Karl May-Medju orlovima

KARL MAY MEĐU ORLOVIMA Naslov originala UNTER GEIERN MEĐU ORLOVIMA 1. NA TRAGU Na zapadu, nedaleko od kraja gdje se sklapaju kutovi triju sjevernoameričkih drţava Dakote, Nebraske i Wyominga jahala su dva čovjeka čija bi pojava na svakom drugom mjestu pobudila opravdanu paţnju. Bili su posve različite tjelesne građe. Jedan je imao više od dva metra i bio skoro zastrašujuće mršav, dok je drugi bio znatno manji, ali zato toliko debeo da mu je tijelo gotovo imalo oblik kugle. Pa ipak lica ovih jahača bila su u istoj razini jer je Mališa jahao visokog, koščatog paripa, dok je drugi sjedio na niskoj, naizgled slabašnoj mazgi. Otuda su koţni remeni, koji su Debeljku sluţili kao stremeni, jedva dosezali konju do trbuha, dok Dugajliji nisu bili uopće potrebni, jer su mu krupna stopala visjela toliko nisko da mu je bio dovoljan samo mali pokret u stranu pa da jednom ili drugom nogom dodirne tlo, a da se pri tome ne pomjeri sa sedla. Naravno o nekom pravom sedlu kod njih nije ni moglo biti govora. Sedlo Debeljka sastojalo se jednostavno od poleđine

krzna ubijenog vuka, a Mršavko je stavio ispod sebe stari santilo-pokrivač koji je međutim bio tako pošteno poderan i pokidan da je zapravo sjedio na golim leđima svoje mazge, I odjeća ove dvojice posve je čudno izgledala. Dugajlija je nosio koţne hlače koje su svakako morale biti skrojene i sašivene za daleko snaţnijeg čovjeka. Bile su mu suviše, previše velike. Pod naizmjeničnim utjecajem toplote i studeni, suše i kiše znatno su se skupile te je tako donji porub nogavica jedva dosezao do ispod koljena njihova vlasnika. Pri tom su se na hlačama sjale masne mrlje što se naprosto moglo obrazloţiti time da su Dugajliji u svakoj prilici sluţile kao ubrus i stolnjak i sve što mu je smetalo na prstima obično brisao o nogavice. Gola stopala skrivala su se u posve neopisivim koţnim cipelama. Izgledale su kao da ih je već Metusa-lem nosio i kao da je otada svaki vlasnik prikupio po neki komad koţe. Bilo je nemoguće ustvrditi da li su ikada vidjele kakvo mazivo na sebi budući da su se presijavale u svih sedam duginih boja. Mršavo jahačevo tijelo skrivalo se u koţnoj lovačkoj košulji na kojoj nije bilo ni dugmeta ni kopče, te su mu suncem opaljene grudi bile nepokrivene. Eukavi su mu sezali jedva ispod laktova te mu se vidjele ţilave, mršave podlaktice. Oko dugog mu vrata bio je obavljen pamučni šal. Da li je jednom ranije bio bijel ili crn, zelen ili ţut, crven ili plav, to ni sam jahač više nije znao. Najljepši ukras ovog ruha bio je svakako šešir, nataknut na visokoj, šiljastoj glavi. Jednom ranije bio je siv i imao onaj oblik koji nepristojni ljudi nazivaju .cilindar". Moţda je u davna vremena krasio glavu kakva engleskog lorda. Poslije se međutim neprestano spuštao ljestvicama sudbine naniţe dok najzad nije završio na glavi prerijskog lovca. Ovaj čovjek nije nipošto imao ukus jednog lorda. On je smatrao obod za suvišan te ga jednostavno otrgao. Samo je sprijeda ostavio jedan komad, dijelom da mu štiti oči od sunca, dijelom da lakše sa njim rukuje pri pozdravu. Osim toga bio je po svoj prilici mišljenja da je glavi prerijskog lovca također potreban zrak te je tako svojim

lovačkim noţem izbušio nekoliko rupa raznih veličina odozgo i sa strane, tako da mu je unutrašnja strana šešira bila stjecište istočnih i zapadnih, sjevernih i juţnih vjetrova. Kao pojas Dugajliji je sluţilo debelo uţe koje je nekoliko puta oko svojih bedara obavio. Za pojasom su bila zadjevena dva revolvera i lovački noţ. Osim toga na njemu su visili vrećica za kugle, rog za barut, duhankesa, sašivena mačja koţa za brašno, prerijski upaljač i svakojaki drugi predmeti čija je namjena bila svakom neposvećenom prava zagonetka. Na grudima mu je, viseći o remenu, počivala lula za duhan - ali kakva? Ona je bila lovčevo svojeručno umjetničko djelo i, budući da ju je već odavno do same glave oglodao, sastojala se sada samo još od te glave i izbušene drške od breze. Dugajlija je, naime, kao strastan pušač imao naviku da glođe drvo kad mu ponestane duhana. Njegovoj časti na spas mora se primijetiti da mu se odjeća nije sastojala samo od cipela, hlača, lovačke košulje i šešira. O ne! Nosio je osim toga još i nešto što nije svatko mogao nabaviti: kišnu kabanicu od gume, i to onu pravu američku, naime, od one vrste koja se odmah nakon prve kiše skupi napola prvobitne duţine i širine. Budući da je zbog toga nije mogao više obući, objesio je poput husarske bluze slikovito za uzicu oko ramena. Osim toga nosio je i smotani lariat koji mu je visio od lijevog ramena prema desnom bedru. Ispred sebe, poloţenu preko nogu, drţao je lovačku pušku, jednu od onih dugih riflea s kojima iskusan lovac gotovo nikada ne promaši svoj cilj. Koliko je ovom čovjeku godina, bilo je nemoguće po njemu prosuditi. Njegovo izmršavjelo lice pokazivalo je bezbrojne bore i boriće, pa ipak ono je imalo gotovo momački izgled. Iz svake boriće virio je po jedan vragolčić, iz svake bore po jedan vrag. To lice bilo je glatko obrijano usprkos svim brazdama i brazdicama i unatoč negostoljubivom kraju u kojem se nalazio, jer na zapadu ima mnogo, veoma mnogo ljudi koji se upravo time ponose. Krupne mu, nebeski plave, širom otvorene oči imađahu onaj oštri pogled koji se moţe susresti u mornara i

stanovnika prostranih nizina pa ipak bi čovjek za taj pogled rado rekao da je bio, djetinje naivan. Mazga je bila, kao što je već spomenuto, samo na izgled nejaka. Nosila je dugog, koščatog jahača s lakoćom i povremeno čak i pokazivala ţelju da se pomalo uzjoguni protiv volje svoga gazde koji bi je onda svaki put snaţno pritisnuo butinama te je brzo napuštala svaki otpor. Ove ţivotinje su omiljene zbog svog sigurnog hoda, ali su i poznate zbog svoje sklonosti jo-gunjenju. Što se drugog jahača tiče, pri zaţarenosti kojm je sunce peklo zemlju, morao je pasti u oči njegov ogrtač od krzna. Naravno moglo se opaziti, kad bi Debeljko nekom kretnjom ruke zabacio krzno, da je taj ogrtač patio od olinjalosti najvišeg stupnja. Samo bi se mjestimice pomaljao po neki mali, prorijeđeni čuperak, otprilike kao što se u beskrajnoj pustinji samo tu i tamo moţe naići na poneku bijednu oazu. Ĉak i ovratnik i reveri su bili toliko olinjali da su se na njemu mogla naći gola mjesta veličine talira. Ispod ovog krzna virile su s lijeve i desne strane goleme posuvraćene čizme. Na glavi je lovac nosio panama šešir širokog oboda, koji mu je bio prevelik tako da ga je morao zabaciti na potiljak kako bi vidio očima. Rukavi ogrtača su bili toliko dugi da se ruke nisu mogle vidjeti. Tako je jahačeve lice bilo sve što se na njemu moglo opaziti. Ali to lice je i vrijedilo da se bolje osmotri. Ono je također bilo izbrijano, bez ijednog traga brade. Crveni obrazi su bili toliko punaški da se nosić gotovo bezuspješno trudio da između njih dođe do izraţaja. Iste takve sreće bile su i sitne, crne očice, duboko skrivene između obrva i obraza. Pogled im je imao prostodušan izraz. Uopće na čitavu licu kao da je bilo ispisano: .Pogledajder me! Ja sam mali, divan momak, i sa mnom se moţe lako izaći na kraj. Ali budi valjan i pametan, inače si se prevario u računu." Kad bi malo jače puhnuo vjetar i sprijeda raširio Debeljkovo krzno, onda se moglo vidjeti da je ispod njega nosio plave vunene hlače i isto takvu bluzu. Oko širokog pasa bio mu je zakopčan koţni opasač za kojim je, osim predmeta što ih i Dugajlija imao o pasu, bio zadjenut još i

indijanski tomahavk. Laso je objesio sprijeda o sedlo i pokraj njega kratku, kentucky-dvocijevku po kojoj se moglo vidjeti da je već u mnogom boju sluţila pri napadu ili odbrani. A tko su bila ova dvojica? Elem, Debeljko se zvao Jakob Pfefferkorn, a Dugajliji je bilo ime David Kroners. Da ste nekom squatteru ili traperu na Zapadu spomenuli njihova imena, onda bi on mahnuo glavom s riječima da još nikada ništa o njima nije čuo. Pa ipak to ne bi bilo istina, jer oni su bili čuveni skauti i kraj mnoge logorske vatre pričalo se godinama već o njihovim podvizima. Jedva da je bilo nekog mjesta između New Yorka i Friscoa i između jezera na sjeveru i Meksičkog zaljeva na jugu gdje se nije čulo hvaljenje ovih dvaju ljudi savane. Naravno, imena Jakob Pfefferkorn i David Kroners su bila samo njima poznata. U preriji, u prašumi, a naročito kod crveno-koţaca nitko ne pita za rodni i krsni list. Tamo svatko dobije vrlo brzo ime koje najbolje odgovara njegovim doţivljajima ili svojstvima te se kao takvo brzo dalje širi. Kroners je bio punokrvni yankee i nazivali su ga samo Dugajlija Davy. Pfefferkorn je potjecao iz Njemačke, i po svom imenu Jakob i zbog oblika svoga tijela, bio je poznat samo kao Debeljko Jemmy. Jemmy je, naime, engleski izraz od milja za Jakoba. Bili su svuda poznati kao Davy i Jemmy i rijetko biste na Dalekom zapadu sreli nekog čovjeka koji ne bi znao da ispriča poneko junačko djelo o njima. Bili su nerazdvojni. Bar nije postojao nitko koji bi se mogao sjetiti da je ikada jednog od njih vidio samog. Ako bi Debeljko prišao tuđoj vatri, onda su se neminovno osvrtali za Dugajlijom, a ako bi Davy došao u neki store da kupi baruta i duhana, onda su sigurno pitali šta će ponijeti za Jemmyja. Isto tako nerazdvojne bile su i njihove ţivotinje. Krupna kljusina ne bi usprkos svoj ţeđi ni na jednom potoku niti rijeci pila vođu ako se ne bi uz nju našla i mala mazga. A mazga bi stajala uzdignute glave čak i u najljepšoj, najsočnijoj travi ako je prethodno ne bi tiho onjušio konj, kao da je htio reći: ,Slušaj, oni

su sjahali i sad peku bivolji bubreţnjak. Hajde da i mi doručkujemo, jer prije pozne večeri posve sigurno nećemo dobiti ništa više!" Stočar orim, prevod. San Francisco prlmj. pisca. Dućan primj. pisca. Ovim dvjema ţivotinjama ne bi ni na kraj pameti palo da jedna drugu napuste u bilo kakvoj nevolji. Njihovi gospodari su jedan drugom već mnogo puta spasili ţivot. Jedan se za drugog bez predomišljanja bacao u najveću opasnost. Tako su i ţivotinje bile često puta jedna drugoj pri ruci kad je trebalo izbaviti druga ili snaţnim, oštrim kopitom braniti se od neprijatelja. Njih četvero, ljudi i ţivotinje, pripadali su upravo jedno drugom, drukčije nisu mogli. Sad su veselo kaskali u pravcu sjevera. Od jutros je za konja i mazgu bilo dovoljno vode i sočne ispaše, a za dva lovca vode i jelenjeg buta. Ostatak mesa nosilo je kljuse, tako da se gladi nije trebalo bojati. U međuvremenu je sunce prešlo svoj zenit i polako tonulo. Bilo je doduše veoma toplo, ali je prerijom puhao osvjeţavajući povjetarac i sag od bivolje trave, protkan bezbrojnim cvjetovima, još ni izdaleka nije pokazivao onu smeđu, nagorjelu boju jeseni, već je njegovo svjeţe zelenilo krijepilo oko. Stjenovita brda koja su se, beskrajno rasuta prostranom ravnicom, dizala u obliku pojedinačnih, golemih kugli osvet-Ijavalo je kosim zrakama sunce te su sa svoje zapadne strane sjala zaţarenim bojama dok su se s istočne strane prelivali dublji, tamniji tonovi. - Koliko ćemo dugo još jahati danas? - zapita Debeljko nakon što satima nisu prozborili ni riječi. - Kao svakog dana - odgovori Dugajlija. - Well! - nasmija se Debeljko. - Dakle do logora. - Ay! - Mister Davy volio je naime da umjesto ,yes" uvijek upotrijebi starinsku riječ potvrde ,ay". Da, uvijek je bio originalan, Dugajlija Davy!

