihoanalitičke vještine... nevjerojatan si. Zbilja si me natjerao da preispitam čitav život. Mogu li malo promisliti o dubljim pitanjima koja si potegnuo? Mislim...« »Prestani mi tratiti vrijeme, Andrew. Neće pomoći ni tebi ni njoj. Čuješ li kako se reaktori pale? To je zvuk struje koja napaja stroj koji upravo ubija Kate. Ostao si samo ti. Clocktower je pao prije nekoliko minuta. Dakle, reci mi...« »U tom slučaju, ti si taj koji trati vrijeme. Nemam ti ništa za reći.« David je stisnuo zube i bacio pištolj na pod. Skliznuo je po podu sve do vrata.

»Ako me želiš batinama natjerati da pričam, dođi ovamo i daj sve od sebe. Nenaoružan sam. Možda imaš nekih malih izgleda.« Stajao je u sredini pješčanog sata i osvrtao se od vrata do vrata, pitajući se koja će se prva otvoriti... i hoće li imati dovoljno vremena kad se to dogodi. Reaktor je zagrmio još glasnije, a David je osjetio toplinu kako se širi iz njega. Je li došlo do kvara? Njemu za leđima betonska su vrata zagrmjela i počela se podizati iz udubljenja u podu. Pištolj je ležao na tlu kraj suprotnih vrata. David je potrčao prema vratima koja su se otvarala. Još dvanaest metara. Još devet. Bila je to jedina opcija: proklizati kroz vrata i boriti se prsa o prsa, a zatim se pokušati probiti iz perimetra koji su postavili. Šest metara. Sloane se sagnuo da prođe kroz vrata i poskočio na noge, s pištoljem u desnoj ruci. Opalio je tri brza hica. Prvi od njih pogodio je Davida u rame i odmah ga oborio na betonski pod. Krv se počela širiti u lokvu ispod njega dok se kotrljao naprijed-nazad u pokušaju da se osovi na noge. Međutim, Sloane je već stigao kraj njega i šutao ga u noge kako bi ga spriječio da ustane. »Tko ti je rekao za ovo mjesto?« David ga je jedva čuo od buke reaktora. Rame mu je pulsiralo. Osjećaj nije bio kao da je ranjen, nego kao da mu je netko otkinuo komad tijela. Uopće nije osjećao svoju ruku. Sloane je uperio pištolj u Davidovu lijevu nogu. »Daj, Andrew, barem umri s malo dostojanstva. Rei mi što želim znati i privest ćemo ovo kraju.« David je pokušao razmisliti. Treba mi vremena. »Ne znam mu ime.« Sloane je približio pištolj Davidovim nogama. »Ali... imam IP adresu. Tako sam komunicirao s njim.« Sloane je odstupio i promislio. David je udahnuo još nekoliko puta. »U lijevom džepu mi je, sam ćeš morati uzeti.« Pokazao je na svoju ruku. Sloane se nagnuo prema njemu i povukao obarač. Metak je probio Davidovu nogu. David se divlje izvijao na podu, vrišteći od boli. Sloane je kružio oko

