A. G. Riddle - Gen s Atlantide

doba u godišnje doba. Javanske prašume opasna su, divlja područja, stanište raznolikim zmijama, velikim mačkama i kukcima. Nisu dobro mjesto za djecu. U daljini je začula vrištanje i prevoditelja kako je zaziva: »Doktorice Warner, dođite, brzo!« Potrčala je kroz gustu šumu, jednom se spotaknula i s mukom probijala kroz guštik. Zatekla je prevoditelja kako u rukama drži dijete, još mršavije od dječaka iz kolibe. Unatoč njegovoj tamnosmeđoj koži Kate je vidjela prljavštinu i skoreno blato na njegovom licu. Odupirao se prevoditeljevom stisku urlajući poput zarobljene zvijeri. »Ima li ih još?« upitala je Kate. Ugledala je sklepano natkriveno sklonište pedesetak metara dalje. Je li u njemu ležalo još djece? Krenula je prema njemu. »Ne idite tamo, doktorice Warner.« Još je čvršće primio dijete »Nema više nikoga... koga možemo spasiti. Molim vas, pomognite mi.« Primila je dijete za drugu ruku i zajedno su ga odveli do kamioneta. Okupili su znanstvenike i vratili se po dijete koje je bilo zavezano za gredu. Doznali su da se zove Adi. Dijete iz šume nije imalo ime, a znali su da nikad neće pronaći njegove roditelje ili bilo koga tko bi priznao krivnju za ono što su mu učinili. Kate ga je nazvala Surya. Kad su se znanstvenici okupili kod kamioneta, Kate se suočila sa svojim prevoditeljem. »A sad želim znati što si učinio — što si mu točno rekao?« »Mislim da možda ne želite znati, doktorice.« »Mislim da itekako želim znati. Pričaj!« Uzdahnuo je. »Rekao sam im da ste humanitarna organizacija koja pomaže potrebitoj djeci...« »Molim?« Prevoditelj se uspravio. »Ionako misle da to radite, tako da nije bitno. Oni ne razumiju što je to kliničko istraživanje. Nikad nisu čuli za nešto takvo. Pogledajte oko sebe; ovi ljudi žive isto kao prije tisuću godina. Kažem im da želite vidjeti njihovu djecu i da ćete pomoći onima kojima je pomoć

potrebna, a ipak nam ne vjeruju. Neki misle da će imati problema, ali većina se jednostavno boji da će se pročuti za to. Ovdje je opasno imati dijete s problemima, pa ih ljudi skrivaju. Druga bi djeca zbog njih mogla imati poteškoća s pronalaženjem partnera — ljudi kažu: »A što ako rodiš njegovo dijete i ono bude problematično kao očev brat?« Kažu, »to mu je u krvi.« Ali djeca uvijek govore istinu kad ih pitam da nabroje svoju braću i sestre. Djeca još ne znaju lagati o tome. Kate je promislila o njegovoj priči. Svakako je upalilo. Okrenula se ekipi: »U redu. To je naš novi pristup.« Doktor Helms zakoračio je prema Kate i prevoditelju. »Odbijam to učiniti. Lagati roditeljima kako bi pristali da njihovo dijete sudjeluje u kliničkom istraživanju kršenje je osnova medicinske etike i, jednostavno, moralno je pogrešno.« Napravio je dramatičnu stanku. »Neovisno o okolnostima ili društvenim normama zajednice.« Oštro je pogledao Kate, a zatim i ostale zaposlenike. Kate je prekinula njegov igrokaz. »Kako god želiš. Možeš nas čekati u kamionetu, zajedno s bilo kime tko želi ovu djecu ostaviti da ovdje umru.« Doktor se okrenuo prema njoj kako bi započeo još jednu tiradu, ali Ben ga je preduhitrio. »Računaj sa mnom. Mrzim čekati u kamionetu. I ubijati djecu, kad smo već kod toga.« Okrenuo se i počeo pakirati opremu, prekinuvši rad samo da zatraži pomoć od drugih istraživača. Preostala tri asistenta nevoljko su počela pomagati i Kate je tek tada shvatila koliko su bili neodlučni. Pomislila je da se mora zahvaliti Benu, ali onda se tempo rada ubrzao i opet je zaboravila. U idućem selu ekipa je počela bacati letke, ali kad su ih seljani počeli skupljati, predomislili su se i počeli ih dijeliti kao izolaciju za seoske kolibe. Taj čin dobre volje potkrijepio je njihovu priču da su humanitarni radnici, a Kate je bila sretna što će letci na kojima je toliko radila ipak biti od neke koristi. Dr. Helms nastavio se buniti, no ostali su ga zaposlenici ignorirali. Kako su se kamioneti počeli puniti djecom, tako su i njegovi prosvjedi bili sve tiši, i navečer je svima bilo jasno da je požalio zbog toga kako se ponio. Kad su se vratili u Jakartu, obratio se Kate u njezinom uredu nakon

što su ostali zaposlenici otišli. »Čuj, Kate, trebam razgovarati s tobom. Nakon, ovaj, malo promišljanja... i, iskreno, nakon što sam vidio učinke našeg rada na, hm, toj djeci... moram reći da sam odlučio da djelujemo unutar normi medicinske etike i mojih osobnih uvjerenja te ću stoga rado, hm, voditi ovo istraživanje.« Krenuo je sjesti. Kate nije podigla pogled s dokumenta. »Ne sjedaj, Johne. I ja tebi nešto trebam reći. Tamo, na terenu, stavio si svoju sigurnost — svoj profesionalni ugled — ispred dobrobiti te djece. To je neprihvatljivo. Oboje znamo da ti ne mogu dati otkaz. Ali jednostavno ne mogu raditi s tobom na istraživanju u kojem je na kocki život te djece. Kad bi se nešto dogodilo ijednom do njih, ako bi ih doveo u opasnost... ne bih mogla živjeti s time. Obavijestila sam naše sponzore, Immari Research, da odustajem, i dogodilo se nešto baš čudno.« Podigla je pogled sa spisa. »Rekli su mi da neće financirati istraživanje bez mene. Stoga, možeš ti dati otkaz, ili ću ja, a onda ćeš izgubiti sponzora a ja ću nastaviti isto istraživanje pod novim imenom. E da, usput, sutra dolaze radnici koji će isprazniti tvoju sobu, tako da u svakom slučaju moraš pronaći novi prostor.« Izašla je iz ureda i zaputila se kući. Sutradan je Helms zauvijek napustio Jakartu, a Kate je postala jedini istraživač na projektu. Kate je zamolila Martina da obavi nekoliko telefonskih poziva, razmijenili su nekoliko usluga i istraživanje je postalo zakonski skrbnik sve upisane djece. Kad je Kate dovršila svoju priču, ispitivač je ustao i rekao: »Očekujete da ću povjerovati u to? Mi nismo divljaci, gospođice Warner. Sretno s tom pričom pred porotom u Jakarti.« Izašao je iz male sobe prije negoli je Kate uspjela reagirati. Izvan sobe za ispitivanje, niski je čovjek prišao debeljuškastom policijskom načelniku, koji ga je obgrlio znojnom rukom i rekao: »Kako je prošlo, Paku?« »Mislim da je spremna, šefe.«

ČETRNAESTO POGLAVLJE Prostorija za sigurnu komunikaciju Središnjica Clocktowera Jakarta, Indonezija Josh je gledao betonsku prostoriju kroz staklene zidove sobe i pokušavao probaviti sve što mu je David rekao. Clocktower je bio kompromitiran. Nekoliko velikih ćelija već se borilo za preživljavanje. Postaja u Jakarti će ubrzo biti napadnuta, a povrh svega, spremao se i teroristički napad na globalnoj razini. Uz sve to, David je želio da Josh odgonetne onu šifru. Bez pritiska. David se maknuo od uredskog ormarića i opet sjeo za stol s njim. »Već neko vrijeme radim na teoriji koju imam već deset godina, odmah nakon 11. rujna.« »Misliš da je ovaj napad povezan s napadima 11. rujna?« »Da.« »Misliš da je ovo operacija Al-Qaide?« »Ne nužno. Vjerujem da je Al-Qaida izvršila napade 11. rujna. Vjerujem i da je jedna druga skupina, globalna korporacija zvana Immari International, zapravo isplanirala i financirala napade i od njih imala koristi. Mislim da je sve to bio paravan za razna arheološka iskopavanja u Afganistanu i Iraku, i vrlo složenu pljačku. Pravu otimačinu.« Josh je odvratio pogled prema stolu. Je li David pukao? Ovakve zavjere o napadima 11. rujna materijal su za rasprave na internetskim forumima, ne za ozbiljnu protuterorističku djelatnost. David je vjerojatno uočio da Josh oklijeva. »Gledaj, znam da zvuči nategnuto, ali poslušaj me do kraja. Nakon 11. rujna, proveo sam skoro godinu dana u bolnici i zatim na rehabilitaciji. Imao sam mnogo vremena za promišljanje. Mnogo toga u vezi tih napada nije mi imalo smisla. Zašto bi prvo napali New York? Zašto ne bi istovremeno napali Bijelu kuću, Kongres, središnjicu CIA-e i NSA-a? Ta bi četiri zrakoplova osakatila cijelu državu, posebice naše obrambene sposobnosti. Takav bi nas napad bacio u potpuni kaos.

Također, zašto su oteli samo četiri zrakoplova? Sigurno su mogli obučiti još pilota. Mogli su tog jutra oteti trideset zrakoplova da su jednostavno oteli zrakoplove sa zračnih luka Dulles i National u Washingtonu, ili u Baltimoreu, možda i u Richmondu. Atlanta je prilično blizu; zračna luka Hartsfield-Jackson najprometnija je na svijetu. Tko zna, vjerojatno su mogli srušiti stotinjak zrakoplova taj dan prije negoli bi se putnici počeli boriti. I zacijelo su znali da je rušenje zrakoplova taktika koja može upaliti samo jednom, što znači da bi se potrudili učiniti što više štete.« Josh je kimnuo, i dalje skeptičan. »Da, to je dobro pitanje.« »Bilo je i drugih pitanja. Zašto su napali na dan kad su znali da predsjednik nije u gradu nego u osnovnoj školi u Floridi? Cilj očigledno nije bio ukloniti našu borbenu sposobnost — istina, Pentagon je pogođen i mnogo je hrabrih Amerikanaca poginulo, ali krajnji učinak bio je samo da su zbilja, zbilja razbjesnili Pentagon i vojsku — zapravo, cijelu državu. Nakon 11. rujna Amerika je počela žeđati za ratom kao nikad prije. Napadi su imali još jednu veliku posljedicu: slom burze, povijesni pad burze. New York je financijsko središte svijeta; napad na njega ima smisla ako želiš postići jednu stvar: srušiti burzu. Napadi su zaista uspjeli u dvije stvari: osigurali dolazak rata, i to velikog — i srušili burzu dionica.« »Nikad nisam to promatrao na taj način«, rekao je Josh. »Stvari izgledaju mnogo drukčije nakon što provedeš skoro godinu dana u bolnici, pa danima ponovno učiš hodati a noćima se pitaš zašto. Nisam baš mogao istraživati teroriste iz bolničkog kreveta, pa sam se usredotočio na financijsku stranu priče. Počeo sam proučavati tko je bio na dobitku nakon financijskog kraha. Tko se kladio protiv američkih dionica. Koje su tvrtke prodavale posuđene dionice, tko je imao prodajne opcije, tko je sve zaradio pravo bogatstvo. Bio je to dugačak potpis. Zatim sam počeo istraživati tko je profitirao od ratova, pogotovo privatne zaštitarske tvrtke koje su povezane s kompanijama za naftu i plin. Popis je postajao sve kraći. Još me nešto intrigiralo: napadi su skoro zajamčili da će doći do sukoba u Afganistanu. Možda je ono što je ta grupacija tražila bilo upravo tamo i trebao im je paravan kako bi mogli otići tamo i početi potragu. Ili je možda bilo u Iraku. Možda oboje. Znao sam da ću morati otići na teren

ako želim pronaći prave odgovore. David je duboko udahnuo i nastavio. »2004. godine već sam se vratio na noge. Te sam se godine prijavio za mjesto u CIA-i, ali su me odbili. Trenirao sam još jednu godinu, opet su me odbili 2005., pa sam nastavio trenirati. Razmišljao sam o tome da se pridružim vojsci, ali znao sam da ću prave odgovore naći samo u tajnim službama. Josh je spustio pogled i upijao nova saznanja; Davida je sad vidio u potpuno novom svjetlu. Oduvijek je šefa postaje doživljavao kao nepobjedivog supervojnika i pretpostavljao je da je to sve što je David ikad bio. Sama pomisao da je godinu dana ležao slomljen u bolničkom krevetu, ideja da su ga odbili kad je želio biti terenski operativac — dvaput — pomalo ga je uznemiravala. »Što je?« upitao je David. »Ma, ništa... samo sam... pretpostavljao da si operativac cijelu karijeru. Da si i 11. rujna bio u agenciji.« David se nasmiješio, vidno zabavljen. »Ne, ni blizu. Bio sam student na diplomskom studiju, zapravo. Na sveučilištu Columbia, vjerovao ili ne. Možda me zato CIA stalno odbijala — nisu željeli da agent na terenu počne previše razmišljati. Ali — treća sreća — primili su me 2006. Možda su izgubili dovoljno operativaca ili ih je velik broj prešao u privatne zaštitarske tvrtke; razlog nije bio bitan, meni je bilo drago što sam bio u Afganistanu. Pronašao sam odgovore koje sam tražio. Sve tri kompanije koje su bile na mom kratkom popisu bile su filijale jedne velike korporacije: Immari International. Njihova sigurnosna divizija, Immari Security, koordinirala je njihove operacije, ali sredstva stečena nakon napada 11. rujna završila su u nekoliko njihovih javnih kompanija. Međutim, otkrio sam još nešto. Plan za novi napad, naslovljen 'Protokol Toba'.« David je pokazao na dosje. »Ovaj je dosje sve što sam prikupio o tom napadu. Nije mnogo.« Josh je otvorio dosje. »Zato si se pridružio Clocktoweru, kako bi mogao istraživati korporaciju Immari i Protokol Toba?« »Dijelom. Clocktower je bio savršena platforma za mene. Tad sam već znao da je korporacija Immari odgovorna za napade 11. rujna, da su zaradili pravo bogatstvo nakon tih napada i da aktivno traže nešto

