Prije negoli stignem odgovoriti, drugi iskače pred golemog muškarca i pruža mi ruku. »Mallory Craig, gospodine Pierce. Drago mi je.« Irac, i to poprilično mišolik. Nijemac raskopčava jaknu i sjeda bez pitanja. »Ja sam Konrad Kane.« Craig hitro šmugne iza fotelje i smjesti se kraj Kanea, koji ga namršteno pogleda i zatim spusti pogled. »Vi ste Nijemac«, kažem mu kao da ga optužujem za ubojstvo, što ionako smatram ispravnim. Vjerojatno sam mogao sakriti taj ton, da nisam bio nadrogiran, ali drago mi je da je zvučalo tako kako jest. »Mhm. Rođen sam u Bonnu, ali moram reći da sam odavno izgubio sav interes za politiku.« Kane odgovara opušteno, kao da sam ga upitao je li gledao kakvu dobru utrku, kao da njegovi sunarodnjaci upravo ne ubijaju i truju milijune savezničkih vojnika. Nakosi glavu. »Mislim, koga briga za to kad ima toliko fascinantnijih stvari na svijetu?« Craig kimne glavom. »Uistinu.« Helena između nas odlaže poslužavnik s kavom i čajem, a Kane opet progovara prije mene, kao da je ovo njegova kuća a ja tek gost. »Hvala vam, lady Barton.« Mahnem prema stolici i kažem joj: »Ostani«, vjerojatno samo kako bih Kaneu dokazao tko kontrolira situaciju. Čini se da ga to živcira, pa mi se raspoloženje malo popravi. Kane srkne gutljaj kave. »Čujem da vam treba posao.« »Da, tražim posao.« »Imamo jedan poseban zadatak. Za njega mi treba određena vrsta osobe. Netko tko zna kada držati jezik za zubima i umije brzo razmišljati.« U tom trenutku pomislim: špijunaža — za Nijemce. Nadam se da je to. I dalje imam svoj pištolj iz američke vojske. Držim ga u stoliću kraj kreveta. U mislima odlazim po njega i vraćam se u sobu za sunčanje. »Kakav posao?« Helena prekida tišinu.
»Arheologija. Iskopavanje.« Kane ostaje usredotočen na mene; čeka moju reakciju. Craig uglavnom promatra Kanea. Nije pustio ni zvuka nakon onog »uistinu«, a mislim da ni neće. »Tražim posao ovdje, u okolici«, kažem mu. »Onda nećete biti razočarani. Lokalitet je ispod Gibraltarskog zaljeva. Prilično duboko. Iskopavamo već neko vrijeme. Četrdeset i pet godina, točnije.« Kane i dalje čeka moju reakciju, ali ne udovoljavam mu. Polako srkne kavu, ali ni u jednom trenu ne skrene pogled. »Upravo smo počeli otkrivati... pa, zaista napredovati, ali ovaj rat nas je doveo u nezgodan položaj. Cijelo vrijeme mislimo da će brzo završiti, ali u međuvremenu moramo mijenjati planove. Stoga smo ovdje, i nudimo vam ovaj posao.« Kane napokon skrene pogled. »Je li opasno tamo dolje?« upita Helena. »Ne. Svakako ne opasnije od, recimo, Zapadne fronte.« Kane pričeka da joj se obrve namršte, a onda ju potapša po nozi. »Ma, ne, samo zbijam šale, draga djevojko.« Zatim se nasmiješi meni. »Ne bismo željeli ugroziti našega malog ratnog junaka.« »Što se dogodilo vašoj prošloj ekipi?« pitam ga. »Imali smo njemačku rudarsku ekipu, vrlo sposobnu, ali rat i britanska kontrola Gibraltara očigledno su nam zakomplicirali stvari. Postavljam mu pitanje kojim sam trebao otvoriti razgovor. »Koliko ste ljudi izgubili?« »Izgubili?« »Koliko je radnika poginulo?« Kane prezrivo slegne ramenima. »Nijedan.« Craigov izraz lica govori mi da je to laž; pitam se je li i Helena shvatila. »Što tražite?« Lagat će mi, ali zanima me koju će mi priču prodati. »Povijesne artefakte.« Kane ispljune riječi kao stari duhan. »Naravno.« Moja procjena: lov na blago, vjerojatno potonuli gusarski ili
trgovački brod na dnu zaljeva. Moralo bi se raditi o nečemu značajnom ako već četrdeset i pet godina iskapaju, pogotovo u podmorju. Opasan zadatak. »A naknada?« pitam ga. »Pedeset njemačkih maraka na tjedan.« Pedeset bilo čega bila bi šala, ali njemačke su marke uvreda, bezvrijedne. Uzevši u obzir kako Njemačka stoji u ovom ratu, njemačke marke palit će se za ogrjev. Njemačke će obitelji štrucu kruha plaćati punim tačkama maraka. »Želim isplatu u američkim dolarima.« »Imamo i dolare«, opušteno kaže Kane. »I to mnogo više. Želim pet tisuća dolara kao predujam — samo da pogledam vaše tunele.« Bacim pogled prema Heleni. »Ako su loše iskopani, ili ako su potpornji nesigurni, odlazim s pet tisuća dolara u džepu.« »Tuneli su vrlo kvalitetni, gospodine Pierce. Iskopali su ih Nijemci.« »I želim tjednu plaću od tisuću dolara.« »Suludo. Tražite kraljevsku plaću za težački posao.« »Koješta. Kraljevi, kaiseri i carevi nisu više što su nekad bili. Ali jasan zapovjedni lanac i dalje ima svoj mjesto. Može ti spasiti glavu, pogotovo na opasnim mjestima poput podvodnih rudnika. Ako prihvatim ovaj posao, dok sam u rudniku, ja zapovijedam, bez iznimke. Neću staviti svoj život u ruke neke budale. To su moji uvjeti: uzmite ili ostavite.« Kane je frknuo nosom i odložio svoju šalicu kave. Naslonim se i kažem: »Naravno, uvijek možete pričekati da rat završi. Slažem se da neće još dugo. Onda možete nabaviti njemačku ekipu, pod pretpostavkom da još bude njemačkih rudara... ali ne bih se kladio na to.« »Onda ne prihvaćam vaše uvjete.« Kane ustaje, kimne Heleni i izlazi dok nas Craig zbunjeno gleda. Oprezni muškarac ustaje, oklijeva na trenutak, gledajući čas mene, čas u leđa svojem gospodaru na odlasku, a zatim pojuri za Kaneom. Kad se vrata zatvore, Helena se zavali u naslon i prolazi rukom kroz kosu. »Bože, nasmrt sam se prepala da ćeš prihvatiti taj posao.«
Na tren se zagleda u strop. »Rekli su mi da te žele za neki znanstveni projekt. Rekla sam im da si pametan i da bi se dobro uklopio. Nikad ih ne bih pustila u kuću da sam znala što žele.« Idućeg dana, dok je Helena na poslu, Mallory Craig navrati u posjet. Stoji na pragu držeći kapu u ruci na prsima. »Ispričavam se za ružne prizore jučer, gospodine Pierce. Gospodin Kane je pod velikim pritiskom, sa svim što se... pa, ovaj, došao sam reći da nam je žao i uručiti vam ovo.« Pruži mi ček. Pet tisuća dolara uplaćenih s računa korporacije Immari Gibraltar. »Bila bi nam čast da sudjelujete u našem iskapanju, gospodine Pierce. Pod vašim uvjetima, naravno.« Rekao sam mu da me jučerašnji razgovor nije posebno inspirirao, ali da ću im se javiti, na jedan ili drugi način. Ostatak dana samo sjedim i razmišljam, dvije aktivnosti koje mi prije rata nikad nisu išle od ruke, ali koje sam otada imao mnogo prilike vježbati. Zamišljam kako opet ulazim u okno rudnika; danja svjetlost nestaje, a svjetlost svijeće obasjava hladni i vlažni hodnik. Vidio sam ljude koji su preživjeli urušavanje ili neku drugu ozljedu, snažne muškarce koji, kada svjetlost nestane, pucaju kao ljuska jajeta na tavi. Hoću li i ja? Pokušavam to zamisliti, ali neću znati sve dok ne uđem u taj tunel. Razmislim što bih drugo mogao raditi — koje su mi opcije. Mogu dobiti rudarski posao, bar dok rat ne završi. Nakon toga će vjerojatno biti više rudara nego ikad, nekih koji su struku naučili u ratu, a još više bivših rudara koji će se vratiti iz rata. Ali morat ću napustiti Gibraltar kako bih pronašao rudnik koji treba čovjeka poput mene — nema mi druge. Druga je misao, kojoj ne želim pridati mnogo pažnje, da bi bio pravi prizor da otplovim u daleku Ameriku ili Južnu Afriku i onda se upišam u gaće čim uđem u rudnik i pobjegnem van. Bacim pogled na ček. Pet tisuća dolara otvara mi mnogo opcija, a razgledavanje njihovog iskopavanja moglo bi mi štošta... otkriti... na osobnoj razini. Pa, bacit ću pogled, odlučujem. Uvijek mogu odustati, možda trkom, ovisno o kontroli nad crijevima. Govorim si da ću vjerojatno odbiti
posao, pa ne postoji razlog da govorim Heleni. Nema razloga da je zabrinjavam. Ima dovoljno stresa kao medicinska sestra u vojnoj bolnici. U kriznom stožeru Clocktowera u indijskom New Delhiju, Dorian si je protrljao sljepoočnice i zapiljio se u zid monitora. »Imamo satelitsku snimku, gospodine«, rekao mu je tehničar. »I?« odgovorio mu je Dorian. Brzo poput vjeverice, tehničar se nagnuo nad monitor i proučio snimku. »Nekoliko meta.« »Pošaljite bespilotne letjelice.« Samostani su bili poput igala u golemom tibetanskom plastu sijena, ali napokon su ih pronašli. Još samo malo strpljenja. SEDAMDESET I DEVETO POGLAVLJE Kate je pregledala ranu i previla Davidove zavoje. Rana je zacjeljivala. Ubrzo će se probuditi. Nadala se. Ponovno je uzela dnevnik. 9. kolovoza 1917. Kad je Craig jučer svratio, rekao mi je da je Immari Gibraltar »samo mala lokalna kompanija«. Brzo je dodao da su »dio veće organizacije s interesima u Europi i svijetu.« Male lokalne kompanije ne posjeduju pola luke, pogotovo ne kroz pola tuceta tajnih filijala.
