Karl May-Medju orlovima

samosavlađivanje i P°-kaza rukom prema crnom ziđu na istoku: - Pijenovit - načo - duh Llano Estacada! Ostali se prepadoše i skočiše isto tako. Oni tek sad primijetiše promjenu na nebu. Pogledi im se ukočiše od uţasa. Na izgled na neke tri čovječje visine iznad liniJ6 horizonta jezdio je neki jahač. Crni zid je na mjestu gdje se nalazila ta prilika pokazivao okruglu, osvijetljenu mrlju, koja se s jahačem pomicala istom br ţlnom tako da su se čovjek i konj pojavili u svijetlom 364 kviru kao neka tamna, pokretna sjenka. Njihove ° "like su bile natprirodne veličine. Jasno su se moPU prepoznati svi jahačevi udovi. S desnom rukom on fe drţao vodice, oko glave mu je lepršala duga kosa sa ukrasom Indijanaca. Puška mu je odskakivala na leđima. Griva i rep konja su isto tako lepršali na buri. Avetinjska ţivotinja je brisala prostorom kao da je pakao goni. I sve se to dešavalo za vidjela, čitav sat prije zalaska sunca! Na gledaoce je to ostavilo neopisiv, jezovit utisak. Nitko od njih ne prozbori ni glasa. Crni zid se nenadano, gotovo okomito prekidao na jugu. Jahač je ţurio prema tom mjestu, primjetno mu se pribliţavajući. Još deset konjskih skokova, još pet, još tri, još jedan - i konj se izgubi u praznini, a s njim i njegov jahač. Više se nije mogao vidjeti ni svijetli okvir. Ljudi su stajali zbijeni jedan uz drugog, još uvijek bez riječi, čas su pogledali u pravcu gdje se ta pojava pomolila, čas su zagledali jedan drugog. Tada se Jemmy strese, kao od neke drhtavice, i reče: - O, svi duhovi dobri! Ako ovo nije bio duh Llano Estacada, onda ja neću nikad više oprati sebi lice! Zaista sam uvijek vjerovao da je ovo besmislica; sada međutim čovjek bi bio

upravo luđak ako bi još u to htio posumnjati. Meni je sasvim avetinjski na duši. Kako je tebi oko srca, stari Davy? - Baš kao da sam neka stara novčarka u kojoj nema niti jednog jedinog centa. Prazan sam, sasvim prazan, samo koţa i zrak! Pogledajte samo kako se nebo brzo mijenja! Ovo još nikad nije bilo ovako. Gornji rub spomenutog crnog oblaka pređe u krvavo crvenilo. Na horizontu su poigravali plameni bičevi. Jedan krak još uvijek vidljive potkovice na nebu spuštaše se sve niţe, i što se dublje spuštao, to Je postajao sve širi i tmastiji. Na jugu se uskovitlalo m°re prašine i dima, kao da ih bura šiba. Oluja se sve vise pribliţavala. Oko sunca se spustio tmasti zastor k°ji se iz sekunde u sekundu sve više peo i širio. Ĉinilo se kao da će tamni pramen oblaka prosto pasti na 365zemlju. Najednom uţasnute ljude obuze neobična studen. Iz daljine se začu piskav urlik. - Za ime boga, drţite konje! - vikne Juggie Fred. - Brzo! Inače će pobjeći! Natjerajte ih neka legnu. Drţite ih čvrsto i bacite se potrbuške na zemlju! Sva petorica skočiše na tri konja koja su preplašeno frkala i koja se ne uzjoguniše kad ih natjeraše da legnu. Leţali su uz samo ţbunje, a glave su im virile između grana. I jedva se ljudi baciše na zemlju, kad započe uţas. Razlijeţe se neko zviţdanje, stenjanje, šištanje, brujanje, urlanje, rikanje i pucanje, što se svakom opisu ruga. Ljudi su imali osjećaj kao da su na njih bacili iznenada neki centama teţak prekrivač. Oni su bili takvom silom pritisnuti o zemlju da se nisu uopće mogli podići čak i kada bi se usudili da to pokušaju. Udovima im prođe ledena studen. Oči, nos, usta i uši su bili najednom kao začepljeni. Nisu bili u stanju da dišu, gotovo su se gušili. I onda najednom njih zapahnu opet vrelina i u daljini se izgubiše urlici Llano Estacada. Konji skočiše na noge i glasno zanji-štaše. Iznenada paloj, duboko mračnoj i ledeno hladnoj noći uslijedi blještav sunčev zrak i osvjeţavajuća toplina. Mnogi su otvorili usta, bili su u stanju opet da dišu. Počeli su ponovo

da se kreću. Sa očiju su obrisali prašinu koja ih je nagrizala te se osvrtoše oko sebe. Bili su prekriveni visokim slojem hladnoga pijeska. To je bio prekrivač koji je tornado bacio preko njih. Da, bio je to tornado, jedan od onih srednjeamerič-kih ciklona kojima po snazi jedva da ima bilo gdje na drugom mjestu takmaca. Strahovita, gotovo nevjerojatna su razaranja koja počini jedan takav vihor. On dostiţe briţnu od preko sto kilometara na sat i većinom je popraćen električnim pojavama, koje još dugo nakon njega traju. Ĉak i samum afričke pustinje nema ni izdaleka takvu snagu te se samo jeziva pješčana ili snjeţna oluja pustinje Gobi moţe po svojoj snazi usporediti s tornadom. Petorica ljudi se podiţe i strese sa sebe pijesak. Ţbunje je pijesku predstavljalo zapreku tako da se preko njega naslagao dva lakta visok pješčani srne . 366 _- Bogu hvala što nas je bura poštedjela! - reče _, __ Teško onima koji su se za vrijeme ovog Je ada nalazili na otvorenom prostoru Llana Estaca-daToni su izgubljeni. __To baš ne mora biti, kako vi mislite - uzvrati Fred - Ove strahovite oluje su često puta, na sreću, široke moţda pola engleske milje. Ali utoliko je veća njihova snaga! Ova pobjesnela vazdušna struja zapah-nula nas je samo svojim bočnim talasima. Da smo se nalazili u njenoj sredini, bog bi ga znao kad bi nas zajedno sa konjima ponijela i u paramparčad raskidala. - Sasvim tačno! - kimne glavom Davy. - To mi je poznato. Vidio sam dolje na Rio Conchosu takva pustošenja koja je počinio tornado. On je kroz prašumu tako reći napravio pod konac pravu cestu. Divovska stabla u polumjeru preko dva metra bila su iz korijena istrgnuta i unaokolo razbacana. Ta neobična čistina na kojoj se nije odrţalo ni jedno jedino drvo imalo je tako oštre bočne ivice da su im stabla s lijeve i desne strane bila samo lagano okrznuta. Janki naziva ovu vrstu bure hurricane, a istim imenom naziva i šumske ceste s kojih su počupana stabla.

- Bilo je zaista strašno! - reče Hobble-Frank. - Bilo mi je gotovo ponestalo daha te mi je klarinet zviţdao samo na posljednjoj rupi. I mi smo ponekad u Saskoj imali oluje, ali ovako divlje i zle kao što su ove ovdje, one nisu bile. Jedan takav šaški glavni orkan je prema američkom tormenadu prava igrarija, pravi majski povjetarac, upravo dovoljan da ohladi to-Plu kavu. A uz to, Davvjevo magare me je napola ubilo čiftajući se. Najzad nije htjelo više leţati pa je nekim čudom smatralo moju plemenitu pojavu za... - Mazgu, sigurno hoćeš da kaţeš - prekide ga Jemmy. - Ne, magare kaţem ja! Tko se ovako na mene Juća taj je najveći magarac kakvog samo moţe biti. a bih zapravo trebao tuţiti Davvja za odštetu. Ali tko te na ovome svijetu takav jedinac kao što sam ja, njeSa nitko ne moţe nadoknaditi. Sunce koje se prethodno bilo sasvim smračilo, obaal° je opet svojim toplim zrakama zemlju. Oni su 367bili neobične boje, gotovo šafransko ţuti. Ivica neb se skoro utapala u toj boji, a zemlja se naspram nie uzdizala kao lopta. Izgledalo je kao da se petorica ljudi nalaze na najniţoj tački u unutrašnjosti neke velike prazne kugle. Konji i mazga se nisu bili nipošto smirili. Oni su frktali bojaţljivo i udarali nogom po tlu. Htjeli su otići te su ih morali čvrsto privezati. Bilo je nečeg u zraku protiv čega su se pluća bunila. To nisu bila ona mikroskopski fina pješčana zrnca, već nešto što se ne da opisati. Komanč je prostro svoj pokrivač preko pijeska i ispruţio se po njemu. On je brzo sputao svoje uzbuđenje zbog pojave duha Llana te je čak i sada, nakon jedne ovakve prirodne pojave, bio sasvim šutljiv i povučen, što je inače osnovna karakterna crta Indijanaca. Ĉetvorica bijelaca sjedoše pokraj njega i Jemmy ga upita: - Da li je moj mladi crveni brat doţivio već jednom ovakvu oluju? - Više njih - odgovori upitani. - Neait habeh-karo je jednom daleko poneo Ţeljezno Srce i onda ga zakopao u pijesku, ali

ratnici Komanča su ga našli. On je vidio istrgnuta stabla koja jedva da su mogla da obuhvate šestorica ljudi. - Ali duha Llano Estacada sigurno nisi još nikad vidio? - Ţeljezno Srce je i njega već sreo, prije tri zime, kad je sa svojini ocem jahao kroz Llano Estacado. Ćuli su pucanj. Kad su se pribliţili mjestu gdje je pucanj pao, vidjeli su duha na crnom konju kako je odjezdio. Na tom mjestu je međutim leţao jedan bljedoliki u čije se čelo zarila kugla. Poglavica Komanča je poznavao ovog ubijenog, bio je to jedan zloglasni ubojica. - Kakav je izgled imao duh? - Imao je glavu i tijelo bijelog bivola oko čijeg se vrata dizala čupava griva. Bio je to strašan pri" zor. Pa ipak on je dobar duh, jer ne bi inače poprinii° lik ove svete ţivotinje. I Komanči znaju da on ubi samo zle ljude, a svi dobri stoje pod njegovom zastl" Vjetar - ubica. 368 Željezno Srce poznaje dvojicu Komanća koji su " -zalutali u Llano Estacado i zamalo što nisu skapali d ţeđi i gladi. Duh im je došao noću, dao im mesa fvode i onda im pokazao pravi put. _- Da li je i govorio s njima? _ Govorio je, i to na njihovom jeziku. Jedan dobar duh govori na svim jezicima, jer ga je tako naučio Veliki duh, Howgh! Ţeljezno Srce se okrene u stranu. Sa rječju "howgh" on pokaza da je završio sa govorom i da ţeli šutjeti. Sada ponovo uze riječ Hobble-Frank, obraćajući se Fređu: - Sta ti kaţeš na tu pojavu? Usred bijela dana da ugledaš utjelovljenu sablast, to ti je da te jeza prođe. Meni se koţa toliko najeţila da će mi pući kao zračni balon! Oslovljeni odgovori smiješeći se: - Pa toliko ne moraš da se uţasavaš. Pojava koju smo maloprije zapazili dade se moţda na sasvim prirodan način objasniti. Pomisli samo na brokensku utvaru, čije je postojanje tako uvjerljivo dokazao brokenski gostioničar Nehse!

- Naravno da i za nju znam. Brokenska utvara je zračna pojava u planini Harcu, napola ozon i napola kisik koji se u atmosferi sudaraju i onda kroz maglu pretvaraju u zaţarenu tuču. Ovdje pak u Llano Estacađu mi imamo posla sa istinskim duhom. Vidjeli smo ga gdje jaše na nebu. On nije bio ni vazđuh, niti magla, već opipljiva prilika nekog nadprirođnog bića. Kako onda moţe biti riječi o nekoj optičkoj varci? - Hm! Ja sam lično kao opsjenar ranije izvodio na bini vještačke duhove. O tome bolje šuti, jer je čista prevarancija kad ™i netko kaţe da je izvodio vještačke utvare! Na koji 51 način samo to postigao? Bilo preko kosog prozorskog okna ili preko ca-merae obscurae. , To i ja znam. Ja sam sam napravio jednom svu cameru procuru. Ona mi je bila sasvim uspjea. samo sam na ţalost zaboravio da napravim rupu k°Ju je trebalo usuti okularska leća. Uostalom, niorlovi.ma 359sam mogao dobiti ni od jednog povrtlara tu vrstu leća te sam tako privremeno bio primoran da tu stvar za kasnije odloţim. - Fred, Jemmy i Davy prasnuše u takav smijeh da se ozbiljni Komanč hitro okrene i začuđeno ih pogleda. Na Frankovom licu se, međutim, ukaza srdţba i on vikne: - Silicium! Šutite, neznalice jedne! Ako vaše sprdanje ne prestane odmah, ja ću napraviti takav pokolj među vama, kao Mehmed II. među Pariţanima! Šta se tu imate smijati mojoj cameri procuri! Ona je bila sasvim ispravno konsternirana, samo ja kao šumarski sluţbenik nisam imao vremena da lično uzgajim ta leća. Ja vas ostavljam i sa svojih nogu stresam prah. Vaš podsmijeh traţi osvetu. Ja idem, ali - manus mamim lavanđat, na našem jeziku: moje ruke će vam oprati već glave lavandom. Ho-ho-ho-howgh!