u planinama Pakistana i istočnog Afganistana. Ali pronašli su me prije negoli sam otkrio širu sliku. Gotovo su me ubili u sjevernom Pakistanu. U službenim spisima vode me kao poginulog u akciji. Bila je to savršena prilika da izađem. Trebao mi je novi identitet i mjesto gdje mogu nastaviti svoj rad. Za Clocktower nisam ni čuo prije negoli sam došao na teren u Afganistan, ali tu sam pronašao utočište. Bilo je savršeno. Svatko od nas u Clocktower dolazi iz vlastitih razloga; u to je doba to za mene bio spas i sredstvo pomoću kojeg sam napokon mogao doznati istinu o korporaciji Immari i 'Protokolu Toba'. Nikome osim direktoru nisam rekao svoju stvarnu motivaciju. On me prihvatio i prije četiri godine pomogao da osnujem postaju Clocktowera u Jakarti. Nisam mnogo napredovao u radu na slučaju Immari do prije tjedan dana, kad me kontaktirao moj izvor.« »Zato je izvor odabrao baš tebe.« »Čini se. Zna za moju istragu. Znao je da ću imati ovaj dosje. Možda se u njemu nalazi ključ kojim ćeš razbiti šifru. Ono što sigurno znam je da je korporacija Immari nekako umiješana u napade 11. rujna, a možda i u druge terorističke zavjere prije i kasnije, te da rade na nečemu mnogo, mnogo većem: 'Protokolu Toba'. Zato sam odabrao Jakartu — najveći grad u blizini planine Toba. Mislim da naziv znači da će tamo početi napad.« »Logična pretpostavka. Što znamo o 'Protokolu Toba'?« rekao je Josh. »Ne mnogo. Osim nekoliko usputnih spomena, imam samo jedan dopis o njemu. To je izvješće o urbanizaciji, prometnoj infrastrukturi i potencijalu za smanjivanje ukupne ljudske populacije. Što god bio 'Protokol Toba', vjerujem da je krajnji cilj upravo to: drastično smanjivanje svjetske populacije.« »To donekle ograničava opcije. Teroristički napad koji bi smanjio ljudsku populaciju morao bi biti biološke prirode: možda drastična promjena okoliša ili poticanje novog svjetskog rata. Ovdje se ne radi o bombašima samoubojicama; ovo je nešto veće.« David je kimnuo. »Mnogo veće, i vjerojatno nešto što ne možemo predvidjeti. Jakarta je savršeno mjesto za početak napada — gusto je naseljena, a u njoj žive gomile stranaca. Napad koji bi počeo ovdje poslao bi bogate strance ravno u zračnu luku, a iz nje u gotovo svaku državu na

svijetu.« David je pokazao na niz računalnih ekrana iza Josha. »Računala iza tebe povezana su s centralom, s našim serverima i s preostalim ćelijama. Na njima je sve što znamo o događajima u svijetu, različitim terorističkim skupinama i organizacijama za koje znamo da su paravani za Immari International. Nemamo mnogo toga. Počni s time, upoznaj se sa stanjem i zatim se brzo prebaci na najnovije lokalne informacije. Ako se išta događa u Jakarti, dužni smo prvo to istražiti. Trebamo moći prenijeti sve što znamo ako postaja u Jakarti padne. Razmišljaj izvan okvira. Što god se događalo, možda neće slijediti uobičajene obrasce ponašanja. Traži nešto na što inače ne bismo posumnjali — primjerice, Saudijce koji uče letjeti u Njemačkoj, pa se zatim sele u Sjedinjene Države; ili nekoga iz Oklahome tko kupuje tone i tone gnojiva, ali zapravo nije zemljoradnik.« »Što je u ostalim dosjeima?« upitao je Josh. David je gurnuo omotnicu preko stola. »Ovdje je ostatak podataka o korporaciji Immari koje sam sakupio prije negoli sam se pridružio Clocktoweru.« »Ti podaci nisu u računalima?« »Ne. Nikad ih nisam dao ni Clocktoweru. Vidjet ćeš zašto. U drugoj je omotnici pismo, od mene za tebe. Otvori ga kad umrem. U njemu ćeš naći upute.« Josh je zaustio da nešto kaže, ali David ga je prekinuo. »I još jedna, zadnja stvar.« David je ustao i uzeo mali kovčeg iz kuta sobe. Postavio ga je na stol. »Ova prostorija pružit će ti određenu zaštitu i, nadam se, dovoljno vremena da otkriješ nešto i dešifriraš poruku. Sjedište Clocktowera bit će zadnje mjesto na kojem će te tražiti. Unatoč tome, sumnjam da imamo mnogo vremena. Pošalji mi sve što otkriješ na mobitel. Na gornjem desnom monitoru prikazuje se snimka kamere. Ta je kamera iznad vrata u serverskoj prostoriji, pa ćeš vidjeti ako netko pokušava ući u ovu sobu. Kao što znaš, nemamo kamere u samoj središnjici, iz sigurnosnih razloga, što znači da nećeš biti upozoren mnogo unaprijed.« Otvorio je kovčeg i iz njega izvadio pištolj. Ubacio je šaržer u dršku

pištolja i zatim ga stavio na stol ispred Josha. »Znaš li se služiti ovime?« Josh je promotrio pištolj i naslonio se. »Ovaj, da. To jest, prošao sam osnovnu obuku kad sam se pridružio agenciji prije dvanaest godina, ali otada nikad nisam morao pucati. Tako da... ne, zapravo ne znam.« Poželio je reći: »Ako specijalci upadnu u ovu sobu, imam li uopće izgleda protiv njih?«, ali nije. Znao je da mu David pokazuje pištolj samo kako bi se osjećao sigurnije. Ako se nije bojao smrti, um će mu biti bistriji i lakše će obaviti svoj zadatak, ali Josh je osjećao da je to bio tek dio šefovih razloga. »Ako ga trebaš upotrijebiti, povuci ovdje. Tako ubacuješ metak u komoru. Kad ostaneš bez metaka, pritisni ovo dugme, šaržer će skliznuti van. Onda ubaci novi šaržer i pritisni ovdje, šaržer će skliznuti unutra i ubaciti prvi metak u komoru. Ali, ako provale kroz ona vrata, nešto moraš učiniti prije negoli izvadiš pištolj.« »Izbrisati podatke s računala?« »Tako je. I spaliti ovu omotnicu, kao i pismo.« David mu je pokazao malenu metalnu kantu za smeće, a zatim mu je uručio malu butansku baklju iz kovčega s oružjem. »Čega još ima u kovčegu?« Josh je mislio da već zna, ali svejedno je pitao. Šef postaje u Jakarti zastao je na sekundu, a onda je posegnuo u kovčeg i izvadio malu kapsulu. »Progutam je?« »Ne. Ako vrijeme dođe, zagrizi je. Cijanid djeluje prilično brzo, za tri ili četiri sekunde.« David je pružio kapsulu Joshu. »Imaj je kod sebe. Nadam se da je nećeš trebati. U ovu sobu nije lako ući.« David je vratio pištolj u kovčeg i odnio ga nazad u kut prostorije. »Javi mi čim nešto otkriješ.« Okrenuo se i krenuo prema vratima. Josh je ustao i rekao: »Što ćeš ti učiniti?« »Kupiti nam nešto vremena.«

PETNAESTO POGLAVLJE Soba za ispitivanje C Policijska postaja zapadne Jakarte Jakarta, Indonezija Kate je podigla pogled kad su se vrata otvorila a u prostoriju je ušao debeo i znojan muškarac. U jednoj je ruci držao omotnicu, a drugu je pružio prema Kate. »Doktorice Warner, ja sam Policijski načelnik Eddi Kusnadi. Nadam se...« »Čekam ovdje već satima. Vaši su me ljudi ispitivali o nebitnim detaljima mojeg istraživanja i prijetili mi zatvorom. Želim znati što poduzimate da biste pronašli tu otetu djecu.« »Doktorice, ne razumijete. Mi smo malen odjel.« »Onda zovite nacionalnu policiju. Ili...« »Nacionalna policija ima vlastite probleme, doktorice, a traženje retardirane djece nije jedan od njih.« »Ne zovite ih retardiranima.« »Nisu retardirana?« Otvorio je svoju omotnicu. »Ovdje piše da klinika testira novi lijek za retardiranu...« »Ta djeca nisu retardirana. Njihovi mozgovi jednostavno rade drukčije od naših. Baš kao što se moj metabolizam razlikuje od vašeg.« Krupni načelnik pogledom je prešao preko svojeg tijela, kao da pokušava pronaći svoj metabolizam i usporediti ga s Kateinim. »Ili počnite tražiti tu djecu, ili me pustite da ja to učinim.« »Ne možemo vas pustiti«, rekao je Kusnadi. »Zašto ne?« »I dalje ste mogući sumnjivac.« »To je apsurdno...« »Znam, doktorice, znam, vjerujte mi. Ali što bih trebao učiniti? Ne mogu reći svojim istražiteljima tko jest a tko nije sumnjivac. To bi bilo neprimjereno. Međutim, uspio sam ih uvjeriti da vas zadrže u ovoj ćeliji. Oni su inzistirali da vas preselim u zajedničke prostorije. U

njima se nalaze i muški i ženski sumnjivci i, nažalost, ne nadgledamo ih baš najbolje.« Zastao je na trenutak, a zatim opet otvorio omotnicu. »Ali mislim da to mogu odgoditi bar još neko vrijeme. U međuvremenu i ja imam nekoliko pitanja. Imamo podatke da ste kupili stan ovdje u Jakarti. Platili ste gotovinom u vrijednosti sedamsto tisuća dolara.« Podigao je pogled, a kad ona nije reagirala, nastavio je. »Naš kontakt u banci tvrdi da imate tekući račun s prosječnim stanjem od tristo tisuća američkih dolara. Na taj račun periodično sjedaju isplate iz jedne banke s Kajmanskih otoka.« »Moj bankovni račun nema nikakve veze s ovime.« »Siguran sam da nema. Ali jasno vam je kako to izgleda mojim istražiteljima. Kako ste stekli toliko novca, smijem li pitati?« »Naslijedila sam ga.« Načelnika je odgovor naizgled zabavio, i podignutih obrva je nastavio: »Od bake i djeda, naravno?« »Ne, od mojeg oca. Gledajte, gubimo vrijeme.« »Čime se bavio?« »Tko?« »Vaš otac.« »Bio je bankar, mislim, ili investitor. Ne znam, bila sam vrlo mlada.« »Razumijem.« Načelnik je kimnuo glavom. »Mislim da možemo pomoći jedno drugom, doktorice. Možemo uvjeriti moje istražitelje da nemate nikakve veze s otmicom i dati mojem odjelu resurse koje tako očajnički trebamo kako bismo pronašli tu re... tu, ovaj, bespomoćnu djecu.« Kate ga je prodorno pogledala. Sad je sve imalo smisla. »Slušam.« »Vjerujem vam, doktorice Warner. Međutim, kao što sam rekao, moji će istražitelji pogledati sve dokaze i znat će kako će porota reagirati, a, između nas, doktorice Warner, mislim da, možda, samo mrvicu, ne vole strance, možda posebno Amerikance. Vjerujem da ne postoji drugi način da vas zaista zaštitimo, i da oboje dobijemo što želimo, nego da pronađemo tu djecu. To će sprati ljagu s vašeg imena.«

»Što onda čekate?« »Kao što sam već rekao, doktorice Warner, mi smo malen odjel. Ako želimo pronaći tu djecu... trebat će nam još resursa, ljudi izvan mojeg odjela. Međutim, nažalost, takva bi nas istraga mnogo stajala, vjerojatno oko dva milijuna dolara. Američkih, je li, dolara. Ali ako povučem neke veze, mislim da je ovo izvedivo i za milijun i pol. Ali vrijeme leti, draga moja doktorice. Tko zna gdje bi ta djeca mogla biti. Mogu se samo nadati da su još živa.« »Milijun i pol dolara.« Načelnik je kimnuo glavom. »Dobit ćete ih. Ali prvo me pustite.« »Vjerujte mi, doktorice, da mogu, najradije bih to učinio. Ali obećanja sumnjivaca u sobi za ispitivanje...« Digao je ruke u zrak. »U redu, donesite mi telefon i broj vašeg bankovnog računa. I nabavite mi auto.« »Iz ovih stopa, doktorice.« Nasmiješio se, ustao i otišao. Kate je ostala sama u sobi za ispitivanje. Opet je sjela za stol, prekrižila noge i rukom prošla kroz svoju plavu kosu. Žena koja ju je gledala iz zrcala nije nimalo nalikovala znanstvenici koja je puna nade stigla u Jakartu prije četiri godine. Načelnik je zatvorio vrata sobe za ispitivanje. Milijun i pol! Moći će otići u mirovinu. Cijela njegova obitelj moći će otići u mirovinu. Milijun i pol... je li mogao dobiti i više, možda dva, dva i pol? Tri milijuna? Mogla bi imati i više. Mnogo više. Istog je trena pristala na milijun i pol. Možda bi se mogao vratiti i reći da mu treba još ljudi. Stajat će ga četiri milijuna. Bio bi pristao i na dvjesto pedeset tisuća; očekivao je da će dobiti i manje. Stajao je pred sobom za ispitivanje i mozgao što da učini. Neće se odmah vratiti. Mogao bi je još omekšati. Nekoliko sati u ćeliji s pijancima s ugašenim kamerama. Morat će biti oprezan — ne želi da ga kasnije prijavi američkom veleposlanstvu — ali, ako bude oprezan, danas bi mogao zaraditi poštenu lovu.