Razgledavanje iskopine bilo je prvi znak da kompanija Immari nije ono za što se izdaje. Stigao sam na adresu s Malloryjeve posjetnice i pronašao derutnu trokatnicu u srcu pomorske četvrti. Znakovi na svim zgradama završavali su nekom varijacijom riječi »kompanija za uvoz/izvoz«, »prekomorska dostava dobara« ili »brodogradnja i brodske preinake«. Duga imena i živopisna pročelja zgrada bila su u oštrom kontrastu sa slabo osvijetljenom, naizgled napuštenom betonskom strukturom koja je iznad vrata nosila natpis »Immari Gibraltar« ispisan kockastim crnim slovima. Unutra me dočekuje vitka recepcionerka i kaže mi: »Dobro jutro, gospodine Pierce. Gospodin Craig vas očekuje.« Ili me prepoznala po šepanju, ili nemaju mnogo posjetitelja. Prolazim kroz ured koji me podsjeća na glavni stožer vojnog bataljuna, postavljenog u žurbi u nekom tek osvojenom gradu koji će ubrzo biti napušten čim saveznici osvoje još teritorija ili u slučaju iznenadne prijetnje. Kao da se tamo ne isplati udomaćiti. Craig je srdačan i govori mi koliko je sretan što sam odlučio prihvatiti njihovu ponudu. Kao što sam i pretpostavljao, Kaneu nije bilo ni traga, ali tamo je netko drugi, mlađi muškarac u kasnim dvadesetima, otprilike mojih godina, i neobično nalik Kaneu — pogotovo po nadmenom smiješku na licu. Craig potvrđuje moje sumnje. »Patrick Pierce, ovo je Rutger Kane. Upoznali ste njegovog oca. Zamolio sam ga da dođe s nama na razgledavanje, jer ćete surađivati.« Rukujemo se. Ruka mu je snažna, i stisak mu je grub; gotovo da sam zastenjao. Mjeseci provedeni u krevetu oslabili su me, i povlačim ruku. Kane mlađi izgleda zadovoljno. »Drago mi je da ste napokon došli, Pierce. Već mjesecima nagovaram tatu da mi pronađe nove rudare; ovaj prokleti rat oduzeo mi je previše vremena.« Sjeda prekriženih nogu. »Gertrude!« Pogledava preko ramena prema tajnici na vratima. »Donesi nam kave. Pijete li kavu, Pierce?« Ignoriram ga i izravno se obraćam Craigu. »Moji su uvjeti bili jasni. Ja zapovijedam u rudniku — ako prihvatim posao.«
Craig podiže obje ruke u zrak i prekida Rutgera, pričajući brzo u nadi da će nas obojicu primiriti. »Ništa se nije promijenilo, gospodine Pierce. Rutger već cijelo desetljeće radi na ovom projektu, praktički je odrastao u tom rudniku! Vjerojatno ćete imati mnogo zajedničkog, čini se, iz svega što sam čuo. Ne, radit ćete zajedno. On vam može ponuditi dragocjene savjete, a s njegovim znanjem i vašim rudarskim vještinama, probit ćemo se za tren, ili barem vrlo brzo napredovati.« Zaustavlja tajnicu koja pažljivo ulazi s poslužavnikom. »Gertrude, možeš li pretočiti kavu u termosice? Ponijet ćemo je sa sobom. Pripremite i čaja za gospodina Piercea.« Ulaz u rudnik bio je kilometar i pol od ureda kompanije Immari — u nekakvom skladištu kod luke, blizu samoga grebena. Zapravo, radilo se o dva skladišta, spojena iznutra ali s različitim pročeljima kako bi s ulice izgledala kao dvije različite zgrade. Ovako veliko skladište isticalo bi se i privlačilo pozornost. Međutim, dva skladišta normalne veličine lako su mogla proći nezapažena. Unutar golemog skladišta čekala su nas četiri blijeda crnca. Rekao bih da su bili Marokanci. Kad su nas ugledali, počeli su skidati presvlaku sa strukture u središtu skladišta. Kad su je svukli, shvatio sam da se uopće ne radi o strukturi: bio je to ulaz u rudnik. Golemo se okno nalazilo sa svake strane. Očekivao sam okomito okno, ali to je bilo najmanje iznenađenje u usporedbi sa svime što me čekalo. Bio je tamo električni kamionet, kao i dva para tračnica koja su vodila u rudnik. Očito je da su iskrcavali mnogo zemlje. Craig mi je prstom pokazao prazna kola na tračnicama, a zatim prema obali mora izvan skladišta. »Kopamo danju, iskrcavamo noću, gospodine Pierce.« »Iskrcavate zemlju u...« »Ravno u zaljev, ako možemo. Ako je mjesec pun, isplovimo dalje na pučinu«, rekao je Craig. To ima smisla. To im je skoro jedini način da se riješe toliko zemlje. Priđem bliže oknu kako bih ga proučio. Potpornji su velike drvene grede, baš kao u našim rudnicima u Zapadnoj Virginiji, ali su grede povezane debelim crni kablom koji seže daleko u tamu. Zapravo, to su dva kabla, jedan na svakom zidu okna. Na drugoj strani ulaza, lijevi je
kabel povezan s... telefonom. Kabel na desnoj strani jednostavno je spojen s nekom kutijom pričvršćenom na jedan od stupova. Na sebi ima metalnu polugu, nalik na prekidač. Struja? Nemoguće. Marokanci su skinuli i zadnji pokrov, a Rutger im prilazi i prekori ih na njemačkom. Razumijem nešto malo, pogotovo jednu riječ: »feuer«. Vatra. Naježim se kad to čujem. Pokazuje prema kamionu, a zatim prema tračnicama. Radnici izgledaju zbunjeno. Ovo nedvojbeno radi zbog mene, pa se okrenem; ne želim gledati predstavu u kojoj ih ponižava. Čujem Rutgera kako nešto uzima, i nešto odzvanja na tračnicama. Okrenem se i ugledam kako Rutger pali fitilj u okrugloj papirnatoj vrećici na sitnim kolima, jedva većim od tanjura. Rutger ih stavlja na tračnice i nekoliko mu Marokanaca pomaže da nekakvom napravom lansiraju kola duboko u mračni rudnik. Papir štiti fitilj od zraka, kako se ne bi ugasio. Minutu poslije čujemo daleki zvuk eksplozije. Zapaljivi podzemni plinovi. Vjerojatno metan. Rutger naređuje Marokancima da ispale još jedan projektil, a oni hitaju do tračnica s još jednim malim kolima koja nose vrećicu ispunjenu vatrom. Impresioniran sam. Naše metode u Zapadnoj Virginiji, žao mi je što moram priznati, nisu ni približno ovako napredne. Susret s oblakom metana je poput ručne bombe — eksplozija je trenutačna i posvemašnja. Ako te vatra ne ubije, urušavanje hoće. Ovo je opasan rudnik. Čujemo udar drugog projektila, ovaj put još dublje. Marokanci pune i lansiraju i treću sondu. Čekamo neko vrijeme, i kad se dugo ne začuje nikakav zvuk, Rutger povlači polugu na kutiji i sjeda za upravljač kamioneta. Craig me potapša po leđima. »Spremni smo, gospodine Pierce.« Craig sjeda na suvozačko sjedalo, a ja na stražnje sjedalo. Rutger vozi nemarno i gotovo se sudara s tračnicama na ulazu u rudnik, ali skreće u zadnji tren, ispravlja kamionet i vodi nas dublje pod zemlju kao da smo likovi u romanu Julesa Vernea. Možda u Putovanju u središte zemlje. Tunel je u potpunosti mračan, osim slabašnih farova kamioneta, koji jedva bacaju svjetlo tri metra ispred nas. Vozimo velikom brzinom oko sat vremena, a ja sam ostao bez riječi — nije da sam išta
mogao izgovoriti od buke u tunelu. Razmjeri ovog iskopavanja su zapanjujući, nezamislivi. Tuneli su široki i visoki i, kao meni u inat, vrlo, vrlo kvalitetno izrađeni. Ovo nisu tuneli za lov na blago: ovo su podzemne ceste za dugoročnu upotrebu. Prvih nekoliko minuta vožnje rudnikom stalno skrećemo. Zacijelo se spuštamo niz spiralni tunel, poput vadičepa koji je zabijen duboko u zemlju, dovoljno duboko da dosegne ispod morskog dna zaljeva. Spiralni hodnik dovodi nas do većeg skladišta u kojem su nedvojbeno sortirane i pohranjene zalihe. Krajičkom oka ugledam gomile sanduka i kutija, a onda Rutger opet stane na gas, pa još brže pojurimo niz novi ravni tunel. Cijelo se vrijeme spuštamo, i gotovo da osjećam kako zrak svakom sekundom postaje sve vlažniji. Tunel ima nekoliko križanja, ali Rutgera ništa ne može usporiti. Vozi mahnito, skreće lijevo-desno, katkad jedva stigavši skrenuti na vrijeme. Rukama grčevito primam sjedalo. Craig se naginje naprijed i dotiče mu ruku, ali ne čujem mu glas od zaglušujuće buke motora kamioneta. Što god da mu je rekao, Rutgera nije briga. Odguruje Craigovu ruku i ubrzava još više. Motor urla, a tunel prolazi pored nas u bljeskovima. Rutger nas je poveo na ovu ludu vožnju kako bi mi dokazao da poznaje ove tunele u tami, da je ovo njegov teritorij, da je moj život u njegovim rukama. Želi me uplašiti. Plan mu je upalio. Ovo je najveći rudnik u kojem sam ikad bio. A u planinama Zapadne Virginije ima zaista golemih rudnika. Tunel se naposljetku otvara u veliku, grubo oblikovanu prostoriju — kao da su rudari ovdje nekoliko puta tražili pravi smjer i prvih nekoliko puta pogriješili. Električna svjetla vise sa stropa i obasjavaju cijeli prostor, otkrivajući oštećenja i rupe od bušenja na zidovima, mjesta gdje su eksplozijama otvoreni novi tuneli koji su nakon toga napušteni. Vidim velik navoj drugog crnog kabla pokraj stola na kojem se nalazi drugi telefon, nedvojbeno povezan s onime na površini. Tračnice također završavaju ovdje. Malena kola poredana su na kraju tračnica, blizu kuta sobe. Dvoje od njih ima raznesene gornje dijelove. Treća kola mirno stoje na kraju niza; plamen na njima divlje se izvija dok traži džepove kisika u vlažnom prostoru. Rutger gasi motor, iskače iz kamioneta i gasi svijeću.
Craig ga slijedi i obraća mi se. »Pa, Pierce, kako vam se čini?« »Dobar tunel.« Osvrćem se da bih promotrio ovu neobičnu prostoriju. Rutger nam se pridruži. »Nemoj se praviti, Pierce. Nikad nisi vidio ništa slično.« »Nisam rekao da jesam.« Zatim se obraćam Craigu. »Imate problem s metanom.« »Da, to je nedavan razvoj događaja. Tek smo u zadnjih godinu dana počeli nailaziti na džepove metana. Očito smo bili pomalo nepripremljeni. Mislili smo da će nam voda biti najveći problem na ovom iskopavanju.« »To je logična pretpostavka.« Metan je stalna opasnost u rudnicima ugljena. Međutim, nikad ne bih pomislio da će ga biti ovdje, na mjestu na kojem naizgled nema ni ugljena, ni nafte ni drugih zaliha goriva.« Craig pokazuje iznad nas. »Sigurno ste primijetili da je rudnik pod ujednačenim kutom — oko devet stupnjeva. Trebate znati da je morsko dno iznad nas nagnuto na okvirno jedanaest stupnjeva. Nalazi se samo osamdesetak metara iznad nas — po našoj procjeni. Istog trena shvaćam implikaciju, i ne mogu sakriti iznenađenje. »Mislite da džepovi metana dolaze s morskog dna?« »Da, bojim se da da.« Ruter se podsmjehne kao da smo dvije starice koje ogovaraju nekoga. Pregledam svod prostorije. Craig mi daje kacigu i malen ruksak. Zatim pritisne tipku i upali se svjetiljka na kacigi. Na trenutak je zbunjeno promatram, a zatim je stavljam na glavu; preda mnom je veći misterij. Kamen je svuda suh, što je dobar znak. Opasnost koju nismo željeli izgovoriti je da će, ako eksplodira džep metana dovoljno velik da zahvati morsko dno, eksplozija biti toliko velika da će poplava istog trena urušiti cijeli rudnik. Radnici bi poginuli u eksploziji, u potopu ili u urušavanju. Ili možda u spoju svega toga. Jedna iskra — od pijuka, okrhnutog kamena, trenja kotača na tračnicama — i cijeli je rudnik uništen.