Opet je prošlo neko vrijeme. Jemmy je sad pazio da na svoje novo pitanje ne dobije ponovo takav odgovor. Povremeno bi pogledao svojim lukavim očicama druga čekajući priliku za osvetu. Najzad je Dugajliji dosadila tišina. On pokaza desnom rukom u pravcu kojim su išli i upita: - Poznaješ li ovaj kraj? - Vrlo dobro! - Gle? A šta je ovo? - Amerika! Dugajlija zlovoljno podiţe duge noge i obode svoju mazgu. Onda reče: - Nevaljalac! - Tko? - Ti! - Ah! Ja? Kako to? - Osvetoljubiv si! - Nimalo. Kad mi daješ glupe odgovore, ne uviđam zašto bih Ja bio duhovit kad me pitaš. - Duhovit? O jada! Ti i duhovitost! Ti si toliko nabijen mesom da u tebi duh uopće ne bi imao gdje stati. - Oho! Jesi h" zaboravio što sam svršio tamo prijeko na starom kontinentu? - Ay! Jedan razred gimnazije! Da, to još uvijek znam i nikad neću zaboraviti, jer me podsjećaš svakog dana bar trideset puta na to. Debeljko se udari u grudi. - To je i potrebno - prozbori on. - Zapravo trebao bih ti to svakog dana spomenuti četrdeset, pedeset puta, jer sam ja čovjek kome ti nisi u stanju dovoljno poštovanja da izraziš. Osim toga ja nisam završio samo jedan razred, već tri! - Za ostale ti međutim nije doteklo pameti... - Budi miran! Nestalo je novaca. U mene je pameti bilo više nego dovoljno. Uostalom, znam vrlo dobro što si prije toga mislio. Ovaj kraj neću zaboraviti. Znaš, tamo prijeko iza onih brda mi smo se upoznali. - Ay! Bio je to gadan dan. Ja sam bio sav svoj barut ispucao, a Siouxi su me gonili. Naposljetku nisam mogao dalje i oni me oboriše na zemlju. Ali navečer si došao ti. - Da, bedaci su naloţili takvu vatru da se mogla vidjeti tamo prijeko u Kanadi. Primijetio sam je i prišu-Ijao se. Tada sam opazio pet Siouxa kako su svezali jednog bjelca. E, ja nisam pucao kao ti. Dvije moje kugle su pogodile, a preostala trojica su pobjegla jer nisu slutili da imaju posla samo s jednim čovjekom. Bio si slobodan. - Slobodan sam bio dakako, ali i ljut na tebe! - Što nisam oba Indijanca ubio već ih samo ranio, da, ali i Indsman je čovjek, a ja nikada ne ubijam čovjeka ako to nije bezuvjetno

nuţno. U tome sam čovjek a ne kanibal! - Da kanibal nisam moţda ja? - Hm! - zabrunđa Debeljko. - Sad si naravno drukčiji nego što si bio. Tada si, kao i mnogi drugi, mislio da Crvenokošce treba što prije istrijebiti. Morao sam te upravo preobratiti mom mišljenju. - Da, vi Evropljani ste čudni momci. Blagi, mekani kao maslac! Ali ako se mora, vi ste dorasli svakoj situaciji. Vi biste htjeli čitav svijet pomilovati baršunastim rukavicama, ali zato odmah raspalite kundakom kad pomislite da ćete najzad biti satjerani u škripac. Takvi ste svi vi, a takav si i ti. - Ja se radujem što sam takav. Ali pogledaj tamo prijeko kao da se nešto miče po travi! Jemmy zaustavi svoga konja i pokaza na stijenu u čijem se podnoţju provlačila po travi, duga tamna linija I Davy zauzda svoju mazgu, zasloni oči jednom rukom i pogleda na dotično mjesto. Onda reče: - Pojest ću centu nepečenog bivoljeg mesa ako to nije nečiji trag. - I ja tako mislim. Hoćemo li tu stvar malo bolje osmotriti, Davy? - Hoćemo li? Što da se govori o htjeti kad se mora? U ovoj staroj preriji čovjek je prisiljen da ni pokraj jednog traga ne prolazi lakomisleno. Moramo uvijek znati koga imamo ispred a koga iza sebe, inače se moţe lako dogoditi da ujutro osvanemo mrtvi iako smo navečer legli ţivi u travu. Naprijed, dakle! Dojahali su do stijena i osmotrili trag očima stručnjaka. Jimmy skoči s konja i kleče u travu. Njegovo, staro kljuse, kao da je imalo čovječji mozak, spusti glavu u pogaţenu travu i tiho zafrče. I mazga priđe mašući repom i dugim ušima drţeći se kao da i ona osmatra trag. - No? - upita Davy kome je ovaj pregled predugo trajao. - Je l" je nešto vaţno? - Da. Ovdje je projahao neki Indijanac. - Misliš li? To bi bilo svakako upadljivo, budući da se nalazimo na lovištu u ispaši nekog plemena. Zašto misliš da se radi o Indsmanu? - Vidim po tragovima kopita da je konj obučen u indijanskoj školi. - Pa ipak moţda ga je jahao neki bijelac. - To i ja mislim, ali... ali...

Jemmy mahnu zamišljeno glavom i produţi za tragom dio puta. Onda viknu za sobom: - Dođi der, konj nije bio potkovan. Dalje, bio je umoran, a ipak je morao da galopira. Jahaču se dakle veoma ţurilo. Sad i Davy sjaše. Ono što je čuo, bilo je dovoljno vaţno da se podrobno time pozabavi. On priđe Debeljku i obje ţivotinje potrčaše same za njima. Stigavši do Jemmyja, on produţi dalje tragom. - Slušaj - reče on - konj je stvarno bio premoren. Cesto je posrtao. Tko svog konja toliko napreţe, taj mora da je imao vaţan povod za to. Ili su tog čovjeka progonili, ili je imao razlog da što prije stigne na svoj cilj. - Sigurno se radi o drugoj pretpostavci. - Kako to? - Koliko je star ovaj trag? - Dva sata otprilike. - To i ja kaţem. Još nema traga gonitelju, a onaj koji ima prednost od dva sata ne satire ovako svog konja. Uostalom ovdje ima toliko razbacanih stijena da bi mu bilo lako zavarati progonitelja. Progonjenom je dovoljno da samo malo zaobiđe ili da jaše u krugu. Zar ne misliš i ti tako? - Da, nama dvojici, na primjer, bila bi dovoljna prednost od dva minuta pa da progonitelje dobrano nasamarimo. Dakle, slaţem se s tobom. Taj čovjek je htio što prije na svoj cilj. Ali gdje mu je cilj. - U svakom slučaju ne mnogo daleko odavde. Dugajlija pogleda s čuđenjem Debeljka u lice. - Danas izgleda da si sveznajući! - reče on. - Da to pogodim, nije potrebno nikakvo sveznanje, već samo malo razmišljanja. - Tako! E, ja upravo o tome razmišljam, samo na ţalost uzalud. - To me kod tebe nimalo ne čudi. - Kako to? - Ti si suviše dug i dok poveţeš ovaj trag ovdje dolje sa svojim mozgom mogu i godine proći. Kaţem ti, cilj ovog jahača nije potrebno daleko odavde traţiti, inače bi on svog konja poštedio. - Tako! Razlog sam doznao, ali ga ne shvaćam. - Bogme, ja sudim ovako: da je čovjek imao još jedan dan jahati, onda bi bezuvjetno morao dati iscrpljenom konju najprije nekoliko sati odmora a onda nadoknaditi što je propustio. Kako je međutim znao da nije daleko mjesto gdje je htio stići, ponadao se da će uprkos premore-nosti svoga konja

još danas prevaliti taj put. - Ĉuj me, stari Jemmy, to što kaţeš ne zvuči baš loše. Ja ti ponovo dajem za pravo. - Ta pohvala je suvišna. Tko se gotovo trideset godina potucao po savani, moţe valjda jednom doći na neku pametnu pomisao. Taj čovjek je u svakom slučaju glasnik. Zurilo mu se; njegova stvar je bila veoma vaţna. Indsman je po svoj prilici samo glasnik između Indijanaca, i tako bih skoro ustvrdio da se crvenokose! nalaze u blizini. Dugajlija Davy procijedi kroz zube tihi zviţduk, lutajući zamišljeno pogledom unaokolo. - Neprijatno, posve neprijatno! - zabrunda on. - Taj momak dolazi od Indijanaca i ide Indijancima. Mi se prema tome nalazimo između njih, a da ne znamo gdje su. Dakle moţemo lako nabasati na neku hordu koja će onda naše skalpove ponijeti na godišnji sajam. - Toga se svakako treba bojati. Moramo poći tragom. - Tačno! Onda znamo da se jedna četa crvenih nalazi pred nama i da nema pojma o nama. Mi smo dakle u prednosti. Ali ipak sam znatiţeljan kojem plemenu pripada ovaj glasnik. I ja, ništa manje. Pogoditi se ne da. Tamo gore u sjevernoj Montani ţive Indijanci .Crvena noga". Oni ne prelaze ovamo. Na koljenu Missourija borave .Riccarees" koji isto tako malo što imaju ovdje traţiti. Siouxi? Hm! Jesi li moţda čuo da su oni u novije vrijeme ponovo iskopali ratnu sjekiru. - Ne. - Onda nećemo sada razbijati glavu, ali moramo biti oprezni. Mi se nalazimo u kraju koji nam je dobro poznat, i ako ne budemo baš pravili gluposti, ne moţe nam se ništa dogoditi. Hajde! Ponovo uzjahaše i pođoše tragom koji su dobro motrili i pri tome se oštra pogleda osvrtali na sve strane ne bi li otkrili kakva neprijatelja. Tako je prošao gotovo čitav sat; sunce je sve dublje tonulo. Vjetar se dizao sve više i više, a dnevna ţega sve brţe popuštala. Uskoro primijetiše da je Indijanac jahao samo još hodom. Na jednom neravnom mjestu njegov konj kao da se

spotakao od umora i skljokao. Jemmy odmah sjaše i pregleda to mjesto. - Da, Indsman je - reče on. - Sjahao je. Moka-sinke mu krase čekinje dikobraza. Ovdje leţi jedna prelomljena bodlja. I ovdje ... Ah, momak mora da je još vrlo mlad! - Zašto? - zapita Dugajlija koji je i dalje sjedio na svojoj mazgici. - Ovdje je pjeskovito i noga mu se točno ocrtala. Ako pretpostavim da nije neka squaw. onda... - Glupost! Jedna ţena neće ići sama. - ...onda je to mladić od svojih najviše osamnaest godina. - Tako, tako! To zvuči o-pasno. Ima plemena koji upravo ove mlade ratnike upotrebljavaju kao izvidnike. Da pogledamo dakle!" Ponovo su uzjahali. Dok su dosad jahali cvjetnom prerijom, sad se tu i tamo pomaljao poneki ţbun, najprije pojedinačno, a onda u zbijenim skupinama. U daljini se nazirala stabla. Najzad dođoše do mjesta gdje je jahač za kratko vrijeme bio sišao i svom konju priuštio, naravno, samo kratak odmor. Onda je produţio pješice vodeći konja za uzdu. Eastući ţbunovi zakljanjali su povremeno pogled te se opreznost činila dvostruko potrebnom. Davy je jahao naprijed, a Jemmy ga slijedio. Najednom reče Debeljko: "Dugajlijo, ovdje na ţbunu visi iščupana dlaka sa repa umornog konja. - Ay! Ali ne govori tako glasno! Ovdje moţemo svakog trenutka naići na ljude koje ćemo vidjeti tek kad budemo već ubijeni! - Toga se ne bojim. Mogu se na svog konja osloniti. On zarţe čim nanjuši neprijatelja. Dakle, samo hrabro naprijed! Dugajlija ga posluša ali već u slijedećem trenutku zastade. Sto mu gromova! - reče on. - Ovdje se nešto zbilo! Debeljko potjera svoje kljuse i za časak izbi kroz ţbunje na slobodan prostor. Pred njima se dizala jedna od onih kuglastih stijena, kakvih u ovoj preriji mnogo ima. Trag je vodio pokraj nje i onda u oštrom kutu skretao udesno. To su ova dvojica jasno vidjela, ali su opazila još nešto. S druge strane stijene povlačili su se naime tragovi prema ovom poznatom tragu i sa njim se sjedinjavali.

- Sto kaţeš na ovo? - zapita Dugajlija. - Da su iza one stijene logorovali ljudi koji su Indsmana pustili da prođe i onda pošli za njim. - Moţda su već tamo! - Ili su moţda neki zaostali. Ĉekaj ovdje Indijanka prinvj. prevod.. iza ovog ţbunja! Ja bih htio da zabodem tamo malo svoj nos. - Ne zabodi ga samo u napunjenu cijev puške na kojoj je obarač pritisnut! - Ne, za to bi tvoj bio daleko podesniji. Jemmy sjaše, pruţi Dugajliji uzde svoga konja i stušti se u punom trku prema stijeni. - Lukav lisac! - progunđa Davy zadovoljno preda se. - Ovdje bi prikradanje zahtijevalo suviše vremena. Ĉovjek ne bi mogao povjerovati da Debeljko moţe tako poskočiti! Stigavši pod zaleđe stijene, Debeljko se lagano i oprezno odšulja sprijeda i nestade iza isturene ivice stijene. Ipak se uskoro ponovo pojavi i dade Dugajliji znak opisujući rukom luk. Davy dobro shvati da ne treba jahati pravo prema stijeni, te udari lukom kroz ţbunje dok ne stiţe na nov trag i po njemu do Jemmyja kraj stijene. - Šta veliš na ovo? - zapita Debeljko pokazujući na mjesto koje je pred njim leţalo. Tu se nalazio logor. Nekoliko ţeljeznih kotlova leţalo je na tlu, više motika i lopata, mlinac za kafu, ţrvanj, svakojaki mali i veliki paketi - ali se nije mogao vidjeti trag logorske vatre. - No - uzvrati upitani, mašući glavom. - Oni koji su se ovdje udobno smjestili, vjerojatno su sasvim neoprezni ljudi ili još posve zeleni na Divljem zapadu. Vide se tragovi najmanje petnaestak konja, ali ni jedan od njih nije bio privezan za neki stub, niti je bio sapet. Kako izgleda, među njima je bilo i nekoliko sa samarima. I oni su otišli. Kuda? E, ovo je luda kuća! Ovim bi ljudima trebalo valjano batinom istrljati leđa! - Da, to su zasluţili. Tako malo iskustva, a pošli na Daleki zapad! Dakako nije svatko išao u gimnaziju ... - Kao ti - upade brzo Dugajlija. - Da, kao ja! Ali malo pameti i zdravog razuma trebao bi ipak svatko posjedovati. Indijanac je ništa ne sluteći naišao