ŠESNAESTO POGLAVLJE Prostorija za sigurnu komunikaciju Središnjica Clocktowera Jakarta, Indonezija Josh je bacio pogled na crvene točke na ekranu za lociranje. David je otišao prije sat vremena i u međuvremenu su se dvadeset i četiri točke — koje predstavljaju sve terenske operativce postaje u Jakarti — raspršile iz središnjice na lokacije diljem grada. Na mapi su sada svijetlile četiri skupine od po šest točaka. Dobro je poznavao tri lokacije: to su bile Clocktowerove sigurne kuće u Jakarti. Osamnaestoro agenata na tim lokacijama zacijelo su bili na Davidovom popisu sumnjivaca. Točke u sigurnim kućama kretale su se polako i okretale kad bi došle do zida, poput optuženika u ćeliji koji čeka presudu. Davidova je strategija bila smislena: razdijelio je moguće neprijateljske snage i dao si vremena da uoči napad ako do njega dođe. Kad do njega dođe. Dok je gledao točke na mapi, Josha je preplavio osjećaj strave; prijetnja je postala stvarna. Sve se ovo zaista događalo. Bitka za postaju u Jakarti bila je samo pitanje vremena. U jednom će trenu točke izaći iz sigurnih kuća, obrušiti se na Davidovih šest vojnika i zatim se vratiti u središnjicu da se pobrinu za Josha. David im je samo kupio nešto vremena. Vremena u kojem je Josh trebao pregledati današnje lokalne informacije i raditi na šifri — te možda nešto pronaći. Nije bio siguran da je uspio. Opet je pogledao satelitsku snimku. Jedino je to imao. Što ako je pogriješio? Prošao je rukom kroz kosu. Ideja je bila neobična. Ako nije ništa... Obavještajni rad često se svodio na instinkt. Kamionet, cijela operacija, nešto se tu Joshu činilo čudnim. Nazvao je Davida i rekao: »Mislim da imam nešto.« »Reci«, odgovorio je David. »Otmica dvoje djece iz jedne medicinske klinike. Prijavljena je policiji prije nekoliko sati. Clocktower ju je označio kao lokalni incident niskog prioriteta. Ali kamionet je komercijalno vozilo koje

pripada hongkongškoj tvrtki za koju znamo da je paravan za korporaciju Immari. Iskreno, ne izgleda mi kao djelo lokalaca: ova je otmica profesionalno izvedena. Takve bismo stvari obično klasificirali kao standardnu otmicu za otkupninu, ali korporacija Immari ne bi se zamarala O&O operacijama. Još istražujem, ali s devedeset devet postotnom sigurnošću mogu reći da je ovo operacija korporacije Immari, i to visoko prioritetna, uzevši u obzir koliko uočljiva je bila — oteli su klince tijekom dana i to u kamionetu kojem lako možemo ući u trag. To znači da nisu više mogli čekati.« »Što to onda znači?« »Još nisam siguran. Ono što je čudno je da se čini da njihova druga kompanija, Immari Research, financira kliniku. Najam i mjesečne troškove plaća njihova lokalna podružnica Immari Jakarta. Nekoliko ih se puta spominje u našim dokumentima. Povijest korporacije seže gotovo dvjesto godina unazad. U kolonijalno je doba bila filijala Nizozemske istočnoindijske kompanije. Moguće je da je ona glavni operativni centar korporacije Immari za Jugoistočnu Aziju.« »To mi nema smisla. Zašto bi jedan odjel korporacije otimao djecu drugom? Možda se radi o unutarnjem sukobu? Što znamo o zaposlenicima u klinici?« »Ne puno. Nema ih mnogo. Nekoliko laboratorijskih tehničara, od kojih je jedan poginuo tijekom incidenta. Niz dadilja za djecu. Uglavnom nepovezani lokalci. I voditeljica istraživanja«, dohvatio je dosje dr. Katherine Warner. »Bila je prisutna za vrijeme napada, moguće da je onesviještena. Nitko se nije micao dulje od sat vremena. Trenutno je u lokalnoj policijskoj stanici u Jakarti.« »Jesu li objavili međuagencijsku potjernicu za djecom?« »Ne.« »Javnu obavijest o nestalim osobama?« »Ne, ali imam teoriju. Imamo doušnika u policijskoj postaji u zapadnoj Jakarti. Poslao nam je dojavu prije petnaest minuta. Tvrdi da načelnik postaje ucjenjuje neku Amerikanku. Pretpostavljam da se radi o doktorici Warner.« »Hm. Čime se bavi ta klinika?« »Zapravo, riječ je o istraživačkom pogonu. Genetika. Istražuju nove metode terapije za djecu s autizmom, to jest za bilo kakve poteškoće u

razvoju.« »Ne smrdi baš na međunarodni terorizam.« »Istina.« »Koja je onda tvoja radna hipoteza? O čemu se radi?« »Iskreno, nemam pojma. Nisam zagrebao dovoljno duboko pod površinu, ali jedna stvar odskače: studija nije prijavila nijedan patent.« »Zašto je to bitno? Misliš da se zapravo ne bave znanstvenim radom?« »Ne, prilično sam siguran da se bave, sudeći po opremi koju su uvezli i ustroju laboratorija, ali ne rade za zaradu. Da žele komercijalizirati svoja otkrića, prvo bi ih patentirali. To je standardna procedura za klinička ispitivanja. U laboratoriju izume neki spoj, patentiraju ga i zatim ga testiraju. Patent sprečava konkurente da tijekom ispitivanja ukradu uzorak, prvi ga patentiraju i izguraju te s tržišta. Jedini razlog zašto bi nešto testirao bez patenta je ako ne želiš da svijet zna što radiš. Jakarta je logično mjesto za to. Da provode istraživanje s pacijentima u Sjedinjenim Državama, bili bi zakonski obvezani prijaviti studiju Agenciji za hranu i lijekove i otkriti detalje o terapiji koju testiraju.« »Dakle, rade na biološkom oružju?« »Možda. Međutim, do danas nije bilo nikakvih incidenata u klinici. Nije zabilježen nijedan smrtni slučaj; ako ga testiraju na djeci, onda je to najneučinkovitije biološko oružje u povijesti. Sudeći po onome što vidim, istraživanje je legitimno. I dobronamjerno. Zapravo, kad bi ostvarili cilj svojeg istraživanja, to bi bilo golemo medicinsko otkriće.« »A to bi bio odličan paravan. Imam samo jedno pitanje: zašto bi krali vlastitu imovinu? Ako koproracija Immari financira i vodi kliniku, zašto bi poslala vlastite ljude da otmu djecu? Možda je znanstvenica imala neke dvojbe u vezi tog oružja, u vezi njihovih namjera?« David ga je upitao. »Moguće.« »Ima li naš kontakt u policiji ovlasti da pusti doktoricu na slobodu?« »Ne, čini se da je niže u hijerarhiji.« »Imamo li dosje o tom načelniku?« »Pričekaj.«

Josh je pretražio Clocktowerovu bazu podataka i, kad je pronašao načelnikov dosje, zavalio se u stolac. »Da, imamo dosje. Opa.« »Pošalji ga u moj mobilni zapovjedni centar. Jesi li već prošao kroz lokalne obavijesti?« »Da, samo mi je ovo zaista privuklo pažnju. Međutim, muči me nešto dugo.« Josh je dvojio treba li to spomenuti, ali, baš poput snimke otmice, nešto mu se činilo čudnim. »Nijedna druga ćelija nije prijavila napad, a središnjica nije poslala nikakve upute. Ni u vijestima nema ničega — ništa novog nakon sukoba u Karachiju, Cape Townu i Mar del Plati. Druge su ćelije tihe i šalju rutinska izvješća kao da se ništa nije dogodilo.« »Tvoja procjena?« zatražio je David. »Dvije su mogućnosti: ili neprijatelji čekaju nešto, možda naš idući potez...« »Ili su ostale ćelije pale bez pružanja otpora.« »Da. Možda smo mi zadnja velika ćelija«, rekao je Josh. »Želim da se baciš na šifru — što brže možeš.« SEDAMNAESTO POGLAVLJE Istraživački centar korporacije Immari Nedaleko Buranga u Kini Autonomna regija Tibet Dr. Shen Chang pokušao se opustiti dok se spajao na videokonferenciju. Kad se njegov sugovornik pojavio, Chang je progutao dah i rekao: »Voditelj projekta naredio mi je da vam se javim, dr. Grey. Slijedili

smo sve protokole i rezultate koje ste nam pružili — bez greške — i ne znam što...« »Vjerujem da jeste, dr. Chang. Ali rezultat je bio vrlo neočekivan. Zašto su djeca preživjela, a odrasli ne?« »Nismo sigurni. Obavili smo pretrage na djeci. Pokazuju znakove trajne aktivacije gena s Atlantide.« »Je li moguće da terapija neće djelovati na odrasle?« »Da, možda. Terapija je retrovirus koji ubacuje jedan gen u genski kod pacijenta. To nije velika genetička promjena, ali izaziva lavinu promjena na epigenetičkoj razini, jer omogućava ili onemogućava djelovanje niza drugih, otprije prisutnih gena. Fizioloških učinaka nema — ih ih barem nismo uočili — ali su promjene u mozgu goleme. Ovaj gen u osnovi preustroji pacijentov mozak. Neuroplastičnost, sposobnost mozga da se prilagodi ih preustroji, s vremenom se smanjuje — zato je sve teže naučiti nove stvari što smo stariji. Istražili smo ideju da odrasli ljudi neće reagirati na terapiju jer aktivirani gen ne može pokrenuti promjene u mozgu — u osnovi, ova genska terapija pokušava virusom preustrojiti mozak, ali mentalne sklopke već su zatvorene. Zaključale su se ubrzo nakon djetinjstva. »Je li moguće da odrasli pacijenti nisu nosili skrivene gene koji bi utjecali na promjene u mozgu?« »Ne, svi odrasli sudionici imali su potrebne gene. Kao što znate, već neko vrijeme znamo za te gene i testiramo sve pacijente u našem kineskom uredu za novačenje. Odrasli su pacijenti trebali preživjeti testiranje.« »Je li moguće da terapija djeluje samo na autistične umove?« Chang nije uzeo u obzir tu mogućnost. Dr. Grey bio je evolucijski biolog koji se zanimao za paleobiologiju, i bio je šef Changova šefa, na samom vrhu hranidbenog lanca korporacije Immari. Chang je pretpostavio da tema ovog razgovora neće biti znanost. Očekivao je da će od svojeg nad-šefa dobiti jezikovu juhu zbog svojih neuspjeha. Usredotočio se na Greyevu hipotezu. »Da, to je svakako moguće. Autizam je u svojoj srži poremećaj ustroja mozga, pogotovo onih njegovih dijelova koji upravljaju komunikacijom i snalaženjem u društvu. Utječe i na druge dijelove.

Neke su autistične osobe vrlo inteligentne i imaju posebne sposobnosti; druge su na potpuno drugom dijelu spektra: ne mogu čak ni samostalno živjeti. Autizam je zapravo krovna kategorija za čitav niz različitih ustroja mozga. Morali bismo to proučiti, ali trebat će nam vremena. Vjerojatno bi nam trebalo i još ispitanika. »Vremena nemamo, ali možda možemo nabaviti još djece. Međutim, ovo su jedini pacijenti s aktiviranim genom s Atlantide za koje znamo. Provjerit ću. Ima li još nešto što mi niste rekli? Neke druge teorije? U ovom trenutku nema loših ideja, doktore Chang.« Chang je zapravo imao još jednu ideju. Nije je izrekao pred ostatkom ekipe. »Osobno, pitao sam se jesu li odrasli pacijenti i djeca dobili istu terapiju.« »Je li bilo poteškoća u repliciranju metoda dr. Warner?« »Ne. Kao što sam rekao, slijedili smo njezin protokol bez greške, stojim pri tome. Pitam se je li dr. Warner... djeci dala neku drugu terapiju, nešto što nije u službenim bilješkama protokola njenog istraživanja.« Grey je razmotrio Changovu ideju. »To je vrlo zanimljivo.« »Bi li bilo moguće razgovarati s dr. Warner ?« »Nisam siguran... javit ću vam kasnije. Dijele li i ostali članovi ekipe vašu zabrinutost?« »Ne, koliko znam.« »Molim vas da za sada zadržite svoje sumnje o dr. Warner za sebe i da me izravno obavještavate o napretku. Ovo mora ostati tajna. Obavijestit ću voditelja projekta da ćemo mi surađivati. Dat će vam podršku, bez suvišnih pitanja.« »Razumijem«, rekao je dr. Chang, ali zapravo ništa nije razumio. Ovaj je razgovor samo stvorio nova pitanja, a sad je bio uvjeren samo u jednu stvar: da su pacijentima dali krivu terapiju.