»Ako je plin iznad nas, između ovog tunela i mora, ne vidim drugu opciju. Morat ćete zapečatiti tunel i pronaći drugi put«, kažem im. Rutger posprdno otpuhne. »Rekao sam ti, Mallory. Nije on tog kalibra. Gubimo vrijeme s ovim američkim kriplom i kukavicom.« Craig podiže ruku. »Samo tren, Rutgeru. Platili smo gospodinu Pierceu da dođe ovdje; poslušajmo što nam ima za reći.« »Što biste vi učinili, gospodine Pierce?« »Ništa. Odustao bih od ovog projekta. Zarada nikako ne može opravdati cijenu — ni ljudsku ni financijsku.« Rutger zakoluta očima i počinje šetati prostorijom, odustavši od razgovora sa mnom i Craigom. »Bojim se da to ne možemo učiniti«, kaže Craig. »Tražite blago.« Craig prekriži ruke iza leđa i krene dublje u prostoriji. »Vidjeli ste veličinu ovog iskopavanja. Znate da nismo lovci na blago. Godine 1861. potopili smo brod u Gibraltarskom zaljevu — zvao se Utopia. To je bila naša mala interna šala. Idućih smo pet godina provodili urone na mjestu nesreće, ali to je bio samo paravan za ono što smo pronašli ispod olupine — strukturu, oko kilometar od obale Gibraltara. Međutim, procijenili smo da strukturi ne možemo pristupiti s morskog da — bila je zakopana preduboko, a naša tehnologija za iskapanje nije bila dovoljno napredna i nismo je mogli dovoljno brzo razviti. Također, bojali smo se da ćemo privući previše pažnje. Već smo proveli previše vremena na olupini malog trgovačkog broda.« »Strukturu?« »Da. Grad, ili nekakav hram.« Rutger se vraća k nama i okreće mi leđa, obraćajući se Craigu. »On ne mora znati sve ovo. Tražit će veću plaću ako misli da tražimo nešto zaista vrijedno. Amerikanci su gotovo jednako pohlepni kao Židovi.« Craig povisuje glas. »Umukni, Rutgeru.« Nije mi teško ignorirati ovo derište. Zainteresiran sam. »Kako ste znali gdje potopiti brod, gdje započeti iskopavanje?«
pitam ih. »Imali smo... okvirnu ideju.« »Odakle? « »Iz nekih povijesnih spisa.« »Kako znate da smo ispod podmorskog lokaliteta?« »Upotrijebili smo kompas i izračunali udaljenost, uzevši u obzir nagib tunela. Točno smo ispod lokaliteta. A imamo i dokaze.« Craig je prišao zidu i zgrabio kamen — ne, otrcanu staru tkaninu, za koju sam mislio da je kamen. Povukao ju je na tlo i time otkrio... prolaz, poput vrata u golemom brodu. Približavam se i svjetiljkom na kacigi osvjetljavam taj čudan prostor. Zidovi su crni, očigledno metalni, ali svjetlucaju nekako neopisivo drukčije, kao da su živi i reagiraju na moju svjetlost, poput vodenog zrcala. Tu su i svjetla koja trepere na svodu i podu hodnika. Okrećem se i ugledam da hodnik vodi k nekim vratima ili portalu. »Što je ovo?« Glas mi je šapat. Craig mi se nasloni preko ramena. »Vjerujemo da je to Atlantida. Grad koji je opisao Platon. Lokacija odgovara. Platon je rekao da je Atlantida bila na rubu Atlantika te da se radilo o otoku smještenom ispred Herkulovih stupova...« »Herkulovi stupovi...« »Gibraltar je jedan od Herkulovih stupova. Platon je rekao da je Atlantida vladala cijelom Europom, Afrikom, Azijom, te da su preko nje vodili putovi do svih drugih kontinenata. Ali onda je posrnula. Platonovim riječima: »Dogodili su se žestoki potresi i poplave; i u samo jednom nesretnom danu i noći sve ratno sposobne muškarce progutala je zemlja, a otok Atlantide jednako je tako nestao u morskim dubinama...« Craig se odmaknuo od čudne strukture. »To je to. Pronašli smo je. Sad vidite zašto ne možemo stati ovdje, gospodine Pierce. Vrlo smo, vrlo blizu. Hoćete li nam se pridružiti? Trebamo vas.« Rutger se nasmijao naglas. »Gubiš vrijeme, Mallory. Nasmrt je preplašen; vidim mu to u očima.« Craig se posvetio meni. »Ignorirajte ga. Znam da je opasno. Možemo vam platiti više od
tisuću dolara tjedno. Recite mi vašu procjenu.« Gledam niz tunel, a zatim opet proučavam svod. I dalje je suh. »Dajte da razmislim.« OSAMDESETO POGLAVLJE Snježni kamp Alfa Bušotina br. 5 Istočna Antarktika »Na kojoj smo dubini?« upitao je Robert Hunt tehničara. »Upravo smo dosegli 1.800 metara. Da stanemo?« »Ne, nastavite. Prijavit ću napredak. Dođite po mene na 2.000 metara.« Nisu pronašli ništa osim leda već više od kilometar i pol — isto kao na zadnje četiri bušotine. Robert je navukao jaknu i kapuljaču i krenuo od goleme platforme prema svojem šatoru. Prošao je kraj nekog drugog radnika. Poželio mu je nešto reći, ali nije se mogao sjetiti kako se zove. Dvojica radnika koje su mu dodijelili bili su tihi; nisu rekli mnogo o sebi, ali vrijedno su radili i nisu pili — to je najviše čemu se možeš nadati kod operatera na bušotini u ekstremnim uvjetima. Njegov će poslodavac vjerojatno ubrzo odustati. Peta bušotina izgledala je baš poput prethodne četiri: ništa osim leda. Cijeli ovaj kontinent bio je samo golema kocka leda. Sjetio se da je pročitao da Antarktika sadrži devedeset posto svjetskog leda i sedamdeset posto slatke vode. Kad biste uzeli svu vodu na svijetu, iz svakog jezera, lokve, potoka, pa čak i iz oblaka, ne biste imali ni pola antarktičke zaleđene vode. Kad bi se
sav taj led otopio, svijet bi postao vrlo drukčije mjesto. Razina mora narasla bi za šezdeset metara, neke bi nacije propale — to jest, utopile se — a zemlje na niskoj nadmorskoj visini poput Indonezije nestale bi s karte svijeta. New York, New Orleans, Los Angeles, većina Floride — izgubljeni zauvijek. Činilo se da je na Antarktici samo leda bilo u izobilju. Što bi mogli tražiti ovdje? Nafta bi bila logičan izbor. Naposljetku, Robert je ipak radio na naftnim bušotinama. Ali oprema kojom su ovdje radili bila je kriva za rad s naftom. Promjer bušilice bio je neprimjeren. Za naftu ti treba i naftovod. Rupe koje su stvarali bile su dovoljno velike da kroz njih prođe kamion. Ili da niz njih spuste kamion. Što bi moglo biti dolje? Minerali? Nešto zanimljivo znanstvenicima, neki fosili? Možda je ovo bio politički potez da se prisvoji teritorij? Antarktika je golema — oko sedamnaest i pol milijuna četvornih kilometara. Da je država, bila bi druga najveća na svijetu. Površina Antarktike bila je samo dvadeset tisuća četvornih kilometara manja od površine Rusije, još jedne rupetine gdje je radio na bušotini, i to s mnogo većim uspjehom. Antarktika je prije dva milijuna godina bila tropski raj. Imalo bi smisla da se duboko ispod površine nalaze nezamislive zalihe nafte, i tko zna što još... Negdje iza sebe, Robert je čuo glasan tutanj. Veliki stup koji je stršao iz zemlje nekontrolirano se vrtio — dlijeto bušilice nije nailazilo na otpor. Zacijelo su se probili do neke pećine. Očekivao je to — znanstvenici su nedavno otkrili velike spilje i rupe u ledu, možda i podvodne fjordove gdje je led erodirao planine. »Ugasi je!« povikao je Robert. Radnik na platformi ga nije čuo. Potegao si je rukom preko grkljana, ali radnik je i dalje izgledao zbunjeno. Zgrabio je radioprijemnik i povikao: »Isključi!« Gore na platformi, duga cijev koja je stršala iz tla počela se tresti, kao da je ispala iz ravnoteže. Robert je bacio svoj prijemnik i potrčao prema platformi. Gurnuo je radnika s puta i ukucao naredbu za gašenje bušilice. Zgrabio je radnika i zajedno su potrčali od platforme. Umalo su stigli do prikolica kad su začuli kako se platforma trese, popušta i napokon urušava. Šipka bušilice otkinula se i nekontrolirano se vrtjela zrakom. Čak i šezdeset metara dalje buka je bila zaglušujuća,
kao mlažnjak koji punom brzinom para zrak. Platforma je potonula u snijeg, a dlijeto je skliznulo u stranu i počelo komadati ledenu koru poput tornada na ravnicama Kansasa. Robert i drugi radnik bacili su se na trbuh i trpjeli kišu ledenih krhotina sve dok se dlijeto napokon nije zaustavilo. Robert je digao pogled i pregledao novu situaciju. Njegovi poslodavci neće biti sretni. »Ništa ne diraj«, naredio je radniku. Ušavši u prikolicu, Robert je uključio radioprijemnik. »Riznico, ovdje Snježni kralj. Imam vijesti o statusu.« Robert se pitao što da im javi. Nisu naišli na pećinu. Bilo je to nešto drugo. Dlijeto je moglo probiti kroz bilo kakav kamen, pa čak i kroz zaleđeno tlo. Što god su pronašli, dovoljno je čvrsto da odlomi čitavo dlijeto. To je bila jedina mogućnost. »Prijam, Snježni kralju. Prijavite status.« Manje je više. Odlučio je ne nagađati. »Pronašli smo nešto«, rekao im je. Doktor Matin Grey piljio je kroz prozor modularnog središta operacije kad je tehničar korporacije Immari ušao u sobu. Martin nije podigao pogled. Beskonačno prostranstvo bijelog snijega nekako ga je činilo spokojnim. »Gospodine, Treća ekipa javila se s bušotine. Mislimo da su pronašli našu strukturu.« »Ulaz?« »Ne, gospodine.« Martin se preselio na drugi kraj prostorije i upro prstom u golemi ekran na kojem je bila prikazana mapa Antarktike. »Pokaži mi gdje.«
OSAMDESET I PRVO POGLAVLJE Samostan reda Immaru Autonomna regija Tibet Kad je Kate stigla idućeg jutra, David je već bio budan. I ljutit. »Moraš otići odavde. Klinac mi je rekao da smo ovdje već tri dana.« »Drago mi je da se osjećaš bolje«, veselo mu je odgovorila Kate. Donijela mu je antibiotike, analgetike i čašu vode. Izgledao je još ispijenije nego prethodnih dana; morat će mu donijeti nekakav obrok. Željela mu je dotaknuti lice, njegove istaknute jagodice, ali danas, kad je bio budan, izgledao je mnogo opasnije. »Nemoj me ignorirati«, rekao joj je. »Razgovarat ćemo kad popiješ svoje lijekove.« Pružila mu je dvije tablete. »Što je to?« Kate ih je pokazala prstom. »Antibiotik. Analgetik.« David je uzeo antibiotik i popio ga uz gutljaj vode. Kate mu je prinijela ruku s analgetikom bliže licu. »Moraš...« »Neću to popiti.« »Bio si bolji pacijent dok si spavao.« »Dovoljno sam spavao.« David je legao na leđa. »Moraš pobjeći odavde, Kate.« »Ne idem nikamo...« »Nemoj. Nemoj sad to izvoditi. Sjećaš se što si mi obećala? U onoj kolibi na obali. Rekla si da ćeš slušati moje naredbe. To je bio moj jedini uvjet. Sad ti naređujem da bježiš odavde.« »Ali... ali... ovo je medicinska odluka, a ne... kako god je želiš nazvati, >taktička< odluka.« »Nemoj se izvlačiti riječima. Pogledaj me. Znaš da ne mogu hodati, a ja znam koliko je ovo dalek put. Već sam ga jednom prešao...« »Kad smo kod toga, tko je Andrew Reed?« David je odmahnuo glavom. »Nije bitno. On je mrtav.« »Ali tebe su zvali...«
»Ubijen u pakistanskim planinama, ne predaleko odavde, u borbi protiv Immara. Njima ubijanje ljudi u ovim planinama ide od ruke. Ovo nije igra, Kate.« Primio ju je za ruku i povukao na svoj krevet. »Slušaj. Čuješ ono, ono duboko zujanje, poput pčele u daljini?« Kate je kimnula glavom. »To su bespilotne letjelice — vojni modeli. Traže nas, a kad nas pronađu, nećemo imati kamo pobjeći. Moraš bježati.« »Znam. Ali ne danas.« »Nisam...« »Krenut ću sutra, kunem se.« Kate ga je primila za ruku i stisnula je. »Daj mi još jedan dan.« »Krećeš u zoru, ili ću sam poći preko te planine i...« »Nemoj mi prijetiti.« »Ovo je prijetnja samo ako me ne poslušaš.« Kate mu je pustila ruku. »Onda odlazim sutra.« Ustala je i izašla iz sobe. Kate se vratila s dvije zdjele guste kaše. »Mislila sam da ćeš možda biti gladan.« David je samo kimnuo glavom i počeo jesti, isprva jako brzo. Usporio je nakon nekoliko zalogaja. »Čitala sam ti.« Primila je dnevnik. »Smeta li ti?« »Što si mi čitala?« »Dnevnik. Stari tip... u podrumu... on mi ga je dao.« »A, on. Qian.« David je progutao još dva brzinska zalogaja. »O čemu se radi?« Kate je sjela na krevet i protegnula noge kraj njegovih, kao kad je bio u nesvijesti. »O rudarstvu.« David je podigao pogled sa zdjele. »Rudarstvu?« »Zapravo, o ratu... to jest, ne, nisam sigurna. Događa se na Gibraltaru...« »Gibraltaru?«
