Dorian se sagnuo prema djeci i obratio im se na engleskom. »Zdravo. Rekao sam vam da je Kate ovdje. Je li vam bila zabavna prva igra?« Dječaci su ga samo pogledali. Bili su glupi kao noć, pomislio je Dorian. »Sad ćemo zaigrati novu igru. Sviđa li vam se to?« Dorian je čekao, ali dječaci nisu ništa rekli. »U redu... shvatit ću to kao da. Iduća igra je utrka. Trčite li brzo?« Dječaci su kimnuli glavama. STO TRIDESET I PRVO POGLAVLJE David je promatrao dva nacistička vojnika kako ulaze sve dublje u grobnicu i s nevjericom bulje u cijevi. Bili su odjeveni u debele džempere i nisu nosili kacige: bili su to pripadnici nacističke mornarice, Kriegsmarine. Vjerojatno su vrlo vješti u borbi prsa o prsa, u tijesnim prostorima. David i Patrick morat će ih zaskočiti ako ih žele svladati. David je podigao ruku kako bi signalizirao Patricku, ali ovaj mu je već signalima davao uputu: čekaj dok prođu. David se pokušao još više sagnuti, ali noga mu se žarila od boli. Bilo je čudo da je uopće mogao čučati. Ona sluz zaista mu je pomogla. Sluz — hoće li je nanjušiti? Patrick je čučnuo kraj njega, između dvije druge cijevi u grozdu banana najbližem zalutalim vojnicima. Dvije sekunde. Jedan od njih zastao je. Je li ga nanjušio? Negdje iznad Davidova i Patrickova skrovišta, oblak bijele izmaglice sukljao je iz cijevi i privukao pozornost vojnika. Skinuli su strojnice s ramena i krenuli ciljati, ali David i Patrick već su bili na njima. Silina Davidova skoka oborila je njegovu metu na pod, a David ga je
snažno udario u čelo. Vojnikova glava tresnula je u metalni pod uz glasan prasak. Lokva krvi brzo se proširila oko nje. Metar dalje, Patrick se mučio s drugim vojnikom. Mladi vojnik popeo se na njega i pokušavao mu je zariti nož u prsa. David je skočio na nacističkog vojnika i povukao ga s Patricka. Izbio mu je nož iz ruke i pribio ga za pod. Patrick mu je hitro prišao i prislonio nož na vojnikovo grlo. Nacist se prestao opirati i u tišini predao, ali David ga je i dalje držao pritisnutog na pod. David nije govorio njemački, ali prije negoli je išta zaustio, Patrick je počeo ispitivati zarobljenika na njemačkom. »Wieviele Manner?« »Vier.« Patrick je premjestio nož s grla na vojnikov lijevi kažiprst. »Zwolf!« povikao je vojnik. »Herr Kane?« Vojnik je kimnuo glavom. Sad se već obilno znojio. »Toten Sie mich schnell«, rekao je. Patrick ga je nastavio ispitivati dok ga je David držao pribijenog na pod. »Schnell«, molio ih je. Patrick mu je potegnuo nožem preko grkljana, i ubrzo je potekao slap krvi i smrti. Patrick je odložio nož pokraj mrtvaca i srušio se na tlo. Iz rane na njegovim prsima također je tekla krv. David je dopuzao preko mrtvog vojnika i prikupio ostatak crne sluzi sa svojih, uglavnom zaliječenih rana na ramenu i nozi. Namazao je Patrickovu ranu tom smjesom, a stariji je muškarac napravio grimasu. »Ne brinite se, bit ćete zdravi ko dren za nekoliko sati.« David se nacerio. »Možda i prije.« Patrick je sjeo. »Ako imamo toliko vremena.« Rukom je pokazao na vrata iz kojih su došli vojnici. »Više nema sumnje, na Antarktici smo.« Nekoliko je puta oštro udahnuo. »Koliko ih je?« Patrick je pogledao mrtve vojnike. »Dvanaest. Sada deset. Kane je s njima. Ako uspiju ući u ovu komoru, bit će to genocid, a, nakon toga, možda i... vrlo loše vijesti za
čovječanstvo.« David je počeo pretraživati trupla u potrazi za oružjima ili bilo čime što bi moglo biti korisno. »Jesu li rekli išta drugo?« Patrick ga je pogledao, zbunjen. »Jesu li vidjeli koga drugoga?« David je rekao s nadom u glasu. Patrick je shvatio što David želi doznati. »Ne. Nisu vidjeli nikoga. Proveli su ovdje skoro tri mjeseca, što ima smisla ako su stigli oko 1938. Godina po danu, jedan mjesec svaka dva sata. Rekao je da su tek pronašli ovu komoru i da se jedan vojnik vratio da dojavi ostalima.« David je dodao Patricku jednu od strojnica i pružio mu ruku da se vrati na noge. »Znači, moramo požuriti.« Patrick je zgrabio Davidovu ruku i s mukom se osovio na noge. Bacio je pogled na mrtvog vojnika koji ga je nadvladao. »Gledaj, Vale, nisam vojnik već dvadeset i pet godina...« »Sve će biti u redu«, rekao je David. STO TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE Dorian je držao ruke dječacima na ramenima dok je stupao za svojim ocem. Takav je bio život: sve se može promijeniti za čas. On i njegov otac, ponovno zajedno, spremaju se dovršiti svoje najveće djelo — spasiti čovječanstvo. Sve njegove žrtve, sve njegove odluke... ipak je imao pravo.
