A. G. Riddle - Gen s Atlantide

pronađu. Pogledala je nazad prema zapaljenom kompleksu. Nije imala druge opcije. Još jedan zvuk sirene vlaka. Kate se osvrnula u potrazi za izvorom. Odakle je došao taj zvuk? Opet se okrenula, očajnički pokušavajući pronaći smjer. Zacijelo je bio na drugoj strani kampusa. Potrčala je u tom smjeru, a pluća su joj sad izgarala i od hladnoće i od posljedica onog zvona. Baš u trenu kad je stigla do bolničke zgrade, sirena je opet zatrubila. Pognula je glavu i počela se probijati kroz kaos koji je tamo vladao. Stražnja vrata postrojenja vodila su u malo dvorište koje je vodilo prema elektrani, koja je očito pretrpjela najveću štetu. Bila je razorena, svedena na tinjajuću ruševinu. Dva golema dimnjaka u potpunosti su se urušila. Vlak se opet oglasio — s druge strane zgrade. Kate je trčala svom svojom snagom. Još jedna eksplozija u nuklearki prolomila se zrakom i umalo je oborila s nogu. Povratila je ravnotežu i nastavila. Dok je trčala uz elektranu, napokon ga je ugledala — teretni vlak. Radnici su kroz velika klizna vrata bacali robu i tijela u vagone dok je vlak polako prolazio pokraj njih, pa su mogli ravnomjerno rasporediti teret. Kad je ugledala sve to uništenje izvan elektrane, nova joj se misao probila u glavu: što ako David nije preživio? Možda je ostao unutra. Vidjela je da ljudi u vagonima stoje nad gomilama leševa. David bi mogao biti jedan od njih. Pretražit će vlak prije negoli otiđe, a zatim će otići provjeriti u elektranu. Neće otići bez njega. Iza sebe Kate je začula poznati glas. Britanski doktor. Barnaby Prendergast? Potrčala je prema njemu. »Barnaby, jesi li vidio...« Ali on je bio potpuno usredotočen na tijelo pred sobom. Ignorirao je Kate i vikao nešto grupi kineskih stražara koji su stajali u blizini. Kate ga je zgrabila za ovratnik promočene bijele kute i okrenula ga prema sebi. »Barnaby, tražim muškarca, zaštitara, plavokosog, u tridesetima...« »Ti!« Barnaby se pokušao odmaknuti od nje, ali Kate ga nije puštala. Kad je ugledao Kate, njezinu krvlju natopljenu kutu unatoč činjenici da nije bila ranjena, zateturao je unazad i pokušao joj se oduprijeti.

»Ti si kriva za ovo!« Mahnuo je jednom od zaštitara. »U pomoć! Ova žena je uljez, terorist, ona je kriva za sve, pomognite mi!« Ljudi su zastali i okrenuli se prema njima. »On laže! Nisam...« Ali stražari su već krenuli prema njoj. Morala je nekako pobjeći. Pogledom je tražila izlaz s platforme, ali... Tada je spazila Davida kako leži, nepomičan, zatvorenih očiju, na zakrčenoj betonskoj platformi. Sam. Umire. Ili je već mrtav? Kate je potrčala prema njemu i pregledala mu ozljede. Prostrjelne rane. Dvije: na ramenu i na nozi. Što mu se dogodilo? Rane su bile ozbiljne, ali nešto ju je više uznemiravalo: gotovo da i nisu krvarile. Naježila se, a želudac joj se stegnuo. Nije smjela stati. Nastavila je s pregledom. Odjeća mu je bila pokidana, a trup i noge bile su mu prošarane čitavim nizom opekotina i ozljeda od šrapnela, ali ništa nije izgledalo jednako opasno kao rane. Trebala je... Osjetila je ruku na ramenu — stražar, a zatim još jedan, i treći — okružili su ju. Kad je ugledala Davida zanemarila je sve ostalo. Zgrabili su je za ruke i podigli na noge. Barnaby je stajao iza njih, upirao prstom u nju i potpirivao strasti: »Pokušao sam je spriječiti!« Kate se trudila izvući iz stražarevog stiska, ali čvrsto ju je držao. Njezina je ruka bila uz njegov bok, na pištolju u njegovom opasaču. Pokušala ga je izvući, ali nije se micao. Povukla je još jednom, svom svojom snagom, i čula je kako remen popušta: imala ga je. I dalje su je čvrsto držali, sva trojica, i povlačili su je prema tlu. Usmjerila je pištolj u zrak i povukla obarač. Pištolj joj je umalo iskočio iz ruke, ali stražari su se raspršili, a Barnaby je pobjegao glavom bez obzira, uplašeno se ogledavši prije negoli je spustio glavu i otrčao prema zaklonu. Kate je uperila pištolj ispred sebe, mašući lijevo-desno dok su se stražari polako udaljavali. Osvrnula se iza sebe. Vlak je bio na odlasku. Zadnji ljudi na platformi pobjegli su u tri stražnja vagona, koji su se polako udaljavali. »Ukrcajte ga na vlak«, naredila je stražarima. Nastavili su se odmicati. Kate je uperila pištolj u Davida, a zatim u vlak. »Na vlak. Odmah!« Odstupila je od Davida da bi stražarima dala dovoljno prostora. Pokupili su ga i odnijeli do vlaka, i položili na rub vagona. Kate je

držala pištolj uperen u njih i prišla gomili razbacanog medicinskog pribora kojeg su očito ispustili uplašeni radnici. Što je bio prioritet? Antibiotici. Nešto čime može počistiti i zatvoriti ranu. Možda ga neće moći spasiti, ali može pokušati, barem da si primiri savjest. Još je jedna eksplozija zatresla postrojenje, nakon čega je kineski glas počeo glasno vikati preko radioprijemnika. Stražari su odlučili da, uz sve što se događa, imaju pametnijeg posla nego nositi se s luđakinjom koja krade medicinski pribor, pa je Kate odjednom ostala sama. Vlak je iza nje ubrzavao i udaljavao se od zgrade. Kate je krenula zataknuti pištolj za remen, ali onda je zastala i pogledala ga. Je li i dalje nabijen? Čekić je bio napet. Vjerojatno bi si raznijela nogu. Pažljivo ga je položila na tlo, prikupila što je više medicinskog pribora mogla, i potrčala prema vlaku. Nekoliko joj je kutija palo na pod, ali samo je nastavila. Jedva je mogla održavati korak s vlakom. Ubacila je pribor u vagon; nekoliko se predmeta odbilo od vrata i palo na tlo. Primila je ručku na vratima i skočila unutra, sletjevši na trbuh dok su joj noge visile sa strane. Povukla se u vagon i gledala kako za njom nestaje prvo platforma, a onda i cijela elektrana. Otpuzala je do Davida. »David? Čuješ li me? Bit ćeš u redu.« Uzela je ono malo medicinskog pribora što je skupila i počela ga sortirati. ŠEZDESET I TREĆE POGLAVLJE David se užasnuto osvrnuo dok se zgrada oko njega urušavala i obavila ga betonom, prašinom i metalnim krhotinama. Osjećao je kako ga beton pritišće i drobi, zabija se u njegove rane. Udisao je prašinu i čađu, slušao vriskove, neke blizu njega, neke u daljini. Čekao

je. Nije znao koliko dugo. Naposljetku su stigli i izvukli ga. »Tu smo. Ne miči se, stari.« Njujorški vatrogasci. Izvukli su ga, iskopali ruševine oko njega. Donijeli su nosila, pričvrstili ga na njih i odnijeli na sigurno preko neravnog da. Sunčeva svjetlost obasjala mu je lice. Neka liječnica otvorila mu je očne kapke i svjetiljkom pregledala zjenice, a zatim mu je zavezala nešto oko noge. »Čuješ li me?« Nastavila mu je raditi na nozi, a onda mu se vratila pred lice. »Noga ti je smrskana, i imaš veliku ranu na leđima, ali bit ćeš u redu. Razumiješ li me?« Kate je pritisnula rane na Davidovom ramenu i nozi, ali to mu neće mnogo pomoći — krvarenje je ionako bilo slabo. Tijelo mu je već bilo hladno. Govorila si je da je to samo zbog hladnog vjetra koji je puhao kroz vrata vagona. Vlak se sada kretao brzo, brže nego onaj kojim su ovamo došli. Sunce je zalazilo i temperatura je padala. Ustala je i pokušala gurnuti klizna metalna vrata. Nije ih mogla zatvoriti kad se vlak ovako brzo kretao. Srušila se na pod, primila Davida za ruku, i odvukla ga u kut, što dalje od vrata. Dala mu je injekciju antibiotika te počistila i zatvorila rane najbolje što je znala. Ništa drugo nije joj preostajalo. Naslonila ga je na zid, povukla ga sebi u krilo, i obgrlila nogama kako bi ga zagrijala. Naslonila je njegovu mlitavu glavu na svoj trbuh i prošla mu rukom kroz kosu. Postajao je sve hladniji.

ŠEZDESET I ČETVRTO POGLAVLJE Kroz helikopterski prozor, Dorian je promatrao kako sunce zalazi iza Tibetanske visoravni. Pokušao je pronaći postrojenje u prostranoj zelenoj šumi. Na njegovom mjestu sad je bio samo stup sivog i bijelog dima, poput logorske vatre u netaknutoj divljini. »Zadnji vlak je otišao«, rekao mu je Dimitrij. »Bespilotne letjelice?« Dorian nije odvratio pogled od stupa dima. »Prije trideset minuta.« Kad Dorian nije odgovorio, nastavio je. »Što sad?« »Zaustavite vlakove. Prebrojite sve, uključujući i leševe. Pobrinite se da su naši ljudi u punoj opremi za karantenu:« ŠEZDESET I PETO POGLAVLJE Kate se zagledala u crnu noć. Djelić mjeseca bacao je slabu svjetlost na krošnje koje su jurile kraj njih. Ili su već projurile? Vlak je usporavao, ali vani nije bilo ničega osim šume. Spustila je Davidovu glavu iz krila i prišla vratima. Nagnula se van i pogledala naprijed i nazad. Bili su u zadnjem vagonu, a na tračnicama iza njih nije bilo ničega. Kate se okrenula kako bi se vratila na mjesto, a onda ga je spazila kroz vrata na suprotnoj strani: drugi vlak na tračnicama pored njihovih, tih i taman poput noći, gotovo nevidljiv. Primijetila je još nešto: mračne prilike na krovu vlaka. Čekaju, ali što? Vlak se zaustavio i, gotovo u istom trenu, začula je topot čizama na krovu iznad sebe. Kate se zavukla nazad u sjenu tek tren prije negoli su vojnici uletjeli kroz vrata gipko poput gimnastičara na prečki. Brzo

su se raširili vagonom i obasjali je svjetiljkom, ravno u lice, kao i u svaki kutak vagona. Spojili su dva vagona žicom i zategnuli je, kao da testiraju njezinu izdržljivost. Jedan od vojnika zgrabio je Kate, pričvrstio se za žicu i lansirao ih prema drugom vlaku. Kate se osvrnula za sobom. David! I njega su već imali; drugi vojnik, tik iza nje, držao je Davida na prsima kao da nosi usnulo dijete. Katein otmičar odveo ju je u restoranski vagon i gurnuo je u odjeljak. »Čekaj ovdje«, rekao je sa snažnim kineskim naglaskom i otišao. Drugi vojnik donio je Davida i položio ga na neki kauč. Kate je pohrlila prema njemu. Nije izgledao ništa lošije, ali to nije mnogo značilo. Nije imao još mnogo vremena. Potrčala je prema vratima dok ih je vojnik zatvarao. Čvrsto ih je primila i rekla: »Hej, trebam pomoć.« Začuđeno ju je pogledao, a zatim je nastavio zatvarati vrata. »Stani! Treba nam bolnica. Medicinski pribor. Krv.« Je li razumio ijednu riječ? »Pribor za prvu pomoć«, rekla je, očajnički, u nadi da će bar nešto razumjeti. Stavio joj je ruku na prsa, gurnuo je nazad u vagon i zalupio vratima. Kate je prišla Davidu. Meci koji su mu pogodili rame i nogu prošli su ravno kroz njega. Kate je zašila rane najbolje što je znala. Trebala bi mu propisno počistiti rane, ali infekcija mu trenutno nije predstavljala najveću prijetnju. Trebala mu je transfuzija, i to odmah. Kate mu je mogla donirati svoju krv — bila je 0 negativna krvna grupa, univerzalni donator. Ako... ako nađe način da prebaci krv u njega. Vlak se trznuo i Kate je završila na podu. Krenuli su. Ustala je, a vlak se nastavio kretati; svakim pokretom i trzajem ubrzavao je sve više. Kroz prozor nije vidjela drugi, teretni vlak na kojem su stigli. Vodili su ih u drugom smjeru. Tko su bili njihovi otmičari? Kate je potisnula tu misao. Bilo joj je bitno samo da spasi Davida. Osvrnula se oko sebe. Možda je mogla naći nešto što može upotrijebiti. Restoranski vagon bio je dugačak petnaestak metara, a uglavnom se sastojao od separea, iako je na kraju bio malen šank s automatom za bezalkoholna pića, čašama i alkoholom. Možda bi neka