OSAMNAESTO POGLAVLJE Policijska postaja zapadne Jakarte Jakarta, Indonezija Policijski načelnik Kusnadi upravo je posegnuo za vratima sobe za ispitivanje kad mu je netko stao na put. Izgledao je kao Amerikanac, ili možda Europljanin, ali svakako neka vrsta vojnika. Imao je takvu tjelesnu građu... i takve oči. »Tko ste vi?« upitao ga je Kusnadi. »To nije bitno. Došao sam po dr. Katherine Warner.« »Ah, šaljivac. Reci mi tko si prije negoli te bacim u ćeliju.« Muškarac mu je uručio žutu omotnicu i rekao: »Pogledajte unutra. Ovo nije ništa što već niste vidjeli.« Policijski načelnik otvorio je omotnicu i pogledao prvih nekoliko fotografija. Nije mogao vjerovati svojim očima. Kako? Kako su mogli... »Ako je odmah ne pustite, nećete biti zadnji koji je vidio ove fotografije.« »Želim originale.« »Zvuči li vam ovo kao pregovaranje? Pustite je ili će moja organizacija objaviti sadržaj ove omotnice.« Kusnadi je spustio pogled, a zatim brzo pogledao lijevo i desno, poput životinje stjerane u kut koja pokušava odlučiti kamo da pobjegne. »Ako razmišljate o tome da me bacite u ćeliju, moji ljudi očekuju moj poziv unutar tri minute, i ako ga ne dobiju, objavit će dosje. Od sad radite za mene. Želite li biti policijski načelnik ili ne?« Kusnadi je morao razmisliti. Ogledao se po postaji. Tko je to mogao učiniti? »Vrijeme je isteklo.« Muškarac se okrenuo kao da odlazi. »Čekajte.« Policijski je načelnik otvorio vrata sobe za ispitivanje i ženi pokazao da može izaći. »Ovaj će vas čovjek ispratiti.« Žena je zastala na vratima i pogledala Kusnadija, a zatim odmjerila

vojnika od glave do pete. »U redu je, on će vas odvesti.« Muškarac joj je stavio ruku na ramena i rekao: »Pođite sa mnom, dr. Warner. Idemo odavde.« Kusnadi ih je promatrao kako izlaze iz postaje. Kad je izašla iz policijske postaje, Kate se zaustavila i okrenula prema čovjeku koji ju je spasio. Nosio je crn oklop jezivo sličan onom koji je nosio čovjek koji joj je oteo djecu. Oklopljeni su bili i njegovi ljudi — sad ih je primijetila, njih petoricu, ispred velikog crnog kamioneta koji je izgledao kao preveliki kombi za dostavu paketa, te crnog terenca sa zasjenčanim prozorima. »Tko ste vi? Želim znati...« »Pričekajte trenutak«, rekao je. Prišao je niskom ispitivaču koji je Kate optužio da je kupila djecu. Vojnik je niskom čovječuljku predao omotnicu i rekao: »Čujem da ste idući na redu za unapređenje.« Maleni je čovjek slegnuo ramenima. »Samo radim što mi je naloženo«, plaho je rekao. »Vaš supervizor tvrdi da ste dobar izvor dojava. Ako ste dovoljno pametni da znate što vam je činiti s ovime, možda ćete biti bolji načelnik policije.« Ispitivač je kimnuo glavom. »Što god želite, šefe.« Vojnik se vratio do Kate i rukom pokazao veliki crni kombi za dostavu. »Uđite u kombi, molim vas.« »Ne idem nikamo dok mi ne kažete tko ste i što se događa.« »Sve ću vam objasniti, ali prvo vas moramo odvesti na sigurnu lokaciju.« »Ne, vi...« »Poslušajte moj savjet. Pozitivci vas zamole da uđete u kombi. Negativci bi vam navukli crnu vreću na glavu i ubacili vas unutra. Ja sam vas lijepo zamolio. Gledajte, možete ostati ovdje ili poći sa mnom. Na vama je.« »Stanite. Idem s vama.«

DEVETNAESTO POGLAVLJE Središnjica Clocktowera Jakarta, Indonezija Vincent Tarea, voditelj terenskih operacija Clocktowera u Jakarti, masirao je mišiće svoje ruke dok su zaposlenici u redovima ulazili u glavnu konferencijsku salu. Ruke i noge još su ga boljele od napada ono dvoje budala u klinici i njihove podivljale djece. A dan je nakon toga samo krenuo nagore. Ali mogao ga je još ispraviti. Samo je trebao uvjeriti još nekoliko zaposlenika da mu se pridruže u napadu; ostali su već ionako bili na platnom spisku korporacije Immari. Tarea je podigao ruke kako bi utišao rulju. Svi zaposlenici središnjice Clocktowera bih su tamo: svi analitičari, svi voditelji slučajeva i svi terenski operativci — svi osim Davida Valea i njegovih pet operativaca. Ni Josh Cohen, glavni analitičar, nije bio tamo, ali njega će lako pronaći kasnije. Veliki ekrani na zidu konferencijske dvorane prikazivali su tri dupkom pune sobe u sigurnim kućama diljem grada, ispunjene terenskim operativcima. »U redu, slušajte me svi. Čujete li me preko video poziva?« Kimanje glavama, pa niz uzvika »da« i »čujemo te«. »Ne postoji lagan način da vam ovo saopćim, pa ću jednostavno reći: Clocktower je kompromitiran.« Sobom je zavladao muk. »Pod napadom smo. Ranije sam dobio obavijest da je nekoliko ćelija, uključujući Cape Town, Mar del Platu i Karachi, u potpunosti uništeno. Nekoliko drugih postaja u ovom se trenu bori za život.« Ljudi su počeli mrmljati. Neki su glasno postavljali pitanja. »Čekajte, ljudi. To nije sve. Bojim se da je neprijatelj protiv kojeg se borimo jedan od nas. Ovoliko znamo za sad: prije nekoliko dana, David Vale je, uz pomoć nekoliko drugih šefova postaja, organizirao sastanak svih glavnih analitičara. Jasno je da je time prekršio protokol. Vjerujemo da je analitičarima rekao da postoji neka nova prijetnja. Sad znamo da se više od pola analitičara nikad nije vratilo s konferencije. Cijeli taj igrokaz zapravo je bio masovno smaknuće kojim je, vjerujemo, želio osakatiti naše analitičke mogućnosti prije

ovog većeg napada. Analitičari koji su se vratili u svoje ćelije sad aktivno rade protiv Clocktowera.« Tarea je promotrio sumnjičave poglede koji su se širili sobom. »Gledajte, znam da je teško povjerovati; baš kao i vi, ni ja ne želim vjerovati da je to istina. Zapravo, nisam vjerovao sve do ovog jutra, kad je David raštrkao naše operativce po cijelom gradu. Promislite malo — raspršio nas je kako se ne bismo mogle obraniti od napada. Sprema se napasti postaju u Jakarti. Samo je pitanje vremena.« »Zašto?« upitao je jedan glas. »On to nikad ne bi učinio«, rekao je drugi. »I ja sam se pitao isto pitanje. Rekao sam istu stvar«, rekao je Tarea. »On me regrutirao, radio sam s njim, poznajem ga. Ali mnogo toga o Davidu Valeu još ne znamo. Svatko od nas pridružio se Clocktoweru iz svojih razloga. Koliko smo uspjeli doznati, David je teško ozlijeđen u napadima 11. rujna. To nisam znao sve do danas. Još otada poklonik je neke teorije zavjere o napadima, nekih ludih ideja o tome da je vojna industrija organizirala napade zbog svoje vlastite koristi. Možda je i on žrtva neke podle laži. Možda ga netko iskorištava. U svakom slučaju, bolestan je, obmanjen. U svoju je zavjeru uveo i mnoge druge. Mislimo da se Josh Cohen vratio s konferencije analitičara i da surađuje sa šefom.« Svi su utihnuli, naizgled upijajući te vijesti. Vojnik u jednoj od sigurnih kuća postavio je pitanje s jednog od ekrana: »Koji je naš zadatak? Svladati ga i privesti?« »To možda neće biti moguće. Borit će se do smrti. Prioritet je smanjiti kolateralnu štetu. Srećom, dobit ćemo pomoć. Immari Security nam je ponudio svoje ljude. Svjesni su situacije i žele situaciju dovesti pod kontrolu jednako kao i mi. Čini se da je korporacija Immari meta Davidovog osvetničkog pohoda. Znamo da je David oteo znanstvenicu koja radi na projektu kojeg financira Immari. Možda je dio njegove zavjere, a možda samo žrtva njegovih planova; nismo još sigurni. Plan je spasiti tu znanstvenicu, određenu dr. Katherine Warner, i neutralizirati šefa.«

DVADESETO POGLAVLJE Prostorija za sigurnu komunikaciju Središnjica Clocktowera Jakarta, Indonezija Josh je nervozno čekao da dozna je li njegova teorija o šifriranoj poruci koju mu je David dao ispravna. Bila je to Joshova najbolja ideja. Zapravo, njegova jedina ideja. Trudio se ne piljiti u glavni ekran na dugom zidu staklene prostorije. Posljednjih trideset minuta, na ekranu je pisala ista stvar: Pretražujem... Bacio je pogled na druga dva ekrana pokraj sebe: prijenos s kamere izvan vrata i mapu grada s crvenim točkama koje su predstavljale Clocktowerove terenske operativce u Jakarti. Nije mogao reći koji ga je ekran više uznemiravao. Bili su poput odbrojavanja, a sekunde do njegove smrti i neke grozne, nepoznate katastrofe brzo su se odbrojavale... Na glavnom ekranu pisalo je samo: Pretražujem... Je li normalno da pretraživanje traje ovako dugo? Što ako je samo gubio vrijeme? Još ga je nešto činilo nervoznim. Pogledao je kutiju pribora koju mu je David ostavio na stolu. Ustao je i primio kutiju, ali dok ju je podizao, dno je popustilo. Pištolj i kapsule cijanida pali su na stol, i buka je iznenada prekinula dugu tišinu. Činilo mu se da zvuk odzvanja satima. Naposljetku, Josh je posegnuo za pištoljem i dvije kapsule. Ruke su mu se tresle. Piskutanje iz smjera zida privuklo mu je pažnju. Na velikom je ekranu pisalo: 5 rezultata. Pet rezultata! Josh je sjeo za stol i zgrabio bežičnu tipkovnicu i miš. Tri rezultata bila su iz New York Timesa, jedan iz londonskog Daily Maila i jedan iz Boston Globea. Možda je imao pravo. Čim je vidio imena i datume pomislio je: to su osmrtnice. Osmrtnice i oglasi klasične su špijunske metode: nakon Drugog svjetskog rata operativci su ih rutinski koristili za slanje

poruka špijunskim mrežama diljem svijeta. Bila je to starinska tehnika, ali ako je poruka odaslana 1947., mogla je biti iskoristiva. Ako je to bila istina, ova je teroristička mreža bila starija od šezdeset i pet godina. Pokušao je ne razmišljati o implikacijama tog saznanja. Pogledao je šifriranu poruku koju mu je David dao. Protokol Toba je stvaran. 12+4+47 = 4/5; Jones 22+7+47 = 3/8; Anderson 4+10+47 = 5/4; Ames Zatim je proučio rezultate. Vjerojatnije je da su teroristi koristili samo jednu tiskovinu — neku koja je bila dostupna diljem svijeta. New York Times je bio najvjerojatniji kandidat. Čak i davne 1947. mogao si kupiti primjerak New York Timesa, zajedno s plaćenim osmrtnicama, na svakom kiosku u Parizu, Londonu, Šangaju, Barceloni ili Bostonu. Ako su osmrtnice bile šifrirane poruke, na neki su način bile označene. Josh je odmah primijetio znakove: svaka osmrtnica u Timesu u sebi je sadržala riječi clock i tower. Zavalio se u naslon. Je li moguće da je i Clocktower tako stara organizacija? CIA nije formalno postojala sve do donošenja Zakona o nacionalnoj sigurnosti 1947., iako je njezin prethodnik, Ured za strateške usluge (OSS) osnovan za vrijeme Drugog svjetskog rata, u lipnju 1942. Zašto bi teroristi spominjali Clocktower? Možda su se već tada borili protiv Clocktowera, 1947. godine, prije šezdeset i šest godina? Trebao se usredotočiti na osmrtnice. Sigurno je postojao neki način da ih dešifrira. Idealni sustav šifriranja imao bi varijabilni ključ: nije postojao jedan način da se dešifrira svaka poruka. Svaka poruka sadržavala bi vlastiti ključ — nešto jednostavno. Otvorio je prvu osmrtnicu, datuma 12. 04. 1947: Adam Jones, slavni urar, preminuo u 77 godini tijekom rada na veličanstvenom tornju. Adam Jones, za Gibraltar važan urar, preminuo. Sluga, Britanac