Ispred sebe začuo je hice. David je pokosio dva stražara na ulazu u grobnice prije negoli su stigli opaliti. S lijeve je strane iza ugla izašao još jedan stražar i zasuo ga paljbom, pogodivši metalni zid iza Davida, ali Patrick je smjestio tri brza metka vojniku u prsa, smjesta ga oborivši na pod. David je nanišanio drugu stranu hodnika. Zrak je bio čist. Okrenuo se i potrčao kako bi sustigao Patricka, koji se približavao uglu iza kojeg se pojavio treći vojnik. »Ja ću voditi«, rekao je David. Provirio je iza ugla — i metak mu je prozujao kraj glave. »Pokrivat ću te«, rekao je Patrick, a zatim je uperio pištolj iza ugla i opalio nekoliko hitaca. David je zakoračio u hodnik i pojurio prema vojniku koji se naslanjao na zid. David ga je dvaput precizno pogodio u prsa. Četiri manje. Preostaje ih pet i Kane. Izgledi su i dalje slabi. A izgubili su i element iznenađenja. Samo strpljivo. Patrick je stao pokraj njega i zajedno su gledali dvostruka vrata kroz koja je vojnik zacijelo došao. Zauzeli su položaje s obje strane vrata, a Patrick je zatim tipkao po staklenom panelu dok se vrata nisu razdvojila i otkrila sobu s dvanaest staklenih cijevi ispunjenih... Ljudima-majmunima? David se morao usredotočiti. Patrick je izgledao znatno manje uznemireno. Zakoračio je u prostoriju i nišanom prešao cijelu prostoriju. David ga je slijedio. Soba je bila prazna. A zatim je, iza leđa, David osjetio kako im se netko približava. Trznuo se i pripremio strojnicu na paljbu... Kate. Skrivala se iza kontrolne konzole. Spustio je prst s obarača i bacio oružje na pod. Krenuo je prema njoj, spreman da je zagrli. Baš kad je došao do nje, Katein pogled susreo se s Patrickovim. Okrenula se od Davida. »Tata?« Stariji je muškarac stajao kao ukopan, s izrazom lica negdje između kajanja i nevjerice. »Katherine...« Suza je kapnula niz Katein obraz dok mu je prilazila i zagrlila ga. Uzdahnuo je kad ju je primio u naručje. Odgurnula ga je od sebe.
»Živ si.« Namrštila se. »I ozlijeđen si... što je taj, uh, smrad?« »U redu sam, Katherine. Ja... o, Bože, tako si joj slična.« Suze su mu navirale na oči. »Bio sam tako zabrinut, ali znam da... To je... Meni je prošlo samo nekoliko tjedana...« Kate je kimnula glavom. Činilo se da je sve već shvatila sama. David joj se divio dok je stajao sa strane, u blagoj nelagodi. Ispružila je ruku i on joj je prišao i zagrlio je, pritisnuvši svoje lice na njezin obraz. Bila je živa. U tom mu je trenu samo to bilo bitno. Ostavila ga je na Gibraltaru, ali bila je živa. Praznina koju je osjećao u sebi opet je bila ispunjena. Pustila ih je i upitala: »Kako ste došli...« »Gibraltar«, rekao je njezin otac. »Vrata u komori koju sam pronašao — bila su portal na Antarktiku, u ovu veću strukturu. Još vojnika je ovdje. Moramo...« »Da«, rekla je Kate. »Uzeli su moju djecu. Dorian ih je natjerao da nose ruksake s nuklearnim bombama.« David se osvrnuo, promislio, a zatim progovorio: »Vidjeli smo komoru s cijevima, proteže se kilometrima. Kladim se da su se tamo zaputili.« U glavi mu se počeo stvarati plan. Neće je više nikad dovesti u opasnost. »Ti pričekaj...« Kate je odmahnula glavom. »Ne.« Prišla je mrtvacu i uzela njegovu strojnicu. Pogledala je prema Davidu. »Idem s vama. A ovaj put imat ću i oružje. Ovo nije zamolba.« David je izdahnuo. Patrick je pogledao prvo Kate, pa Davida. »Pretpostavljam da ovo nije prvi put da vodite ovu raspravu?« »Da, ovaj, ovo je bio čudan tjedan.« David se obratio Kate. »Ne možeš ići tamo...« »Ne mogu ostati ovdje. Dobro to znaš.« David se opirao; pokušao je naći protuargument. Patrick je promatrao njihov razgovor, naizgled svjestan toga da u zraku visi nešto neizrečeno. »Ako ih ne zaustavimo, nigdje neću biti na sigurnom, pa tako ni u ovoj sobi. Trebaš moju pomoć. Moramo naći tu djecu i pobjeći iz ove strukture. Vi ih ne poznajete.«
Imala je pravo. David je toga bio svjestan. Ali činilo mu se nepodnošljivim da je pošalje tamo, da toliko riskira. »Moraš mi dopustiti da dođem s vama, Davide. Znam čega se bojiš.« Kate ga je odmjeravala, tražila reakciju. »Moramo ovo učiniti. Prošlost je iza nas.« David je polako kimnuo glavom. I dalje je osjećao strah, ali sad je bilo malo drukčije. Sad kad je znao da ona prihvaća rizik, da vjeruje u njega i da će ga slijediti, kao partnerica — to je mijenjalo stvari. David je prišao Kate i dao joj pištolj. »Luger je pouzdaniji. Nabijen je i spreman. Samo nanišani i pucaj. U šaržer stane osam metaka, više nego dovoljno. Idi za nama.« STO TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE Dorian je rukom pokazao petorici vojnika da stanu. Provirio je iza ugla. Dvojica mrtvih vojnika, svaki na svojoj strani vrata. Jesu li ušli ili izašli? Izašli, nadao se. Opet je provirio. Još jedno truplo, u kutu dvorane — trčao je prema njima. Zacijelo su izašli. »Čisto je«, zazvao je vojnike koji su se u pratnji njegovog oca raširili prostorijom i pregledali poginule stražare. Dorian se sagnuo prema dječacima. »Ma...«, poveo ih je sa sobom, što dalje od mrtvaca. »Ne brinite se za njih, oni se samo prave da su mrtvi. To je jedna druga igra. A sad, vrijeme je za utrku! Prvi koji dođe do kraja sobe dobit će veliku nagradu!« Njegov je otac tipkao po staklenom panelu pokraj golemih dvostrukih vrata. Tiho su se otvorila, a Dorian je gurnuo dječake kroz njih kad su prvi hici odjeknuli. Dvojica od njihove petorice vojnika pala su istog trena. Dorian se bacio da zaštiti oca, ali zakasnio je.