iza ugla i čim ih ugledao produţio da jaše, umjesto da se vratio. Onda je za njim čitava ova rulja smjesta krenula u potjeru. - Da li su bili neprijateljski raspoloţeni prema njemu? - Naravno, inače ga ne bi gonili. A za nas to moţe biti kobno. Crvenima je svejedno da li će potom njihova osveta zadesiti stvarne krivce ili nekoga drugog. - Onda moramo najbrţe za njima, da spriječimo nesreću. - Da, nećemo morati dugo jahati, jer Indsman sa svojim iscrpljenim konjem nije daleko stigao. Oni ponovo uzjahaše i u galopu pođoše tragom od kojeg se desno i lijevo odvajalo nekoliko tragova kopita, svakako od konja sa samarima. Nakon kraćeg vremena Jemmy iznenada zaustavi svoga konja. Ĉuo je bučne glasove i brzo skrenuo u stranu u jedan ţbun, kuda i Davy dojaha. Obojica oslušnuše. Ĉuli su više ljudi gdje među sobom govore. - To su svakako oni - reče Debeljko. - Glasovi se ne pribliţavaju, dakle, izgleda da se ne vraćaju. Hoćemo li osmotriti, Davy? - Svakako. Konje ćemo zasad sapeti. - Ne, to bi nas moglo odati. Moramo ih privezati da ne bi krenuli dalje nego što im dopustimo. ,Sapeti konja" je traperski izraz i znači privezati konju prednje noge kako ne bi mogao trčati. To se radi samo kad je čovjek siguran, inače se ţivotinje pri-vezuju za stabla ili kratke kolce koje se zabiju u zemlju. Obično lovci nose u drvom siromašnoj preriji u tu svrhu šiljaste kočiće sa sobom. Dvojica nerazdvojnih drugova svezaše dakle svoje ţivotinje za ţbunje i prikradoše se u pravcu odakle su se glasovi čuli. Uskoro su došli do jedne rječice ili bolje rečeno potoka u kome sada nije bilo mnogo vode, no čije su strme, visoke obale pokazivale da je s proljeća bio prilično dubok. Ovdje je činio okuku na kojoj je dijelom stajalo, dijelom čučalo u travi devet ljudi zapuštena izgleda. U njihovoj sredini leţao je mladi Indijanac privezanih ruku i nogu tako da se nije mogao pomaći. S onu stranu vode, međutim, ispod visoke obale, uz koju nije više mogao da se uzvere, leţao je njegov konj zadihanih bokova glasno "kćući. Konji ostalih stajali su kraj svojih gospodara. Ti ljudi nisu nimalo ostavljali dobar dojam Pravi Zapadnjak bi,

ugledavši ih, odmah rekao da pred sobom ima rulju onog oloţa kojim na Dalekom zapadu samo sudac ,linč" moţe vladati. Jemmy i Davy šćućuriše se iza jednog ţbuna i osmotriše skupinu. Ljudi su se revno došaptavali. Kao da su vijećali o sudbini zatočenika. - Kako ti se sviđaju? - zapita tiho Debeljko. - Posve kao tebi, naime, nimalo. - Pravi ološ! Zao mi je sirotog mladog Crvenokošca. Šta misliš kojemu plemenu pripada? - S time još nisam načisto. Nije namazan i ne nosi nikakve oznake. Međutim sigurno je da nije pošao u boj. Hoćemo li ga uzeti u zaštitu? - Razumije se, jer ne vjerujem da je ovim prerij-skim orlušinama dao bilo kakav povod za njihovo neprijateljsko drţanje! - A ako nas ne budu po-slušali? - Onda ćemo imati da biramo hoćemo li silom ili lukavstvom ostvariti svoju volju. Tih momaka se ne bojim. Ali kugla pogodi i onda ako je opali kukavan nitkov. Nećemo im uopće staviti do znanja da imamo konje, a bolje je da priđemo s druge strane vode kako ne bi primijetili da smo im već vidjeli logor. 2. HROMI FRANK Lovci uzeše svoje puške i odšuljaše se okolišnim putem do potoka. Tamo se spustiše niz obalu, skočiše preko uske rijeke i popeše na drugu stranu. Onda udariše kratkim lukom i stigoše na potok, upravo na mjestu gdje se na drugoj obali nalazilo devet ljudi sa zatočenikom. Tamo se napraviše kao da ih je prisustvo ovih veoma začudilo. - Halo! - viknu Debeljko Jemmy. - Sta je to? Mislio sam da smo posve sami ovdje na ovoj blagoslo-venoj preriji, a, gle, ovdje čitav miting. Nadamo se da ćete dopustiti da i mi učestvujemo? Oni koji su čučali u travi skočiše na noge i upe-riSe svoje poglede prema dvojici došljaka. U prvom trenutku kao da nisu bili baš prijatno iznenađeni. Ali kad primijetiše prilike i odjeću ove dvojice, oni pra-snuše u bučan smijeh. - Bounce! - viknu jedan od njih koji je na svom tijelu nosio čitavo stovarište oruţja. - Sta je ovo? Proslavljate li u ovo godišnje doba pokladnu noć i karneval? - Ay! - kimnu Dugajlija.

- Nedostaje nam još nekoliko budala za to, stoga smo došli do vas. - Onda ste se obratili svakako na pogrešnu adresu. - Ne vjerujem u to. Kod ovih riječi Davy učini svojim kao vječnost dugim nogama jedan jedini korak preko vode, drugim se uspe na obalu i stade pred govornika. Debeljko napravi dva skoka nakon kojih se nađe pokraj Davyja i reče: Opal primj. prev.. - Tako, evo nas. Good day, meštri. Nemate li neki valjan gutljaj za popiti? - Tamo je voda! - uzvrati govornik pokazujući na potok. - Fuj! Mislite li da sam voljan vodom isprati stomak? To unuku moga djeda ne pada na pamet! Ako nemate ništa bolje kod sebe, onda mirno pođite kući, jer ova divna livada nije podesno mjesto za vas! - Vi kao da drţite preriju za gostionu? - Naravno! Šnicle prolaze čovjeku pored nosa. Potrebno je samo staviti ih na vatru. - Vama kao da ona posve dobro prija! - Bogme i te kako! - nasmija se Jemmy gladeći se po trbuhu. - I što vi suviše imate, to nedostaje vašem drugu. - Jer prima samo pola sledovanja. Moram priznati da mu zbog toga trpi ljepota, ali poveo sam ga sa sobom kao strašilo da mi se ne pribliţi neki medvjed ili Indsman. E, s vašim dopuštanjem, sir - šta vas zapravo vodi na ovu divnu rijeku? - Nitko nas nije amo doveo. Sami smo našli put. Njegovi suputnici se nasmijaše ovom odgovoru smatrajući da mu je duhovito uzvratio. Debeljko Jem-my reče međutim ozbiljno: - Tako? Stvarno? To vam ne bih povjerovao jer po vašem licu ne slutim da ste u stanju bilo kakav put bez ičije pomoći naći. - A po vašem se moţe očekivati da put ne biste vidjeli čak ni kad bi vam nos na njega pritisnuli. Otkada ste zapravo iz škole? - Ja još nisam bio u njoj, jer nemam potrebnu mjeru, ali se nadam da ću od vas mnogo naučiti i da ću barem tablicu mnoţenja Zapada tečno znati. Hoćete li mi biti učitelj? - Nemam vremena za to. Imam vaţnijeg posla nego da drugima praznim gluposti iz

glave. - Tako! Kakve su to prijeko potrebne stvari? Jemmy se osvrte praveći se kao da je tek sada ugledao Indijanca te nastavi onda: "Behold! Zarobljenik i to još crveni! Pri tom on ustukne kao da ga je prizor crvenoga prestravio. Ljudi se nasmijaše, a onaj koji je dosada govorio i koji im je vjerojatno bio vođa reče: - Pazite da ne padnete u nesvijest, sir! Tko ovakvog momka još nije vidio, moţe lako otići odavde Glel primj. prev.. s punim hlačama. Kladim se da još nikad niste sreli Indsmana. - Nekoliko pitomih sam valjda vidio. Ali ovaj izgleda da je divlji. - Svakako, ne prilazite mu bliţe! _ zar je tako strašan? Pa vezan je! Debeljko se htjede pribliţiti uzniku, ali mu vođa prepriječi put: - Što dalje od Indsmana! On vas se ništa ne tiče. Uostalom, moram vas najzad upitati tko ste i šta traţite kod nas. - To moţete odmah saznati. Moj drug se zove Kroners a meni je ime Pfefferkorn. Mi... - Pfefferkorn? - bi on prekinut. - Nije li to njemačko-ime? - S vašim dopuštenjem, da. - Nek vas đavo nosi. Ja bagru vašeg soja ne mogu omirisati. - To-je samo zbog vašeg nosa koji nije ni na šta finije navikao. A kad govorite o bagri, onda me svakako mjerite vašim aršinom. Jemmy ovo nije izgovorio onim lakim tonom otprije. Njegov sugovornik mrko podiţe obrve i upita prijeteći: - Što hoćete time reći? - Istinu, ništa više. - Za što nas drţite? Govorite! Ĉovjek se maši noţa koji mu je bio zađjenut za pojasom. Jemmy napravi prezrivu kretnju rukom. - Pustite svoj noţ na miru, sir! Time nas nećete uplašiti. Bili ste grubi prema meni te nemojte očekivati da ću vas poškropiti kolonjskom vodom. Ja nisam kriv što vam se ne sviđam niti mi uopće pada na pamet da vama za ljubav obučem frak i rukavice na Dalekom zapadu. Ovdje nije vaţan kaput, već čovjek! Odgovorio sam na vaše pitanje i ţelim saznati tko ste vi.

Ljudi razrogačiše oči što im je Debeljko govorio ovakvim tonom. Doduše još nekoliko ruku se maši pojasa, ali muški nastup Debeljkov učinio je da se njihov predvodnik predstavi: - Zovem se Brake; to je dovoljno. Osam ostalih imena ionako ne biste zapamtili. - Upamtili bismo ih sigurno. Ali ako velite da mi nije potrebno znati ih, onda ste u pravu. Vaše mi je potpuno dovoljno, jer tko vas pogleda taj već zna kog su porijekla ostali.- Ĉovječe! Je li to uvreda? - planu Brake. - Hoćete li da se latimo oruţja? - To vam ne preporučujem. Mi imamo dvadeset i četiri revolverska metka te ćete dobiti barem polovicu prije nego uspijete uperiti svoje cevljage na nas. Vi nas drţite za novajlije, ali mi to nismo. Ako hoćete da okušate, mi nemamo ništa protiv. Jemmy je munjevitom brzinom izvukao oba svoja revolvera. I Dugajlija Davy je već drţao svoje u rukama, a kad je Brake htio podići svoju pušku sa zemlje, opomenu ga Jemy: - Ostavite pušku na miru! Ĉim je dotaknete, dobit ćete moju kuglu. Takav je zakon prerije. Tko prvi pritisne obarač, ima pravo i pobjeđuje! Ljudi su pri pojavi ove dvojice bili toliko neo-prezni da su ostavili svoje puške u travi. Sad nisu smjeli ni pomišljati da ih se late. - "S death! - opsova Brake. - Vi se posve ponašate kao da nas sve hoćete progutati! - To nam ne pada na pamet, za to nam niste dovoljno ukusni. Od vas ne ţelimo ništa više znati do što vam je ovaj Indijanac učinio. - Tiče li vas se to? - Da. Ako ste ga napali bez razloga, onda će se svaki drugi bijelac, bez krivice, naći u opasnosti da ga snađe osveta njegovih. Dakle zašto ste ga uhitili? - Jer nam se tako prohtjelo. On je crvena hulja; to je dovoljan razlog. - Ovaj odgovor nam je dovoljan. Sad znamo da vam ovaj mladić nije dao nikakav povod za neprijateljstvo. Ali ja ću ga i sam još pitati. - Njega pitati? - nasmija se podrugljivo Brake a njegovi suputnici mu se pridruţiše u smijehu. - On ne razumije engleski

ni jedne riječi. Nije usprkos batinama ni glasa izustio. - Tukli ste ga? - viknu Jemmy. - Jeste li pri pameti? Indijanca batinati? Zar ne znate da je ovo uvreda koja se moţe samo krvlju izmiriti? - Nek dođe po našu krv. Znatiţeljan sam samo, kako će je uzeti. - Ĉim bude slobodan, pokazat će vam. - Slobodan neće više nikad biti. - Hoćete li ga ubiti? - Što ćemo sa njim učiniti, to se vas ništa ne tiče, jasno? Crvenokošce moramo smrviti gdje Psovka Primj. prev.. 22 aod ih nađemo. Sad znate što ţelimo. Hoćete li, prije nego krenete, s momkom govoriti, ja nemam ništa protiv toga. On vas neće razumjeti, a vas dvoje ne izgledate kao profesori indijanskog jezika. Rado bih prisustvovao tom razgovoru. Jemmy prezrivo sleţe ramenima i okrete se prema Indijancu. Crveni je poluzatvorenih očiju leţao i ni jednim pogledom, ni jednim izrazom lica nije odao da je mogao pratiti razgovor. Bio je još mlad, posve onako kao što je Debeljko rekao; moţda je imao osamnaest godina. Tamna mu, prorijeđena kosa bijaše duga. Ništa nije pokazivalo kojem je plemenu pripadao. Lice mu je bilo nenamazario, a ni okomica njegove glave nije bila obojena okerom niti cinoberom. Nosio je lovačku košulju od mekane koţe i leggins od jelenje koţe, oboje sa resama na šavovima. Između tih resa nije bilo ni jedne ljudske vlasi, znak da mladić nije još ni jednog neprijatelja ubio. Ljupke mokasinke su bile ukrašene dikobrazovom čekinjom, kao što je Jem-my prije toga pretpostavio. Tamo prijeko s druge strane obale, gdje se konj sada podigao i s uţivanjem pio vođu s potoka, leţao je dugi lovački noţ. O sedlu je visio tobolac presvučen koţom zmije čegrtuše i luk napravljen od rogova planinske ovce, koji je moţda vrijedio dva ili tri mustanga. Ovo primitivno naoruţanje bilo je siguran dokaz da Indijanac nije s neprijateljskim namjerama došao u ovaj kraj. Lice mu je u ovom trenutku bilo posve nepomično. Indsman je suviše ponosan da bi pred strancom ili neprijateljem pokazao svoja osjećanja. Crte su mu bile još mladenački blage. Jagodice

