Karl May-Medju orlovima

probijali talasi prljave vode koja se podmuklo bjelasala. Niţe nizvodno je bio posve isti slučaj. Razdaljina od jednog do drugog tjesnaca iznosila je jedva jednu englesku milju. Rijeka čija je voda istjecala iz vrelih izvora - zbog čega u njoj nije bilo gotovo nikakva ţivota - šumila je sasvim uz okomitu obalu s ove strane. Ona je bila, kao što smo već spomenuli, prekrivena šumom i prilično okomita, ali ipak prohodna. Suprotna obala se međutim dizala posve okomito uvis, kao pod zidarskim viskom. Ona se sastojala od crnih stijena, pri vrhu izbrazdanih rasjeklinama, i povlačila se prilično unatrag tako da je od jednog do drugog tjesnaca imala oblik kruţnog isječka. No dolina ovim povlačenjem stjenovite obale nije bila nipošto šira, jer se uz strmu 208 f ienu, upravo preko puta Old Shatterhanda, spuštala, li bolje rečeno, podizala jedna čudna tvorevina čije "e široko podnoţje gotovo dosezalo do druge obale. Ova tvorevina - teško da za nju postoji bolji iz-raz _ bijaše toliko prekrasna, na prvi pogled toliko nepojmljiva, da bi čovjek mogao pomisliti da se nalazi u nekom čarobnom svijetu gdje ţive vile, vilenjaci i druga nezemaljska bića, prekriveni velom tajanstvenosti. Bila je to zgrada terasasta oblika, tako njeţno sastavljena i fantastično ukrašena, kao da se sastojala od skorog snijega i najfinijih kristala leda. Najniţa i najprostranija terasa kao da je bila isječena iz slonovače. Rubovi su joj bili odjenuti ukrasima koji su izdaleka izgledali kao umjetnička djela kipara bogate mašte. Na njoj se nalazilo polukruţno udubljenje ispunjeno vodom iz kojeg se uzdizala druga terasa što se presijavala poput alabastera prošaranog zrncima zlata. Ova druga terasa imala je manji promjer od prve. Isto tako se treća uzdizala iznad druge. Kao da se sastoji od tanko raščupane bijele vate, dizala se ona iznad druge, vitka i djevičanska. Materijal od kojeg se sastojala bio je toliko prozračan i lak da bi čovjek mogao pomisliti kako nije u stanju ni najmanji teret na

sebi da nosi. Pa ipak se na njoj i iznad nje uzdizalo još šest takvih terasa, svaka sa udubljenjem u koje se slivala voda sa više terase kako bi je slijedećoj ispod nje predala, bilo u tankim lelujavim mlazovima, bilo u najsitnijim kapima što su se u svim bojama presijavale, ili pak u širokim Prelivima koji kao da su ispredali tkivo vela. Tako se oslanjalo o tamnu stjenovitu obalu ovo čudo prirode, vitko, blistavo i sjajno, nalik na ruho satkano od snjeţnih pahuljica za neko biće koje potječe iz drugog svijeta. Pa ipak su ovu haljinu napravile one iste sile koje su izbacile crni bazalt i vulkansu lavu kroz zemlijnu koru. Bilo je dovoljno samo pogledati u vrh ove pre-IznaT iramiđe pa da se odmah vidi kako je nastala. vođe i,nega Se naime upravo sada dizao visoki mlaz kolo Se P°?ut vela širio u obliku sitne kiše una°- Pađao. Pri tome se moglo čuti ono šumljenje 209koje prije toga Mohaw nije mogao shvatiti. Ovaj vodeni mlaz pratile su pare koje su pištale i šištale te se činilo kao da će se zemlja pod snagom erupcije ras-puknuti. Vode gejzira su podigle ovu piramidu. Fini, laki dijelovi koje je mlaz izbacivao iz zemlje taloţili su se i tako stvarali ovu čudesnu tvorevinu. Vrela voda je tekla s terase na terasu i lagano se hladila tako da je u niţim udubljenjima voda bila sve hladnija. Na najniţoj terasi pak ta kristalna tečnost se izlijevala i nakon kraćeg toka ulijevala u Vrelu rijeku. Kao đavo pored anđela, tako se i pored ovog divnog oblika piramide pruţao širok, gotovo okrugao tamni bedem prljava izgleda. Taj bedem se sastojao od čvrste mase i na njemu su se dizali najrazličitiji oblici ostataka vulkanske lave. Ĉini se kao da se ovdje neko divovsko dijete igralo komadima bazalta te ih stiskalo i svijalo u najčudnije oblike i onda utvrđivalo po okruglom bedemu. Bedem je imao u promjeru nekih dvadeset metara i zaokruţivao jednu rupu čija tamna razjapljena čeljust nije ništa dobro obećavala.