cijev... Vrata su se opet otvorila i još je jedan vojnik uteturao, dok se trudio održati ravnotežu u sve bržem vlaku. Na pod je položio maslinastozelenu kutiju oslikanu crvenim križem. Kate je skočila na nju. Vojnik je izašao iz vagona i zalupio vratima prije negoli je Kate dosegla kutiju. Otvorila ju je i pretražila. Val olakšanja preplavio ju je kad je vidjela sadržaj. Petnaest minuta kasnije, Kateina i Davidova ruka bile su povezane cjevčicom. Stiskala je šaku a krv je tekla. Bila je tako gladna. I pospana. Ali ovo je radila za njega i osjećaj je bio dobar. ŠEZDESET I ŠESTO POGLAVLJE Kate je probudio zvuk zvona koji je dolazio kroz malen prozor iznad sobice u kojoj se nalazio njezin mali dvostruki krevet. Hladan i svjež planinski vjetar njihao je bijele lanene zavjese nad njenim krevetom, i gotovo da su joj dotakle lice. Posegnula je za zavjesom, ali prekinula ju je oštra bol u laktu. Ruka joj je bila ozbiljno ozlijeđena. Tamnoljubičaste i crne pjege prošarale su joj ruku od podlaktice do bicepsa. David. Osvrnula se po sobi. Mogla je to biti nekakva učionica. Bila je dugačka i široka, s rustikalnim drvenim podom, bijelim ožbukanim zidovima, i drvenim gredama na svaka tri metra. Jedva se sjećala kako je sišla s vlaka. Bilo je kasno u noći. Vojnici su je nosili uz beskonačne stepenice, u neku planinsku tvrđavu. Sad se sjetila... bio je to hram ili samostan. Pokušala se otkotrljati s kreveta, ali nešto ju je prestrašilo —

nekakav pokret u prostoriji, neka osoba koja ustaje s poda. Sjedio je tako mirno da ga prije nije primijetila. Prišao joj je bliže i Kate je shvatila da je bio mlad, adolescent. Izgledao je kao djetinja verzija Dalaj Lame. Bio je odjeven u debelu grimiznu halju s kopčom na jednom ramenu, koja je sezala sve do njegovih nožnih prstiju, tik iznad njegovih kožnih sandala. Glava mu je bila obrijana. Nasmiješio joj se i entuzijastično pozdravio: »Dobro jutro, doktorice Warner.« Stopalima je dotaknula pod. »Oprosti, preplašio si me.« Vrtjelo joj se u glavi. Ekstravagantno se naklonio, ispruživši pritom jednu ruku prema podu. »Nisam vas namjeravao uznemiriti, gospođo. Ja sam Milo, vama na usluzi.« Pažljivo je izgovorio svaku riječ. »Ovaj, hvala ti.« Protrljala mu je glavu, pokušavajući se pribrati. »Sa mnom je bio jedan muškarac.« »Da, da. Gospodin Reed.« Reed? Milo je zakoračio do stolića koji se nalazio kraj kreveta. »Ovdje sam da vas odvedem njemu.« Pokupio je veliku keramičku posudu objema rukama, vratio se do Kate i pružio posudu prema njezinom licu. »Ali prvo, doručak!« Veselo je podigao obrve. Kate je pokušala odgurnuti posudu, ali kad je ustala, osjetila je slabost. Srušila se nazad na krevet, potpuno dezorijentirana. »Doručak je dobar za doktoricu Warner«, nasmiješio se Milo i opet joj pružio posudu. Kate se nagnula malo bliže, ponjušila gustu kašu, i nevoljko uzela žlicu da je kuša. Jako ukusno! Ili je bila tako izgladnjela, a oni su vojni obroci bili toliko loši? Pojela je cijelu posudu u nekoliko sekundi i dlanom obrisala usta. Milo je vratio posudu na stol, a onda joj je uručio debelu krpicu nalik na maramicu. Kate se blesavo nasmiješila i obrisala usta. »Sad bih željela vidjeti...« »Gospodina Reeda. Naravno. Dođite ovamo.« Milo ju je izveo iz sobe i poveo niz dugačak otvoreni hodnik koji je povezivao nekoliko objekata. Pogled koji se pružao oduzimao je dah. Pred njima se pružala

zelena visoravan koja je sezala sve do obzora, prekinuta samo nekolicinom snijegom prekrivenih planinskih lanaca. Dim se dizao iz nekoliko sela raštrkanih po visoravni. Negdje u daljini, obronci planina bili su prošarani nekim drugim objektima: drugim samostanima ukopanim u strme snježne litice. Kate se morala oduprijeti porivu da zastane i upije cijeli prizor. Milo je usporio kako bi ga mogla sustići. Zašli su iza još jednog ugla. Ispod njih nalazila se velika drvena terasa s pogledom na planine i doline ispod njih. Dvadeset ili trideset muškaraca, s obrijanim glavama i odjeveni u grimizne halje, nepomično je sjedilo prekriženih nogu, gledajući u daljinu. Milo se obratio Kate. »Jutarnja meditacija. Želite li im se pridružiti?« »Ovaj, ne danas«, promrmljala je Kate dok se trudila odvratiti pogled. Milo ju je odveo u još jednu sobu gdje je spazila Davida kako leži u kutku sličnom onom u kojem se ona probudila. Kate je potrčala prema njemu. Kleknula je uz njegovo uzglavlje i brzo ga pregledala. Bio je budan ali bezvoljan. Antibiotici — trebat će ih još kako bi se zaštitio protiv infekcije, u suprotnom će ga sigurno ubiti. Prije ili kasnije morat će dezinficirati i propisno zatvoriti obje rane. Ali prvo najhitnije stvari. Antibiotike je ostavila na vlaku. »Ostavila«, kad su je oteli. Ih spasili? Toliko je stvari još bilo nejasno. »Milo, trebam lijekove, antibiotike...« Mladić joj je mahnuo i pokazao da priđe stoliću, istom onakvom na kojem joj je poslužio kašu za doručak. »I mislili smo da hoćete, doktorice Warner. Pripravio sam niz lijekova za vas.« Pokazao joj je nekoliko hrpica prašnjavog korijenja, šačicu nekog narančastog praha i svežanj gljiva. Nasmiješio se i nagnuo glavu kao da želi reći dosta zgodno, zar ne? Kate je stavila ruke na bokove. »Milo, sve je ovo lijepo, hvala, ali... bojim se da je u teškom stanju, i trebat će mu medicinski...« Milo je napravio korak unazad, nasmiješio se kao Češirska mačka i upro prstom u nju. »Hahaha, jesam vas, doktorice Warner!« Otvorio je vrata velikog

ugradbenog ormara i pokazao joj pravo bogatstvo suvremene medicinske opreme. Kate je požurila do ormarića i pregledala ga, policu po policu. Bilo je svega i svačega: antibiotika, analgetika, anti-gljivičnih preparata, zavoja. Gdje početi? Kate je odmahnula glavom i toplo se nasmiješila Milu dok je sortirala antibiotike. »Da, baš me jesi, Milo.« Pročitala je upute za nekoliko lijekova. Definitivno proizvedeni u Europi, možda u Kanadi. Nekima je istekao rok trajanja, ali pronašla je nekoliko upotrebljivih. »Sjajno govoriš engleski. Gdje si to naučio?« »S drevnog kamenog diska.« Kate ga je skeptično pogledala. Milo se prestao smiješiti te se naglo uozbiljio. Zagledao se kroz prozor, prema dolini daleko dolje. »Pronašli su ga u pećini u podnožju ove planine. Trideset noći i trideset dana stotinu je redovnika uklanjalo stijene, sve dok nisu pronašli maleni prolaz. Mene su poslali unutra — jedini sam se mogao provući. Tamo, duboko u pećini, žuta je svjetlost obasjavala kameni stol, i tamo sam pronašao kameni disk na kojoj je bilo skriveno znanje jezika. Te sam je noći iznio i time zavrijedio moju redovničku halju.« Duboko je uzdahnuo kad je završio priču. Kate je samo stajala s antibioticima u ruci, još jednom ostavljena bez riječi. Milo se u skoku okrenuo prema njoj i upro prst u nju. »Haha, jesam vas opet, doktorice Warner!« Zabacio je glavu i grleno se nasmijao. Kate je odmahnula glavom i vratila se do Davidovog ležaja. »Opa, baš si pun sebe.« Otvorila je bočicu antibiotika. »Milo je pun života, doktorice Warner, i rado zabavljam naše goste.« Goste? Milo je ovo očito doživljavao kao priliku da stvori nova prijateljstva. Kate mu se nasmiješila. »Zovi me Kate.« »Naravno, doktorice Kate.« »Ne, zaista, kako si naučio engleski ovdje?« »Drevni kameni disk...« Kate mu je uputila zaigran pogled, ali dječak je samo kimnuo

glavom. »Dio priče s diskom je istinit. Dobio sam pošiljku, od anonimnog dobročinitelja — vrlo, vrlo tajanstveno. Baš sam sretnik! Nemamo mnogo posjetitelja. Kad pitaju tko govori engleski, to mora biti Milo, nitko drugi ne govori engleski, bar ne kao Milo. Naučio sam ga iz zabave, ali pogledajte koliko sreće imam!« Kate je uzela čašu vode sa stolića i pomogla Davidu da proguta nekoliko tableta antibiotika. Odabrala je antibiotik širokog spektra i nadala se da će to biti dovoljno. Intravenozni antibiotici u bolnici bili bi idealni. Dala mu je da popije i veliku tabletu protiv bolova. Kad izađe iz bunila, bol će postati stvarna, a Kate je željela Davida poštedjeti nepotrebne patnje. Koji joj je idući korak? Nešto joj je palo na pamet. Šifrirana poruka. »Milo, imate li računalo?« »Naravno, tako smo vas pronašli.« Zavjerenički je podigao obrve. »Kriptični e-mailovi.« Kate je ustala. »E-mailovi? Mogu li upotrijebiti...« Milo se naklonio. »Ne, žalim, doktorice Kate. Qian vas želi vidjeti. Rekao je da vas, čim date lijekove gospodinu Reedu, moram dovesti k njemu. On je vrlo ozbiljan čovjek, nije smiješan kao Milo. Tvrdi da ima nešto za vas.«

ŠEZDESET I SEDMO POGLAVLJE Glavni auditorij Korporativni ured Indo-Immari bloka New Delhi u Indiji Čavrljanje se utišalo i dvjesto pari očiju okrenulo se samo prema njemu. Svi prisutni željno su čekali da čuju razlog zašto su morali iznenada ustati u šest sati ujutro. Dorian je došetao do sredine pozornice i pregledao okupljene. Većina su bili zaposlenici Immari Securityja. Bio ih je nekoliko desetaka iz drugih podružnica korporacije Immari: znanstvene, logističke, komunikacijske i financijske. Svi će oni imati ulogu u operaciji koja je bila pred njima. Bila su tamo i dva operativca Clocktowera. Šef postaje u New Delhiju zakleo se da je eliminirao sve pojedince koji bi mogli biti problematični. Immari Security je pomogao u provođenju čistke, pa je u pritvoru ostala tek nekolicina analitičara i terenskih operativaca; čekala ih je »završna evaluacija«. Samo su šef postaje i Dorianova jedinica Immari Securityja znali detalje protokola Toba i sve što trebaju učiniti. Zato je ovaj govor bio potreban, da ih uvjeri; Dorian na to nije bio naviknut. On je davao naredbe, a njegovi su ih ljudi izvršavali. On nikad nije molio; on bi im rekao što treba učiniti, a nitko nije postavljao dodatna pitanja. Međutim, ovi bi ljudi mogli postavljati pitanja; bili su naviknuti na analiziranje i nezavisno razmišljanje. Nije bilo vremena za to. »Pitate se zašto ste ovdje, u ovo doba dana, u sobi s toliko novih lica«, započeo je Dorian. »Ako ste u ovoj sobi, to znači da ste odabrani. Odabrani za novu jedinicu, posebnu radnu skupinu, elitni odred o kojem ovise sve nade korporacije Immari i svih organizacija koje su joj prethodile. Ono što ću vam reći ne smije napustiti ovu sobu. Ono što ću vam reći nosite sa sobom u grob. Neke će vam stvari zvučati nevjerojatno. Stvari koje ću tražiti da učinite bit će još teže, i to na trenutno nezamislive načine. Moram vam odmah reći da vam ne mogu dati sve odgovore. Ne mogu vam primiriti savjest, barem ne u ovom trenu. Kad sve ovo završi, sve će imati smisla. Znat ćete da ste odigrali ključnu ulog u povijesti, a to će

