A. G. Riddle - Gen s Atlantide

DEVEDESET I PRVO POGLAVLJE Samostan reda Immaru Autonomna regija Tibet Kate je zijevajući okrenula stranicu. U sobi je bilo hladno; David i ona zamotali su se debelom dekom. »Dovrši dnevnik na putu«, rekao joj je David, snena pogleda. »Trebat ćeš raditi mnoge stanke.« »U redu, samo želim doći do dobrog mjesta da stanem«, rekla je. »Kad si bila mala, čitala si cijelu noć, zar ne?« »Da, svaku noć. A ti?« »Videoigrice.« »I mislila sam.« »Nekad i Lego-kocke.« David je opet zijevnuo. »Koliko još stranica?« Kate je prolistala dnevnik. »Ne mnogo, zapravo. Još samo nekoliko. Ja mogu ostati budna ako ti možeš.« »Kao što sam rekao, dovoljno sam spavao. A mene ne čeka put sutra.« Budim se uz blago šištanje zraka koji ulazi u cijev dok se otvara. Isprva se zrak čini težim, poput vode u mojim plućima, ali nakon nekoliko dubokih udaha vlažnog hladnog zraka, moje se disanje normalizira i osvrćem se oko sebe da ocijenim situaciju. Prostorija je i dalje mračna, ali blaga zraka svjetla prodire u laboratorij iz hodnika. Izlazim iz cijevi i krećem prema hodniku, pritom proučavajući sobu. Ostale su cijevi prazne, osim one s čovjekom-majmunom, koji je, izgleda, mirno prespavao potop. Pitam se koliko ih je već prespavao. U hodniku je i dalje tridesetak centimetara vode. Dovoljno da ju primijetim, ali nedovoljno da me uspori. Gacam prema nazubljenom otvoru. Kamenja koje me zarobilo unutra više nema — zacijelo ga je odnijela bujica. Blaga jantarna svjetlost odozgo slijeva se preko preostalog kamenja, i guram ih ustranu kako bih izašao iz sobe. Izvor čudne svjetlosti visi desetak metara iznad mene, na vrhu stubišta. Izgleda poput zvona, ili velikog pijuna, s prozorima u glavi. Gledam ga, nastojeći shvatiti o čemu se radi. Čini se da pilji nazad

prema meni: svjetla polako pulsiraju, poput srca nekog lava nakon što je prožderao plijen u Serengetiju. Stojim mirno, u strahu da će me napasti, ali ništa se ne događa. Moje se oči prilagođavaju: sa svakom sekundom koja prolazi slika se sve više izoštrava. Pod je užasavajuća mješavina vode, pepela, prašine i krvi. Na samom dnu vidim tijela marokanskih rudara, zdrobljena pod stijenama. Iznad njih leže trupla Europljana, pokidani na komade, spaljeni, masakrirani nekim nezamislivim oružjem. Ovo nije učinila eksplozija, ni pištolj, ni nož. Nisu nedavno ubijeni. Rane izgledaju staro. Koliko sam dugo ovdje? Pretražujem mrtvace, u nadi da ću pronaći jedan specifični. Ali Rutger nije ovdje. Protrljam si lice. Moram se koncentrirati. Vratiti se kući. Heleni. Električnog kamioneta nema. Slab sam, umoran i gladan, i u tom trenutku nisam siguran hoću li ikad više vidjeti sunčevu svjetlost, ali radim jedan korak za drugim i počinjem naporni povratak iz rudnika. Naprežem noge najjače što mogu i spreman sam na bol, ali nema je. Nose me snaga i vatra za koje nisam znao da imam u sebi. Cijeli rudnik proleti u treptaju, i ugledam svjetlost dok ulazim u zadnji zavoj spirale. Prekrili su ulaz u tunel nekakvim bijelim šatorskim krilom, ili nekakvim plastičnim pokrovom. Mičem pokrov s puta i nalazim se okružen vojnicima s plinskim maskama i čudnim plastičnim odijelima. Obore me na tlo i ne daju mi da se mičem. S poda vidim kako mi prilazi visok vojnik. Unatoč nezgrapnom plastičnom odijelu, lako ga prepoznajem. Konrad Kane. Jedan od mojih napadača podiže pogled prema njemu i prigušenim glasom progovara kroz masku. »Upravo je izašao iz rudnika, gospodine.« »Dovedi ga meni«, odgovara Kane dubokim, sablasnim glasom. Odvlače me dublje u skladište, do šest bijelih šatora koji me podsjećaju na terensku bolnicu. U prvom šatoru nalaze se nizovi i nizovi kreveta prekrivenih bijelim plahtama. Čujem vriskove iz susjednog šatora. Helena. Opirem se vojnicima koji me drže, ali preslab sam — od gladi, od napora, od možebitnih učinaka one cijevi. Čvrsto me drže, ali ja se i dalje borim. Jasno je vidim, na drugom kraju šatora, iza bijelog zastora. Trznem

prema njoj, ali me vojnici povlače nazad i vode niz red kreveta na kojima jasno vidim brojne leševe. Obuzima me užas. Lord Barton i lady Barton ovdje su, kao i Rutger. Kaneova žena. Svi mrtvi. S njima su i drugi, ljudi koje ne prepoznajem. Znanstvenici. Vojnici. Medicinske sestre. Prolazimo kraj kreveta s dječakom, Kaneovim sinom. Dietrich? Dieter? Čujem liječnike kako razgovaraju s Helenom dok prilazimo kraju zastora. Vidim kako se vrzmaju oko nje, ubrizgavaju joj nešto i sputavaju je. Vojnici me drže, a ja se opirem. Kane mi se okrene. »Želim da vidiš ovo, Pierce. Možeš je gledati kako umire kao što sam ja gledao Rutgera i Marie.« Privlače me bliže. »Što se dogodilo?« pitam. »Otvorio si vrata pakla, Pierce. Mogao si nam pomoći. Što god ste dolje našli, ubilo je Rutgera i pola njegovih ljudi. Oni koji su se uspjeli vratiti na površinu bili su zaraženi. To je nezamisliva pošast. Uništila je Gibraltar, a sad se širi Španjolskom.« Povlači bijeli zastor i pruža mi pogled na cijeli prizor: Helena se izvija u krevetu, a oko nje tri muškarca i dvije žene mahnito rade. Odgurujem stražare od sebe, a Kane im rukom daje znak da me ne love. Trčim do nje, mičem joj kosu s lica, i ljubim je u obraz, a zatim i u usta. Ona posegne prema mome licu i miluje ga. »U redu je, Patrick. To je samo gripa. Španjolska gripa. Proći će.« Pogledam liječnika, ali on samo spusti pogled. Suze mi naviru u oči i polako se kotrljaju niz obraze. Helena ih obriše. »Tako sam sretna da si dobro. Rekli su mi da si poginuo u rudarskoj nesreći, dok si pokušavao spasiti Marokance koji su radili za tebe.« Drži moje lice u svojim rukama. »Tako si hrabar.« Rukom si brzo prekriva usta, u pokušaju da zatomi kašalj koji protresa cijelo njezino tijelo i bolnički krevet na kotačima. Drugom rukom pridržava trudnički trbuh; ne želi njime udariti u ogradu kreveta. Kašalj traje čitavu vječnost. Zvuči kao da joj se pluća kidaju. Držim je za ramena. »Helena...« »Opraštam ti. Što mi nisi rekao. Znam da si sve to radio za mene.«

»Ne opraštaj mi, molim te...« Obuzme je još jedan napadaj kašlja, i liječnici me miču s puta. Daju joj kisik, ali čini se da joj ne pomaže. Ja promatram. I plačem. Kane promatra mene. Ona se rita i bori... ali onda njezino tijelo klone, i okrećem se prema Kaneu. Glas mi je ravan, beživotan, gotovo kao njegov kad prolazi kroz masku. Tamo i tada, u improviziranoj bolnici Immara, sklapam ugovor s đavlom. Suze su se slijevale niz Kateino lice. Zatvorila je oči, i više nije bila u krevetu s Davidom u Tibetu. Opet je bila u San Franciscu, na hladnu noć prije pet godina, na bolničkim kolima. Užurbano su je prebacivali iz vozila hitne pomoći u bolnicu. Liječnici i medicinske sestre vikali su svuda oko nje, a ona je vikala na njih, no nisu je htjeli poslušati. Primila je doktora za ruku. »Spasite dijete, ako je između mene i djeteta, spasite...« Liječnik se odmaknuo od nje i povikao snažnom bolničaru koji je gurao kolica. »Operacijska sala 2! Brzo!« Krenuli su brže i stavili joj masku na usta dok se ona trudila ostati budna. Probudila se u velikoj praznoj bolničkoj sobi. Sve ju je boljelo. Nekoliko cjevčica bilo joj je spojeno na ruku. Brzo je posegnula za trbuhom, ali sve je znala i prije negoli ga je dotaknula. Svukla je bolničku halju i ugledala dug i ružan ožiljak. Zabila je lice u ruke i plakala, ne zna koliko dugo. »Doktorice Warner?« Kate je podigla pogled, zatečena. Probudila joj se nada. »Moje dijete?« Katein glas je pucao. Medicinska sestra spustila je pogled prema svojim stopalima. Kate se srušila nazad u krevet. Suze su dolazile u valovima. »Čujte, nismo bili sigurni, budući da nemate zabilježeno koga zvati u hitnom slučaju... trebamo li nekoga nazvati? Djetetovog... oca?« Napadaj bijesa zaustavio je valove suza. Romansa od sedam mjeseci, sve te večere, sav taj šarm. Poduzetnik s interneta koji je naizgled imao sve, gotovo predobar da bi bio istinit. Kontracepcija koja je zakazala. Njegov nestanak. Njezina odluka da ipak rodi dijete. »Ne, nemate koga zvati.«

David ju je zagrlio i obrisao joj suze. »Inače nisam ovako emotivna«, kroz suze jer rekla Kate. »Samo... kad sam bila...« Osjećala se kao da će neka brana puknuti: osjećaji i misli koje je zatomljavala sad su se počeli slijevati. Osjećala je kako se riječi oblikuju, spremna da po prvi put ispriča svoju priču, i to muškarcu: to joj je prije samo nekoliko dana bilo nezamislivo. Osjećala se tako sigurnom uz njega. I ne samo to. Vjerovala mu je. »Znam.« Obrisao je novi val suza s njezinih obraza. »Onaj ožiljak. U redu je.« Uzeo joj je dnevnik iz ruke. »Dosta čitanja za večeras. Odmorimo se.« Povukao ju je na krevet kraj sebe, i otplutali su u san. DEVEDESET I DRUGO POGLAVLJE Središnjica Clocktowera New Delhi, Indija »Gospodine, prilično sam siguran da smo ih pronašli«, rekao je tehničar. »Koliko siguran?« upitao ga je Dorian. »Dvočlana ekipa na terenu. Lokalci su im rekli da je vlak prošao ovom regijom.« Tehničar je laserom pokazao pošumljeni planinski lanac na golemom ekranu. »Tračnice bi trebale biti napuštene, pa nije mogao biti teretni vlak.

Bespilotne letjelice pronašle su samostan u blizini.« »Koliko su daleko letjelice?« Tehničar je nešto otipkao i odgovorio: »Nekoliko sati...« »Kako to? Isuse, pa bili smo ravno iznad njih!« »Žao mi je, gospodine, ali morale su se vratiti po gorivo. Mogu opet uzletjeti za manje od sat vremena. Ali pala je noć. Ova satelitska snimka snimljena je ranije. Bit će...« »Imaju li letjelice infracrvene kamere?« Tehničar je provjerio. »Ne. Što da...« »Ima li ikoja obližnja letjelica infracrvenu kameru?« Dorian se otresao. »Pričekajte.« Slike s ekrana odražavale su se na tehničarevim naočalama. »Da, malo je dalje, ali mogu doći do mete.« »Lansirajte ih.« Drugi tehničar utrčao je u zapovjedni centar. »Dobili smo klasificiranu dojavu s Antarktike. Pronašli su ulaz.« Dorian se zavalio u naslon. »Provjereno?« »Upravo provjeravaju, ali dubina i dimenzije odgovaraju.« »Jesu li prijenosne nuklearke spremne?« upitao je Dorian. »Da. Doktor Chase javlja da su preoblikovane kako bi stale u ruksak.« Mršavi tehničar u ruci je držao gomilu papira toliko debelu da ih nije mogao povezati spajalicom. »Chase je zapravo poslao prilično detaljno izvješće...« »Uništi ga.« Tehničar je spremio izvješće. »Zvao je i doktor Grey. Želi s vama razgovarati o mjerama opreza na lokaciji.« »Siguran sam da želi. Reci mu da ćemo razgovarati kad dođem tamo. Krećem odmah.« Dorian je ustao i krenuo prema izlazu. »Još nešto, gospodine. Zaraženost raste u Jugoistočnoj Aziji, Australiji i Americi.« »Jesu li se počeli boriti protiv zaraze?« »Ne, čini se da ne. Misle da se radi tek o novom soju gripe.«