To je bio kraterski otvor vulkana. On se najprije suţavao da bi se potom raširio, imao je dakle posve oblik pješčanog sata. Ĉim je prekrasni gejzir počeo šumjeti i hučati, počela se i u mračnom krateru pored njega dizati lava. I dok se gore razdvajao mlaz vode od pare, dotle se uzavrela lava povlačila u mračne dubine. Bilo je jasno da su gejzir i vulkan stajali u neposrednoj vezi. Duhovi podzemlja su izdvajali masu koju je valjalo izbaciti iz zemlje na taj način što su kristalnu vodu davali gejziru a prljavi talog vulkanskom krateru. - Ovo je Kučapu-ant-pa, .Đavolja voda" - r e" e Old Shatterhand pokazujući rukom na krater. Pokraj ivice vulkana ulogorili su se Ogellallasi. Mogli su se sasvim jasno vidjeti, čak su se i pojedina lica mogla razlikovati. Konji su trčali iznad njih U1 leţali odmarajući se na zemlji. Nisu imali što Pstl" jer iz zemlje nije izbijala niti jedna jedina travčica. Posve u blizini bilo je više golemih stjenovitih gro210 mada. Na njima su sjedili zarobljenici, svatko na po jednoj takvoj stijeni. Ruke su im privezali na leđa, a noge im pričvrstili lasom za stijenje, što ih je svakako veoma boljelo. Upravo u času kad je Old Shatterhand usredotočio svoju paţnju na Ogellallahe, nasta među njima komešanje. Oni se skupiše u krug u čijoj sredini poglavica uze mjesto. Old Shatterhand vidje Jemmvja, Davvja, Martina i Hromog Franka kao i starog Baumanna sa svojim drugovima. Wohkadeh je bio vezan po strani za jednu stijenu i to u poloţaju koji je ličio na raspeće. Njemu priđe jedan od Siouxa, odveza ga od stijene i dovede u krug. - Hoće ga saslušati -. zaključi Old Shatterhand. - Moţda će mu suditi s namjerom da ga ovdje kazne. Htio bih čuti što sada govore! On uze iz bisage dalekozor i uperi ga na Siouxe. Upravo su odvezali i Martina Baumanna, doveli ga u krug i postavili pored Wohkadeha. Njihova lica su Old Shatterhandovom

dalekozoru bila toliko blizu, da je po pokretima usana mogao razabrati što tko govori. Poglavica je govorio Martinu Baumannu pokazujući rukom na vulkanski krater. Old Shatterhand jasno opazi kako je Martin problijedio. U isti čas se razli-jeţe vapijući krik kakav se iz čovječjeg grla moţe čuti samo u trenutku najvećeg uţasavanja. Bio je to krik jednog zarobljenika, starog Baumanna. Old Shatterhand vidje kako siroti čovjek svog snagom htjede Pokidati svoje veze. Poglavica mora da je nešto đavols" strašno rekao. Sioux-Ogellallasi su sinoć, pošto je pao mrak, stiI" na uzvišicu Vrele rijeke. Očekivali su da će Teški ali ssin dopustiti da zakonače ispod stabala šume, i su se prevarili. Uprkos tami i uprkos napornom stu on naredi da se pređe preko rijeke. put n. Je Poznavao ovaj kraj, jer je već nekoliko misa ° v06" a u njegovu mozgu bila je skovana ° Još mračnija i jezivija od vulkanskog kratera 211koji je dolje u tami noći podizao i spuštao paklenu lavu. Spuštajući se kao prvi i drţeći svog konja za uzdu on je pokazivao svojima put. I zarobljenici su morali za njim, što je predstavljalo naročitu teškoću, budući da ih nisu odvezali s konja. Najzad su stigli svi dolje do obale. Na tom mjestu voda Vrele rijeke nije bila više vruća, već samo topla. Mogla se bez većih opasnosti prijeći. Po dva Siouxa uhvatili su konja sa zarobljenikom i prešli prijeko na drugu obalu. Zaustavili su se kraj vulkanskog kratera. Zarobljenike su vezali za gromade stijena i postavili kraj njih straţare. Onda su Siouxi polijegali ne usudivši se da upitaju poglavicu zašto su se baš tu ulogorili, u smradu kratera gdje nije bilo ni trave ni vode za konje. U zoru su poveli konje malo dalje gdje je, kao što je to poglavica znao, izbijao čist izvor hladne vode iz stijene. Kad su se vratili, ljudi koji su napojili konje, svi izvukoše po komad suhog bivoljeg mesa da doručkuju. Tada je teški Mokassin tihim glasom objasnio svojim ratnicima što je odlučio u vezi sa