njega. »Prestani. Mi. Lagati.« Kad David ništa nije rekao, Sloane je podigao nogu i čizmom šutnuo Davida u čelo. Lubanja mu se odbila o betonski pod. Davidu se mutilo pred očima. Bio je siguran da će se ubrzo onesvijestiti. Negdje iznad njih zvuk reaktora se promijenio, ovaj put u neki novi ton. Sloane je podigao pogled. Sirena je počela zavijati a zatim je eksplozija zatresla prostoriju, zasuvši cijelu sobu krhotinama betona i metala. Neki su plinovi počeli sukljati iz cijevi i zidova, ubrzo prekrivši cijelu sobu. Druga su se vrata otvorila i ljudi su potrčali kroz sobu. David se okrenuo na trbuh i počeo puzati jednom rukom i jednom nogom, povlačeći za sobom obamrlu ruku i utrnulu nogu. Bol je bila skoro neizdrživa. Morao je zastati, progutati dah i duboko udahnuti. Otpuzao je još metar-dva. Pokušavao je ne udisati prašinu i prljavštinu s poda. Znao je da će vjerojatno zaprljati rane na ruci i nozi, ali to sad nije bilo bitno: morao je pobjeći. Ugledao je Sloanea kako rukom odmahuje dim i korača sobom. Još jedna eksplozija. Drugi reaktor? Dim je bio pregust da bi se išta vidjelo. Razgovor, u daljini. »Gospodine, trebamo evakuirati. Imamo problem. »U redu. Daj mi svoj pištolj.« Paljba, posvuda. Zidovi, pod. David se sledio. Podigao je glavu s poda kao da osluškuje, čeka neki znak. Nekoliko centimetara iznad poda vidio je kako tijela padaju posvuda. Sloaneovi vlastiti vojnici pogibali su od njegovih očajničkih pokušaja da još jednom ustrijeli Davida. »Gospodine, moramo..« »U redu!« David je čuo kako ljudi trče oko njega. Pokušao se uspraviti zdravom rukom, ali nije mogao. Bio je preslab. Bilo je tako hladno. Gledao je kako dahom otpuhuje bijelu prašinu s tla. Svaki dah otpuhnuo bi nekoliko bijelih zrnaca. Svuda oko njega, bijelu je boju prekrivala crvena. Podsjećalo ga je na nešto, na neku misao ili sjećanje; na što? Da, na brijanje. Kao kad se porezao za vrijeme brijanja, a bijela maramica upijala je krv iz posjekotine. Gledao je kako crvena krv puže prema njegovom licu preko bijele prašine dok su sirene zavijale.

PEDESET I DEVETO POGLAVLJE Kate je pomislila da je rulja zbijena u prostoriji počela padati s nogu, ali zatim je s užasom shvatila da se rastapaju, raspadaju, od stopala naviše. Svjetla su bljeskala u prostoriji i uočila je valove koji su ih zapljuskivali, poput nasilne plime na kojoj dolazi smrt, jedan po jedan potmuli huk. Ali huk se počeo mijenjati. A svjetlost — i bljeskanje — postajali su sve zagasitiji, ne više toliko zasljepljujući. Sad ga je jasno vidjela — stroj koji je visio sa stropa i zidova. Imao je oblik zvona, ili golemog šahovskog pijuna s prozorima u glavi. Zaškiljila je kako bi bolje razaznala. Iz zvona je nešto... kapalo. Željezne suze prekrivale su nesretnike ispod zvona rastaljenom koprenom smrti. Još je ljudi palo s nogu, ali bilo je i preživjelih, raštrkanih po sobi. Neki su izgledali začuđeno, kao da čekaju da lutrijom budu odabrani za pogubljenje; drugi su pokušavali pobjeći, neki u kutove prostorije, drugi kroz vrata po kojima su lupali. Kate je spustila pogled i promotrila svoje tijelo po prvi put otkad se probudila. Bila je prekrivena krvlju, ali to nije bila njezina krv. Osim pulsiranja u glavi, nije bila ozlijeđena. Morala je pomoći ovim ljudima. Kleknula je i pregledala muškarca kraj svojih nogu; to jest, ono što je preostalo od njega. Izgledao je kao da mu je krv uzavrela, iznutra mu uništila krvotok i prouzročila krvarenje koje mu je ogulilo kožu i izbilo van kroz oči i nokte. Zvono se mijenjalo — svjetlost je opet zabljesnula, jarkija nego ikad. Kate je zaklonila oči rukom i okrenula se od izvora svjetlosti. Ispred sebe ugledala je Naomi, koja se zacijelo probila preko leševa i prema vratima. Kate je otpuzala do nje. Huk je sada nalikovao na duboku žalopojku, poput beskrajne zvonjave gonga. Je li se željezo počelo rastezati? Kate je okrenula Naominu glavu i maknula joj kosu s lica. Mrtva. I lijepa. Krv joj nije stigla do glave. Sad su se neka tijela uskomešala oko Kate — preživjeli. Okupili su se oko vrata, udarali po njima i urlali. Pokušala je ustati, ali nije mogla: bili su svuda oko nje i naguravali se, mašući rukama po zraku. Eksplozija je zaglušila Kate i oborila rulju s nogu. Šačica ljudi pala je