DEVEDESET I TREĆE POGLAVLJE Samostan reda Immaru Autonomna regija Tibet Kate je otvorila snene oči i ogledala se po sobici. Nije više bila noć, ali nije još bilo ni jutro. Prve zrake jutarnjeg sunca nazirale su se kroz veliki prozor, ali ona je skrenula pogled, u želji da odgodi dolazak jutra. Prislonila je glavu bliže Davidovoj i zatvorila oči. »Znam da si budna«, rekao je. »Ne, nisam«, zavukla je glavu pod jastuk i mirno ležala. Nasmijao se. »Razgovaraš sa mnom.« »Govorim u snu.« David se uspravio u malom krevetu. Na trenutak je zastao i promatrao je, a zatim joj je maknuo kosu s lica. Otvorila je oči i pogledala ga. Nadala se da će se nagnuti prema njoj i... »Kate, moraš krenuti.« Okrenula se od njega, povrijeđena. Strepila je od ovog razgovora, ali neće pristati na kompromis. Neće ga napustiti. Međutim, prije negoli je mogla prigovoriti, pojavio se Milo, naizgled niotkuda. Lice mu je imalo uobičajeni veseli izraz, ali ispod njega, na licu i držanju vidljivi su bili znaci iscrpljenosti. »Dobro jutro, doktorice Kate, gospodine Davide. Morate doći s Milom.« David se okrenuo prema njemu. »Daj nam minutu, Milo.« Mladić je zakoračio prema njima. »Nemamo minutu, gospodine Davide. Qian kaže da je došlo vrijeme.« »Vrijeme za što?« Kate se uspravila. »Vrijeme da krenete. Vrijeme za...« Milo je podigao obrve. »Plan bijega. Milov projekt.« David je nakosio glavu. »Plan bijega?«

To je bila alternativa ili, u najmanju ruku, odgoda daljnje svađe s Davidom, pa je Kate iskoristila priliku. Potrčala je do ormarića i skupila sve bočice antibiotika i analgetika. Milo joj je pridržao malu platnenu vreću, a Kate je unutra ubacila sve bočice, kao i mali dnevnik. Odmaknula se od ormarića, ali se brzo vratila i uzela i gaze, zavoje i ljepljive trake, za svaki slučaj. »Hvala ti, Milo.« Kate je iza leđa čula kako David ustaje iz kreveta i skoro istog trena pada. Kate je stigla do njega na vrijeme da ga ulovi. Zavukla je ruku u vreću, izvukla tabletu protiv bolova i antibiotik, i ubacila ih Davidu u usta prije negoli je uspio prigovoriti. Progutao ih je bez vode dok ga je Kate praktički izvlačila iz sobe u otvoreni drveni hodnik. Sunce se brzo dizalo; daleko od šetališta kojim su kročili, Kate je ugledala padobrane kako plutaju iznad planina. Ne, to nisu bili padobrani — bila su to tri balona na vrući zrak. Nakrivila je glavu i promotrila prvi balon. Bio je zeleno-smeđe boje. Kao da je imao kamuflažu. Bio je oslikan... prizorima drveća, šume. Baš čudno. Taj zvuk. Ono zujanje. Približavalo se. David se okrenuo prema njoj. »Bespilotne letjelice.« Odgurnuo ju je u stranu. »Bježi do balona.« »Davide«, započela je Kate. »Ne. Učini kako ti kažem.« Primio je Mila za ruku. »Moje oružje. Ono koje sam imao kad sam prvi put došao. Imaš li ga?« Milo je kimnuo glavom. »Imamo sve vaše stvari...« »Donesi ga, i to brzo. Moram doći do povišenog položaja. Donesi mi ga na promatračnicu.« Kate je pomislila da će se okrenuti da je posljednji put pogleda... ali već je odlazio, šepajući niz hodnik samostana, a zatim se s mukom penjao kamenim stubištem isklesanim u samoj planini. Kate je pogledala prema balonima i opet prema Davidu, ali njega više nije bilo. Stubište je bilo prazno. Požurila se niz hodnik, na čijem se kraju nalazilo spiralno drveno stubište. Na dnu stuba ugledala je goleme balone. Na nižim platformama stajala su petorica redovnika, čekala ju i mahala joj. Čim su je ugledali, dva su redovnika skočila u prvi balon, odvezala konopce i odgurnula se od platforme. Balon je otplutao od planine dok su redovnici mahali rukama kako bi joj privukli pažnju.

Konopcima i plamenikom upravljali su balonom, i pokazivali Kate kako se to radi. Jedan od njih kimnuo joj je, a zatim povukao uže koje je odriješilo jednu od vreća privezanih na košaru, i brzo su pojurili prema nebu, plutajući sve dalje od planine. Bio je to prekrasan prizor: spokojan let, sve te boje — crvena i žuta s plavim i zelenim mrljama. Otplovio je u daljinu iznad visoravni, poput divovskog leptira u letu. Druga dva redovnika ukrcala su se u drugi leptir-balon, spremni da krenu, ali nisu se otisnuli. Činilo se da čekaju nju. Peti redovnik mahnuo joj je da uđe u treći balon, onaj oslikan šumskim prizorima. Kate je shvatila da je odozdo oslikan oblacima, plavim i bijelim. Odozdo, iz prave udaljenosti, bespilotna bi letjelica vidjela samo oblake. Ako bi letjela iznad balona, vidjela bi samo šumu. Bio je to lukav trik. Popela se u košaru balona oslikanog šumom i oblacima. Drugi leptir-balon isplovio je prije nje. Posljednji redovnik na platformi povukao je dva konopca privezana na njezinu košaru i time otpustio vreće. Balon se tiho počeo uspinjati, kao u nestvarnom snu. Kate se okrenula i primijetila je desetke — ne, stotine — balona kako se uspinju prema nebu, prekrasnu šarenu panoramu obasjanu suncem. Zacijelo su svi samostani lansirali balone. Katein balon sve se brže uspinjao, ostavivši za sobom drvenu lansirnu platformu i samostan. David. Kate se primila za konopce koji upravljaju balonom u istom trenu kad ju je protresla eksplozija. Planinska litica nestala je u jednom treptaju. Balon se zatresao. Komadi drveta i kamena letjeli su zrakom. Dim, vatra i pepeo raspršili su se zrakom i ispunili prostor između Kate i samostana. Ništa nije vidjela. Činilo se da je balon netaknut; projektil lansiran iz bespilotne letjelice pogodio je planinu ispod nje i na drugoj strani samostana. Trudila se upravljati balonom. Brzo se uspinjala. Prebrzo. A zatim još jedan zvuk. Hitac — odozgo.

DEVEDESET I ČETVRTO POGLAVLJE Hitac je promašio. Bespilotna letjelica ispalila je jedan od svoja dva projektila sekundu prije negoli je David pritisnuo okidač. Gubitak opterećenja ubrzao je letjelicu pa se izmaknula metku iz Davidovog snajpera. Ubacio je još jedan metak u komoru i pokušao opet pronaći letjelicu. Dim se dizao u gustim oblacima. Samostan su gotovo progutali plamenovi, a čak se i drveće oko njega zapalilo. Ustao je s grimasom na licu, ali noge su ga poslušale. Tableta protiv bolova je proradila. Trebao je pronaći bolje snajpersko gnijezdo. Okrenuo se i šokiralo ga je što je Milo sjedio u kutu drvene promatračnice, prekriženih nogu, zatvorenih očiju. Disao je plitko i ritmično. David ga je zgrabio za rame. »Što radiš?« »Tražim unutarnji spokoj, gospodine...« David ga je povukao i bacio prema planini. »Traži ga na vrhu planine!« David mu je pokazao prstom i, kad se Milo okrenuo, opet ga je gurnuo prema planini. »Penji se, nemoj stajati, Milo, što god se dogodilo. Kreni. Ozbiljan sam.« Milo je nevoljko rukom primio nazubljenu stijenu i David je nekoliko trenutaka promatrao kako se penje uz kamenu liticu. David se opet koncentrirao na promatračnicu. Došao je do ruba promatračnice i čekao. Onda se dogodilo — dim se raščistio na tren. Kleknuo je i pogledao kroz svoj nišan i, bez ikakvih prilagodbi, ugledao letjelicu — ali ne istu. Ova je i dalje imala oba projektila. Koliko ih je bilo? David nije oklijevao. Udahnuo je i polako povukao obarač. Letjelica je eksplodirala i za sobom na nebu ostavila tanak trag dima dok je padala prema tlu. David je pretraživao nebo u potrazi za drugom letjelicom, ali nije je mogao pronaći. Ustao je i odšepao na drugu stranu drvene platforme. Kroz dim je ugledao šareni oblik, prikaz drveća i neba, kako plovi kroz crne oblake. Balon. Kate. Pogledi su im se susreli u trenu kad je planina pod njime eksplodirala. Pola platforme nestalo je u trenu, bacivši ga iz ravnoteže. Snajper mu je ispao iz ruku i glasno udario o

stijene. Samostan se urušavao. Prva bespilotna letjelica ispalila je svoj zadnji projektil — smrtonosni udarac. Balon se ljuljao, ali i dalje je bio tamo, dva-tri metra ispod njega. Ostaci platforme brzo su se urušavali. David je ustao na noge, potrčao do ruba platforme i skočio. Prsima je udario u rub košare i skoro si izbio dah iz pluća. Pokušao je zgrabiti košaru, ali ruke su mu skliznule preko ruba tren prije negoli je osjetio Kateine prste na svojim rukama kako ga stišću, drže ga najčvršće što mogu. Prestao je padati, ali se bespomoćno njihao. Posegnuo je za rubom, ali bol od rane bila je prejaka. Osjetio je vrućinu ispod sebe, kako se uspinje uz njegove noge i tijelo, približava se svakom sekundom. Povlačio je balon za sobom, dolje, u uništenje. Kate ga je morala pustiti. Pad s ove visine bio bi brza smrt. »Kate, ne mogu se popeti!« Unatoč tableti protiv bolova, rana na ramenu bila je previše za njega. »Moraš...« »Neću te pustiti«, povikala je Kate. Oslonila je noge na ogradu i povukla ga svom snagom. David je primio rub košare i čvrsto ga držao. Ona ga je pustila i klonula. David je čekao, umornih ruku, dok ga je vrućina obuzimala. Ispod sebe čuo je jednu, pa drugu, pa treću vreću s pijeskom kako padaju na tlo. Osjećao je kako mu se znoj slijeva preko dlana kojim je držao košaru. Baš kad je počeo kliziti i padati prema zapaljenom samostanu, Kateine ruke zgrabile su ga za nadlaktice i povukle preko ruba, u košaru. Bila je natopljena znojem od napora, a on je bio mokar od vruće vatre. Lice mu je bilo deset centimetara od njezina; gledao ju je ravno u oči. Osjećao je njezin dah na svome licu. Prislonio se prema njoj, sve bliže njezinim usnama. Trenutak prije negoli su im se usne dotakle, ustala je i odgurnula ga na leđa. David je zatvorio oči. »Oprosti...« »Ne, ovaj, osjetila sam... krvariš. Zavoji su ti popustili.« Kate mu je svukla košulju s ramena i počela raditi na rani. David je dahtao i promatrao oblake naslikane na balonu. Nadao se da, negdje dolje ispod njih, Milo sjedi na vrhu planine, na sigurnom, te da će jednog dana, negdje, pronaći unutarnji spokoj.

TREĆI DIO GROBNICE ATLANTIDE DEVEDESET I PETO POGLAVLJE Autonomna regija Tibet Nakon što je Kate popravila Davidove zavoje, otpuzala je do druge strane košare balona i oslonila se na ogradu. Dugo su samo plutali zrakom, s povjetarcem na licima, i gledali snježne vrhove planina i visoravan ispod njih. Oboje su šutjeli. Kateini mišići izgarali su od napora nakon što je povukla Davida u košaru. David je napokon prekinuo tišinu. »Kate.« »Želim dovršiti dnevnik.« Izvukla je knjižicu uvezenu u kožu iz vreće s medicinskim priborom. »Onda možemo dalje planirati. U redu?« David je kimnuo, a zatim se naslonio na ogradu košare i slušao Kate kako čita zadnjih nekoliko stranica.

4. veljače 1919. Godinu dana nakon što sam se probudio u onoj cijevi... Svijet umire. A mi smo ga ubili. Sjedim za stolom s Kaneom i Craigom i slušam statistike kao da su omjeri na utrci konja. Španjolska gripa (tu smo priču prodali svijetu, tako smo nazvali pandemiju) zarazila je svaku državu na svijetu. Samo je nekoliko otoka pošteđeno. Do sada je ubila bezbrojne milijune. Ubija snažne, a pošteđuje slabe, kao nijedna epidemija gripe do sada. Craig nam daje opširno izvješće, opširnije negoli ti podaci zaslužuju. Ukratko, nitko još nije otkrio cjepivo, a Immari očekuju da ni neće. Ali misle da i dalje mogu prodavati priču o gripi. To su »dobre vijesti«, kaže nam Craig. Međutim, ima još. Sveukupno raspoloženje i procjene postali su nešto optimističniji: ljudska će vrsta preživjeti, ali će gubici biti veliki. Dva do pet posto ukupnog ljudskog stanovništva, negdje između trideset i šest i devedeset milijuna ljudi, umrijet će od pošasti koju smo oslobodili. Oko milijarda ljudi bit će zaražena. Procjenjuju da je ukupno stanovništvo svijeta 1,8 milijardi, tako da »nije tragedija«, kako bi Craig rekao. Ljudi na otocima zaštićeni su, ali prava je istina da su ljudi prestrašeni, i cijeli se svijet zatvorio; svi izbjegavaju zaražene. Procjenjuje se da je u ratu poginulo oko deset milijuna ljudi. Pošast, to jest španjolska gripa, ubit će četiri do deset puta više ljudi nego rat. Naravno da ju je teško prikriti. Rat i epidemija zajedno izbrisali su pedeset do sto milijuna života. Ja razmišljam samo o jednom. Pitam se zašto je ona umrla, a ja preživio. Prazna sam ljuska. Ali živim samo za jednu stvar. Kane me gleda hladnim, opakim očima, a ja mu uzvratim pogled. On traži moje izvješće, a ja mu ga dajem sporo, beživotnim, odsutnim glasom. Govorim mu da smo iskopali područje oko artefakta. »Oružja«, ispravlja me. Ignoriram ga. Nudim mu svoje mišljenje: jednom kad ga isključimo, moći ćemo ući u strukturu. Postavljaju mi pitanja, a ja odgovaram mehanički, poput stroja.