Wohka-dehom i mladim Baumannom. Svi su smatrali Wohkadeha za izdajnika. On doduše nije ništa priznao, ali u njihovim očima on je bio izdajnik. Nije im bilo nimalo ţao što je Martin imao da podijeli njegovu sudbinu. Svi su zarobljenici bili osuđeni na smrt i što je pri njihovom pogubljenju bilo više raznolikosti to je ono bilo uzbudljivije. Najprije je valjalo naslađivati se u mukama koje je kod zarobljenika moralo izazvati izricanje presude. Stoga su napravili krug i doveli najprije Wohkadeha. Rasprava je vođena posve glasno kako bi i ostali zarobljenici, ukoliko su razumjeli govor Siouxa, mogu sve čuti. - Da li se Wohkadeh predomislio da ne poriče dalje i da ratnicima Ogellallaha sve prizna? pita poglavica. - Wohkadeh nije nikako zlo učinio, pa tome nema što priznati - uzvrati upitani. 212 za _. Wohkadeh laţe. Kad bi ispričao istinu, onda bi njegova presuda bila blaţa. - Moja će presuda biti ista, bilo da sam kriv ili nevin. Ja moram umrijeti. __Wohkadeh je mlad. U mladosti su misli kratke. Ona često puta ne zna što čini. Zato smo mi spremni da budemo blagi. Ali okrivljeni mora biti iskren! - Wohkadeh nema što reći Preko poglavičinog lica prijeđe podrugljiv osmijeh. On nastavi: - Onda je Wohkadeh kukavica. On se boji. On ima hrabrosti da učini zlo, ali mu nedostaje hrabrost da ga prizna. Wohkadeh je uprkos svojoj mladosti stara ţena koja zaurla od straha kad je i muha ubode! Ni jedan Indijanac neće dopustiti da ga nazovu kukavicom, a da on odmah ne pokaţe da je hrabar. Naviknut od rane mladosti na lišavanja, naprezanja i svakojake bolove, on ne zazire od smrti. On je uvjeren da će odmah dospjeti u vječna lovišta.

Tek što je poglavica izgovorio uvredu, Wohkadeh brzo uze riječ u odbranu: - Wohkadeh je ubio bijelog bivola. To svi Ogel-lallasi znaju! - Ali nitko od njih nije bio prisutan. Ti si donio krzno, to mi znamo, ali ništa više. Ovo se moţe sasvim jednostavno objasniti: na preriji je leţao uginuo bijeli bivol. Wohkadeh je došao, skinuo mu koţu, đonio je kući i rekao kako ga je ubio. - Ovo je laţ! Na preriji nigdje nećete naći čitavog uginulog bivola. Orlovi i kojoti ga odmah poţderu. - I ti si kojot! - Uf! - viknu Wohkadeh kidajući od bijesa svoje remene. Da nisam vezan, ja bih ti pokazao da li sat" Podmukli prerijski vuk! - To si ti već pokazao. Ti si kukavica, jer se bojiš aa kaţeš istinu! 2j Ja je nisam poricao zbog straha, već zbog oba Prema svojim drugovima. §to 7 Uf! Dakle sad priznaješ da si kriv? Ispričaj 213- To se moţe u nekoliko riječi kazati. Ja sam pohitao do vigvama lovca na medvjede da im javim kako ste ga vi zarobili. Onda smo krenuli da ga oslobodimo. - Tko? - Nas petorica: sin Lovca na medvjede, Jemmy, Davy, Frank i "Wohkadeh. - I Wohkadeh je toliko zavolio bljedolike? - Da! Jedan od njih više vrijedi od stotinu SiouxOgellallaha. Poglavica pogleda u krug okupljene ratnike likujući potajno zbog dojma koji su na njih ostavile posljednje riječi crvenog mladića. Onda upita: - Znaš li što si svojim priznanjem zasluţio? - Da! Vi ćete me ubiti! - Uz hiljadu muka! - Ja ih se ne bojim. - Neka odmah počnu. Dovedite sina Lovca na medvjede!

