Najviše smo ipak govorili o psima koje je znao i konjima koje je uveţbavao, a ponekad mi je govorio, pomalo, i o prvim danima koje je proveo uz Plemenitog. Jedne večeri ispričao sam mu o Moli. Poćutao je, a onda mi rekao kako je čuo da je vlasnik radionice Mirišljave voštane sveće umro u dugovima, pa je njegova kći, koja se nadala da će naslediti radnju, umesto toga otišla da ţivi kod neke rodbine na selu. Nije upamtio u kom selu, ali je poznavao nekog ko će znati. Nije mi se rugao, najozbiljnije mi je rekao da ću morati da budem načisto sa sobom pre nego što se ponovo budem video s njom. Uzvišeni nikad više nije usmeravao Veštinu. Onog su ga dana morali odneti s podijuma, ali čim se povratio iz nesvestice, zatraţio je da smesta vidi Kraljevskog. Verujem da mu je preneo štaje Istiniti poručio, jer Kraljevski nije dolazio da obiđe ni Berika ni mene dok smo se oporavljali, ali Ketriken jeste, i pomenula nam je kako je njen dever izuzetno briţan i ţeli nam brz i temeljit oporavak posle nezgode koju smo pretrpeli, budući da nam je, kao što joj je i obećao, u potpunosti oprostio. Ispričala mi je kako se Berik okliznuo i udario glavom dok je pokušavao da me izvuče iz jezerceta u koje sam upao pošto me je obuzeo jedan od napada izazvanih trovanjem. Ne znam ko je ispleo tu priču. Dţonki, verovatno. Sumnjam da bi i Ĉejd glavom smislio bolju. U svakom slučaju, ona razmena Veštine s Istinitim okončala je vodstvo Uzvišenog nad bratstvom i sveukupno njegovo vladanje Veštinom, bar koliko ja znam. Ne znam da li zato što se od tog dana previše plašio, ili je od te sile zgasnuo u njemu dar koji je imao. Napustio je dvor i otišao u Vrbake, gde su nekad gospodarili Plemeniti i Strpljiva. Verujem da je omudrio. Posle venčanja, Ketriken i ceo Dţampe oplakivali su pun mesec dana njenog brata. U mojoj bolesničkoj postelji do mene su dopirali zvončići, zapevke i silan miris kadionica. Sve što je Rurisk imao razdato je. Meni je Ajod glavom doneo jednostavan srebrni prsten koji je njegov sin nosio. I glavu one
strele koja mu je probila grudi. Nije mnogo govorio sa mnom, tek koliko da mi kaţe šta su ti predmeti i da bi trebalo da čuvam te spomene na jednog izuzetnog čoveka. Potom me je ostavio da se pitam zašto je baš to dvoje izabrano za mene. Krajem meseca Ketriken je okončala ţalovanje. Došla je da Beriku meni poţeli da se ubrzo oporavimo i da se oprosti s nama do ponovnog viđenja u Jelendvoru. Onaj kratak čas kad ju je Istiniti dotakao Veštinom otklonio je svaku njenu suzdrţanost prema njemu. Govorila je o svom muţu s tihim ponosom i polazila je za Jelendvor rado, sa saznanjem da je data časnom čoveku. Nije bila moja sudba da jašem uz nju na čelu povorke što se vraćala kući niti da ujašem u Jelendvor uz zvuke rogova, vratolomije akrobata radosne zvončiće u dečijim rukama. To je bilo namenjeno Kraljevskom i on je to izveo očaravajuće. Ĉinilo se da je upozorenje Istinitog primio k srcu. Mislim da mu Istiniti nikad nije sasvim oprostio, ali je otpisao njegovu zaveru kao mladalačku ludoriju, što je Kraljevskog mislim uplašilo više nego ikakva javna kazna. Za trovanje su na kraju okrivljeni Sevren i Grubiša, bar među onima koji su za to znali. Na kraju krajeva, Sevren i jeste pribavio otrov, a Grubiša isporučio darovano jabukovo vino. Ketriken se pravila kako je ubeđena da je to bilo delo nedolične častoljubivosti slugu u korist gospodara koji o tome ništa nije znao. O Ruriskovoj smrti se zapravo nikad nije otvoreno govorilo kao o trovanju. A za mene se nije razglasilo da sam kraljev trovač. Šta god da je skrivao u srcu, Kraljevski se naizgled ponašao kao mlađi brat koji s usluţnošću prati bratovljevu nevestu kući. Moj oporavak bio je dugačak. Dţonki me je lečila travama za koje mi je govorila da će popraviti nanesenu štetu. Trebalo je da se potrudim da upoznam te trave i načine lečenja, ali iz glave mi je izgleda sve ispadalo isto kao i iz ruku. U stvari se malo čega i sećam iz tog vremena. Mučno sporo vraćanje mog zdravlja Dţonki je nastojala da makar rastereti dosade, tako što