Ovu poslednju riječ Frank izusti s izrazom dubokog gnjeva u licu i skoči da bi se izgubio iza ţbunja i da svojim neprisustvovanjem izričito kazni ostale. Ostali se međutim ne uzrujaše naročito tom kaznom jer su poznavali i suviše dobro tog malog čudaka. Ponovo su pokrenuli razgovor o tornadu i na prethodnoj pojavi pustinjskog duha. Ova trojica nisu bila nipošto neobrazovani ljudi, naročito Fred čija su znanja bila više nego prosječna. Oni su bili dakle uvjereni da imaju posla samo s optičkom pojavom koju nisu znali naučno objasniti. U tome im je prošlo vrijeme, i noć je pala. Bilo se toliko smrklo da nisu mogli vidjeti ni na pet koraka ispred sebe. Onda im je i Frank prišao. Nije htio po takvom mraku i na jednom takvom mjestu da bude sam. Ali gnjev ga još nije bio prošao. On nije prozborio ni jedne riječi niti je legao pokraj ostalih, već se ispruţio na izvjesnoj razdaljini od njih i paţljivo pratio njihov govor. Oni opaziše po njegovim kretnjama da se s vremena na vrijeme uzvrpoljio, kao da je htio staviti neki prigovor kad bi netko od njih rekao nešto što F on mislio da bolje zna i razumije, ali nije ništa progovorio. Zelja za durenjem bila je kod njega veća o sklonosti da se hvališe svojim umišljenim znanjem. 370 Zrak se u međuvremenu pročistio te se moglo bolje . ti nego prije toga. Sa jugozapada je ćarlijao laki starac te ih je prijatno osvjeţavao nakon neizdr--ve dnevne ţege. Na nebu se pojavilo nekoliko zvijezda koje su noćnicima pokazivale vrijeme. Zatim su prestali da govore i pokušali da zaspu. Bilo je vrlo malo vjerojatno da bi ih neki neprijatelj uznemirio, a Old Shatterhand se nije mogao još vratiti Tako su bijelci zaspali. Samo je Komanč ukočeno gledao raskolačenim očima u nebo, iako poslednje noći nije ni minuta prospavao. Smrt, ili bolje, umorstvo njegova oca zaokupljalo mu je mladu dušu koja je ţedjala za osvetom.

Tako su prolazili minuti za minutama. Iznenada ih probudi glasni uzvik Indijanca. Oni se trgoše iza-sna i pogledaše. - Mabuni namahco - pogledajte tamo! - reče on pokazujući rukom prema jugu. Uprkos mraku oni vidješe njegovu ispruţenu ruku i pogledaše u naznačenom pravcu. Tamo se na rubu vidokruga ukaza svijetla mrlja u obliku izduljenog, uzanog klina, koji nije ostavljao dojam ničeg neobičnog, ali ipak pobudio paţnju bijelaca. - Hm! - progunđa Jemmy. - Da se ovaj klin pojavio na istoku, ja bih povjerovao da smo spavali do zore. - Ne - reče Davy. - Drukčije je svitanje. Granične linije ovog svijetlog klina su suviše oštre. - Upravo zato što je mrkla noć. - E baš zato što je mrkla noć ne moţe ni biti govora o svitanju. Dan i noć se pretapaju, a tamo se vide oštri obrisi. - Mora da je neka vatra? - Zar vatra u Llano Estacadu gdje nema drva? m" Sta bi tu moglo gorjeti? Uostalom ona svjetlina se sve više uvećava, a uz to i vjetar mijenja pravac, rvoje puhao sa jugozapada, a sad puše sa zapada, i 10 :ace i hladnije. Što bi to trebalo da znači? Fred Polarno svJetlo ne moţe nikako biti - reče d- A o ekvatorskom svjetlu nisam ništa čuo. 24" 371Frank je dotle šutio. Ali, onda je morao progovoriti, jer bi mu srce presvislo od muke. - Ta svjetlina ima neko značenje - reče on. - Ona je sigurno u vezi sa duhom Llano Estacađa. Najprije je jahao prema jugu - moţda mu je tamo vigvam - te sad sjedi kraj logorske vatre. Ostali bi se najradije ponovo nasmijali, ali su se svladali. Fred ga upita: - Misliš li da duh moţe naloţiti logorsku vatru? - Zašto ne? Pogotovu kad je vjetar tako hladan kao sada? Vazduh je bio sve studeniji, kao da je dolazio sa Sjevernog pola. A tamo dolje na jugu ona svjetlina se i dalje povećavala. Ĉinilo

se kao da se tamo pojavila neka velika zvijezda. Ona je imala skoro polukruţan oblik; jezgro je bilo krvavo crvene boje a onda sve svjetlije i svjetlije dok ga na kraju nije zaokruţila lučna linija oko koje kao da su se valjali tmasti oblaci i vrcala vatra. Sve je to pruţalo neki jezovito-veličanstveni prizor. Petorica ljudi ustade. Jedva su se usuđivali da progovore. Vjetar je puhao sada tačno sa sjevera. Za četvrt sata on se okrenuo za devedeset stepeni. Pa ipak nije se čulo nikakvo brujanje, urlanje, već, naprotiv, kao da je podmuklo mirno brisao prema veličanstveno osvijetljenom horizontu. Bilo je ledeno hladno. - Ovo bi trebalo da vidi Old Shatterhanđ! - prekine šutnju Juggle-Fred. - Na ţalost on se još ne moţe vratiti, jer sad je tek ponoć. - Ponoć! - procijedi Hobble-Frank. - Ovo je doba duhova. Tamo gdje gori sigurno se dešava nešto jezovito! - Šta bi tu bilo jezovitog osim vatre? - Ne pitaj tako glupo! U ponoć se otvara Orkus i sablasti izlaze. Onda čitav sat izvode svakojake ° zote. Kao što svaka zemlja i svaki narod imaju svoj karakter, tako i duhovi svakog kraja imaju svoja osobita svojstva i pasije. U jednom kraju oni 1J ud zavrću šiju, a u drugima ih guše na raskršćima. T bi ga znao kakvu strast imaju ovdašnji duhovi? M° 372 -da su oni baš oni najopasniji i najgori od svih. Zato Z mo se pripaziti i - gospode, zar nisam bio u pravu? Pogledajte tamo! Eno ga gdje stiţe na konju! Frank uzviknu ove posljednje riječi sav uţasnut. I zaista ono što se sada dogodilo moglo je čak i naj-neustrašivijem čovjeku utjerati jezu u kosti. Duh Llano Estacađa, se ponovo pojavio. Kao što smo već kazali, ona neobična svjetlosna pojava tvorila je golemi polukrug na juţnom horizontu. Na mjestu gdje je luk tog polukruga dodirivao s lijeve strane nebeski rub, pomolio se iznenada lik nekog golemog jahača. Konj je bio crn, a jahač bijel. Bio je u prilici bivola. Sasvim mu se jasno vidjela glava s dva

roga, vrat s čupavom, poludugom grivom koja je lepršala i tijelo koje se sjedinjavalo s leđima konja. Obrisi te slike bili su uokvireni svetlucavim linijama. Konj je jurio brišućim galopom, i to ne pravom linijom, dakle polumjerom tog plamsavog polukruga, već je s unutrašnje strane polukruga jurio nagore. Tako je ta pojava dostigla na nebu najvišu tač-ku, a onda se s desne strane zaţarenog luka ponovo počela spuštati prema rubu horizonta. Tamo je nestala isto onako kao što se i pojavila. Gledaoce je, uprkos studenom vjetru koji ih je zapahnjivao, oblivao znoj od jeze. Da li je to bila varka? Ne, to je bila stvarnost. Ĉak i oprezni Komanč je bio van sebe te je neprestano uzvikivao "uf, uf". Stajali su tako i čekali ne bi li se moţda pojava Ponovila - ali uzalud. Neko vrijeme poluluk je plamsao istom jačinom, a onda je gornji rub počeo da gubi oštrinu te je svjetlina bila sve slabija. U tom času se iza zabezeknutih lovaca začuše udarci kopita po pijesku. Dolazili su neki konjanici. °ni se zaustaviše kraj njih i skočiše sa konja. Bili su 10 Old Shatterhanđ i Bob koji su sa sobom vodili Pored Frankovog i Fredovog konja i dva kljuseta natoarena mješinama s vodom. te B°gu hvala da ste još ţivi! - uzviknu Old Shatnanđ. - Povjerovao sam da ste izgubljeni i upla0 se da ću vam leševe morati da traţim po pijesku. 373- Tako zao tornado nije ravno udario na nas uzvrati Fred. - On nas je samo okrznuo. Mora da ste se mnogo ţurili, jer vas nismo još očekivali. - Da, bio je to pravi usiljeni galop, jer smo bili u velikoj brizi za vas. Tornado je prohujao u neposrednoj blizini Helmers" homea. Vidjeli smo pustoš te smo po pravcu kojim je oluja protutnjala s velikom izvjesnošću pretpostavljali da je i vas zadesila. Srećom bila je prilično milostiva prema vama. Fred ukratko ispriča o duhu koji se dva puta pojavio i dodade: - Ovo što sam vam ispričao, sir, vidjelo je deset očiju. Ali nitko

nije u stanju da to shvati i objasni. Sigurno nema nijednog čovjeka koji bi bio u stanju dokazati da li se ovdje radilo o nekoj varci ili o istinskom biću. - Oh, takav čovjek postoji, i ja sam taj! - upade mu u riječ Hobble-Frank. - O nekoj prevari ne moţe biti ni govora. Duh je nadzemaljske biće koje jaše po zraku. U ovom ponoćnom času njihovo je doba koje Jenki nazivaju ghostly-hour. Ova okolnost objašnjava čitavu pojavu i najsigurniji je dokaz da imamo posla sa nekom preminulom dušom s drugoga svijeta. Ne vjerujem da će se itko od vas usuditi da mi protuslovi. On se bio prevario, jer ga Old Shatterhand potapša po ramenu i reče prijateljski: - Što bih morao očekivati, ako bih se usudio da proturiječim, dragi Frank? - Hm, pa to ovisi od ličnosti. Freda i Jemmyja. na primjer, ja bih svojim dokazima formalno smrvio. Ali ako vi postavite neko malo, skromno pitanje, onda ćete, zahvaljujući mojoj iznimnoj dobroti, ţeljeno objašnjenje do-do dođavola, eno duha opet na nebu. Svjetlina na jugu je sve dublje tonula i sve vise slabila. Ĉinilo se kao da će posve nestati. Nekoliko minuta izgledala je kao blijedi blijesak na horizontu, koji je iznenada ponovo zasvijetlio i poput baklje iz koje su sukljale varnice širio sve više prema zapa gdje se s neobičnom brzinom pretvarao u more Pla mena koje je osvetljavalo pola neba. 374 __ Ovakav čas duhova ja još nikad nisam doţivio _, uzviknu Frank. - Ove vatre su natprirodnog porijekla, jer... _ Koješta! - prekide ga Old Shatterhand. - Ovo se moţe veoma lako objasniti. Ono tamo je sasvim prirodna vatra. - A šta bi tu gorjelo! - Sasušeni kaktusi. Kao što je poznato, u Llano Estacadu postoje miljama prostrane površine koje su gusto prekrivene kaktusom, da nijedan jahač kroz njih ne moţe proći. Kad se te biljke sasuše, onda je dovoljna samo jedna jedina iskra da za nekoliko trenutaka stvori pravo more vatre.

- To je istina - sloţi se Fred - i ja znam da na jugu i zapadu odavde leţe golema prostranstva obrasla kaktusom. - Eto, ovo nam najprije objašnjava vatru, a one dvije toboţnje utvare ćemo isto tako uskoro uhvatiti za ovratnik! - Oho! - upade mu u riječ Hobble-Frank. - Toboţnje utvare? Bile su to stvarne! A kako ste došli na pomisao da su bila dva duha? - To zaključujem po njihovom liku. Prva utvara koja se pojavila za vrijeme dana, bio je moţda onaj takozvani dragonski oficir u drugome ruhu. Dobro, vidjet ćemo. A tko je druga bila, naravno, to još ne mogu reći. Ne poznajem nikoga koji nosi bijelo bivolje krzno. - Sad me pustite na miru, gospodine Shatterhand! Koji čovjek moţe jahati gore po nebu, a mi smo to vidjeli, nas petorica, i to otvorenim očima. - Da, slike su se kretale po zraku, ali njihovi originali su jahali dolje na zemlji. - Slike? E, boga mi čovjek će ovdje svašta da čuje! Ĉitava svog ţivota ja još nisam čuo da slike niogu jahati, i to po kiselom elementu atmosfere! Kaso su samo te slike nastale? , - Kroz više različito zagrijanih slojeva uzduha Koji nastaju kod svake vatre. - Tako! Dakle slike nastaju kroz slojeve uzduha? vo je za mene nešto sasvim novo. Dosada sam vje375rovao da one mogu nastati samo pomoću olovke, slikarske četkice ili fotografije! - A ne i u ogledalu? - Da, ovo sam zaboravio. - Dobro, pod izvjesnim okolnostima uzduh djeluje kao ogledalo. - Tako! Da, sad mi je mnogo jasnije, jer ja sam najznačajniji među majstorima u nauci o fatamorgani, - Lijepo! Onda ćete isto tako priznati da su vaši duhovi samo odrazi u zraku, upravo onako kao.., Old Shatterhand zastade. Njegova je paţnja bila sada usredsrijeđena na vatru koja se na nebu ţarila tamnim

rumenilom, prekrivena uskomešanim oblacima. A još više iznad tih oblaka, i to s ove strane vatre, kao da lebdi po zraku, ukazala se sada obrnuta slika ravnog, zaţarenog crvenog krajolika. Sasvim lijevo, tamo gdje je slika započinjala, pojavio se iz tame neki jahač, isti onaj koga su lovci prije toga vidjeli, obučen u bivolje krzno, ali, kao što smo rekli, u obrnutom poloţaju, s glavom nadolje. - ...baš kao ono tamo! - nastavi Old Shatterhand pokazujući rukom na fatamorganu. On još nije bio ovo ni izgovorio, a na nebu se ukaza i drugi jahač koji je jurio za prvim. - O sveti Jeremija! - viknu Hobble-Frank. - Pa to je onaj od danas po podne koji se pojavio za vrijeme tomenada! - Tako? Da li je to on? - upita Old Shatterhand. - Dobro, onda ćete se sada sami uvjeriti da se radi o dvije sasvim različite prilike. A za njima eno još nekoliko konjanika! Za spomenutom prilikom jurilo je sada pet ili šest jahača, svi u galopu, ali u obrnutom poloţaju, s glavama nadolje. - Sad ništa ne znam - reče Hobble-Frank. - Hvala vam lijepa za takve ghostly-hours! Ĉuo sam doduše za utvare koje jašu noću s glavom pod pazuhom, ali da jašu na glavi, to mi se zaista čini suviše bedastim. - To baš nije ništa tako strašno. Prijašnje slike su se nekoliko puta odrazile, a ova ovdje samo jed376 2ato vam se čini da je obrnuta. Uostalom usko-° ćemo se upoznati s tim duhovima. Brzo na konje, meštri! Sigurno da je prvi jahač takozvani duh Llano Estacada. Njega gone ostali, te ćemo mu, budući da je valjan momak, malo pomoći. __Jeste li ludi? - viknu Frank. - Pa to bi bio pravi grijeh prema svijetu duhova. Prisjetite se samo što je besmrtni Goethe rekao: "Ĉovječe, ne kušaj bogove, i ne poţeli nikad, nikada da vidiš duhove s njihovim ţenama!"