Metak je pogodio Konrada u ruku i oborio ga na tlo. Dorian je odvukao svojeg oca u zaklon iza vrata dok su se tri preostala vojnika povukla na drugu stranu vrata. Dorian je pokidao rukav očeve košulje i brzo pregledao ranu. Stariji muškarac odgurnuo je njegove ruke. »To je samo površinska rana, Dieteru. Ne budi tako emotivan. Ostani usredotočen.« Povukao je pištolj i provirio kroz vrata. Hici su okrznuli metal nad njegovom glavom. Dorian ga je pritisnuo uza zid. »Tata, vrati se putem kojim sam ja došao. Jedan od nas mora izaći. Držat ću ti odstupnicu.« »Ne smijemo pobjeći...« Dorian je povukao oca na noge. »Dokrajčit ću ih i onda doći za tobom.« Gurnuo ga je u veliku prostoriju i počeo ispaljivati brze rafale sve dok strojnica nije ostala bez metaka. Njegov je otac uspio pobjeći iz hodnika. Dorian ga je spasio. Naslonjen na zid, napokon se opustio. Smiješak mu se pojavio na licu. STO TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE David je opet pogledao Patricka. »Moramo krenuti okolo. Ne možemo proći kraj njih — ne bez brojčane prednosti ili eksploziva.« »Ovaj hodnik spaja se s mjestom gdje smo ušli u grobnice. Oni dječaci su trčali. Možda ih možemo sustići«, rekao je Patrick. David se osvrnuo, kao da traži drugi put.
»Slažem se. Vas dvoje krenite. Ja ću ovdje zadržati Sloanea i njegove ljude.« Kate je stala između njih dvojice. »Davide, ne.« »To je plan, Kate.« Davidov je glas bio ravan, hladan, odlučan. Dugo ga je gledala u oči, a zatim je odvratila pogled. »A što s bombama?« David je kimnuo prema Patricku. »Tvoj tata ima plan za to.« Razumijevanje se polako počelo nazirati na Patrickovu licu. Kate se okrenula prema njemu. »Imaš?« »Da, imam. Krenimo.« Kate je slijedeći svoga oca prošla kroz još jedan ulaz u grobnice u istom trenutku kad su ispred njih protrčala djeca. »Adi! Surya!« zaurlala je Kate. Dječaci su prestali trčati, gotovo su se spotaknuli. Dotrčala je do njih i pogledala brojke na ruksaku. 00:32:01. 00:32:00. 00:31:59. »Kako ćeš ih deaktivirati?« »Vjeruj mi, Katherine«, rekao je njezin otac i povukao je za ruku. Iz smjera odakle su došli Kate je začula zvuk automatske paljbe. David. Borio se protiv preostalih neprijatelja — sam. Željela se vratiti, ali njezina djeca, i te bombe... Otac ju je opet povlačio za ruku, i zatekla se kako mehanički stavlja jedno stopalo ispred drugog, u brzom maršu u suprotnom smjeru od paljbe.