mi je uredila da posećujem Veliku biblioteku, ali su se meni oči brzo zamarale i kao da ih je zahvatala istovetna drhtavica i neposlušnost koja mi je obuzimala i ruke. Većinom sam provodio dane u postelji, razmišljajući. Neko vreme sam se pitao ţelim li uopšte da se vratim u Jelendvor. Mogu li i dalje da budem dţelat kralju Lukavom. Znao sam da ću ako se vratim morati da sedim za istim stolom s Kraljevskim, samo na niţem mestu, i da ga gledam uz levicu mog kralja. Moraću prema njemu da se ponašam kao da nikad nije pokušao da me ubije, niti me iskoristio da otruje čoveka kome sam se divio. Jedne večeri sve to iskreno ispričah Beriku. Sedeo je i slušao me ćutke. Onda reče: “Nezamislivo mi je kako bi to moglo da bude lakše Ketriken nego tebi. Ili meni, da gledam čoveka koji je dvaput pokušao da me ubije i da mu govorim „moj prinče‟. Moraš da se odlučiš. Mrzeo bih da ga pustim da misli kako nas je prepao i oterao. Ali ako rešiš da idemo nekud drugo, ići ćemo.” Mislim da sam tek tada doslutio šta znači ona naušnica. Kad sam pošao iz planina, zima već više nije bila pretnja, nego stvarnost. Berik, Šaka i ja vratili smo se u Jelendvor znatno posle ostalih, jer smo putovali natenane. Ja sam se lako zamarao i snaga je i dalje umela bez upozorenja da me napusti. U nekom nepredvidljivom trenutku prosto bih se srozao i sručio iz sedla kao vreća ţita. Onda bi oni zastali i pomogli mi da ponovo uzjašem, pa bih se primorao da nekako nastavim. Noću sam se često budio od drhtavice, preslab čak da ih pozovem da mi pomognu. Ti su napadi sporo prolazili. Najgore su, mislim, bile noći kad nisam mogao da se probudim, nego sam u beskraj sanjao kako se davim. Jednom se probudih iz takvog sna i zatekoh Istinitog gde stoji kraj mene. I mrtve bi probudio, reče mi srdačno.Moramo ti naći učitelja da te nauči makar da se obuzdavaš ako ništa drugo. Ketriken se malčice čudi što tako često sanjam o utapanju. Pretpostavljam da bi trebalo da budem zahvalan što si mirno spavao makar moje prve bračne noći.
“Istiniti?”, rekoh ošamućeno. Spavaj, reče mi on. Galen je mrtav, a Kraljevskom sam pritegnuo uzde. Nemaš čega da se bojiš. Spavaj, i prestani da sanjaš toliko glasno. Istiniti, čekaj! Ali kad sam posrljao za njim, tanana nit Veštine među nama prepuče i ne preostade mi ništa drugo nego da uradim kao što me je posavetovao. Putovali smo po sve gorem vremenu. Svi smo jedva čekali da stignemo kući. Berik je, verujem, sve do tog puta previđao koliko je Šaka sposoban. Šaka je i s konjima i sa psima postupao znalački i pouzdano. Naposletku će s lakoćom zameniti i mene i Koba u jelendvorskim štalama, a zbog prijateljstva koje će nastati između njega i Berika, ja ću još više i neugodnije biti svestan svoje usamljenosti. Na jelendvorskom dvoru Galenova smrt smatrala se tragičnim događajem. Najljubaznije su o njemu govorili oni koji su ga najslabije poznavali. Očigledno se, govorili su, preterano naprezao kad ga je srce izdalo tako mladog. Poneko je pominjao i da bi se po njemu mogao nazvati ratni brod, kao da je neki pali junak, ali Istiniti nije podrţao tu zamisao te se ona nije ni ostvarila. Telo su mu, uz počasti, poslali da bude sahranjeno u Svinjištima. Ako je Lukavi išta i sumnjao o onome što se dogodilo između Istinitog i Galena, dobro je to krio. Ni on ni Ĉejd mi ništa o tom nikad nisu pomenuli. Izgubili smo učitelja Veštine a da za njim nije ostao čak ni učenik koji bi ga nasledio, i to nije tričarija, pogotovo kad su nam se crvene lađe nadnosile na horizontu. O tome se otvoreno raspravljalo, ali Istiniti je glatko odbio i samu pomisao na Spokojnu ili ma koga od ostalih koje je Galen obučavao. Nikada nisam otkrio da li me je Lukavi predao Kraljevskom. Niti sam ga kad pitao, niti sam pominjao svoje sumnje Ĉejdu. Pretpostavljam da nisam hteo da znam. Trudio sam se da ne dopustim da tougrozi moju odanost. Ali sam u srcu, kad bih rekao “moj kralju”, mislio na Istinitog.