Ali ostali nisu obratili paţnju na njega, već poslušaše poziv Old Shatterhanda. - Hoćemo li povesti sa sobom i natovarene konje? - zapita Davy. - Da, teško da ćemo se vratiti. Natovarene konje koje su doveli Old Shatterhand i Bob, povedoše za uzde. I Frank uzjaha, mada nerado. Oni krenuše brzinom vjetra preko ravnice. Ĉim su napustili mjesto gdje su dosada stajali, za njih je nestala zračna pojava. Mogla se vidjeti još samo rasplamsala vatra. Na čelu je jahao Old Shatterhand. On se nije uputio pravom linijom prema vatri već, više na zapad. Ovo je imalo svoje dobre razloge. Morao je dobro izračunati gdje se nalazi cilj. A to je bilo veoma teško budući da odraz koji se u međuvremenu izgubio nije pruţao siguran oslonac, a i zato što su se jahači koje je traţio kretali velikom brzinom. Za deset minuta prevalili su gotovo nekih tri engleske milje, ali vatra, čija svjetlina u međuvremenu Kao da se pojačala, bijaše još uvijek veoma daleko. Prošlo je još deset minuta. Tada se začu iz usta °ld Shatterhanda uzvik, i on podiţe ruku pokazujući nadesno. Otuda su se pribliţavale dvije tačke. Naprijed Jedna svijetla, koju je pratila druga tamnija. Dalje u-natrag bilo je još nekoliko takvih tamnih tačaka koje Prev Izobli£eni stihovi iz Schillerove balade "Ronacc primj. 377su se trudile da se kreću istom brzinom kao i prve dvije. Biu su to sami konjanici. Blijesak vatre padao im je po strani straga te se kudravi lik prvoga već izdaleka mogao prilično jasno sagledati. Old Shatterhand zaustavi svog konja i skoči sa sedla. - Sjašite! - viknu on ostalima. - Budući da dolazimo iz mraka, oni nas još nisu vidjeli, a mi ih prema svjetlu sasvim dobro vidimo. Neka naši konji polegnu! Ali čim ja ponovo uzjašim, i vi uičnite to isto! Njegovi drugovi izvršiše ovo naređenje.

Old Shatterhand je mudro odabrao jedno malo udubljeno mjesto koje je leţalo u sjeni. Kad su konji polegli i jahači se pokraj njih šćućurili, bilo je nemoguće onome koji je dolazio sa svjetla u tamu da ih vidi prije nego do njih stigne. Oni su naprotiv imali jasan pregled ravnog terena. Prvi jahač bijaše moţda nekih pet stotina koraka od njih udaljen. Na polovici te razdaljine jurio je drugi za njim, a na istom razmaku dolazilo je onda ostalih šest. - Šta ćemo uraditi s njima, sir? Da pucamo na njih? - zapita Davy. - Ne. Oni nam nisu ništa učinili, a ja prolijevam krv samo onda kad sam na to prisiljen. Htio bih samo s prvim progoniteljem progovoriti koju riječ. Pustite me najprije samog da uradim ono što sam nakanio! Vi ne treba ništa drugo da učinite, nego samo ostale da otjerate. Old Shatterhand uze laso koje je nosio oko kuka. Jedan kraj, na kojem je bio čvor, on priveza o sedlo svoga konja koji je mirno na zemlji leţao. Od drugoga kraja on napravi omču, dovoljno veliku da obuhvati čovječje tijelo. Ostali dio petostruko ispletenog i nekih dvadesetak lakata dugog kaiša, on smota između palca i kaţiprsta preko lakta u kolute koje uze u lijevu ruku dok je omču drţao u desnoj. Ovo je tako brzo obavio da je s pripremom bio gotov prije nego što mu se pribliţio prvi konj. Sad se začu udar kopita. Konj je bio krupan vranac. Jahač 378 "e na svojoj glavi nosio lubanju bijelog bivola sa ko-ie je lepršalo čupavo krzno. Bivolja lubanja mu je bila toliko navučena na lice da se nije moglo prepoznati. Kad se pribliţio na deset koraka od udubljenja, Old Shatterhand se podiţe. Jahač istom sada opazi, ali nije mogao svog konjia prije zaustaviti nego je stao tek kad se našao pred samim Old Shatterhandom. - Stoj, tko si ti? - zapita lovac.

- Duh Llano - začu se prigušen odgovor ispod bivolje lubanje. - A ti? - Old Shatterhand. Sjaši slobodno! Mi ćemo te zaštititi! - Duhu Llana nije potrebna zaštita. Hvala vam! S ovim riječima prerušeni jahač potjera svog konja. Ova izmjena riječi zahtijevala je samo nekoliko trenutaka. Ipak se u međuvremenu drugi jahač pribliţio. Old Shatterhand stade iznad tijela svoga konja koji je leţao, s jednom nogom s desne strane, a s drugom s lijeve strane sedla, s lasom u obim rukama. Na njegov tihi znak, Hatatitla jednim trzajem skoči na noge. Tako su stali konj i jahač, kao da su iz zemlje nikli. Progonitelj pustinjskog duha se prenuo pred prilikom koja se tako nenadno pred njim pomolila i nije bio u stanju da zauzda onako brzo svog konja kako je htio, jer je znatno slabije vladao njim, nego "duh" svojim, te se tako zaustavio pred Old Shatterhandom. - Stani Crvenokošče! - zapovjedi lovac. - Tko si ti? - Sto mu gromova! Old Shatterhand! - omače se nepoznatom jahaču. - Nek vas đavo nosi! - On obode svoga konja da pobjegne. - Kaţem vam, stanite! - zapovjedi mu lovac. - Htio bih vam malo izbliza pogledati to vaše indijansko lice. Tko zna šta se iza njega skriva. - Kasnije, kad mi to bude bolje odgovaralo! S tim riječima nepoznati pojuri u galopu. Ali Old Shatterhand je bio već za njim. Kad je nepoznati jahač podrugljivo izgovorio posljednje riječi, mladi Komanč skoči sa zemlje. 379- Uf! - uzviknu on. - To je glas jednog bljedolikog, i ja poznajem tog čovjeka. I Ţeljezno Srce ima s njim govoriti. On podiţe svoju pušku, priljubi uz obraz i nanizani ali je odmah spusti i reče: - Old Shatterhand ga je već uhvatio? Bjegunac jedva da je umakao za deset konjskih skokova a Old Shatterhand, koji mu je bio za petama, zakovitla četiri-pet puta omčom lasa oko glave i baci je na jahača. Remen se lako omota sa koluta koje je Old Shatterhand drţao u lijevoj ruci i omča

pade bjeguncu upravo oko grudi. On odmah zaustavi svog konja. Budući da je laso bilo privezano za sedlo, remen se brzo zategne i omča se skupi oko jahača koji pade s konja. Za tren oka Old Shatterhand sjaha i poţuri prema zlikovcu koji se uzalud naprezao da se oslobodi. U međuvremenu su stigla i ostala šestorica jahača, svi preobučeni kao Indijanci; stoga drugovi Old Shatterhanda skočiše na konje i izbiše pred njih. Šestorica nepoznatih nije bila ništa manje prepanuta ovim susretom. Oni skretoše u stranu kako bi ih izbjegli. Ali onda vidješe kako je drugog jahača, nesumnjivo njihovog vođu, istrglo laso sa sedla. Oni se odmah raz-bjeţaše u svim pravcima. Lovci ih pustiše da odu te se uputiše prema njihovu drugu koji je leţao na zemlji. Old Shatterhand je u međuvremenu razoruţao njihova vođu, a onda ga upitao: - Hoćete li mi reći tko ste vi? I čemu to mašketarenje? Niste valjda ozbiljno mislili da će vas Old Shatterhand drţati za indijanskog poglavicu? Kome li ste samo to lijepo orlovo perje oduzeli? Upitani ne odgovori. - Zar mi nećete učiniti ni tu uslugu? Izgleda mi da se ne osjećate sasvim ugodno. Pogledat ćemo vam onda malo u lice! On snaţnim rukama zgrabi palog sa zemlje, podiţe ga uvis i postavi ga na noge tako da mu je lice bilo okrenuto prema vatri. Onda ga uze za kiku duge kose i strgnu mu je jednim trzajem sa svim perjem sa glave. 380 __ Zounds! - viknu Juggle-Fred. - Pa to je onaj agonski oficir! Sto mu gromova, što taj momak opet traţi u ovoj indijanskoj krabulji? Drago mi je što as tako brzo ponovo vidim. Pronašli smo vam ormar tamo straga u ţbunju i ispraznili ga, sir. Loše ste aa prikrili. Isto tako pronašli smo vam i uniformu. gto kaţete na to? Šta da učinimo s vama sada?

__ Ne moţete mi ništa učiniti! - procijedi toboţnji kapetan, sav bijesan. - Tko mi od vas moţe dokazati da sam mu bilo što učinio? - De, de, to prepustite nama samim. Protiv nas niste ništa izveli. Ali su planovi koje ste pripremali bili zli te vas zbog toga moţemo po zakonima prerije malo pozvati na odgovornost. No mi nismo nikakvi krvnici te ćemo vas pustiti da odete. - To morate učiniti, jer mi ne moţete ništa dokazati. - Oh dokazati bismo vam mogli već mnogo štošta. No, to nije uopće potrebno. Ja vam kaţem dakle da ćemo vas pustiti da odete, naime mi bijeli. Ali tu stoji jedan crveni koji sa vama ima da poravna neki račun. Pogledajte ga samo! Komanč izađe iz zaklona. Zlikovac ga pogleda i reče: - Taj momak mi nije poznat. - Ne laţi, huljo jedna! - viknu Davy. - Ne poznaješ li moţda ni mene niti ovog Debeljka Jem-myja? Zar niste bez ikakvog razloga napali onu dvojicu Komanča, jednog od njih ubili, a drugog onda progonili dok nam nije pošlo za rukom da vas odvratimo s traga? Budi kratak i priznaj svoju krivicu! - Ja nemam pojma ni o kakvoj krivici! - zaškri-pa zubima zatočenik. Tada mu Old Shatterhand spusti svoju tešku ruku na rame i reče: - Vidite kako stvari stoje te miSlim da su mi vas predstavili kao čovjeka s kojim se nije šaliti. Sto namjeravate sa iseljenicima koje vaš toboţnji mormon Tobias Preisegott Burton treba da vođi kroz Llano. Gdje se ti ljudi nalaze sada i zašto ste zapalili kaktuse? Ako mi na ova pitanja odgovorite istinito, onda moţete očekivati blagu presudu. 381- Ja ne znam šta vi hoćete od mene. Ovog Indijanca ne poznajem, niti ta dva momka ovdje, a najmanje nekog čovjeka po imenu Tobiasa Preise-gotta Burtona. Isto tako ništa mi nije poznato o nekim iseljenicima. - Zašto ste onda progonili duha Llano Estacađa? - Duha? Smiješno! Taj momak je neki nitkov koji je maloprije ubio jednog od naših ljudi metkom posred čela.

- Nemate li nam ništa više reći? - Ne. - Onda sam gotov s vama. Vaši planovi će biti osujećeni, jer ćemo mi uzeti iseljenike u zaštitu. Vi poričete dakle samo na vašu ličnu štetu. Sad neka moj mladi crveni brat kaţe kakvu optuţbu ima da iznese protiv ovog čovjeka. - Ovaj bljedoliki je pucao u trbuh poglavice Vatrena Zvijezda moga oca, od čega je poglavica umro. Howgh! - Ja ti vjerujem. Stoga od ovoga časa ubica pripada tebi. Uradi sa njim što ti se bude dopalo! - Sto mu gromova! - viknu zatočenik. - Ovo nije nikakav junački potez od vas, kad sam ovako vezan lasom. Naravno da će ovoj vucibatini biti lako da me umlati! Mladi Komanč napravi rukom kretnju dubokog prezrenja. - Ţeljezno Srce ne uzima poklonjeni skalp. On će ubici suditi i u tome će postupiti kako to priliči jednom hrabrom ratniku. Nek" moja braća pričekaju par minuta! On pohita u tamu noći i uskoro se vrati sa Ste-wardovim konjem koji se nakon kraćeg trka zaustavio. Komančova oštra čula su mu rekla gdje se nalazi. Sad Ţeljezno Srce odloţi svoje oruţje i zadrţa samo noţ. Nakon ovoga on se pope na svog konja i pozva ostale: - Neka moja braća odriješe ovog čovjeka i neka mu pruţe njegov noţ. Neka on potom sjedne na svog konja i pojase kuđgod mu je dragoŢeljezno Srce će poći za njim da se bori. Oruţja su ista: noţ protiv noţa. Ako se Ţeljezno, Srce ne vrati akon jednog sata, onda će leţati mrtav u pijesku Liana Estacađa. Po nepisanim zakonima savane morali su mu uci-iti po volji. Oni dadoše Stewardu njegov noţ, oslo-bodiše ga od lasa, i on skoči u sedlo te pojuri sa riječima: - Zbogom! Još ima glupaka! Mojim planovima ne moţete sada ništa nauditi. Vidjet ćemo se opet, a onda neka vam svima bog bude milostiv! Ţeljezno Srce pusti piskavi ratni poklič Komanča i poletje na svome konju poput strijele za zlikovcem.