su bile doduše malo ispupčene, ali ovo nimalo nije išlo na uštrb skladnosti njegova lica. Kad mu je Jemmy sada prišao, on po prvi put otvori širom oči. Bile su crne kao sjajan ugalj i lovca pogodi ljubazan pogled. v., Moj mladi crveni brat razumije jezik bljeđoli-toh. - upita Jemmy na engleskom jeziku. - Da - odgovori upitani. - Odakle zna to moj stariji bijeli °ra?_-JVidim ti po pogledu iz očiju da si nas raToko!J?nice primj. prevod.. 23zumio. - Ĉuo sam da si ti prijatelj crvenih ljudi. Ja sam tvoj brat. - Hoće li mi moj mladi brat reći da li ima ime? Ovakvo pitanje je za starijeg Indijanca teška uvreda, jer tko još nema imena taj nije ni jednim djelom dokazao svoju hrabrost i ne računa se za ratnika. Zbog mladolikog izgleda crvenokošca, međutim, mogao je Jemmy dopustiti sebi to pitanje. Ipak mladić uzvrati: - Ne misli li moj dobri brat time reći da sam kukavica? - Ne, već da si veoma mlad. - Bljedoliki su naučili crvene ljude da već mladi umiru. Neka mi moj brat otvori lovačku košulju na grudima pa da vidi da li imam ime. Jemmy se sagne i otkopča košulju. On izvuče tri crveno obojena pera ratnog orla. - Je l moguće? - uzvikne on. - Nisi valjda poglavica! - Ne - nasmiješi se mladić. - Ja smijem nositi perje Mah-siša, jer se zovem Wohkadeh. Obe ove riječi pripadaju. mandan jeziku. Prva znači ratni orao, a druga je naziv za koţu bijelog bivola. Budući da su bijeli bivoli posve rijetki,, ođ-strijel takve ţivotinje vrijedi kod nekojih plemena više od pobjede nad nekoliko neprijatelja i daje pravo na nošenje pera ratnog orla. Mladi Indijanac je od-strijelio takva bivola i zbog toga dobio ime Wohkadeh. Ovo samo po sebi nije bilo ništa neobično, ali su se Davy i Jemmy čudili što je ime bilo uzeto iz mandan jezika. Mandani su vaţili kao izumrli. Stoga upita Debeljko: - Kom plemenu pripada moj crveni brat? - Ja sam Numangkaka, a u isto vrijeme i Dakot Numangkakama su se nazivali Mandani, a Dakot,

je zajedničko ime svih Sioux plemena. - Onda su te Dakota prihvatili? - Kao što moj bijeli brat kaţe, tako je. Brat moje majke bio je veliki poglavica Mah-to-toh-pah. On je nosio ovo ime zato što je jednom ubio četiri medvjeda. Došli su bijeli ljudi i donijeli nam boginje. Ĉitavo moje pleme je izumrlo osim nekolicine koji su pošli vječnim lovištima, kad ih Siouxi naljutiše i poubijaše. Moi Ĉetiri medvjeda primj. pisca. 24 otac hrabri Wah-kih bio je samo ranjen i kasnije primoran da postane sin Siouxa. Tako sam Dakota, ali moje se srce sjeća predaka koje je Veliki Duh pozvao k scfoi. - Siouxi se nalaze sada s one strane brda. Zašto si prešao ovamo? - Wohkadeh ne dolazi s brda na koje misli moj brat već s visoke planine na zapadu i ima predati vaţnu poruku jednom malom bijelom bratu. - Taj bijeli brat stanuje ovdje u blizini? - Da, odakle zna to moj stariji bijeli brat?- - Slijedio sam ti trag i vidio da si konja tjerao kao čovjek koji se nalazi blizu cilja. - Dobro si mislio. Wohkadeh bi bio sada na cilju da ga ovi bljedoliki nisu gonili. Njegov konj je bio suviše iscrpljen i nije mogao preskočiti ovu vodu; skljo-kao se. Wohkadeh je pao poda nj i izgubio svijest. Kad se probudio, bio je vezan remenima. - I Sioux jezikom dodade on škripeći zubima: - Oni su kukavice! Devet ljudi vezuju dječaka koji je izgubio svijest! Da sam se mogao s njima boriti, sad bi njihovi skalpovi pripadali meni. - Oni su te čak i tukli? - Ne govori o tome, jer ta riječ miriše na krv! Moj bijeli brat će mi skinuti veze, i onda će Wohkadeh kao čovjek s njima postupiti.

On je ovo rekao s takvom uvjerljivošću da ga Debeljko Jemmy upita smiješeći se: - Zar nisi čuo da ja njima ne mogu naređivati? - Oh, moj bijeli brat se ne plaši ni stotine takvih ljudi. Svatko je od njih wingkan. - Veliš? Otkud znaš da se njih ne plašim? - Wohkadeh ima otvorene oči i uši. Ĉuo je često o dvojici poznatih bijelih ratnika, nazvanih Davy-honskeh i Jemmypetahceh" i prepoznao ih po njihovu izgledu i govoru. Pisca, Štit primj. pisca. Sioux govor: stara ţena. x govor: Dugajlija Davy i Debeljko htjede odgovoriti, ali ga Brake prekide: - Stojte, čovječe! Tako se nismo kladili! Ja sam vam doduše dozvolio da s tim momkom govorite, ali na engleskom jeziku. Vaš šatrovački govor mi se ne sviđa, jer je moguće da među sobom kujete planove protiv nas. Uostalom dovoljno nam je što smo saznali da Indsman zna engleski. Sad nam više niste potrebni i moţete poći odakle ste došli. Ukoliko to ne učinite odmah, mi ćemo vas potjerati! Jemmyjev pogled preletje prema Davvju i on mu jednom trepavicom kriomice namigne a da to nitko nije primijetio. Debeljko je međutim shvatio ovaj munjevit treptaj. Dugajlija mu je skrenuo paţnju na ţbunje što je stajalo njemu sa strane. Jemmy upravi kratki, ali oštri ispitivački pogled prijeko i primijeti gdje iza granja strše dvije uperene dvocijevke. Tamo su leţala dakle dva čovjeka spremna da opale. Tko su bili oni? Prijatelji ili neprijatelji? Bezbriţnost koju pokaza Davy umiri ga. On odgovori Brakeu: - Htio bih vidjeti kako ćete nas potjerati! Ja nemam nikakvog povoda da se brzo izgubim kao vi. - Kao mi? Kome bismo mi trebali umaći? - Onome kome su još jučer pripadala ova dva konja. Jasno? - Jemy kod ovih riječi pokaza na dva alatasta uškopljena konja

koja su stajala jedan uz drugog kao da su znali da jedan drugom pripadaju. - Sto? - viknu Brake. - Sto vi o nama mislite? Mi smo pošteni prospektors i hoćemo prijeko u Idaho gdje su sada otkrili nova nalazišta zlata. - I zato što vam za ovaj put nedostaju potrebni konji, postali ste uzgred i pošteni horse-pilfers. Nas nećete prevariti. - Ĉovječe, reci još jednu takvu riječ i ja ću te ubiti! Mi smo sve ove konje kupili i platili. - A gdje, moj pošteni mister Brake? - Još dole u Omahi. - Tako! I već odotamo ponijeli sa sobom i zalihu crnila za kopita? Zašto su oba alata tako svjeţa kao da su iz staje izašli? Zašto su im pocrnjena kopita, dok su vaši ostali konji izmoreni i u zapuštenim papučama? Kaţem vam da su alati još jučer imali drugog gospodara, i da je krađa konja ovdje na Zapadu kaţnjiva lijepom smrću vješanjem. - Laţac! Klevetnik! - rikne Brake saginjući se prema svojoj pušci. - Ne, on je u pravu! - razlijeţe se glas između ţbunja. - Vi ste bijedne konjokradice i dobit ćete svoju nagradu. Pobijmo ih, Martine! - Ne pucaj! - viknu Dugajlija Davy. - Uzmite kundake! Oni nisu vrijedni kugle. On zamahnu obrnutom puškom i zadade Brakeu udarac da je onesvješćen pao na zemlju. Iz ţbunja iskočiše dvije prilike, snaţan dječak i omalen čovjek. S podignutim puškama oni se baciše na toboţnje pros-pektore. Jemmy se saţe i s dva hitra reza odveza Woh-kadeha. Indijanac se vinu uvis, skoči na jednog od neprijatelja, zgrabi ga za vrat, obori ga i baci preko rijeke gdje mu je leţao lovački noţ. Nitko mu ne bi povjerovao da je tako snaţan. Začas je priskočio bijelcu, zgrabao desnom rukom noţ, kleknuo na neprijatelja lijevom rukom uhvatio ga za perčin. ""t for God" s sake - helpt _

zakriješti čovjek u smrtnom strahu. " Wohkadeh je podigao noţ za smrtni udar. Njegovo munjevito oko pade na uţasom razvučeno lice neprijatelja - i ruka sa noţem se opusti. - Plašiš li se? - zapita on. - Da! Milost, milost! - Reci da si psina! - Rado, vrlo rado! Ja sam psina! Sve se ovo daleko brţe zbilo nego što se moţe ispričati. Brake je leţao na zemlji, trojica drugih pokraj njega. Ostali su kidnuli bez oruţja najvećom brzinom. Njihovi konji potrčaše za njima. Samo su dva alata stajala još i trljala svoje glave o ramena svojih gospodara koji su neočekivano pritekli u pomoć. Dječaku je moglo biti otprilike šesnaest godina, ali tjelesno previše mnogo razvijen za svoju dob. Svijetla boja lica, plava kosa i plavosive oči ukazivale su na germansko porijeklo. Bio je gologlav i sav obučen u plavu tkaninu. Za pojasom mu je bio zadjeven noţ s rukunicom rijetke indijanske izrade, a dvocijevka koju je drţao u ruci kao da je bila preteška za njega. Obrazi su mu u borbi porumenjeli, ali on je ipak stajao tako smiren kao da je ovo bilo nešto posve svakidašnje za njega. Tko ga je sada promatrao, bio. je svakako sklon pretpostavci da ovakvi prizori za njega nisu bili ništa neobično. Neobičan prizor pruţao je njegov pratilac, omalen mršav čovjek golobrada lica. Nosio je indijanske cipele i koţne hlače pored tamnoplavog fraka ukrašena na-borima na ramenima, manšetnama i blistavim medenim đugmadima. Ovo ruho potjecalo je vjerojatno iz vremena njegova pradjeda. Tada su izrađivali tkanine kao da su trebale biti vječne. Svakako, frak je bio izblijedio i po šavovima marno obojen mastilom, ali se na njemu nije mogla primijetiti ni jedna jedina rupica. Takvo staro ruho susrest ćete na ,far westu" veoma često. Na glavi je čovuljak nosio golemi amazonski šešir koji je krasilo veliko, ţuto obojeno, vještačko nojevo pero. Ovaj ukrasni predmet je svakako prije mnogo godina pripadao nekoj lađv sa

Istoka i nekim čudima sudbine zahvaljujući zalutao na Daleki zapad. Budući da je široki obod dobro štitio protiv sunca i kiše, sadašnji vlasnik se valjda nije nimalo dvoumio da ga iskoristi u tu svrhu. Ĉovječuljak je bio naoruţan samo puškom i noţem. Ĉak mu je nedostajao i pojas, siguran znak da nije krenuo daleko u lov. Daleki zapad primj. prevod. Koračao je tamo-amo po malom bojištu i promatrao predmete koje su pobijeđeni u ţurbi ostavili. Pri tom se moglo opaziti da je lijevom nogom hramao. Vohkadehu je prvom ova okolnost pala u oči. On mu priđe, poloţi mu ruku na mišicu i upita: - Nije li moj bijeli brat moţda lovac koga bljedoliki nazivaju Hobble-Frank? Mališa kimne pomalo iznenađen i uzvrati potvrdno na engleskom jeziku. Tada Indijanac pokaza na mladog bijelca i zapita dalje: - A ovaj ovdje je Martin Bau-mann, sin čuvenog Mato-poka? Mato-poka je riječ sloţena iz govora Sioux i Utah Indijanaca i znači lovac medvjeda. - Da - potvrdi upitani. - Onda ja vas traţim. - Hoćeš li k nama? Ţeliš li moţda nešto kupiti? Mi imamo store i trgujemo sa svim što je lovcu poTi G Dno, - Od P0ruku" ispitivački H,i e mjesto za todaleko odavde na ovoj vodi? - Za sat ćemo biti tamo unaokolo i onda vigvam ne leţi °nja i pođe ne osvrćući Franl - Crveni 2na dobro što radi EUgaJ 1" a . odmah pođemo 2a njim " " V3m savJ et"Jem da

- A vi? gta ćete vi učinit., blizu, bilrbi™ a" SS Ak° ™m P™ tako zovete na jedan TutlS neučtivt da nas ne podate i dućan dat S™ Zal° gaja A budući da dit i koji dolar V3m moţda P"1" da zara28 - Tako? Zar vi imate dolare kod sebe? - zapita Mališa u tonu koji je imao prizvuk da dvojicu lovaca nije baš drţao za milionere. - To će vas se tek onda ticati ako budemo htjeli kupiti. Jasno? - Hm, da, svakako! Ali ako sada pođemo, što će biti s momcima koji su nam ukrali konje? Nećemo li bar njihovom vođi, ovom Brakeu, ostaviti nešto za uspomenu što će ga na nas podsjećati? - Ne. Pustite ih neka idu, čovječe! Oni su kukavni lopovi koji će pobjeći pred lovačkim noţem. Neće vam baš sluţiti na čast budete li se dulje sa njima bavili. Konje opet imate. I basta! - Da ste bar malo zamahnuli kad ste ga oborili! Momak je izgubio samo svijest. - Ja sam to namjerno učinio. Nije baš naročito prijatan osjećaj ubiti čovjeka koji se moţe na drugi način učiniti bezopasnim. - Pa, moţda ste u pravu. Pođite, dakle, do svojih, konja! - Kako? Vi znate gdje su naši konji? - Naravno. Mi bismo bili loši Zapadnjaci kad ne bismo malo opreznije zagledali naokolo prije nego smo vas primijetili. Mršavko uzjaha jednog od povraćenih konja. Njegov mladi pratilac skoči na drugog. Obojica dojahaše upravo na mjesto gdje su Jemmy i Davy skrili svoje konje u ţbunju. Nedaleko od njih bili su privezani i njihovi na kojima su đojahali tragom lopova i koje su sada poveli za uzdu. Zatim njih četvorica pođoše za tragom Indijanca koga uskoro ugledaše pred sobom. Ali ovaj nije dopustio da mu posve priđu, već je uvijek, jahao pred njima kao da dobro zna pravac kojim treba udariti da dođe do cilja. Hromi Frank se drţao Debeljka Jemmyja koji mu se po svoj prilici svidio. - Hoćete li mi reći, sir, što zapravo traţite u ovom kraju? - reče on.