Tada su, kao što je opazio Old Shatterhand, doveli Martina i stavili ga pored Wohkadeha. - Jesi li čuo i razumio što je Wohkadeh rekao? - upita ga poglavica, - Da. - On vas je doveo da oslobodite zarobljenike. Pošlo je pet miševa da pojedu pedeset medvjeda! Glupost vam je popila mozak. - Zar vi medvjedi? - viknu Martin. - Vi ste kukavni orlovi Iješinari što se skrivaju po stijenju! - Za ove ćeš riječi ispaštati! Vas dvojica ćete umrijeti, sada odmah! Poglavica ih pogleda oštro ne bi li opazio kakav su učinak izazvale njegove riječi na njih. "Wohkadeh se drţao kao da nije ništa čuo. Martin međutim Pro mijeni boju lica, premda se veoma trudio da prikrije svoj strah. - Teški Mokassin vidi da ste vi prisni prijatelji - nastavi poglavica. - On će vam učiniti to za" dovoljstvo da umrete zajedno, Vi ćete slatkoću smrti zajedno okušati, polako, ali temeljito. I, budući 214 1e vaše prijateljstvo tako jedinstveno, vi ćete i na jedinstven način otići u vječna lovišta. On se podiţe, izađe iz kruga i pođe prema bedemu vulkanskog kratera. - Ovo je vaš grob! - reče on. _ Za nekoliko trenutaka on će vas prihvatiti! - I on pokaza u dubine iz kojih je sukljala smrdljiva lava. Ovo je zvučalo kao uţasna prijetnja. Martinov otac je ispustio onaj vapijući krik koji su čuli Old Shatterhand i njegovi pratioci tamo prijeko na visu, s one strane rijeke. Baumann je svom snagom kidao svoje veze. Od trenutka kad su ga zarobili pa dosad on nije ni jednom riječju niti izrazom pokazao koliko je nesretan. Bio je suviše ponosan da bi to

učinio. Sad, međutim, kad je čuo što njegova sina čeka, nije se mogao više svladati. - Ne to, ne to! - vikao je on. - Bacite mene u krater, mene, samo ne njega! - Zaveţi! - zapovjedi mu poglavica. - Ti bi urlao od uţasa kad bi umro smrću svoga sina! - Ne, ne. Ni jednog jedinog glasa ne biste čuli! - Ti bi već zaurlao kad bi ti počeo opisivati tu smrt. Misliš li da ćemo tvog dječaka i izdajnika Wohkadeha tek tako baciti u ţdrijelo? Varaš se grdno. Lava se podiţe i spušta u pravilnim razmacima. Tacno se zna kada će se popeti i kada će se povući. Zna se isto tako dokle se popne. Mi ćemo lasom privezati izdajnika i tvog dječaka i baciti u krater, ali oni neće pasti, jer će ih laso drţati. Pri tome oni će visiti tako da im najprije vrela lava dođe do stopala, onda ćemo ih spustiti dublje da im lava dođe do koljena. Tako ćemo ih spuštati sve dublje i dublje da im se tijela polako od pete do glave ispeku u vreloj lavi. Jesi li sada voljan da umreš smrću svoga sina? - Da, da! - viknu Baumann sav izmučen. - Uz-mite mene umjesto njega! - Ne! Ti ćeš sa ostalima skončati na kolcu kod groba poglavica. A sada ćeš prisustvovati laganoj smrti svoga sina u vulkanskom krateru! - Martine, Martine, sine moj! - vikao je oča-jan otac. Oče, oče! - dozivao je prestrašeni mladić. 215- Šuti! - šaputao mu je Wohkadeh. - Umrijet ćemo, a da im ne priredimo to zadovoljstvo da na našim licima vide bol! Stari Baumann je kidao svoje veze, ali time je postigao samo da mu se one zariju u meso do kostiju. - Ĉuješ li kako tvoj sin urla i kuka? - dovikne mu poglavica. - Kuš i raduj se što ćeš sve bolje vidjeti nego mi! Odriješite zarobljenike sa stijena i veţite ih na njihove konje kako bi mogli bolje promatrati! Obojicu dječaka veţite čvrsto i odnesite ih do ponora smrti! Ovo naređenje bijaše odmah izvršeno. Nekoliko Siouxa zgrabiše Wohkadeha i Martina i poniješe ih prema krateru. Ostale su podigli na konje i vezali.