rodom, prvi je našao leš. Ukopat će njegove kosti s pokojnom suprugom, blizu zajednički odabrane i tajne lokacije. Ako planirate posjet, molimo najavite se i zatražite preporuku obitelji. Poruka je bila tu negdje. Što je bio ključ? Josh je otvorio i druge osmrtnice i pregledao ih, u nadi da će naći neki trag. Svaka je osmrtnica spominjala neku lokaciju, i svaka se nalazila rano u tekstu. Josh je iskušao nekoliko mogućnosti, preuredio poredak nekih riječi, a zatim se naslonio i promislio. Osmrtnice su bile napisane nespretno, kao da su neke riječi na krivim mjestima. Ili na silu, kao da su morali upotrijebiti baš te riječi. Poredak, intervali. Shvatio je! Imena su bila šifra — duljina imena. To je bio drugi dio šifre. 12+4+47= 4/5; Jones Osmrtnica Adama Jones objavljena je 12. 04. 1947. 4/5. Ime mu je imalo četiri slova, prezime pet. Ako odabere četvrtu riječ osmrtnice, i onda petu riječ nakon toga, i ponovi proces, dobit će rečenicu. Ponovno je proučio osmrtnicu: Adam Jones, slavni urar, preminuo u 77 godini tijekom rada na veličanstvenom tornju. Adam Jones, za Gibraltar važan urar, preminuo. Sluga, Britanac rodom, prvi je našao leš. Ukopat će njegove kosti s pokojnom suprugom, blizu zajednički odabrane i tajne lokacije. Ako planirate posjet, molimo najavite se i zatražite preporuku obitelji. Gibraltar, Britanac pronašao kosti blizu lokacije. Molimo preporuku. Josh je zastao i proučio poruku. Nije to bio očekivao. I nije imao pojma što to znači. Na Internetu je pronašao nekoliko odgovora. Čini se da su Britanci u četrdesetim godinama dvadesetog stoljeća pronašli neke kosti na Gibraltaru, u prirodnoj morskoj spilji zvanoj Gorhamova spilja. Ali te kosti nisu bile ljudske. Bile su to neandertalske kosti, a njihov je pronalazak stubokom promijenio sve što smo znali o neandertalcima. Naši su prapovijesni rođaci bili mnogo više od arhaičnih praljudi. Gradili su kuće, palili su goleme

vatre u kamenim ognjištima, kuhali povrće, imali su jezik, stvarali umjetnost u pećinama, pokapali svoje mrtve s cvijećem i izrađivali napredne kamene alate i grnčariju. Pronalazak kosti na Gibraltaru promijenio je i shvaćanje povijesti neandertalaca. Prije otkrića na Gibraltaru smatralo se da su neandertalci izumrli prije oko četrdeset tisuća godina. Neandertalci na Gibraltaru živjeli su prije oko dvadeset tri tisuće godina — mnogo bliže našem dobu negoli se prije procjenjivalo. Gibraltar je vjerojatno bio njihovo zadnje utočište. Što bi drevna neandertalska tvrđava mogla imati s globalnim terorističkim napadom? Možda će mu druge poruke razjasniti stvari. Josh je otvorio drugu osmrtnicu i dešifrirao je. Antarktika, podmornica nije pronađena, savjetujte tražimo li dalje. Zanimljivo. Josh je kopao dalje. Godine 1947. mnogo se stvari događalo na Antarktici. Dana 12. prosinca 1946. Američka je mornarica tamo poslala golemu armadu od trinaest brodova s gotovo pet tisuća ljudi. Njihova misija, pod nazivom Operacija Highjump, bila je uspostaviti američku istraživačku postaju na Antarktici, pod nazivom Mala Amerika IV. Već dugo postoje teorije zavjere i nagađanja da su američke sile tražile tajne nacističke baze i tehnologiju na Antarktici. Je li ta poruka značila da ih nisu našli? Josh je okrenuo debeli sjajni list s porukom na drugu stranu i proučio fotografiju. Golemi komad leda plutao je u modrom moru, a u njegovom je središtu iz leda stršala crna podmornica. Natpis na podmornici bio je presitan da bi ga mogao pročitati, ali to je sigurno bila ta nacistička podmornica. Sudeći prema vjerojatnoj veličini podmornice, ledenjak je mogao imati oko 25 kvadratnih kilometara. Dovoljno velik da je moguće da se odlomio od Antarktike. Je li to značilo da su podmornicu pronašli nedavno? Je li to otkriće pokrenulo nedavne događaje? Josh se okrenuo zadnjoj poruci, u nadi da će tamo naći odgovore. Kad ju je dešifrirao, glasila je: Roswell, meteorološki balon odgovara gibraltarskoj tehnologiji, sastanimo se.

Zajedno sve tri poruke bile su: Gibraltar, Britanac pronašao kosti blizu lokacije. Molimo preporuku. Antarktika, podmornica nije pronađena, savjetujte tražimo li dalje. Roswell, meteorološki balon odgovara gibraltarskoj tehnologiji, sastanimo se. Što je to značilo? Lokacija na Gibraltaru, nacistička podmornica na Antarktici i ova zadnja poruka — meteorološki balon u Roswellu koji nalikuje na gibraltarsku tehnologiju? Postojalo je i veće pitanje: zašto? Zašto su im otkrili te poruke? Poslane su prije šezdeset i pet godina. Kako uopće mogu biti povezane s današnjim događajima — bitkom za Clocktower i nadolazećim terorističkim napadom? Josh je koračao naprijed-nazad kroz sobu; morao je razmisliti. Da sam ja krtica u terorističkoj organizaciji i tražim pomoć, što bih učinio? Ako je ovo poziv u pomoć... izvor je sigurno ostavio način kako ga kontaktirati. Još jedna šifra? Ne, možda je ovime otkrivao metodu — način na koji ga trebaju kontaktirati. Osmrtnice. Ali to bi bilo neučinkovito — osmrtnicama u novinama treba bar jedan dan da budu objavljene, čak i na Internetu. Internet. Što bi bio moderni ekvivalent? Gdje bi objavljivao poruke? Josh je prošao kroz nekoliko ideja. Osmrtnice u novinama bilo je lako pronaći: morao je provjeriti samo nekoliko novina. Prikupljanje svih osmrtnica bio je dugotrajan posao, ali imao je jednu ključnu prednost: znao je što traži. Danas bi poruke mogle biti bilo gdje. Sigurno je postojao još neki znak. Što su sve tri poruke imale zajedničko? Lokaciju. Po čemu su se razlikovale? Na Antarktici nije bilo ljudi, nije bilo oglasa, nije bilo... čega? Po čemu su se razlikovali Roswell i Gibraltar? Oba su mjesta imala novine. Što si mogao učiniti u jednima a ne u drugima? Objaviti nešto... izvor mu je ukazivao na način oglašavanja koji je danas jednako sveprisutan kao što je New York Times bio 1947. Možda Craigslist, internetska stranica za oglase. To je moralo biti to. Josh je provjerio. Craigslist nije imao stranicu za Gibraltar, ali da,

postojala je stranica za Roswell i Carlsbad u Novom Meksiku. Josh je otvorio stranicu i počeo čitati oglase. Bilo ih je na tisuće, u desecima kategorija: prodaja, stanovi, obavijesti, poslovi, životopisi. Svakog dana nastajale su stotine novih oglasa. Kako da pronađe poruku svojeg doušnika — ako je ona uopće tamo? Mogao bi upotrijebiti tehnologiju prikupljanja sadržaja sa stranice — Clocktowerov server može »preplaviti« stranicu, baš kao što Google i Bing indeksiraju stranice, izvlače sadržaj i omogućavaju pretraživanje. Zatim bi pokrenuo program za dešifriranje i provjerio je li u ikojem od oglasa skrivena poruka. Trajalo bi samo nekoliko sati. Nije imao nekoliko sati. Morao je negdje početi. Osmrtnice su bile logičan odabir, ali na Craigslistu nema osmrtnica. Što je bila najbliža kategorija? Možda... osobni kontakti? Pregledao je kategorije: Isključivo platonski Žene traže žene Žene traže muškarce Muškarci traže žene Muškarci traže muškarce Romanse (razno) Neobavezna druženja Slučajni susreti Žalbe i prigovori Gdje da započne? Je li zabrazdio? Nije imao mnogo vremena. Možda još nekoliko minuta, jedna kategorija poruka. »Slučajni susreti« bila je zanimljiva kategorija. Glavna ideja bila je da, ako si slučajno susreo nekoga tko ti je zanimljiv ali ga nisi uspio upoznati — ili pozvati van — mogao si ovdje objaviti oglas. To je bila popularna tehnika za momke koji se na licu mjesta nisu usudili pozvati van neku slatku konobaricu. Josh se i sam nekoliko puta njome poslužio. Ako bi druga osoba vidjela poruku i odgovorila, ti si tamo, bez pritiska. Ako ne... nije vam bilo suđeno. Otvorio je stranicu i pročitao nekoliko oglasa. Naslov> Zelena haljina u apoteci Poruka: Moj Bože, ostavila si me bez daha. Savršena si i ostao sam bez riječi. Volio bih razgovarati s tobom. Pošalji mi e-mail.

Naslov> Hotel Hampton Poruka: Oboje smo za pultom tražili vodu i ušli smo u dizalo zajedno. Nisam znao jesi li raspoložena za još malo tjelovježbe. Reci na kojem sam katu sišao. Vidio sam vjenčani prsten. Možemo biti diskretni. Pročitao ih je još nekoliko. Poruka koju traži bit će dulja, ako slijedi utvrđeni obrazac: poruka unutar poruke čiji je ključ u duljini imena. Craigslist je anonimna stranica. Ime će biti u e-mail adresi. Prvi oglas na idućoj stranici glasio je: Naslov> Vidio sam te u staroj zgradi Tower Recordsa, pričala si o novoj singlici Clock Opere. Ovaj obećava... Clock i Tower u naslovu. Josh je kliknuo na oglas i brzo ga pročitao. Bio je dulji od ostalih. E-mail adresa je bila [email protected]. Josh je zapisao svaku četvrtu pa petu riječ iz oglasa. Nakon dešifriranja, poruka je glasila: Situacija se promijenila. Clock tower će pasti. Odgovorite ako ste živi. Ne vjerujte nikome. Josh se smrznuo. Odgovorite ako ste živi. Morao je odgovoriti. I David je morao odgovoriti. Josh je zgrabio satelitski telefon i nazvao Davida, ali nije se uspio spojiti. Ranije ga je uspio nazvati. Problem nije bio u prostoriji ni u telefonu. Što se... Onda je shvatio. Snimka iz kamere nad vratima. Nije se mijenjala. Pomno je pogledao. Svjetla na serverima nisu se gasila. To nikad nije tako izgledalo: uvijek su bar malo treptala dok su se tvrdi diskovi palili, dok su se podaci slali preko mrežnih kartica. To nije bila videosnimka, nego fotografija: fotografija koju je tamo stavila osoba koja je pokušavala provaliti u njegovu sobu.

DVADESET PRVO POGLAVLJE Krizni štab Središnjica Clocktowera Jakarta, Indonezija U kriznom štabu vladala je strka. Operativni tehničari tipkali su po tipkovnicama, analitičari su ulazili i izlazili s izvješćima, a Vincent Tarea koračao je naprijed-nazad, promatrajući zid prekriven ekranima. »Jesmo li sigurni da Vale ima krivu mapu lokacija?« »Jesmo, gospodine«, odgovorio je jedan od tehničara. »Recite im da napuste sigurne kuće.« Tarea je gledao prijenos s kamera u sigurnim kućama. Vojnici su prišli vratima i otvorili ih. Eksplozije su zatutnjale i sve glave u kriznom štabu okrenule su se prema monitorima, na kojima je sad bio samo crno-bijeli mrtvi signal. Jedan od tehničara udario je tipkovnicu šakom. »Prebacujemo se na vanjske kamere. Došlo je do goleme detonacije u...« »Znam! Sigurne kuće, ostanite na položajima«, povikao je Tarea. Iz zvučnika nije bilo odgovora. Na mjestima na mapi na kojima su se do tada micale crvene točkice sad je bila samo crna praznina. Jedine preostale točkice bile su Davidov konvoj i mala skupina u središnjici. Tehničar se okrenuo u stolcu. »Podmetnuo je dinamit u sigurne kuće!« Tare je protrljao nos. »Ma nemoj, genijalče! Jesmo li uspjeli ući u tihu sobu? Jesu li našli Josha?« »Ne, upravo počinju.« Tarea je izašao iz kriznog štaba, vratio se u svoj ured i podigao slušalicu. Nazvao je svojeg suradnika u Immari Securityju. »Imamo problem. Eliminirao je moje ljude.« Neko je vrijeme samo slušao. »Ne, gledaj, uvjerio sam ih, ali on... nije bitno, svi su mrtvi. To je sve što je bitno.«

Još jedna stanka. »Pa, da sam na tvome mjestu, potrudio bih se ubiti ga u prvom naletu, koliko god ljudi imao. Bit će ga iznimno teško zaustaviti na slobodi.« Počeo je spuštati slušalicu, ali zatim je nestrpljivo dodao u zadnji tren. »Što? Ne, tražimo ga. Mislimo da je tu. Obavještavat ću vas. Molim? U redu, stižem, ali mogu povesti samo dvoje ljudi i ostat ćemo u pozadini za slučaj da stvari pođu po krivu.« DVADESET DRUGO POGLAVLJE Mobilni operativni centar Clocktowera Jakarta, Indonezija Kate je slijedila vojnika i ušla u veliki crni kamionet. Iznutra nije nimalo nalikovao na dostavno vozilo. Dio kamioneta bio je oružarnica prepuna oružja i opreme koju nije prepoznavala; dio je bio ured s mnogo računalnih ekrana; a dio je bio autobus s nizom niskih sjedala na obje strane. Ugledala je tri velika ekrana. Jedan je prikazivao točkice na mapi za koju je pretpostavila da predstavlja Jakartu. Na drugom su bile snimke kamera na prednjoj, stražnjoj i bočnim stranama kamioneta. Gornja desna snimka prikazivala je crni terenac kako vodi kamionet kroz užurbane ulice Jakarte. Na trećem ekranu nije bilo ničega osim natpisa: Spajam se... »Ja sam David Vale.« »Ja želim znati kamo me vodite«, zatražila je Kate.