znati i svi ostali. Međutim, zaslužujete bar neke odgovore, neke razloge za strašne stvari koje ćete morati učiniti.« Dorian je zastao i koračao pozornicom, promatrajući lica okupljenih. »Evo što vam mogu reći. Korporacija Immari je nasljednik, moderna inkarnacija, plemena koje je napustilo svoj dom u ovoj regiji — negdje u Indiji, Pakistanu ih možda čak Tibetu — prije oko dvanaest tisuća godina, ubrzo nakon zadnjeg ledenog doba, kad je razina mora porasla više stotina metara i uništila sva priobalna naselja na svijetu. Ova je skupina imala samo jedan cilj: da otkrije pravo podrijetlo i povijest ljudske vrste. Bili su to ljudi snažne vjere i smatramo da su stvorili religiju u svojoj potrazi za odgovorima. Međutim, kako je vrijeme prolazilo a čovječanstvo napredovalo, otkriven je nov način traganja za odgovorima: znanost. Stoga je znanost u srcu našeg današnjeg rada. Neki od vas već su vidjeli manje djeliće ove velike operacije: arheološka iskopavanja, istraživačke projekte, genetičke eksperimente. To je naš veliki pothvat. Međutim, nikad ne bismo mogli zamisliti ono što smo pronašli.« »Bližim se kraju onoga što vam mogu reći, ali morate znati još jednu stvar: prije mnogo godina, otkrili smo neposrednu i jasnu opasnost ljudskoj vrsti. Nezamislivu prijetnju. Već gotovo stotinu godina znamo da će doći dan kad ćemo se morati boriti protiv tog neprijatelja. Taj je dan došao. Svatko od vas vojnik je u vojsci koja će spriječiti ovu apokalipsu. Iduća dva dana bit će teška, kao i ono što će uslijediti. Ovdje se ne radi o gerilskim borbama u nekoj nazadnoj državici. Ovo će biti bitka za ljudsku vrtu, za naše pravo na život. Imamo samo jedan cilj: opstanak čovječanstva.« Dorian se vratio na sredinu pozornice i pustio da publika upije njegov govor. Bilo je zbunjenih pogleda, ali mnoge su se glave zainteresirano kimale. »Pitanja vam se roje u glavama. Zašto ne možemo izaći s ovime u javnost? Zašto ne zatražimo pomoć od svjetskih vlada? Da bar možemo. To bi mi primirilo savjest u vezi svega što moramo učiniti. Zapravo, vaše su savjesti drugi neprijatelj s kojim se morate suočiti u danima koji dolaze. Kad bismo obavijestili javnost, lišili bismo se tereta koji je na našim leđima — ne bismo više bili zadnja crta obrane, mogli bismo se osloniti na pojačanja, netko drugi mogao bi se boriti s

neprijateljem, naš neuspjeh ne bi bio kraj svijeta. Ali ne smijemo prihvatiti neuspjeh, baš kao što još ne mogu otkriti detalje o toj prijetnji. Iz istog razloga ne mogu vam reći sve detalje, ne mogu sjesti s vama i opravdati vam sve što ću od vas tražiti, iako bih volio da mogu. Da obavijestimo javnost, posljedice bi bile masovna panika, histerija, krah društva baš u onom trenu kad ono treba biti snažno. Na svijetu živi sedam milijardi ljudi. Zamislite da svi oni saznaju da nam prijeti izumiranje. Naš je cilj spasiti koliko god života možemo. To neće biti velik broj, ali ako dobro obavimo svoj posao, osigurat ćemo opstanak ljudske vrste. To je ulog. Nadalje, ne borimo se samo protiv te velike prijetnje. Postoje druge, manje prijetnje: vlade, mediji, obavještajne agencije. Ne možemo ih poraziti, ali ih možemo zaokupiti dovoljno dugo da naš plan proradi. To moramo početi činiti, iz ovih stopa. Paketi koje vam moji ljudi dijele sadrže vaše zadatke: radne skupine, obaveze, naredbe. Djela koja tražim od vas drastična su, ali takva je i naša situacija.« Dorian je ispravio ramena. »Ja sam vojnik. Rođen sam za ovo. Posvetio sam cijeli život našem cilju. Moj je otac žrtvovao život za ovaj cilj. Za naš cilj. Znam da vi niste vojnici. Vi ste unovačeni. Zato neću od vas tražiti da činite stvari koje niste sposobni učiniti. To bi bilo okrutno, a ja nisam okrutna osoba. Immari nisu okrutna organizacija. Ako u bilo kojem trenu osjetite da ne možete sudjelovati u operaciji koja slijedi, možete jednostavno o tome obavijestiti nekog od agenata u mojoj osobnoj jedinici Immari Securityja. Nema sramote u tome. Svi smo mi karike u lancu. Ako jedna karika pukne, cijeli lanac puca i slijedi katastrofa. A upravo je to svrha svega ovoga — spriječiti katastrofu, kako god vam sve ovo izgledalo. Hvala vam, i želim vam sreću.« Stražar Immari Securityja dočekao je Doriana na izlazu s pozornice. »Sjajan govor, šefe.« »Ne ulizuj mi se. Pomno motri ove ljude. Bilo koji od njih mogao bi upropastiti cijelu operaciju. Kako stoji primarna jedinica?« »Okupljaju se u sjedištu Clocktowera.« »Dobro. Daj svima trideset minuta da sastave svoja izvješća, a zatim okupi jedinicu. Kako stojimo s vlakovima?«

»Trebali bismo imati popis preživjelih i poginulih unutar sat vremena.« »Požuri s time. Želim ga imati na sastanku.« ŠEZDESET I OSMO POGLAVLJE Autonomna regija Tibet Milo je zamahnuo fenjerom iza sebe i bacio svjetlost na kamene stube. »Još samo malo, doktorice Kate.« Kate se činilo da su se već satima spuštali spiralnim kamenim stubištem. Mislila je da su došli do srca planine, ili da su kilometar i pol ispod samostana. Milo je skakutao niz stube i nosio fenjer poput dječaka koji nosi vrećicu punu slatkiša na noć maškara, neumorno, bez stanke za odmor. Kateine su noge izgarale. Još se nije oporavila od jučerašnjih napora. Strepila je od povratka uz stube. Milo je opet zastao i čekao ju da ga sustigne, ali ovaj je put stajao na ravnom tlu — okruglom ulazu u podnožju stubišta. Napokon. Napravio je korak unazad i fenjerom osvijetlio drvena vrata u obliku lijesa, s kružnim svodom. Kate je zastala na trenutak, pitajući se čeka li opet nju. »Molim vas, uđite, doktorice Kate. On vas čeka.« Kate je kimnula glavom i otvorila vrata: pred njom je bila zakrčena kružna soba. Zidovi su bili prekriveni mapama i policama na kojima su bile staklene boce, figurice i metalni artefakti. Soba je izgledala srednjovjekovno, poput drevnog laboratorija u kuli ili dvorcu u kojem radi netko zvan Merlin. U sobi se nalazio i neki čarobnjak, ili je barem tako izgledao. Starac je sjedio za trošnim drvenim stolom i čitao.

Okrenuo je glavu polako, kao da ga boli vrat. Bio je Azijac, kosu je izgubio odavno, a Kate nikad nije vidjela naboranije lice. Lako mu je moglo biti više od sto godina. »Doktorice Warner.« Glas mu je bio tek šapat. Ustao je i dogegao se do Kate, oslanjajući se na svoj drveni štap. »Gospodine...« »Nema ovdje nikakvoga gospodina, doktorice Warner.« Zastao je. Bilo mu je prenaporno u isto vrijeme hodati i razgovarati. Strpljivo je gledao u kameni pod dok je dolazio do daha. »Zovite me Qian. Imam nešto za vas. Čekao sam sedamdeset i pet godina da vam to dam. No prvo vam želim nešto pokazati. Možete li mi pomoći s vratima?« Pokazao je mala drvena vrata koja Kate prije nije primijetila. Bila su tek nešto viša od jednog metra. Kate je otvorila vrata i laknulo joj je kad je shvatila da je prolaz iza njih viši od samih vrata. Čekala je na pragu, a Qian je prošao pokraj nje, zastavši svakih nekoliko koraka. Koliko mu je vremena trebalo da se spusti ovdje? Kate je pogledala niz hodnik. Iznenadilo ju je što je osvijetljen modernim svjetlima. Bio je kratak, oko pet metara, i činilo se da završava kamenim zidom. Qianu je trebalo nekoliko minuta da dođe do vrata, a zatim joj je pokazao tipku kraj vrata. Kate je pritisnula tipku, i kameni zid se počeo dizati. Kate je osjetila strujanje zraka oko gležnjeva. Soba je zacijelo bila zapečaćena. Slijedila je Qiana u sobu, koja je bila iznenađujuće velika, oko sto pedeset četvornih metara. Bila je prazna, osim velikog pravokutnog saga u sredini sobe. Sag je bio dug bar desetak metara. Kate je podignula pogled i ugledala pokrov od tanke tkanine koji je prekrivao cijeli strop. Iznad pokrova vidjela je još jedan, identičan, a iznad njega još mnogo njih; sezali su unedogled, poput slojeva mreže protiv komaraca koja se proteže sve do vrha planine. Metoda borbe protiv vlage? Možda, ali Kate je spazila još nešto: kamenčiće i grumene zemlje koji su zapeli u tkanini. Qian je kimnuo glavom prema sagu. »Ovo je blago koje ovdje čuvamo. Naše nasljeđe. Skupo smo ga platili.« Pročistio je grlo i nastavio sporo govoriti. »Kad sam bio mlad, naoružani muškarci došli su u moje selo. Nosili su vojne odore. Tražili

su redovnike koji su živjeli u planinama iznad našeg sela. Nitko im nije želio ništa reći o tim redovnicima. Ja nisam bio dovoljno pametan da šutim. Vojnici su platili meni i još nekoj djeci da ih odvedemo tamo. Redovnici se nisu bojali tih vojnika, ali bilo bi im bolje da jesu. Ti vojnici, koji su se u selu ponašali prijateljski, u planinama su postali nemilosrdni. Pretražili su samostan, mučili redovnike i na kraju zapalili planinu.« Qian je zastao da dođe do daha. »Vojnici su smaknuli moje prijatelje i počeli pretraživati samostan kako bi pronašli i mene. A onda su me našli. Jedan od vojnika uzeo me u naručje i odnio kroz samostan, sve do nekog tunela. Tamo su me čekala tri redovnika. Vojnik im je rekao da sam ja jedini preživjeli. Uručio mi je dnevnik i rekao da ga moram čuvati na sigurnom dok ne dođe pravo vrijeme. Ta tri redovnika te su noći napustila samostan noseći samo mene, svoju odjeću i ovu tapiseriju.« Qian je spustio pogled na veliko umjetničko djelo na podu — prikaz nekakve biblijske priče s bogovima, junacima, čudovištima, nebesima, svjetlošću, krvlju, vatrom i vodom. Kate je stajala u tišini. Potajice se pitala kakve veze sve to ima s njom. Trudila se da ne izvali: »Sve je to sjajno, mogu li sada za vaše računalo?« »A sad se pitate kakve to veze ima s vama.« Kate se zarumenjela i skrenula pogled na stranu. »Ne, mislim, prekrasna je...« Zaista je bila. Boje su bile jarke, živopisne kao na freskama u kakvoj katoličkoj crkvi, a tkanje je prikazima davalo dubinu. »Ali u opasnosti smo — ja i čovjek koji je ovdje došao sa mnom.« »Vi i Andrew niste jedini.« Prije negoli je Kate uspjela progovoriti, Qian je nastavio, s neočekivanom snagom u glasu. »Vaš je neprijatelj ista skupina ljudi koja je spalila taj samostan prije sedamdeset i pet godina i ista skupina koja će ubrzo poharati svijet nezamislivim zlom. To je ono što je prikazano na ovoj tapiseriji. Ona i dnevnik sadrže jedini način na koji ih možemo zaustaviti. Sedamdeset i pet godina držao sam se na životu i čekao, u nadi da će doći dan kad ću ispuniti svoju sudbinu. Jučer, kad sam doznao što se dogodilo u Kini, znao sam da je taj dan došao.«

Qian je posegnuo duboko u svoju halju i slabašnom rukom pružio Kate malu knjigu u kožnom uvezu. Pokazao je na tapiseriju. »Što vidiš, dijete moje?« Kate je proučila živopisne, šarene slike. Anđeli, bogovi, vatra, voda, krv, svjetlost, sunce. »Neki religiozni prikaz?« »Religija je naš očajnički pokušaj da objasnimo naš svijet. I našu prošlost. Živimo u tami, okruženi tajnama. Odakle dolazimo? Što je naša svrha? Što će nam se dogoditi nakon što umremo? Religija nam pruža još nešto: kodeks ponašanja, osnove dobra i zla, smjernice kako biti poštena osoba. Baš kao i bilo koji drugi alat, može ju se zloupotrijebiti. Ali ovaj dokument nastao je mnogo prije negoli je čovječanstvo našlo utjehu u vjeri.« »Kako?« »Vjerujemo da je nastao usmenom predajom.« »Legendama?« »Možda. Međutim, vjerujemo da je u isto vrijeme i povijesni dokument i proročanstvo. To je prikaz događaja prije buđenja čovječanstva i tragedija koje tek slijede. Zovemo je epom o četiri potopa.« Prstom je pokazao gornji lijevi kut tapiserije. Kate je pogledom slijedila njegov prst i proučila sliku — gole zvijeri, bez ljudi, u rijetkoj šumi ili afričkoj savani. Ljudi bježe pred nekom tamom koja se spušta s nebesa — pokrov od pepela koji ih guši i ubija bilje. Ispod toga, nalaze se sami u goloj, mrtvoj divljini. Tad se pojavljuje svjetlost koja ih vodi iz tame, a neki zaštitnik razgovara s divljacima i daje im kalež pun krvi. Qian je pročistio grlo. »Prvi je prizor vatreni potop. Vatra je gotovo uništila cijeli svijet, zakopala čovječanstvo pod pepelom, i spalila svu hranu na svijetu.« »Mit o postanku.« Kate je prošaptala. Svaka velika religija ima nekakav mit o postanku, priču o tome kako je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku. »Ovo nije mit. Ovo je povijesni spis.« Qian je govorio blagim glasom, poput učitelja ili roditelja. »Primijetit ćete da je čovjek postojao i prije vatrenog potopa: živio je