STO TRIDESET I PETO POGLAVLJE David je čuo kako Kate zaziva djecu. Riskirao je i provirio iza ugla. Jesu li je i nacisti čuli? Vojnici na vratima ulazili su u golemu prostoriju. Nije im mogao dopustiti da dođu do Kate. Zakoračio je prema vratima i počeo pucati — šaržer je bio prazan! Ispustio je pištolj i zgrabio zadnju strojnicu ubijenih nacista, opalio prema dvojici vojnika u trku i pokosio ih na mjestu. Ostali su samo Dorian i još jedan. Zadnji je vojnik provirio iza ugla i David mu je smjestio rafal posred čela. Bila je to zamka. Trkači su bili mamac: nadali su se da će David u panici potrčati za njima u grobnice i time postati laka meta za snajperista. Ostao je samo jedan — Dorian. David nije čuo nikakve korake. Negdje duboko u grobnicama zalupila su se vrata. Kate, Patrick i djeca su pobjegli. Trebao bi se povući i slijediti ih. Ali zastao je, tik pred vratima. Morao bi potrčati da ih sustigne. Međutim, samo je nepomično stajao. Napadi 11. rujna bili su davna prošlost. Sad je imao Kate. Morao je zaustaviti Immare. Spriječiti epidemiju. Gdje bi mogao naći Sloanea? Negdje duboko u grobnicama, skrivao se, čekao, promatrao ulaz. David bi ga mogao pričekati. Ili... odmahnuo je glavom, kao da pokušava otjerati misao. Napravio je nekoliko koraka unazad, sa strojnicom i dalje spremnom u rukama, i kad se nitko nije pojavio, okrenuo se od vrata i punom brzinom krenuo niz hodnik. Prvi meci pogodili su ga u leđa i izašli na prsa, bacivši ga u zid, a zatim i na pod. Dok je nepomičan ležao na trbuhu, novi su ga hici pogodili, ranivši mu noge. Koraci. Nečija ruka ga dodiruje i okreće. David je dvaput povukao obarač pištolja. Meci su izbrisali podrugljiv smiješak s Dorianova lica i zid iza njega obojili u crveno i sivo komadićima mozga i kosti. Gorko-slatki osmijeh pojavio se na Davidovim usnama dok je izdisao svoj posljednji dah.
STO TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE Konrad je pričvrstio kacigu na odijelo i čekao da se portal otvori. Metalna vrata otvorila su se uz glasan prasak i otkrila golemu ledenu katedralu vrlo sličnu onoj kojom je kročio prije skoro tri mjeseca — to jest, prije sedamdeset i pet godina. Ako je to zaista bila ista prostorija, iznad njega bi trebalo visjeti Zvono, negdje iznad ulaza. Zvono na drugoj strani strukture bilo je ugašeno kad je Konrad ušao u nju — nije ni zatitralo kad su on i njegovi ljudi prošli ispod njega. Ali oni su to Zvono uključili iznutra; to je sada znao. Kontrolni sustavi unutar strukture bili su složeni, a on i njegovi ljudi pokušali su pristupiti sustavu za koji su vjerovali da kontrolira hibernaciju. Ispostavilo se da je sustav kontrolirao meteorološki satelit. Kane je srušio satelit negdje na području Amerike; vjerovao je da je moguće da je sletio u Novom Meksiku. Što god da je učinio, sustav je odgovorio nekakvom rutinom protiv uljeza. Zaključala im je pristup sustavima i aktivirala Zvono, ubivši njime vojnike u podmornici. Nijedan od sustava više nije proradio od toga dana. Sve do danas. Pitao se jesu li već iznijeli Zvono ili je reaktivacija kontrolnih sustava značila da je ono ugašeno. Postojala je i druga mogućnost: možda Zvono napada samo ljude koji pokušavaju ući, a ne izaći. Ako je i dalje uključeno, morat će se brzo maknuti od njega. Kane je nesigurnim korakom zakoračio iz dekontaminacijske komore. Oči su mu se prilagodile i ugledao je niz blagih svjetala, poput malih zvjezdica koje svjetlucaju unutar snježne nakupine, tik ispod smrskanog metalnog kaveza. Spazio je još nešto: metalnu košaru koja visi na debelom konopu. Da, to je bilo to — njegov put odavde, čak i ako se Zvono aktivira. Kane je opet zakoračio i odmaknuo se od vrata. Daleko iznad njega glasan je huk odzvonio prostorom i odjekivao unutar njegovog odijela, možda čak i u njegovim kostima. Zvono je bilo tamo. Uz zvuk grmljavine, ono se budilo.
STO TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE Kate je povlačila ruksak na Adijevim leđima. Napokon ga je uspjela svući. 00:01:53. Okrenula se Suryi. Crna sluz izjedala je i remenje na njegovom ruksaku. Ubrzo će ih moći svući. Katein otac povukao je dječaka, pokidao remenje i gurnuo Suryu prema njoj. Pokazao joj je druga od šest vrata. »Kreni, Katherine. Ja ću se pobrinuti za ovo.« »Ne. Reci mi. Kako?