»U sigurnu kuću.« David je prčkao po nekom tablet računalu. Činilo se da njime upravlja jednim od ekrana. Osvrnuo se prema njemu, kao da čeka da se nešto pojavi. Kad se ništa nije dogodilo, pritisnuo je još nekoliko tipki. »Dakle, vi radite za američku vladu?« Upitala je Kate, pokušavajući mu privući pažnju. »Ne baš.« Spustio je pogled i nastavio raditi na tabletu. »Ali jeste iz Amerike?« »Donekle.« »Molim vas, usredotočite se i razgovarajte sa mnom.« »Pokušavam se spojiti na konferencijski poziv sa suradnikom.« Sad je već izgledao zabrinuto. Osvrnuo se oko sebe, kao da razmišlja.« »Imamo li problem?« »Da. Možda.« Odložio je tablet. »Moram vam postaviti nekoliko pitanja o onoj otmici.« »Tražite li moju djecu?« »Još pokušavamo shvatiti što se događa.« »Tko ste točno vi?« »Niste čuli za nas.« Kate je prošla rukom kroz kosu. »Čujte, imam zaista loš dan. Zapravo mi je svejedno tko ste i odakle ste. Netko je jutros oteo dvoje djece iz moje klinike, a nitko mi za sad ne želi pomoći da ih pronađem. Uključujući i vas.« »Nisam rekao da vam neću pomoći.« »Niste rekli ni da hoćete.« »Istina«, rekao je David, »ali trenutno imam vlastite probleme, i to velike. Probleme koji bi mogli prouzročiti smrt mnogo nevinih ljudi. Mnogo je nevinih ljudi već poginulo, a mislim da je vaše istraživanje na neki način povezano s ovime. Ne znam točno kako. Slušajte, ako odgovorite na moja pitanja, obećavam da ću učiniti sve što mogu da vam pomognem.« »U redu, to zvuči pošteno.« Kate se nagnula naprijed u sjedalu. »Koliko znate o podružnici korporacije Immari u Jakarti?« »Ništa, zapravo. Financiraju dio mojeg istraživanja. Moj poočim,

Martin Grey, vodi njihovu znanstvenu diviziju. Oni investiraju u širok spektar znanstvenih i tehnoloških studija.« »Izrađujete li biološka oružja za njih?« To je pitanje pogodilo Kate kao šamar. Ustuknula je. »Molim? Bože, ne! Jeste li sišli s uma? Pokušavam izliječiti autizam.« »Zašto su oteli onu djecu?« »Nemam pojma.« »Ne vjerujem vam. Po čemu su ova dva djeteta posebna? U klinici je bilo više od stotinu djece. Da su ono bili krijumčari ljudi, oteli bi ih sve. Postoji razlog zašto su uzeli samo to dvoje. Pritom su se izložili velikom riziku. Stoga vas ponovno pitam: zašto baš njih dvoje?« Kate se zapiljila u pod i zamislila. Izgovorila je prvo što joj je palo na pamet: »Immari Research je oteo moju djecu?« Pitanje ga je naizgled iznenadilo. »Ovaj, ne, nego Immari Security. To je druga divizija, ali ista zločinačka organizacija.« »To nije moguće.« »Uvjerite se sami.« Pružio joj je dosje i ona je prolistala kroz satelitske fotografije kamioneta ispred klinike, snimke dvoje napadača u crnom kako odvlače djecu u kamionet i dokumente o registraciji kamioneta koji ga povezuju s hongkonškom sigurnosnom divizijom korporacije Immari International. Kate je razmotrila dokaze koje je dobila. Zašto bi korporacija Immari otela tu djecu? Mogli su je jednostavno pitati. Nešto ju je drugo uznemiravalo. »Zašto mislite da izrađujem biološko oružje?« »Jedino bi to imalo smisla, uzmemo li u obzir sve dokaze.« »Kakve dokaze?« »Jeste li ikad čuli za protokol Toba?« »Ne.« Pružio joj je još jedan dosje. »Ovo su sve informacije koje smo prikupili o tome. Nije mnogo, ali sukus svega je da Immari International radi na planu da drastično smanje broj ljudi na Zemlji.« Proučila je dosje.

»Baš kao katastrofa na Tobi.« »Molim? Nisam upoznat s time.« Zatvorila je dosje. »Ne čudi me to. Ta teorija nije općeprihvaćena, ali popularna je među evolucijskim biolozima.« »Popularna teorija o čemu?« »O Velikom skoku naprijed.« Kate je uočila da je David zbunjen i nastavila prije negoli je zaustio. »Veliki skok naprijed vjerojatno je jedan od najosporavanijih aspekata evolucijske genetike. Zapravo, to je prava zagonetka. Znamo da se prije pedesetak ili šezdesetak tisuća godina dogodio nekakav »Veliki prasak« ljudske inteligencije. Postali smo mnogo inteligentniji u vrlo kratkom roku. Ne zna se točno kako. Vjerujemo da je došlo do nekakve promjene u ustroju mozga. Po prvi put, ljudi su počeli govoriti složene jezike, stvarati umjetnost, izrađivati napredne alate, rješavati probleme...« David se zagledao pred sebe i promišljao o ovim novim informacijama. »Ne razumijem...« Kate ja zabacila kosu. »U redu, počnimo ispočetka. Ljudska je vrsta stara oko dvjesto tisuća godina, ali ono što zovemo bihevioralno modernim ljudima — zaista pametna ljudska vrsta koja je zavladala svijetom — postoji tek oko pedeset tisuća godina. Dakle, prije pedeset tisuća godina postojale su bar tri druge vrste hominida — neandertalci, Homo floresiensis...« »Homo flor...« »Nisu naširoko poznati. Tek smo ih nedavno otkrili. Bili su to manji ljudi nalik hobitima. Zovimo ih jednostavno hobitima, bit će lakše. Dakle, prije pedeset tisuća godina, postojali smo mi, potom neandertalci, hobiti i denisovci. Zapravo, vjerojatno su postojale i druge vrste hominida, ali ono što je sigurno je da je postojalo pet ili šest podvrsta ljudi. U tom je trenu jedna grana ljudskog obiteljskog stabla procvjetala, a ostale su izumrle. Narasli smo od nekoliko tisuća do sedam milijardi u pedeset tisuća godina, a ostale su ljudske podvrste izumrle. Mi smo osvojili svijet dok su oni umirali u pećinama. To je najveća zagonetka svih vremena i znanstvenici je

proučavaju od pamtivijeka. Religije također. U srcu je zagonetke pitanje: kako smo preživjeli? Što nam je podarilo tu golemu evolucijsku prednost? Taj preobražaj zovemo Veliki skok naprijed, a teorija o katastrofi na Tobi jedno je od predloženih objašnjenja kako je do tog skoka došlo — kako smo postali toliko pametni dok su naši srodnici, drugi hominidi — neandertalci, hobiti i tako dalje — u osnovi ostali praljudi. Prema toj teoriji, prije oko sedamdeset tisuća godina eruptirao je supervulkan na planini Toba, ovdje u Indoneziji. Pepeo koji je nastao tom erupcijom zaklonio je sunce nad velikim područjima Zemlje i izazvao vulkansku zimu koja je trajala godinama. Ta je rapidna klimatska promjena drastično smanjila ljudsku populaciju, možda čak i na manje od deset tisuća. »Stani, ljudska je vrsta spala na deset tisuća ljudi?« »Tako mislimo. Zapravo, procjene nisu egzaktne, ali znamo da je došlo do velikog pada populacije, i da je baš u našoj podvrsti bio najuočljiviji. Smatra se da su neandertalci i neki drugi hominidi iz toga razdoblja prošli malo boje od nas. Hobiti su živjeli niz vjetar od Tobe, a neandertalci su uglavnom bili u Europi. Afrika, Bliski istok i Južna Azija našle su se na najjačem udaru erupcije na Tobi, a tamo je bila najveća koncentracija ljudske populacije. Neandertalci su uz to bili snažniji od nas i imali su veće mozgove; to im je moglo pružiti još jednu prednost u preživljavanju, ali to i dalje istražujemo. Znamo da su ljudi pretrpjeli strašne posljedice erupcije supervulkana na Tobi. Bili smo na rubu izumiranja. Populacijski genetičari takvu situaciju nazivaju »populacijsko usko grlo«. Neki znanstvenici vjeruju da je takvo usko grlo natjeralo manju ljudsku populaciju da evoluira, da preživi pomoću mutacija. Te mutacije mogle su dovesti do eksponencijalne eksplozije ljudske inteligencije. Postoje i genetički dokazi koji to podržavaju. Znamo da su svi ljudi danas izravni potomci jednog čovjeka koji je živio u Africi prije oko šezdeset tisuća godina — muškarca kojeg genetičari zovu Adamom kromosoma Y. Zapravo, svi ljudi izvan Afrike potomci su male skupine ljudi, možda tek stotinjak, koja je napustila Afriku prije pedesetak tisuća godina. U osnovi, svi smo mi pripadnici malog plemena koje je pobjeglo iz Afrike nakon katastrofe na Tobi i nakon toga zavladalo planetom. To je pleme bilo znatno inteligentnije od svih drugih hominida u povijesti. To je ono što se dogodilo, ali ne znamo kako se dogodilo.

Istina je da zapravo ne znamo ni kako je naša podvrsta preživjela posljedice katastrofe na Tobi, ni kako smo postali toliko inteligentniji od svih ostalih ljudskih podvrsta koje su tada postojale. Zacijelo se radilo o nekakvoj promjeni u ustroju mozga, ali nitko ne zna kako je došlo do tog Velikog skoka naprijed. Možda se radilo o promjeni u ishrani ili o spontanoj mutaciji. Možda se dogodilo postepeno. Teorija o katastrofi na Tobi i populacijskom uskom grlu koje je nakon nje uslijedilo samo je jedna mogućnost, ali ima sve više pobornika. Spustio je pogled, naizgled promišljajući o svemu rečenom. »Čudi me što u vašim podacima nema spomena toga.« Kad nije odgovorio, dodala je. »Onda... što vi mislite, zašto je »Toba« u nazivu? Mislim, možda griješim, ali...« »Ne, imate pravo. Siguran sam u to. To je samo referenca na posljedice prošle katastrofe na Tobi — kako je promijenila tijek ljudske povijesti. To je njihov cilj: stvoriti još jedno populacijsko usko grlo i prouzročiti drugi Veliki skok unaprijed. Sad mi je jasno zašto to rade, što prije nismo znali. Mislili smo da Toba označava mjesto gdje će operacija početi. Jugoistočna Azija, pogotovo Indonezija, logično je mjesto. To je bio jedan od razloga zašto sam svoj operativni centar osnovao u Jakarti, stotinjak kilometara od planine Toba.« »Dobro. U svakom slučaju, povijest može biti korisna. Kao i knjige. Možda jednako korisna kao oružje.« »Čisto da znate, mnogo čitam. I volim povijest. Ali vi govorite o događajima prije sedamdeset tisuća godina. To nije povijest, to je prapovijest. Također, oružje ima svoju ulogu; svijet nije toliko civiliziran kao što izgleda.« Podigla je ruke i uspravila se u sjedalu. »Hej, samo pokušavam pomoći. Kad smo kod toga, rekli ste da ćete mi pomoći pronaći onu djecu.« »A vi ste rekli da ćete mi odgovoriti na pitanja.« »I jesam.« »Niste. Znate zašto su oteli baš to dvoje, ili barem imate teoriju. Recite mi.« Kate je oklijevala na trenutak. Može li mu vjerovati? »Trebam neka jamstva.« Zastala je, ali David je samo nastavio gledati u drugi ekran, onaj s točkicama.

»Hej, slušate li me?« Sad je već izgledao zabrinuto te se stalno osvrtao oko sebe. »Što se događa?« »Točkice se ne kreću.« »A trebale bi?« »Da. Mi se definitivno krećemo.« Pokazao joj je pojas. »Zavežite se.« Ton kojim je to rekao uplašio ju je. Zvučao je kao otac koji je shvatio da je njegovo dijete u opasnosti. Bio je iznimno fokusiran. Nije ni treptao dok se hitro kretao i pričvršćivao predmete u kamionu. Zgrabio je radio prijemnik. »Vozilo jedan, ovdje zapovjednik. Promijenite smjer, novo odredište je središnjica Clocktowera, prijem.« »Prijem, zapovjedniče, mijenjamo smjer.« Kate je osjetila kako kamionet skreće. David je spustio prijemnik. Ugledala je bljesak na ekranu sekundu prije negoli je čula — i osjetila — udar. Na ekranu je vidjela eksploziju koja je veliki terenac ispred njih bacila u zrak i pretvorila ga u plamteću hrpu gorućeg metala. Čula je zvuk paljbe, a kamionet je sletio s ceste, kao da njime nitko ne upravlja. Još je jedan projektil za malo promašio njihov kamionet i pogodio cestu kraj njega. Snaga eksplozije gotovo je prevrnula kamionet i usisala sav zrak iz prostorije. U Kateinim je ušima odzvanjalo. Želudac joj se grčio na mjestu gdje ga je stezao pojas. Osjećala se kao da su joj osjetila zakazala. Sve se kretalo kao da je usporeno. Osjetila je kako kamionet pada nazad na tlo i odskakuje od udarca. Nadvladala je buku u ušima i osvrnula se. Vojnik je ležao na podu kamioneta, nepomičan.