»Da. Je li to bitno?« »Možda. Ona šifra...« David je pretražio svoje džepove kao da traži ključeve ili lisnicu. »Zapravo, bila je kod Josha...« »Tko je Josh? Što je bilo kod njega?« »On je... radio sam s njim. Dobili smo šifru od jednog doušnika — iste osobe koja nam je javila za postrojenje u Kini; usput, želim razgovarati i o tome. U svakom slučaju, radilo se o fotografiji ledenjaka u kojem je zakopana podmornica. Na poleđini se nalazila šifra. Šifra nas je dovela do osmrtnica u New York Timesu iz 1947. Tri različite osmrtnice.« David je spustio pogled, naprežući se da se sjeti. »Prva je spominjala da su Britanci našli kosti na Gibraltaru, blizu neke lokacije.« »Lokacija bi mogla biti taj rudnik. Immari pokušavaju zaposliti američkog rudara, bivšeg vojnika, da pomogne u iskopavanju strukture nekoliko kilometara ispod Gibraltarskog zaljeva. Misle da se radi o izgubljenom gradu Atlantidi.« »Zanimljivo«, zamišljeno je rekao David. Prije negoli je stigao išta reći, Kate je otvorila dnevnik i počela čitati. 9. kolovoza 1917. Kad stižem kući, već je prilično kasno, i Helena sjedi za malenim kuhinjskim stolom. Laktovi su joj na stolu, i drži lice objema rukama, kao da će se srušiti na pod ako ga pusti. Ne vidim suze, ali oči su joj crvene, kao da je toliko plakala da više ne može. Izgleda poput onih žena koje sam gledao kako napuštaju bolnicu u pratnji dvaju muškaraca koji nose nosila prekrivena bijelom plahtom. Helena ima troje braće, dvojicu u vojsci, a jedan je premlad za službu — ili se upravo prijavio? To mi je prva misao: koliko braće ima u ovom trenu? Tržne se na zvuk vrata i unezvijereno me pogleda. »Što se dogodilo?« Prilazi mi i grli me. »Mislila sam da si prihvatio onaj posao, ili da si otišao.« Uzvraćam joj zagrljaj, a ona mi zabija lice u prsa. Kad se isplakala, podiže pogled prema meni; njezine velike smeđe oči postavljaju mi
pitanje koje ne mogu odgonetnuti. Ljubim je u usta. To je gladan, smion poljubac, kao kad zvijer zagrize plijen koji je lovila cijeli dan, nešto što joj treba da bi preživjela, nešto bez čega ne može. Čini se toliko krhkom u mojim rukama, toliko malom. Posežem za njezinom bluzom, prstom otkopčavam jedno dugme, ali ona me prima za ruku i povlači se korak unazad. »Patrick, ne mogu. Ipak sam... tradicionalna, po mnogim pitanjima.« »Mogu čekati.« »Ne radi se o tome. Samo... voljela bih da upoznaš mojeg oca. Moju cijelu obitelj.« »Volio bih to, upoznati ga, sve ih upoznati.« »Odlično. Sljedeći tjedan nije moja smjena u bolnici. Nazvat ću ga ujutro. Ako im odgovara, možemo sjesti na popodnevni vlak.« »Hajdemo ipak dan kasnije. Moram... moram nešto nabaviti.« »U redu.« »I još nešto«, kažem, tražeći prave riječi. Treba mi ovaj posao, bar nekoliko plaćenih tjedana, pa ću onda biti u redu. »Onaj posao, zapravo sam svratio baciti pogled i, ovaj, možda i nije tako opasan...« Izraz lica joj se istog trena promijenio, kao da sam je ošamario. Njezina grimasa je nešto između zabrinutosti i bijesa. »Ne mogu to izdržati. Čekati svaki dan, pitati se hoćeš li se vratiti kući. Ne želim tako živjeti.« »To je sve što znam, Helena. Ništa drugo ne ide mi od ruke. Ne znam raditi ništa drugo.« »Ne vjerujem ti to ni na tren. Ljudi često počinju iznova.« »I ja ću početi iznova, kunem se. Šest tjedana, samo mi toliko treba, i povlačim se. Do tada možda i rat završi, i imat će ljudi za novu ekipu, i ti ćeš otići odavde, i trebat će mi... trebat će mi novci za... pripremiti planove.« »Planovi se mogu pripremiti i bez novca. Ja imam...« »Ne dolazi u obzir!« »Ako pogineš u tom rudniku, nikad si neću oprostiti. Možeš li živjeti s time?« »Rudarstvo je mnogo manje opasno kad po tebi ne padaju bombe.« »A što ako ti se cijeli ocean uruši na glavu? Cijeli Gibraltarski zaljev visi ti nad glavom. Sva ta voda cijelo vrijeme pritišće tunele. Kako bi te
izvukli da se tunel uruši? To je samoubojstvo.« »Dolazak mora može se predvidjeti.« »Kako?« »Kamen se počne znojiti«, kažem joj. »Žao mi je, Patrick. Ne mogu pristati na to.« Pogled u njezinim očima govori mi da je ozbiljna. Neke su odluke lagane. »Onda je riješeno. Reći ću im da ne želim posao.« Opet se poljubimo, i snažno je zagrlim. David je položio ruku na Kateinu. »To čitaš? Prohujalo s vihorom u Prvom svjetskom ratu?« Odgurnula je njegovu ruku. »Ne! To jest, do sad nije bilo ovako, ali... pa, možda bi ti dobro došlo malo romantike u književnim odabirima. Da malo omekša tvoje tvrdo vojničko srce.« »Vidjet ćemo. Možda za sad možemo preskočiti sentimentalne dijelove i doći do točke kad nam kaže gdje se nalaze bombe ili tajni laboratoriji.« »Ništa nećemo preskočiti, sve bi moglo biti važno.« »Pa, kad ti se toliko sviđa, izdržat ću.« Preklopio je ruke na trbuhu i stoički se zagledao u svod. Kate se nasmiješila. »Uvijek glumiš mučenika.«
OSAMDESET I DRUGO POGLAVLJE Središnjica Clocktowera New Delhi, Indija »Gospodine?« Dorian je podigao pogled na časnika Immari Securityja koji je nervozno stajao na vratima njegovog ureda. »Što sad?« »Tražili ste da vas držimo informiranim u vezi operacije...« »Daj mi svoje izvješće.« Časnik se zagrcnuo. »Paketi su na odredištima u Americi i Europi.« »Bespilotne letjelice?« »Pronašle su novu metu.« OSAMDESET I TREĆE POGLAVLJE Samostan reda Immaru Autonomna regija Tibet Kate je pomislila da zujanje u daljini, pčela koje ih traže, postaje sve glasnije, ali ignorirala ga je. Ni David ništa nije komentirao. Sjedili su zajedno u malom odjeljku s pogledom na dolinu, a Kate je nastavila čitati, sa stankom samo za rani ručak i Davidove antibiotike. 10. kolovoza 1917. Vlasnik zalagaonice promatra me kao ptica grabljivica s grane dok
gledam staklene ormariće u njegovom izlogu. Ispunjeni su prstenima, sjajnim, prekrasnim. Pretpostavio sam da ću birati između tri ili četiri, da će biti prilično lako. Što učiniti... »Mladić koji traži zaručnički prsten, ništa mi nije miliji prizor, pogotovo u ova mračna vremena.« Nadvija se nad ormarićem, s ponosnim, sentimentalnim osmijehom na usnama. Nisam ga čuo kako hoda prostorijom. Zacijelo se kreće tiho kao lopov u noći. »Da, nisam... nisam mislio da će ih biti toliko.« Nastavljam pregledavati ormarić, u nadi da će mi nešto privući pažnju. »Mnogo ih je zato što na Gibraltaru imamo mnogo udovica. Naše je Kraljevstvo u ratu već gotovo četiri godine, a rat te jadne žene ostavlja bez supruga i bez izvora prihoda. Kruh u želucu vredniji je od dragog kamena na prstu ili sjećanja u srcu. Prodaju ih u bescjenje.« Poseže u stakleni ormarić i vadi baršunasto postolje na kojem su izloženi najveći prsteni. Stavlja ga na ormarić, nekoliko centimetara od mene, i širi ruke nad njima kao da se sprema izvesti iluzionistički trik. »Međutim, njihova bi nesreća mogla biti tvoja sreća, prijatelju. Slobodno pogledaj cijene. Iznenadit ćeš se.« Nesvjesno zakoračim unazad. Pogledam prstene, pa prodavača, koji pokaže prema njima pohlepno se cereći. »U redu je, smiješ ih dotaknuti...« Kao u snu, bježim kroz vrata i opet sam na ulicama Gibraltara prije negoli sam osvijestio što se dogodilo. Hodam brzo, koliko god brzo mogu s jednom i pol upotrebljivom nogom. Ne znam zašto, ali napuštam glavnu poslovnu četvrt i krećem prema Grebenu. Tik prije negoli dođem do njega, skrećem iz zapadnog, modernog dijela grada, koji se nadvija nad Gibraltarskim zaljevom. Ulazim u staro selo na istočnoj strani Grebena, u zaljevu La Caleta okrenutom prema Sredozemlju. Neko vrijeme samo hodam i razmišljam. Noga me boli kao sam vrag. Nisam očekivao da ću ovoliko hodati. Sa sobom sam imao petsto od gotovo jedanaest tisuća dolara koje sam uštedio. Dugo sam dvojio koliko smijem potrošiti. Mislio sam potrošiti i više, možda čak i tisuću dolara, ali odlučio sam da neću iz dva razloga. Prvo,
trebat će mi kapital kako bih započeo nov život. Jedanaest tisuća dolara vjerojatno neće biti dovoljno, ali pronaći ću način. Drugi i važniji razlog bio je što sam mislio da Helena ne bi to željela. Nasmiješila bi se i spremno prihvatila ekstravagantan prsten, ali ne bi ga željela. Odrasla je u svijetu u kojem su skup nakit, svilena odjeća i goleme kuće bile najuobičajenija stvar. Mislim da su takve stvari za nju izgubile svoj sjaj. Ona želi prave stvari, stvarne ljude. Često želimo upravo ono što nam je nedostajalo u djetinjstvu. Djeca koja su odrasla pod staklenim zvonom postanu buntovnici. Neka djeca, poput Helene, koja su odrasla u povlaštenim uvjetima, kojima nikad ništa nije nedostajalo, uvijek okružena ljudima koji ne žive u stvarnom svijetu, ljudima koji svake večeri piju svoj brendi i ogovaraju sinove i kćeri ovih ili onih plemenitaša... kad odrastu, takvi ljudi katkad žele vidjeti samo stvarni svijet, živjeti u njemu i biti od neke koristi. Imati stvaran ljudski kontakt, vidjeti da njihov život nešto znači. Ulica ispred mene odsječena je strmom liticom Grebena. Moram negdje sjesti, odmoriti nogu. Zastajem i osvrnem se oko sebe. U sjeni bijele stijene, desno od mene, uzdiže se jednostavna katolička crkva. Zasvođena drvena vrata otvaraju se i na vruće gibraltarsko sunce izlazi neki sredovječni svećenik. Bez riječi pruža ruku prema tamnim vratima, i ja se uspinjem stubama u malenu katedralu. Svjetlost se probija kroz stakla od vitraja. Crkva je prekrasna, s gredama od tamnom drva i nevjerojatnim freskama na zidovima. »Dobrodošao u Crkvu Gospe Žalosne, dijete moje«, obraća mi se svećenik dok zatvara teška drvena vrata. »Jesi li se došao ispovjediti?« Pomislim da bih se trebao vratiti, ali ljepota crkve me privlači, i odlutam dublje unutra. »Ovaj, ne, oče«, odsutno mu odgovorim. »Za čime tragaš?« Hoda za mnom, s rukama preklopljenim na prsima. »Tragam? Ni za čim, točnije, želio sam kupiti prsten...« »Mudro je da si došao ovdje. Živimo u čudnim vremenima. Naša je župa oduvijek bila blagoslovljena srećom. Dobili smo mnoga nasljedstva od župljana koji su napustili svijet živih. Farme, umjetnine, drago kamenje, a, u zadnje vrijeme, i brojne prstene.« Izvodi me iz svetišta u zatrpanu sakristiju s radnim stolom i policama od poda do stropa ispunjenim knjigama u kožnom uvezu.
»Crkva čuva te predmete, prodaje ih kad može i koristi zaradu kako bi pomogla onima koji su još na ovom svijetu.« Kimnem glavom, u dvojbi oko toga što bih trebao reći. »Tražim nešto... posebno...« Svećenik se namršti i sjeda za stol. »Bojim se da izbor koji nudimo nije najširi.« »Nije mi bitan izbor... želim prsten... s pričom.« »Svaki prsten priča neku priču, dijete moje.« »Onda neku priču sa sretnim svršetkom.« Naslanja se u stolici. »Sretni svršetci rijetki su u ovo mračno doba. Međutim... možda znam za takav prsten. Pričaj mi o sretnici kojoj ćeš ga pokloniti.« »Spasila mi je život.« Neugodno mi je odgovarati na to pitanje, pa isprva počinjem samo s time. »Ranjen si u ratu.« »Da.« Teško je ne uočiti moje šepanje. »Ali ne radi se samo o tome... promijenila me.« To mi zvuči kao sramotno podcjenjivanje svega što je učinila za mene, ta žena zbog koje opet želim živjeti, ali svećenik samo kimne glavom. »Jedan prekrasan par umirovio se ovdje prije nekoliko godina. Ona je pružala humanitarnu pomoć u Južnoj Africi. Jesi li kad bio u Južnoj Africi?« »Ne.« »Ne čudi me to. Ljudi su se tek nedavno počeli zanimati za nju. Još od 1650. ona je uglavnom bila samo odmorište na trgovačkim rutama prema Istoku. Nizozemska istočnoindijska kompanija izgradila je Cape Town kao postaju na pomorskom putu do Indije. Izgradili su ga pomoću robovske radne snage iz Indonezije, Indije i s Madagaskara. To je sve što je Južna Afrika bila, pomorska trgovačka postaja, barem do ranog devetnaestog stoljeća, kad su tamo pronašli zlato i dijamante. Tada je tamo nastao pakao na zemlji. Nizozemci su lokalno afričko stanovništvo već stoljećima masakrirali u nizu pograničnih ratova, ali onda su tamo stigli i Britanci i sa sobom donijeli moderne tehnike ratovanja. Samo europske sile kadre su tako ratovati, ali