« Proučavala mu je lice, pitajući se kako je namjeravao deaktivirati bombe. Uzdahnuo je i pokazao joj vrata. »Kad su Atlantiđani bježali iz strukture na Gibraltaru, otvorili su portal kao jednosmjerni izlaz za bijeg u ovu strukturu na Antarktici. Ali ova je struktura ugašena, zato se nisam mogao vratiti. Ako ne griješim, činjenica da su se sustavi ovdje aktivirali omogućit će Atlantiđanima da prođu kroz portal. Ti imaš čistu Atlantiđansku DNK. Njihova cijev bila je tvoj inkubator. Tebe će propustiti. Ovo je bitno — kad dođeš na drugu stranu, bit ćeš na Gibraltaru, u kontrolnoj sobi. Ne diraj ništa. Ostavi portal otvorenim kako bih te ja mogao slijediti. Moram ga zatvoriti... zauvijek. Ova bomba ne može eksplodirati ovdje na Antarktici.« Kate je piljila u njega i pokušala pojmiti što govori. »Kad stigneš na drugu stranu, moraš doći do površine i što je dalje moguće. Imat ćeš oko tristo šezdeset minuta — šest sati. Za jednu minutu ovdje, vani prođe tristo i šezdeset minuta. Razumiješ?« Glas njezinog oca bio je strog. Suza je kapnula s Kateina obraza. Napokon je razumjela. Zagrlila ga je na duge tri sekunde, ali kad se pokušala odmaknuti, shvatila je da je otac i dalje čvrsto grli. Obgrlila ga je svojim rukama. »Učinio sam tolio pogrešaka, Katherine. Pokušavao sam zaštititi tebe i tvoju majku...« Glas mu je pukao. Kate se naslonila i pogledala ga u oči. »Pročitala sam dnevnik , tata. Znam zašto si učinio sve to. Razumijem. I volim te.« »I ja tebe. Jako.«
STO TRIDESET I OSMO POGLAVLJE Konrad je osjetio kapljicu znoja na čelu dok je ritmičko udaranje Zvona nad njime postajalo sve glasnije. Na zaslonu kacige pojavila se snimka, kao da je minijaturna slika neke osobe sjedila unutar stakla. Sijedi čovjek sjedio je u uredu, za velikim drvenim stolom sa zastavom Immara iza njega. Na zidu je bila karta svijeta, ali bila je drukčija, kriva. A njegovo lice... Konrad ga je znao! »Mallory!« zavapio je Konrad. »Pomozi mi.« »Naravno, Konrade. U košari je injekcija. Ubrizgaj si je.« Konrad je počeo skakati naprijed, u očajničkom pokušaju da stigne do košare. Pao je dvaput, a zatim još jednom. Zaključio je da neće moći trčati u odijelu, pa se nespretno gegao najbrže što je mogao dok je Zvono svakom sekundom brujalo sve glasnije. »Što je u injekciji?« »Nešto na čemu radimo. Požuri se, Konrade.« Konrad je došao do košare i pokupio veliku injekciju. »Povuci me gore, Mallory. Pusti sad taj znanstveni eksperiment.« »Ne možemo riskirati. Ubrizgaj si injekciju, Konrade. To ti je jedina nada.« Konrad je otvorio metalnu kutiju i na trenutak promotrio injekciju dok je Zvono postajalo sve glasnije. Neka druga tekućina počela mu se slijevati niz lice. Spazio je crveni odraz na staklu kacige. Koliko je još vremena imao? Konrad je zgrabio injekciju, skinuo plastičnu zaštitu s igle, i zabio si je u ruku kroz rukav odijela. Kutija je zacijelo bila nekakav grijač, ali tekućina je svejedno bila ledena u njegovim žilama. »Učinio sam što si tražio, sad me izvuci.« »Bojim se da to ne mogu učiniti, Konrade.« Konrad je osjetio da su mu ruke vlažne, ali to nije bilo od dima. Zvono je grmjelo sve glasnije. Osjetio se čudno, slabo. »Što si mi učinio?« Mallory se naslonio u stolcu, sa zadovoljnim izrazom lica. »Sjećaš li se kako si me proveo kroz logor u kojem si testirao Zvono? Bile su to rane tridesete, ne sjećam se točno kad, ali sjećam se tvojega govora — svega što si rekao radnicima kako bi ih uvjerio da
počine sva ta grozna nedjela. Pitao sam se kako ti je to pošlo za rukom. Rekao si: »Ovo je strašna rabota, ali ti ljudi žrtvuju svoje živote kako bismo bolje razumjeli Zvono, kako bismo mogli spasiti i pročistiti ljudsku vrstu. Njihova je žrtva nužna. Njihovu ćemo žrtvu zapamtiti. Neki moraju umrijeti kako bi mnogi preživjeli.« Mallory je odmahnuo glavom. »Tada sam bio tako impresioniran, tako očaran tobom. To je bilo prije negoli si me zarobio u cijevi na četrdeset godina, prije negoli si mi oteo život. Bio sam ti odan. Bio sam ti desna ruka toliko godina, a pogledaj kako si mi uzvratio. Neću ti dati drugu priliku.« »Ne možeš me ubiti. Immari, to sam ja! Nikad ti to neće dopustiti.« Konrad je pao na koljena. Osjećao je kucanje Zvona u svome srcu, osjećao je kako ga iznutra kida na komadiće. »Ti nisi Immari, Konrade. Ti si znanstveni eksperiment. Ti si žrtva.« Mallory je posložio neke spise, a onda se obratio nekome koga kamera nije snimala. Nekoliko je trenutaka šutio i slušao odgovor. »Dobre vijesti, Konrade. Odijelo nam šalje mjerenja. Dobit ćemo sve što nam je potrebno. Imamo fetus s trajnom aktivacijom Gena s Atlantide — zapravo, to je dijete Dietera i Patrickove kćeri. Ironično, nije li? U svakom slučaju, imali smo malen problem, trebao nam je genom osobe s identičnim genima prije aktivacije Gena s Atlantide. U idealnom slučaju roditelja. Trebali smo pratiti i testirati taj genom dok ga je Zvono napadalo kako bismo shvatili koji su geni i epigenetski faktori umiješani. Kao što se sjećaš, rastavljanje Zvona naporan je posao, a onda imamo još i problem s napajanjem.