u šumi, kao zvijer. Potop bi ih ubio, ali spasitelj ih je zaštitio. Međutim, on neće moći svaki put biti tamo za njih. Zato im daje najveći mogući dar: svoju krv. Taj će ih dar zaštititi.« Kate je pomislila: katastrofa na Tobi i Veliki skok naprijed. Krv. Genetička mutacija — promjena u ustroju mozga — koja je čovječanstvu dala prednost pri preživljavanju i pomogla im da prežive more pepela kojim je supervulkan Toba preplavio svijet prije sedamdeset tisuća godina. Vatreni potop. Je li moguće? Kate je nastavila čitati tapiseriju. Prizor je bio čudan. Ljudi iz šume naizgled su se pretvorili u nindže ili duhove. Nosili su odjeću i počeli su ubijati zvijeri. Prizor je postajao sve krvaviji, a užasi su vrebali u svakom kutu tapiserije. Robovi, ubojstva, ratovi. »Taj je dar čovječanstvo učinio pametnim, snažnim, sačuvao ga od izumiranja, ali platili smo veliku cijenu. Po prvi put čovjek je vidio svijet kakav zaista jest, i vidio je opasnosti svuda oko sebe — u divljim zvijerima, ali i u svojoj ljudskoj braći. Dok je bio zvijer, živio je u stanju blaženstva, slijedio svoje nagone, razmišljao samo kad je morao; nikad se nije vidio u pravom svjetlu, nikad nije razmišljao o svojoj smrtnosti i nikad nije pokušavao prevariti smrt. Međutim, sad su ga njegove misli i strahovi obuzeli. Po prvi je put spoznao zlo. Vaš Sigmund Freud bio je blizu kad je te koncepte pokušao objasniti idom i egom. Čovjek se pretvorio u doktora Jekylla i gospodina Hydea. Borio se protiv svoje zvjerske naravi, svojih životinjskih nagona. Strast, gnjev — koliko god evoluirali, ljudi ne mogu pobjeći svojim nagonima, našem životinjskom nasljeđu. Možemo se samo nadati da ćemo uspješno svladati unutrašnju zvijer. Čovjek je također nastojao shvatiti svoj svjesni um, njegove strahove, snove i pitanja o tome odakle dolazimo i što nam je sudbina. Najviše od svega, međutim, sanjao je o tome kako prevariti smrt. Izgradio je zajednice na obalama i počinio nebrojene užase kako bi osigurao vlastiti opstanak i pokušao pronaći besmrtnost, kroz svoja djela ili putem neke magije ili alkemije. Obala je prirodno mjesto za ljude: tako smo preživjeli vatreni potop. More nam je bilo izvor hrane dok je kopno bilo spaljeno. Međutim, ljudska vladavina nije dugo potrajala.« Kate je skrenula pogled prema donjem lijevom kutu tapiserije: na njemu je prikazan golem vodeni zid iza kočije koja je plovila morem i nosila spasitelja s kaležom koji je spasio svijet od vatrenog potopa.

»Spasitelj se vraća i govori svome plemenu da dolazi veliki potop i da se moraju pripremiti.« »To zvuči poznato«, rekla je Kate. »Da. Veliki potop postoji u svim religijama, starima i mladima, diljem svijeta. To je zato što je potop činjenica. Prije oko dvanaest tisuća godina završilo je zadnje ledeno doba. Ledenjaci su se rastopili. Promijenio se nagib Zemljine osi. Razina mora porasla je za više od sto metara za vrijeme tog perioda, katkad postupno, a katkad u razornim valovima i cunamijima.« Kate je proučila sliku — gradovi koji padaju pod silom vodenog vala, gomile ljudi koje se utapaju, vladari i bogataši koji stoje na povišenom i smiješe se poplavi, a, na kraju, mala skupina ljudi, u skromnoj odjeći, kako odlazi od obale i putuje prema planinama. Nosili su nekakav kovčeg. Qian joj je dao dosta vremena da prouči tapiseriju, a zatim je nastavio. »Ljudi su zanemarili upozorenja o potopu. Ovladali su svijetom — ili su barem tako mislili. Bili su arogantni i dekadentni. Frknuli su nosovima na upozorenja o katastrofi i nastavili sa svojim grješnim navikama. Neki su rekli da je to bila Božja kazna za ljude jer su ubijali svoju braću i sestre. Jedno je pleme poslušalo upozorenje, izgradilo arku i pobjeglo od mora, u planine. Poplava je došla i uništila gradove kraj mora te su preostala samo primitivna sela na kopnu i raštrkana nomadska plemena. Proširila se glasina da je Bog mrtav, i da je čovjek sad bog na zemlji. Međutim, jedno pleme ustraje u vjeri. Jedno im je uvjerenje bilo ključno: da je čovjek nesavršen, da čovjek nije Bog i da samo ako prigrlimo skromnost, možemo istinski biti ljudi.« »Vi pripadate tom plemenu.« »Da. Poslušali smo upozorenja našeg Spasitelja i učinili ono što nam je zapovjedio. Donijeli smo Arku na visočje.« »Ova je tapiserija bila u Arci?« »Ne. Čak ni ja ne znam što je bilo u Arci, ali zacijelo je bilo stvarno: i dan-danas pričaju se priče o njoj. Ta je priča vrlo moćna. Iznimno je privlačna svakome tko je čuje. To je jedna od mnogih priča koje proizlaze iz ljudske psihe. Mi je smatramo istinitom, baš kao što priznajemo različite verzije mita o stvaranju. Te su priče oduvijek postojale, i zauvijek će postojati, u našim umovima.«

»Što se dogodilo plemenu?« »Posvetili su se traženju istine o tapiseriji, razumijevanju pretpotopnog svijeta, otkrivanju svega što se dogodilo. Jedna je skupina mislila da se odgovori nalaze u ljudskom umu, u razumijevanju našeg postojanja kroz promišljanje i samopropitkivanje. Oni su postali planinski redovnici, red Immaru, Svjetlost. Ja sam posljednji Immaru. Međutim, neki redovnici postali su nemirni. Počeli su tražiti svoje odgovore u svijetu. Poput nas, bili su vjernici, barem isprva. Kako je vrijeme prolazilo, a oni su putovali sve dalje, postupno su izgubili vjeru, doslovce. Nadu da će naći odgovore pronašli su u drugom putu: u znanosti. Dodijali su im mitovi i alegorije. Željeli su dokaze. Počeli su ih i pronalaziti — ali skupo su ih platili. Znanosti nedostaje nešto vrlo bitno što nam vjera pruža: moralni kodeks. Preživljavanje najsposobnijih znanstvena je činjenica, no okrutna je etička postavka; tako se ponašaju zvijeri, a ne civilizirani ljudi. Zakoni nam ne mogu uvijek pomoći: moraju biti zasnovani na nečemu, na zajedničkom moralnom kodeksu koji iz nečega proizlazi. Kako ti moralni temelji nestaju, tako nestaju i društvene vrijednosti.« »Ne mislim da osoba mora biti religiozna kako bi bila moralna. Ja sam znanstvenica i nisam... posebno religiozna... ali sam prilično moralna osoba, ili bar to mislim.« »U isto ste vrijeme i mnogo pametniji i empatičniji nego velika većina ljudi. Jednog će vas dana ostali sustići i svijet će živjeti u miru, bez potrebe za alegorijama ili lekcijama iz morala. Bojim se da je taj dan mnogo dalje negoli ljudi misle. Govorimo o današnjem stanju stvari, o masama, ne o manjini. Ali ne bih trebao govoriti o tome. Držim vam propovijed o stvarima koje samo mene zanimaju, kao što starci često čine, pogotovo kad su usamljeni. Zacijelo možete pogoditi identitet redovnika koji su tako davno napustili red Immaru.« »Immari.« Qian je kimnuo glavom. »Vjerujemo da su u vrijeme antičke Grčke separatistički redovnici promijenili svoje ime u Immari. Vjerojatno su to učinili kako bi ime zvučalo više grčki te da bi ih stoga prihvatili grčki učenjaci koji su postizali velike napretke u novom polju znanosti. Prava tragedija i istina o tome kako se ta frakcija zauvijek promijenila nalazi se u ovom

dnevniku. Zato ga morate pročitati.« »Što je s ostatkom tapiserije — druga dva potopa?« »Ti događaji tek slijede.« Kate je proučila drugu polovicu tapiserije. More koje je prekrilo svijet za vrijeme vodenog potopa pretvorilo se iz modre vode u grimiznu krv i prelilo se preko donjeg desnog kuta tapiserije. Iznad mora krvi skupina nadljudi klala je niža bića. Krvavi potop. Iznad te bitke neki se junak borio s čudovištem; nakon što ga je ubio, uspeo se na nebesa i započeo potop svjetlosti, koja je prekrila svijet i oslobodila ga. Kao cjelina, tapiserija se promijenila iz crnih i sivih boja vatrenog potopa u plave i zelene tonove vodenog potopa, a zatim u grimiznu crvenu krvavog potopa i napokon u bijelu i žutu svjetlost zadnjeg potopa. Bila je prekrasna. Očaravajuća. Qian je prekinuo njezino razmišljanje. »Sad se moram odmoriti, a vi morate napraviti domaću zadaću, doktorice Warner.« ŠEZDESET I DEVETO POGLAVLJE Glavna konferencijska dvorana Središte Clocktowera New Delhi, Indija Dorian je podigao ruku kako bi prekinuo analitičara. »Što je to Izvješće Barnabyja Prendergasta?« Tridesetogodišnjak je izgledao zbunjeno. »Izvješće koje je sastavio Barnaby Prendergast?« Dorian se osvrnuo po sobi i pogledao okupljeno osoblje

Clocktowera i Immari Securityja. Odnedavno su radili zajedno i još se nisu navikli na formalno spajanje Immarija i Clocktowera, pa su sastanci tekli sporije dok se uloge i ovlasti nisu utvrdile. »Može li mi netko reći što je to Barnaby Prendergast?« »O, pa to mu je ime — Barnaby Prendergast«, rekao je analitičar. »Ozbiljno? Jesmo li ga mi tako nazvali? Zapravo, nemojte mi reći, nije me briga. Što je rekao? Počnite iznova.« Analitičar je prolistao nekoliko stranica pričvršćenih spajalicom. »Prendergast je jedan od dvadesetak zaposlenika koji su i dalje na lokaciji.« »Koji su bili na lokaciji«, ispravio ga je Dorian. Analitičar je nakrivio glavu. »Tehnički, i dalje je na lokaciji, to jest, njegovo truplo.« »Isuse Kriste, daj mi već jednom to izvješće.« Analitičar je progutao slinu. »Dakle, nešto prije napada bespilotnih letjelica, rekao je — Prendergast, je li — da mu je nepoznata žena prišla i, njegovim riječima, >prisilila ga da joj pomogne u akciji spašavanja neke djece, kako je ona tvrdila<.« Analitičar je okrenuo iduću stranicu. »Također tvrdi da ju je >pokušao zaustaviti< i da smatra da je >koristila lažnu ili ukradenu iskaznicu<. Povrh svega, izjavio je da je pobjegla iz centra nakon napada >prekrivena krvlju ali neozlijeđena< i da ga je >opet napala i spriječila da spasi ozlijeđene radnike<, te da je >jednom stražaru oduzela pištolj i pokušala ga ustrijeliti<, Prendergasta, je li, i da se ukrcala na teretni vlak s umirućim suučesnikom, koji je navodno imao nekoliko prostrjelnih rana.« Dorian se zavalio u naslonjač i zapiljio u ekrane. Kate Warner je preživjela Zvono. Kako? Reed je vjerojatno poginuo; Dorian ga je praktički pretvorio u švicarski sir. Analitičar je pročistio grlo... »Gospodine, trebamo li zanemariti to izvješće? Mislite li da su to gluposti, da taj tip samo traži pažnju?« »Ne, ne bih rekao.« Dorian je zagrizao nokat. »Priča je previše razrađena da bi bila izmišljena. Čekaj... zašto misliš da traži pažnju?« »Noć prije napada Prendergast je zvao BBC; tako smo i dobili izvješće. Nadzirali smo svu komunikaciju koja je dolazila ili izlazila iz

postrojenja nakon zadnje... nezgode. Prendergast je na popisu pojedinaca koje valja diskreditirati; njegova priča potkopava našu izjavu za medije u vezi prošle industrijske nesreće. Zato...« »U redu, dosta. Stani. Riješimo jedan po jedan problem. Saberimo se.« Dorian se zavrtio u stolici i okrenuo prema doktoru Changu, koji je sjedio u kutu i piljio u jeftini tepih na podu konferencijske dvorane. »Chang. Koncentrirajte se.« Doktor Chang se uspravio kao da ga je prozvao učitelj. Bio je iscrpljen i odsutan još od eksplozije u Kini. »Da! Tu sam.« »Za sad jeste, doktore, ali ako ne doznate kako je Kate Warner preživjela Zvono, nećete još dugo.« Chang je slegnuo ramenima. »Ja... ne znam ni gdje bih počeo...« »Pa, počnite. Kako je mogla preživjeti?« Chang je približio stisnutu šaku svome licu i pročistio grlo... »Paa, ovaj, da vidimo, možda je na sebi primijenila terapiju koju je dala djeci. Možda je željela provjeriti je li opasna.« Dorian je kimnuo glavom. »Zanimljivo. Druge mogućnosti?« »Ne. To jest, osim one očigledne — možda je oduvijek imala imunost — Gen s Atlantide.« Dorian je nastavio gristi nokte. To je bilo vrlo zanimljivo. Vrlo zanimljivo. »U redu, to vjerojatno lako možemo provjeriti...« Chang je odmahnuo glavom. »Laboratorij mi je uništen, a ne znamo ni gdje bismo počeli...« »Nabavite novi laboratorij.« Dorian se okrenuo jednom od svojih zaposlenika. »Nađite doktoru Changu novi laboratorij.« Opet se okrenuo Changu. »Ja nisam znanstvenik, ali ja bih počeo sekvencioniranjem njezina genoma. Provjerite ima li kakvih neobičnosti.« Chang je kimnuo. »Naravno, to bi bilo lako, ali uzevši u obzir stanje postrojenja, teško da ćemo naći njezin DNK...« Dorian je zabacio glavu.