mislim da znaš sve o tome. Rat koji donosi masovne žrtve, glad, bolest i koncentracijske logore. »Jedan se vojnik borio za Britance u Južnoafričkom ratu. Budući da ratni plijen uvijek pripada pobjednicima, na kraju nekoliko godina ratovanja zaštedio je lijepu svotu. Uložio ju je u rudnike. Pronašao je zlato i obogatio se, ali nakon toga je obolio. Jedna humanitarna radnica, Španjolka koja je tijekom rata radila u bolnici, njegovala ga je dok nije ozdravio. Ali i omekšala mu je srce. Rekla mu je da će se udati za njega pod jednim uvjetom: da zauvijek napusti rudnike i donira pola svoga bogatstva bolnici.« »Pristao je i zauvijek su napustili Južnu Afriku. Dom su pronašli ovdje, na Gibraltaru, u starom dijelu grada na obali Sredozemnog mora. Međutim, on se nije snašao u mirovini. Cijelog je života bio vojnik i rudar. Neki bi rekli da je razumio samo tamu, bol, borbu; da je svjetlost Gibraltara bila prejaka za njegovo srce tame, da ga je lagodan život natjerao da razmišlja o svojim grijesima, koji su ga progonili, mučili, danju i noću. Iz kojeg god razloga, umro je godinu dana poslije. Njegova supruga napustila je svijet nakon nekoliko mjeseci.« Čekao sam, pitajući se je li priča gotova. Naposljetku sam progovorio: »Oče, imamo različite pojmove sretnog svršetka.« Na svećenikovom ocu pojavio se smiješak, kao da je neko dijete reklo nešto duhovito. »Ova je priča sretnija nego što misliš — ako vjeruješ u nauk crkve. Nama je smrt samo novo putovanje, i to sretno putovanje za pravednike. Početak, a ne kraj. Vidiš, on se pokajao, odrekao se pohlepe i ugnjetavanja. Platio je za svoje grijehe — na svaki bitan način. Spasila ga je dobra žena, baš kao i mnoge muškarce. No neki su životi teži od drugih, i neki nas grijesi proganjaju, koliko god platili za njih i koliko god daleko pobjegli od njih. Možda mu se to dogodilo, možda nije. Možda mirovina nije za marljive. Možda radini ljudi ne mogu pronaći utjehu u odmoru.« »Postoji i druga mogućnost. Taj je čovjek tražio rat i blago u Južnoj Africi. Žudio je za moći, za sigurnošću, za osjećajem da je u ovom opasnom svijetu ipak siguran. Međutim, sve je to odbacio kad je upoznao tu ženu. Moguće je da je sve što je želio zapravo bilo biti voljen i lišen boli. Kad je to napokon postigao, kad je napokon pronašao ljubav nakon cijelog života bez nje, umro je sretan. Možda je
žena jedino htjela znati da može promijeniti svijet, a ako je uspjela promijeniti srce najmračnijeg čovjeka, to znači da postoji nada za čitav ljudski rod.« Svećenik zastaje, duboko udiše i proučava me. »S druge strane, možda je njihova jedina greška bila što su otišli u mirovinu, predali se sjedilačkom životu gdje im je njihova prošlost mogla doći na naplatu, ako nigdje drugdje onda u snovima. Neovisno o uzroku njihove smrti, njihova je sudbina sigurna: Kraljevstvo nebesko pripada pokajnicima, a ja vjerujem da njih dvoje i danas tamo žive.« Promišljam o svećenikovoj priči dok on ustaje. »Želite li vidjeti prsten?« »Ne trebam ga vidjeti.« Prebrojavam pet srebrnih novčanica od stotinu dolara i polažem ih na stol. Svećenik razrogači oči. »Drage volje prihvaćamo sve donacije, po osobnom nahođenju naših dobročinitelja, ali moram te upozoriti, kako ne bi tražio povrat novca, da je petsto dolara mnogo više nego ovaj prsten vrijedi... na današnjem... tržištu.« »Oče, meni je vrijedan svakog novčića.« Tijekom šetnje nazad do kolibe jedva osjećam bol u nozi. U glavi mi je slika mene i Helene, kako plovimo svijetom i nigdje se ne zadržavamo dulje od nekoliko godina. Ona radi u bolnicama. Ja investiram u rudnike, koristeći svoje znanje kako bih pronašao vješte radnike i obećavajuće lokacije, rudnike koji dobro plaćaju svoje rudare i nude im dobre radne uvjete. Isprva neće biti najprofitabilnije, ali privući ćemo najbolje ljude, a u rudarstvu, baš kao i u svakoj drugoj profesiji, bolji su zaposlenici ključni. Pomest ćemo konkurenciju i iskoristiti zaradu da promijenimo svijet. I nikad se nećemo umiroviti, nikad nećemo dopustiti svijetu da nas sustigne. Kate je zatvorila dnevnik i nagnula se nad Davida da provjeri zavoje na njegovim prsima. Rastegnula ih je i izravnala. »Što je problem?« »Ništa, ali mislim da još krvariš iz jedne od rana. Promijenit ću zavoje malo kasnije.«
David je teatralno udahnuo. »Dirnula me priča, vidiš da sam ipak čovjek od krvi i mesa.« Kate se nasmiješila. »Drži se vojske, nisi za komičara.« OSAMDESET I ČETVRTO POGLAVLJE 13. kolovoza 1917. Helenin dom iz djetinjstva mnogo je raskošniji negoli sam očekivao, uglavnom zato što nikad nisam vidio ništa slično. Nalazi se blizu golemog jezera, okružen gustim engleskim šumama i blagim brežuljcima. Radi se o pravom remek-djelu od kamena i drva, poput nekog srednjovjekovnog dvorca preuređenog za moderno doba. Magla na cesti gusta je dok nas glasni automobil na plinski pogon vozi od željeznice do njezina doma. Uz makadam kojim se vozimo pruža se drvored. Njezini otac, majka i braća čekaju nas, poredani kao da smo dužnosnici u službenom posjetu. Srdačno nas pozdravljaju. Iza nas, posluga raspakirava naš auto i nestaje s našim torbama. Njezin je otac visok, snažan muškarac, ne baš debeo, ali nikako mršav. Pruža mi ruku i gleda me ravno u oči, blago škiljeći kao da nešto ocjenjuje. Moju dušu, možda. Idućih nekoliko sati prolazi kao u magli. Večera, čavrljanje u salonu, obilazak doma. Mogu razmišljati samo o trenutku kad ću ga pitati za ruku njegove kćeri. Svako malo pogledam prema njemu, pokušavam prikupiti što više informacija, nešto što bi mi moglo otkriti kakva je osoba i što bi mi mogao reći. Nakon večere Helena odvlači majku iz sobe nekim pitanjem o
određenom komadu pokućstva, a na moje olakšanje, njezin mlađi brat Edward moli oca za dopuštenje da se povuče. Sami smo u drvetom obloženom salonu, i živci mi počinju popuštati. Danas sam bio oprezan s tabletama, popio sam samo jednu. Bol je sve manja u zadnje vrijeme, ili sam se samo »priviknuo na nogu«, kao što mi je doktor Carlisle najavio. Ali i dalje je tamo, grize me kroz nervozu. Unatoč tome, ustajem i čekam da on sjedne. »Što ćete, Pierce? Brendi, škotski viski, američki bourbon? »Bourbon, hvala.« Toči mi gotovo punu čašu, ne zamara se ledom i daje mi je. »Znam što ste došli pitati, i odgovor je ne. Riješimo se odmah tih neugodnih razgovora kako bismo mogli uživati u ostatku večeri. Kane mi je rekao da ste se predomislili u vezi iskapanja na Gibraltaru, kaže da vam je Craig priredio mali obilazak našeg projekta.« Samozadovoljno mi se nasmiješi. »Sad želim čuti vaše dojmove — kao profesionalnog rudara. Hoće li izdržati dok se ne probijemo?« Nekoliko puta zaustim. Opake misli roje mi se glavom. Otpisao te kao putujućeg trgovca. On je Immari, zmija, jednako opasan kao Kane. Progutam velik gutljaj i progovaram što mirnije mogu. »Želio bih znati zašto.« »Nemojmo biti neuljudni, gospodine Pierce.« »Zaljubljena je u mene.« »Siguran sam da jest. Za vrijeme rata emocije su povišene. Međutim, rat će završiti, a osjećaji će izblijedjeti. Stvarni će svijet nastaviti po starom, ona će se vratiti u Englesku i udati za nekoga tko joj može pružiti život kakav stvarno želi, uljuđen i otmjen. Takav život ne znate uistinu cijeniti dok niste vidjeli koliko je ostatak svijeta neciviliziran. To nju čeka. Već sam sve ugovorio.« Prekriži noge i ispije gutljaj brendija. »Znate, kad je Helena bila djevojčica, pokušala je spasiti svako ušljivo, bolesno, ranjeno i polumrtvo stvorenje koje bi dolutalo na naše imanje. Ne bi popustila dok se životinja ne bi oporavila ili umrla. Ima dobro srce. Ali odrasla je i izgubila je sav interes za spašavanjem životinja. Svatko katkad prođe kroz takve faze, posebice djevojke. A sad mi recite svoje mišljenje o našim tunelima na Gibraltaru.« »Boli me briga za vaše tunele i što god se nalazi tamo dolje. To je
opasan rudnik, i neću tamo raditi. Ali oženit ću vašu kćer, s vašim pristankom ili bez njega. Nisam ranjena životinja, a ona više nije mala djevojčica.« Odlažem piće na stakleni stol dovoljno jako da ga zamalo razbijem, i pritom razlijem smeđu tekućinu posvuda. »Hvala na piću.« Ustajem kako bih otišao, ali on odlaže vlastito piće i priječi mi put do vrata. »Samo malo. Zacijelo se šalite. Vidjeli ste što je dolje. Okrenuli biste leđa svemu tome?« »Pronašao sam nešto što me zanima mnogo više od izgubljenih gradova.« »Rekao sam vam. Već sam pronašao ženika za Helenu. Stvar je riješena. Ostavimo to po strani. Što se tiče iskopine, možemo vam platiti. Slučajno, upravo to je moja uloga u ovome. Ja upravljam riznicom. Kane vodi ekspedicije i još svakakve operacije, kao što sam siguran da ste primijetili. Mallory je šef naše špijunske službe. Ne podcjenjujte Craiga, zna što radi. Onda, što tražite? Možemo vam udvostručiti plaću. Dvije tisuće dolara na tjedan. Za nekoliko mjeseci moći ćete ostvariti bilo koji plan.« »Ni za koji iznos neću raditi u tom rudniku.« »Zašto ne? Sigurnosni uvjeti? Sigurno ih možete poboljšati. Vojni kontakti rekli su nam da ste prilično lukavi. Najbolji ste, tako su nam rekli.« »Rekao sam joj da neću raditi u rudniku. Dao sam joj obećanje. Ne želim je ostaviti udovicom.« »Pretpostavljate da će se udati za vas. Bez mojeg dopuštenja, neće.« Lord Barton duboko udiše i čeka moju reakciju, zadovoljan jer misli da me stjerao u kut. »Podcjenjujete ju.« »Vi je precjenjujete. Ali ako je to vaša cijena, pristajem, i dobit ćete dvije tisuće dolara tjedno. Ali samo ako prihvatite, sada i ovdje, da ćete raditi na tom iskopavanju do kraja. Jednom kad dovršite posao, dat ću vam svoj blagoslov istog trena.« »Mijenjali biste svoj blagoslov za štogod je zakopano tamo?« »Istog trena. Praktičan sam čovjek. I odgovoran. Možda ćete i vi jednog dana biti. Što znači budućnost moje kćeri u usporedbi sa
sudbinom ljuske vrste?« Gotovo se nasmijem, ali on me prikuje smrtno ozbiljnim pogledom. Protrljam si lice i pokušavam promisliti. Nisam očekivao da će se cjenkati, pogotovo ne oko tog čuda na Gibraltaru. Znam da činim pogrešku, ali ne vidim koje druge opcije imam. »Želim blagoslov odmah, ne nakon završetka radova.« Barton skreće pogled. »Koliko će vam trebati da uđete u strukturu?« »Ne znam...« »Tjedni, mjeseci, godine?« »Mjeseci, rekao bih. Ne možemo znati...« »Dobro, dobro. Kako želite. Objavit ćemo sretne vijesti već večeras, a ako vi ne održite svoju riječ na Gibraltaru, pobrinut ću se da ostane udovica.« OSAMDESET I PETO POGLAVLJE Izvanredne vijesti Associated Pressa Klinike diljem Sjedinjenih Država i zapadne Europe upozoravaju na novu epidemiju gripe New York (AP) // Hitne službe i klinike diljem Sjedinjenih Država i zapadne Europe zabilježile su porast novih slučajeva gripe. Stručnjaci se boje da bi se moglo raditi o početku epidemije dosad nepoznatog soja gripe.