Ostali ostadoše mirno na svome mjestu. Doduše, kad su polegali, izmijenili su nekoliko glasnih primjedbi, ali sve ih je pritiskala strašna slutnja te su uskoro zašutjeli. Prošlo je četvrt sata i još jedna četvrt. Vatra se sve više širila. Lovci koji su čekali začuše tada udarce kopita dvaju konja u galopu. Komanč se vraćao vodeći za uzdu Stewardova konja. Za pojasom mu je visio svjeţi skalp. Bio je čitav i zdrav. - Jednog od ubica Ţeljezno Srce je poslalo svome ocu - reče on ravnodušno kad je prišao lovcima. - Ostali će uskoro poći sa njim. - Howgh! Takav je bio krvavi završetak ovog ghostly-houra. 3827. PODOZRENJE Tamo gdje jugoistočni kraj New Mexika zalazi u područje Texasa nalazi se jedan od najopasnijih kutaka Dalekog zapada. Tu se graniče lovna područja Komanča i Apača, okolnost koja je imala za prirodnu posljedicu neprestanu nesigurnost u tom kraju. Između ova dva plemena, dokle god budu postojala, nikad ne moţe doći do nekog iskrenog i trajnog mira. Suviše je ukorijenjena uzajamna mrţnja da čak i u vremena, kada sjekira rata leţi zakopana, tinja pod pepelom opasna vatra koja se i kod najmanjeg povoda moţe rasplamsati u krvavo rumenilo. To neprijateljstvo koje prestaje samo na kratko vrijeme zahtijeva najviše ţrtava, sasvim razumljivo, upravo tu gdje se njihova područja dodiruju ili, šta-više, jedno u drugo zalaze. Granica između njih ne pokazuje nikakvu pravu liniju. Ona uopće nikad nije bila tačno određena. Otuda se i ponavljaju vrlo često uzajamne optuţbe zbog povrede granice i onda obično, da upotrijebimo jedan izraz kneza Bismarcka, puške same planu. Taj opasan kraj Zapadnjak naziva ,the shears", nazivom koji sasvim dobro odgovara tamošnjim prilikama. Granične linije su pokretne, one se otvaraju i zatvaraju poput drški škara, i onaj koji između njih dopadne, moţe se pohvaliti svojom srećom ako izađe iz njih čitave koţe. Bijelac koji tuda zađe ili je hrabar ili veoma neoprezan čovjek.

U oba slučaja nad njegovom glavom neprestano kruţi orao smrti. 384 Sjeverno od tačke gdje se Toyah Creek koji se usta s Apačkih planina ulijeva u Rio Pecos predtavljao je u to vrijeme Pecos granicu između područia Komanča i područja Apača. Zapadno odatle uzdiţu se Salt Planine planine, zatim Sierra Guadelupe i Sierra Blanca, dok se na istoku pruţaju Staked Plains - zloglasna pustinja Llano Estacado. Ali Llano ne počinje odmah od obale Pecosa. On je štaviše odvojen od rijeke planinskim lancem koji se provlači prema jugoistoku kao običan vijenac visova ili mnogo češće kao niz usporednih brda. Između tih visova pruţaju se izduljene doline koje uglavnom pruţaju ţalostan izgled i koje su poprečno presječene uskim, klisurastim dolinama što se otvaraju prema pustinji Llano. Blizina rijeke je na mjestima, gdje je to dopuštao sastav zemljišta, uslovljavala mjestimice čak i bujno raslinje. Riječ pustinja se ni ovdje kao ni kod pustinje Gobi ili Sahare ne smije uzeti suviše strogo. Na mjestu gdje se zapadni rub Llano Estacada podiţe u spomenuta brda spuštaju se raznoliki riječni tokovi koji većinom presuše u pijesku, ali na svome putu nastupaju pogranična područja, te na njihovim obalama sasvim dobro uspijeva ţbunje pa čak i drveće. Ta zelena mjesta zalaze poput poluotoka ili prevlaka u pješčano more Llana i obrazuju šire ili uţe, dublje ili pliće zatone u kojima nalazi hranu trava ili korov. Jedna legenda štaviše priča da se usred Llanoa nalazi snaţni izvor ukusne pitke vode koji izvire duboko iz utrobe zemlje i kraj izvora tvori neko malo jezero čije su obale uokvirene sjenovitim stablima i zbunjeni. O tome su govorili stari lovci, ali nitko taj izvor ni jezero nije vidio svojim očima. Učeni ljudi koji su o tome čuli bijahu mišljenja da pojava vode usred Llana nije nipošto nešto nemoguće.

Na obali Toyah Creeka sjedila su četiri čovjeka čiji izgled nije baš ulijevao povjerenje. Kosa i brada un bijahu čupave i razbarušene. Odijela su im bila u stanju za koje bi svaki krpakrojač rekao kao da mjesecima nisu došla u dodir B kapima vode. Tim Dolje su, međutim, ova četvorica bili naoruţani, jer 25 Melu orlovima 335je svatko od njih imao uza se ostragušu pored noţa i dva revolvera zadjenuta za pojasom. Trojica su bm sasvim sigurno Jenki. Ovo je bilo očito po visokom, mršavom rastu, povišenim, uzanim grudima i oštrim crtama lica. Ali mnogo je teţe bilo odrediti kojoj je rasi pripadao četvrti. Taj čovjek je bio zdepasta, plećata rasta, imao je neobično velike, široke ruke i isto tako široko lice s krupnim klempavim ušima. Tko bi na njegovo lice bacio samo kratak, površan pogled, taj bi ga lako mogao drţati za Crnca, jer je bio crn, ili bolje rečeno modrocrn, ali samo do očiju. Obično je šešir navlačio duboko na lice i čim bi ga zabacio na potiljak moglo se vidjeti da mu je koţa na čelu bila bijela. Sigurno mu je lice izgorjelo u nekoj eksploziji baruta. Uprkos unakaţenosti, njegovo lice, nije bilo odbojno. Tko bi ga malo bolje zagledao, taj bi sigurno došao do uvjerenja da pred sobom ima dobrog momka. Isto je bilo i s trojicom ostalih. Tko bi ih ovakve kakvi su sada susreo u nekom civiliziranom kraju, taj bi ih sigurno izbjegavao, ali pri bliţem poznanstvu s njima tog bi zazora sigurno nestalo. Ĉetiri konja su se napasali u travi koja je obilno rasla između zelenih ţbunova. Po konjima se moglo vidjeti da su bili veoma iscrpljeni. Jahaći pribor im je bio star i na mnogo mjesta samo na brzinu i iz nuţde popravljen. Njihovi gospodari su zavrţili s jelom. Po kostima koje su leţale unaokolo moglo se pretpostaviti da su na maloj vatri koja je još slabo tinjala ispekli jednog raccon-a. Dok su razgovarali, češće su oštrim pogledima pogledavali u kraj pred sobom. Nalazili su se upravo u ,škarama" gdje je valjalo obratiti najveću paţnju.

- Sad je došlo vrijeme da se odlučimo - započe Jenki koji je izgledao najstariji među njima. - P° đemo li kroz Llano, ranije ćemo doći na cilj, ali ćemo se izloţiti mnogim opasnostima te će nam tako ovaj stari medvjed biti posljednje meso koje smo pojeliObičan medvjed, rakun. prlmj. pisca. 386 Pođemo li niz Rio Pecos, nećemo trpjeti ni glad ni ţeđ, ali ćemo putovati tjedan dana više. Što ti misliš o tome, Blount? Blount, koji je sjedio pokraj njega, prijeđe zamišljeno rukom preko brade i onda uzvrati: - Ako sve dobro odmjerim, onda bih htio predloţiti da po-jašimo kroz Llano, jer mislim da ćeš mi dati za pravo, Porter. - Da čujemo onda tvoje razloge! - Tjedan dana je dugo vrijeme, a ja vrijeme ne volim tratiti. Pokraj Rio Pecosa bojati se Apača i Romanca, a u Llanu pustinjskih orlušina. To se uzajamno potire. Ne moramo prijeći preko pustinje čitavom njenom širinom. Budemo li se drţali istoka, otprilike pravca prema Rio Concho, onda ćemo udariti na karavanski put koji vodi od Fort Leatona do Fort Masona a to znači da se ne moramo bojati ni loših susreta niti gladi i ţeđi. To je moje mišljenje. Sto ti na to kaţeš Falser! - Ja se slaţem s tobom - kimne glavom Falser, treći Jenki. Uglavnom ja sam mišljenja da Llano Estacado nije ni upola onako opasan kao što se čini. Tko ga jednom prijeđe, taj prikazuje opasnosti kao da je pustinja pravi pakao, da bi se time samo mogao hvaliti. Za mene će biti pravo zadovoljstvo da je upoznam. - Baš zato što je još ne poznaješ l - reče Porter, prvi Jenki. - Jesi li je ti moţda već upoznao? - Ne. Ali ja sam čuo ljude, u čiju se istinoljubivost ne moţe sumnjati, kako o Llanu govore da me jeza obuzimala. Sada, budući da se nalazimo na njegovoj granici, tek uviđam kakvoj se opasnosti izla-ţemo. Nitko od nas ne poznaje Llano. Ako zalutamo, ako nam nestane voda, ako ...

- Ako, ako i opet ako? - prekide ga Blount. - Tko tako često upotrebljava riječ ,ako", taj bolje da ne poduzima ništa. Ti si inače hrabar momak. Jesi li se moţda uplašio sada? - Uplašio? Nije mi ni na kraj pameti. Međutim, Postoji razlika između opreznosti i straha i ja ne vje36" 387rujem da me je itko ikad vidio da sam se uplašio. Nas smo ovdje četvorica i kako većina odluči, ja ću se pokoriti. Ali prije no što padne odluka moramo dobro promisliti. Dvojica su već rekla svoje mišljenje. Oni su odlučili da se ide kroz Llano. Sad reci ti, New-Moon da li im se ţeliš priključiti ili ne! Ovaj poziv bio je upućen čovjeku sa licem opr-Ijenim od baruta. On podiţe ruku do oboda šešira da pozdravi kao vojnik koji stoji pred svojim oficirom i odgovori: - Izvolite, mister Porter! Ja ću pojahati s vama svuda pa makar bilo i u đavolju kuhinju. - Time nisi ništa rekao. Ja hoću da čujem određen odgovor. Niz Rio Pecos ili kroz Llano Estacado? - Onda, molim, kroz Llano, ako je po volji. Volio bih jednom vidjeti izbliza tu staru pješčanu rup-čagu. - Pješčanu rupčagu? Ne varaj se, momče stari! Umišljaš li moţda da ćeš s jedne strane uskočiti i odmah na drugoj iz nje izaći? Ona je malo veća nego što misliš. MoţeS jahati četiri ili pet dana prije nego prijeđeš preko tog pješčanog bureta. A upravo ako je presiječemo juţnim krajem, sasvim je vjerojatno da ćemo udariti na Indijance. - Nek dođu samo! Ja još nikad nisam ništa naţao učinio nekom crvenom te se tih ljudi ne bojim. Ako se prema nama budu pokazali kao neprijatelji, pa dobro, i mi imamo neko oruţje. Ĉetiri snaţna momka koja su toliko puta omirisala barut kao mi, rado će se uhvatiti u koštac s dvadesetoricom, ili još i više Indijanaca. - To je tačno. A što se tiče baruta, tu si ti ispred nas za čitavu konjsku duţinu. Pred tvojim licem mora da je odletjelo u zrak cijelo bure baruta! -. Skoro da je tako.

- Kako se to dogodilo? Još nam nikad o tome nisi pripovijedao. Ima li u tome neke tajne? - Ne, nikakve. Ali ja ne volim da o toj stvari pričam.. Tada umalo što nisam izgubio ţivot, ili bJ očni vid. Da mi nije moj stari prijatelj, Juggle-Fred Mladina iprimj. pisca. 388 nritekao u pomoć sad bih bio slijep, a moţda i mr-tav" "__Kako? Ti poznaješ Freda? O tom sam čovjeku mnogo slušao! __Bili smo dobri drugovi i mnogi pothvat smo zajedno izveli, pothvata od kojih bi drugim ljudima bilo tjeskobno pri duši. Volio bih da ga ponovo vidim! Imam mu mnogo zahvaliti za ono što je tada učinio za mene kad je osujetio plan Stealing-Foxa. - Stealing-Foxa? - zapita Porter iznenađen. Onda si se nalazio i s tim zloglasnim zlikovcem? - Na ţalost! Staviše, upoznao sam ga bolje nego što sam htio. Taj se momak zvao Henry Fox, bar tako je nazivao sebe. Ne znam da li mu je to bilo pravo ime, jer se moţe pretpostaviti da se sluţio različitim imenima. Gdjegod se pojavio, tu nitko ţiv nije bio siguran za svog konja, svoje zamke na dabrove, i uopće za svoj imetak, a nikome nije pošlo za rukom da njegovu zanatu učini kraj, jer je pokazivao takvu lukavost kakvoj ravne nema. Nestajao bi uvijek isto onako nenadno kao što bi se i pojavio. Kad bih ga ponovo sreo onda bih - osluhnite! New-Moon se prekide usred govora, uspravi napola i osluhne okrenuvši se prema rijeci. Konji koji su se nalazili u blizini naćuliše uši. Ćulo se pribliţavanje konjskih kopita. " Ĉetiri čovjeka skočiše na noge i uzeše u ruke puške na gotovs. - Da li su Indijanci? - šapnu Blount. - Ne, samo dva bijelca - reče New-Moon koji se zaklonio iza jednog ţbuna i osmotrio kraj iz koga su nepoznati dolazili - obučeni su na meksički način. Zaustavili su se i promatraju naš trag, kojim, izgleda, da su dovdje došli.