Balvani koje je Rurisk obećao stigli su u Jelendvor. Morali su ih dovući do Grozdanice reke da bi mogli da ih spuste niz maticu do Trorečnog jezera, a odatle Jelenrekom do Jelendvora. Stigli su sredinom zime, upravo onakvi kao što je Rurisk govorio da će biti. Prvima je dovršena lađa koju su nazvali po njemu. Verujem da bi to razumeo, ali ne bi sasvim odobravao. Naum kralja Lukavog je uspeo. Prošlo je već podosta godina otkako je Jelendvor imao ikakvu kraljicu i Ketrikenin dolazak je razbudio dvor. Tragična bratovljeva smrt uoči samog njenog venčanja i njena hrabrost da uprkos tome ne odustane osvojili su maštu običnog sveta. Nesumnjivo divljenje koje je gajila prema muţu pretvorilo je Istinitog u bajkolikog junaka čak i pred njegovim vlastitim narodom. Bili su čudesan par, njena mladost i svetloputa lepota isticali su njegovu tihu snagu. Lukavi ih je prikazivao po balovima koji su privlačili sve do najsitnijeg plemića iz svih vojvodstava i na kojima je Ketriken upečatljivo i rečito govorila o potrebi da se svi ujedine kako bi potukli pljačkaše s crvenih lađa. Tako je Lukavi prikupio novac i utvrđivanje Šest vojvodstava počelo je iako su duvale zimske bure. Sagrađeno je još kula, a narod se dobrovoljno prijavljivao za njihove posade. Brodograditelji su ţudeli za počašću da grade ratne lađe, a oni koji su se dobrovoljno javljali da na njima plove preplavili su Jelendvorski grad. Te je zime narod nakratko poverovao u predanja koja je sam stvarao i činilo se da će crvene lađe moći biti pobeđene čistom voljom. Nisam imao mnogo poverenja u to raspoloţenje, ali gledao sam Lukavog kako ga podstiče i pitao se kako će ga odrţati kad se stvarnost raskivanja ponovo nastavi. Još o nekom moram da progovorim, o nekome ko je u čitav taj sukob i sve te spletke bio uvučen jedino zbog odanosti prema meni. Dok budem ţiv, nosiću oţiljke koje mi je ostavio. Zario mi je ostarele zube nekoliko puta duboko u ruku pre nego što je uspeo da me izvuče iz onog jezerceta. Kako je to
izveo, nikad neću saznati. Ali glava mu je još počivala na mojim grudima kad su nas našli; spona koja ga je vezivala s ovim svetom smrtnika prepukla je. Mrtav je bio. Verujem da je Njuškasti voljno dao ţivot jer je pamtio kako smo bili dobri jedan prema drugom dok smo obojica bili mladunci. Ljudi ne mogu da ţale za nekim kao psi. Ali zato ţalimo mnogo godina.
Epilog “Umoran si”, kaţe moj dečak. Ne znam koliko dugo već stoji kraj mene. Polako pruţa ruku da uzme pero iz mog mlitavog stiska. Umorno posmatram drhtav trag koji je mastilo ostavilo niz stranicu. Video sam takav trag i pre, mislim, ali to nije bilo mastilo. Sasušena krv na palubi crvene lađe, prosuta mojom rukom? Pramen dima, crn naspram plavog neba nad selom do kog sam prekasno dojahao s upozorenjem da će crveni pljačkaši napasti? Ţućkasto vijuganje i razlivanje otrova u čaši vode koju ću nekome dodati, smeškajući se? Raspleten uvojak ţenske kose na mom jastuku? Ili trag koji su pete nekog mrtvaca ostavile u pesku dok smo izvlačili leševe iz izgorele kule u Fokinom zalivu? Ili suze na licu majke što privija u naručje raskovano dete iako se ono ljutito dere? Kao crvene lađe, uspomene dolaze nenajavljene, nemilosrdne. “Treba da se odmoriš”, kaţe mi momčić ponovo i ja shvatam da sedim i zurim u trag mastila na listu. Ovo nema nikakvog smisla. Upropastio sam još jedan list, u još jednom jalovom naporu. “Skloni ih”, kaţem dečku i ne prigovaram mu kad sakupi sve listove i odloţi ih poslagane zbrda-zdola. Biljoznanstvo i istorija, mape i mozganja, sve ispreturano u njegovim rukama kao što je bilo i u mojoj glavi. Ne mogu više da se setim šta sam to bio prionuo da uradim. Bol se vratio, a bilo bi tako lako ućutkati ga. Ali na tom putu leţi ludilo, kao što je dokazano već mnogo puta pre mene. Umesto toga šaljem dečaka da nađe dva lista karime, koren đumbira i metvicu da mi napravi čaj. Pitam se hoću li ga jednog dana poslati po tri lista te čjurdske biljke. Odnekud, prijatelj mi tiho kaţe: “Ne.”