OSAMDESET I ŠESTO POGLAVLJE Samostan reda Immaru Autonomna regija Tibet Kate je naslonila glavu na drveni zid i zagledala se u sunce, maštajući da ga može zaustaviti u tom trenu. Krajičkom oka vidjela je kako David otvara oči i gleda prema njoj. Otvorila je dnevnik i nastavila čitati prije negoli je on stigao išta reći. 20. prosinca 1917. Marokanski radnici uzmiču u strahu dok se stijena urušava oko njih. Dim ispunjava cijeli prostor i povlačimo se nazad u okno. Čekamo i osluškujemo, spremni da pohitamo nazad prema kamionetu koji čeka na tračnicama, da pobjegnemo na prvi znak opasnosti — vatre ili vode. Pjev kanarinaca razbija tišinu i, jedan po jedan, svi odahnemo i vraćamo se u golemu prostoriju kako bismo provjerili što smo postigli ovim najnovijim rizikom. Blizu smo. Ali nismo još na cilju. »Rekao sam vam da smo trebali izbušiti dublju rupu«, kaže Rutger. Ne sjećam se da je išta rekao. Zapravo, prilično sam siguran da je indolentno sjedio sa strane, mislim da nije ni pregledao rupu prije negoli smo je ispunili kemijskim eksplozivom. Prilazi mjestu iskapanja kako bi ga bolje proučio i pritom prelazi prstima preko rešetki kaveza s kanarincima, koji se usplahire. »Ne diraj kaveze«, kažem mu. »Ti bi ih pustio da se uguše metanom kako bi sebi dao nekoliko minuta prednosti, a ja ih ne mogu ni malo prestrašiti?« »Te bi nam ptice svima mogle spasiti živote. Neću dopustiti da ih mučiš samo za vlastitu zabavu.« Bijes koji osjeća prema meni Rutger iskaljuje na marokanskom predradniku. Viče na jadnika na francuskom, a radnici, njih desetak, počinju čistiti krš koji je eksplozija ostavila za sobom. Prošla su gotovo četiri mjeseca otkad sam prvi put obišao ovaj lokalitet, otkad sam kročio u ovu čudnu sobu. U prvih nekoliko
mjeseci rada postalo je jasno da je prostorija koju su otkrili ulazni tunel s donje strane velike strukture. Tunel je vodio do vrata koja su bila zapečaćena nekim naprednim materijalom koji nikako nismo mogli probiti. A pokušali smo sve: vatru, led, eksplozive, kemikalije. Naši berberski radnici čak su izveli nekakav čudan plemenski obred, možda više sebi za dušu. Međutim, ubrzo je postalo jasno da se nećemo probiti kroz ta vrata. Naša je teorija bila da se radilo o nekakvom obliku odvoda ili izlaza za slučaj opasnosti koji je bio zapečaćen nebrojenim tisućama godina. Nakon rasprave Vijeća Immara — čiji su članovi bili Kane, Craig i Lord Barton, sada moj punac — odlučili su da bismo se trebali penjati uz strukturu, prema džepovima metana. To nas je usporilo, ali u zadnjih nekoliko tjedana pronašli smo znakove da se približavamo nekakvom ulazu. Primijetili smo nagib u glatkoj površini strukture, koja je izrađena od nekog metala tvrđeg od čelika, a koji ne proizvodi gotovo nikakvu buku kad ga udarite. Prije tjedan dana pronašli smo stube. Prašina se slegne i uočim još stuba. Rutger viče na radnike da rade brže, kao da će nam ova struktura nekamo pobjeći. U prašini iza sebe čujem korake i ugledam svojeg asistenta kako trči prema meni. »Gospodine Pierce. Vaša je supruga u uredu. Traži vas.« »Rutgeru!« povičem. On se osvrne. »Uzet ću kamionet. Nemojte ništa raznijeti dok se ne vratim.« »Itekako ću raznijeti! Blizu smo, Pierce.« Uzimam paket eksploziva i trčim do kamioneta. »Vozi me na površinu«, naređujem asistentu. Iza mene Rutger urla nešto o mojem kukavičluku. Na površini se brzo presvlačim i perem ruke. Prije negoli uspijem krenuti prema uredu, telefon u skladištu zvoni i upravitelj mi prilazi. »Oprostite, gospodine Pierce, otišla je.« »Što su joj rekli?« »Oprostite, ne znam.« »Je li bolesna? Je li otišla u bolnicu?« Nesigurno slegne ramenima. »Ja... žao mi je, gospodine, nisam pitao...« Izlazim i sjedam u auto prije negoli on stigne dovršiti ispriku. Jurim
u bolnicu, ali nje tamo nema, i nisu je ni vidjeli. Iz bolnice me spajaju na novougrađeni telefon u našem domu. Zvoni deset puta. Operater mi se javlja. »Oprostite, gospodine, nitko se ne javlja...« »Pustite da zvoni. Pričekat ću.« Zvoni još pet puta. Još tri i javlja se naš batler Desmond. »Rezidencija Pierceovih, Desmond pri telefonu.« »Desmonde, je li gospođa Pierce tamo?« »Da, gospodine.« Čekam. »Pa hajde onda, daj joj telefon«, kažem mu, uzalud pokušavajući sakriti svoju nervozu. »Naravno, gospodine«, posramljeno mi odgovara. Nije navikao na telefon. Vjerojatno mu je zato trebalo tako dugo da se javi. Prođu tri minute i Desmond se opet javlja. »U svojoj je sobi, gospodine. Da li da zamolim Myrde da uđe i pita...« »Ne, doći ću kući istog trena.« Poklopim telefon i istrčim iz bolnice i nazad u auto. Tjeram asistenta da vozi brže i brže. Nesmotreno jurimo ulicama Gibraltara, pa nekoliko vozila skreće s ceste da bi nas izbjeglo, a pred nama se izmiču pješaci i turisti. Kad stižemo doma, iskačem iz auta, trčim uz stube, otvaram vrata i jurim kroz predvorje. Bol mi grize nogu svakim korakom, i obilno se znojim, ali ne posustajem — goni me strah. Penjem se velikim stubištem do drugog kata i hitam ravno prema našoj spavaćoj sobi. Ulazim bez kucanja. Helena se okreće, očito iznenađena što me vidi. I iznenađena mojim izgledom — znojno čelo, teško disanje, bolna grimasa na licu. »Patrick?« »Jesi li u redu?« pitam je dok sjedam pokraj nje na krevet i guram teške deke ustranu. Prelazim rukom preko njezinog zadebljanog trbuha. Ona sjeda. »Mogla bih ti postaviti isto pitanje. Naravno da sam u redu, zašto ne bih bila?« »Mislio sam da si možda došla u ured jer si... jer si imala problema s...«
Izdahnem, i sva briga izađe iz mojeg tijela. Prekorim je pogledom. »Liječnik je rekao da trebaš ostati u krevetu.« Ona se zavali nazad među svoje jastuke. »Pokušaj ti mjesecima ne izlaziti iz kreveta...« Nasmiješim joj se kad vidim da shvaća što je rekla. »Oprosti, ali koliko se sjećam, ni tebi to nije previše odgovaralo.« »Ne, imaš pravo, nije. Oprosti što nisam bio tamo; što si trebala?« »Kad?« »Svratila si do ureda?« »Ah, da. Željela sam te pitati možeš li izaći na kratki ručak, ali rekli su mi da si već izašao.« »Da. Ma... problem na dokovima.« Ovo je već stoti put da lažem Heleni. Ne pada mi ništa lakše, ali alternativa je mnogo gora. »Muke brodarskog magnata.« Nasmiješi se. »Dobro, možda neki drugi dan.« »Možda za nekoliko tjedana, kad ćemo ići na ručak za troje.« »Da, troje, ili možda četvero; osjećam se tako velika.« »Ne izgledaš tako.« »Sjajno lažeš«, kaže mi. Ni ne zna koliko sjajno lažem. Naše ugodno druženje prekida zvuk kucanja iz susjedne sobe. Okrećem glavu. »Mjere salon i predvorje na katu ispod«, Helena mi objašnjava. Već smo renovirali kuću kako bismo dodali dječju sobu i povećali tri spavaće sobe za djecu. Kupio sam nam golemu kuću i zasebnu kolibu za kućnu poslugu, i ne mogu zamisliti što bi nam još moglo trebati. »Mislila sam da bismo mogli izgraditi plesnu dvoranu, s parketnim podom, poput one u kući mojih roditelja. Svaki čovjek ima svoje granice. Helena može s kućom raditi što god želi; nije stvar u tome. »A ako dobijemo sina?« pitam je. »Ne brini se.« Potapša me po ruci. »Neću mučiti tvojeg muževnog američkog sina dosadnim detaljima engleskih društvenih plesova. Ali dobit ćemo kćer.« Podižem obrve.
»Sigurna si?« »Imam osjećaj.« »Onda će nam trebati plesna dvorana«, kažem joj, smiješeći se. »Kad smo već kod plesa, glasnik nam je danas dostavio pozivnicu. Immari ove godine održavaju svoj Godišnji sastanak i božićni bal baš ovdje na Gibraltaru. Bit će to prava proslava. Nazvala sam majku. Ona i otac dolaze. Voljela bih ići. Čuvat ću se, dajem ti riječ.« »U redu. Idemo na proslavu.« OSAMDESET I SEDMO POGLAVLJE Kate je škiljila i pokušala čitati dnevnik. Sunce je zalazilo nad planinama, a neka joj se jeza počela taložiti u želucu. Pogledala je prema Davidu. Izraz njegova lica bio je gotovo prazan, nečitljiv. Možda sumoran. Kao da joj čita misli, Milo je ušao u njihovu veliku drvenu sobu noseći plinsku svjetiljku. Kate se svidio miris plina; nekako ju je opuštao. Milo je položio svjetiljku na stolić kraj kreveta, gdje je svjetlost padala na dnevnik, i rekao: »Dobro večer, doktorice Kate.« Kad je spazio da je David budan, razvedrio se. »Pozdrav i vama, gospodine Ree...« »Sad se zovem David Vale. Drago mi je da te opet vidim, Milo. Izdužio si se.« »Ne samo to, gospodine Davide. Milo je naučio drevno umijeće komuniciranja zvano... engleski jezik.« David se nasmijao. »I to si ga dobro naučio. Pitao sam se hoće li ga baciti ili će ga zbilja proslijediti tebi — disk s programom za učenje engleskog.«
»Moj tajanstveni dobročinitelj napokon se otkrio!« Milo se opet naklonio. »Hvala vam na daru vašeg jezika. A sada, mogu li uzvratiti uslugu, barem djelomično...« tajanstveno je podigao obrve, »večernjim objedom?« »Da, molim«, kroz smijeh je rekla Kate. David se zagledao kroz prozor. Zadnji tračak sunca skliznuo je iza planine poput klatna u satu koje nestaje iz vida. »Odmori se, Kate. Čeka te dug put.« »Odmorit ću se kad dođemo do kraja. Čitanje me opušta.« Opet je otvorila knjigu. 23. prosinca 1917. Trudim se vidjeti kroz prašinu. Zatim zaškiljim, jer ne vjerujem svojim očima. Otkrili smo još stuba, ali i još nešto, proširenje s desne strane stubišta — otvor, poput rane u metalnoj površini. »Ušli smo!« Rutger viče i trči ravno u tamu i oblake prašine. Zgrabim ga kako bih ga zaustavio, ali izmiče se mojem stisku. Noga mi se donekle oporavila, dovoljno da uzimam samo jednu ili dvije tablete protiv bolova na dan, ali nikad ga neću dostići. »Da krenemo za njim?« pita me marokanski predradnik. »Ne«, odgovaram. Ne bih žrtvovao nijednog od njih da spasim Rutgera. »Daj mi jednu pticu.« Uzimam kavez s kanarincima, palim svjetiljku na kacigi i zakoračim kroz mračni otvor. Nazubljeni ulaz očito je posljedica eksplozije ili kidanja. Ali mi nismo ti koji su ga stvorili. Mi smo ga samo pronašli — metalni zidovi debeli su metar i pol. Dok ulazim u strukturu zbog koje Immari već gotovo šezdeset godina kopaju i rone, napokon me obuzima strahopoštovanje. Prva je prostorija hodnik, širok tri metra i dugačak desetak. Vodi me u kružnu sobu ispunjenu čudesima koje ne mogu ni približno opisati. Prva stvar koja mi privlači pogled je izbočenje u zidu s četiri velike cijevi, poput golemih duguljastih kapsula ili izduljenih staklenki, položenih okomito, od poda do stropa. Prazne su, osim blijedog bijelog svjetla i izmaglice pri dnu. Malo dalje nalaze se još dvije cijevi. Jedna je oštećena, čini mi se. Staklo je napuknuto, a
izmaglice nema. Ali u cijevi pokraj nje je... nešto. Rutger je to spazio kad i ja, i prilazi cijevi, koja je naizgled svjesna našeg prisustva. Izmaglica isparava dok se približavamo, poput zastora koji nestaje kako bi otkrio tajnu koju je skrivao. To je čovjek. Ne, čovjekoliki majmun. Ili nešto između. Rutger me pogleda, po prvi put s izrazom lica koji ne odaje aroganciju ili prezir. Zbunjen je. Možda je preplašen. Ja svakako jesam. Stavljam mu ruku na rame i nastavim proučavati prostoriju. »Ne diraj ništa, Rutgeru.« OSAMDESET I OSMO POGLAVLJE 24. prosinca 1917. Helena blista u svojoj haljini. Krojač ju je dorađivao tjedan dana i opelješio me za pravo malo bogatstvo, ali isplatilo se: i čekanje i svaki zadnji šiling. Ona sjaji. Plešemo i ne marimo za njezino obećanje da će se čuvati. Ne mogu joj reći ne. Ne krećem se mnogo, ali bol je izdrživa, i možda jedini put u našim životima dobro smo usklađeni na plesnom podiju. Glazba usporava, ona oslanja svoju glavu na moje rame, i na trenutak zaboravljam na čovjeka-majmuna u cijevi. Svijet se opet čini normalnim, prvi put otkad je eksplodirao onaj tunel na Zapadnoj fronti. A onda, poput izmaglice u onoj cijevi, sve opet ispari. Glazba zastaje, a Lord Barton progovara i diže čašu. Nazdravlja meni — novom šefu Immari brodarstva, novom suprugu njegove kćeri i ratnom junaku. Glave kimaju posvuda po sobi. Netko zbija šalu o modernom Lazaru koji se vratio iz mrtvih. Nasmiješim se. Helena me zagrli još čvršće.