Porter mu priđe da i sam pogleda u tu dvojicu. Oni su sjedili na svojim konjima, sasvim pognuti naprijed da bi pročitali trag u travi. Po svojoj nošnji 1 opremi zacijelo su naličili na Meksikance: široke Pri dnu izrezane hlače, šareni prsluci, kratke, široke, srebrnim gajtanima ukrašene bluze, lepršave crvene Marame l isto takvi pojasi iz kojih su virili dršci 389noţeva i pištolja, sombrerosi širokih oboda i, da ne zaboravimo, goleme mamuze na petama. Konji su im, kako je izgledalo, bili u odličnom stanju, što je na ovom mjestu svakako moralo pobuditi podozrenje. - Njih se ne moramo bojati - reče tiho Porter. - Meksički kabalerosi kojima moţemo poţeljeti dobrodošlicu. On izađe iz ţbuna i dovikne dvojici nepoznatih jahača: - Ovdje su oni koje traţite, meštri! Vjerojatno nemate loše namjere kad nam traţite trag! Meksikanci se primjetno prepadoše kad su čuli takvo nenadno oslovljavanje i ugledali dugonogog Jen-kija. Oni se brzo latiše pušaka sa sedla. - Kanite se toga! - opomenu ih Porter. - Ml smo pošteni ljudi od kojih se nemate čega bojati. - Koliko vas je? - zapita jedan od njih. - Ĉetvorica. Vaše vam puške ne bi ništa pomogle, kad bismo htjeli da se neprijateljski prema vama ponesemo. Priđite nam, dakle, spokojno! Stranci izmijenjaše među sobom nekoliko tihih riječi i onda lagano potjeraše konje prema maloj skupini. Tek kad su opazili trojicu ostalih i podozrivo osmotrili mjesto, oni sjahaše. - Vi ste đavolski oprezni, meštri - reče Porter. - Izgledamo li moţda kao neki razbojnici? - Pa - započe jedan od njih smijući se - neku raskoš vaša odijela ne odaju. A što se tiče vaših konja, Jedva da bi bili podesni za kakvu cirkusku predstavu. Caramba, ala ste vi propali seftores! - Zar moţete u ovom kraju traţiti nešto drugoT Do prvog naselja potrebno je gotovo tjedan dana jahati! Ako je čovjek tako dugo na putu kao što smo ml, onda naravno i ne moţe biti

najpodesnije opremljen da učini posjetu Predsjednikovoj gospođi u Washington. Ali ako nam uprkos tome ţelite pruţiti ruka, onda ćete nam biti dobrodošli. - Susret s poštenim ljudima je uvijek prijatan, pogotovu u ovom opasnom kraju. Mi vam od srca pruţamo ruke. Najprije ćemo vam reći naša imena. Španjolski: do vraga primj. prev.. Mi smo braća i zovemo se Pellejo. Mene zovite Carlos a moga brata Emilio! Jenki spomenuše svoja imena i pruţiše novodošli-ma ruke. Porter je htio više saznati te reče: - Ml dolazimo iz stare Kalifornije i hoćemo u Dallas, sefio-res. Moţda bismo mogli saznati kakav vas je posao natjerao tako blizu Llano Estacada? - Ovoj pustinji mi se nećemo samo pribliţiti, već moramo preko nje projahati. Mi smo namješteni na jednoj estanziji blizu San Diega kao natčobani i estan-ziero nam je dao nalog da tamo prijeko u Greenvilleu utjeramo od duţnika novac. Opasna stvar, zar ne? Zato smo pojahali ovuda. - Opasno će biti tek na povratku kad budete sa sobom imali novac. Škakljiv je zadatak vući sa sobom novac drugih ljudi kroz Llano. Ono što smo tamo prijeko u Kaliforniji uštedjeli i što smo sada sa sobom ponijeli, to je naša svojina. Mi nismo dakle nikom odgovorni te se utoliko bolje osjećamo nego vi. Uprkos tomu nas četvorica smo se posavjetovali da li je pametnije poći zaobilaznim putem. Vi se međutim udvoje usuđujete da pređete preko Plainsa. To je, bogami, smjelo. - Ne baš osobito, senor - uzvrati Carloa. - Poznajete li Llano Estacado? - Nitko od nas kroz ovu pustinju još nije pro-ţao. - Onda shvaćam vašu bojazan. Tko je ne poznaje, taj se u nju ne usudi. Nas dvojica smo je sigurno već preko dvadeset puta projahali te je tako dobro poznajemo da o nekoj opasnosti zapravo i ne moţe biti govora.

- Ah, to je nešto drugo! Vi ţelite za Greenvllle? Pa on leţi skoro u našem pravcu! Mogli bismo vam se Priključiti, ako ništa nemate protiv toga. Kad je prije toga Porter neoprezno spomenuo novac koji su nosili sa sobom on i njegovi drugovi, dvojica Meksikanaca izmijeniše brze poglede. Sad Carlos odgovori, gotovo prebrzo: - Nemamo niţta protiv "ga. Naprotiv, vi ste nam dobrodošli, jer ukoliko nas Je više, utoliko ćemo se bolje oduprijeti opasnostima. 390 391- Dobro, senor! Pojahat ćemo s vama, i vi se zbog toga nećete pokajati. No, kako stoji s vašim putem danas! - Hoćemo se spustiti još do Rio Pecosa, moţda čak i do početka Yuaf-kaia. - Sta je to? - Ova riječ potječe iz govora Utah Indijanaca i znači isto što i Raspjevana dolina. Priča se da se u toj dolini noću mogu često puta čuti natprirodni, sasvim neobjašnjivi glasovi. Nas dvojica međutim, mada smo često puta kroz nju projahali, nismo još ništa od toga čuli. Vi ste se sigurno ovdje ulogorili da se noćas odmorite? - Ne. To bi značilo neoprostivo traćenje vremena. I mi smo se htjeli spustiti do Pecosa, a moţda i poći njegovim tokom da zaobiđemo Llano. No, pošto smo vas sreli i pošto nas hoćete povesti sa sobom, mi ćemo poći s vama kroz pustinju. Mislite li da ćemo naići na Indijance? - Teško. Od takvog sastanka mi bismo se ovdje morali više bojati nego u Llanu. Budući da dosada nismo vidjeli ni jednog crvenog, kasnije ćemo sigurno imati manje prilika za takav susret. Ti se momci sada ne šuljaju pošto je tek nedavno između njih zakopana ratna sjekira. - Drago nam je što to čujemo. Ali kako stoji sa takozvanim pustinjskim orlušinama. Oni su navodno kudikamo opasniji od Indijanaca.

- Pah! Tko vam je to solio pamet! Sad ste čuli koliko smo se puta našli u Llanu, ali nam još nikad nije pošlo za rukom da vidimo nekog od tih lešinara što postoje samo u mašti glupih i strašljivih ljudi. - A takozvani Duh Llano Estacada? - I to vam je čista tlapnja kakvoj nema ravne. Bajke za djecu! Llano je pustinja kao i sve druge-Tu ima mnogo pijeska i nimalo vode. Zemljište je toliko neplodno da čak ni sablasti ne bi rasle. A što se tiče pomankanja vode, tu se moţemo lako pomoći, jer ima dosta kaktusa čiji je sok veoma pitak. Prema tome nema nikakva razloga da se plašimo pustinje. 392 __ Meni su govorili sasvim suprotno. Ali budući da vi poznajete taj kraj, ja, naravno, vjerujem vašim iječima. Ako ne ţelite da se malo ovdje odmorite, mi smo spremni da odmah krenemo. __Najbolje je da pojašimo. Nadajmo se da će vam. konji izdrţati. __Oni su daleko bolji nego što izgledaju. Zbog njih ne treba da čekamo. Izgled dvojice Meksikanaca nije svakako bio nimalo podesan da pobudi nepovjerenje. Pa ipak mora se smatrati neopreznošću što su se Jenki onako brzo i bez ikakva ispitivanja odlučili da s njima pojasu. Samo jedan od njih kao da nije bio posve povjerljiv, naime New-Monn. Ovaj nadimak je bio dobio zato što mu je okruglo lice podsjećalo na mjesec. Moţda je bio iskusniji i oštroumnijl od svoja tri suputnika. Kad su krenuli niz rijeku, on je pojahao za ostalima a pogled mu je stalno bio uperen u Meksikance. Nije imao nikakav očit razlog da im ne vjeruje, ali neki neodređeni osjećaj mu je govorio da prema njima bude krajnje oprezan. Tako su se spuštali desnom obalom Toyha. Od blizine Llano Estacada se nije moglo ništa vidjeti. Bilo je dovoljno trave, ţbunja i stabala. Da, štaviše predveče se ukazaše tako gusta

stabla da su tvorila čitavu šumu kroz koju je ova rijeka slala svoje vođe1 u Rio Pecos. Toyah Creek je nosio sa sobom mnogo zemlje i Pijeska koje je taloţio u Rio Pecosu. Uslijed toga Poprečno i koso niz Pecos su se pruţali pravi sprudovi Jer je u ovo vrijeme bilo malo vode. Ti sprudovi su se pruţali poprečno i bili prekinuti samo na nekok° uzanin mjesta kroz koje je voda pretjecala. Tako je bilo mnogo plićaka preko kojih se bez muke moglo Prijeći, jer je valjalo preplivati samo preko spomenutih uzanih mjesta. Još nije bilo kasno po podne, te su tako odlučili "a rijeku pređu još večeras i da onda zanoće tamo Prijeko u Raspjevanoj dolini. Konji su izvrsno plivali 1 tal" su ljudi čitavi i zdravi, mada s promočenim 393nogavicama, stigli na drugu stranu. Odatle su udarili prema sjeveru i stigli do mjesta gdje danas Rio pecos prelazi pruga Texas-Pacffic. Onda se mala druţina zaustavi na jednoj uzvišici čije je podnoţje bilo obraslo zelenim ţbunjem dok joj je vrh bio gol i pust. Tu se pred njima pruţala uska klisura kojom je tekla plitka voda. Meksikanci se uputiše u tu klisuru, a ga njima i ostali Ona se bila duboko urezala, ali joj strane nisu padale okomito, a i voda je mirno tekla. Tlo je bilo obraslo travom, a po liticama s obje strane pelin, siguran znak da se pribliţavaju kraju gdje ne raste bilje. Kasnije su se bočne litice doline povukle te je tlo bilo prekriveno nagomilanim kršem i samo je u neposrednoj blizini vode bilo oskudnog raslinja. - Zar ne bi bilo bolje prenoćiti dolje u dolini Pecosa? - zapita Blount. - Tamo dolje bilo bi hrane za konje a i suhog granja i drva za vatru. Ovdje u klisuri izgleda da će toga biti sve manje ukoliko budemo u nju više zalazili. - Pričekajte samo, sefior! - umirivao ga je Carlos Pellejo. - Na izvesnoj razdaljini gore nalazi se jedno mjesto koje je vrlo podesno za logor. Za četvrt sata bit ćemo tamo. Nakon naznačenog vremena klisura se iznenada raširi tvoreći skoro kruţnu kotlinu koja je imala u promjeru moţda tri stotine

metara. Ona je bila okruţena okomitim liticama koje kao da su zatvarale svaki izlaz. Uskoro međutim vidješe Jenki kako se upravo pred njima ukaza uzan i dubok prolaz kroz koji se moglo dalje. U toj kotlini izvirao je jedan potok. Mjesto gdje je voda iz zemlje izbijala bilo je malo dublje od tla te je tako voda tvorila malo jezero uokvireno gustom ţivicom. S one strane tog jezerceta, blizu litica, mogla se primijetiti neka neobična skupina bilja. Tamo se dizalo raslinje visoko od dva do pet metara koje je naličilo na goleme svijećnjake. Ĉinilo se kao da nema ni grana niti lišća a na okomito uvis ispruţenim rukama bilo je bezbroj kvrga. To je bilo područje cereus-kaktusa čiji se na smokvu nalik plodovi mogu 394 Emiiio Pellejo pokaza rukom u tom pravcu i 3® ". __ xamo ćemo ubrati desert za večeru a kraj jezerceta ima dosta trave i lišća za naše konje. Dođite, senores! On potjera svoga konja u kasu prema vodi! ostali pođoše za njim. Nalazili su se otprilike na nekih šest konjskih duţina ispred ţbunja kad se razlijeţe jednoglasno - Stoj! - Oni odmah zaustaviše konje. - Tko je? - zapita Porter koji je napregnuto gledao u ţbunje odakle je glas dolazio. - Bijeli lovci - glasio je odgovor. - Tko ste vi? - Putnici. - Otkuda dolazite? - Iz Kalifornije. - Kamo ţelite? - Prijeko u Texas, za Dallas. - Preko Llana? - Da. - Da pokušamo i mi s vama, meštri. - Ţbunje se razdijeli te se najprije ukazaše dvije cijevi, a zatim izađoše dva lovca kojima su puške pripadale. Jedan od njih je

bio bradat, plećat čovjek, a drugi plav, golobrad mladić kome jedva da je bilo dvadeset godina. Njihova sličnost ukazivala je da su otac i sin. Bili su posve obučeni u koţu a na glavama su nosili dabrove šešire širokih oboda. - The devil! - reče Porter, sav iznenađen. - Koliko ljudi imate tu kraj vode? - Ni jednog, sir. - Onda ste sami? - Da. - I vi se usuđujete da zaustavite Šest dobro naoruţanih ljudi s puškama na gotovs? - Pshaw! - uzvrati stariji. - Mi imamo đvoci-Jevke. Ĉetvoricu od vas bismo skinuli sa sedla kuršu-mima iz pušaka, a za ostalu dvojicu bili bi dovoljni i revolveri. Ponašajte se dakle mirno i dođite do vode! - Šestorica jahača učiniše to i spustiše se do obale iezerceta. Tu su pasli konji dvojice stranaca, jer je 395bilo dosta zelene trave. Mjesto gdje je leţao pepeo pokazivao je da je gorjela vatra. Tu se ova dvojica bijahu ulogorili. Nisu izgledali kao novajlije na Dalekom zapadu. Otac je ostavljao dojam iskusnog, hrabrog lovca, e dječačko lice njegova sina pokazivalo je onu smirenu dubokomislenu ozbiljnost, te bi čovjek mogao odmah naslutiti kako je uprkos svojoj mladosti prošao dobru školu. Sva šestorica novodošlih gledala su napola radoznalo, napola nepovjerljivo u oca i sina. Onda su sjeli kraj njih i izvadili zalihe hrane koja se sastojala od suhog mesa. - Hoćete li nam, gospodine, reći koliko ste već dugo ovdje? - zapita Porter koji je time preuzeo vođenje razgovora. - Od sinoć - uzvrati stari lovac. - Od sinoć? Izgleda kao da ţelite ovdje dugo ostati. - To i mislimo. - Ali, sir, ovaj kraj je opasan! Nije baš podesan za pribijanje vigvama. - Nama se dopada, sir. Gore u brdima imamo sastanak s nekim ljudima koji će doći preko Llana a zatim kroz ovu dolinu.