»Pobogu, pa budite kreativni. Vlasnica je stana u Jakarti; sigurno možete pronaći nekakav češalj ili iskorišteni tampon, doktore.« Chang se zarumenio. »Da, to bi bilo dovoljno.« Jedna je Clocktowerova analitičarka progovorila: »Neke žene bacaju tampone u zahod...« Dorian je sklopio oči i digao ruke. »Zaboravite tampon. U Jakarti zacijelo možete naći njezin DNK. Učinite to. Ili, još bolje, pronađite nju. Ako je zaista pobjegla, nalazi se na jednom od vlakova.« Dorian se okrenuo prema Dimitriju Kozlovu, terenskom zapovjednik Immari Securityja koji je zajedno s njim napustio Kinu. Vojnik je odmahnuo glavom. »Upravo sam dobio popis. Usporedili smo ga s popisom zaposlenika. Nije ni na jednom vlaku. Kao ni Reed. Imamo mnogo ozlijeđenih i mrtvih, nekoliko ranjenih ljudi, ali nikoga s prostrjelnim ranama.« »Sigurno se šališ. Ponovno pretražite vlakove...« »To bi odgodilo Tobu...« rekao je Dimitrij. »Učinite to.« Oglasio se analitičar s Prendergastovim izvješćem. »Možda je skočila s vlaka.« Dorian je protrljao sljepoočnice. »Nije skočila.« Analitičar je odmahnuo glavom. »Kako znate...« »Jer je bila s Reedom.« »Mogla ga je gurnuti s vlaka.« »Mogla je, ali nije to učinila.« Analitičar je bio zbunjen. »Kako to znate?« »Jer nije glupa kao što ti očigledno jesi. Visoka je oko metar i sedamdeset i nema više od pedeset i pet kila. Red je viši od metar i osamdeset i ima bar osamdeset kila. Warner ne bi preživjela tibetansku divljinu ni sama, a kamoli da nosi osamdeset kila tereta. Vjeruj mi, ako je Reed uopće preživio, sigurno ne može hodati.« »Možda ga je ostavila.«

»Ne bi ga ostavila.« »Kako znate?« »Jer je poznajem. Privedimo ovo kraju, hajde, na posao, ljudi.« Dorian je ustao i mahnuo ljudima da napuste prepunu prostoriju. »Što ćemo s izvješćem Barnabyja Prendergasta?« rekao je analitičar. »Što s njime?« »Hoćemo li ga osporiti?« »Ne, nikako. Potvrdite ga. Mediji će ionako poludjeti za njime, sadrži riječ terorist. Ionako je istina: neki terorist napao je naš pogon u Kini. Posrećilo nam se. Kao dodatni dokaz objavite snimke na kojima Reed postavlja bombe. Recite medijima da je ovaj napad nastavak napada koje su isti pojedinci izveli u Jakarti. Priložite im i snimku Warnerice.« Dorian je promislio na trenutak. Ovo bi moglo biti korisno: možda će im kupiti nešto vremena i pružiti dobar paravan. »Reci da istražujemo je li doktorica Warner upotrijebila biološko oružje te da je stoga lokacija pod strogom karantenom.« Dorian je zastao na tren i pogledao svoje ljude. »Hajde, ljudi, idemo, vrijeme leti.« Upro je prst u Dimitrija. »Ti ostani ovdje.« Visoki vojnik teškim je korakom prišao Dorianu nakon što se soba ispraznila. »Netko ih je oteo s vlaka.« »Slažem se.« Dorian je zakoračio nazad do stola. »To su zacijelo oni.« »Nemoguće. Pretražujemo te planine bez prestanka još od napada jedanaestog rujna. Nisu tamo. Pobili su ih još 1938. Ili su možda samo legenda. Možda red Immaru nikad nije postojao.« »Imaš li bolju ideju?« upitao ga je Dorian. Kad Dimitrij nije odgovorio, Dorian je nastavio. »Pošalji ekipe da pretraže te planine.« »Žao mi je, gospodine, nemamo dovoljno ljudstva. Čistka u Clocktoweru, zajedno s prestankom sukoba u Afganistanu... naše su sile u toj regiji ionako minimalne. Svi naši agenti u regiji usredotočeni su na Tobu. Ako želite da tamo pošaljemo ekipe, morat ćemo ih povući s drugih zadataka.«

»Ne. Toba je prioritet. Imamo li satelitski nadzor? Možemo li ih pratiti, doznati gdje su?« Dimitrij je odmahnuo glavom. »Nemamo oči nad zapadnom Kinom, nitko ih nema. To je jedan od razloga zašto smo odabrali tu lokaciju — tamo nema ničega i nitko nema razloga da promatra to područje. Nema gradova, nema čak ni mnogo sela ni cesta. Možemo repozicionirati satelite, ali za to treba vremena.« »Učini to. I lansiraj ostatak bespilotnih letjelica u Afganistanu.« »Koliko...« »Sve. Neka pretraže svaki pedalj visoravni — počevši od samostana. I pošalji dva agenta. Toba je bitna, ali i Warnerica nam je važna. Preživjela je Zvono. Moramo doznati kako. Neka ta dva agenta provjere rute svih naših vlakova, ispitaju seljane, bilo koga tko je išta vidio. Pritisni ih. Želim je pronaći.« SEDAMDESETO POGLAVLJE Samostan reda Immaru Autonomna regija Tibet David je još spavao kad se Kate vratila u njegovu sobu. Sjela je na rub njegovog kreveta, kraj njegovih nogu, i neko vrijeme gledala kroz prozor. Nikad nije iskusila ništa slično spokoju ovog mjesta. Pogledala je Davida. Izgledao je jednako mirno kao ova zelena dolina i bijeli vrhovi planina. Kate se naslonila na zid i protegnula noge pokraj njegovih. Otvorila je dnevnik, a iz njega je ispalo pismo. Papir je bio star, krhak, poput samog Qiana. Pismo je bilo ispisano gustom crnom

tintom, a slova su bila utisnuta u list poput Brailleova pisma. Kate je počela čitati naglas, u nadi da će je David čuti i da će mu njezin glas goditi. Vodstvu reda Immaru, postao sam sluga frakcije koju zovete Immari. Sramim se stvari koje sam učinio i strahujem za sudbinu svijeta – jer znam što planiraju. U ovom trenu, godine 1938., čine se nezaustavljivima. Nadam se da se varam. Za slučaj da se ne varam, šaljem vam ovaj dnevnik. Nadam se da će vam pomoći da spriječite sudnji dan koji spremaju Immari. Patrick Pierce, 5. 11. 1938. 15. travnja 1917. Bolnica na Gibraltaru Kad su me izvukli iz tunela na Zapadnoj fronti i doveli me u ovu vojnu bolnicu prije mjesec dana, mislio sam da sam spašen. Ali ovo me mjesto izjeda poput raka, isprva potiho, u tajnosti, a zatim me zaskočilo i bacilo u mračnu bolest iz koje ne mogu pobjeći. Bolnica je gotovo tiha u ovo doba dana, a upravo je tada najstrašnija. Svećenici dolaze svako jutro i večer, mole se, ispovijedaju i čitaju uz svjetlost svijeća. Sada su svi otišli, kao i većina medicinskih sestara i liječnika. Čujem ih, izvan sobe, tamo u otvorenom odjelu s nizovima kreveta. Muškarci urlaju, većina od bola, a neki i od noćnih mora; ostali plaču, razgovaraju i kartaju se pod mjesečinom, smijući se kao da ih pola tuceta neće umrijeti prije zore. Dali su mi privatnu sobu, smjestili su me ovdje. Nisam to tražio. Vrata se zatvaraju i prigušuju plač i smijeh, i drago mi je zbog toga. Ni jedan ni drugi zvuk nije mi mio. Posežem za bočicom opijuma i ispijam sve dok mi se ne počne slijevati niz bradu, i tonem u san. U javu me vraća šamar, a preda mnom je prljavo, neobrijano lice i zlokoban cerek pun gnjilih, nepravilnih zubi.

»Budan je!« Truli zadah alkohola i bolesti okreće mi želudac i muti misli. Druga dva muškarca izvlače me iz kreveta, noga mi udara u pod i vrištim od bola. Izvijam se na podu i pokušavam se ne onesvijestiti dok se oni smiju. Želim biti budan kad me ubiju. Vrata se otvaraju i začujem glas medicinske sestre. »Što se ovdje događa?« Muškarci je zgrabe i zatvore vrata. »Samo se malo zabavljamo sa senatorovim malcem, milostiva, ali ti si bolji komad.« Muškarac je obgrli rukom i pritisne ju s leđa. »Možda ipak počnemo s tobom, mala.« Strgne joj haljinu zajedno s grudnjakom, od lijevog rukava sve do struka. Ona podiže ruku da sakrije gole grudi. Drugom se rukom očajnički brani, ali napadač je prima za ruku i svija je iza njezinih leđa. Prizor njezinog nagog tijela uzbudio je pijane nasilnike. Pokušavam ustati, ali čim se uspravim, najbliži skače na mene. Stavlja mi nož pod grlo. Gleda mi ravno u oči i pijano blebeće. »Tatica senator te poslao u rat, sve nas je poslao, ali sad te ne može spasiti, o ne!« Nož mi se urezuje u vrat, a sluđeni nasilnik pilji ravno u mene. Drugi muškarac drži ženu s leđa i pokušava je poljubiti dok se ona opire. Treći se svlači. Stojim na ranjenoj nozi i bol mi u valovima preplavi tijelo, toliko jaka da mi je mučno, vrti mi se. Ubrzo ću se onesvijestiti. Neizdrživa je, čak i kroz opijum. Opijum — vrijedan kao suho zlato na ovakvom mjestu. Pokazujem prema stoliću, pokušavam mu skrenuti pogled. »Imam opijum, punu bocu na stoliću.« Koncentracija mu popusti na trenutak, i nož je u mojoj ruci. Potežem nož preko njegova grkljana i okrećem ga, a zatim ga odgurujem i skačem na golog muškarca. Zabijam mu nož u trbuh, sve do balčaka. Padam na njega, izvlačim nož i zabijam mu ga u prsa. Maše rukama, iz usta mu lipti krv. Bol me nadvladava nakon skoka. Nemam snage za borbu s posljednjim muškarcem, koji napada medicinsku sestru, ali on razrogači oči, pušta sestru i bježi iz sobe tik prije negoli izgubim svijest.

DVA DANA POSLIJE Budim se na drugom mjestu, koje me podsjeća na seosku kolibicu — tako miriše, a sunčeva svjetlost slijeva se u sobu kroz otvoreni prozor. Spavaća soba je svijetla, dekorirana ženskom rukom i ispunjena tričarijama i stvarčicama koje žene vole, a muškarci primijete samo u ovakvim trenucima. Eno je, čita u kutu, ljulja se u stolici, čeka u tišini. Nekim šestim čulom istog trena osjeti da sam budan. Nježno odlaže knjigu, kao da se radi o krhkom porculanu, i prilazi mom krevetu. »Zdravo, bojniče.« Gleda moju lijevu nogu, zabrinuto. »Morali su vam opet operirati nogu.« Tek sad primjećujem nogu. U zavoju je, debelom, gotovo dvaput širem od moje noge. Kad su me doveli ovamo, i još dva tjedna nakon toga, bojali su se da će je morati amputirati. >Bit ćeš nam zahvalan kasnije. Moraš nam vjerovati, stari. Zvuči grozno, ali to ti je u najboljem interesu. Nećeš biti jedini, to ti jamčim, gomile mladića šetat će naokolo na limenim nogama, bit će to najnormalnija stvar<. Pokušam se uspraviti kako bih bacio pogled na nogu, ali bol me odmah dočeka, zgrabi i baci nazad na leđa. »Noga je i dalje na mjestu. Rekla sam im da moraju poštovati vaše želje. Ali morali su ukloniti mnogo tkiva. Rekli su da je inficirano i da se nikad neće zaliječiti. Bolnica je opasno mjesto zbog svih tih bakterija, i nakon...« Progutala je. »Rekli su da ćete biti u krevetu dva mjeseca.« »A oni muškarci?« »Dezerteri, čini se. Provest će istragu, ali mislim da je to čista formalnost.« Tada spazim bijelu bocu na stolu, baš kao u bolnici. Pogled mi zastane na njoj. Znam da me vidi. »Možete to maknuti odavde. Ako opet počnem, nikad neću prestati. Znam kamo ta cesta vodi.« Ona zakorači prema stolu i brzo pokupi bocu, kao da će pasti sa stola. Kako se ono zvala? Bože, zadnji mi je mjesec u magli, poput sna natopljenog opijumom i alkoholom, prava noćna mora. Barnes? Barrett? Barnett?