ravno na Kate. Pokušala je doći do daha, ali bezuspješno. Zdrobit će je, ugušit će se! Udarala je, izvijala se i snažno trznula glavom unazad. Padala je kiša? Ne — padale su nekakve krhotine. A zatim, voda: bujica vode preplavila je prostoriju i napokon je bila slobodna, plutala u golemom plimnom valu koji je oplakivao zidove sobe u kojoj je trebala umrijeti. Kate je duboko udahnula. Svaki dah ju je bolio, ali osjećala je olakšanje. U tom je trenutku imala samo dvije misli: Živa sam. Sigurno me David spasio. ŠEZDESETO POGLAVLJE Dorian Sloane pokazao je doktoru Changu da navuče slušalice iz helikoptera. Negdje ispod njih još je jedna eksplozija protresla kompleks, pa se i helikopter zatresao, a zatim još malo udaljio od zgrade. Čim je Chang navukao slušalice na uši Dorian je počeo. »Što se dogodilo, dovraga?« »Neki problem sa Zvonom.« »Sabotaža?« »Ne, ne. Mislim da nije bilo sabotaže. Sve je bilo normalno: napon, zračenje... Jednostavno je... zakazalo.« »Nemoguće.« »Gledajte, još ne razumijemo u potpunosti kako ono funkcionira, a uz to je i, znate, staro, starije od sto tisuća godina, a mi ga bez prestanka koristimo već osamdesetak godina...« »Doktore, nemamo jamstveni list za njega. Doznajte što se

dogodilo..« Još se jedan glas pojavio na liniji. »Gospodine, imam poziv za vas iz postrojenja. Šef osiguranja, tvrdi da je hitno.« Dorian je svukao slušalice i zgrabio satelitski telefon. »Što je sad?« »Gospodine Sloane, imamo još jedan problem.« »Nemoj me zvati da mi kažeš da imamo problem. Vrlo je jasno da imamo probleme. Reci mi što je problem i prestani mi tratiti vrijeme.« »Naravno, žao mi je...« »Što je? Reci mi!« »Soba sa Zvonom. Eksplodirala je. Mislimo da je moguće da je zračenje pobjeglo van.« Dorianov je um užurbano radio. Ako su tijela — ili zračenje — pobjegla iz sobe sa Zvonom, možda se Protokol Toba još može spasiti. Samo je trebao prodati priču ljudima na terenu. »Gospodine?« nesigurno je rekao šef osiguranja. »Pokrenut ću karantenu u skladu s našim standardnim operativnim procedurama, ali samo sam mislio provjeriti...« »Ne. Bez karantene.« »Ali moje naredbe...« »Su se promijenile. Kao i situacija. Trebamo spasiti naše ljude. Želim da posvetite sve resurse ukrcavanju svih zaposlenika na vlakove. Odvedite ih što dalje od postrojenja. Ukrcajte i leševe na vlakove. Njihove obitelji zaslužuju priliku da ih pokopaju.« »Ali neće li doći do epidemije...« »Tvoj je posao da ukrcaš te ljude na vlakove. Ja ću se pobrinuti za sve ostalo. Postoje faktori s kojima nisi upoznat. Nazovi me nakon što zadnji vlak krene. Korporacija Immari je obitelj. Nećemo nikoga ostaviti na cjedilu. Razumiješ li me?« »Da, gospodine, nikoga nećemo zaboraviti...« Dorian je prekinuo razgovor i ponovno navukao slušalice. Okrenuo se Dimitriju Kozlovu, časniku Immari Securityja koji je sjedio njemu preko puta. »Je li Chase uspio otići s nuklearkama i djecom?« »Da, na putu su prema obali.« »Odlično.« Dorian je promislio na trenutak. Uspjeli su dobiti tijela iz Zvona —