Razgovaraju o kraju rata, o medijskim izvješćima o pandemiji, ali, naravno, već imaju planove kako se nositi s njima. Spominju da neki liječnici u Americi proučavaju virus, da bi mogli otkriti o čemu se radi. Craig nas umiruje, kao i uvijek. Ima situaciju pod kontrolom, uvjerava nas. Tvrdi da virus sam od sebe usporava, poput šumskog požara koji je ostao bez goriva. Craig vjeruje da će, nakon što pandemija prestane, prestati i interes znanstvenika. Radna je teorija da ova apokaliptična pošast slabi sa svakim novim prijenosom. Ljudi u tunelima umrli su istog trena. Oni koji su ih pronašli oboljeli su i ubrzo i sami umrli. Svi koji su u ovom trenutku zaraženi vjerojatno su pet ili šest prijenosa udaljeni od Gibraltara; zato ima više preživjelih. Izbila su još dva vala epidemije. Vjerujemo da su oba uzrokovale osobe koje su se rano zarazile na Gibraltaru ili u Španjolskoj i zatim otišle u gusto naseljena područja. Tvrdim da moramo izaći u javnost, pronaći sve koji su otišli s Gibraltara. Kane se ne slaže. »Svi će umrijeti kad-tad, Pierce. Zacijelo te ne moram podsjetiti na to. Njihove smrti imaju svrhu. Doznajemo više o bolesti svaki put kad se dogodi val zaraze.« Urlamo jedan na drugog dok nismo promukli. Ni ne sjećam se što sam mu rekao. Nije bitno. Kane kontrolira organizaciju. I ne mogu si priuštiti da mu se zamjerim. Kate je zatvorila dnevnik i podignula pogled. »Ukrcavali su mrtvace na vlakove u Kini.« David je bacio pogled izvan košare. »Doznajmo prvo sve činjenice. Koliko još unosa u dnevniku?« »Samo jedan.« 12. Listopada 1938. Skoro dvadeset godina prošlo je od mojeg zadnjeg unosa. Stanka je duga, ali nemojte misliti da se ništa nije dogodilo. Pokušajte me razumjeti. Počeo sam pisati ovaj dnevnik kao odmor od mračnog očaja dok sam ležao ranjen i bespomoćan. Bio je to način da dovedem misli u red, način razmišljanja. Zatim je postao svjedočanstvo o zavjeri koju

sam mislio da sam razotkrio. Ali kad gledaš kako ti najmilija osoba na svijetu umire, zbog nečega što si sam nesvjesno uzrokovao, zbog dogovora koji si sklopio kako bi dobio njezinu ruku, cijeli tvoj život sveden na komad ugljena koji izgara u tvojoj ruci... teško je podići olovku i pisati o životu koji smatraš bezvrijednim. I o djelima kojih se sramiš. To je uslijedilo nakon onog dana u onom šatoru. Ali stvari su otišle predaleko. Previše je. Ovo je kraj za mene. Ne mogu sudjelovati u genocidu, ali ne mogu ga ni spriječiti. Nadam se da vi možete. Od mojeg zadnjeg unosa, sljedeće su se stvari dogodile: Naprava: Zovemo ju Zvono, ili za Kanea i njegove njemačke sljedbenike, Die Glocke. Kane je uvjeren da se radi o superoružju koje će ili ubiti cijelu ljudsku vrstu ili prouzročiti uznesenje koje će poštedjeti genetski superiorne, a istrijebiti sve koji su prijetnja njegovoj odabranoj rasi. Postao je opsjednut rasnim teorijama, potragom za savršenom rasom koja će preživjeti nadolazeću apokalipsu, tu napravu. I, kako prigodno, uvjeren je da je on pripadnik te vrhovne rase. Njegovo istraživanje usmjereno je na stvaranje takve savršene rase u kontroliranim uvjetima, prije negoli se dogodi navodni napad tih Atlantiđana. Otkad su izvukli Zvono, mene marginaliziraju, ali ja i dalje čujem stvari. Odnio je Zvono u Njemačku kako bi provodio eksperimente blizu Dachaua. Stanje u njegovoj očevini očajno je; narod grca u gladi i nezaposlenosti. Njihovu je vladu lako manipulirati. On je to iskorištavao što je više mogao. Red Immaru: Doznao sam nešto više o povijesti Immara i njihove sestrinske frakcije, reda Immaru. Nekoć davno oni su bila ista skupina,

pretpostavljam da još u doba Sumerana, otkad potječu prvi povijesni zapisi. U sumerskoj mitologiji, »Immaru« znači »svjetlost«. Kane vjeruje da red Immaru već tisućljećima, od doba prije velikog potopa, zna za postojanje naše naprave i za sudbinu ljudske vrste. Njegova je teorija da su Immari, njegovi suborci, bili odmetnuti članovi reda Immaru koji su vjerovali da se čovječanstvo može spasiti, ali nisu mogli uvjeriti druge članove ove nadmoćne rase. Prema Kaneovom tumačenju povijesti, njegovi su se preci, Immari, izložili opasnosti i napustili svoju arijevsku domovinu kako bi otišli u Europu, gdje su vjerovali da će naći ruševine Atlantide koje je opisao Platon — a s njima i ključeve ljudskog opstanka. Kad mi je objavio svoje revizionističko tumačenje povijesti, pitao sam ga izravno zašto to ranije nije rekao Immarima; naposljetku, to mi je izgledalo kao korisna povijesna činjenica. Održao mi je prezrivu lekciju, nešto o tome kako je »najteži teret uvijek na leđima najsnažnijih« i kako bi nas »spoznaja o tome da samo mi priječimo uništenje ljudske vrste uništila. Naši su preci bili mudri. Poštedjeli su nas svijesti o težini na našim ramenima, kako bismo se mogli usredotočiti na potragu za istinom i time spasiti svijet«. Teško je prepirati se s manijakom koji svakim danom postaje sve moćniji. Kaneove ekspedicije: Kane je poslao ekspedicije u sve planinske regije Azije: Tibet, Nepal i sjevernu Indiju. Uvjeren je da se tamo skriva red Immaru, s tajnama koje nas mogu spasiti od sudnjeg dana. Uvjeren je da će ih pronaći negdje u hladnoj klimi, na visočju. Ističe da su nordijski narodi Europe toliko dugo bili dominantni na kontinentu zbog svoje povezanosti s lozom Immarua, kojoj gode hladne, ledene okoline. Odbacuje svaki spomen naprednih rimskih i grčkih civilizacija, u udobnoj klimi južne Europe. »To su samo ostaci genetskih blagoslova koje su im darovali Immari dok su putovali prema sjeveru u potrazi za Atlantidom i njihovim prirodnim, omiljenim staništem«, ustvrdio je. Uvjeren je da je taj »Gen s Atlantide«, koji je zaslužan za sve darove

ljudske vrste, to genetsko nasljeđe koje je najprisutnije kod Immara, zacijelo povezan s hladnom klimom. Na osnovi toga pretpostavlja da ostali Atlantiđani zacijelo hiberniraju negdje na hladnom i čekaju da ponovno ovladaju svijetom. Zbog toga je postao opsjednut Antarktikom. I tamo je poslao ekspediciju, ali od njih još nije dobio nikakvih vijesti. Planira i sam krenuti tamo, u naprednoj podmornici koju je izgradio u brodogradilištu u sjevernoj Njemačkoj. Očajnički sam pokušao doznati njezinu lokaciju, u nadi da bih mogao na nju postaviti bombu. Ali čuo sam da je izrada pri kraju i da će ubrzo otploviti na Daleki istok kako bi jednom zauvijek uništio red Immaru, a zatim isplovio prema jugu, na Antarktiku, gdje namjerava pronaći glavni grad Atlantiđana. Ambiciozan je to plan. Nadao sam se da ću njegovom odsutnošću dobiti priliku, da ću moći preuzeti kontrolu nad Immarima, ali i za to se pobrinuo. Ako se ne varam, ubrzo će me ukloniti iz priče, više ili manje zauvijek. Zato sam napravio druge planove. Nagovorio sam jednog vojnika u ovoj ekspediciji da vam donese ovaj dnevnik, pod pretpostavkom da Kane uopće nađe red Immaru, i da vojnik održi svoje obećanje. Ako ga ulove s dnevnikom, skratit će ga za glavu, kao i mene. Komora tajni: Želim vam reći još jednu stvar. Pronašao sam nešto. Nekakvu komoru, duboko u ruševinama Gibraltara. Vjerujem da je u njoj ključ razumijevanja cijele strukture, a moguće i samih Atlantiđana. Ta je tehnologija napredna — opasna u krivim rukama. Učinio sam sve u mojoj moći da je sakrijem od Kanea. Priložena je mapa do komore; cijelo je ovo vrijeme skrivena iza lažnog zida. Požurite. Kate je odmotala krhki žuti list s mapom, proučila ga nekoliko trenutaka, pa ga je predala Davidu. »Ista ta naprava — Zvono — bila je u Kini. Upotrijebili su je na meni, na stotini ljudi. To su radili, pokušavali su naći genetski ključ

koji pruža imunost na napravu. Sve moje istraživanje, sve genetičko istraživanje korporacije Immari imalo je samo jedan cilj: pronaći Gen s Atlantide. Sve te Martinove laži, moj cijeli život... iskoristili su me.« David joj je vratio mapu i pogledao planine i šume koje su se nizale ispod njih. »Pa, drago mi je da jesu.« Kate se okrenula prema njemu. David ju je pogledao u oči. »Mogao je na tvojem mjestu biti netko drugi. Netko tko nije toliko snažan. Netko tko nije tako pametan. Ti si u stanju riješiti sve ovo; još ih možeš zaustaviti.« »Ne vidim...« »Ponovimo ono što znamo. Proučimo dijelove slagalice i pokušajmo ih spojiti. U redu?« Kad je Kate kimnula glavom, David je nastavio. »U onom samostanu rekao sam ti da znam što je Zvono. To je stara legenda iz Drugog svjetskog rata. Teoretičari zavjera i dalje raspravljaju o njemu — Die Glocke, iliti Zvono. Tvrde da je to bio nacistički tajni projekt, napredno oružje ili možda nov izvor energije. Teorije nakon toga postaju još luđe. Sve od antigravitacijske tehnologije do putovanja kroz vrijeme. Ali, ako je ono bilo uzročnik španjolske gripe 1918., a mrtvaci iz Kine se prošire svijetom...« »Doći će do još jedne pandemije, ovaj put mnogo gore od španjolske gripe.« »Mislim, je li to moguće?« pitao je David. »Imaju li Immari točne statistike? Kako to da još nemamo cjepivo za nešto što je ubilo dva do pet posto ljudskog stanovništva?« »Na fakultetu smo proučavali španjolsku gripu, to jest pandemiju gripe 1918., kako je danas nazivamo. Mislimo da je španjolska gripa ubila između pedeset i sto milijuna ljudi, dakle, oko četiri posto ukupnog svjetskog stanovništva.« »To bi bilo kao da danas umre... dvjesto osamdeset milijuna ljudi — cijelo stanovništvo Sjedinjenih Država. Ma zacijelo imaju cjepivo! Kako Immari misle ovo zataškati — ili prodati pod gripu?« »Liječnici isprva nisu mislili da se radi o gripi. Postavljali su krive dijagnoze, poput denge groznice, kolere ili tifusa — uglavnom zato što simptomi... nisu podsjećali na gripu. Pacijenti su imali krvarenje

sluznice, posebice u nosu, trbuhu i crijevima; čak im je krvarila koža i uši.« Kate se sjetila mračne prostorije sa Zvonom koje je visilo nad prestrašenom ruljom, sjetila se krvavih tijela. Morala se usredotočiti. »U svakom slučaju, od svih sojeva gripe na svijetu, najslabije ga razumijemo — a najubojitiji je. Nema cjepiva. Španjolska je gripa u osnovi uzrokovala samouništenje tijela; ubijala je olujom citokina — tijelo bi uništio vlastiti imunosni sustav. Većina je sojeva gripe opasna za ljude sa slabim imunosnim sustavima — za djecu i starce. Zato se cijepimo: kako bismo osnažili naše imunosne sustave. Međutim, španjolska je gripa bila bitno drukčija. Ubijala je ljude sa snažnim imunosnim sustavima. Što je imunosni sustav bio jači, to je opasnija bila oluja citokina. Bila je ubojita za ljude između dvadeset i pet i trideset i četiri godine.« »Skoro kao da je ubijala sve koji bi mogli biti prijetnja. Nije ni čudo da Immari misle da se radi o oružju«, rekao je David. »Ali zašto je žele proširiti? Svijet nema šanse da se odupre. 1918., na kraju Prvog svjetskog rata, sve su granice bile zatvorene, čitav se svijet zaustavio. Danas smo toliko dobro povezani da bi nas slična epidemija izbrisala s lica zemlje za nekoliko dana. Ako je to što kažeš istina, zaraza se već proširila izvan Kine i već hara svijetom. Zašto bi to učinili?« »Možda nemaju drugog izbora.« »Uvijek postoji izbor...« »U njihovim mislima«, rekla je Kate. »Na temelju načina na koji su prikazani u dnevniku, imam nekoliko teorija. Mislim da traže Gen s Atlantide kako bi sebi samima omogućili da prežive Zvono. Zato ih je toliko zanimalo moje istraživanje, zato su kidnapirali djecu. Zacijelo im ponestaje vremena.« »Satelitske snimke — sa šiframa na poleđini. Na njima je bila podmornica.« »Kaneova podmornica«, rekla je Kate. »Kladim se da jest. A ispod nje je bila nekakva struktura. Znamo da podmornicu traže još od 1947. — osmrtnica iz New Yorka skrivala je poruku »Antarktika, podmornica nije pronađena, savjetujte tražimo li dalje.« Dakle, napokon su pronašli podmornicu, a ispod nje još jednu Atlantidu — novu prijetnju.« David je odmahnuo glavom.