- Htjeli smo malo gore u Montanu gdje ima bolje lovine nego s ove strane. Tamo ćete još naći razumne lovce koji se lovom bave upravo radi lova. Ovdje pak formalno kasape ţivotinje. Blagdanska puška bjesni među bivolima koje na hiljade ubijaju samo zato što ie njihova koţa podesnija za remenice od obične goveđe koţe. To je grijeh i sramota! Zar ne! _ Imate pravo, sir. Ranije je to bilo posve drukčije. Onda se lovac daleko časnije ponašao prema divljači kako bi došao do mesa koje mu je bilo potrebno izlaţući svoj ţivot opasnosti. Sad je međutim lov većinom još samo kukavično umorstvo iz pozadine, a lovci starog kova gotovo su izumrli. Rijetki su sada ljudi kao što ste vi. Ne vjerujem da imate mnogo novaca, ali vaša imena imaju dobar zvuk. To se mora priznati. - Poznajete li naša imena? - I te kako! - Otkuda? - Ovaj Wohkadeh ih je spomenuo dok sam s Mar-tinorn leţao u ţbunu i osluškivao. Zapravo vi nimalo ne izgledate kao pravi westman. Vaši su kukovi po-desniji za mlinara ili pekara u staroj Germany. Ali ... - Sto? - upade brzo Debeljko. - Vi govorite o Njemačkoj! Poznajete li je moţda? - De, i te kako! Ja sam Nijemac po koţi i kosi? - A ja dušom i tijelom! - Je l" istina? - zapita Frank zaustavljajući svoZfPr x av° m u sebi to i pomislio. Jenkija C6čovjek teško naćiJa međutim kraOni se pozdraviše da su ih ruke zaboljele Debeljko međutim reče: _ Potjerajte samo svoga konja" 0e vedu£ouD već dugo u Drţavama? - Više od deset godina. zaboTav??a Ste " međuvremenu vjerojatno njemački

30 31 - Ne. Nisam bio prisutan. - E, vazda samo u Saskoj! Razumijete li? Ja sam govorio već s pokojim Nijemcima, ali nikad nikoga nisam tako dobro razumio kao onog tko se u Saskoj rodio. Šaška je srce Njemačke. Drezden je klasičan, Laba je klasična, Leipzig je klasičan a Šaška Švicarska ništa manje. Najljepši kraj je dio između Pirne i Meissena i po prilici ja sam između ta dva grada ugledao svjetlo ovog svijeta. A kasnije sam u istom kraju započeo svoju karijeru. Bio sam naime lugar u Moritzburgu, čuvenom kraljevskom lovištu, i zamku sa famoznom galerijom slika i velikim ribnjacima. Moj najbolji prijatelj bio je tamošnji učitelj s kojim sam svake večeri igrao šnapsa i nakon toga razgovarao o umjetnosti i haukama. Tamo sam stekao naročito opće obrazovanje. Ili moţda sumnjate u to? Što me gledate tako s čuđenjem? - Oko toga se ne ţelim prepirati premda san" bio ranije gimnazijalac i deklinirao mensa. Mališa pogleda Jemmva lukavo sa strane i upita - Deklinirao mensa? Vi ste se sigurno zabunili? - Ne bih znao zbog čega. - E, onda sa svojom gimnazijom niste daleko dotjerali. Ne kaţe se deklinirao, već deklamirao i ne mensa, već pensa. Vi ste deklamirali vašu pensu, moţda .Pjevačevu kletvu" od Hufelanda ili .Ĉarobnog strijelca" od gospođe Marije Leinweber. Ali zbog toga se ne ljutite? Svatko je naučio upravo onoliko koliko, je mogao, više ne, i kad vidim Nijemca, ja se obra-J dujem pa makar ne bio baš pametna glava ni Sa Dakle kako ćemo? Hoćemo li biti dobri prijatelji? j - Svakako! - nasmija se Debeljko. - Ja sami uvijek slušao da su Sasi najdobroćudniji ljudi. Ali zašto ste napustili svoj lijepi zavičaj? - Upravo zbog umjetnosti i nauke. - Kako to?

- To se zbilo posve iznenada i po prilici ovako: govorili smo o politici i svjetskoj povijesti, svake ve- " Uhland Kad Maria Weber primj. prevod.. ,32 -eri u gostionici. Bilo nas je trojica za stolom, naime kućni sluga, noćni straţar i ja. Učitelj je sjedio za drugim stolom kod otmjenih. Budući da sam ja međutim uvijek bio veoma prijazan čovjek, sjedio sam do ove dvojice koji su bili sretni što sam ih time udostojio. Govoreći o svjetskoj povijesti često smo razgovarali o starom tati Wrangelu koji se toliko bio navikao na glagol .najvećma", da ga je pri svakoj prilici upotrebljavao. Onda su počela ova dva momka da se prepiru sa mnom oko pravog izgovora te riječi. Svatko je imao drukčije mišljenje. Ja sam govorio da je treba izgovoriti: ,najvećma"; kućni sluga je govorio: ,povećma", a noćni straţar čak i ,najpovećma". U toj raspri meni je polako prekipilo, ali kao obrazovan sluţbenik i drţavljanin sačuvao sam snagu da vladam svojim samosavlađivanjem te se obratili svome prijatelju, učitelju. No on izgleda da je bio loše volje, pravo ili malko učenjački ohol, kratko i saţeto, on mi ne dade za pravo i reče da sva trojica griješimo. On je tvrdio da riječ ,najvećma" nije pravilna i da umjesto nje treba reći najčešće. Budući da ja posve sigurno znam da sam u pravu, postao sam neprijazan. I kad je onda noćni straţar rekao još kako ja ne znam dobro govoriti, onda sam učinio ono što bi svaki pošten čovjek učinio: izručio sam na njegovu glavu moje uvrijeđeno osjećanje časti i čašu piva. Onda je naravno bilo svakojakih scena bez kulisa i sve se završilo time da sam zbog ometanja javnog nemira i zbog povrede namjernog tijela stavljen u optuţeničke stanje. Trebalo je da budem kaţnjen i otpušten. S kaznom i otpustom sam se mogao pomiriti, ali bilo mi je suviše što sam morao izgubiti ---To nisam - Tako? Jel" to istina? E, ja sam odmah osjetio prema vama neku vrstu potajne sklonosti, a to naravno ima svoj dobar razlog.

Prvo, vi niste loš momak, drugo, ni ja također nisam, te tako moţemo, treće, postati sasvim dobri prijatelji. Uzajamno smo se već pomogli, i zapravo je gotova veza koja nas s puno ljubavi treba spojiti. Vi ćete s dopuštenjem primijetiti da ja uvijek baratam biranim izrazima te prema tome moţete za- "51 ključiti da se neću pokazati nedostojnim prema vašim osjećanjima prijateljstva. Sas je uvijek nobel, i kad bi me danas neki Indijanac htio skalpirati, onda bih mu učtivo rekao: -- Molim, potrudite se najljubaznije! Izvolite moj skalp! , Tada reče Jemmy smiješeći se: - Ako bi.I oni bio isto tako učtiv, morao bi vam ostaviti koţu na f vašoj glavi. Ko sad da pređemo na druge stvari. Je li vaš pratilac zaista sin poznatog lovca na medvjede, Baumanna? - Da. Baumann je moj poslovni ortak a njegov sin, Martin, me naziva stricom, premda sam ja jedino dijete svojih roditelja i nikad se nisam oţenio. Sreli smo se dolje u St. Louisu, kad je zlatna groznica povukla kopače prema Crnim breţuljcima. Nas dvojica smo uštedjeli malu svoticu i odlučili da gore otvorimo dućan. To je svakako bilo korisnije nego kopati zlato. Stvar je posve dobro uspjela. Ja sam preuzeo dućan, a Baumann je išao u lov i brinuo se za kljun. Kasnije se međutim ispostavilo da se - ovdje nije moglo naći zlato. Kopači su otišli te mi ostadosmo sam s našim zalihama. Samo tu i tamo utrapimo je lovcima koji slučajno ovuda naiđu. Posljednji posao napravili smo prije dva tjedna. Tada nas je potraţila jedna mala druţina koja je htjela uzeti Baumanna da ih otprati do Yellowstone Rivera. Tamo - se naime moglo naći poludrago kamenje u velikim količinama, a ti ljudi su bili brusači kamena. Baumann je bio spreman poći, dobio je pozamašnu svotu, prodao im znatne količine baruta, olova i drugih potrepština i otišao s njima. Sad sam sa njegovim sinom i jednim Crncem, koga smo doveli iz St. Louisa, posve sami u brvnari. - oblast oko Yellowstone rijeke je međutim krajnje opasan kraj. Između ovog i onog kraja love sada .Zmija"-Indijanci. _ Oni su zakopali bojnu sjekiru.

_ A ja sam čuo da su je u posljednje vrijeme navodno ponovo iskopali. Vaš prijatelj se sasvim sigurno nalazi u opasnosti. Otuda glasnik koji vam je danas došao. Ne slutim ništa dobro. _ Ovaj Indijanac je Sioux. - Ali on je oklijevao da preda svoju poruku. T" nije dobar znak. S dobrom viješću čovjek nije suz-drţljiv, a on mi je i rekao da dolazi s one visoke planine iza zapada. - Onda ću brzo k njemu. Mali Sas obode konja kako bi sustigao Wohkadeha. Ĉim je ovaj to primijetio, udari i on svog konja petama u bokove i pojuri. Ako se Hromi Frank ne bi poţurio, morao bi odustati da već sada govori s Indijancem. U međuvremenu sin lovca na medvjede se drţao Dugajlije Davyja. I Davvju je naravno bilo stalo do toga da nešto pobliţe sazna o prilikama mladog poznanika. Doduše je dobio obavještenja, ali ne onako opširna kao sto mu je bila ţelja. Dječak je bio vrlo suzdrţljiv i šutljiv. Najzad je potok u oštroj okuci skretao oko jedne uzvišice na kojoj jahači spaziše brvnaru čiji je poloţaj od nje pravio malu utvrdu što je pruţala sigurnu zaštitu od napada Indijanaca. Uzvišica se tako okomito spuštala na tri strane da se njom čovjek jedva mogao uspeti. Ĉetvrta strana bila je okruţena dvostrukom ogradom. Dolje se pruţalo, kukuruzište i mali komad zemlje zasađen duhanom"u čijoj su blizini pasla dva konja. Martin pokaza na ţivotinje i reče: - Odavle su nam oni lopovi ukrali konje; nismo bili kod kuće. Gdje U je Bob, naš Crnac? On stavi dva prsta u usta i pištavo zazviţdi. Jedna crna glava izviri iza visokih stabljika kukuruza. Između razvučenih, naboranih usana ukazaše se dva reda zuba na koje bi i jaguar mogao biti ponosan. Onda 34 35se pokaza i herkulovski Crnčev stas. U ruci je imao tešku, debelu toljagu te reče cereći se: - Bob se sakriti i paziti. Kad mangupi ponovo

doći i još dva konja hoće ukrasti, onda ja njima razbiti glava sa ovaj štap. - On razmahne kocem s takvom lakoćom, kao da je vrbov prutić. Indijanac na njega uopće nije obratio paţnju. Projahao je pokraj njega s četvrte, jedino prilazne strane, do dvostruke ograde, skočio sa svog konja i nestao iza ograde. - Kakav biti crveni grub momak! - srdio se Crnac. - Projahati pokraj massera Boba a ne reći:, Good day! Skočiti preko ograde i ne sačekati dok muJ massa Martin ne dopusti da uđe. Masser Bob njega; naučiti biti učtiv! - Dobri Crnac je dao samom sebi; titulu masser Bob, dakle mister ili gospodin Robert. On je bio slobodan Crnac i osjećao se uvrijeđen što ga Indijanac nije pozdravio. ; - Ne smiješ ga uvrijediti - opomene ga Martin. On je naš prijatelj. - To biti drugi stvar. Ako crveni biti prijatelj vaš, onda on biti prijatelj masser Boba. Massa konje ponovo dobio? Mangupi ubijeni? - Ne. Oni su umakli. Otvori ogradu! Bob priđe krupnim koracima i odgurne oba dijela teške kapije, kao da su izrezana od papira. Onda uja-haše i ostali u prostor okruţen ogradom. 3. U BRVNARI Na sredini prostora se uzdizala četverokuta brv-"ara sagrađena od uţljebljenih stabala. Vrata su stajala otvorena. Kad su ljudi ušli, vidjeli su Indijanca gdje sjedi na sredini jedne prostorije u kolibi. On kao da se nije nimalo brinuo gdje mu je konj koji je s drugima bio ušao u ogradu. Sad pozdraviše Martin i Hromi Frank dvojicu lovaca srdačnim udarom ruku. Gosti se osvrnuše pogledom po prostoriji. U straţnjem dijelu nalazio se dućan čije su zalihe bile potpuno iscrpljene. Nekoliko poklopaca od sanduka pribijenih na kočevima činili su stolove. Stolice su bile u istom stilu izrađene. U jednom kutu leţala su naslagana krzna. Ona su bila toliko skupocjena da se stanovnicima kolibe moglo zavidjeti na njima,