Budući da smo prerano stigli, bilo nam je dosadno čekati te smo našim prijateljima pojahali dovdje u susret. - Kada će doći? - Za dva ili tri dana. - Ako tako dugo budete čekali, onda ćete se u međuvremenu moći lako da upoznate sa Apačima i Komančima! - Ne mari ništa. Mi s njima ţivimo u miru-Isto tako s nama se nalazi jedan koji vrijedi čitavu četu Indijanaca. - Dakle ipak niste sami, već utro je! Gdje j" treći? - On je pojahao da izvidi okolicu, ali će se uskoro vratiti. - Vi kaţete da vrijedi koliko i čitava četa Inđs-mena? Onda mora da je neki čuveni lovac, moţda Old Shatterhand. Poznajete li ga? _ Da. Ali on nije. __ A tko onda? __Vidjet ćete kada dođe. On će vam se sam nredstaviti. Meni je ime Baumann, a ovaj mladić ovdje je Martin, moj sin. __Hvala, sir! Pošto ste nam kazali svoja imena, sad ćete saznati i naša. Ja se zovem Porter, ova dvojica su Blount i Falser, a ovo tamnopunaško lice zove se New-Moon. Ova dvojica Meksikanaca su danas u podne naišla na nas. Oni dolaze s neke estanzije iz područja San Diego i ţele preko Llana da od duţnika naplate novac za svoje gazde čiji su glavni vaquerosi. Zovu se Carlos i Emilio Pellejo. Kako bi spomenuo koje ime, on bi rukom pokazao ,na dotičnog koga bi onda Baumann dobro osmotrio. Lovčev pogled se najduţe zadrţa na dvojici Meksikanaca. Obrve mu se skupiše, a brada mu lako zadr-hta. Zatim se obrati Car losu: - U kraju San Diega leţi vaša estanzija? Smijemo li saznati kako se ona zove? - Estanzia del Cuchillo. - A njen vlasnik? - Zove se... Senor Montano. On zastade prije nego što izgovori ime svog toboţnjeg gazde, kao da ga se morao tek prisjetiti. Baumann upita dalje, a da

svoje nepovjerenje ni riječima ne izrazi: - I vi ste glavni vaquerosili peonsi senora Montane? - Da. - Ima li on još koje nadzornike? - Ne, mi smo jedini. Baumann izvadi svoj revolver iz pojasa, kao da se htio njime samo poigrati, i reče dok je njegov sin to isto učinio: - Mislim da laţete, momci! Oba Meksikanca skočiše na noge i izvadiše svoje noţeve iza pojasa. - Povucite smjesta riječ, sefior! - viknu Carlos prijeteći. Baumann je i dalje mirno sjedio, uperio cijev svoga malog ali utoliko opasnijeg oruţja u toboţnjeg Meksikanca i rekao: - Nemojte mi se slučajno pribliţiti Španjolski nadničari op. prev.. 397pa makar to bilo i za jedan korak, seftor Pellejo! Inače moja će vas kugla slistiti, a moga sina vašeg brata! Ĉim se mašite vaših pištolja ili učinite bilo kakvu sumnjivu kretnju, bit ćete bez pjesme i svirke ispraćeni na onaj svijet. Ja se zovem Baumann, bit će da vam to ime nije baš nepoznato. Siouxi me nazivaju Matopoka, Komanči Vila-Jalo, a Apači Sošinzisk, lovci koji govore španjolski El Cazador del otso, a oni koji govore Engleski Bear-hunter, a to sve znači jedno te isto: Lovac na medvjede. Moţda ćete se sada sjetiti da se o meni nekad nešto čuli. - Kako? Što? Vi ste Bear-hunter, sir? - viknu New-Moon. - Mislim naime na onoga Nijemca koji je tamo gore u blizini Crnih brda drţao store i uzgred zagorčavao ţivot grizlijima? - Da, to sam ja, sir. - Onda sam naravno mnogo puta o vama slušao. Zar vas nisu zarobili Siouxi i odvukli gore do gejzira Yellowstone? - I to mi se desilo. Ah" Old Shatterhand i Win-netou su me spasili. Moj sin Martin bio je s njima. - To su mi pričali. Drago mi je što sam vas sreo i nadam se da će se izgladiti ovaj mali nesporazum između vas i ovih senoresa. Da li biste mogli dokazati vaš prigovor?

- Da. Estanziero ne šalje baš oba svoja glavna vaguerosa u Llano. U to moţete biti sigurni. Jedan od njih mu je uvijek potreban na estanziji. Ako bi drugi zaista trebalo da utjera novac, onda će mu on dati jednog ili najvjerojatnije više vaquerosa da pođu s njim. Osim toga, mi smo se upravo zadrţali nekoliko tjedana u kraju između El Pasoa i Albuguerquea. Svratili smo u svaku estanziju i haziendu, ali kod San Diega nismo naišli ni na kakvu estanziju del Cuchillo a kamoli estanziera koji bi se zvao Mon-tano. - Onda ste projahali pokraj našeg posjeda - reče Emilo. - To ne vjerujem. Pa čak i kad bi bilo tako, ja bih čuo o vama i vašem gazdi. Zadjenite noţeve za pojas i sjednite mirno! Ja ne dopuštam da rta 398 prijeti. Neću vas otjerati iz mog logora, budući da te došli s ljudima koje smatram za poštenjake. Kako budete ponašali, onako će se s vama postupati. Na jvici Llana, čovjek nikad nije dovoljno siguran, i svatko zna da se tu treba više bojati bijelaca nego crvenih. - Drţite li nas moţda za lešinare Llana! __Na ovo ću vam pitanje odgovoriti tek kad se budemo rastali. Onda ću vas upoznati, a sada se moj sud moţe osloniti samo na pretpostavke. Ako budete valjani ljudi, što svakako ţelim, onda ćemo se sigurno rastati kao prijatelji. Dvojica Meksikanaca upitno pogledaše, jedan drugog. Da bi izveli svoje potajne namjere, valjalo im se pokazati pomirljivim. Stoga reče Carlos: - Vaše posljednje riječi su popravile ono što ste prije toga rekli. Budući da ste pošteni ljudi, mi se moţemo zadovoljiti uvjerenjem da ćete se uskoro uvjeriti kako ste nepravedno o nama sudili. Carlos ponovo sjede, a njegov brat učini to isto. Baumann posla svoga sina do kaktusovih stabala da donese njihove na smokvu nalik plodove koje je trebalo uzeti kao desert.

Dok su tako jeli, pala je noć te su zapalili malu vatru za koju je bilo dosta goriva. A zatim je trebalo da dozive nešto od čudesa Raspjevane doline. Kotlina je bila, kao što smo rekli, okruţena visokim liticama. Zračne struje koje su izvan nje mogle pokazati svoju punu snagu, nisu imale sa tri strane pristup u kotlinu. Samo sa četvrte strane, otkuda su došli Jenki i Meksikanci mogla se u kotlinu probiti zračna struja i to samo onda kad je vjetar baš iz "ga pravca puhao i bio dovoljno jak da ne splasne u donjem kraju doline. Kad se počelo smrkavati, zrak se počeo kretati z spomenutog pravca. On se peo uz litice i kroz prolaz koji je vodio prema Llanu vraćala se zračna stru-Ja koja nije dolazila na mahove već ravnomjerno. °na se mogla osjetiti jasno, pa ipak nije pomjerala Plamen s vatre, a niti hučno zviţdala ni urlala poput b"re, no ipak ju je uho mogj0 juti prj tom su pluća 399sada sasvim drukčije disala nego prije toga, da s zapravo nije moglo reći da li teţe ili lakše. Pojeli su plodove kaktusa te je sin Lovca na medvjede otišao da ih ponovo donese. Tek što je zašao iza ţbunja, ostali čuše njegov glas: - Što je ovo? Dođite meštri! Ovako nešto još nikad nisam vidio! Oni poslušaše njegov poziv. Kad su prošli između između vode i ţbunja pred njima se ukaza iznenadan i neobičan prizor. Ĉitava kotlina leţala je u dubokoj tami jer se blijesak male vatre nije mogao probiti kroz ţbunje. Tamo međutim gdje su stajali kaktusi, vidjelo se bezbroj plamenih jezičaka koji su sjali neobično blijedom, bezbojnom svjetlošću. Svaki od tih rakija imao je na sebi nekoliko takvih jezičaka, svaka kaktusova rakija imala je na svom vrhu po jedan takav plamičak. Bila je to čudesna, gotovo sablasna pojava. - što li je to? - zapita Porter. - Ni ja ovo još nisam nikada vidio! - uzvrati Falser. - Ĉovjek bi se skoro prepao.

U tom času iza njih se začu dubok, jasan glas: - To je kisniribizarche-ko, plamičci Velikog duha, koje zapali kad svoju djecu hoće da opomene. - Caspita! tko je to iza nas? - viknu Emilio Pellejo, sav prestrašen. - Da li smo pali u kakvu klopku? - Ne - umiri ga Lovac na medvjede. - To je moj suputnik koga očekujemo. On se, kao i obično, neprimjetno pribliţio. Ovi se osvrtoše oko sebe. Tačno između ţbunja, upravo pokraj vatre, stajao je jedan jahač. Kako je, i to s konjem, mogao da dođe dovđje a da ga ne čuju? Sjedio je na divnom vrancu koji je bio na indijanski način zauzdan i osedlan. I odijelo nepoznatog bilo je indijansko. Indijansko mu je bilo i lice na kojem se nije vidjela nikakva brada, ali zato mu je preko led" visila bujna, duga, crna kosa. U ruci je drţao dvo-cijevni karabin čiji su drveni djelovi bili potkovani srebrenim čavlima. Španjolski: do vraga primj. prev.. 400 Iz grla Jenkija i Meksikanaca sa začuše uzvici Ĉuđenja i divljenja. - Tko je ovaj Indijanac? - zapita Porter. - Ima li ih još ovdje? _ Na, on je sam - uzvrati Baumann. - To je Winnetou, poglavica Apača. _- Winnetou, Winnetou! - začu, se iz svih grla. Apač sjaha sa konja ne obazirući se na poglede divljenja koje su u njega uprli, izađe iz ţbunja, pokaza rukom na plamičke i reče: - Pošto su se bljedoliki nalazili u ovoj zatvorenoj kotlini, nisu primijetili što se vani dogodilo. Da bi to saznali, Veliki Manitou im šalje ovaj vatreni totem. Winnetou ne zna da li ga mogu pročitati. - A šta se desilo? - zapita Blount. - Nakate n"jul ilči prošao je preko Llana. Win-netou ga je vidio na sjeveru. Teško onom koga je zadesio! On je svuda smrt sijao! - Tornado, hurricane? - zapita Lovac na medvjede. - Kojim je pravcem prošao?

- Pravo prema istoku. Odavde je podigao u zrak pijesak tako da se tamo smračilo kao usred noći. Sunce je uokvirivalo mrak zracima rumene krvi. Noć je onda brzo krenula prema sjeveroistoku gdje je Winnetou vidio da se izgubila. - Onda je tornado prošao upravo s juga na sjever? -- Moj brat dobro kaţe. - God bless my soul! Bit će da nije zadesio naše prijatelje! - Winetouove slutnje su crne kao lice te oluje. Naši su prijatelji pametni i iskusni, a Old Shatterhand zna što znači svaki dašak vjetra. No nakate n"jul ilči naiđe sasvim iznenada, on ne šalje pred sobom vjesnika da ga najavi. Nikakav konj nije dovoljno brz da mu umakne. Old Shatterhand je otprilike morao danas stići u Llano i kopita njegova konja su dotakla Pijesak upravo u onom kraju kuda je prošišao taj smrtonosni vjetar. Moţda krvni brat Winnetoua leţi sa vojim drugovima zakopan ispod talasa pijeska. Pustoš-oluja, tornado primj. pisca. Boţe blagi! primj. prevod.. 26 Medu orlovima- To bi bilo strašno. Poći ćemo odmah! Popnimo se brzo na konje! Winnetou napravi odbojnu kretnju rukom.__Nek" se moj brat ne ţuri! Ako se Old Shatterhand nalazio usred staze ove oluje, onda je mrtav, i naša pomoć stići će prekasno. Ako se pak nalazio po strani, onda je ostao nepovrijeđen, te mu prijeti samo opasnost da zaluta, jer tornado posve izmijeni lice Hana. Mi ćemo krenuti Old Shatterhanđu, ali ne sada po noći, jei i nas Llano gleda drugim očima te nam stoga samo dnevno svjetlo moţe biti vodič. Tko ţeli naći nekog zalutalog, taj mora dobro paziti da i sam ne zaluta. Zato neka moja braća posjedaju pokraj vatre. Prvo svjetlo zore ugledat će naš polazak. On se opruzi kraj vatre, i ostali učiniše to isto. Oni nehotice polijegaše malo dalje od njega, svakako iz strahopoštivanja prema ovom čuvenom poglavici. To strahopoštivanje bijaše isto tako razlog što su neko vrijeme šutjeli. Najzad kod New-Moona pobijedi ţelja da nešto sazna o suputnicima koje Apač očekuje.