»I dalje mi nije jasno, sa znanstvene strane — zašto žele pokrenuti novu pandemiju?« »Mislim da su mrtvaci stvoreni Zvonom pravi Protokol Toba. Izravni kontakt sa Zvonom je najubojitiji, ali je Zvono samo jedno — ili je bar donedavno bilo. Možda će zaražena tijela raširiti svijetom. Epidemija koja će uslijediti drastično će smanjiti stanovništvo svijeta — preživjet će samo oni koji mogu odoljeti učincima Zvona, oni koji nose Gen s Atlantide.« »Da, ali zašto — nema li boljeg načina? Zar ne mogu, ne znam sekvencionirati hrpu genoma ili ukrasti podatke i pronaći te ljude?« »Ne, to jest možda. Vjerojatno mogu identificirati ljude s Genom s Atlantide, ali nešto im nedostaje: epigenetika, aktivacija gena.« »Epi...« »Složeno je, ali ukratko, nije bitno samo koje gene imaš, nego i koji se geni aktiviraju te kako ti geni djeluju jedni na druge. Ova pošast mogla bi prouzročiti drugi Veliki skok naprijed time što bi aktivirala Gen s Atlantide u svakome tko ga nosi. Ili možda namjeravaju nešto drugo: pošast bi nam mogla smanjiti stanovništvo i natjerati nas da mutiramo ili evoluiramo, baš poput katastrofe na Tobi...« Kate si je protrljala sljepoočnice. Postoji tu još nešto, neki djelić koji nedostaje, tek izvan dohvata. Razgovor s Qianom zabljesnuo joj je pred očima: ona tapiserija, vatreni potop, umiruća skupina ljudi koja se skriva pod pokrovom pepela... Spasitelj... Nudi kalež sa svojom krvlju, i šumske zvijeri koje se pretvaraju u moderne ljude. »Mislim da nam nešto nedostaje.« »Misliš da...« »Što ako se prvi Veliki skok naprijed nije dogodio prirodnim putem? Što ako to nije bila posljedica evolucije? Što ako je čovječanstvo bilo na rubu uništenja i Atlantiđani su nam došli u pomoć? Što ako su Atlantiđani tom umirućem plemenu ljudi dali nešto što im je pomoglo da prežive Tobu? Neki gen, neku genetsku prednost koja ih je učinila dovoljno pametnima da prežive? Promjena u ustroju mozga. Što ako su nam oni dali Gen s Atlantide?«

DEVEDESET I ŠESTO POGLAVLJE David se ogledavao kao da ne zna što da kaže. Napokon je otvorio usta, spreman da progovori, ali Kate je podigla ruku. »Znam da zvuči ludo, u redu, ali saslušaj me, daj da ti objasnim svoju ideju. Nije da možemo ikamo otići.« Rukom je pokazala košaru i balon iznad njih. »To stoji, ali da te upozorim, izvan svog elementa sam. Nisam siguran koliko ti mogu pomoći.« »Samo mi reci kad ti počne zvučati preludo.« »Vrijedi li to i retroaktivno? Jer ovo što si upravo rekla...« »U redu, zapravo, samo me slušaj neko vrijeme, a onda ukaži na stvari koje ti zvuče ludo. Činjenice su sljedeće: prije oko sedamdeset tisuća godina dogodila se erupcija supervulkana Toba. Uslijedila je globalna vulkanska zima koja je trajala šest do deset godina, a temperature su se možda smanjile na tisuću godina. Pepeo je prekrio južnu Aziju i Afriku. Ukupna ljudska populacija opala je na između tri i deset tisuća, možda čak na samo tisuću reproduktivno sposobnih parova.« »U redu, to je istina, mogu potvrditi da zasad ništa nije ludo.« »Zato što sam ti ispričala o katastrofi na Tobi dok smo bili u Jakarti.« David je podigao ruke. »Samo pokušavam biti od koristi.« Kate se sjetila vlastite reakcije i riječi koje je izrekla Davidu u onom kamionetu, prije samo nekoliko dana. Osjećala se kao da je to bilo u nekom drugom životu. »Jako duhovito. U svakom slučaju, pad populacije uzrokovao je genetsko usko grlo negdje u to doba. Znamo da su svi ljudi na svijetu potomci jedne iznimno male populacije, između jedne i deset tisuća reproduktivno sposobnih parova koji su živjeli prije oko sedamdeset tisuća godina. Svi ljudi izvan Afrike potječu iz jednog malog plemena koje je iz Afrike otišlo prije oko pedeset tisuća godina, s tek stotinjak stanovnika. Zapravo, svi ljudi na svijetu potomci su jednog čovjeka koji je živio u Africi prije šezdeset tisuća godina.« »Adama?«

»Zapravo, zovemo ga Y-kromosomski Adam, jer smo znanstvenici. Postoji i Eva — mitohondrijska Eva — ali ona je živjela mnogo ranije; mislimo prije sto devedeset ili dvjesto tisuća godina.« »Putovali su kroz vrijeme? Komentiram li i dalje ako nešto zvuči ludo?« »Nikakvo putovanje kroz vrijeme, molim lijepo. To su samo genetički nazivi za osobe koje su izravni preci svih ljudi na svijetu. To je složena priča, ali ono što je bitno je da je taj Adam imao golemu prednost — njegova su djeca bila mnogo naprednija od potomaka bilo kojeg drugog čovjeka.« »Imali su Gen s Atlantide.« »Držimo se činjenica, bar za sad. Ta su djeca imala nekakvu prednost, koja god bila. Prije oko pedeset tisuća godina, ljudska se vrsta počela drukčije ponašati. Došlo je do prave eksplozije u složenim uzorcima ponašanja: jezik, izrada oruđa, oslikani zidovi. Bio je to najveći napredak u ljudskoj povijesti — ono što zovemo Veliki skok unaprijed. Kad uspoređujemo ljudske fosile iz tog doba sa starijim ili novijim, velike razlike nema. Nema ni velike razlike u genomima. Sve što znamo je da je neka suptilna genetska promjena uzrokovala promjenu u načinu na koji razmišljamo, možda nekakvu promjenu u ustroju mozga. »Gen s Atlantide.« »Što god ju je uzrokovalo, ta je promjena u ustroju mozga bio najveći genetski jackpot u povijesti. Ljudska je vrsta bila na rubu izumiranja — manje od deset tisuća pojedinaca, lovaca i sakupljača u divljini — a danas vlada planetom, s više od sedam milijardi ljudi — a sve se to dogodilo u samo pedeset tisuća godina. Evolucijski gledano, to je treptaj oka. To je nevjerojatan preokret, genetičarima je teško povjerovati da je istina. Mislim, dvanaest posto svih ljudi koji su ikad postojali živi su danas. Kao vrsta evoluirali smo prije dvjesto tisuća godina. I dalje jašemo na valu Velikog skoka naprijed, ali nemamo pojma kako je do njega došlo ni kamo nas vodi.« »Da, ali zašto mi, kako to da smo mi imali sreće? Postojale su i druge ljudske vrste, zar ne? Neandertalci, oni... ne sjećam se, kako si ih ono nazvala; što s njima? Ako su Atlantiđani nama pomogli, zašto ne i drugima?« »Imam teoriju. Znamo da su prije pedeset tisuća godina postojale

bar četiri podvrste ljudi: mi, takozvani anatomski moderni ljudi, neandertalci, denisovci, i Homo floresiensis, takozvani hobiti. Vjerojatno ih je bilo još koje nismo pronašli, ali te četiri podvrste...« »Podvrste?« pitao je David. »Da, tehnički sve su to podvrste; sve su to bili ljudi. Vrsta je definirana kao skupina organizama koji se mogu pariti i stvoriti plodne potomke; sve četiri ljudske podvrste mogle su se pariti jedne s drugima. Dapače, imamo genetičke dokaze da se to i događalo. Kad smo prije nekoliko godina sekvencionirali neandertalski genom, otkrili smo da svi ljudi izvan Afrike imaju jedan do četiri posto neandertalske DNK. Taj je trend najizraženiji u Europi — postojbini neandertalaca. Isto smo otkrili kad smo sekvencionirali genom denisovaca. Neki ljudi u Melaneziji, posebice Papui Novoj Gvineji, dijele i do šest posto genoma s denisovcima.« »Zanimljivo. Znači, svi smo mi hibridi?« »Tehnički, da.« »Dakle, mi smo asimilirali ostale podvrste u jednu jedinstvenu ljudsku vrstu?« »Ne. Pa, možda mali postotak, ali arheološki dokazi ukazuju na to da su te četiri skupine nastavile živjeti kao odvojene podvrste. Mislim da druge podvrste nisu dobile Gen s Atlantide jer im nije trebao.« »Nije im...« »Nisu bile na rubu izumiranja«, rekla je Kate. »Misli se da su neandertalci u Europi postojali već prije šesto do tristo pedeset tisuća godina. Sve ostale podvrste također su starije od nas; vjerojatno su imale velike populacije. Također, nalazile su se izvan zahvata eksplozije na Tobi: neandertalci su bili u Europi, denisovci na području današnje Rusije, a hobiti u Jugoistočnoj Aziji — daleko od Tobe i zaštićeni smjerom vjetrova. »Dakle, oni su prošli bolje od nas, a mi smo skoro izumrli. Onda smo osvojili genetski jackpot i oni su istrijebljeni — našim rukama.« »Da. Izumrli su brzo. Znamo da su neandertalci bili jači od nas, imali su veće mozgove i živjeli su u Europi stotinama tisuća godina prije negoli smo se pojavili. A onda, unutar deset do dvadeset tisuća godina, više ih nije bilo.« »Možda je to dio velikog plana Immara«, rekao je David. »Možda cilj Protokola Toba nije samo pronaći Gen s Atlantide. Što ako Immari

misle da ti napredni ljudi, ti Atlantiđani, hiberniraju, ali ako se vrate, eliminirat će svu konkurenciju, bilo koga tko bi mogao biti prijetnja, baš kao što smo mi učinili u pedeset tisuća godina nakon što smo dobili taj Gen s Atlantide? Pročitala si Kaneov govor: mislili su da je rat s Atlantiđanima neizbježan.« Kate je promislila o Davidovoj teoriji, a misli su joj odlutale prema njezinom razgovoru s Martinom. Njegove tvrdnje da bi svaka napredna rasa opasne ali inferiorne ljude izbrisala s lica zemlje; njegova teorija da je ljudska vrsta poput računalnog algoritma koji napreduje prema jednom neizbježnom ishodu: homogenoj ljudskoj vrsti. To je bio posljednji dio slagalice. »Imaš pravo. Cilj Protokola Toba nije samo pronaći Gen s Atlantide. Oni žele stvoriti Atlantiđane, preobraziti ljudsku vrstu i unaprijediti je. Pokušavaju približiti ljudsku vrstu Atlantiđanima — učiniti nas istom vrstom, da nas Atlantiđani ne bi smatrali prijetnjom u slučaju da se vrate. Martin je rekao da je Protokol Toba rezervni plan. Misle da će nas Atlantiđani, ako se probude i ugledaju sedam milijardi divljaka, jednostavno istrijebiti. Ali ako se vrate i pronađu malu skupinu ljudi, genetski veoma sličnu sebi samima, dopustit će im da žive — doživljavat će ih kao dio vlastitog plemena ili vrste.« »Da, ali to je samo pola plana«, rekao je David. »To je znanstvena osnova, genetički pristup, i rezervni plan. Immari misle da vode rat. Razmišljaju poput vojnika. Rekao sam ti već prije da mislim da grade vojsku; i dalje to mislim. Mislim da su testirali Zvono na ljudima zbog posebnog razloga.« »Kako bi ga mogli preživjeti.« »Preživjeti, da, ali točnije: proći ispod njega. Na Gibraltaru su morali kopati oko njega i ukloniti ga. Mislim da bi svaka struktura Atlantiđana mogla sadržavati jedno Zvono — prepreku koja brani ulaz, ali na nama nije radila jer smo zapravo hibridi ljudi i Adantiđana. Ako Immari pronađu način da aktiviraju Gen s Adantide, mogli bi okupiti vojsku i poslati je unutra da pobiju Atlantiđane. Protokol Toba je rezervni plan — ako ne uspiju, Atlantiđani će se probuditi i pronaći samo pripadnike vlastite vrste.« Kate je kimnula glavom. »Žele masakrirati isti narod koji nas je spasio od izumiranja, možda jedini narod koji nam može pomoći da se obranimo od pošasti iz