jer su se sastojala od povećeg broja naslaganih koţa strahovitih sivih medvjeda, najopasnije zvijeri Amerike. Uspravi li se takav golemi grizli na zadnje šape, onda je sigurno pola metra viši od čovjeka dobre tjelesne visine. Ubiti takvog medvjeda kod Indijanaca je veliki junački podvig, a čak se i daleko bolje naoruţani bijelac više voli skloniti s puta toj zvijeri nego se bez potrebe upustiti u borbu s njom. Na zidovima je visilo svakojako oruţje i lovački trofej, a u blizini kamina su o drvenini klinovima bili pričvršćeni golemi komadi suhog mesa. Bila je večer i u kolibi prilično mračno budući da se svjetlost sumračja posve oskudno probijala kroz malene prozorske otvore, zaklonjene ne staklom već 37samo kapcima. - Masser Bob naloţiti vatru - reče stoga Crnac. On unese suho šipraţje i naloţi pomoću svog pun-ka vatru na ognjištu. Fitilj ovog upaljača se sastoji od suhog, lako zapaljivog truda koji se uzima iz duplji natrulih stabala. Za vrijeme tog posla plamen je drečavo osvjetljavao golemu Crnčevu priliku. Kosio je široko odijelo od najjednostavnijeg kalka i bio gologlav. Ovo je l imalo svog razloga. Dobri Bob je bio naime malo sujetan. Nije htio da ga smatraju za pravog Afrikanca. Na ţalost, međutim, glava mu je bila prekrivena gustom šumom, kratkih, kovrčavih uvojaka, i budući da je upravo ta vuna najuvjerljivije odavala njegovo porijeklo, uloţio je on sav svoj trud kako bi uvjerio druge da ima običnu kosu. Otuda je glavu dobro na- J trljo jelenjim lojem i ispleo od kudrave dlake bezbroj tankih vitica koje su mu na sve strane štrcale, poput bodlji u jeţa. To je prizoru što ga osvjetljavala vatra s ognjišta davalo nešto pustolovno. Dotada je bilo izmijenjeno samo nekoliko riječi. Ali tada reče Hromi Frank Indijancu na engleskom jeziku: - Moj crveni brat se nalazi u našoj kući. On nam je dobro došao i moţe nam predati svoju poruku. Crvenkoţac baci ispitivački pogled unaokolo i u-pita: - Kako moţe Wohkadeh govoriti prije nego omi-riše dim mira?

Tada uze Martin, sin lovca na medvjede, indijanski kalumet sa zida i napuni ga duhanom. Kad su i ostali sjeli pokraj Indijanca, Martin zapali duhan, po-i vuče šest puta i otpuhne dim uvis, pa dolje i u sva četiri pravca te reče: - Wohkadeh je naš prijatelj i mi smo njegova braća. Sad neka popuši s nama lulu mira i neka nam poslije toga kaţe svoju poruku. Nakon toga on pruţi Indijancu lulu. Ovaj je prihvati, podiţe se, otpuhne isto tako šest dimova i reče: - Wohkadeh još nikad nije vidio bljedolike. Poslali su ga k njima, i oni su ga spasili zatočeništva. Njihovi Prerijski upaljač primj. pisca. Indijanska lula mira primj. pisca. 38 neprijatelji su i njegovi neprijatelji, a njegovi prijatelji mogu biti i njihovi. Howgh! Ovo ,howgh" znači u Indijanaca isto što i: da, dabome, posve izvjesno. Upotrebljava se kao znak slaganja" i odobravanja, naročito za vrijeme stanki ili na kraju govora. VVohkadeh pruţi lulu dalje. Dok je ona tako obilazila, on ponovo sjede i sačeka. Pri ovom pozdravu ponašao se kao stari, iskusni poglavica, a isto tako i Martin, koji je bio još gotovo dječak, pokaza ozbiljnost koja je davala naslutiti njegovo uvjerenje da je u odsutnosti svoga oca on domaćin. Kad je posljednji odloţio lulu, započe Wohkadeh: - Poznaju li moja bijela braća onog bljedolikog koga Siouxi nazivaju Nonpeh-tahan? - Misliš Old Shatterhanda? - upita ga Dugajlija Davy. - Vidio ga još nisam, ali o njemu je valjda svatko čuo. Sto je sa njim? - On voli crvene ljude, premda je bljedolik. On je najčuveniji lovac. Njegova kugla nikad ne promaši, a goloruk će oboriti i najsnaţnijeg neprijatelja. Stoga ga nazivaju Old Shatterhandom. On će poštediti ţivot i krv svojih neprijatelja, on će ih samo raniti da bi ih učinio nesposobnim za borbu, a svog protivnika će ubiti tek ako se radi o njegovu ţivotu. Prije nekoliko mjeseci napali su ga tamo prijeko na Yellowstoneu Sioux-Ogellallasi.

On je stajao međutim na jednoj stijeni, i oni ga svojim mecima nisu mogli pogoditi. Onda je izišao i ponudio se da se s trojicom od njih "°ri, oni sa tomahawkom, a on bez oruţja. On ih je svu trojicu pesnicom ubio, među niima i Pethašiča, najsnaţnijeg čovjeka plemena. Brdima se razlijegao golem bol i kuknjava iz vigvama Ogellallaha. Ni đan-danas još nije zanijemila. Sad su najsrčaniji ratnici plemena krenuli za Yellowstone river da zapjevaju a groblju trojice ubijenih svoje posmrtne pjesme. Svatko tko ih sretne na ovom pohodu je izgubljen. NJega privezuju za kolac mučenja na grobovima ubiĈitaj: hau. primj. pisca. Ruka koja mrvi primj. pisca. Zao Oganj primj. pisca. jenih i taj mora polako u mukama umrijeti kako bi njegova duša sluţila duhovima trojice mrtvih u vječnim lovištima. - Wohkadeh napravi stanku i nastavi onda mirno s muklim naglaskom: - Lovac na medvjede i njegovi prijatelji su bili iznenađeni u snu i pohvatani! Martin skoči sa svog sjedala i vikne: - Bob, sedlaj što brţe konje! Frank, ti brzo spakuj municiju i hranu a ja ću u međuvremenu podmazati puške i nao-štriti noţeve! Najkasnije za jedan sat krećemo za Yellowstone! Crnac se također podiţe, zgrabi toljagu koju je prije toga unio i reče: - Masser Bob poći! Masser Bob ubiti sve crveni psina Ogellallaha! Tada podiţe Indijanac ruku i reče: - Jesu li moja bijela braća muhe što zazuje kad ih uznemiriš? Ili su muţevi koji znaju da djelu mora prethoditi mirno avjetovanje? Wohkadeh još nije završio. - Moj se otac nalazi u opasnosti, to je dovoljno! - plane mladić. Tada ga opomenu Jemmy, Debeljko: - Umirite se, mladi moj prijatelju! Kad ţuriš, ne prenagli. Pustite Wohkadeha da ispriča do kraja prije nego nešto poduzmemo! - Poduzmemo? Zar ćete i vi s nama?

- Zar još pitate! Mi smo zajedno popušili kalumet te smo prijatelji i braća. Dugajlija Davy i Debeljko Jemmy nisu ostavili na cjedilu još nikoga kojemu je bila potrebna njihova pomoć. Da li ćemo nas dvojica odjahati u Montanu da tamo lovimo bivole, ili ćemo prethodno skoknuti malo do Yellowstonea kako bismo sa Sioux-Ogellallasima otplesali valcer, to je svejedno. Ali sve se mora odvijati po utvrđenom redu, inače za stare lovce, kakvi smo mi, to neće predstavljati pravu šalu. Sjedite, dakle, i budite mirni, kao što to priliči! - To je ispravno! - suglasi se mali Sas. - Uzru-janost nikad ne donosi dobro. Moramo biti promišljeni. Pošto su ponovo posjedali, mladi Indijanac nastavi: - Wohkadeh je Mandan, a oni su prijateli bljedolikih. Kasnije je bio primoran da postane Ogellallah. Ali je čekao samo priliku da napusti Ogellallahe. Sad °e morao s njihovim ratnicima krenuti prema Yel-lovvstoneu. On je bio prisutan kad su noću u snu prepali lovca na medvjede i njegove pratioce. Ogellal-lasi moraju za vrijeme ovog pohoda biti oprezni, jer tamo u brdima ţive njihove najljući neprijatelji, Šo-ţoni. Wohkadeha su poslali kao izvidnicu da uhodi wigwame Sošona. Ali on to nije uradio, već je po-jahao u najvećoj ţurbi na istok do lovčeve kolibe da sina i prijatelja mu obavjesti o njegovoj sudbini. - Lijepo je to, to ti nikad neću zaboraviti! - viknu Martin. - Zna li moj otac što o tom? - Wohkadeh mu je to rekao, i ovaj mu je opisao put. On je krišom govorio sa lovcem da nitko od Ogellallaha nije mogao ništa primijetiti. - Ali oni će to naslutiti, ako im se ne vratiš! - Ne. Oni će povjerovati da su Šošoni ubili Woh-kadeha. - Da li ti je moj otac dao određene upute za nas? - Ne. Wohkadeh vam treba reći da je Baumann sa svojim pratiocima uhićen. Sad će moj mladi bijeli brat znati sam što da čini.

- Naravno da znam! Krenut ću, i to odmah, kako bih oslobodio oca. Ponovo je htio skočiti, ali ga Jemmy uhvati za ruku i zadrţa. - Stop, my boy! Pa mi nismo još sve saznali. Wohkadeh će nam moţda reći na kom su mjestu vašeg oca napali. Indijanac je pričao: - Voda koju bljedoliki nazivaju Barutnom rijekom nastaje od pet rukavaca. Na. Jugozapadnom se to dogodilo. Dobro, to bi dakle bilo jugozapadno od Mur-Pnvja. Ovaj mi kraj nije posve nepoznat. A kojim sa Pravcem onda udarili Ogellallasi? - Prema juţnim obroncima brda koje bijelci na-ju Veliki Rog. - Dakle Big Horn brda. I dalje? - Prošli su pokraj Glave Zloduha! - Ah, pokraj Devils Heada! - Do vođe koja tu izvire i utječe u rijeku Big Homa. Tamo smo čuli o neprijateljima Šošonima te su Wohkadeha poslali kao uhodu. On ne zna kamo su OgellaUasi dalje odjahali. - To nije ni potrebno. Imamo oči i naći ćemo im tragove. Kad se dogodio prepad? - Otada je minulo četiri dana. - O jada! Kad će se odrţati velika svečanost u čast mrtvih? - Na dan punog mjeseca. Tog dana su u svoje vrijeme njih trojica bili ubijeni. Jemmy proračuna u sebi i primijeti: - Ako tako stvari stoje, onda imamo još dovoljno vremena. Ima l još punih dvanaest dana do uštapa. Koliko je bilo" Ogellallaha? - Kad sam ih napustio, brojali su pet puta deset i još šest. - Dakle pedeset i šest ratnika. Koliko su ljudi pohvatali? -"- Sa Baumannom ih je šest.

- Zasada znamo dovoljno te se moţemo spremiti za pokret. Martine Baumanne, što mislite da činimo? Mladić ponovo poskoči sa svog sjedala, podiţe desnicu kao za zakletvu i izgovori svečano: - Ovim se zaričem da ću spasiti svog oca, ili njegovu smrt osvetiti ako budem čak morao i posve sam progoniti Sio-uxe i s njima se boriti. Mogu umrijeti, ali svoju zakletvu neću pogaziti. - Ne, sam nećeš poći - reče mali Hromi Franl - Ja ću s tobom jahati i neću te ni u kom slučaj" -napustiti. - I masser Bob također poći - reče Crnac - da oslobodi starog massa Baumanna i premlati Sioux-, Ogellallahe. Svi oni morati u pakao! - On stisnu! pesti i zaškripa zubima. - I ja ću poći s vama! - reče Jemmv Debeljko.,: - Bit će mi zadovoljstvo da crvenima otmem njihove, zarobljenike. A ti, Davy? - Ne pitaj tako glupo! - odgovori Dugajlija nodušno. - Misliš li da ću ostati ovdje da kri 42 cipele i meljem kafu, a da vi uţivate u jednoj divnoj pustolovini? __ Dobro, medvjede stari! Budi samo zadovoljan, ci ćeš i ti. Ali šta će učiniti naš crveni brat Wohkadeh? Indijanac uzvrati: - Wohkadeh je Mandan, ali nikad Ogellallah. Njegova bijela braća će mu dati pušku s barutom i olovom. On će ih pratiti i s njima umrijeti ili pobijediti neprijatelja! __ Valjan momak - reče mali Sas. - Dobit ćeš pušku i sve ostalo, čak i svjeţeg konja, jer mi ih imamo četiri, dakle jednog prekobrojnog. Tvoj je premoren te neka uzgred trči dok se ne oporavi. Kada ćemo krenuti, ljudi? - Odmah! - reče Martin. - Svakako, ne smijemo gubiti vrijeme - suglasi se Debeljko. - Ali nije preporučljivo da prenaglimo. Mi ćemo proći kroz krajeve