« Mallory je nonšalantno odmahnuo rukom. »Zato smo zaključili da je najlakše jednostavno držati ovo Zvono aktivnim, pripremiti injekciju s terapijom koja prati genetske promjene, i čekati da ti izađeš. Nikad mi nisu išli govori, bar ne kao tebi, ali oduvijek sam znao predvidjeti što će drugi ljudi učiniti. A ti si vrlo predvidljiv, Konrade.« Konrad je počeo pljuvati krv, posrnuvši na led. »Čini se da je ovo zbogom, stari druže. Kao što sam rekao, zapamtit ćemo tvoju žrtvu.« Dok je Mallory dovršavao govor, neki mu je muškarac utrčao u ured. Mallory ga je saslušao i zbunjeno ga pogledao. »Na Gibraltaru? Kad?«
STO TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE Kate je držala dah dok su vrata portala klizila u stranu. Izgledalo je baš kako joj je njezin otac opisao: kontrolna soba s mnoštvom staklenih konzola. Ali tamo je bio još netko: stražar, naslonjen na stolac, zadubljen u časopis. Kad je ugledao Kate i dječake, nekoliko ih je trenutaka gledao otvorenih usta, a zatim je skočio sa stolca na noge. Časopis s nagom djevojkom na naslovnici odletio je na pod, a stražar je posegnuo za automatskom puškom koja je bila naslonjena na zid. Uperio ju je u Kate. »Ne mičite se, doktorice Warner.« Lice mu je bilo tvrdo. Prislonio je rame bliže ustima i rekao: »Ovdje Mills, sedma prostorija. Imam ih, Warnericu i dječake. Tražim pomoć.« Unutar deset sekunda još su se dva stražara stvorila u prostoriji. Pretražili su ih sve troje. Vođa vojnika nasmiješio se nakon što je oduzeo Katein pištolj. »Dođite s nama«, rekao je. STO I ČETRDESETO POGLAVLJE Mallory Craig nemirno je koračao svojim uredom, iščekujući vijesti. Podigao je pogled kad je ušao Immarov agent. »Imamo biometrijske podatke iz Kaneova odijela. Doktor Chang ih analizira, ali tvrdi da mu treba truplo.«
»Dobro, donesite mu truplo. Kako stojimo s Gibraltarom?« »Warner i djeca su u našim rukama.« »Koji Warner?« otresao se Mallory. »Kći.« Što mu je promaknulo? »Želite li da...« »Je li itko drugi izašao?« »Ne.« Craig je sjeo za stol i počeo užurbano pisati pismo. Kad je dovršio, ustao je, zagurao pismo u omotnicu, i na nju napisao adresu. »Želim da ovo dostaviš.« »A što s doktoricom Warner?« Mallory je pogledao kroz prozor i promislio. Jesu li Vale i njezin otac poginuli u grobnicama? »Zadržite je tamo. Moramo je ispitati. I stavite trostruku stražu u tu sobu. Recite im da stižem.« STO ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE Kate je držala dječake kraj sebe dok su pratili stražare duž niz hodnika. Iza njihovih leđa zazvao ih je poznat glas. »Stanite.« Kate i stražari okrenuli su se prema muškarcu kojeg su pratila još dva stražara. Bili su odjeveni u odore sa zastavom koju Kate nikad prije nije vidjela. Ispod nje bila su ispisana dva velika slova u kvadratu [II]. »Ja ću preuzeti od sada nadalje«, rekao je Martin Grey. »Neće ići, gospodine. Slijedimo naredbe predsjednika Craiga.«
Vođa njezinih otmičara zakoračio je naprijed i suočio se s Martinom i njegovim ljudima. Kate je gotovo ostala bez daha kad je vidjela kako Martin izgleda. Kosa mu je bila divlja i raščupana, nije se obrijao... mjesecima? Vjerojatno se jednako dugo nije ni otuširao. Duga kosa i brada, zajedno s izmorenim, sluđenim pogledom, bila je u snažnoj suprotnosti s njegovim jasnim i blagim glasom. »Razumijem. Imate svoj naredbe, satniče. Prije negoli ih odvedete, međutim, volio bih pregledati tu djecu. U ime znanosti, molim vas: nužno su nam potrebni.« Prije negoli je vojnik stigao odgovoriti, Martin je zakoračio prema djeci i kleknuo kraj njih. Zagrlio ih je rukama i privio uz sebe, pokrivši im oči dok su bljeskovi i zvuci paljbe ispunili uski hodnik. Tri vojnika koja su čuvala Kate srušila su se na pod. Martin je podigao djecu u ruke i brzim korakom napustio hodnik. Kate ga je pratila u stopu. »Martine, moramo brzo pobjeći odavde.« Martinovi stražari čuvali su im leđa dok su hitali kroz mračne hodnike. »Blago rečeno, Kate, da.« Zatim je Martin zastao. »Čekaj, o čemu ti govoriš?« »Nuklearna bomba će detonirati u onoj sobi za manje od dva sata«, rekla je Kate. Martin je pogledao svoje vojnike. »U podmornicu.« Vojnici su ih poveli duž nekoliko hodnika koji su vodili do okruge sobe izrađene od metala koji se razlikovao od Atlantiđanske strukture. Ovaj dio strukture bio je nov. I ljudske izrade. U sredini prostorije čelične ljestve vodile su u veliki okrugli tunel. Podsjećala je Kate na kanalizacijski otvor. »Što se događa, Martine? Što ti se dogodilo?« »Čekao sam ovdje i skrivao se gotovo dva mjeseca, nadajući se da ćete se ti i tvoj otac vratiti. Razgovarat ćemo u podmornici. Upadaj. Craig je vjerojatno već na putu ovamo.«