DVADESET TREĆE Prostorija za sigurnu komunikaciju Središnjica Clocktowera Jakarta, Indonezija Josh je morao promisliti. Tko god je zamijenio snimku kamere pred vratima zacijelo je bio izvan prostorije i pokušavao ući. Staklena sobica u golemoj betonskoj grobnici sad mu se činila tako krhkom. Visila je u zraku i samo čekala da prsne, poput staklene kuglice. A on se nalazio u njoj. Je li to ugledao nešto na vratima? Narančastu mrljicu? Josh je prišao zidu staklene sobe i pomnije pogledao. To zaista jest bila mrljica, sve jarkija i jarkija, kao da se zagrijava. Metal oko nje izgledao je meko, tekuće... da, metal se cijedio niz vrata. U tom je trenu gornji desni dio vrata zaiskrio. Iskre su se polako počele spuštati niz vrata i za sobom ostavljati tanak i mračan trag. Probijali su se u sobu — rezali su vrata let-lampom. Naravno. Da su eksplozivima raznijeli vrata, uništili bi serversku prostoriju. To je bila još jedna mjera opreza koja je osobi unutar sigurne sobe davala još malo vremena. Josh se požurio nazad do stola. Što da prvo učini? Doušnik, poruka na Craigslistu. Morao je odgovoriti. E-mail adresa je očito bila lažna: tu je adresu netko zgrabio dvije sekunde nakon što je Gmail nastao. Doušnik je znao da će Josh to shvatiti, znao je da će odgonetnuti njezino pravo značenje: to je bio samo još jedan ključ čiji broj znakova dešifrira poruku koristeći istu šifru. Šifra... morao je smisliti poruku i ime koje slijedi pravila šifre. Pogledao je prema vratima. Let-lampa progrizla je pola vrata. Iskre su izgarale prema tlu poput fitilja koji puže prema bombi. K vragu, nije imao vremena. Pritisnuo je tipku i napisao poruku: Naslov> Osobi iz Tower Recordsa Poruka: Da smo se bar sreli na vrijeme. Mislim da mi opet ponestaje vremena. Prijatelj mi je poslao tvoje poruke. I dalje ne razumijem. Žao

mi je što sam tako izravan. Zbilja nemam vremena za igrice s dvosmislenim porukama. Nisam uspio dobiti prijatelja na telefon, ali možda ga možeš kontaktirati na ovoj stranici. Molim pošalji sve informacije koje mu mogu pomoći. Hvala i sretno. Josh je poslao poruku. Zašto nije mogao stupiti u kontakt s Davidom? Imao je pristup Internetu. Zacijelo je bio spojen preko neke druge veze za koju operativci Clocktowera nisu znali. To je imalo smisla ako se koristi za sigurne pozive i videokonferencije. Kameru pred vratima bilo je lako onesposobiti: mogli su prerezati žicu i spojiti je na drugu kameru, ili jednostavno staviti fotografiju serverske sobe ispred kamere i pustiti je da snima. Krajičkom oka Josh je spazio brzu promjenu na ekranu s crvenim točkicama: točke u sigurnim kućama okupljale su se na vratima. Kretali su u akciju. A zatim su točke nestale. Poginuli su. Josh je ponovno pogledao prema vratima. Let-lampa radila je sve brže. Osvježio je stranicu Craigslista u nadi da će mu njegov kontakt odgovoriti. DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE Mobilni operativni centar Clocktowera Jakarta, Indonezija David je digao pogled i spazio doktoricu Warner kako stoji nad njime. »Jeste li ozlijeđeni?« upitala ga je.

Odgurnuo ju je u stranu i ustao. Monitori su prikazivali stanje izvan kamioneta: spaljeni komadi terenca u kojem su se vozila tri njegova operativca bili su raštrkani po praznoj ulici. Nije vidio vozače svojeg kamioneta. Zacijelo ih je pogodila druga eksplozija. Ili neki snajperist. David je protresao glavu kako bi si razbistrio misli, a zatim je odteturao do oružarnice. Uzeo je dvije dimne bombe, izvadio osigurače iz obje, i približio se stražnjim vratima kamioneta. Polako je odškrinuo vrata, a zatim je brzo ispustio jednu bombu, a drugu je bacio malo dalje. Začuo je tiho šištanje dima koji je počeo sukljati iz cilindara dok su se kotrljali niz ulicu. Tanki oblak sivobijelog dima uvukao se u kamionet dok je David pažljivo zatvarao vrata. Očekivao je da će bar jednom opaliti po njemu kad je otvorio vrata. Očito ovu djevojku žele živu. Vratio se do oružarnice i počeo se naoružavati. Prebacio je automatsku pušku preko ramena i počeo puniti džepove šaržerima municije za veliku pušku i pištolj. Navukao je tvrdu crnu kacigu i ponovno pričvrstio oklop na tijelo. »Hej, što radite? Što se događa?« »Ostanite ovdje i ne otvarajte vrata. Vratit ću se kad bude sigurno«, rekao je David dok je kretao prema vratima. »Molim!? Izaći ćete tamo?« »Da...« »Jeste li vi normalni?« »Gledajte, ovdje smo glineni golubovi, samo je pitanje vremena prije negoli dođu po nas. Moram izaći na otvoreno, doći do zaklona i pronaći izlaz odavde. Vratit ću se.« »Ali.... ali... ima li... mogu li i ja dobiti neko oružje?« Osvrnuo se prema njoj. Bila je uplašena, ali morao je priznati: imala je petlju. »Ne, ne možete dobiti oružje.« »Zašto ne?« »Jer ćete najvjerojatnije ozlijediti jedino sebe. Zatvorite vrata kad izađem.« Na oči je navukao zaštitne naočale s kacige. Jednim glatkim pokretom otvorio je vrata i iskočio van u dim. Tri sekunde nakon što je potrčao metci su počeli kišiti po njemu.

Glasovi pušaka rekli su mu sve što je morao znati: snajperisti su bili na krovu zgrade njemu slijeva. Skrenuo je u uličicu s druge strane ceste, nanišanio krov i počeo pucati. Pogodio je najbližeg snajperista, vidio ga kako pada, a zatim je opalio dva automatska rafala na drugu dvojicu. Obojica su se povukla iza ciglene pregrade na krovu stare zgrade. Metak mu je proletio pored glave. Drugi se zabio u betonsku fasadu zgrade pored njega i zasuo ga komadima cigle i betona koji su se odbili od njegove kacige i oklopa. Okrenuo se prema izvoru napada: četvorici muškaraca koji su trčali prema njemu. Immari Security. Nisu njegovi ljudi. Opalio je tri kratka rafala prema njima. Raspršili su se. Dvojica su pala. Čim je maknuo prst s obarača, začuo je huk. Skočio je na drugu stranu ulice a projektil je eksplodirao tek nekoliko metara od mjesta gdje je stajao prije samo sekundu. Trebao je prvo ubiti snajperiste, ili im se bar maknuti iz dometa. Krhotine zgrada padale su svuda oko njega. Dim je ispunio zrak. David je pokušavao opet doći do daha. Ulica je utihnula. Otkotrljao se na trbuh. Zvuk koraka koji mu prilaze. Ustao je na noge i bez puške otrčao u uličicu. Morao je pronaći obranjiv položaj. Metci su se odbijali od zidova, a David se okrenuo, izvukao pištolj i opalio nekoliko hitaca kako bi svoje napadače natjerao da stanu i sklone se u najbližim vežama. Uličica pred njime vodila je na staru prašnjavu cestu uz obalu jedne od trideset sedam Jakartinih rijeka. Uz rijeku je bila tržnica sa svježim namirnicama, lončarijom i raznim drugim trgovcima. U mahnitom bijegu upirali su prstima, vikali, užurbano skupljali dnevnu zaradu i bježali od hitaca. Čim je izašao iz ulice Davida je zasula još jača paljba. Jedan ga je metak pogodio ravno u prsa i silovito ga oborio na tlo, izbivši mu zrak iz pluća. Nekoliko je hitaca pogodilo tlo blizu njegove glave; napadači iz uličice brzo su mu se približavali. Otkotrljao se do zida, u zaklon od paljbe. Teško je disao. Ovo je bila klopka: muškarci iz ulice tjerali su ga u zasjedu.

Uzeo je dvije granate. Izvadio je osigurače, čekao punu sekundu, a onda bacio jednu u uličicu iza sebe a drugu iza ugla, prema neprijateljima u zasjedi. Zatim se zatrčao prema rijeci, pritom pucajući prema napadačima. Čuo je prigušeni zvuk detonacije u uličici, a zatim glasniji udar eksplozije na otvorenom gdje ga je čekala zasjeda. Tik prije negoli je stigao do obale čuo je još jednu eksploziju, ovaj put mnogo bliže, možda dva metra iza njega. Udar ga je oborio s nogu i odbacio u rijeku. U oklopljenom kamionetu Kate je opet sjela. Zatim je ponovno ustala. Buka izvana zvučala je kao Treći svjetski rat: eksplozije, automatska paljba, krhotine koje udaraju u kamionet. Prišla je oružarnici ispunjenoj oružjem i pancirkama. Još paljbe. Možda bi trebala navući nekakav oklop? Izvadila je jedno od crnih odijela. Bilo je teško, mnogo teže negoli je očekivala. Bacila je pogled na izgužvanu odjeću u kojoj je provela noć u uredu. Kakav čudan dan. Netko je pokucao na vrata. »Doktorice Warner?« Ispustila je pancirku. To nije bio njegov glas; ovo nije bila osoba koja ju je izvukla iz policijske postaje. Ovo nije bio David. Trebala je pištolj. »Doktorice Warner, ulazimo.« Vrata su se otvorila. Tri muškarca u crnim oklopima, baš poput onih koji su joj oteli djecu. Prišli su joj. »Drago nam je da ste dobro, doktorice Warner. Došli smo vas spasiti.« »Tko ste vi? Gdje je on, gdje je čovjek koji je bio sa mnom?« Napravila je korak unazad. Paljba je utihnula. Zatim, dvije — ne, tri eksplozije u daljini. Polako su joj se približavali. Napravila je još jedan korak unazad. Mogla je doseći pištolj. Bi li mogla opaliti iz njega? »U redu je, doktorice Warner. Samo izađite. Odvest ćemo vas do Martina. On nas je poslao.« »Molim? Želim razgovarati s njime. Ne idem nikamo dok ne

razgovaram s njime.« »U redu je...« »Ne, želim da se odmah maknete odavde«, rekla je. Muškarac koji je stajao u pozadini progurao se mimo druge dvojice i rekao: »Rekao sam ti, Lars. Duguješ mi pedeset dolara.« Kate je prepoznala taj glas: grubi, ispucani glas muškarca koji je joj je oteo djecu. To je bio on. Kate se sledila dok ju je obuzimao strah. Muškarac joj je pričao i grubo ju zgrabio za ruku. Okrenuo ju je, a ruka mu je kliznula do njezinog zgloba. Povukao ju je za drugi zglob i privezao joj ruke plastičnom žicom. Pokušala se oduprijeti, ali joj se tanka plastika zarila pod kožu i uz ruku joj je bljesnula oštra bol. Muškarac ju je povukao za kosu, navukao joj crnu vreću na glavu i bacio je u potpunu tamu. DVADESET PETO POGLAVLJE Prostorija za sigurnu komunikaciju Središnjica Clocktowera Jakarta, Indonezija Josh je promatrao kako se i ostale crvene točkice na ekranu gase. Agenti u sigurnim kućama; prišli su vratima, a zatim su nestali: ubijeni. Nekoliko minuta kasnije, vidio je kako Davidov konvoj zastaje u ulici, a zatim su i oni nestali, svi osim Davida. Promatrao je kako se Davidova točkica brzo kreće. Jedan posljednji sprint. A zatim je i njegova točkica nestala. Josh je izdahnuo i potonuo u stolcu. Piljio je u vrata kroz staklene zidove. Let-lampa je sad rezala drugu stranu vrata, a za sobom je

ostavila trag u obliku obrnutog slova J. Ubrzo će se pretvoriti u U, a zatim i u O. Tada će upasti u sobu, a njegovo će vrijeme isteći. Imao je dvije, možda tri minute. Pismo. Okrenuo se i počeo kopati kroz gomilu dosjea da bi ga naposljetku pronašao: Davidovo pismo koje treba otvoriti nakon njegove smrti. Prije nekoliko sati Josh je mislio da ga nikad neće morati otvoriti. Toliko je iluzija umrlo ovog dana: Clocktower nikad neće biti kompromitiran, Clocktower nikad neće pasti, David je neranjiv, pozitivci uvijek pobjeđuju. Rastrgao je omotnicu pisma. Dragi JOSH, Ne tuguj. Bili smo u velikom zaostatku čim smo počeli. Mogu samo pretpostaviti da je postaja u Jakarti pal ili će ubrzo pasti. Sjeti se našeg cilja: moramo osujetiti planove korporacije Immari. Pošalji sve što si pronašao glavnom direktoru Clocktowera. Zove se Howard Keegan. Možeš mu vjerovati. Postoji program na našem serveru – ClockConnect.exe. Njime se otvara privatni sigurni kanal do centrale preko kojeg možeš poslati podatke. Još samo jedna stvar. Tijekom godina prikupio sam nešto novca, uglavnom od zločinaca koje smo eliminirali. Na serveru je još jedan program – distribute.bat. Njime ćeš podijeliti novac s mojih računa. Nadam se da nisu pronašli sobu i da ovo čitaš na sigurnom. Bila mi je čast raditi s tobom. David Josh je odložio pismo.