»Jeste li gladni?« Stoji tamo, s jednom rukom na boci a drugom na svojoj haljini. Možda su krivi lijekovi ili sve to vrijeme bez hrane, ali nemam nikakvu želju za jelom. »Umirem od gladi«, kažem joj. »Evo me za tren.« Već je na pola puta do vrata. »Sestro... kako ono...« Ona zastane i uputi mi pogled, pomalo razočarano. »Barton. Helena Barton.« Dvadeset minuta poslije, osjećam miris kukuruznog kruha, grah i šunku. Nikad nisam okusio ništa bolje. Na moje veliko iznenađenje, pojeo sam tri tanjura te večeri. Izgleda da sam ipak bio gladan. SEDAMDESET I PRVO POGLAVLJE Glavna konferencijska dvorana Središte Clocktowera New Delhi, Indija Dorian je čitao popis preživjelih i poginulih na vlakovima. »Želim poslati još mrtvaca u Sjedinjene Države. Europa izgleda u redu, čini mi se.« Počešao se po glavi. »Mislim da će i pošiljka za Japan biti dovoljna. Gusta naseljenost će nam pomoći.« Volio bi da se mogao konzultirati s Changom ili nekim drugim znanstvenicima, ali morao je ograničiti pristup ovim podacima. Dimitrij je proučio popis. »Možemo ih još prerasporediti, ali odakle?« »Iz Afrike i Kine. Mislim da će reagirati sporije negoli predviđamo.

Kina obično ignorira ili zataška zdravstvene krize, a Afrika jednostavno nema infrastrukturu za borbu s epidemijom.« »Ali nema ni infrastrukturu kojom bi se ona mogla širiti. Zato smo dodijelili...« »Razvijene nacije. One su prava prijetnja. Ne podcjenjuj Centar za kontrolu bolesti. Brzo će reagirati kad sve počne. Na Africi uvijek možemo poraditi poslije.« SEDAMDESET I DRUGO POGLAVLJE Samostan reda Immaru Autonomna regija Tibet Kate je pridržala Davidovu glavu dok je uz vodu iz keramičke šalice gutao antibiotike. Voda mu se prolila iz usta, a ona ju je obrisala svojom majicom. Čitavo je jutro plutao između svijesti i nesvijesti. Opet je otvorila dnevnik. Vodim svoje ljude kroz tunel i pred sobom držim svijeću. Ubrzo ćemo stići, ali ja zastanem, i podignem ruke jer me moji ljudi guraju s leđa. Jesam li nešto čuo? Zabijam svoju glazbenu vilicu u tlo i čekam njezinu presudu. Ako počne vibrirati, Nijemci su u blizini i kopaju tunele. Već smo napustili dva prolaza jer smo se bojali da ćemo ih susresti. Drugi smo im raznijeli pod nogama; nadam se da smo zaustavili njihov napredak. Vilica se ne miče. Vraćam je za pojas i nastavljamo dublje u tamu. Svijeća baca blijede sjene na zemljane i kamene zidove. Prašina i kamenčići padaju nam na glave dok prolazimo. Onda stalna kiša prljavštine prestaje. Podižem pogled i prinosim

svijeću, nastojeći shvatiti što se dogodilo. Okrećem se i vičem: »Bježite!« Svod se urušava i nad nama se otvaraju vrata pakla. Blijeda se svjetlost svijeće gasi, a ja padam na tlo. Lavina kamenja pada mi na nogu i gotovo gubim svijest. Nijemci se dočekuju na noge, slijeću praktički na mene, i počinju pucati. Odmah ubijaju dvojicu mojih ljudi. Bljeskovi njihovih strojnica i vriskovi mojih umirućih suboraca jedino su što razaznajem u ovom pokolju. Povlačim pištolj i pucam na njih iz blizine. Ubijam dvojicu najbližih, koji su očito mislili da sam mrtav ili me nisu vidjeli u tami. Još je vojnika utrčalo u hodnik, pa pucam i u njih. Pet, šest, sedam vojnika pada mrtvo, ali čitav niz njih i dalje ulazi, cijeli odred, spremni da uđu u tunel i zavuku se iza savezničkih linija. Bit će to masakr. Nemam više municije. Bacam prazni pištolj i vadim ručnu bombu. Zubima izvlačim detonator i bacam je svom snagom u njemački tunel iznad nas, pod noge novom valu neprijatelja. Dvije duge sekunde prolaze i vojnici uskaču u naš tunel, pucajući po meni, a zatim ih eksplozija obara, urušava njihov tunel i ruši oba zida oko mene. Prikovan sam na tlo. Ne mogu ustati i nikad se neću izvući, prašina me guši, ali odjednom osjećam ruke na sebi... Medicinska sestra je kraj mene, briše mi znoj s čela i pridržava mi glavu. »Čekali su nas... spojili su tunele po noći... nisam imao šanse«, pokušavam joj objasniti. »Sve je to prošlo. Samo si ružno sanjao.« Posegnem prema nozi, kao da dodirom mogu odagnati bol. Noćna mora nije gotova. Nikad neće proći. Znojenje i bol pogoršavaju se svake noći; ona to zacijelo primjećuje. I uistinu: bijela bočica u njezinoj je ruci, a ja joj kažem: »Samo malo. Moram se osloboditi.« Potežem gutljaj i zvijer se povlači. Napokon ću se naspavati. Tamo je kad se budim, plete u kutu. Na stoliću pokraj mene nalaze se tri čašice ispunjene tamnosmeđom tekućinom — dnevna doza tekućine na bazi opijuma koja mi daje morfij i kodein koji mi očajnički trebaju. Hvala Bogu. Opet se znojim, a i bol se vratila.

»Vratit ću se prije sumraka.« Kimnem glavom i popijem prvu čašicu. Dvije čašice svaki dan. Čita mi svaku večer, nakon posla i večere. Ja samo ležim, ubacujem pametne komentare i duhovite primjedbe s vremena na vrijeme. Ona se smije, a kad kažem nešto previše nepristojno, nježno me prekori. Jedna čašica na dan. Sloboda. Skoro. Ali bol ne odlazi. I dalje ne mogu hodati. Proveo sam čitav život u rudnicima, na tamnim i skučenim mjestima. Ali ovo ne mogu izdržati. Možda zbog svjetlosti, ili svježeg zraka, ili ležanja u krevetu, danju i noću. Prošao je mjesec dana. Svakog dana, kad se bliže tri sata, počinjem brojati minute prije negoli se ona vrati kući. Muškarac koji čeka ženu da dođe kući. Cijela je ideja te rečenice začudna. Inzistirao sam da prestane raditi u bolnici. Bacili. Bombe. Šovinisti. Pokušao sam svim argumentima. Ne želi me poslušati. Ne mogu pobijediti. Uhvatila me na krivoj nozi. Kao da sam ustao na lijevu nogu. I povrh svega, gubim razum, zbijam glupe šale sam sa sobom. Gledam kroz prozor i vidim je kako dolazi niz put. Koliko je sati? Pola tri? Uranila je. I s njom je... neki muškarac. U mjesec dana koliko sam ovdje nikad nije kući dovela udvarača. Ta mi pomisao nikad nije pala na pamet, i sad me pogodila na sve moguće krive načine. Trudim se dobiti bolji pogled kroz prozor, ali više ih ne vidim. Već su u kući. Mahnito pokušavam izravnati postelju i uspraviti se, kroz tupu bol, kako bih mogao sjesti i izgledati snažniji negoli jesam. Uzimam knjigu i pravim se da je čitam, naopako. Podižem pogled i okrećem knjigu na pravu stranu, tik prije negoli Helena uđe. Muškarac je brkati pozer s monoklom u odijelu. Prati je u stopu, kao halapljivi pas u lovu. »O, bacio si se na knjige. Koju si odabrao?« Naginje je prema meni, pročita naslov i blago kimne glavom. »Ponos i predrasude. Ta mi je jedna od omiljenih.« Zaklopim knjigu i odbacim je na stolić kao da mi je rekla da je

zaražena kugom. »Pa, da, čovjek mora biti u toku. I uživati u... klasicima.« Muškarac s monoklom nestrpljivo ju je pogledao. Bio je spreman nastaviti s posjetom — i ostaviti invalida u gostinjskoj sobi. »Patrick, ovo je Damien Webster. Došao je iz daleke Amerike da te posjeti. Ne želi mi reći zašto.« Zavjerenički je podigla obrvu. Webster je uočio da sam zbunjen. »Poslali smo telegram u bolnicu. Niste ga primili?« Moj je otac mrtav, ali on nije ovdje zbog toga. Zašto, onda? Helena progovara prije mene. »Bojnik Pierce je ovdje već mjesec dana. Bolnica svakog dana prima mnogo telegrama. Kojim ste poslom ovdje, gospodine Webster?« Glas joj je postao ozbiljan. Webster ju ošine pogledom. Vjerojatno nije navikao da mu se žena obraća takvim tonom. Vjerojatno bi mu to dobro došlo. »Nekoliko stvari. Prva od njih je nasljedstvo vašeg oca.« Izvan prozora, neka ptičica slijeće na fontanu. Meškolji se, zaranja glavu u vodu i otresa kapljice sa sebe. »Kako je umro?« pitam ga, i dalje promatrajući pticu. Webster govori brzo, kao da se radi o nečemu što mora skinuti s rasporeda, nečem napornom. »Automobilska nesreća. On i vaša majka umrli su na licu mjesta. Opasni su to strojevi, tvrdim to oduvijek. Bilo je brzo. Nisu patili, dajem vam riječ. A sad...« Osjetio sam drugu vrstu boli, strašan osjećaj usamljenosti, praznine, kao da je u meni jama koju nikako ne mogu ispuniti. Moje majke više nema. Već je i zakopana. Nikad je više neću vidjeti. »Je li vam to prihvatljivo, gospodine Pierce?« »Što?« »Račun u Prvoj narodnoj banci u Charlestonu. Vaš je otac bio vrlo štedljiv čovjek. Na računu je gotovo dvjesto tisuća dolara.« Itekako štedljiv. Webster je očito frustriran, pa nastavlja, nadajući se odgovoru. »Račun glasi na vaše ime. Nije ostavio oporuku, ali budući da nemate braće ni sestara, neće biti problema.« Čeka još jedan tren. »Možemo prebaciti novac u neku lokalnu banku.« Pogleda Helenu. »Ili u Englesku, ako vam je to draže...«

»Dječji dom u Zapadnoj Virginiji. U Elkinsu. Njima isplatite taj iznos. Recite im da je to dar moga oca.« »Ovaj, da, to je... izvedivo. Mogu li pitati zašto?« Iskreni odgovor bio bi »jer on ne bi volio da ja dobijem taj novac« ili, točnije, »jer mu se nije sviđalo kakva sam osoba postao«. Ali nisam rekao ni jedno ni drugo, možda zato što je Helena u sobi, ili zato što mislim da ovaj fiškal ne zaslužuje iskren odgovor. Zato kažem nešto općenito, »on bi to tako želio«. Svraća pogled na moju nogu i traži prave riječi. »Sve je to lijepo, ali vojne mirovine su... oskudne, čak i za bojnika. Čovjek bi pomislio da biste poželjeli zadržati bar dio novca, recimo, sto tisuća dolara?« Sad već buljim ravno u njega. »Zašto mi ne kažete zašto ste zaista ovdje? Sumnjam da je u pitanju nasljedstvo moga oca.« Šokiran je. »Naravno, gospodine Pierce. Samo sam razmišljao o vašem najboljem interesu. Zapravo, zato i jesam ovdje. Prenosim vam poruku Henryja Druryja Hatfielda, guvernera slavne države Zapadne Virginije. Njegova Ekscelencija želi vam — kao, prvo, izražava vam duboku sućut zbog vašega gubitka, u ime sebe i naše države, pa i cijele nacije. Uz to, želi vam poručiti da je spreman imenovati vas nasljednikom vašeg oca u Senatu, jer mu je ta ovlast upravo zakonski dodijeljena.« Prisjećam se legendarne kavge između McCoya i Hatfielda, i počinjem shvaćati zašto je obitelj McCoy toliko mrzila Hatfielde. Henry Hatfield bio je nećak »Starog Đavla« Hatfielda, vođe zloglasnog klana Hatfield. Guverner se ne može kandidirati dva puta za redom. Zato si je dvije godine ranije namjestio senatorsko mjesto, ali godinu dana kasnije ratificiran je Sedamnaesti amandman, koji je omogućio izravne izbore za Američki senat i time oteo moć korumpiranim državnicima i zakonodavcima, manipulatorima poput Hatfielda. Moj je otac bio među prvim senatorima koje je odabrao narod. Njegova smrt i sve te priče o novcu, sve je sad imalo smisla. Ali ne i ponuda. Webster ubrzo razjašnjava misterij. Naginje se nada mnom i obraća mi se kao da smo stari prijatelji. »Vaš status ratnog junaka učinit će vas popularnim. Održat će se

posebni izbori. Kao što znate, ovih dana građani sami biraju senatore, kao što bi i trebali«, kimne glavom. »Guverner je spreman prepustiti vam mjesto vašeg oca ako ga zauzvrat poduprete u njegovoj kampanji. Ako to učinite, bit će voljan podržati vašu daljnju karijeru, možda i kandidaturu za Kongres? Kongresnik Patrick Pierce zvuči prilično dobro, rekao bih.« Odguruje se od kreveta i smiješi mi se. »Dakle, mogu li guverneru prenijeti dobre vijesti?« Ljutito ga pogledam. Nikad u životu nisam toliko želio ustati, zgrabiti tog demona i izbaciti ga naglavačke kroz vrata. »Znam da okolnosti nisu idealne, ali vrijeme je da svi učinimo pravu stvar.« Webster je kimnuo prema mojoj nozi. »A, uzevši u obzir vaša.... ograničenja, ovo bi vam moglo odgovarati. Teško da će te naći bolji posao...« »Gubi se van.« »Gospodine Pierce, znam da...« »Čuo si me. I ne vraćaj se. Dobio si jedini odgovor koji ćeš ikada dobiti. Reci tom siledžiji Hatfieldu da sam radi svoje prljave poslove, ili možda netko od njegovih rođaka. Čujem da su dobri u tome.« Zakorači prema meni, ali Helena ga prima za ruku. »Ovuda, gospodine Webster.« Nakon što je otišao, ona se vraća. »Žao mi je zbog tvojih roditelja.« »I meni je. Moja je majka bila draga i puna ljubavi.« Znam da vidi koliko sam tužan, ali više se ne mogu suzdržavati. »Mogu li ti išta donijeti?« Jasno mi je da nije namjerno, ali pogled joj je pobjegao prema mjestu na uzglavlju gdje sam prije držao bočicu. »Da. Liječnika. Za nogu.«