STO ČETRDESET I DRUGO POGLAVLJE Patrick je zakoračio kroz portal u kontrolnu sobu. U prostoriji se nalazilo bar desetak stražara, a u kutu sobe, iza njih, poznato lice. Po prvi put u životu Patricku je bilo drago da vidi čovjeka koji ga je poveo na razgledavanje ovih tunela prije gotovo stotinu godina. Čovjeka koji mu je promijenio sudbinu. Čovjeka koji je 1978. godine, kad su ga probudili, mogao pustiti da Immari umru, a umjesto toga je odlučio obnoviti tu čudovišnu organizaciju. Craigove riječi od prije toliko godina odzvanjale su u Patrickovoj glavi. Poziv. Mamac. Klopka. »Patrick. Dogodila se nesreća...« Craig je kimnuo muškarcu u bijeloj kuti koji je držao injekciju. »Uzmi uzorak.« Patrick je podigao pištolj i uperio ga u muškarca u kuti, koji je zastao na mjestu. Blagi smiješak proširio se Patrickovim licem. »Mallory. Čini se da je ipak istina. Krotki će baštiniti Zemlju.« Craigov se izraz lica promijenio. »Nisam ni približno krotak kao što misliš...« »Možeš li izdržati nuklearnu eksploziju? A dvije?« STO ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE Jedan po jedan, Kate, Martin, djeca i Martinovi ljudi popeli su se ljestvama u podmornicu. Trideset minuta poslije, podmornica je isplivala na površinu Gibraltarskog zaljeva. Bilo je to maleno plovilo, bez odvojenih kabina. Kad su isplivali na površinu, Martin je rekao
mornarima: »Krenite prema Atlantiku, ali pazite na brzinu. Patroliraju ovim tjesnacem.« Pokazao je Kate da krene za njim uz još jedne ljestve, koje su vodile do ovalne palube za promatranje na vrhu podmornice. Kate je prišla čvrstoj čeličnoj ogradi i naslonila se na nju, odmah do Martina. Vjetar je bio hladniji, mnogo hladniji nego jučer na Gibraltaru. Koliko je dugo bila u grobnicama? Još se nešto promijenilo. Gibraltar. Bio je mračan. »Zašto su na Gibraltaru ugašena sva svjetla?« upitala ga je Kate. Martin se okrenuo. Njegov neobrijan, zapušten izgled i dalje ju je pomalo uznemiravao. »Evakuiran je.« »Zašto?« »Sad je protektorat Immara.« »Protektorat?« »Nije te bilo dva mjeseca, Kate. Svijet se promijenio, i to ne na bolje.« Kate je pogledom nastavila pretraživati obalu. Gibraltar je bio mračan, ali i sjeverna Afrika. Sva ta blistava svjetla koja je gledala s balkona one noći, noći kad ju je David ulovio... Kate je neko vrijeme mirno stajala u tišini. Napokon je ugledala neka svjetla kako se kreću uz obalu. »Svjetla u sjevernoj Africi...« »Nema svjetala u sjevernoj Africi.« Kate je pokazala prema blagim blistajućim svjetlima. »Eno ih tamo...« »To je kužna arka.« »Kakva kuga?« »Pošast s Atlantide«, rekao je Martin. Uzdahnuo je i odjednom je izgledao još izmorenije. »Doći ćemo do svega toga.« Naslonio se na ogradu i zagledao u Gibraltar. »Nadao sam se da ću opet vidjeti tvoga oca. Ali ovo... ovo je kraj koji bi mu bio po volji.« Nastavio je prije negoli je Kate stigla progovoriti. »Tvojeg je oca izjedala krivnja. Krivio se za smrt tvoje majke. Krivio se što je doveo Immare do Atlantide. Njegova smrt, kako bi spasio tvoj
život, kako bi spasio Atlantiđane, i kako bi spriječio Immare da iskoriste portal koji je pronašao — kako bi zaštitio strukturu na Antarktici... priliči mu. Bit će mu drago umrijeti na Gibraltaru. I tvoja je majka umrla na Gibraltaru.« Na te riječi, gejzir vode i svjetlosti uzdigao se zrakom, a zvučni udar odzvonio je na nebu i u njezinim prsima. Martin ju je zagrlio jednom rukom. »Moramo u potpalublje. Plimni val će ubrzo doći. Moramo zaroniti.« Kate je uputila zadnji pogled. Kroz svjetlost eksplozije ugledala je kako se Greben urušava — ali ne cijeli. Jedna krhotina i dalje se držala, tek nešto iznad površine. STO ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE Laboratorijski tehničar ušao je u ured doktora Changa. »Doktore, nismo dobili nikakve podatke s Gibraltara.« »Eksplozija je prekinula prijenos podataka?« »Ne. Prijenos nikad nije ni počeo. Nikad nisu dobili uzorak Piercea. Ali imamo drugo otkriće. Craig nam je poslao pismo. Postoji razlog zašto nije dopustio Pierceu da zakopa tijelo Helene Barton — Craig ga je sačuvao za slučaj da nam jednog dana bude potreban. Nalazi se u ormariću u San...« »Jeste li uzeli uzorak?« Tehničar je kimnuo glavom. »Provlačimo ga kroz simulaciju s fetusom i Kaneovim podacima. Nismo sigurni hoće li upaliti jer...« Chang je bacio svoj tablet na stol. »Koliko ćemo brzo znati?«