Brzo je počeo tipkati: prvo je poslao svoje podatke centrali Clocktowera, a zatim je obavio bankovne transakcije. »Nešto novca« je bio skroman izraz. Josh je promatrao kako se pet isplata, svaka u iznosu od pet milijuna dolara, uplaćuju prvo Crvenom križu, zatim UNICEF-u, zatim trima organizacijama za humanitarnu pomoć nakon katastrofa. Te su transakcije imale smisla. Ali zadnja nije. Isplata od pet milijuna dolara na bankovni račun u banci JP Morgan u New Yorku. Josh je kopirao imena vlasnika računa i pretražio Internet. Muškarac star šezdeset i dvije godine, i njegova 59-godišnja supruga. Davidovi roditelji? Postojao je članak u nekim novinama s Long Islanda. Taj je par izgubio svoju jedinu kćer u napadima 11. rujna. Ona je u to doba bila investicijska analitičarka u tvrtki Cantor Fitzgerald, a nedavno prije toga diplomirala je na Yaleu. Bila je zaručena za izvjesnog Andrewa Reeda, postdiplomskog studenta na sveučilištu Columbia. Josh je začuo zvuk — to jest, čuo je nedostatak buke. Let-lampa je prestala raditi. Krug je bio dovršen, i ubrzo će početi probijati vrata i čekati da se metal odlomi. Skupio je dokumente, otrčao do koša za smeće i zapalio ih. Vratio se za stol i otvorio program za brisanje podataka s računala. Trebat će mu više od pet minuta. Možda ga ne pronađu. Možda on može kupiti nešto vremena; pogledao je prema kutiji s pištoljem. Nešto drugo, na ekranu, na mapi s lokacijama. Josh je pomislio da je vidio nešto: bljesak, crvenu točkicu. Ali više je nije bilo. Opet se zagledao. Tri duboka udarca na vratima gotovo su izbacila Josha iz stolice. Napadači su udarali po vratima kao po ratnom bubnju, u pokušaju da izbiju debelu metalnu ploču. Udarci su se poklopili s ritmičkim lupanjem u Joshovim prsima: srce mu je tuklo kao ludo. Ekran je prikazivao napredak brisanja podataka: dvanaest posto. Točkica je opet zabljesnula, i ovaj put se nije ugasila: D. Vale. Polako je plovila niz rijeku. Znakovi života bili su slabi, ali nije bio mrtav. Senzori su bili u njegovom oklopu; zacijelo je bio oštećen. Josh je morao poslati Davidu sve što je otkrio i objasniti mu kako da kontaktira doušnika. Opcije? Inače bi uspostavili lokaciju na Internetu gdje bi mogli izmjenjivati šifrirane poruke. Clocktower je rutinski koristio aukcije na eBayu — slike proizvoda sadržavale su poruke ili

datoteke koje bi Clocktowerovi algoritmi mogli dešifrirati. Golom oku fotografije su izgledale normalno, ali niz malih promjena u pikselima tvorio bi složenu poruku koju bi Clocktower mogao odgonetnuti. Ali on i David nisu dogovorili nikakav takav sustav. Nije ga mogao nazvati. E-mail bi bio poguban: Clocktower sigurno nadgleda sve email adrese, a kad bi David otvorio poruku, Clocktower bi pronašao IP adresu njegovog računala. Time bi mogli pronaći i njegovu fizičku adresu, ili barem okvirnu lokaciju. Videosnimke iz obližnjih kamera pružile bi im ostale podatke i ulovili bi ga u roku od nekoliko minuta. IP adresa... Josh je dobio ideju. Bi li mogla upaliti? Brišem... 37% Morao je brzo djelovati, prije negoli računalo prestane raditi. Josh je otvorio VPN vezu s privatnim serverom kojeg je koristio uglavnom kao relej i operativni centar za operacije koje je vodio preko Interneta, preko kojeg je preuređivao i preusmjeravao šifrirana izvješća prije negoli bi ih dostavio centrali. Bilo je to samo dodatno osiguranje da poruke koje su u centralu slali iz postaje u Jakarti nitko neće presresti. Server je bio skriven, nitko nije znao za njega. A na njemu je već djelovalo nekoliko sigurnosnih protokola koje je on napisao. Bilo je to savršeno rješenje. Server nije imao mrežnu adresu — nije mu trebala — nego samo IP adresu: 50.31.14.76. Mrežne adrese, poput www.google.com ili www.apple.com, zapravo su IP adrese. Kad u preglednik unesete adresu, niz servera domenskog sustava imena (DNS) pretraži svoju bazu podataka i poveže to ime s IP adresom te vas odvede na željenu stranicu. Kad biste umjesto toga unijeli IP adresu, završili biste na istoj stranici prečacem: 74.125.139.100 vodi na google.com, 17.149.160.49 na Apple.com, i tako dalje. Josh je dovršio s prijenosom podatka na server. Računalo mu se usporavalo. Iskočilo je nekoliko obavijesti o greškama. Brišem... 48% Udaranje je prestalo. Opet su uključili let-lampu. Na sredini vrata metal se pod pritiskom izobličio u okrugli čvor. Josh je morao Davidu poslati IP adresu. Nije ga mogao nazvati ni poslati poruku. Clocktower zacijelo nadgleda sve doušnike i voditelje slučajeva, a čak i mimo toga, nije imao pojma kamo će David krenuti. Trebalo mu je neko mjesto gdje će David sigurno tražiti. Neko mjesto

za koje je samo Josh znao. Davidov bankovni račun. To bi moglo upaliti. I Josh je imao tajni bankovni račun; pretpostavljao je da ga je imala većina ljudi u njegovoj profesiji. Škripa metala koji se svija ispunila je golemu prostoriju poput krika umirućeg kita. Bili su blizu. Josh je otvorio preglednik i ušao u svoj bankovni račun. Brzo je unio broj Davidovog računa. Zatim je izvršio niz uplata na Davidov račun: 11.9 50.00 31.00 14.00 76.00 11.9 Uplate će proći tek za jedan dan, ali čak i kad sjednu, David će ih vidjeti samo ako provjeri stanje računa. Hoće li shvatiti da se radi o IP adresi? Terenski operativci često nisu baš tehnološki potkovani. Bio je to velik rizik. Vrata su se urušila. U sobu su pohrlili vojnici, potpuno oklopljeni. Brišem... 65% To nije dovoljno. Moći će nešto pronaći. Kutija, kapsula. Tri ili četiri sekunde. Nedovoljno vremena. Josh je skočio prema kutiji na stolu, ali ju je samo srušio. Pala je na stakleni pod, a on je pao za njom. Drhtavim rukama posegnuo je unutra i zgrabio pištolj. Kako je ono išlo? Ubaci, opali, pritisni? Bože. Bili su pred ulazom u staklenu sobu. Trojica. Podigao je pištolj. Ruka mu se tresla. Primirio ju je drugom rukom i pritisnuo obarač. Metak je razvalio računalo. Morao je pogoditi tvrdi disk. Opalio je opet. Odjek u sobi bio je zaglušujuć. A zatim je buka bila svuda oko njega. Staklo je letjelo posvuda, u sitnim komadićima. Josh je potrčao prema staklenom zidu. Krhotine su padale oko njega, po njemu, rezale mu kožu. Spustio je pogled i vidio rane od metaka u svojim prsima. Osjetio je kako mu krv teče iz ustiju, niz bradu, i slijeva se u grimiznu mrlju na njegovim prsima. Osvrnuo se i vidio kako se zadnja svjetla na računalu gase.

DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE Rijeka Pesanggrahan Jakarta, Indonezija U svojem čamcu ribolovci su plovili niz rijeku, prema Javanskom moru. Ribolov je proteklih nekoliko dana bio uspješan, pa su ponijeli dodatne mreže — sve koje su imali, zapravo. Čamac je bio opterećen i ležao je dublje u rijeci nego inače. Ako sve prođe dobro, vratit će se u suton, povlačeći za sobom mreže ispunjene ribom, dovoljno da prehrane svoju malu obitelj, a ostatak će prodati na tržnici. Harto je pun ponosa gledao svojeg sina Eka kako vesla na pramcu čamca. Ubrzo će Harto otići u mirovinu, a Eko će sam loviti ribu. S vremenom će i Eko povesti svojeg sina u ribolov, baš kao što je Harto poveo njega, baš kao što je i Hartov otac učinio kad ga je učio kako se lovi riba. Nadao se da će biti tako. U zadnje se vrijeme Harto počeo brinuti da se stvari neće odviti na taj način. Svake je godine brodova bilo sve više, a ribe sve manje. Provodili su više vremena u ribolovu, a mreže su im bile sve praznije. Harto je potisnuo tu misao. Sreća je promjenjiva, baš poput mora; stvari su jednostavno takve. Ne smijem se brinuti oko stvari nad kojima nemam kontrolu. Njegov je sin prestao veslati. Brod se počeo okretati. Harto je povikao na njega. »Eko, moraš veslati, brod će skrenuti ako ne veslaš ravnomjerno. Koncentriraj se.« »Nešto je u vodi, tata.« Harto je pogledao. U vodi je plutalo nešto... crno. Čovjek. »Veslaj brže, Eko.« Prišli su mu čamcem, a Harto ga je zgrabio i pokušao ga izvući u uski čamac ispunjen mrežama. Bio je pretežak. Na sebi je imao nekakvu ljušturu. Ali ta ljuštura je plutala. Bila je od nekog posebnog materijala. Harto je okrenuo muškarca na leđa. Kaciga i zaštitne naočale prekrivale su mu nos, pa se zato nije utopio. »Ronilac, tata?« »Ne, mislim da je... policajac.«

Harto ga je opet pokušao povući u brod, ali se od težine skoro prevrnuo. »Daj, Eko, pomogni mi.« Otac i sin zajedničkim su snagama izvukli promočenog muškarca u čamac, ali čim su ga prebacili, čamac se počeo puniti vodom. »Tata, tonemo!« Eko se nervozno osvrnuo. Voda se počela slijevati preko ruba broda. Što da izbace? Muškarca? Rijeka je vodila prema moru, tamo bi zacijelo poginuo. Nisu ga mogli vući, bar ne daleko. Voda se ulijevala sve brže. Harto je pogledao mreže, jedinu drugu tešku stvar na brodu. Ali one su bile Ekovo nasljedstvo — jedino blago njihove obitelji, jedino sredstvo za preživljavanje, jedino što im je donosilo hranu na stol. »Baci mreže u rijeku, Eko.« Dječak je bez pitanja poslušao oca i bacio mreže, jednu po jednu, u sporu rijeku koja ih je progutala. Kad se riješio većine mreža, voda se prestala slijevati, a Harto je umorno sjeo u čamac, odsutno piljeći u stranca. »Što nije u redu, tata?« Kad mu otac nije odgovorio, Eko se približio njemu i čovjeku kojeg su spasili. »Je li mrtav? Jesmo li...« »Moramo ga dovesti kući. Pomozi mi da veslam, sine. Možda je u opasnosti.« Okrenuli su čamac i veslali nazad uz rijeku, prema Hartovoj ženi i kćeri koje su se pripremale da očiste i skladište ulovljenu ribu. Danas ribe neće biti.

DVADESET I SEDMO POGLAVLJE Izvješće Associated Pressa Eksplozije i rafalna paljba potresaju indonezijski glavni grad Jakartu Jakarta u Indoneziji (AP) // Associated Press dobio je nekoliko izvješća o eksplozijama i paljbi iz vatrenog oružja na nekoliko lokacija u Jakarti. Iako nijedna teroristička organizacija za sad nije preuzela odgovornost, izvori iz indonezijske Vlade koji su željeli ostati anonimni tvrde da su napadi bili koordinirani. Trenutno nije jasno tko su bile mete niti koliko ih je bilo. Oko 13h po lokalnom vremenu tri su eksplozije potresle nebodere u siromašnim stambenim četvrtima diljem grada. Svjedoci su rekli da se za barem dvije od tih zgrada smatralo da su napuštene. Nakon tih udara uslijedile su eksplozije i rafalna paljba na ulicama oko gradske tržnice. Nemamo podataka o broju stradalih, a policija je odbila komentirati. Dodavat ćemo najnovije detalje kako se priča bude razvijala. The Jakarta Post Uhićen načelnik Policijske postaje zapadne Jakarte Indonezijska nacionalna policija potvrdila je uhićenje načelnika Policijske postaje zapadne Jakarte Eddija Kusnadija zbog optužbi o pornografiji s maloljetnicima. Novi načelnik postaje, Paku Kurnia, izdao je ovo priopćenje: »Ovo je tužan i sramotan dan za Policijsku oblast Jakarte i našu postaju, ali naša spremnost da se suočimo sa zlom u našim vlastitim redovima može nas samo učiniti jačima i osnažiti povjerenje javnosti u naš rad.«