siromašne vodom i divljači i moramo se snabdjeti hranom i pićem. Isto tako ne znamo da li nam onih devet konjokradica, kojima smo danas očitali bukvicu, neće nečim napakostiti. Moramo se bezuvjetno uvjeriti, da li su napustili ovaj kraj ili će ga tek napustiti. A kako stoji s ovom ku-čom? Hoćete li je ostaviti nezaštićenu? - Da - potvrdi Martin. - Onda se moţe lako dogoditi da je pri povratku nađete u pepelu ili poharanu. - Od pohare se moţemo zaštititi. Mladić uze motiku i otkopa nabijenu zemlju u četverokutu. Tada se pokaza da se tu nalazi potajni kapak ispod kojeg se pruţalo prostrano udubljenje gdje se moglo sakriti sve što se nije dalo ponijeti. Ako se ilovača ponovo nabije preko zatvorenog poklopca, aitko tko nije upućen ne bi otkrio ovo sklonište. Ĉak ako bi i zapalili zgradu, moglo se očekivati da će zaštititi skrivene predmete od paleţa. LJudi se dadoše sada na posao te sve stvari, uko-im nisu bile potrebne za put skionjše u udubljenJf- Isto su učinili i sa medvjeđim krznima. Među njima je bilo jedno posve osobito po veličini i ljepoti. °" ga je Jemmy s divljenjem promatrao, Martin ga 43uze iz njegovih ruku i baci u rupu. - Sklonite mi ga s očiju - viknu on. - Ovo krzno ne mogu vidjeti a da ne pomislim na najstrašnije časove svoga ţivota. - To zvuči kao da već imate veoma dug ţivot ili čitav niz teških doţivljaja za sobom, moj mladiću. - Moţda sam zaista već više doţivio nego poneki stari traper. - Oho! Ne pretjerujte! Martinove oči se ustremiše gotovo Ijutitim pogledom na Debeljka. - Mislite li moţda da sin jednog lovca na medvjede nije imao prilike za doţivljaje?J Ja vam kaţem da sam se već kao šestogodišnji dječah borio sa medvjedom koji je ţivio u krznu kome ste upravo divili. - Šestogodišnje dijete sa takvim grizlijem? Znan da su djeca Divljeg zapada napravljena od drugog materijala nego dječaci

koji na Istoku, u gradovi griju noţice o termos boce svojih očeva. Vidio sa ponekog mladića koji bi u New Yorku ostao počet strijelac, a ovdje puškom baratao kao stari lovac. Ipa - hm! Kako se to zbilo tada sa medvjedom? - Bilo je to u brdima Colorađa. Imao sam jo majku a uz nju i najvoljeniju sestricu od tri godine. Otac je bio otišao da odstrijeli neku divljač. Majka je bila vani pred kolibom da nacjepka drva za vatr jer je bila zima i veoma hladno u brdima. Ja sam" se nalazio sa malom Lucy posve sam u sobici. Ona" je sjedila između vratiju i stola na podu i igrala se s lutkom koju sam joj izrezao iz jedne cjepanice, a ja sam stajao na stolu da urezem velikim noţem jeđno; M i L u debelu gredu koja se pruţala ispod šiljastog krova od jednog do drugog zida brvnare. To su bila početna slova mog i Lucvnog imena. Tako sam, kao što to obično dječaci rade, htio nas dvoje ovjekovječiti. Udubljen u taj teţak posao, čuh kako se vrata silom otvoriše. Mislio sam da je majka tako bučno ušla zato što je u naručju nosila drva i ne pogledah već rekoh samo: ,Mama, ovo je za Lucy i mene. Onda ćeš doći ti i tata na red." Umjesto njena odgovora ja začuji duboko brundanje. Okrenuo sam se. Morate znati, meštri, da još nije 44 h dan ali vani je sjao snijeg, i na velikom ognjištu mrio je panj čiji je plamen osvjetljavao sobu. Bilo grozno ono što sam u njegovu blijesku primijetio. Upravo pred sirotom, malom Lucy, koja je sasvim za-nijemila od uţasa, stajao je golemi sivi medvjed. Po krznu mu se bio uhvatio led a iz ustiju izbijala para. Zanijemila sestrica pruţila mu je molećivo drvenu lutku kao da je htjela reći: ,Evo ti moje lutke, samo nemoj meni ništa učiniti, ti zli, dragi medvjede!" Ali grizli nije imao samilosti. Jednim udarcem šape oborio je Lucy i onda joj smlavio jednim zalogajem plavu glavicu. Još i danas čujem to mlavljenje i lomljenje. __ Heavens! Nikad to neću zaboraviti, nikad, nikada ... !

Martin zastade u svojoj priči. Nitko ne prekine tišinu, a on nastavi: - I ja se nisam od uţasa mogao pomaći. Htio sam dozvati u pomoć, ali ne izustih ni glasa. Tako sam vidio kako su sestricini udovi nestajali u čeljusti nemani dok ništa drugo ne preosta osim drvene lutke koja je leţala na podu. U ruci sam grčevito drţao dugi noţ. Sad medvjed priđe k meni i uspravi se prednjim šapama na stol. U tom trenutku ja ponovo ovladah svojim udovima. Njegov strašan dah me je već zapahnuo u lice. Ja stavih noţ između zubi, obu-hvatih gredu rukama i vinuh se na nju. Medvjed htjede za mnom i obori pritom stol. To je bio moj spas. Sad sam naravno dozivao u pomoć, ali uzalud. Majka nije došla, premda je morala čuti moj glas, jer su vrata stajala otvorena i sobu je zapuhivao hladni zrak. Grizli se uspravi u svoj svojoj duţini kako bi roe skinuo s grede. Vidjeli ste njegovo krzno i povje-rovat ćete mi dakle kad kaţem da me je svojim pređnJim šapama mogao još dostići. Ali ja sam imao noţ u ruci, lijevom sam se drţao čvrsto i desnom ubadao u sapu koju je prema meni pruţao. Sto da vam opisujem borbu, svoj jad i svoj strah! e znam koliko sam se dugo branio. U takvom polof aJu Cetvrt sata postaju čitava vječnost. Ponestalo mi snage, obje prednje šape medvjeda bile su izbodene i isparane, kad sam usprkos njegovu brundanju začuo laveţ našeg psa kojeg je otac poveo sa sobom. Pred kolibom pas podiţe svoj glas kakav nikad nisam više čuo iz njegovih ustiju. Onda je upao u sobu i odmah se bacio na golemu zvijer. Bio je to ruţan ovčarski pas, ali neobično snaţan i vjeran. On uhvati medvjeda za grlo da mu ga razdere. Ali medvjed ga raskide svojim snaţnim šapama. Nakon nekoliko trenutaka, pas je bio mrtav - raskomadan i pobjesnjeli grizli se ponovo bacio prema meni. - A vaš otac? - zapita Davy koji je kao i ostali slušao s najvećom napetošću. - Gazda ne moţe bit1 daleko kad je pas tu.

- Svakako, jer upravo kad se grizli ponovo us pravio ispred grede da bi me, s leđima okrenutir prema vratima dohvatio, pojavi se otac na ulazu, l blijed kao otjelovljenje smrti! "Oče, u pomoć!" viknuh l ja zadajući medvjedu još jedan ubod. Otac ne odgovori. I u njega kao da je grlo bilo zavezano. On podiţe napunjenu pušku - da opalit Ali ne, on je spusti. Bio je toliko uzbuđen da mu je cijev drhtala u rukama. On odloţi oruţje, izvuče lovački noţ iz pojasa i skoči straga na zvijer. Hvatajući lijevom rukom za krzno on mu priđe sa strane i zadade dugim sječivom udarac do korica između poznatih dvaju rebara, i odmah odskoči u strani kako ga medvjed u ropcu ne bi dohvatio. Snaţna zvijer je stajala nepomična, zakrljala je i zastenjala posve neopisivo, onda zamahnula prednjom šapom u prazno i skljokala se mrtva. Kako se kasnije pokazalo, sječivo joj je pogodilo upravo u srce. - Bogu hvala! - reče Jemmv glasno i duboh odahnuvši. - To je bila pomoć u krajnoj nevolji. Ali" vaša majka, moj mlađi sir? - Nju - oh, ja je nisam više vidio. - Martin se okrene i brzom kretnjom ruke obrisa dvije suze iz očiju. - Nisi je vidio? Kako to? - Kad me je otac skinuo s grede, on je drhtao a ja sam se tresao cijelim tijelom, upitao me za malu sestru. Naglas jecajući ja mu ispričah što" se dogo46 Nikad više nisam ugledao takvo lice kao tada ° a! Bilo je pepeljasto sivo i kao od kamena. Iz. mudiju mu se razlijegao krik, jedan jedini, ali kakav! Onda je zanijemio. Sjeo je na klupu i zagnjurio lice ruke. Nije odgovarao na moje riječi umiljavanja. Kad sam ga zapitao za majku, on je mahnuo glavom. Ali Itad sam potom pošao da je potraţim, on me uhvati za ruku da sam od boli jauknuo. .Ostani!" zapovjedio mi je.".To nije za tebe!"

Nakon toga moj otac je sjedio dugo dok se vatra nije ugasila. I onda me je zatvorio i počeo iza kolibe da radi. Ja pokušah da uklonim mahovinu kojom je bila zatvorena pukotina u zidu. Uspio sam. Kad sam pogledao van, vidio sam kako je iskopao duboki grob - medvjed je prije nego je ušao u kolibu napao moju majku i raskidao je. Nisam vidio kako ju je otac poloţio, jer me je iznenadio pri gledanju i pobrinuo se da ne stanem više uza zid. - Strašno, strašno! - zastenja Jemmy, brišući rukavom svoga krzna oči. - Da, svakako je bilo strašno! Otac je tada bio dugo vremena bolestan i najbliţi susjed poslao je jednog čovjeka do nas da ga njeguje i da se za mene brine. A onda, kad je otac ponovo ozdravio, napustili smo onaj kraj i - postali smo lovci na medvjede. Kad bi otac čuo da se negdje pojavio neki medvjed, nije imao mira dok ga nije ubio metkom ili noţem. A ja - eto, mogu vam reći da sam i ja već učinio-svoje da osvetim sirotu, malu sestru. U početku mi je naravno srce glasno kucalo kad sam uperio pušku u medvjeda. Ali ja imam amajliju koja me štiti tako da sam prema svakom grizliju posve miran, kao da "u pucati u najobičnijeg medvjeđa. - Amajliju? - zapita Davy. - Ah! Toga nema. , ne vjeruj u takvu besmislicu! To je grijeh protiv prve zapovjesti! - Ne, jer amajlija na koju mislim jeste drugačija f80 što vi mislite. Pogledajte je! Tamo visi ispod On pokaza rukom na zid gdje je na jednoj daščici ya velika, stara biblija. Ispod nje je visio o jednom. 47"klinu komad đrveta, dug prst i pol i debeo jedan prst. Jasno se vidjelo da je gornji dio trebao predstavljati neku glavu. - Hm! - promrmlja Davy koji se strogo drţao svoje vjere. - Ne trebam se bojati da bi ova stva mogla predstavljati nekog idola. - Ne, ja nisam neznaboţac. Vi vidite ovdje dr-. venu lutku koju sam tada izrezao sestrici za igru. Jal ,sam ovu uspomenu sačuvao na one strašne časove Jl uvijek je objesim sebi o vrat

kad pratim oca u lov J na medvjede. Pribliţili mi se opasnost, onda se mašim lutke i - medvjed je mrtav. U to moţete biti si-.; gurni! Tada mu spusti Jemmy, duboko tronut, ruku rame i reče: - Martine, vi ste valjan boy. Zs slite da sam vam ja prijatelj i nećete se prevariti! liko sam ja debeo, toliko je debelo i povjerenje mi moţete pokloniti. Ja ću vam to dokazati! 4. OLD SHATTERHAND Bilo je po podne četvrtog dana kad je šest jahača ostavilo za sobom kraj juţno od izvora Barutne rijeke. Pojas koji se proteţe od Missourija do Stjenovitih planina spada još i dan-danas u najnegostoljubivije dijelove Sjedinjenih Drţava. Ova oblast se sastoji gotovo posve od puste, gole prerije gdje lovac često puta mora dugo jahati prije nego nađe neki izvor vode ili ţbun. Kraj se postepeno uzdiţe prema zapadu, najprije se redaju blage uzvišice a onda breţuljci sve viši, oštriji i okomitiji što se ide dalje prema zapadu. Ali i dalje vlada oskudica vode i đrveta. Otuda ovaj kraj usred drţave Wyoming nazivaju Indijanci Mahka-. ze-šiča a bijelci Band Lands. Oba izraza znače isto, naime, Zla zemlja. Dalje prema sjeveru, gdje leţe izvorna područja rijeke Cheyennea, Powdera, Tonguea i- Big Horna, toaj postaje daleko prijazniji. Trava je sočnija, pojedinačni ţbunovi se šire u prostrano grmlje te konačno noga Zapadnjaka kroči čak i u sjenku golemih stogodišnjih stabala. Jugozapadno od Wyominga se nalaze lovišta šoš°na ili .Zmija"- Indijanaca, istočno su Siouxi, a Juţno Cheyenni i Arapahoi. Svako pleme čini pak Podskupine i, budući da svaka od tih skupina ide pjim putevima, nije onda nikakvo čudo što među Jinia postoje neprestane trzavice. I kad se među rvenokoţcima ukaţe jednom prilika na duţi mir, nai-" onda neki bljedoliki i poče ih bockati najprije igla4 Među orlovima ma, a onda noţevima tako dugo dok Indijanac ne iz-1 vadi ponovo zakopanu bojnu sjekiru i ne započne iz nova borbu.