»Mogli bismo...« Tehničarov je telefon zazujao. »Zapravo, već imamo rezultate.« Uzbuđeno je dignuo pogled. »Pronašli smo Gen s Atlantide.« EPILOG David je otvorio oči. Slika je bila iskrivljena. Bijela magla. Zaobljeno staklo. Nalazio se unutar cijevi. Oči su mu se prilagođavale, kao da se budi iz dubokog sna. Vidio je vlastito tijelo. Bio je gol. Koža mu je bila glatka — preglatka. Rane na ramenu i nogama nestale su. Kao i ožiljci na rukama i prsima, gdje su ga, prije toliko godina, izranjavali zapaljeni komadi metala i kamena iz urušene zgrade. Bijela izmaglica počela je isparavati i pogledao je izvan cijevi. Njemu slijeva, svjetlost je obasjavala golemu komoru. Svjetlost je dolazila iz hodnika... hodnika u koji se povukao i u kojem ga je Dorian ustrijelio. Ubio. David je napregnuo oči. Ugledao ga je. Njegovo beživotno tijelo u lokvi krvi. Drugo je truplo ležalo kraj njegovog. David je skrenuo pogled, pokušavajući shvatiti što se događa. S njegove desne strane, dokle god mu je pogled sezao, lijevo i desno, gore i dolje, nalazili su se nizovi cijevi. Sva tijela u njima bila su u hibernaciji. Osim njega. I još jednog. Još je jedan par očiju gledao u daljinu. Izravno nasuprot njemu. Želio se nagnuti naprijed kako bi ih vidio, ali nije se mogao pokrenuti. Čekao je. Oblak izmaglice na trenutak je nestao, i ugledao je oči i lice u drugoj cijevi. Dorian Sloane.
BILJEŠKA AUTORA Zdravo, i hvala na čitanju. Gen s Atlantide moja je prva knjiga, i nadam se da ste uživali u njoj. Ovaj je roman plod ljubavi i iskustvo iz kojeg sam mnogo naučio. Trebale su mi dvije godine da ga napišem, a put koji sam prošao kako bi ova knjiga došla u vaše ruke ispunio bi još jednu knjigu od 450 stranica. Za mene je najbitnija stvar koju sam naučio u cijelom procesu koliko ste vi, moji čitatelji, zaista bitni. Neizmjerno su mi koristili komentari koje su mi brojni čitatelji poslali, i želim vas potaknuti da mi se izravno obratite s bilo kakvim mislima na adresu [email protected]. Mudrost, velikodušnost i riječi podrške koje sam dobio od toliko mnogo vas apsolutno su promijenili moju spisateljsku karijeru. Dok pišem ove retke, deset mjeseci nakon što sam objavio Gen s Atlantide, roman je skupio gotovo šest tisuća recenzija na Amazonu. Te su me recenzije stavile na kartu književnog svijeta. Nov sam, nepoznat pisac, a pritom sam i neovisan. Bez tih recenzija možda nikad ne biste otkrili moje djelo. Ne tražim od vas da napišete recenziju Gena s Atlantide. Vjerojatno ih ima dovoljno. Ono što tražim je sljedeće: idući put kad pročitate knjigu nepoznatog autora koja nema mnogo recenzija, napišite recenziju, ako možete. Ta bi recenzija mogla nekome promijeniti život. A što čeka Kate Warner, Davida Valea i Doriana Sloanea? Pošast s Atlantide — u prodaji! Otkrijte više na stranici: AtlantisGene.com/Next Još jednom hvala na čitanju, Gerry PS: Moja stranica sadrži i dio »Istina i mašta iza Gena s Atlantide« u kojem možete istražiti povijesne i znanstvene činjenice spomenute u romanu.
ZAHVALE Otkud da počnem? Vjerojatno od kuće. Anna, hvala ti na svemu. Posebice na čitanju prvog rukopisa i korisnim prijedlozima. I na tome što si ove dvije godine živjela sa mnom, dok sam se ja pitao je li sve ovo pisanje uzaludno i zašto je boca Balvenie viskija uvijek prazna (ispostavilo se da nema nevidljivu pukotinu). Volim te. Pretpostavljam da svaki mladić koji napiše roman duguje golemu zahvalu svojoj majci, ali za mene to vrijedi još više. Sretan sam da imam roditelje koji su me oduvijek podržavali i da imam majku koja je dvadeset godina predavala engleski (sada jezične vještine) u osmom razredu srednje škole Crest u Shelbyju u Sjevernoj Karolini. Mama, hvala što si pročitala moj rukopis, što si obavila nevjerojatan urednički posao, što si oduvijek vjerovala u svoju djecu, u učionici i izvan nje. Nakon toga se popis ljudi kojima želim zahvaliti širi, pa riskiram da ću nekoga zaboraviti. To je rizik koji nisam spreman prihvatiti, pa stoga, svima koji ste sudjelovali u stvaranju ovog, mojeg prvog romana, i pomogli mi putem, želim reći: hvala. O AUTORU A. G. Riddle deset je godina osnivao i vodio internetske kompanije, a zatim se povukao kako bi se mogao posvetiti svojoj istinskoj strasti: pisanju romana. Odrastao je u malom gradu u Sjevernoj Karolini, a studirao je na sveučilištu Chapel Hill, u gradu u kojem je osnovao i svoju prvu tvrtku s prijateljem iz djetinjstva. Trenutačno živi u floridskom Parklandu i volio bi da mu se javite na stranici: agriddle.com kraj