Zvona.« Kate je uzdahnula. »Ali ovo su samo teorije i nagađanja. Možda griješimo.« »Držimo se onoga što znamo. Znamo da su mrtvaci poslani iz Kine, i da su zaraženi Zvonom jednom već prouzročili pandemiju.« »Da upozorimo zdravstvene organizacije?« David je odmahnuo glavom. »Pročitala si dnevnik, znaju kako prikriti epidemije. Vjerojatno su se do danas i izvježbali u tome — Protokol Toba planiraju već jako dugo. Trebamo doznati jesu li tvoje teorije točne, a treba nam i nekakva prednost — način da kontaktiramo Atlantiđane ili zaustavimo Immare.« »Gibraltar.« »To nam je najbolja opcija. Komora koju je pronašao Patrick Pierce.« Kate je pogledala balon. Gubili su visinu, a ostalo im je samo još nekoliko vreća s pijeskom koje su mogli odbaciti. »Mislim da nećemo doći tako daleko.« David se nasmiješio i ogledao se po košari, kao da traži nešto što mogu upotrijebiti. U kutu je pronašao svežanj. »Jesi li ti ovo donijela?« Kate ga je primijetila po prvi put. »Ne.« David je dopuzao do svežnja i odmotao ga. Unutar slojeva grube pletene tkanine, pronašao je Indijske rupije, čistu odjeću za oboje i sklopivu mapu sjeverne Indije, nad kojom su upravo letjeli. David je rasklopio mapu, a iz nje je ispala mala poruka. Odložio je mapu, pročitao poruku i pružio je Kate. Oprostite nam što nismo djelovali Rat nije u našoj prirodi ~— Qian Kate je odložila poruku i promotrila balon. »Mislim da nemamo još mnogo vremena ovdje.« »Slažem se. Imam ideju. Ali riskantna je.«

DEVEDESET I SEDMO POGLAVLJE Dva kilometra od bušotine #6 Istočna Antarktika Robert Hunt morao je voziti sporije, jer ga je golemi kišobran dvaput gotovo povukao sa saonica. Napokon je pronašao udobnu brzinu na kojoj je mogao ostati za upravljačem, ali čak je i na toj brzini buka motora bila zaglušujuća, pogotovo zajedno s klepetanjem kišobrana. Kroz buku je začuo neobičan zvuk. Osvrnuo se. Jesu li ga radnici slijedili? Zaustavio je saonice. To nije bio zvuk motora. Bio je to glas. Raskopčao je jaknu i potražio radioprijemnik. Indikator signala bio je upaljen — zvali su ga. Ugasio je motor, ali signal je nestao. Čekao je. U daljini je nalet vjetra otpuhao nanos snijega s nekog oblog planinskog vrha. Pritisnuo je gumb na prijemniku. »Ovdje Snježni kralj.« Duboko je udahnuo. Iznenadio ga je operaterov iznenadan odgovor i oštar ton. »Snježni kralju — zašto se ne javljaš?« Robert je promislio, a zatim je pritisnuo gumb i progovorio što je staloženije mogao. »U tranzitu smo. Slabo se čuje radio.« »U tranzitu? Koja je vaša lokacija?« Robert je progutao dah. Nikad ga prije nisu pitali za lokaciju niti ga kontaktirali na putu između bušotina. Što je i mogao reći... jesu li ga pratili iz zraka? »Snježni kralju, čuješ li me?« Meškoljio se na saonicama, a zatim je prislonio prijemnik na lice. »Riznico, ovdje Snježni kralj. Nalazimo se oko tri kilometra od bušotine broj sedam.« Maknuo je prst s gumba i spustio prijemnik. Duboko je udahnuo. »Došlo je do... imamo problem s jednom od saonica. Popravljamo ih.« »Pričekaj, Snježni kralju.«

Sekunde su prolazile. Bilo je ledeno, ali osjećao je u grlu kako mu srce kuca. »Snježni kralju, trebate li pomoć?« Odmah je odgovorio. »Ne, Riznico. Snaći ćemo se.« Pričekao je sekundu i dodao: »Da promijenimo svoje odredište?« »Ne, Snježni kralju. Nastavite najvećom mogućom brzinom i poštujte postojeće protokole o lokalnim kontaktima.« »Prijem, Riznico.« Odložio je prijemnik na sjedalo. U tom mu se trenutku činio teškim poput nakovnja. Adrenalin je polako popustio i tek tada je shvatio da ga desna ruka boli. Nošenje kišobrana uzelo je svoj danak. Jedva je mogao zgrčiti šaku, a rame mu je pulsiralo kad bi ga pomakao za milimetar. Stisnuo je zube i prebacio kišobran na drugu stranu motornih saonica. Kroz bol i hladnoću njegov je um vrištao: Vrati se istog trena! Razmislio je zašto su ga nazvali. Postojale su dvije mogućnosti: A, shvatili su da se nešto događa, ili B, žele biti sigurni da više nije na bušotini. Ako su ga prozreli, ionako mu se crno piše. Ako su na bušotini radili nešto što nisu htjeli da on vidi, bio je u neugodnom položaju. Kad je kretao, rekao si je da će, ako ga ulove, jednostavno reći da je nešto zaboravio na bušotini. To nije sumnjivo. Kišobran? Jednostavno je pratio protokole o izbjegavanju lokalnog kontakta. Ali ovaj razgovor oduzeo mu je tu ispriku. Ako ga sad ulove, u najboljem će slučaju ostati bez posla, a ako su kriminalci koji se bave nečim ilegalnim... stvari će samo biti još gore. Zato je pristao na kompromis sam sa sobom: odvest će se najbrže što može do vrha najbližeg snježnog nanosa, vidjeti najbolje što može, i vratiti se. Barem je pokušao. Robert je morao voziti polako. Kišobran je držao uz tijelo, ispod lijevog lakta. Trebao mu je gotovo jedan sat da stigne do vrha nanosa. Izvadio je dalekozor i na obzoru potražio bušotinu. Nije mogao vjerovati vlastitim očima. Strojevi koji su se uzdizali nad bušotinom bili su veći od ičega što je vidio u životu — a nagledao se golemih strojeva. Nadvijali su se poput divova nad bivšom bušotinom, koja je sad izgledala kao da ju je

razbacao tornado. Platforma je ležala sa strane, napola zakopana u snijegu, poput dječjeg mikroskopa prevrnutog u pješčaniku pored plastičnih bagera i dizalica. Ali ovo nije bio pješčanik. A gusjenice na nekim od ovih »igračaka« bile su visoke bar petnaest metara. Glavno je vozilo izgledalo poput stonoge. Bilo je dugačko, sto dvadeset, sto pedeset metara, a imalo je malu glavu, u kojoj je vjerojatno bio smješten pogon koji ju je vukao. Tijelo se sastojalo od niza bijelih segmenata nalik na balone. Omotalo se oko bušotine u polukružnom obliku. Pokraj stonoge stajala je bijela dizalica, oko deset puta veća od standardne industrijske građevinske dizalice, s krakom visoko u zraku. Jesu li nešto izvlačili? Ili, vjerojatnije, nešto spuštali unutra? Robert je zumirao sliku. Prije negoli je stigao izoštriti sliku, spazio je nešto, točnije, obrise nečega ispred stonoge. Skrenuo je pogled ulijevo, no toliko je približio sliku da mu je cijela bušotina nestala iz vidnog polja. Odzumirao je, ponovno pronašao bušotinu, i opet zumirao, ovaj put srednji dio stonoge. Jesu li to bili ljudi ili roboti? Što god da su bili, bili su odjeveni u nešto što je izgledalo kao bijela zaštitna odijela, ali mnogo veća i nezgrapnija. Hodali su teškim, napornim koracima. Podsjećali su ga na golemog bijelog duha iz Istjerivača duhova, ili na Michelinovu maskotu. Sudeći po visini, mogli su biti ljudi. Robert je pogledom slijedio jednu od bijelih prilika, koja je prišla bušotini. Dizalica se rotirala prema stonogi. Izvukla je nešto iz rupe. Još se jedan bijeli debeljko pridružio prvom i pomogao mu da otkopča i spusti pronađeni plijen na tlo. Blago je izgledalo poput diskokugle, samo crne boje. Iza njih, na stonoginom zatku, otvorila su se vrata. Kliznula su okomito prema gore i otkrila prostoriju obasjanu žutom svjetlošću i ispunjenu monitorima. Unutra se nalazila i velika bijela kutija koju su muškarci u odijelima iznijeli van niz rampu. Vani su im se pridružila druga dvojica te su počeli skidati bijele ploče s kutije. Lako su se odvajali; bili su od fleksibilnog materijala, ili možda čak od nekakve tkanine. Robert je izoštrio sliku. Kutija je bila kavez. Unutra su bila dva majmuna, možda čimpanze: bili su dovoljno maleni. Skakutali su po kavezu i držali se jedan uz drugog, kloneći se rešetki. Zacijelo su se nasmrt smrzavali. Jedan od muškaraca kleknuo je uz kavez i počeo

unositi šifru u kontrolni panel na dnu kaveza. Blago narančasto svjetlo na vrhu kaveza pretvorilo se u žarkocrveno, i majmuni su se malo primirili. Drugi muškarac mahnuo je rukom prema dizalici i krak se okrenuo prema njemu. Pričvrstili su kavez na dizalicu, a zatim su pričvrstili i crnu kuglu. Muškarci su se odmakli sa strane dok je dizalica podizala kavez, namještala ga iznad rupe i na kraju ga spustila unutra. Obojica su nestala iza dizalice i vratila se u nekakvim rakolikim strojevima. U njima su se dovezli do rupe i spojili svoje strojeve nad njom. Strojevi su zajedno prekrivali cijelu rupu, osim malog prolaza, dovoljno širokog da prođe kabel dizalice. Sva četvorica požurila su prema stonogi, a vrata su se zatvorila za njima. Nekoliko minuta ništa se nije događalo. Robertova se ruka počela umarati, i pitao se koliko još mora čekati. Više nije bilo upitno — nisu tražili naftu. Ali što su radili? I zašto su im trebala ona bijela odijela? Zašto njemu nisu dali jedno — ili majmunima, kad smo već kod toga? Možda uskoro dobije odgovor. Bijeli čovječuljci počeli su se slijevati iz stonoge i hrliti prema rupi. Povukli su strojeve i kavez je iskočio iz rupe. Poskočio je nekoliko puta dok se kabel trzao naprijed-nazad. Naposljetku se kavez primirio oko metar iznad da, a muškarci su ga stabilizirali i otvorili vrata. Majmuni su bili prekriveni bijelim ili sivim... snijegom, možda? Oba su beživotno ležala u kavezu. Kad su ih izvukli iz kaveza, bijela je tvar bila zalijepljena za njih — to nije bio snijeg. Bacili su svakog majmuna u zasebnu vreću i žurno ih unijeli u drugi segment stonoge. Kad su se vrata otvorila, Robert je ugledao dvoje male djece kako sjede na klupici u staklenom kavezu i čekaju — kao da su ona iduća na redu.

DEVEDESET I OSMO POGLAVLJE New Delhi, Indija »Čekaj me ovdje. Ako ne izađem za petnaest minuta, pronađi policajca i reci mu da se u trgovini odvija pljačka«, rekao je David. Kate je promotrila ulicu i vanjštinu urarske radnje: Timepiece Trading Company. Ulica je bila užurbana, ispunjena starijim autima i Indijcima koji jure na biciklima. David joj je rekao da je trgovina jedan u nizu Clocktowerovih paravana, neka vrsta tajnog kanala gdje lokalni doušnici i agenti mogu slati poruke centrali. Njegova je teorija bila da je možda u upotrebi ako Clocktower još uopće postoji. To je bilo veliko »ako«. Ako je Clocktower zaista pao — u potpunosti — onda Immari vjerojatno promatraju ove manje ispostave — ili, vjerojatnije, upravljaju njima i čekaju da im u ruke ušeću odbjegli agenti i neriješeni slučajevi. Kate je kimnula glavom i David je krenuo niz ulicu prema trgovini, šepajući; dok je trepnula, već je ušao unutra. Kate je zagrizla usnicu i čekala. Trgovina je bila prepuna. Svi su satovi bili u staklenim kutijama, bar oni koji nisu stajali na tlu. Svi su proizvodi izgledali tako krhko, tako složeno, tako lomljivo. David se osjećao kao slon u staklarnici dok se pokušavao provući između dva uspravna staklena ormarića, pokušavajući natjerati ranjenu nogu da surađuje. U trgovini je bilo mračno, a vani je bilo sunčano, tako da nije vidio skoro ništa. Ramenom je okrznuo ormarić pun antiknih džepnih satova kakve bi nosili ljudi s monoklima i sjajnim prslucima. Ormarić se zaklimao, a satovi u njemu su se protresli i zazveckali. David je primio ormarić, pokušavši ga stabilizirati dok je održavao ravnotežu na svojoj zdravoj nozi. Osjećao se kao da bi jednim krivim pokretom mogao urušiti cijelu prostoriju. Glas je zazvonio iz dubine prostorije. »Dobro došli, gospodine. Kako vam danas mogu pomoći?« David je pogledom pretražio prostoriju jednom, zatim opet, napokon ugledavši muškarca iza visokog pulta u stražnjem dijelu

trgovine. Došepao je do njega i pritom pokušao manevrirati kroz stakleno minsko polje. »Tražim jedan poseban predmet.« »Onda ste na dobrom mjestu. Kakav predmet?« »Zidni sat u obliku tornja.« Prodavač ga je promotrio. »Neobičan zahtjev. Međutim, imate sreće. Pronašli smo nekoliko takvih satova za naše klijente tijekom godina. Možete li mi reći detaljnije, što tražite? Dob, oblik, veličina? Svaki podatak može nam biti od koristi.« David se pokušao sjetiti točnih riječi. Nije nikad mislio da će ih morati izgovoriti. »Spravu koja mjeri više od vremena. Kovanu od neslomljivog čelika.« »Možda sam čuo za takvu spravu. Trebam obaviti telefonski poziv.« Glas mu se promijenio. »Ostanite ovdje«, rekao je ravnim tonom glasa. Prije negoli mu je David stigao odgovoriti, prodavač je nestao iza zastora koji je zaklanjao stražnji hodnik. David se trudio vidjeti i čuti, ali nikakav zvuk nije dopirao iz prostorije iz zastora. Pogledao je na sat na zidu. Bio je unutra već gotovo deset minuta. Hoće li Kate slijediti njegove upute? Prodavač se vratio. Njegovo bezizražajno lice nije odavalo ništa. »Vlasnik želi razgovarati s vama.« Pričekao je. David bi u tom trenutku dao bilo što za pištolj. Samo je kimnuo glavom i zakoračio iza pulta. Prodavač je povukao zastor ustranu i gurnuo Davida u tamu. Osjetio je kako prodavač poseže prema njegovoj glavi i, prije negoli se David stigao okrenuti, prodavačeva ruka brzo se spuštala prema njegovim prsima.