to su bile dobre vijesti. Ali eksplozija u postrojenju privući će pozornost. Ako svijet dozna za sve što se ondje događalo... Pet tisuća godina njihovog rada, dobro čuvanih tajni, sve bi to bilo izgubljeno, kao i sami Immari. »Lansirajte bespilotne letjelice iz Afganistana. Čim zadnji vlak napusti postaju, raznesite postrojenje.« ŠEZDESET I PRVO POGLAVLJE David je osjetio kako ga muškarci dižu i nose kao krpenu lutku. Svuda oko sebe vidio je ratnu zonu: sirene su zavijale, bijela prašina plutala je zrakom poput snijega, iz otvorenih plamenova sukljao je crni dim, a glasovi su vikali nešto na kineskom. Gledao je sve to kroz poluotvorene oči, kao da sanja. Iz zvučnika ponavljala se snimka: »Ugrožena jezgra reaktora. Evakuirajte. Evacuer. Evakuiren...« Glas je polako nestajao u daljini i David je osjetio sunčevu svjetlost na licu. Muškarci su ga grubo nosili preko neravnog tla. »Stanite! Dajte da ga pregledam.« Neki mu se muškarac unio u lice. Netko u bijeloj kuti. Plavokos, oko četrdeset godina. Britanac. Primio je Davida za lice i na silu mu otvorio očne kapke, pregledao ga i proučio mu rane. »Ne, neće preživjeti.« Pokazao je na tlo i oštro si rukom prešao preko grkljana. »Ostavite ga. Nađite nekog drugog.« Pokazao je na gradu. Kineski radnici ispustili su ga na tlo kao vreću trulih krumpira i potrčali nazad prema zgradi. David je s tla promatrao kako isti muškarac trči do druge skupine

koja je izvlačila tijela iz ruševina. »Da, ona će preživjeti.« Pokazao je prema vlaku, i muškarci su odnijeli ženu nekih pet metara dalje i ubacili je u vagon, gdje su je preuzeli drugi radnici. Čovjek u bijeloj kuti okrenuo se drugoj skupini radnika. »Zalihe? Na vlak. Brzo.« Vlak. Pet metara do slobode. Ali David se nije mogao kretati. ŠEZDESET I DRUGO POGLAVLJE Kate je stigla kad je vlak već kretao. Potrčala je za njim, a noge su joj izgarale od napora, sve dok joj se nije zavrtjelo u glavi, a vlak je i dalje bio udaljen pola nogometnog igrališta. Stajala je tamo, pognuta, s rukama na koljenima, teško dišući dok ritmička buka vlaka nije nestala u golemoj zelenoj šumi. Ona su djeca bila na tom vlaku. Znala je to, nekako, nekim dijelom sebe koji nije mogla prepoznati. Bili su joj izvan dosega. Ta naprava, ovo mjesto... u tom se trenu osjetila potpuno poraženo. Osvrnula se oko sebe. Nije više bilo drugih vlakova. Vožnja je trajala bar jedan sat kroz neprekidnu gustu šumu. Pješice nije mogla nikamo otići, a imala je još jedan problem: postajalo je sve hladnije. Trebalo joj je sklonište, ali koliko će se dugo moći skrivati ovdje prije negoli je neki stražar pronađe? Još joj je jedna misao prošla glavom: David. Traži li je on? Njegovi su eksplozivi pošteno oštetili zgrade. Vjerojatno je upravo sad bio na onom vlaku i pretpostavljao da se i ona izvukla. Je li prolazio kroz sve vagone, u nadi da će pronaći nju s djecom? Što će učiniti kad je ne uspije pronaći? Znala je što će korporacija Immari učiniti ako je