SEDAMDESET I TREĆE POGLAVLJE Krizni stožer Središnjica Clocktowera New Delhi, Indija Dorian je čekao kraj vrata i promatrao prostoriju. Izgledala je gotovo poput kontrolne sobe za vrijeme nekog NASA-inog lansiranja. Nekoliko redova analitičara govorilo je upute u mikrofone i radilo na računalima koja su upravljala bespilotnim letjelicama. Na dugom zidu niz ekrana prikazivao je telemetrijske snimke iz letjelica: prizore planina i šuma. Dimitrij je koordinirao potragu. Golemi Rus izgledao je kao da nije spavao od eksplozije u Kini. Progurao se kroz gomilu analitičara i pridružio Dorianu na kraju sobe. »Za sad nemamo ništa. Područje potrage jednostavno je preveliko.« »A satelitsko praćenje?« »Još čekamo.« »Zašto? Zašto im treba tako dugo?« »Za repozicioniranje im treba vremena, a i treba pokriti veliko područje.« Dorian se na trenutak zagledao u ekrane. »Počni pretresati žbunje.« »Pretresati?« »Paliti.« Dorian se okrenuo i poveo Dimitrija do vrata, gdje ih analitičari nisu mogli čuti. »Pogledajmo što ćemo istjerati na vidjelo. Kladio bih se da je Warnerica u jednom od tih samostana. Kako stojimo s Tobom?« »Leševi upravo lete prema Europi, Sjevernoj Americi, Australiji i Kini. Živi zaraženi su u lokalnim bolnicama u Indiji i«, pogledao je na sat, »za sat vremena i u Bangladešu.« »Izvješća?« »Ništa zasad.« Barem neke dobre vijesti.

SEDAMDESET I ČETVRTO POGLAVLJE Samostan reda Immaru Autonomna regija Tibet Iduće je jutro Milo i dalje posluživao Kate, baš kao i prethodno. Koliko dugo sjedi tamo i čeka da se probudim? pitala se. Kate je ustala i pronašla novu posudu kaše za doručak, na istom mjestu. Ona i Milo obavili su jutarnje čavrljanje, i opet ju je poveo do Davidove sobe. Dnevnik je stajao na stoliću pokraj njegovog kreveta, ali Kate nije obraćala pažnju na njega; prvo je prišla Davidu. Dala mu je antibiotike i pregledala rane na ramenu i nozi. Crveni krugovi proširili su se preko noći i sad su mu prekrivali prsa i bedro. Kate je zagrizla usnicu, odsutno piljeći kroz prozor. »Milo, trebam tvoju pomoć s nečim. Vrlo je bitno.« »Kao što sam rekao kad smo se upoznali, gospođo«, naklonio se, »Milo vam stoji na raspolaganju.« »Smeta li ti prizor krvi, Milo?« Nekoliko sati poslije, Kate je pričvršćivala zadnji povez na Davidovo rame. Lavor na stoliću do nje bio je ispunjen krvavom gazom, krvlju i gnojem. Milo je svoj posao odradio začuđujuće dobro — ne jednako vješto kao medicinska sestra, ali je njegov zen pristup uvelike pomogao primiriti Kateine živce. Kad je dovršila sa zavojima, Kate je prošla rukom preko Davidovih prsa i duboko izdahnula. Sad je mogla samo čekati. Naslonila se na zidić i gledala kako se njegova prsa jedva vidljivo dižu i spuštaju. Nakon nekoliko trenutaka otvorila je dnevnik i počela čitati. 3. lipnja 1977. »A sada?« pita me doktor Carlisle dok me nalivperom ubada u nogu. »Da«, odgovaram kroz stisnute zube. Spušta nalivpero i opet me ubada. »A ovdje?«

»Kao sam vrag.« Uspravi se i razmatra rezultate svojeg ubadanja. Prije negoli je pogledao nogu, neko je vrijeme sastavljao moju »povijest«. To je bila dobrodošla promjena od terenskih liječnika koji su gledali smo ozljedu, a ne i čovjeka, i obično liječili bez ijedne riječi. Rekao sam mu da mi je dvadeset i šest godina, da sam inače zdrav, da nemam nikakvih ovisnosti, i da sam ranjen u tunelu koji se urušio, na Zapadnoj fronti. Kimnuo je glavom i temeljito me pregledao, te napomenuo da ozljeda nije ništa drukčija od onih koje se događaju rudarima i sportašima. Čekam njegovu ocjenu i pitam se trebam li mu nešto reći. Gradski liječnik češe se po glavi i sjeda pored mojeg kreveta. »Moram reći, slažem se s dijagnozom vojnih kirurga. Bilo bi vam bolje da ste je odmah odrezali, recimo, ispod koljena... tako bih barem ja krenuo.« »Što možemo sada?« Bojao sam se odgovora. »Sad... nisam siguran. Nećete nikada hodati na njoj, barem ne normalno. Uglavnom će ovisiti o tome koliko boli osjećate. Živci su vam teško oštećeni, u to nema sumnje. Preporučio bih vam da pokušate hodati, koliko god možete, idućih mjesec-dva. Ako je bol neizdrživ, a vjerujem da će biti, amputirat ćemo je ispod koljena. Većina osjeta vam je u stopalu; tamo je više živaca. To će vam olakšati bol.« Kao da je predviđao moje strahove, dodaje: »Ali ne borimo se samo protiv boli. I taština je u igri. Nitko ne želi izgubiti pola noge, ali to ga ne čini ništa manjim čovjekom. Najbolje je biti praktičan. Bit ćete sretni što ste donijeli tu odluku. Naposljetku, valja promisliti i čime ćete se baviti, satniče — ne, bojniče, je li tako? Nikad nisam vidio tako mladog bojnika.« »Kad svi oko tebe umiru, brzo se napreduje«, kažem mu, izbjegavajući iduće pitanje, s kojim sam se odbijao suočiti još otkad se tunel urušio. Rudarstvo je jedina vještina koju posjedujem. »Nisam siguran što ću raditi nakon što... nakon što se vratim na noge.« To je prvi izraz koji mi je pao na pamet. »Uredski posao bi vam, ovaj, popravio raspoloženje, ako ga uspijete naći.«

Kimne glavom i ustaje. »Dobro, ako je to sve, nazovite me ili pošaljite pismo za mjesec dana.« Daje mi posjetnicu sa svojom adresom u Londonu. »Hvala vam, doktore, zbilja.« »Pa, nisam mogao odbiti molbu Lorda Bartona. Poznajemo se još od mladih dana na Etonu, a kad mi je rekao da ste ratni junak i da njegova djevojčica toliko inzistira da dođem i tvrdi da će joj srce pući ako vas barem ne pregledam, sjeo sam na vlak odmah idući dan.« Čuje se buka iz hodnika, kao da je netko srušio nešto s police. I doktor Carlisle i ja pogledamo u tom smjeru, ali ništa ne komentiramo. On uzima svoju crnu torbu i ustaje. »Ostavit ću Heleni upute kako vam premotati nogu. Sretno, bojniče.« 5. kolovoza 1917. Prošla su dva mjeseca, a već mjesec dana »hodam«. Uglavnom šepesam. Na dobre dane, uz pomoć štapa, čak i šepam. Carlisle je svratio prije tjedan dana kako bi pogledao moju šepavu izvedbu. Stajao je kraj Helene i bodrio me kao ponosan vlasnik na natjecanju pasa. Ovo je bilo nepošteno od mene. I nezahvalno — doktor je cijelo vrijeme bio dobar prema meni. Tablete su krive. Priguše bol i sve ostalo, uključujući i moje misli. Čine me imunim na osjećaje kad ih popijem i bolesnim poput pseta kad prestaju djelovati. Taj rat koji se vodi u mojoj glavi najčudniji je oblik mučenja. Mislim da mi je bilo mnogo draže boriti se protiv Kaiserovih vojnika; tad sam barem znao na čemu sam i mogao sam se na tren odmoriti kad nisam bio na samoj bojišnici. Ovi tjedni hodanja, uzimanja tableta i guranja iz dana u dan stvorili su mi još jedan strah: da se nikad neću riješiti tog đavla na leđima koji me cijelo vrijeme nagovara da si ublažim bol. Tablete su mi potrebne, ne mogu bez njih, ne želim bez njih. Vražji opijum sam zamijenio za dvije štake: jednu pod rukom i jednu u džepu. Carlisle kaže da će mi se hod popraviti kad se »priviknem na nogu« i pronađem minimalnu dnevnu dozu lijekova protiv bolova. Lako je

njemu reći. Ali tablete nisu ono što sam najviše zavolio u mjesecima otkad sam napustio bolnicu. Nikad nisam upoznao nikoga sličnog njoj. Ideja da ću se iseliti, da ću joj reći zbogom, užasava me. Znam što želim učiniti: primiti je za ruku, ukrcati se na brod, i otploviti s Gibraltara, nekamo daleko od rata, daleko od prošlosti, i početi iznova, negdje na sigurno, gdje će naša djeca moći bezbrižno odrastati. Ubrzo će tri sata, ali danas nisam popio nijednu tabletu. Želim da mi misli budu čiste kad razgovaram s njom. Ne želim ništa propustiti, neovisno o boli, u nozi ili srcu. Morat ću biti priseban. Možda je to zbog njezinog britanskog odgoja, prožetog stoicizmom i jetkim smislom za humor, ili možda zbog dvije godine koje je provela u vojnoj bolnici, gdje su emocije jednako zarazne i jednako opasne kao infekcije protiv kojih se bore, ali bilo ju je nemoguće pročitati. Smije se, smiješi se, puna je života, ali nikad ne gubi kontrolu, nikad joj ne pobjegne ni riječ viška, nikad ne otkriva o čemu razmišlja. Dao bih svoju drugu nogu da doznam što zaista osjeća prema meni. Razmotrio sam svoje opcije i ugovorio sve što sam mogao. Dan nakon što me posjetio onaj demon Damien Webster, napisao sam tri pisma. Prvo sam poslao Prvoj narodnoj banci u Charlestonu: u njemu je pisalo da sredstva na računu moga oca uplate Dječjem domu u Elkinsu u Zapadnoj Virginiji. Drugo sam pismo poslao samom domu, da ih obavijestim da očekuju uplatu te da se, u slučaju da ne dobiju sredstva, obrate Damienu Websteru, koji je bio zadnja osoba s pristupom tom računu. Zaista se nadam da će dobiti taj novac. Zadnje pismo napisao sam Gradskoj banci u Charlestonu, gdje sam imao vlastiti račun. Odgovor sam dobio tjedan i pol kasnije; obavijestili su me da je na računu još 5.752,34 dolara te da će mi morati naplatiti uslugu slanja čeka na Gibraltar. U potpunosti sam očekivao da će me udariti po džepu pri izlasku, kao što to banke često rade, i odmah sam im odgovorio, zahvalivši se i zatraživši da što brže pošalju taj ček. Kurir mi ga je jučer dostavio. Primio sam i iznos moje bijedne vojne plaće, koju vojska uglavnom čuva dok su vojnici na bojištu. Prošlog sam tjedna dobio časni otpust, tako da je to zadnja plaća koju ću dobiti.