DEVEDESET I DEVETO POGLAVLJE David se okrenuo kad je prodavačeva ruka pronašla svoj cilj. Svjetla su se upalila svuda oko njega. Jedna žarulja ljuljala se naprijed-nazad njemu iznad glave. Prodavač je u ruci držao uzicu kojom se palilo svjetlo. »Telefon je tamo«, rekao je, pokazujući prema stolu u kutu. Slušalica je bila od debele lijevane plastike, baš poput slušalica u telefonskim govornicama u osamdesetima. Njome si mogao nekome razbiti glavu. Sam telefon bio je jednako star. Imao je rotirajući brojčanik. David je prišao stolu i podigao slušalicu. Okrenuo se prema prodavaču, koji mu je prišao korak bliže. Linija je zvučala mrtvo. »Centralo?« upitao je David. »Identifikacija«, rekao je nepoznat glas. »Vale, David Patrick.« »Postaja?« »Jakarta«, rekao je David. Nije se točno sjećao, ali znao je da razgovor nije trebao ovako teći. »Pričekajte.« Linija je opet utihnula. »Šifra za pristup?« Šifra za pristup? Nije postojala takva šifra. Nisu ovo izviđači. Trebali su ga identificirati analizom glasa čim je izgovorio svoje ime. Osim ako ne odugovlače da bi dobili na vremenu. Možda žele okružiti zgradu. David je pokušao pročitati prodavačev izraz lica dok je držao telefon. Koliko je dugo bio unutra? Već skoro petnaest minuta? »Ja... nemam šifru za pristup...« »Ostanite na liniji.« Glas se vratio. Još nervozniji? »Izvorno ime?« David je razmislio o tom zahtjevu. Što je mogao izgubiti? »Reed. Andrew Michael.« Odgovor je bio brz. »Pričekajte, dat ću vam direktora.«

Prošle su dvije sekunde, a zatim se preko linije začuo djedovski glas Howarda Keegana. »Davide, Bože, tražili smo te posvuda. Jesi li u redu? Koji je tvoj status?« »Je li ova linija sigurna?« »Ne. Ali iskreno, sine, trenutačno imamo veće probleme od toga.« »Clocktower?« »Posrnuo. Ali nije slomljen. Organiziram protunapad. Ali imamo još jedan problem. Neka pošast hara svijetom. U utrci smo s vremenom.« »Mislim da ja imam djelić slagalice.« »Što to?« »Nisam siguran. Treba mi prijevoz.« »Odredište?« »Gibraltar.« »Gibraltar?« Keegan je zvučao zbunjeno. »Hoće li to biti problem?« »Ne. To su najbolje vijesti koje sam dosad čuo. Zapravo se upravo nalazim na Gibraltaru — zadnji preostali agenti i ja planiramo protunapad na središnjicu Immarija ovdje. Agent u New Delhiju će ti srediti prijevoz, ali prije negoli kreneš, moram... moram ti nešto reći, Davide. Želim da nešto znaš, za slučaj da ne uspiješ doći ovdje ili... ako mene ne bude kad stigneš. Nisi bio jedini koji istražuje Immare. Razotkrivanje te zavjere bio je moj životni cilj, ali kad sam ostao bez vremena... znao sam da si mi ti najbolja šansa da ih zaustavim. Ja sam bio tvoj doušnik. Upotrijebio sam sve svoje kontakte u Immarima da ti pomognem, ali to nije bilo dovoljno. Sve taktičke pogreške moja su krivnja...« »I daleka prošlost. Imamo nove podatke, nešto što možda možemo upotrijebiti. Ovo nije gotovo. Vidimo se na Gibraltaru.«

STOTO POGLAVLJE Prizma, istraživačka postaja korporacije Immari Istočna Antarktika Dorian je morao priznati jednu stvar o Martinu Greyu: bio je tehnički vrlo kompetentan. Istraživački centar na Antarktici oduzimao je dah. Zadnjih trideset minuta Martin je Doriana vodio kroz sve dijelove mobilnog laboratorija koji je izgledao kao golema hobotnica. Prošli su kroz laboratorij za primate, u kojem su ležala dva životinjska trupla, kroz kontrolnu sobu za bušilicu, kroz konferencijske sobe, sve do glavnog operativnog centra, gdje su sada sjedili. »Ovdje smo na otvorenom, Doriane. Moramo biti oprezni. Na Antarktici je nekoliko istraživačkih postaja. Bilo koja od njih mogla bi nas slučajno otkriti i...« »I što će onda učiniti?« upitao ga je Dorian. »Koga će pozvati?« »Nacije koje ih financiraju, kao prvo...« »Te će nacije ubrzo preplaviti epidemija. Nedozvoljena istraživanja na nekakvoj kocki leda na kraju svijeta neće im biti ni na radaru, vjeruj mi. Prestanimo gubiti vrijeme i bacimo se na posao. Reci mi što ste pronašli ispod podmornice.« »Otprilike ono što smo očekivali.« »Njega?« »Ne. General Kane...«, Martin se primjetno lecnuo dok je izgovarao tu riječ, »nije bio među identificiranim truplima.« »Onda je unutra.« Dorianov inače stoički stav narušila je nota nade. »Ne nužno. Postoje i druge mogućnosti.« »Teško...« Martin je nastavio. »Možda je poginuo u raciji na Tibet. Ili na putu. Bilo je to dugo putovanje. Ili...« »Unutra je. Siguran sam.« »Ako je to istina, postavlja se nekoliko pitanja. Točnije, zašto nije izašao. I zašto nam se nije javio. A i protok vremena ne ide nam na

ruku. Kane se na Antarktiku zaputio 1938. Prije sedamdeset i pet godina. Da je zaista unutra, bio bi stariji od sto dvadeset godina. Odavno mrtav.« »Možda je pokušao komunicirati s nama. Roswell. Kao upozorenje.« Martin je promislio o toj mogućnosti. »Zanimljivo. Unatoč tome, tvoja opsjednutost Kaneom, potragom za njime, sve nas dovodi u opasnost. Trebaš čistu glavu ako želiš upravljati ovom operacijom...« »Moja je glava čista, Martine.« Dorian je ustao. »Priznajem da sam opsjednut potragom za Konradom Kaneom, ali i ti bi bio opsjednut da ti otac nestane.« Robert Hunt ostavio je motor saonica upaljenim. Sišao je sa saonica i prišao kamenom grebenu kod kojeg je ostavio dvojicu radnika. Nije ih više bilo. Ali jedne motorne saonice još su bile tamo. Jesu li otišli do iduće lokacije? Prijavili ga? Jesu li ga slijedili, vratili se do prošle bušotine? To bi bilo isto kao da su ga prijavili. Istrčao je van, na otvoreno ledeno polje, izvukao svoj dalekozor, i pogledao prema obzoru u svakom smjeru. Ništa. Vratio se nazad do spilje. Unutra je bilo hladno. Hladno kao smrt. Pokušao je upaliti napuštene motorne saonice, ali ostale su bez goriva. Kako? Jesu li ga slijedili i jedva se uspjeli vratiti? Ne — tragovi su bili stari. Dovezli su se njima ovdje u spilju. Zašto? Da se ugriju? Da, vjerojatno. Čekali su najdulje što su mogli, dok se motor nije ugasio, a toplina nestala. Zatim su sjeli na druge sanjke i otišli zajedno. Ali kamo su otišli?

STO I PRVO POGLAVLJE »Molim te, ne čini to, Doriane.« Martin je stao između Doriana i vrata i raširio ruke. »Budi razuman, Martine. Znaš da je došlo to vrijeme.« »Ne znamo to...« »Ono što znamo je da se odlomio golem dio njihovoga grada. I da se jedno od Zvona aktiviralo prije skoro sedamdeset i pet godina — trupla iz podmornice su dokaz. Želiš riskirati? Obojica znamo da će ubrzo izaći iz hibernacije, ako već nisu. Nemamo vremena za istraživanje i rasprave. Kad se oni pojave, ljudskoj je vrsti odzvonilo.« »Pretpostavljaš da...« »Znam to. I ti to znaš. Vidjeli smo što Zvono može učiniti. A to je samo svjetiljka iznad trijema na ulazu u grad kakav mi nećemo još tisućama godina moći izgraditi, pod pretpostavkom da smo uopće sposobni doseći njihovu tehnološku razinu. Zamisli kakva oružja imaju unutra. Zvono je samo aparat protiv kukaca čija je svrha da otjera životinje koje bi im mogle prekidati san. S razlogom ne žele nikoga unutra. Osigurat ću naš opstanak. To je jedini način.« »Toliko značajna odluka utemeljena samo na nagađanju...« »Veliki se vođe kuju u plamenu teških odluka«, rekao je Dorian. »Miči mi se s puta.« Dorian je ušao u ćeliju, kleknuo pokraj dva indonezijska dječaka i pogledao ih u oči. Sjedili su na bijeloj klupi, kraj ulaza u laboratorij za primate. Stopala su im visila tek nekoliko centimetara iznad poda. »Sigurno vam je drago da više niste u onim odijelima, zar ne?« Dječaci su ga samo gledali. »Ja sam Dorian Sloane. Kako se vi zovete?« Dječacima su tupi pogledi polako šarali s Doriana na pod. »U redu je, ne trebaju nam imena za ovu igru. Igra s imenima je ionako dosadna. Igrat ćemo jednu bolju igru, jako zabavnu igru. Jeste li se ikad igrali skrivača? To je bila moja omiljena igra kad sam bio mali. Bio sam odličan u njoj.« Okrenuo se svojem asistentu. »Donesi ruksake koje je pripremio doktor Chase.« Dorian je oštro pogledao dječake.

»Stavit ćemo vas u labirint, u ogromni labirint. Cilj je igre naći jednu sobu.« Dorian im je pokazao sliku. »Vidite ovo? Ovo je soba s mnogo staklenih cijevi. Dovoljno velikih da u njih stane cijeli čovjek! Možete li vjerovati? Ako nađete ovu sobu i sakrijete se u njoj, osvojit ćete nagradu.« Dorian im je položio sjajnu sliku u krila. Bio je to računalni prikaz — simulacija toga kako su Immari zamišljali veliku sobu sa spremnicima. Dječaci su promatrali sliku. »Kakvu nagradu?« upitao je jedan od njih. Dorian je raširio ruke. »To bih i ja pitao. Baš si pametan, jako jako pametan.« Dorian se osvrnuo. Kakva nagrada, naravno. Nije mislio da će to pitati. Mrzio je djecu. Skoro jednako kao njihova pitanja. »Zapravo, imamo nekoliko nagrada. Kakvu... kakvu bi nagradu volio?« Drugi dječak odložio je sliku na klupu. »Kate.« »Želite vidjeti Kate?« rekao je Dorian. Oba dječaka kimnula su glavama, u ritmu s njihovim njišućim nogama. »Pa, onda ovako. Ako nađete tu sobu, sakrijete se u njoj i pričekajte, Kate će doći k vama!« Dorian je kimnuo glavom kad su dječaci razrogačili oči. »Tako je. Ja i Kate se znamo. Stari smo prijatelji, zapravo.« Dorian se nasmiješio svojoj šali, osmijeh je postignuo željeni učinak. Dječaci su počeli uzbuđeno poskakivati na klupici. Laboratorijski tehničar ušao je u sobu s ruksacima. »Evo ih, gospodine.« Pomogao je Dorianu staviti ruksake na djecu. »Kopče aktiviraju bojne glave. Pokušali smo ih učiniti što sigurnijima. Ako se otkopčaju, bojne će glave detonirati. Kao što ste zatražili, jednom kad su aktivirane, ne može ih se deaktivirati ni ručno ni daljinski. Odbrojavanje je namješteno na četiri sata.« »Odlično.« Dorian je dječacima prikopčao remenje na prsa. Primio ih je za ramena. »Ovo je bitno pravilo igre. Ne smijete skidati ruksake.