Time se moţe objasniti što je ovdje, gdj se sučelju ju pašnjaci raznih plemena i skupina, sigurJ nost svakog pojedinca vrlo sumnjiva, štaviše krajr ugroţena. Sošoni ili ,Zmija"-Indijanci su odvajka bili ogorčeni neprijatelji Siouxa te je otuda pojl što se počev od Dakote provlači juţno od Yellowst rijeke prema Big Horn brdima veoma često bio topljen krvlju crvenog ili bijelog čovjeka. Debeljko Jemmy i Dugajlija Davy znali su to te se briţno trudili da izbjegnu svaki susret s Indijan- cima bilo kog plemena. Wohkadeha su pustili naprijed, budući da je taj kraj već poznavao. On je bio sada naoruţan škom i za svojim pojasom je nosio više kesa sa s kojakim sitnicama koje su neophodne čovjeku pr rije. Jemmy i Davy nisu svoj izgled nimalo izmijen" Debeljko je jahao svoje visoko kljuse, a Davyju visile duge noge s obje strane njegove male, jogunast mazge koja je s vremena na vrijeme uzaludno poku šavala da svog jahača zbaci sa sebe. Davyju je bi dovoljno da, po potrebi, spusti na zemljy lijevu il desnu nogu te da tako nađe čvrst oslonac. On je jaši: na svojoj ţivotinji naličio onim stanovnicima austr lijskih otoka koji svoje uske, opasne čamce oprer potpornjima te se zbog toga nikad ne mogu prevrnuf Davyjevi potpornji su bile njegove dvije noge. I Frank je nosio ono isto ruho u kojem su ga o dva prijatelja prvi put vidjela: mokasinke, leggin plavi frak i amazonski šešir sa dugim, ţutim peron Mali Sas je izvrsno sjedio na konju i uprkos svojoj neobičnoj spoljašnosti ostavljao dojam valjanog Zapadnjaka. Zadovoljstvo je bilo vidjeti Martina Baumanna u sedlu. On je u najmanju ruku isto tako dobro jahao kao i Wohkadeh. Izgledao je kao da je srastao sa konjem; sasvim nagnut naprijed olakšavao je ţivotinji teret, a sebi omogućavao da bez premora izdrţu napor višetjednog jahanja. Martin je imao na seb koţno trapersko odijelo i njegovoj opremi i naoru-j 50 nije baš ništa nedostajalo. Svjeţe mu lice i ff!J oko ostavljahu dojam da će, premda još skoro Hiečak u slučaju nuţde znati da

postupi kao čovjek. Veselo je bilo promatrati Crnca Boba. Jahanje mu nije nikad bila strast, te je sjedio na svom konju u ieđnom upravo neopisivom stavu. Imao je sto muka s konjem i ovaj s njim, jer nije mogao ni deset minuta ostati u svom sjedištu. Kad bi se posadio sasvim naprijed konju na vrat, onda je pri svakom koraku odmicao unazad. Tako je klizio i klizio dok se ne bi našao u opasnosti da padne. Onda bi se ponovo odgurnuo što više naprijed i prizor klizanja započinjao bi iznova pri čemu je zapadao u najsmješnije poloţaje. Umjesto sedla privezao je samo pokrivač, jer je od-ranije znao da se neće moći zadrţati u sedlu. Bob je svaki put pri malo brţem galopu ispadao iz sedla. Noge je drţao što dalje od konja. Kad bi mu rekli da ih treba pritegnuti uz konja, on bi odgovorio: - Zašto masser Bob treba prtiskati nogama jadnog konja? Konj njemu ništa naţao učinio! Bobove noge nije kliješta! Jahači su dostigli ivicu jedne ne baš duboke, gotovo krugolike kotline čiji je prečnik iznosio nekih šest engleskih milja. Okruţena sa tri strane jedva primjetnim naborima tla, ova kotlina je sa zapada bila ograničena popriličnom uzvišicom koja kao da je bila obrasla zbunjeni i stablima. Ovdje se ranije nalazila voda, nalik na jezero. Tlo se sastojalo od dubokog pijeska i na njemu se pomaljalo, osim ono malo bokora tvrde trave, samo ono sivosvjetlucavo, nekorisno divlje raslinje pelina, karakteristično za neplodne krajeve Dalekog zapada. Kako je Davy izjavio, ovo mjesto se zvalo Pa"p-pa-are, tj. Jezero krvi, jer su w °Vde i ednom Pali čitavu četu Sošona. Piie °hkadeh Potjera svog konja, ne oklijevajući, u lina Udarl prema spomenutoj uzvišici. Ova uđo-đućid1 predstavIJ ala nikakvu osobitu opasnost bu-ijj . a e kraj bio slobodan i otvoren te se svaki jahač Pješak mogao izdaleka otkriti. Mogli su jahati nekih pola sata, kad Wohkadeh avijjvog konja. - Uff! - uzviknu on. 1 engleska milja - 1.609 km prijnj. pisca. 51 - Sta je? - zapita Jemrny.

- Ši-ši! - Ova riječ iz govora Mandan Indijanaca znači zapravo stopala ali isto tako ima i značenje traga. - Trag? - zapita Debeljko dalje. - Ĉovjeka ili ţivotinje? - Wohkadeh ne zna. Neka moja braća sama pogledaju. - Good luck! Indsman pa ne zna da li je trag čovjeka ili ţivotinje! Bit će da je to neki neobičan trag. Da ga najprije pogledamo! Ali sjašite lijepo i ne idite za mnom, ljudi, inače ga nećemo prepoznati! - Ipak ćete ga i tada prepoznati - ™". Indijanac. - On je velik i dug; dolazi daleko sa j" ide daleko na sjever. Jahači sjahaše kako bi pregledali zagonetan Svaki dječak Indijanac zna razlikovati trag čov, od traga ţivotinje. Bilo je neshvatljivo što je Wo dehu ta razlika bila nepoznata. Ali i Jemmy odm glavom kad ugleda stope, te pogleda nalijevo ođakl je trag dolazio, onda nadesno kuda je vodio, ponovi odmahne glavom i reče najzad Dugajliji Davyju: -No, stari prijatelju, jesi li u svom ţivotu već jedn ovako nešto vidio? Dugajlija se počeše najprije iza desnog a onda lijevog uha, pijunu dvaput, što je kod njega gol uvijek znak nedoumice, i uzvrati naposljetku: Ne, još nikad. - A vi, mister Frank? Sas je s čuđenjem osmotrio trag i rekao: - VlS bi ga znao čiji je to trag! - Da - suglasi se Jemmy. - Sigurno je sa to da je neki stvor ovud prošao. Ali kakav? Koliko imao nogu? -- Ĉetiri - odgovoriše svi osim Indijanaca. - Da, to se dobro vidi. Ali neka mi onda ne kaţe koja je to vrsta četveronošca? - Jelen nije - reče Frank. - Sačuvaj boţe! Otkako je gavran pocrnio jel ne ostavlja tako goleme otiske. - Moţda medvjed? - Naravno da medvjed u ovakvom pijesku lja duboke i uočljive tragove da bi ih čak i slije

nrstima pročitati, ali ovaj trag ne potječe od dvieda Otisci nisu dugi i straga krnji kao u tapka-. već gotovo okrugli, preko pedlja u prečniku i pravo "tisnuti kao pečatom zapečaćeni. Samo su straga malo lici a dno im je posve ravno. Prema tome ova ţivotinja nema prste niti kandţe, već kopita. _ Dakle konj? - reče Frank. - Hm! - promrmlja Jemmy. - Ali i konj moţda nije. Moralo bi se bar malo primijetiti potkovica ili, ukoliko je bio nepotkovan, ivica kopita i njegova srţ. Tragu je najviše dva sata. Prekratko vrijeme a da bi se i takvo obiljeţje moglo izgubiti. I, što je glavno, da li je ikada postojao konj s tako neobično velikim kopitama? Kad bismo bili u Aziji ili Africi a ne u ovoj staroj, dobroćudnoj savani, onda bih ustvrdio da je ovuda protutnjao slonov djed. - Da upravo tako izgleda - nasmija se Dugajlija Davy. - Sto? Jesi li moţda već jednom vidio slona? - I to dva. Jednog u Philadelphiji kod Barnuma a drugog ovdje, naime tebe, Debeljko! - Ako već hoćeš da praviš šalu na moj račun, onda kupi za deset dolara neku bolju! Jasno? Ovi tragovi bi bili dovoljno veliki za slona, to priznajem. Ali takva ţivotinja ima posve drugi razmak koraka. Na to nisi pomislio, Davy. Deva također nije bila, inače bih tvrdio da si ti prije dva sata prokaskao. I tako moram priznati da sam iscrpio svu svoju mudrost. Ljudi pođoše malo naprijed, a onda se povratiše da osmotre te neobične tragove. Ali nitko od njih nije znao dati čak ni napola vjerojatno objašnjenje. - Što kaţe moj crveni brat na to? - zapita Jemmy. - Hijokeh! - uzvrati Indijanac, izraţavajući kretnjom ruke strahopoštovanje. - Duh prerije, veliš? Da, jer niti je bio čovjek niti ţivotinja, v Heigh-ho! Vaši duhovi kao da imaju uţasno no?, Vt0pala- Da ne pati Dun PreriJ e od reumatizma ---J 6 obukao Pustene cipele?

u svoje vrijeme poznat cirkus primj. pisca, - Moj se bijeli brat ne bi trebao rugati. Duh savane se moţe u svakom obliku pojaviti. Produţit ćemo mirno s jahanjem. - Ne, to neću učiniti. Moram bezuvjetno znati na čemu sam. Još nikad nisam ovakav trag vidio te ću ga slijediti dok se ne uvjerim tko ga je ostavio. - Moj brat srlja u propast. Duh ne trpi da ga ljudi traţe. J - Madness! Kad Debeljko Jemmy bude kasr o ovom tragu pričao, a ne bude znao od koga potje bit će ismijan. Za dobrog Zapadnjaka je -upravo stvi časti da ovu tajnu razjasni. - Nemamo vremena da krenemo zaobilaznim pt tem. - To i ne zahtijevam od vas. Imamo još četiri sa do noći, onda se moramo ulogoriti. Zna li moj crve brat moţda neko mjesto gdje bismo mogli otpočinui - Da. Ako budemo pravo jahali, doći ćemo mjesto gdje ova uzvišica ima jedan otvor. Tamo usijeca dolina u koju, s lijeve ruke, utječe nal sat jahanja neka sutjeska. U toj sutjesci ćemo počinuti, jer tamo ima ţbunja i stabala koje zakloniti našu vatru, a isto tako i izvor koji će ni pokloniti vodu. - To se lako moţe naći. Jašite dakle dalje! Jfl ću poći za ovim tragom i onda ću udariti na va" logor. - Neka moj bijeli brat zna da je opomenut! - Ah, što! - viknu Dugajlija Davy. - Jemmj je posve u pravu. Za nas bi bila prava sramotaj što smo otkrili ovaj neobičan trag a da nismo ispitali; čiji je. Priča se da je prije stvaranja zemlje bilo ţivotinja prema kojima bi bivol izgledao kao kišna glista; prema parobrodu na rijeci Mississippi. Moţda je tako preostala neka ţivotinja iz tog doba i luta sada ovuda po pijesku kako bi po njegovim zrncima izbrojila ko-, liko je vjekova stara. Mislim da se takva ţivotinj? zove mama. - Mamut - popravi ga Debeljko. ludosti primj. prevod..

Moţe biti! Kakva sramota za nas kad smo na takav prepotopni trag, a da nismo bar i da očima vidimo tu ţivotinju. Ja ću krenuti sa r e "iđ6; .jer nas dvojica, bez ikakvog pret-ierivanja, imamo najviše iskustva a u neku ruku smo i vodiči. Ne smijemo se dakle istodobno udaljiti. Neka radije pođe netko drugi sa mnom! - Mister Jemmy je u pravu - reče Martin. - ja ću poći s njim. - Ne, moj mladi prijatelju - uzvrati Jemmy. - Ja znam da je u vašoj dobi čovjek uvijek spreman na takve pustolovine. Ali ovaj podvig je moţda opasan, a mi smo preuzeli prešutnu obavezu da bdijemo nad vama kako bismo vas nepovrijeđenog doveli vašem ocu. - Onda ću poći ja! - viknu sakati Frank. - Da, neću imati ništa protiv toga. Mister Frank se ranije u Moritzburgu borio sa slugom i noćnim straţarom te se neće valjda bojati mamuta. - Ja? Da se bojim? Nije mi ni na kraj pameti! - Dakle nek" ostane pri ovom. Ostali neka produţe pravo, samo ćemo nas dvojica skrenuti desno. I tako se zbilo. Ostali nastaviše prekinuto jahanje, dok Jemmy i Frank pođoše za tragom prema sjeveru. Budući da su ova dvojica išla okolišnim putem, oni podbodu svoje konje te već nakon kraćeg vremena izgubiše iz vida svoje suputnike. Kasnije je trag skrenuo sa svog pravca na zapadprema dalekoj uzvišici tako da su Jemmy i Frank jahali u istom Pravcu sa svojim prijateljima, samo za nekih pola sata od njih udaljeni. Ĉitavo vrijeme su šutjeli. Jummyjevo koščato klju86 Je toliko revno grabilo svojim dugim nogama da Frankov konj dobro namučio da ga u dubokom Pijesku slijedi. Sad je Debeljko prešao iz napornog asa u lagani hod te se tako Frank mogao bez muke , rzati uz njega. Ova mala četa ljudi se uglavnom °sađa sluţila engleskim jezikom. Sada su, međutim, tala sama dva Nijemca te su tako pretpostavili svoj

mat"nji jezik engleskom. 55 - Ţar ne - započe Frank - ono sa mamuto ; je bila zapravo samo šala? - Naravno. - Odmah sam u sebi pomislio, jer takvih mamutovština danas više nema. - Jeste li već čuli kadgod što o tim prepotopnim ţivotinjama? - Ja? Još pitate! Znate, moritzburški učitelj koji je zapravo bio moja duhovna majka, mnogo je toga znao, naročito o biljnoj zoologiji. Taj je poznava svako drvo, počev od jelke pa do kiseljaka, a ist tako i svaku ţivotinju, od morske zmije pa do naj manje buhe. Od njega sam tada upravo masovn naučio. - To me neobično raduje - nasmija se Debelj - Moţda ću i ja moći od vas nešto naučiti. - Razumije se. Na primjer upravo o mamutu mo dati najbolje mjerodavno objašnjenje. - Jeste li moţda vidjeli nekog? - Ne, jer tada, prije stvaranja svijeta, još nis bio prijavljen kod sadašnje policije. Ali učitelj našao mamuta u starim rukopisima. Sto mislite, ko je bila ta neman? - Znatno veća od slona. - Slona? Kudikamo veća! Kad bi se mamut s; takao o neki kamen i sagnuo da ga pogleda onda taj kamen ,najvećma" bio kao egipatska piramida. 5 mislite onda visinu takve jedne ţivotinje! I kad je neka muha sjela na vrh repa, on ju je tek na četrnaest dana u svom mozgu registrirao. Onda mislite duţinu jednog takvog stvorenja! - Sto mu gromova! - reče Jemmy čudeći se. Kako vi to sve tako dobro znate! - Da, da. Da nije tada izbila ona svađa zboi onog glagola oca Wrangela, ja bih nolens-Coblenz dotjerao do šumarskog