On se obrati Baumannu: - Kako čujem vi treba da se sastanete sa Old Shatterhandom, sir? - Da, s njim, ali on nije sam. S njim će doći još nekoliko njih. - Tko su ti ljudi? - Debeljko Jemmy i Dugajlija Davy čija ste imena sigurno već čuli. - Naravno da poznajem ta dva čuvena Zapadnjaka, premda samo po kazivanjima i pričama drugih-Ima li Old Shatterhand još kog pratioca? - Da. S njim su još dvojica koje isto tako moţda poznajete, kad ste čuli o Old Shatterhendovu pohodu u područje Yellowstone, naime Hobble-Frank i Crnac Bob. Winnetou nas je svojevremeno, kad se od nas rastao na Yellowston rijeci, pozvao da kasnije jednom svi zajedno dođemo u lovišta Apača. Ja sam se njegovu pozivu sa svojim sinom ranije odazvao nego ostali jer sam tamo prijeko, kraj Sierra Madre imao nešto da obavim. Old Shatterhand dolazi sada sa ostalima, te smo, kao što ste čuli, obaviješteni o vremenu i pravcu njegova puta. 402 __ Šteta, golema šteta, što nas šestorica moramo već sutra rano nastaviti put! Volio bih da mogu upoznati vaše prijatelje! __pa to neće biti moguće, budući da ste krenuli prijeko u Dallas. Uostalom, mi ćemo krenuti isto tako u ranu zoru, ali - nastavi Baumann - recite mi samo, sir, kako ste došli do tog crnog lica a s njim i do svoga imena! - Za sve ovo treba da zahvalim jednom od najvećih nitkova koji je ikada ţivio na Dalekom zapadu i kakav moţda još i danas ţivi, naime Stealing-Foxu. - Toj hulji? Ah! Već dugo vremena nisam o tom zlikovcu ništa čuo. Volio bih da ga jednom sretnem. - Jeste li i vi već jednom imali s njim posla? - zapita New-Moon. - On sa mnom. Jednom mi je ukrao novac i tako me lišio sve moje ušteđevine. Taj lopov se zvao tada Weller. Ali kasnije sam mogao zaključiti po svemu onome što sam o njemu čuo da je to

bio zloglasni Stealing-Fox. Nikad mu nisam mogao ući u trag, a tek nedavno sam čuo tamo u Mexiku da Je navodno još u ţivotu. Sad se prekrstio u Tobiasa Preisegotta Burtona i pod maskom poboţnog misio-onara mormona mami putnike u Llano Estacado. Jedan od tih ljudi ga je međutim prepoznao i pozvao na odgovornost našto se ovaj odmah izgubio. - S"death! - uzvikne New-Moon. - Što ja nisam bio tu! Gorim od ţelje da se s njim obraču-nam! - Je li vam radio o glavi? - O glavi i o imovini. Bilo je to, naime, tamo prijeko u Coloradu na Timpas Creeku. Ja sam stigao iz Arizone gdje sam kao kopač zlata kraj Navajo Springsa imao prilično sreće, te sam sa sobom nosio lijep paketić novčanica u koje sam promijenio zlatnu Prašinu i zrnca. Uz put sam susreo nekog namještača "nki na dabrove koji je kao i ja htio u Fort Aubrey sto leţi kraj Arkansasa. Izgled i pojava ovog čovjeka 811 sasvim ulijevala povjerenje, i budući da nitko ne voli rado da sam jaše Divljim zapadom, meni je njegovo društvo bilo dobro došlo. 403- Sigurno ste mu rekli da sa sobom imate novac? - upita ga Baumann. - To mi nije padalo na pamet. Ali zlikovac mora da je nanjušio, jer sam ga jednom uhvatio noću kako mi oprezno pretraţuje dţepove, našto sam se srećom probudio. On se ispriča kako sam za vrijeme spavanja toliko stenjao da je došao na pomisao da mi otkopča kaput kako bi lakše mogao disati. Naravno da u to nisam sasvim povjerovao te sam otada bio stalno na oprezu. Sto to znači, moţete misliti! - Sigurno! Tako je to kad se čovjek nađe posve sam s zlikovcem u pustinji. Ĉovjek bi htio i morao da zaspe, a ipak mora svu svoju paţnju da usredsredi na to da ga ne zadesi kakva nesreća. To je teţak zadatak. Ubod noţa, kugla - i ode ţivot i sva imovina! - Hm, taj momak je u osnovi bio sigurno kukavica. Znao je krasti i varati, ali mu je nedostajalo hrabrosti da krv prolijeva. Odmarali smo se kraj Timpas Creeka. Bio je vreli dan, ali je

vjetar jako puhao te je ţega bila podnošljiva. Ja sam strasno pušio te sam nabio lulu duvanom, znate, onu kratku lulu s velikom Veined-glavom u koju moţe da stane četvrtina duhankese. Bio sam izabrao ovako veliku glavu da je ne moram svakog časa puniti. Kad sam je htio zapaliti, reče mi nitkov kako je čuo glas purana u ţbunju. Ja odmah odloţim lulu, uzmem pušku i pođem da ga ubijem. Ali od njega nije bilo ni traga. Međutim naiđe neki oposum koga odstrijelim. Kad sam se s njim vratio, bilo je prošlo sigurno pola sata. Momak se dade odmah na posao da oposuma odere i očisti. Ja se ponovo maših svoje lule da zapalim duhan. Ovo mi zbog vjetra ne pođe za rukom te se zato opruţih licem prema zemlji, navukoh šešir prema vjetru i kresnuh trud. Ovog puta mi uspije. J" pritisnuli trud na duhan povukoh nekoliko dimova - nešto zašišta i puče, vatra mi udari u lice i P° k 0" U isti čas zlikovac me uhvati straga za potiljak, pritisnu mi glavu o zemlju i zavuče drugu ispod kaputa u dţep. Bio sam toliko prestrašen da mu je uspjei° Ţilicama ukrašen primj. pisca. 404 da mi izvuče pocketbook. Ipak mu uhvatim ruku i stegoh je. Bio sam jači od njega. Ali i obnevidio. On je lisnicu čvrsto drţao. I ja je zgrabih. On je vukao na jednu stranu a ja na drugu. Ona se prekide napola jer se bila otvorila i mi padosmo na suprotne strane. Drţao je jednu polovicu, a ja drugu. Onda sam skočio na noge i izvukao noţ. Srećom kad mi je vatra sijevnula u lice, oči mi bijahu za trenutak zatvorene inače bih danas bio slijep. Samo su mi kapci bili nagorjeli. Jedva sam ih mogao malo otvoriti. Ali to je bilo dovoljno da zlikovca vidim. Ja navaliti s noţem na njega. To mu dade hrabrosti da dohvati pušku sa zemlje i da opali. Od uţasnog bola oči su mi bile sklopljene: bio sam izgubljen. Pucanj se razlijeţe, ili bolje rečeno neki pucanj, ali na moje čuđenje nisam bio pogođen. Ja obrisah oči i s mukom ih otvorih - nitkova nisam više vidio. U tom se razlijeţe s druge strane rijeke neki glas koji je zapovjednički odjekivao: ,Stoj, ubico!" Poslije toga sam čuo udarce kopita konja koji se brzo

udaljio. Zlikovac je skočio na svog konja i s pola lisnice u kojoj se nalazila polovina moga novca pobjegao." - Neobično! - reče Baumann. - Netko ga je omeo da izvede svoje grozno djelo? - Da - kimne glavom New-Moon. - Jedan poznati Zapadnjak, Juggle-Fred, našao se u blizini i, kad sam ubio oposuma, čuo je pucanj. On je s one strane rječice pošao prema mjestu odakle sam opalio i upravo nas otkrio u trenutku,kad je zlikovac na mene na-nišanio. Fred je opalio na njega i pogodio ga u ruku Pri čemu je nitkovu ispala puška te je zato potrčao do svog konja i izgubio se u najvećem galopu. Juggle-Fred Je. poveo svoga konja i došao k meni. Njegova blagovremena pojava spasila mi je ţivot. O nekom gonjenju lopova nije moglo biti govora, jar ja nisam mogao poći, a Fred me nije htio ostaviti, jer mi je lice valjalo vodom hladiti dan i noć. Preko jednog tjedna togprovali smo tu kraj Timpas Creeka. Prepatio sam velike bolove i izgubio pozamašnu svotu novaca, ali sam bio sretan što mi je bar vid spašen. Lisnica primj. pisca. 405- Kakvo vam je ime spomenuo zlikovac tada? - Henry-Fox. Kasnije sam saznao u Fort Aubreyu da sam imao posla sa zloglasnim Stealing-Foxom. - Sigurno je za vrijeme vašeg odsustva napunio lulu barutom. - Da, i, da bi me zavarao, samo odozgora stavio malo duhana. Da bi imao vremena za to, nasamario me je kako je čuo purana. Znao je da ću ga odmah potraţiti jer sam bio bolji lovac od njega. On je bio visok, mršav čovjek, imao je crte lica koje nikada neću zaboraviti. Znam da ću ga odmah prepoznati ako ga ikad budem sreo! Dvojica Meksikanaca su s napregnutom paţnjom pratili NewMoonovo izlaganje. Oni su se pri tom često puta značajno zgledali, neprimjetno kako su mislili, ali tu se našao jedan koji ih je dobro motrto - Winnetou. On je sjedio, tu, prividno ravnodušan s očima uprtim u bjelasastu vodenu površinu jezerceta. S vremena na vrijeme

ispod njegovih dugih, gustih trepavica prostrijelio bi oštrim pogledom Meksikance. Apač je bio nepovjerljiv prema njima, to je bilo sigurno. Sin Lovca na medvjeđe htio je prije toga donijeti kaktusove smokve, ali ga je prizor prekrasnih bjela-sastih pramenova odvratio od toga. Ovo je bilo Meksikancima taman po volji. Htjeli su da potajno izmijene nekoliko riječi, a to im je bilo moguće samo ako se budu od vatre udaljili. Stoga ustade sada Emilio Pel-lejo i reče: - Htjeli smo još malo kaktusovih plodova; pošto nam ih momak nije donio, ja ću poći. Hoćeš li i ti Carlos? - Naravno - odgovori upitani brzo se podigavši sa zemlje. - Hajde! Lovac na medvjede htjede prigovoriti. Pogodio je da su ova dvojica imali namjeru da se potajno dogovore te je to htio osujetiti. Već mu je lebdjela riječ na usnama kad ugleda Apača koji mu je kretnjom ruke stavio do znanja da šuti. Braća se udaljiše. Tek što se ţbunje za njima zatvorilo, reče tiho Winnetou: - Ovi bijeli ljudi nemaju poštene oči, a njihove misli smjeraju na neko zlo. Winnetou hoće da sazna što oni kane. Nečujno on mine na suprotnu stranu kroz ţbunje. - Zar im i on ne vjeruje? - zapita Porter. - Kladim se da su braća pošteni ljudi. - Ti bi najvjerojatnije opkladu izgubio - odgovori mu NewMoon. Oni mi se već od prvog trenutka nisu dopali. - Na to ne dajem ništa. Prema čovjeku moţemo gajiti nepovjerenje tek onda kad imamo dokaze da to zasluţuje. - Ova dva čovjeka to i zasluţuju - reče Lovac na medvjede. - Ni jedan estanziero neće poslati u isto vrijeme oba svoja nadzornika. A pogledajte im samo konje, sir? Izgledaju li kao da su za sobom prevalili put od San Diega dovde? Ako dobro cijenim, to je bar tristo engleskih milja. Konji koji jednu takvu razdaljinu prevale po gotovo pustom kraju izgledaju malo drukčije. Pretpostavljam da ove ţivotinje nemaju daleko odavde svoje stalno konačište te bih se op-kladio u hiljadu

dolara da ovi momci nisu ništa drugo do svodnici lešinara Llano Estacada. - Dash it ali! - vikne Porter iznenađen. - Mislite li to stvarno, sir? Onda smo zaista zapali u izvrsno društvo! Ti su ljudi imali da nas vode kroz Llano. Moţda i ne zasluţuju naše povjerenje. Tada se ču i glas Martina Baumanna koji je, s obzirom na svoiu mladost, do sada šutio: - Oni ga zacijelo ne zasluţuju mister Porter. Ja sam spreman da im to u lice kaţem. - Tako? Koji razlog imate kad tako loše o njima mislite, mladiću? - Niste li im opazili poglede koje su jedan drugom dobacili kad smo pričali o Stealing-Foxu? - Ne. Ja sam slušao priču i nisam gledao ljude. - Dobro, zato sam ih ja oštrije motrio, budući da mi je otac bio nepovjerljiv prema njima. Ovo sam mogao učiniti lako i neprimjetno, jer jednom tako mladom i neiskusnom dječaku, kakav sam ja po njiDo vragal primj. prevod.. bovu mišljenju, nisu poklonili ni najmanju paţnju Vidio sam im poglede kako lutaju, po čemu se dade zaključiti da sigurno dobro poznaju Stealing-Foxa. - Ovo je vrlo značajno. Hm! Taj Fox se navodno nalazi sada ovdje da ljude namami u Llano. Ovi ga momci sigurno poznaju. Iz svega ovoga mogla bi se napraviti rima premda ne bi naročito lijepo zvučala. Ĉini mi se da su na pomolu stvari koje bi po nas mogle zlo ispasti. Oni sablasni plamenovi tamo na kaktusima nisu mi posve bezopasni. Nisam praznovjeran, ali ovakve pojave se ne dešavaju tek onako. One uvijek nešto znače. - A to bi bilo? - Da se atmosfera nalazi u električnom naponu. - Električnom? Naponu? Ovo boga mi ne razumijem, suviše je učeno za mene. Doduše znam da se čovjek moţe naelektrizirati,