Ako ih skinete, igra je gotova, i nećete dobiti nagradu. Ništa od Kate. Znam da su teški. Možete stati i odmoriti se, ali zapamtite, ako ih skinete, ništa od Kate. I još jedna, zadnja stvar.« Dorian je izvukao omotnicu i pričvrstio je pribadačom na prsa višem dječaku. Velikim slovima na njoj je pisalo »Tata«. Dorian je s još nekoliko pribadača pričvrstio omotnicu kako se ne bi micala. »Ako unutra sretnete muškarca, starijeg muškarca u vojnoj odori, pobijedili ste — ako mu date ovu omotnicu. Ako ga ugledate, trčite do njega i recite mu da vas je Dieter poslao. Jeste li zapamtili?« Dječaci su kimnuli glavama. Petnaest minuta poslije Dorian je iz zapovjednog centra promatrao kako dječaci hodaju prema zvonu više od tri kilometra ispod površine. Ubojita naprava nije ni zatitrala. Ispred njih otvarala su se golema vrata, polako, u slojevima. Poput reptilske zjenice, pomislio je Dorian. Promatrao je monitore koji su prikazivali snimke iz kamera u odijelima dječaka. Kamera se pomaknula kad su dječaci podigli pogled prema Zvonu koje je visilo s golemog ledenog svoda nekoliko stotina metara iznad njih. Dorian je pritisnuo gumb. »Neće vam ništa. Samo uđite. Sjetite se, tražite sobu s cijevima.« Pustio je gumb i okrenuo se tehničaru u zapovjednom centru. »Možeš li im projicirati sliku cijevi na zaslone u njihovim odijelima? Odlično.« Opet je uključio kanal i obratio se dječacima. »Evo, tako izgleda. Uđite i nađite cijevi.« Dorian se zavalio u stolac i promatrao dječake kako prolaze kroz vrata. Kad su se vrata zatvorila, sliku s kamera zamijenio je sivi snijeg. Na drugim ekranima Dorian je vidio vanjsku komoru i Zvono. Nadsvođena vrata bila su nepomična. Vladala je mrtva tišina. Na ekranima mijenjale su se samo brojke digitalnog sata, koje su odbrojavale: 03:23:57, 03:23:56, 03:23:55.

STO I DRUGO POGLAVLJE Transkript Konferencija za tisak Bijele kuće u vezi epidemije »Munjevite gripe« Adam Rice (glasnogovornik Bijele kuće): Dobro jutro svima. Prvo ću pročitati kratku izjavu, a zatim ću odgovoriti na vaša pitanja. »Predsjednik i njegova administracija poduzimaju sve potrebne korake kako bi procijenili opasnost zdravstvene prijetnje koju mediji nazivaju »Munjevitom gripom« i pravovremeno djelovali protiv nje. Predsjednik je ranije danas naredio Centru za kontrolu bolesti da posveti sve dostupne resurse proučavanju te prijetnje. Nakon rezultata te istrage Bijela će kuća poduzeti daljnje korake da zaštiti sve američke građane.« [Rice odlaže pisanu izjavu i prstom pokazuje prvog novinara.] Novinar: Je li Predsjednik odredio datum zatvaranja granica? [Rice uzdiše i pogledava u stranu.] Rice: Predsjednik je opetovano izjavio da je zatvaranje granica zadnji korak. Znamo kakve bi to posljedice imalo po američke poduzetnike, i velike i male. Gledajte, razumijemo da se ovdje radi o javnom zdravlju. Ali postoji i gospodarski rizik. Zatvaranje granica ozbiljno bi ugrozilo američku ekonomiju. Gripa doista jest ozbiljan problem za mnoge Amerikance, ali zatvaranje granica definitivno bi uzrokovalo brzu recesiju koja bi ugrozila više građana nego epidemija gripe. Pokušavamo problemu pristupiti na uravnotežen način. Predsjednik ne želi nikoga izložiti nikakvom riziku — bilo gripi ili recesiji. Novinar: Koji je vaš službeni komentar na izvješća iz Azije, Bliskog istoka i Europe? Rice: Ne doživljavamo ih olako, ali u isto vrijeme provodimo pažljivu, odmjerenu provjeru tih podataka. I dalje nemamo potpune informacije i, iskreno, ne mislimo da su svi ti podaci pouzdani. Novinar: Govorite li o svjedočanstvima očevidaca, o snimkama... [Rice podiže ruku.]

Rice: Što se tiče snimaka na internetu, tamo ćete vidjeti samo najgore slučajeve. Ljudi neće na Youtube staviti snimku na kojoj živi i zdravi sjede kod kuće, jedu žitarice i vježbaju. Snimaju se samo senzacionalne stvari. Svi smo vidjeli te snimke, i bit će ih još. Ako živite svoj život na temelju stvari koje vidite na Youtubeu, pred vama su neke prilično loše odluke; to pokušavamo izbjeći. Nije jasno jesu li te snimke lažirane, a čak i ako nisu, možda su posljedice raznih drugih akutnih oboljenja. [Rice podiže obje ruke] Rice: U redu, to je sve za danas, hvala vam. STO I TREĆE POGLAVLJE Sigurna kuća Clocktowera Gibraltar Zalaz sunca nad Gibraltarskim zaljevom oduzimao je dah. Blage nijanse crvene, narančaste i ružičaste stapale su se s dubokom plavom bojom Atlantika u daljini. Stotinjak metara dalje, luka je završavala i greben se uzdizao nad kopnom i morem. Niz njegove sive i crne litice klizile su goruće zrake sunca. Kate je povukla staklena vrata u stranu i izašla na popločani trijem na četvrtom katu, visoko iznad lučkih uličica. Ispod njih naoružani stražari patrolirali su oko velike kuće. Topli sredozemni vjetar obavio ju je i Kate se naslonila na ogradu. Iza leđa čula je kako se oko stola prolama val smijeha. Uzvratila je Davidu pogled. Izgledao je tako sretno, okružen desetkom preživjelih

agenata i direktora Clocktowera. Sad su bili »Pokret otpora«. Kad ih je ovako gledala, da nije znala stvarno stanje, pomislila bi da je ovo okupljanje starih prijatelja s fakulteta, koji se šale, razmjenjuju priče i planiraju zagrijavanje prije velike nogometne utakmice idući dan. Međutim, znala je da zapravo planiraju napad na središnjicu Immara na Gibraltaru. Razgovorom su zavladale tehničke rasprave o taktici, debate u tlocrtu zgrade i pitanja o pouzdanosti mapa i drugih dostupnih podataka. Kate je odlutala na trijem, poput nove djevojke koja očigledno još nije dio društva. Na letu iz Indije ona i David razgovarali su otvoreno, po prvi put bez ikakve zadrške ili oklijevanja. Ispričala mu je kako je izgubila dijete, kako je upoznala muškarca koji je netragom nestao čim je zatrudnjela. Napustila je San Francisco i preselila u Jakartu tjedan dana nakon pobačaja i zatrpala se poslom i istraživanjem autizma u godinama koje su uslijedile. David je bio jednako otvoren. Ispričao joj je kako mu je zaručnica poginula u napadu 11. rujna i kako je i sam bio teško ozlijeđen, gotovo paraliziran; ispričao joj je sve o svojem oporavku i odluci da se posveti potrazi za krivcima. Tjedan dana ranije Kate bi ismijala njegove tvrdnje o postojanju Immara i globalne zavjere, ali dok su letjeli, samo je kimnula glavom. Nije znala kako je sve to povezano, ali vjerovala mu je. Nakon razgovora su zaspali, kao da im je od iskrenosti laknulo. Ali Kate je spavala sporadično, nemirno — djelomično zbog buke zrakoplova, a djelomično zato što joj je bilo teško spavati u sjedalu. Svaki put kad se probudila, David je i dalje spavao. Zamišljala je da i on tako nju gleda sve dok opet ne zaspi. Toliko mu je toga još htjela reći. Kad se zadnji put probudila, zrakoplov je prilazio zračnoj luci na Gibraltaru. David je gledao kroz prozor i, kad je vidio da je Kate budna, rekao joj je: »Zapamti, ne govori ništa o dnevniku, Tibetu ili postrojenju u Kini dok ne doznamo više. I dalje nisam siguran oko svega ovoga.« Clocktowerovi agenti okružili su zrakoplov čim su sletjeli, i odmah su ih odveli do sigurne kuće. Ona i David nisu progovorili ni riječ otada. Iza nje, vrata su se otvorila, i Kate se brzo okrenula i nasmiješila u

nadi. Bio je to Howard Keegan, direktor Clocktowera. Katein smiješak odmah je izblijedio; nadala se da to on nije primijetio. Prišao joj je i zatvorio vrata. »Mogu li vam se pridružiti, doktorice Warner?« »Naravno. I zovite me Kate.« Keegan je stao kraj nje uz ogradu, ali nije se naslonio, niti je gledao Kate. Zagledao se prema zaljevu koji je obavijala tama. Bilo je očito da je u šezdesetima, ali bio je u formi. Djelovao je robusno. Tišina je bila malo nelagodna. »Kako napreduje planiranje?« upitala ga je Kate. »Dobro. Ali neće učiniti razliku.« Keeganov je glas bio ravan, bez emocija. Kate su prošli žmarci. Pokušala je razvedriti atmosferu. »Toliko ste sigurni...« »Jesam. Ishod sutrašnje akcije zacrtan je već godinama.« Rukom je pokazao stražare na ulici. »Ovo nisu agenti Clocktowera. Sve je to Immari Security. Kao i stražari unutra. Sutra će poginuti zadnji istinski agenti Clocktowera, uključujući i Davida.« Kate se odgurnula od ograde i pogledala stol za kojim su se muškarci i dalje smijali i upirali prste. »Ne razumij...« »Ne okreći se. Ovdje sam kako bih ti ponudio pogodbu.« Keeganov je glas bio šapat. »Kakvu ponudu?« »Za njegov život. Zauzvrat za tvoj. Otići ćeš odavde večeras, za nekoliko sati, kad ostali budu spavali. Ići će spavati ranije; racija je u zoru.« »Lažete.« »Lažem? Ne želim ga ubiti. Istinski mi je drag. Samo smo na suprotnim stranama medalje. Sudbina je tako htjela. Ali ti nam očajnički trebaš.« »Zašto?« »Preživjela si Zvono. Ono je ključno za sve što činimo. Moramo ga razumjeti. Neću ti lagati: ispitivat ćemo te, a zatim i proučavati, ali njega ćemo poštedjeti. Razmotri svoje opcije. Možemo jednostavno pobiti sve agente u sobi. To bi bilo neurednije, jer smo u stambenoj četvrti, ali i to nam je prihvatljivo. Dugo smo čekali s ovom

operacijom, gledali tko će sve doći, nadali se da će nam se javiti. Nadalje, ako budeš lukavo pregovarala, možda ćeš osloboditi onu djecu, ili zamijeniti svoj život za njihove. Drže ih u istom postrojenju.« Keegan je pogledao Kate u oči. »Onda, koji je tvoj odgovor?« Progutala je i kimnula glavom. »U redu.« »Još jedna stvar. Sudeći prema snimkama iz zrakoplova, ti i Vale našli ste neki dnevnik. Želimo ga. Već ga dugo tražimo.« STO I ČETVRTO POGLAVLJE Snježni kamp Alfa Bušotina #7 Istočna Antarktika Roberta Hunta preplavilo je olakšanje kad je ugledao motorne saonice parkirane izvan malih bijelih baraka na bušotini broj sedam. Parkirao je svoje saonice i utrčao unutra. Muškarci su se pokušali utopliti kraj zidnoga grijača. Obojica su ustala kad je ušao u sobu. »Pokušali smo te čekati, ali smrzavali smo se. Nismo više mogli ostati.« »Znam, u redu je«, rekao je Robert. Pregledao je sobu. Ista kao zadnjih šest. Pogledao je prema radioprijemniku. »Jesu li zvali...« »Tri puta, svakih sat vremena. Tražili su te. Gube strpljenje.« Robert je promislio što da im kaže. »Što ste im rekli?«