Barton je napokon završio i sad, svuda po sobi, slavljenici ispijaju šampanjac i kimaju glavom prema meni. Šaljivo se naklonim i otpratim Helenu nazad do našeg stola. U tom trenu, iz razloga koji ne razumijem, misli mi bježe samo prema zadnjem putu kad sam vidio svojeg oca — dan prije negoli sam otišao u rat. Te se noći napio kao smuk i izgubio kontrolu — to je bio prvi, zadnji i jedini put kad sam ga vidio takvog. Te mi je noći ispričao sve o svojem djetinjstvu i mislio sam da ga napokon razumijem. Koliko zapravo možeš razumjeti drugu osobu? Živjeli smo u skromnom domu u centru Charlestona u Zapadnoj Virginiji, u susjedstvu punom domova radnika koji su radili za mojeg oca. Pripadnici njegovog staleža — drugi poduzetnici, trgovci i bankari — živjeli su na drugom kraju grada, i to je odgovaralo mom ocu. Mahnito je hodao sobom i pljuvao dok je govorio. Sjedio sam tamo u svojoj netaknutoj odori američke vojske, s mjedenom oznakom poručničkog čina na ovratniku. »Izgledaš jednako glupo kao jedan drugi čovjek koji se pridružio vojsci. Bio je ushićen dok je trčao prema kolibi. Mahao je pismom kao da ga je sam kralj napisao. Pročitao nam ga je, ali tada još nisam razumio. Selili smo se u Ameriku — u državu zvanu Virginia. Rat između dvije države izbio je dvije godine prije. Ne sjećam se točno kada, ali tad je već bio prilično krvav. Obje su strane trebale još ljudi, svježih tijela za rovove. Ali, ako si bio dovoljno bogat, nisi morao osobno ići. Morao si samo poslati zamjenu. Neki bogati južnjački vlasnik plantaže unajmio je tvojeg djeda kao svoju zamjenu. Zamjenu. Ideja da možeš unajmiti drugu osobu da umjesto tebe ide u rat, samo zato što imaš dovoljno novca... Kad ovaj put krene novačenje, potrudit ću se u Senatu da nitko ne može poslati zamjenu.« »Neće trebati novačiti. Tisuće hrabrih dragovoljaca...« Nasmijao se i natočio još jedno piće. »Tisuće hrabrih dobrovoljaca. Puni vlakovi budala — idu u rat jer misle da će pronaći slavu, možda i doživjeti neku pustolovinu. Ne znaju oni cijenu rata. Cijenu koju platiš.« Odmahnuo je glavom i još jedom potegao iz čaše, gotovo je ispraznivši. »Ali ubrzo će se pročuti, i morat će novačiti, baš kao savezne države
za vrijeme Građanskog rata. Isprva nisu, to je počelo godinama nakon što je rat krenuo, kad im se omilio, tad su počeli prisilno novačiti, a bogataši su počeli pisati pisma siromasima poput mojeg oca. Ali poštanska je služba spora u kanadskoj divljini, pogotovo ako si drvosječa koji živi izvan grada. Kad smo stigli u Virginiju, vlasnik plantaže već je unajmio drugu zamjenu, rekao je da nije dobio vijesti od tvojeg djeda, pa se bojao da će se sam morati pojaviti, bože pomozi! Ali mi smo već bili u Virginiji, i tvoj je djed želio zaraditi bogatstvo u ratu — čak i do tisuću dolara, toliko su plaćali zamjenama, a to je tada i bilo bogatstvo — ako si ga ikad unovčio. E, pa on nije uspio. Našao je drugog vlasnika plantaže kojem je trebala zamjena, i nosio je tu prokletu sivu odoru i poginuo u njoj. Kad je Jug izgubio, društvo se urušilo, i golemo zemljište koje je bilo obećano tvojem djedu prodano je nekom dotepencu sa Sjevera, na sudu, i to u bescjenje.« Prazne čaše, napokon je sjeo. »Ali to je bio najmanji užas za vrijeme Doba obnove. Gledao sam kako mi brat umire od tifusa dok su okupatorski vojnici Unije proždirali sve što smo imali, od hrane do doma — ono malo doma što smo imali, u maloj oronuloj kolibici na plantaži. Novi nas je vlasnik želio izbaciti, ali moja mu je majka ponudila pogodbu: radit će na njegovim poljima ako nam dozvoli da ostanemo. I jest. Radila je na tim poljima sve do svoje smrti. Bilo mi je dvanaest godina kad sam pobjegao s plantaže i dovukao se do Zapadne Virginije. Posao u rudnicima nije bilo lako naći, ali trebali su im dječaci, što manji to bolji — kako bi se zavlačili u uske prostore. To ti je cijena rata. Sad znaš. Barem nemaš obitelj. Ali tome se možeš veseliti: smrti i bijedi. Ako si se ikad pitao zašto sam tako strog prema tebi, tako štedljiv, zako zahtjevan — eto ti. Život je težak, za svakoga, ali pravi je pakao ako si glup ili slab. Ti nisi ni jedno ni drugo, pobrinuo sam se za to. A ovako mi uzvraćaš.« »Ovo je drukčiji rat...« »Rat je uvijek isti. Samo se imena poginulih mijenjaju. Uvijek se radi o istoj stvari: koja će skupina bogataša među sobom podijeliti plijen. Zovu ga »Veliki rat« — pametan marketinški trik. To je samo europski građanski rat, jedino je pitanje koji će kraljevi i kraljice podijeliti kontinent kad sve završi. Amerika se ne bi trebala miješati,
zato sam glasao protiv. Europljani su bili dovoljno pametni da se ne miješaju u naš građanski rat; čovjek bi pomislio da ćemo i mi biti jednako mudri. Cijela ta stvar zapravo je obiteljska svađa između dvije kraljevske obitelji, svi su oni rođaci.« »I oni su naši rođaci. Britanija je naša majka, i stjerana je uza zid. Oni bi nama došli u pomoć da nam prijeti uništenje.« »Ništa im ne dugujemo. Amerika je naša. Platili smo ovu zemlju krvlju, znojem i suzama — jedinom zaista bitnom valutom.« »Očajnički im trebaju rudari. Ratovanje u tunelima moglo bi napokon okončati rat. Želiš da ostanem kod kuće? Mogu spasiti mnoge živote.« »Ne možeš spasiti nikakve živote.« Pogledao me s gađenjem. »Nisi razumio ni riječ koju sam rekao, zar ne? Gubi se odavde. Čak i ako preživiš rat, ne vraćaj se ovdje. Ali učini mi uslugu, za sve što sam ti pružio. Kad shvatiš da se boriš u tuđem ratu, odustani. I nemoj zasnovati obitelj dok si u toj odori. Nemoj biti okrutan i pohlepan kao što je on bio. Hodali smo razorenim sjeverom Amerike dok smo putovali prema toj plantaži u Virginiji. Znao je u što se upušta, i svejedno nije odustajao. Kad vidiš kako rat izgleda, bit će ti jasno. Moraš donositi bolje odluke od ove koju si donio danas.« Izašao je iz sobe i nikad ga više nisam vidio. Toliko sam izgubljen u tom sjećanju da jedva primjećujem rulju koja prolazi kraj nas, upoznaje se s nama i dodiruje Helenin trbuh. Sjedimo tamo poput kraljevskog para na nekoj službenoj ceremoniji. Prisutni su deseci znanstvenika, koji su u gradu nedvojbeno kako bi proučili prostoriju koju smo nedavno iskopali. Upoznajem čelnike međunarodnih divizija korporacije Immari. Ta je organizacija golema. Konrad Kane mi prilazi. Ruke i noge su mu ukočene, leđa su mu uspravna i nepomična, kao da ga netko sondira nevidljivim instrumentom. Predstavlja nam ženu koja ga prati — svoju suprugu. Njezin je osmijeh blag i obraća mi se s mnogo topline, što me zbunjuje. Malo se sramim svojega grubog ponašanja. Neki mladi dječak dotrčava do nas i skače Heleni u krilo, lupivši je u trbuh. Primam ga za ruku i bacam s nje, na pod. Obuzima me gnjev, a dječak izgleda kao da će zaplakati. Konrad me ošine pogledom, ali dječakova majka ga prima i prekorava, »Pazi, Dieteru. Helena je trudna.« Helena se uspravi na svojem stolcu i pruža ruku dječaku.
»U redu je. Daj mi ruku, Dieteru.« Uzima njegovu ruku i privlači je k sebi, sve do trbuha. »Osjećaš to?« Dječak diže pogled i kima glavom. Helena mu se nasmiješi. »Sjećam se kad si ti bio u maminom trbuhu. Sjećam se dana kad si se rodio.« Lord Barton staje između mene i Konrada. »Vrijeme je.« Gleda prema ženi i dječaku koji maze Helenin nabrekli trbuh. »Ispričajte nas, moje dame.« Barton nas vodi kroz dvoranu sve do velike konferencijske sale. Ostali apostoli apokalipse nas već čekaju: Rutger, Mallory Craig, i čitava svita drugih muškaraca, uglavnom znanstvenika i istraživača. Užurbano se upoznajemo. Oni očito nisu toliko očarani mnome. Nov niz čestitki i pretjerivanja, kao da smo otkrili lijek za kugu, a zatim se bacaju na posao. »Kad ćemo stići do cilja, do vrha stubišta?« pita nas Konrad. Znam što mu želim reći, ali znatiželja prevladava. »Što su naprave koje smo našli u onoj komori?« Jedan od znanstvenika progovara. »Još ih proučavamo. Nekakva kriogena komora.« To sam i pretpostavljao, ali zvuči mnogo manje suludo kad to izgovori znanstvenik. »Cijela je soba nekakav laboratorij?« Znanstvenici kimaju. »Da. Vjerujemo da je cijela zgrada znanstvena ustanova, možda jedan golemi laboratorij.« »Što ako se ne radi o zgradi?« Znanstvenik izgleda zbunjeno. »Što bi drugo moglo biti?« »Brod«, kažem im. Barton se nasmije i veselo progovara. »Ta ti je dobra, Patty. Baci se ti na kopanje, a prepusti znanstvene teorije stručnjacima.« S poštovanjem kimne prema znanstvenicima. »Vjeruj mi, njima to ide mnogo bolje nego tebi. Nego, Rutger nam je rekao da te brinu voda i plin iznad stuba. Koji je tvoj plan?« Ne dam se smesti. »Zidovi, unutar strukture. Izgledaju kao brodske pregrade.«
Glavni znanstvenik oklijeva na tren, a zatim kaže: »Istina, izgledaju, ali predebele su, gotovo metar i pol. Nijednom brodu ne trebaju tako debele pregrade, potonuo bi. Osim toga, struktura je prevelika da bi bila brod. Radi se o gradu, prilično smo sigurni. Ima i stube, koje bi na brodu bile bi vrlo čudne.« Barton podiže ruku. »Razotkrit ćemo sve te tajne kad uspijemo ući. Pierce, možeš li nam dati procjenu?« »Ne mogu.« »Zašto ne?« Na kratak tren misli mi se vraćaju na onu noć u Zapadnoj Virginiji, a zatim se vraćam u sobu, pred znanstvenike i vijeće Immara. »Jer neću više kopati. Nađite nekoga drugog.« »Slušaj, mali, ovo nije neki beznačajni društveni klub kojem se možeš pridružiti i onda ga napustiti kad dužnosti postanu prenaporne. Izvršit ćeš svoj zadatak i održati obećanje«, kaže lord Barton. »Rekao sam da ću vam naći ulaz u strukturu, to sam i učinio. Ovo nije moj rat. Sad imam obitelj.« Barton ustaje i sprema se zaurlati na mene, ali ga Kane prima za ruku i progovara po prvi put. »Rat. Zanimljiv odabir riječi. Recite mi, gospodine Pierce, što mislite da ste vidjeli u onoj cijevi?« »Ne znam, i ne zanima me.« »Trebalo bi te zanimati«, kaže mi Kane. »Nije čovjek, i kosti ne nalikuju ničem što smo do sad pronašli.« Čeka moju reakciju. »Riješit ću zagonetku umjesto tebe; čini se da sam nisi sposoban ili voljan. Netko je izgradio ovu strukturu — tehnološki najnapredniju zgradu na svijetu. Izgradili su je prije mnogo tisuća godina, možda prije mnogo stotina tisuća godina. Onaj zaleđeni čovjek-majmun tamo čeka već tko-zna-koliko tisuća godina.« »Čeka? Što?« »Ne znamo, ali jamčim ti da, kad se probude on i ostali koji su izgradili tu strukturu, to znači kraj za ljudsku vrstu na ovom planetu. Tako da možeš tvrditi da ovo nije tvoj rat, ali jest. Ne možeš mu pobjeći, ne možeš biti neutralan niti se odseliti, jer će nas ovaj
neprijatelj goniti do kraja svijeta i istrijebiti nas.« »Pretpostavljaš da imaju nasilne namjere. Zato što si i sam nasilan, uništenje, rat i moć vladaju ti umom, pa misliš da su i oni takvi.« »Zasigurno znamo samo jednu stvar: ono biće nekakva je vrsta čovjeka. Moje pretpostavke drže vodu. I praktične su. Ako ih uništimo, time si jamčimo opstanak. Prijateljstvo s njima ništa nam ne jamči.« Promislim o tome što je rekao, i sram me priznati da ima smisla. Čini se da je Kane uočio da se kolebam. »Znaš da je to istina, Pierce. Pametniji su od nas, beskonačno pametniji. Ako nam dopuste da preživimo, makar nekolicini, bit ćemo im samo kućni ljubimci. Možda će nas uzgajati i dresirati da budemo pitomi i blagi, hraniti nas uz ognjište, istrijebiti agresivnije primjerke, baš kao što smo mi divlje vukove pretvorili u pse prije toliko tisuća godina. Učinit će nas tako civiliziranima da nećemo ni pomisliti da pružimo otpor; nećemo moći ni loviti niti se sami prehraniti. Možda se to već događa, samo nismo svjesni. Ili možda neće misliti da smo dovoljno dražesni. Možda će nas pretvoriti u robove. Upoznat si s tim konceptom, rekao bih. Skupina brutalnih ali i inteligentnih ljudi s naprednom tehnologijom koja podčinjava manje naprednu skupinu? Ali ovaj put to bi trajalo zauvijek: nikad ne bismo napredovali ili evoluirali. Razmisli o tome. Međutim, možemo se spasiti od takve sudbine. Možda zvuči okrutno da ih želim ubiti dok spavaju, ali razmisli o alternativi. Slavit će nas kao junake kad se dozna povijesna istina. Mi smo osloboditelji ljudske vrste, emancipatori...« »Ne. Što god se dogodilo ovdje, dogodit će se bez mene.« Ne mogu maknuti Helenino lice iz misli, pomisao da držim naše dijete u naručju, ideju da provodimo starost kraj nekog jezera i ljeti učimo naše unuke kako pecati. Ne mogu utjecati na planove Immara. Pronaći će drugog rudara. Možda će im trebati nekoliko mjeseci, ali štogod bilo dolje, pričekat će ih. Ustajem i dugo promatram Kanea i Bartona. »Gospodo, ispričajte me. Supruga mi je trudna i trebao bih je odvesti kući.« Okrenem se prema Bartonu. »Čekamo svoje prvo dijete. Želim vam sreću s projektom. Kao što znate, bio sam vojnik. Vojnici znaju čuvati tajne. Gotovo jednako dobro kao što se bore. Ali nadam se da su moji dani borbe iza mene.«