ali vatra, plameni, pa još uz to na kaktusima? 2elite li sve to pripisati elektricitetu? - Svakako, mister Porter. Zar munja nije moţda vatrena pojava? - Naravno, i to kakva! - Pa dobro, uzrok munje je elektricitet, što vam vjerojatno nije potrebno objasniti, što se pak tiče pla-mičaka koje smo prije toga vidjeli, njih pomorci često opaţaju na katarkama i okriţicama brodova. Isto tako vide se na vrhovima crkvenih toranja, na krošnjama stabala i na šiljcima gromobrana. Te svjetlosne pramenove nazivaju vatrom svetoga Elmsa ili Kastor i Poluks. Oni nastaju praţnjenjem elektriciteta. Vi ste svakako čuli o duhu Llano Estacada? - Više nego što bih volio. - Da li su vam isto tako ispričali da noću lifc tog tajanstvenog bića povremeno izgleda kao da je uokviren plamenima vatre? - Da, ali ja u to ne vjerujem. - Moţete mirne duše vjerovati. Jednom sam se nalazio tamo prijeko u Montani na jednoj prostranoj ravnici, i to noću. Svuda je unaokolo bila sijavica, ali do nevremena ne dođe. Tada se iznenada pojaviše "B 408 vrhovima ušiju moga konja mali plamenovi. Ja ispruţili ruke, i gle, na vrhovima mojih prstiju pokazaše se slični plamičci pri čemu sam imao neki posve neobičan osjećaj u prstima. Isto se to događa i sa Aven-ging-ghostom; kad jaše preko Llana, njegovo tijelo predstavlja najvišu tačku u pustinji. Ako je noć i ako pri tom postoji i znatan električni napon, onda se oko njegova tijela pojavi vatra svetog Elmsa. - Vi vjerujete dakle u duh Llano Estacada? - Da. - I smatrate li ga za čovjeka? - A za što drugo? - Hm, hm! Ja sam o njemu mnogo slušao, ali se nisam trudio da o tome razmišljam. Ipak budući da pred sobom imam Llano,

htio bih rado znati što je zapravo taj duh. Moguće je da se pojavi pred čovjekom dok jaše pustinjom. Šta onda da se radi? - Kad bi mene sreo, ja bih mu pruţio ruku i pozdravio ga kao valjanog momka. On je naime... Baumann se prekide u govoru. Winnetou se vratio. On je dolazio hitrim koracima, ali bezumno, poput zmije, i sjeo na svoje mjesto. Prije toga, dok su Meksikanci lagano koračali po tami prema kaktusovom grmlju, on se je, mileći na rukama i nogama najprije malo udaljio od njih a onda se ponovo uspravio i brzim trkom sklonio iza kaktusa. Njegove mekane mokasinke i velika izvjeţbanost Jčinili su da mu se koraci ne čuju. On je prije Meksikanaca došao na cilj i sakrio se između visokih kan-lelabara da ga ne vide. Uz to, bilo je toliko mračno !a su dvojica Meksikanaca morali sakupljati kaktu-ove plodove pomoću čula pipanja, jer su u međuvre-fienu nestali plameni jezičci s njihovih rakiji. Upravo kad se Winnetou sakrio, braća su stigla. Oni BU govorili glasno te je Winnetou mogao svaku riječ čuti. Svakako da su se već putem dogovarali, jer ono što su sada još rekli bio je samo nastavak već načetog razgovora. - Ovaj će mi takozvani Lovac na medvjede skupo Platiti za svoja vrijeđanja - prijetio je Carlos. - Dakako, imat ćemo teţi posao nego što smo mislili u početku. Apačova pojava dala je čitavoj ovoj stvari sasvim drugi obrat. - Na ţalost! Jer njega ne moţemo zavarati pogrešno pobijenim koljem. - Najpametnije bi bilo da ih pustimo da zaspu i da ih onda sve odreda pomlatimo. - Misliš li da je to moguće? Vidiš li da nas gledaju s puno nepovjerenja. -Ti momci, dakle, dobro paze na nas pa ne vjerujem da bi nam povjerili straţu. - Naravno, dajem ti za pravo; oni će se čuvati. Ipak ćemo vidjeti da li će nam moţda ovo biti moguće! Prije toga ne moţemo ništa sa sigurnošću odrediti. Uspije li nam da ne primijete našu

namjeru, mi ćemo, dok budu spavali, samo noţem raditi, tiho i nečujno, posred srca. - Ako se taj plan ne bude mogao izvesti? - Bilo bi glupo. Pomisli samo, sedam konja, a uz to prekrasan Apačev konj, pa sve oruţje i sav novac! Samo nas dvojica bismo dijelili. To bi bio pothvat! Ako nam baš ne pođe za rukom, onda ćemo morati pozvati drugove u pomoć. Naći ćemo bilo kakav izgovor da se od njih odvojimo. Winnetou jaše sa dvojicom Bauman-na u susret svome prijatelju Old Shatterhandu, i Jenki će im se priključiti, jer su u nas izgubili povjerenje. Mi ćemo pojahatl ispred njih do našeg mur-dering poola gdje ćemo sigurno naći nekog našeg straţara, koji će pozvati drugove. Onda nam ovi momci neće umaći iz šaka, ni Old Shatterhand, ni svi koji su s njim. Sada, međutim, ne smiiemo se dulje zadrţati, jer će njihovo podozrenje biti još veće. Šešir mi je pun plodova! - I moj ništa manje. - Onda pođi! Oni krenuše, ali ispred njih ponovo mine Winne-touova prilika. Izbjegavajući svaki šum, on udari lukom, sretno stiţe do vatre, sjede, kao što smo već spomenuli, pokraj nje te tako dvojica nitkova nisu Rupa gdje su ubijali prlmj. pisca. uopće mogli doći na pomisao da su ih prisluškivali. Oni podijeiiše kaktusove plodove. Svi se posiuţiše, samo Wmnetou ne. On odbi ponudu s riječima: - poglavica Apača ne uţiva u onome što dolazi od biljke rujevine. - Rujevine? - zapita Emilio Pellejo sav začuđen. __ Zar ne poznajete kaktusove smokve kad ih mijeSate s otrovnim ruj om? - Wmnetou daje tim plodovima ime rujevina, jer su otrovni. - Otrovni? Zašto bi ti ukusni plodovi najednom bili štetni?

- Zato što su se nalazili u rukama koje obično donose nesreću i smrt. - Winnetou izgovori ove riječi koje su sadrţavale tešku uvredu tako spokojno kao da se radilo o nekoj uopćenoj izreci. - Ascuas! - vikne Emilio. - Zar takvu uvredu da trpimo? Zahtijevam da povučete ove riječi. - Pshaw! - Apač napravi kretnju rukom kao da ga Meksikančeva primjedba uopće ne zanima. U njegovim riječima kao i u pokretima bila je samosvijest toliko izraţena da su dvojica nitkova smatrali pametnim da ponovo popuste. Ĉak i da im je poglavica sam sjedio preko puta, oni ne bi bili skloni da se s njim upuste u otvorenu borbu, a pogotovu ovdje gdje su i drugi bili prisutni koji bi sigurno stali na Apačevu stranu. S tog razloga reče Carlos pomirljivim tonom svome bratu: - Budi miran! Ĉemu da se gloţimo! Ki-ječi Indijanca se ne smiju mjeriti zlatnom vagom. - Imaš pravo. Za ljubav mira zamislit ćemo da ih nije izgovorio! Winnetou ne reče ništa na ovo. On se ispruţi po travi i sklopi oči praveći se kao da spava. Ova kratka svađa, premda je izgledala kao izgla-đena, učinila je dojam koji je druge sasvim uznemirio. Kad je Winnetou izgovorio takve riječi, onda je od dvojice Meksikanaca sigurno čuo da neko zlo spremaju. Što li su samo namjeravali? On im nije ništa rekao o tome. Ovo je bio bar dokaz da trenutno ne Španjolski: psovka prlmj. prev.. 410 411očekuju nikakvo zlo. Sumnja koja je već postojala kod njih, bivala je sve većom te je bilo sasvim prirodno što nitko nije pokazao sklonosti da ponovo za-podjene razgovor. Nastala je šutnja koja je više govorila nego da su riječima iskazali svoje podozrenje. Lovac na medvjeđe i njegov sin pođoše za Winnetouovim primjerom te legoše a to učiniše i ostali. Nakon kraćeg vremena izgledalo je kao da svi spavaju. Ali to nije bio nipošto slučaj. Dvojica Meksikanaca ostadoše budni zbog svojih ubilačkih planova, a ostali bijelci zbog svog nepovjerenja. 8. RASPJEVANA DOLINA

Tako je prošlo sigurno više od pola sata. Nitko od prisutnih ne bi mogao zaspati čak t da nije između njih došlo do netrpeljivosti. U zraku se osjećala atmosferska napetost. Na ţbunovima se čulo lako, jedva čujno pucketanje. Blagi povjetarac se bio podigao i onda bivao sve jači i jači da je pokretao grane koje su se uzajamno dodirivale. Pri tom je izgledalo kao da male, jedva vidljive iskrice skaču s vrha na vrh grančica. A onda se iznenada svi podigoše na noge. Bio se razlijegao neki ton, neki posve neobičan ton, poput zvona koje je visoko iznad njih odjeknulo. Taj ton je potrajao nekih pola minute, lagano se spuštao, zvuče-ći sve jače, na ţbunje i onda se izgubio nad vodom. - Šta li je ovo bilo? - zapita New-Moon. - Pa ovdje nema nikakvih crkava sa zvonom! Kad ne bih znao da se... Traper zastade. Drugi ton se razlijeţe, još viši nego prvi. Ĉinilo se kao da dolazi iz neke moćne pozaune, lagano je postajao sve puniji, a onda je isto tako lagano slabio do diminuenda, što ni najbolji virtuoz na pozauni ne bi izveo. - To je Yuaf-kai-umpare, glas Raspjevane doline - reče poglavica Apača. - Ah to je dakle to! - reče Lovac na medvjede. Osluhnite samo! Zrakom prođe kao neki lagani uzdah. Taj uzdah je postajao određen ton neobične čistoće. Imao je boju vuka osmostopne svirale orgulje, potrajao je neko 413vrijeme, a onda se preko njega razlijegao drugi, blaţi ton koji je potrajao i kad se prvi nije mogao čuti. Ova pojava odjeka bila je nešto sasvim neobično Nekog bi obuzela jeza pri tom, pa ipak ona je bila toliko uzvišena da je duboko obuzimala čovječju dušu. Ĉinilo se kao da neki nesigurni duvač isprobava svoj instrument, naravno instrument koji se ne javlja u orkestru. Ljudi tiho osluhnuše ne bi li se to čudo ponovilo. I zacijelo! Preko ţbunja zavijori laki povjetarac i donese sa sobom čitav niz tonova koji su s istom čistoćom jedan za drugim zazvučali.

Dublji tonovi su potrajali duţe te su s višim, koji su se brţe gubili, činili skladan niz koji se uvijek sastojao od istih tonova prirodne tonske skale, ali u najrazličitijim obrtima trozvuka, sept i nonakorda. Nije bilo ničeg što bi se moglo usporediti s ovim zvucima. Ni jedan poznati instrument ne bi mogao proizvesti tonove takve uzvišenosti, kojima su se pridruţivali drugi kao da potječu iz najtananijeg grla, sa najnjeţnijih usana. Uskoro je zazvučao najdublji maestoso kao iz neke šesnaesto ili tridesetdvostopne orgulje. Iznad njega lebdio je neki viši, blaţi i jasniji zvuk, poput vox humana ili aeoline, a između njih smjenjivali su se ganutljivo izraţajni glasovi korneta, pozaune, gambe i akordiona. Tonovi su bili čas svijetli i otvoreni, čas tihi i tamno obojeni. Pa ipak svi ovi umjetnički nazivi nisu u stanju pruţiti pojam prirode, boje i djelovanja tih tonova koji su ispunjavali dolinu i, sjedinjeni u duboku, uzanu struju visoko se iznad nje gubili. Svi prisutni koji su naćulili uši nisu se usudili govoriti. Ĉak i dvojica podmuklih Meksikanaca bili su obuzeti tom muzikom sfera pod moćnom kupolom katedrale noćnoga neba koje kao da su okolne, okomite litice drţale na sebi. Ĉak ni najsurovija duša ne bi se mogla obraniti neke svete jeze koja ju je obuzimala. A onda je došla jedna nova pojava koja se nij" mogla osjetiti uhom, već samo opaziti okom. 414 Ĉinilo se kao da se nebo uzdiglo i udaljilo. Ono malo zvijezda koje su tamo gore stajale izgledale su još manje nego što su inače bile. I na tom nebu, tamo gdje se prema jugu prividno oslanjalo o stijenje, iznenada se podiţe neki svijetlo-ţuti blistavi kolut veličine punog mjeseca. Njegov obim bio je najprije oštro ocrtan te se činilo kao da dopire iz zvjezdanog svijeta i da sve većom brzinom juri prema dolini. Pri tom je bivao sve veći i sve se jasnije moglo vidjeti da to nije bila neka ravna ploha već ispunjena kugla.