Odgovor će mu razjasniti gdje njih dvojica stoje u svemu ovom. »Nismo se javili na prvi poziv. Drugi put su nam rekli da šalju pojačanja. Rekli smo im da radiš na bušilici i da nam ne treba pomoć. Što si vidio?« Zadnje pitanje zateklo ga je. Što ako me iskušavaju? Što ako su razgovarali s mojim poslodavcem i dobili naredbu da me ubiju? Mogu li im vjerovati? »Nisam...« »Gledaj, nisam nikakav genijalac, k vragu, nisam završio ni srednju školu, ali radio sam na bušotini u Zaljevu cijeli život, pa znam da ne tražimo naftu ovdje. Zašto nam jednostavno ne kažeš što si vidio?« Robert je sjeo za maleni stol s radioprijemnikom. Odjednom je bio tako umoran. I gladan. Svukao je kapuljaču, a zatim i rukavice. »I dalje nisam siguran. Vidio sam neke majmune. Ubili su ih nečim. A onda sam vidio i djecu, u staklenom kavezu.« STO I PETO POGLAVLJE Sigurna kuća Clocktowera Gibraltar Kate je pokušala procijeniti udaljenost između balkona. Metar? Metar i pol? Može li ga doseći? Začula je korake stražara na katu ispod, i ušuljala se nazad u svoju sobu. Osluškivala je. Krckanje šljunka pod stražarevim nogama polako je nestajalo u daljini. Vratila se na balkon. Prišla je bliže rubu i jednom nogom zakoračila preko ruba, zajašivši ogradu, a zatim je prebacila i drugu nogu. Stajala je na tankom rubu s vanjske strane ograde, koju je držala objema rukama iza leđa. Može li doseći drugi balkon? Ispružila je nogu, držeći se jednom rukom za ogradu, poput balerine u skoku. Istegnula se što je više mogla, osjetila kako joj stisak popušta; umalo je pala. Trznula se nazad na vrijeme i udarila u ogradu. Slomit će vrat ako pokuša. Drugi balkon bio je izvan dosega — iako tek za pola metra. Naslonila se na ogradu i spremala skočiti kad su se vrata na drugom

balkonu otvorila: David je zakoračio na balkon. Ustuknuo je kad ju je ugledao, a zatim, kad ju je prepoznao, prišao je ogradi. Nasmiješio joj se. »Kako romantično.« Ispružio je svoju zdravu ruku. »Skoči. Povući ću te. Dugujem ti.« Kate je spustila pogled. Osjetila je znoj na rukama. David je ispružio ruku preko ograde. Bila je niti metar od nje. Željela je skočiti prema njemu, ali može li ga doseći? Ako padne, stražari će skočiti na nju i Keegan će shvatiti što se događa. Povući će svoju ponudu. Može li je David uhvatiti? Može li ih izvući iz ovoga? Vjerovala mu je, vjerovala je u njega, ali... Skočila je, a on ju je ulovio i povukao preko ograde na balkon i u svoje naručje. A zatim se sve dogodilo tako brzo, kao u snu. Povukao ju je u sobu a da nije ni zatvorio vrata. Bacio ju je na krevet i popeo se na nju. Svukao je svoju košulju i prošao joj rukama kroz kosu. Poljubio ju je u usta i svukao i njezinu košulju, a lice je s njezinog maknuo tek toliko dugo da povuče košulju preko njezine glave. Morala mu je reći. Morala ga je zaustaviti. Ali nije mogla odoljeti. Željela je ovo. Njegov je dodir bio poput struje; palio je neke dijelove njezina bića koji su se davno ugasili. Budio je nešto u njoj, neku nadnaravnu silu koja ju je obuzimala i sve ostalo bacala u sjenu. Nije mogla razmišljati. Skinula je grudnjak, a on je svlačio hlače. Osjećaj je bio tako dobar. To prepuštanje. Razgovarat će poslije. Kate je gledala kako se Davidova prsa dižu i spuštaju. Duboko je usnuo. Donijela je svoju odluku. Ležala je na leđima i gledala bijelu žbuku na stropu, promišljajući, nastojeći razumjeti svoje osjećaje. Osjećala se... opet živom, cijelom... sigurnom, unatoč Keeganovoj prijetnji. Dio nje želio je probuditi Davida, reći mu da su u opasnosti i da moraju pobjeći. Ali što on može učiniti u vezi toga? Prostrjelne rane u nozi i ramenu nisu ni napola zacijeljele. Samo će poginuti zbog nje. Navukla je odjeću i polako zatvorila vrata. »Bio sam vrlo jasan.« Glas ju je prestrašio. Okrenula se — Keegan je stajao iza nje; izgledao je... tužno, razočarano, žalosno?

»Nisam mu rekla...« »Sumnjam.« »Istina je.« Kate je odškrinula vrata i pokazala mu Davida koji je ležao na leđima, a plahta mu je prekrivala samo donji dio tijela. »Nismo uopće razgovarali.« Spustila je pogled. »Samo sam se opraštala od njega.« Trideset minuta poslije, Kate je gledala svjetla sjeverne Afrike kroz prozor dok je zrakoplov letio na jug, prema Antarktici. STO I ŠESTO POGLAVLJE »Davide, probudi se.« David je otvorio oči. I dalje je bio gol, u istom krevetu u kojem je zaspao. Popipao je krevet kraj sebe. Prazan. Hladan. Kate već satima nije bila tamo. »Davide.« Howard Keegan stajao je nad njime. David se uspravio. »Što je? Koliko je sati?« Njegov bivši mentor uručio mu je list papira. »Oko dva ujutro je. Pronašli smo ovu poruku u Kateinoj sobi. Otišla je.« David je rasklopio poruku. Dragi Davide, Nemoj me mrziti. Moram se pokušati nagoditi za onu djecu. Znam da ujutro napadate središnjicu Immara.

Nadam se da ćete uspjeti. Znam što su ti sve oduzeli. Sretno, Kate Davidov um užurbano je radio. Bi li Kate ovo učinila? Nešto se činilo krivim. »Procjenjujemo da je otišla prije nekoliko sati. Mislio sam da bi želio znati. Žao mi je, Davide.« Howard je krenuo prema vratima. David je pokušao taktički analizirati situaciju, biti objektivan. Što mu je promaknuto? Misli su mu bježale prema Kate; slike noći koju su proveli zajedno nizale su mu se pred očima poput dijapozitiva koje nije mogao zaustaviti. Bila je na sigurnom, a sad se predala u ruke neprijatelja. Zašto? To je bila njegova najgora noćna mora. Keegan je primio kvaku. »Čekaj.« David ga je zamišljeno pogledao. Nije imao druge opcije. »Znam kamo je otišla.« Howard se okrenuo i skeptično pogledao Davida. »U Tibetu su nam dali jedan dnevnik.« David se žurno odijevao dok je govorio. »U njemu je bila mapa tunela ispod Grebena; nešto se nalazi dolje, nešto što oni žele.« »Što to?« »Ne znam. Mislim da je ona krenula to pronaći — i upotrijebiti u pregovorima. Koji je naš status?« »Svi se pripremaju za akciju. Ubrzo ćemo biti spremni za napad.« »Moram razgovarati s njima.« Trideset minuta poslije, David je vodio zadnja dvadeset i tri agenta Clocktowera kroz tunele ispod Gibraltara. Rekao im je da mora ići, da mora pronaći Kate, i da će se možda morati kasnije pridružiti napadu. Njegova je uloga ionako bila ceremonijalna. Zbog njegovih rana, pogotovo one na nozi, nije mogao igrati aktivnu ulogu u napadu. On je trebao biti za pultom, nadgledati akciju preko monitora i mjerenja i koordinirati agente tijekom operacije.

Ostali agenti jednoglasno su se složili: ostat će zajedno, prvo istražiti tunele, pronaći Kate i zatim nastaviti s izvornim planom. Što god nađu u komori moglo bi im dati neku taktičku prednost u glavnoj operaciji. Očekivali su minimalan otpor u skladištu; nisu se razočarali. U skladištima nije čak bilo ni stražara. Nisu bila ni zaključana, iako nekad davno očito jesu. Clocktowerov odred pronašao je običan lokot sa šifrom na podu, slomljen napola. Izgleda da je Kate bila ovdje. Čini se da su Immari odavno napustili ovu lokaciju i smatrali je bezvrijednom. Davidu je svejedno bilo sumnjivo što zgrade nisu pod stražom. Ulaz u tunele izgledao je baš kao što je opisan u dnevniku — i bio je gotovo u istom stanju. Crni pokrov bio je prebačen preko ulaza, a svjetla na ulazu u rudnik bila su upaljena. U tunelima je ipak bila jedna novost: sustav električnih vozila na tračnicama nudio je brz i siguran prijevoz kroz iskopinu. U svakom vozilu bilo je mjesta za dva putnika, pa se cijeli odred ukrcao u tucet njih. David i Howard sjedili su u prvom. Nakon vrtoglavog spusta niz spiralu rudnika, tunel se izravnao i počeo račvati. David to nije predvidio: pretpostavio je da su Immari zatvorili sve slijepe ulice. Mapa u dnevniku prikazivala je samo unutrašnjost atlantiđanske strukture; nije imao nikakve ideje kamo skrenuti na raskrižjima. Nije bilo izbora. Howard je počeo razdvajati njihove agente, ali, nažalost, tračnice su se nastavile račvati dok David i Howard nisu ostali sami, u nadi da su odabrali pravi smjer. Plan je bio sastati se na ulazu za jedan sat. Time bi svejedno imali vremena za napad na središnjicu Immara prije zore. David je gledao ravno pred sebe dok su svjetla tunela monotono prolazila kraj njega. Što mu je promaknulo? Howard je upravljao vozilom, pazeći na brzinu. Negdje u daljini začula su se tri brza rafala. David i Howard pogledali su jedan drugog, svjesni što to znači. Howard je usporio vozilo, pa su pričekali još zvukova, nadajući se da će im razjasniti situaciju. »Možemo krenuti nazad«, tiho je rekao Howard. Čekali su. Tunelima je zavladala tišina. Što da učine? Oni zvuci svakako su bili paljba, ali David nije bio u stanju boriti se, a iako je Howard bio obavještajac, bio je rukovoditelj, a ne vojnik. Ni jedan ni

drugi nisu bili u stanju pružiti otpor. Vjerojatno bi samo smetali. »Ne, nastavimo«, rekao je David. Pet minuta poslije još jednom se začuo zvuk paljbe, ali ovaj put nije prestao. Pet minuta nakon toga, pronašli su prostoriju koja se otvarala u Atlantiđansku strukturu. Stube su se nalazile u središtu sobe, do kraja iskopane. S desne strane nalazio se nazubljeni otvor opisan u dnevniku. David je vidio i ostatak strukture, ali uglavnom se radilo o glatkoj, tamnoj metalnoj površini. Goleme čelične grede sezale su daleko u visinu, noseći svu težinu kamena i mora iznad njih. »Što je ovo?« pitao je Howard. »Odavde su izvukli Zvono«, rekao je David, kao da se obraća samom sebi. Howard je prišao stubama, zakoračio na prvu, i pogledao Davida. Bez riječi, David je počeo šepati prema njemu, oslanjajući se na svoj štap. Dok se penjao s bolnom grimasom na licu, preplavio ga je osjećaj kao da je sve ovo već jednom proživio. Graditelja ovih tunela, Patrika Piercea, također su namamili u ove tunele pod izlikom da spašava nekoga, a na kraju je sam ostao zatočen ovdje. David je prešao preko praga, a Howard ga je pratio u stopu. Zastao je i pomno proučio oči svoga mentora. Je li mu nešto promaknulo? Što sad uopće može učiniti u vezi s tim? Prostorija je iznutra bila osvijetljena LED svjetiljkama postavljenima na pod i strop. Hodnici su bih visoki oko dva i pol metra — ne baš stisnuti, ali svakako ne prostrani. Nisu bili pravokutnog oblika. Pod i strop bili su pomalo zaobljenog, ovalnog oblika, osim što su kutovi bih malo oštriji. Sve u svemu, hodnici su izgledali kao nešto iz svemirskog broda, prizor iz Zvjezdanih staza. David je vodio Howarda niz hodnik, prateći mentalnu sliku mape. Pamćenje tlocrta i šifri bio je jedan od ključnih alata špijunskog posla, a Davidu je to izvrsno išlo. Struktura je bila nevjerojatna. Mnoga su vrata bila otvorena, i dok su prolazili kraj njih, David je vidio niz improviziranih laboratorija, kakve se može naći kao eksponate u muzejima, gdje su kustosi pomno proučavali ili restaurirali povijesne artefakte. Čini se da su u proteklih sto godina Immari istražili svaki pedalj ove strukture. Bilo je nestvarno. David je samo napola vjerovao priči iz dnevnika, mislio je da se radi upravo o tome — samo o priči. Ali sve je to bilo

stvarno. Lažni zid do komore bio je u blizini, iza idućeg zavoja. Dok se približavao, David je držao dah. Komora je bila... otvorena. Kate. Je li bila unutra? »Kate!« uzviknuo je David. Nije imao što za izgubiti. Tko god je bio unutra, iz daljine je čuo udaranje njegovog štapa o metalni pod, pa element iznenađenja nije bio na njihovoj strani. Nema odgovora. Howard se stvorio iza njega. David je otpuzao do ruba komore i zavirio unutra. Soba je izgledala kao nekakav zapovjedni centar. Most, s nizom stolica ispred ravnih površina — računala? Nešto još naprednije? David se sobom kretao što je pažljivije mogao. Okretao se, oslonjen na svoj štap, promatrajući svaki pedalj sobe. »Nije ovdje«, rekao je. »Ali onaj dnevnik... cijela ta priča bila je istinita.« Howard je zakoračio u sobu i pritisnuo prekidač na zidu. Vrata sobe zasiktala su dok su klizila slijeva na desno i zatvorila se. »O, da, sve je istina.« David ga je pogledao. »Pročitao si ga?« David je položio prste na pištolj zataknut za pojasom. Howardovo se lice promijenilo. Njegov blagi izraz lica nestao je. Izgledao je zadovoljno. Samopouzdano. »Pročitao sam ga, da. Ali samo iz znatiželje. Znao sam što će pisati u njemu, jer sam bio tamo. Vidio sam to iz prve ruke. Ja sam unajmio Patricka Piercea da pronađe ovo mjesto. Ja sam Mallory Craig.«