David se uspravio. »Znam što rade.« »Tko?« »Immari. Protokol Toba. Sad mi je sve jasno. Stvaraju vojsku. Kladio bih se na to. Misle da je pred čovječanstvom borba s naprednim neprijateljem. Protokol Toba, smanjivanje populacije svijeta, stvaranje genetičkoga uskoga grla i izazivanje drugog Velikog skoka naprijed — sve to čine kako bi stvorili rasu supervojnika, naprednih ljudi koji će se moći boriti protiv stvorova koji su izgradili strukturu na Gibraltaru. »Možda. Ali postoji još nešto. U Kini su imali nekakvu napravu. Mislim da je povezana s ovim«, rekla je Kate. Ispričala je Davidu o svojem iskustvu u Kini, o predmetu u obliku zvona koji je masakrirao pacijente prije negoli se rastalio i eksplodirao. Kad je dovršila, David je kimnuo glavom. »Mislim da znam o čemu se radi.« »Znaš?« »Da. Možda. Nastavi čitati.« OSAMDESET I DEVETO POGLAVLJE 24. prosinca 1917. Kad batler upada u moju radnu sobu, prvo pomislim na Helenu: pukao joj je vodenjak, ili je pala, ili... »Gospodine Pierce, zovu vas iz ureda. Kažu da je važno, hitno. Nešto u vezi dokova, u skladištu.« Spuštam se do batlerovog ureda i podižem slušalicu. Mallory Craig
počinje govoriti prije negoli išta kažem. »Patrick. Došlo je do nesreće. Rutger nije želio da te zovem, ali mislim da moraš znati. Pretjerao je. Otišli smo predaleko, prebrzo. Neki su marokanski radnici zarobljeni, kažu...« Ustajem i izlazim prije negoli dovrši. Vozim do skladišta i skačem u električni kamionet zajedno sa svojim bivšim asistentom. Vozimo jednako bezglavo kao Rutger prvog dana kad mi je pokazivao tunel. Budala, konačno je to učinio — pretjerao je i prouzročio urušavanje. Strah me tog prizora, ali svejedno govorim asistentu da vozi brže. Čim ulazim iz tunela u golemu kamenu sobu u kojoj sam radio zadnja četiri mjeseca, primjećujem da su električna svjetla ugašena, ali soba nije mračna — desetak zraka svjetlosti obasjava sobu, svjetiljke s rudarskih kaciga. Neki muškarac, predradnik, prima me za ruku. »Rutger vas treba, na liniji je.« »Na telefonu«, kažem dok prolazim kroz mračnu prostoriju. Zastajem. Na čelu mi je kap vode. Je li to znoj? Ne, evo još jedne. Kap vode, sa stropa — znoji se. Primam slušalicu. »Rutgera, rekli su mi da je došlo do nesreće, gdje si?« »Na sigurnom.« »Ne igraj igrice sa mnom. Gdje je bila nesreća?« »O, na pravom si mjestu.« Rutgerov je ton zaigran i samopouzdan. Zadovoljan. Osvrnem se po sobi. Rudari se vrzmaju naokolo, zbunjeni. Zašto svjetla nisu upaljena? Odlažem slušalicu i odlazim do električnog kabla. Spojen je na neku novu žicu. Obasjam ga svjetlom i slijedim ga po sobi. Vodi sve do zida, do stropa, pa do stuba, sve do... »Bježite!« povičem. S teškoćom se krećem preko neravnog tla prema ulazu i pokušavam potjerati radnike prema njemu, ali oni se samo zapletu jedni preko drugih i padaju u tami ispresijecanoj svjetlom i sjenkama. Odozgo se začuje eksplozija i kamenje počinje padati. Prašina obavije prostoriju, i sve je opet kao u tunelima Zapadne fronte. Ne mogu ih spasiti. Ne mogu ih ni vidjeti. Oteturam unazad — u hodnik prema laboratoriju. Prašina me prati, i čujem kako kamenje zatrpava ulaz. Vriskovi izblijede, sami od sebe, kao da se zatvaraju vrata, i
ostajem u potpunoj tami, osim blage svjetlosti bijele izmaglice u cijevima. Ne znam koliko je vremena prošlo, ali gladan sam. Jako gladan. Svjetiljka na mojoj kacigi odavno se ugasila, pa mirno sjedim u tami, oslonjen na zid. Helena sigurno umire od brige. Hoće li napokon doznati moju tajnu? Hoće li mi oprostiti? Pod uvjetom, naravno, da se izvučem odavde. Na drugoj strani kamenja, čujem korake. I glasove. I jedni i drugi su prigušeni, ali između kamenja dovoljno je velik procjep da ih čujem. »HEEEEEJ!« Moram pažljivo odabrati riječi. »Nazovite Lorda Bartona. Recite mu da je Patrick Pierce zarobljen u tunelima.« Čujem smijeh. Rutger. »Imaš dar za preživljavanje, Pierce, to ti moram priznati. I odličan si rudar, ali kad se radi o ljudima, tup si kao kamen.« »Barton će te skratiti za glavu zbog ovoga.« »Barton? Što misliš tko je ovo naredio? Misliš da sam te mogao sam smaknuti? Da sam to smio, odavno bih te se bio riješio. Ne. Barton i moj otac planirali su da se Helena i ja oženimo čak i prije nego što smo se rodili. Ali njoj se nije sviđala ta ideja; možda je zato skočila na prvi vlak za Gibraltar kad je izbio rat. Ali ne može se izbjeći sudbina. Iskopavanje je i mene dovelo ovamo, i život mi se nastavio po planu dok moja ekipa nije poginula od metana pa si se ti pojavio. Barton se pogodio s tobom, ali obećao je mom ocu da se može izvući iz te pogodbe. Trudnoća je bila kap koja je prelila čašu, ali ne brini se, sve ću ja to riješiti. Toliko djece umire nakon poroda, od svakojakih tajanstvenih bolesti. Ne brini se, ja ću je utješiti. Znamo se oduvijek.« »Izaći ću odavde, Rutgeru. A onda ću te ubiti. Razumiješ me?« »Tiho, Patkice. Ovdje rade pravi muškarci.« Odmakne se od kamenjem zatrpanog ulaza u hodnik. Poviče nešto na njemačkom, i začujem korake iz susjedne sobe. Idućih nekoliko sati, ne znam ni sam koliko, pretražujem tajanstveni laboratorij. Ne pronalazim ništa što mogu iskoristiti. Sva su vrata zapečaćena. Ova će prostorija biti moja grobnica. Mora postojati nekakav izlaz. Naposljetku sjedam i piljim u zidove, gledam
ih kako svjetlucaju poput stakla, kao da zrcale svjetlost iz cijevi, ali ne baš. To je mutan, nejasan odbljesak, kao kod poliranog čelika. Iznad mene ponekad čujem bušenje i pijuke kako udaraju u kamen. Pokušavaju dovršiti posao. Zacijelo su došli blizu vrha stubišta. Odjednom buka prestaje, i čujem povike: »Wasser! Wasser!« Voda — zacijelo su došli do nje — a zatim glasan prasak. Nezamjenjivi zvuk kamenja koje se urušava. Trčim prema ulazu i osluškujem. Vriskovi, huk vode. Još nešto. Udarci bubnja. Ili pulsirajuća vibracija. Svake sekunde sve glasnija. Još uzvika. Ljudi trče. Kamionet se pokreće i juri prema površini. Naprežem se, ali ne čujem ništa drugo. U potpunoj tišini postajem svjestan da stojim u pola metra vode. Brzo se uvlači kroz procijepe između kamenja. Gacam kroz hodnik. Moraju postojati vrata do laboratorija. Lupam po zidovima, ali ništa ne postižem. Voda je u laboratoriju; progutat će me za nekoliko minuta. Cijev... jedna je od četiriju cijevi otvorena. Imam li izbora? Gazim kroz vodu i uskačem u cijev. Izmaglica me obavija i vrata se zatvaraju. DEVEDESETO POGLAVLJE Snježni kamp Alfa Bušotina #6 Istočna Antarktika Robert Hunt sjedio je u svojoj prikolici s rukama na svježoj šalici prekuhane kave. Nakon jedva izbjegnute katastrofe na zadnjoj bušotini, bilo mu je drago da su bez problema došli do dubine od
2.000 metara. Bez zračnih džepova, bez vode, bez nataloženih slojeva. Možda će ova bušotina biti kao prve četiri — ništa osim leda. Pijuckao je kavu i razmišljao o objašnjenju za događaje na zadnjoj bušotini. Izvan prikolice začuo se visoki zvuk — nezamjenjivo zujanje bušilice pod malo (ili nimalo) pritiska. Istrčao je iz prikolice, pogledao operatera u oči i potegao si rukom preko grkljana. Radnik je poskočio i ugasio stroj. Barem je nešto naučio, hvala Bogu. Robert je otrčao do platforme. Tehničar mu se okrenuo i rekao: »Da izvučemo bušilicu?« »Ne.« Robert je provjerio dubinu. 2.227 metara. »Spusti je niže. Provjerimo koliko je dubok džep.« Radnik je počeo spuštati glavu bušilice, a Robert je gledao mjerač dubine: 2.255, 2.270, 2.290, 23.00, 2.315. Zaustavila se na 2.325 metara. Mogućnosti su se nizale u Robertovom umu. Pećina dva i pol kilometra ispod leda. To bi moglo biti nešto na površini zemlje. Ali što? Pećina ili džep, što god to bilo, bila je visoka skoro sto metara. Prostor između svoda i dna bio je duljine nogometnog terena. Zakon gravitacije to ne bi trebao dopuštati. Koja je struktura dovoljno snažna da nosi dva i pol kilometra leda? Tehničar se okrenuo Robertu i pitao ga: »Nastavljamo bušiti?« Robert, i dalje zamišljen, mahnuo je rukom i promrmljao: »Ne. Ovaj, ne, nemoj ništa raditi. Moram ovo prijaviti.« Kad se vratio u prikolicu, uključio je radioprijemnik. »Riznice, ovdje Snježni kralj. Imam novosti.« Nekoliko je sekunda prošlo, a zatim je radio zapucketao i začuo se odgovor: »Pričaj, Snježni kralju.« »Naišli smo na džep na dubini od 2.227 metara, ponavljam, 2.227 metara. Dno je džepa na 2.325 metara, ponavljam, 2.325 metara. Trebam upute. Prijem.« »Pričekaj, Snježni kralju.« Robert je pristavio još jedan vrč kave. Njegovoj će ekipi vjerojatno trebati. »Snježni kralju, koje je stanje bušilice, prijem?« »Riznice, bušilica je još u rupi na maksimalnoj dubini, prijem.«
»Razumijemo, Snježni kralju. Upute su sljedeće: izvucite bušilicu, zatvorite bušotinu i krenite do sedme lokacije. Pričekajte, poslat ćemo vam koordinate.« Kao i prije, zapisao je koordinate i istrpio nepotrebno upozorenje o izbjegavanju kontakta s lokalcima. Presavio je list papira s koordinatama i spremio ga u džep, a zatim je ustao, uzeo dvije velike šalice kave i zaputio se van. Naredio je da izvade bušilicu i s lakoćom zatvorio bušotinu. Njegova tri radnika radila su učinkovito, gotovo mehanički, u tišini. Iz zraka su možda izgledali kao tri eskimska limena vojnika koji trčkaraju naokolo, podižu i slažu kutije, otvaraju velike bijele kišobrane kojima prekrivaju manje predmete, i privezuju bijele metalne stupove za golemi pokrov kojim će pokriti bušotinu. Kad su završili, dva tehničara sjela su na svoje motorne saonice i čekali Roberta da ih povede. Naslonio se na plastični kovčeg u kojem su bile pohranjene kamere i podigao pogled prema bušotini. Dva milijuna dolara mnogo je novca. Dva radnika pogledala su prema njemu. Motori njihovih saonica bili su upaljeni, ali jedan tehničar ugasio je svoj. Robert je otresao snijeg s prsa i otključao jednu sklopku. Zvuk radioprijemnika malo ga je zatekao. »Snježni kralju, ovdje Riznica. Tražimo izvještaj.« Robert je pritisnuo gumb na prijemniku i oklijevao na trenutak. »Riznice, ovdje Snježni kralj.« Bacio je pogled na radnike. »Upravo evakuiramo bušotinu.« Zatvorio je sklopku i zastao na trenutak. Sve ovo činilo mu se čudnim. Tišina na radiju, sva ta tajnovitost... ali što je on znao? Njemu je plaćeno da buši. Možda nisu činili ništa krivo, možda samo nisu željeli da mediji cijeli svijet izvještavaju o njihovim aktivnostima. Nema ničeg lošeg u tome. Kad bi dobio otkaz jer je previše znatiželjan, to bi tek bilo glupo. Nije bio tako blesav. Zamislio se kako govori svojem sinu: »Žalim, sine, morat ćeš pričekati s fakultetom. Jednostavno to ne mogu priuštiti; da, možda sam mogao, ali ta tajna bila mi je previše privlačna.« A opet... ako se radilo o nečemu ilegalnom, a on je sudjelovao u tome... »Sine, ne možeš ići na fakultet jer ti je tata međunarodni kriminalac.
Uz to, bio je preglup da uopće bude toga svjestan.« I drugi je radnik ugasio motor. Obojica su piljila u njega. Robert je prišao preostalim zalihama. Pokupio je zatvoren bijeli kišobran dugačak dva i pol metra i pričvrstio ga na svoje motorne saonice. Upalio je stroj i krenuo prema idućoj lokaciji. Dva su ga radnika slijedila u stopu. Nakon trideset minuta vožnje, Robert je ugledao velik greben kako se uzdiže iz snijega. Nije bio dovoljno dubok da sadrži pećinu, ali udubina u planini bila je duboka desetak metara, a hrid je bacala veliku sjenu. Prilagodio je smjer kako bi prišao bliže grebenu i, u zadnjem trenu, skrenuo u sjenu. Unatoč tome što su ga slijedili u stopu, obojica radnika odmah su skrenula za njim i parkirala svoje saonice kraj njegovih. Robert je i dalje sjedio. Ni tehničari nisu sišli sa saonica. »Zaboravio sam nešto na bušotini. Vraćam se brzo. Čekajte me ovdje i nemojte, ovaj, napuštati ovu guduru.« Ništa nisu odgovorili. Robert je osjetio kako postaje sve živčaniji. Nije znao dobro lagati. Nastavio je, u pokušaju da legitimizira svoju naredbu. »Tražili su da smanjimo svoju vidljivost iz zraka.« Otvorio je bijeli kišobran, postavio ga kraj sebe i pričvrstio ga na snježne saonice kao da je srednjovjekovni vitez koji priprema koplje i sprema se za juriš. Pokrenuo je snježne saonice i vratio se istim putem, nazad do bušotine.