Ukupno sam skupio 6.382,79 dolara — ni približno dovoljno da uzdržavam suprugu i ponovno pokrenem svoj život. Morat ću naći neki sjedilački posao, vjerojatno u bankarstvu ili investicijama, možda u nešto s čime sam upoznat — rudarstvo ili vojna industrija. Ali takve poslove može dobiti samo poseban tip osobe, s pravim vezama i pravim obrazovanjem. Kad bih imao kapitala, mogao bih pokrenuti vlastiti posao, i uz malo sreće — ako pronađem ugljen, zlato, dijamante, bakar ili srebro — novac više ne bi bio problem. Cilj koji sam si zacrtao je dvadeset pet tisuća dolara. Nemam mnogo prostora za pogrešku. Čujem kako Helena otvara vrata, pa izlazim u malo predsoblje kako bih je pozdravio. Njezina bolnička uniforma prekrivena je krvlju i u čudnom je kontrastu s nježnim osmijehom koji joj zablista na licu kad me ugleda. Dao bih sve da doznam je li to osmijeh iz sažaljenja ili od sreće. »Ustao si. Nemoj da te odjeća uznemiruje, sad ću se presvući«, kaže mi i izlazi iz sobe. »Odjeni nešto lijepo«, kažem joj. »Vodim te u šetnju, pa onda na večeru.« Glava joj promili kroz vrata spavaće sobe. »Zaista?« Osmijeh je još širi, a sad djeluje i pomalo iznenađena. »Da ti pripremim odoru?« »Ne. Hvala, ali odore više nisu za mene. Večeras gledamo u budućnost.«

SEDAMDESET I PETO POGLAVLJE Krizni stožer Središnjica Clocktowera New Delhi, Indija Dorian je živčano koračao sobom i čekao telemetrijske snimke bespilotnih letjelica. Ekrani pred njim zasvjetlucali su jedan po jedan i prikazali mu samostan ugniježđen na strmom planinskom obronku. Tehničar se okrenuo prema njemu. »Da prođemo nekoliko puta i nađemo idealnu metu.« »Ne, nema potrebe. Gađaj ga desno od temelja, ne mora biti precizno. Bitno nam je uglavnom da ga zapalimo. Neka je druga letjelica slijedi i snima posljedice«, rekao je Dorian. Minutu kasnije gledao je kako projektili lete prema planini. Čekao je i nadao se da će ugledati Kate Warner kako istrčava iz zapaljene zgrade. SEDAMDESET I ŠESTO POGLAVLJE Samostan reda Immaru Autonomna regija Tibet Kate je odložila dnevnik i pokušala razaznati što se događalo u daljini. Zvučalo je poput eksplozija. Odron? Potres? U daljini, iza najudaljenijeg planinskog lanca, dim se dizao prema nebu, prvo bijele boje, a zatim sve crniji. Je li moguće da ih Immari traže?

Što je mogla učiniti sve i da je to istina? Dala je Davidu njegovu popodnevnu dozu antibiotika i nastavila mu čitati dnevnik. 5. kolovoza 1917. Helena i ja hodamo po kamenom popločenom pristaništu, uživamo u toplom povjetarcu s mora i slušamo kako brodske sirene trube dok ulaze u zaljev i pristaju u luku. Drvena luka izgleda kao toranj od čačkalica ispod golemog, nazubljenoga gibraltarskoga grebena. Stavljam ruke u džepove, a ona obgrli moju ruku, naginje se prema meni i usklađuje korak s mojim. To smatram dobrim znakom. Postupno se pale svjetla u trgovinama i restoranima niz ulicu; vlasnici prekidaju svoje popodnevne sieste i vraćaju se kako bi se pripremili za večernju navalu gostiju. Svakim korakom okreće se oštrica u mojoj nozi, ili se barem tako osjećam dok hodam. Osjećam da mi se od tupe boli znoj nakuplja na čelu, ali ne usuđujem se obrisati ga rukom jer se bojim da će mi ona pustiti ruku. Helena zastaje. I ona je to spazila. »Patrick, boli li te?« »Ne, naravno da ne.« Obrišem čelo rukavom. »Samo nisam navikao na vrućinu. Navikao sam se biti unutra, pod ventilatorima. A i odrastao sam u Zapadnoj Virginiji, povrh svega.« Ona kimne glavom prema grebenu. »U pećinama je hladnije. Imaju i majmune. Jesi li ih vidio?« Pitam je šali li se, a ona se kune da je ozbiljna. Kažem joj da imamo vremena prije večere i prepuštam se da me odvede do pećine, ponajviše zato što to znači da će me opet primiti za ruku. Išao bih bilo kamo s njom. Britanski narednik pruža nam privatnu turneju kaveza u kojima drže majmune, duboko u Spilji svetog Mihaela. Glasovi nam odzvanjaju dok razgovaramo. Majmuni su berberski makakiji, slični su običnim makakijima, ali nemaju repove. Tvrde da su berberski makakiji jedini primati koji žive na slobodi u Europi. To jest, jedini osim ljudi, ako vjerujete teoriji evolucije, a ja baš nisam siguran. Dok odlazimo na večeru, pitam je kako zna toliko o majmunima.

»Liječila sam bolesne majmune u Britanskoj mornaričkoj bolnici«, kaže mi. »Šališ se.« »Ne, istina je.« »Nije li to opasno? Liječiti majmune i ljude na istom mjestu?« »Rekla bih da nije. Ne mogu zamisliti bolest koja bi mogla prijeći s majmuna na ljude.« »Ali zašto to uopće čine?« »Prema legendi, dokle god makakiji žive na Gibraltaru, Britanci će njime vladati.« »Baš ste praznovjeran narod.« »Ili se možda jednostavno volimo brinuti o svemu do čega nam je stalo.« Neko vrijeme hodamo u tišini. Pitam se smatra li me nekakvim kućnim ljubimcem, ili štićenikom, ili misli da mi nešto duguje jer sam je spasio u bolnici. Gubim bitku s boli i, bez riječi, Helena zastaje i okreće me nazad prema grebenu, i dalje me držeći za ruku, dok je sunce zalazio nad zaljevom. »Postoji još jedna legenda o Gibraltaru. Antički Grci tvrdili su da je to jedan od Herkulovih stupova te da spilje i tuneli ispod njega sežu duboko u zemlju, sve do vrata Hada.« »Vrata podzemnog svijeta.« Zaigrano podiže obrve. »Misliš da se nalaze tamo dolje?« »Ne, sumnjam. Prilično sam siguran da je pakao tisućama kilometara odavde, u nekom rovu na Zapadnoj fronti.« Njezino je lice postalo ozbiljno, i oborila je pogled. Šalila se, a ja sam pokušao ispasti duhovit, ali samo sam nas oboje podsjetio na rat. Pokvario sam raspoloženje; da barem mogu cijeli trenutak odigrati iznova. Malo se razvedrila i potegla me za ruku. »Pa, barem mi je drago da si daleko odande... i da se ne vraćaš.« Zaustim odgovor, ali ona nastavlja, vjerojatno u nadi da će me spriječiti da kažem nešto sumorno. »Jesi li gladan?« Vino stiže, i brzo popijem dvije čaše, kao lijek. Ona popije pola čaše;

vjerojatno se trudi biti pristojna. Da bar popije više — volio bih da njezina maska sklizne, bar na tren, da mogu vidjeti što misli, kako se osjeća. Ali onda stiže hrana i oboje je počnemo mirisati i hvaliti njezin izgled. »Helena, već neko vrijeme želim s tobom razgovarati o nečemu.« Zvučim preozbiljno. Htio sam biti opušten, da je razoružam. Ona odloži vilicu i žvače mali zalogaj, jedva primjetnim pokretima usta. Nastavljam. »Bilo je vrlo lijepo od tebe što si me njegovala. Ne znam jesam li ti zahvalio, ali cijenim to.« »Nije bio nikakav problem.« »Bio je povelik problem.« »Meni nije smetalo.« »Unatoč tome, mislim da bih trebao nabaviti smještaj, sad kad je završio moj... oporavak.« »Možda bi bilo razborito pričekati. Tvoja noga možda još nije u potpunosti zacijeljela. Doktor Carlisle rekao je da postoji mogućnost ponovnih povreda kad počneš više hodati.« Gurala je hranu vilicom po tanjuru. »Ne brine me noga. Ljudi će početi ogovarati. Muškarac i žena, dijele dom, a nisu u braku...« »Ljudi će uvijek pričati.« »Neću dopustiti da tebe ogovaraju. Naći ću smještaj i posao. Moram si dovesti život u red.« »Bilo bi... razumnije... pričekati da znaš gdje ćeš raditi prije negoli potražiš smještaj.« »Istina.« Malo se razvedrila. »Kad smo već kod toga, neki ljudi žele razgovarati s tobom o nekom poslu. Prijatelji moga oca.« Na moje razočaranje, ne mogu prikriti ljutnju u glasu. »Pitala si ga da mi nađe posao.« »Ne, kunem se. Znala sam da ćeš se naljutiti ako to učinim, iako sam željela. Nazvao me u vezi toga prije tjedan dana, žele te vidjeti. Nisam ti rekla jer nisam znala koji su ti planovi.«

»Pa, ne može mi naškoditi da se sastanem s njima«, kažem. To je bila najveća pogreška moga života. David ju je čuo kako čita, ili kako netko čita, dok je otvarao vrata svog stana. Allison je podigla pogled, odšetala do linije i pritisnula pauzu. »Rano si se vratio.« Nasmiješila se i počela prati ruke u kuhinjskom slivniku. »Nisam mogao učiti.« Pokazao je rukom prema liniji. »Još jedna audioknjiga?« »Da, kuhanje postaje manje dosadno.« Zatvorila je slavinu. »Pada mi na pamet nešto zabavnije od kuhanja.« Povukao ju je k sebi i poljubio u usta. Stavila mu je svoje mokre ruke na prsa i pokušala se istrgnuti iz njegovog zagrljaja. »Ne mogu, hej, daj, selim ured sutra, moram rano doći na posao.« »Oooo, velika investicijska bankarka već je zaslužila ured s prozorom?« »Nema šanse. Na sto i četvrtom katu sam. Vjerojatno ću čekati još dvadeset godina prije negoli dobijem ured s prozorom. Vjerojatno ću sad dobiti mali odjeljak kraj zahoda.« »Baš bi zato trebala malo uživati u životu.« Podigao ju je i bacio je na krevet. Opet ju je poljubio i prešao rukama preko tijela. Počela je ubrzano disati. »Kad imaš nastavu? Što je sutra? Utorak, 11.?« Svukao je džemper. »Ne znam i nije me briga!«

SEDAMDESET I SEDMO POGLAVLJE Izjava za javnost Centar za kontrolu i prevenciju bolesti Ulica Clifton 1600 Atlanta u Georgiji, 30333, Sjedinjene Američke Države Žurno objaviti Kontakt: Odjel za vijesti i elektronske medije, ured za komunikaciju (404) 639-3286 Novi soj gripe otkriven u sjevernoj Indiji Indijsko Ministarstvo zdravstva i obitelji objavilo je da je otkriven novi soj gripe nazvan NII.4 Burang. Još nije poznato je li taj soj mutacija nekog postojećeg soja gripe ili potpuno nov virus. Centar za kontrolu bolesti poslao je ekipu na teren da pomogne indijskim zdravstvenim djelatnicima u analizi tog novog soja. Epidemija se prvo pojavila među seljanima izvan indijske Dharchule. Ozbiljnost i smrtnost novog soja također trenutačno nisu poznati. Centar za kontrolu bolesti savjetuje Ministarstvu vanjskih poslova da za sad ne objavljuje savjete za putnike. Novo izvješće objavit ćemo kad sakupimo više podataka o soju NII.4 Burang.

SEDAMDESET I OSMO POGLAVLJE Samostan reda Immaru Autonomna regija Tibet Iduće jutro Milo nije čekao Kate, ali zdjela kaše bila je na stolu, baš kao i ranije. Bila je malo hladna, ali osim toga odlična. Kate je iz sobe s drvenim podom izašla u hodnik. »Doktorice Kate!« povikao je Milo dok je trčao prema njoj. Zastao je tik do nje, stavio ruke na koljena i dahtao dok nije došao do zraka. »Oprostite, doktorice Kate. Bio sam... morao sam raditi na svojem posebnom projektu.« »Posebnom projektu? Milo, ne moraš me dvoriti svakog jutra.« »Znam. Ali želim«, rekao je dječak dok je hvatao dah. Hodali su zajedno niz otvorene drvene hodnike koji su vodili do Davidove sobe. »Na čemu radiš, Milo?« Odmahnuo je glavom. »Ne mogu reći, doktorice Kate.« Kate se pitala radi li se o još jednoj šali. Kad su stigli do Davidove sobe, Milo se naklonio i u trku otrčao u smjeru iz kojeg je došao. Davidovo stanje nije se mnogo promijenilo, iako se Kate činilo da mu se vraća boja u tijelo. Dala mu je jutarnje antibiotike i analgetike i opet otvorila dnevnik. 7. kolovoza 1917. Ustajem kako bih pozdravio dva muškarca koje je Helena uvela u solarij. Ni traga bolu na mom licu. Popio sam tri velike tablete protiv boli, kako bih ostavio dojam da sam dorastao bilo kojem zadatku. Nešto je prije podneva, sunce je visoko na nebu i njegova svjetlost obasjava bijelo pokućstvo od pletera i biljke u sobi za sunčanje. Viši muškarac prvi zakorači naprijed, ispred Helene, i počinje razgovor prije negoli nas je Helena uopće stigla upoznati. »Dakle, napokon ste se odlučili sastati s nama.« Nijemac, vojnik. Pogled mu je hladan, odlučan.