Baumann je čvrsto stegnuo zube da ne pusti ni jedan krik. - Strašno! - procijedi Davy obraćajući se Jemmvju. - Pomoć će doći sigurno, ali za dvojicu hrabrih dječaka svakako prekasno. Nas dvojica smo krivi za njihovu smrt. Nije trebalo da pristanemo. - U pravu si, i - osluhni! Promukao orlov krik se razlijeţe. Ogellallasi ne obratiše paţnju. - To je znak Old Shatterhanda -" šapnu Jemmy. - O njemu nam je govorio i čak nam ga je pokazao. - Gospode! Kad bi to stvarno bilo! - Dao Bog da se ne varam! Ako ispravno mislim, onda je Old Shatterhand pošao za našim tragom i tamo se prijeko zaustavio. Pogledaj prijeko u šumu! Vidiš li štogod? - Da, da! - uzvrati tiho Davy. - Jedno se samo stablo pomjera. Vidim kako mu se vrh klati. Ovo nije tek onako. Tamo su naši ljudi. - Sad ja vidim. Ali ne gledaj tamo kako Ogel-lallasima ne bi skrenuo paţnju! - i iza svog glasa on doviknu na njemačkom jeziku prema krateru: - Mister Martin, budite spokojni! Pomoć je tu. Upravo su nam prijatelji dali znak! - On je razborito izbjegavao da spomene bilo koje ime, jer bi ga Ogellallasi svakako razumjeli. 216 __Sta to ovaj pas laje? - viknu srdito poglavica. ___ Da u je i njemu do toga da umre u krateru? - Srećom on se zadovolji samo ovom opomenom. Zarobljenici su sa svojim konjima stajali jedan pored drugog gusto zbijeni tako da su se mogli šapatom sporazumijevati.. Ruke su im bile vezane na leđa i spojene jednim remenom za noge koje su bile svezane konju ispod trbuha. - Ti, Davy - šapnu Jemmy - Siouxi ne drţe naše konje za uzde te smo tako zapravo već napola slobodni. Da li se usuđuješ potjerati svoju staru mazgu iako si vezan? - Nemaj brige! Uzet ću uzde među noge da će biti pravo zadovoljstvo.

- Moje staro kljuse će također biti poslušno. Stoj! O nebo, pomozi! Počelo je! Spasenje će doći prekasno - prekasno! U tom času naime poče zemlja ispod konjskih kopita najprije tiho onda sve jače da se trese, a iz podzemnih dubina razlijeţe se valjanje i tutnjanje. Gejzir je ponovo proradio. Doduše konji su se bili već prilično navikli na ove zemljotrese, ali ovako blizu kratera, i oni se uzne-tniriše. Hong-Peh-Te-Keh se prije toga nagnuo preko ruba vulkanskog kratera i spustio svoje laso da izmjeri koliko duboko treba da spusti dvojicu mladića osuđenih na smrt. Onda su privezali lasa za dvije čvrste izbočine iznad kratera, a na krajevima su svezali Martina i Wohkadeha ispod pazuha izmjerivši tačno Potrebnu dubinu. Kada se sada začulo brujanje, oni svi uzmakoše. Samo dvojica Siouxa ostadoše kraj kratera kako bi, "m se lava podigne, spustili oba osuđenika. Bili su to trenuci najjezivijeg očekivanja. A Old Shatterhand? Sta je bilo s njim? Zašto nije dolazio? Njegov pogled je paţljivo pratio svaki pokret gellallaha. Kad je vidio kako su Wohkađeha i Marna dovukli do ruba kratera, njemu bi sve jasno. 217 - Pustit će ih da lagano umru u vreloj lavi __ reče on Indijancima. - Moramo im odmah pomoći Brzo se spustite ispod stabala do mjesta gdje šuma izbija na rijeku, pređite prijeko i pojurite onda uzvodno u galopu! Pri tome urlajte što glasnije moţete i navalite svom snagom na Ogellallahe! - Zar nećeš i ti sa mnom - zapita golemi vrač. - Ne, ja ne mogu. Moram ostati ovdje da se brinem kako se prije vašeg napada nikome od naše braće ne bi ništa dogodilo. Naprijed, naprijed! Nemojte ni časa gubiti! - Uf! Naprijed! Za tren oka Sošoni i Upsaroke nestadoše. Bob je ostao sa Old Shatterhandom. Lovac mu zapovjedi: - Dođi i uhvati se za ovu smreku! Treba je dobro potresti!

S rukom na ustima on pusti onaj orlov krik koji su Jemmy i Davy bili čuli i primijeti kako se oni osvrtoše. Znao je da su shvatili njegov zov. - Zašto tresti drvo? - zapita Bob. - Da im damo znak. Siouxi ţele Wohkadeha i tvog mladog gospodara baciti u ključalu lavu da ih ubiju. Eno ih gdje leţe vezani na rubu kratera. Crnac od straha ispusti svoju pušku. - Oh, on, masa Martin ubiti? To ne smjeti nikako biti! Masser Bob to ne dopustiti. Masser Bob pobiti sve, sve! Bob prijeći odmah prijeko! - I on poleti poput puščanog taneta. - Bob! - viknu za njim Old Shatterhand. - Natrag, natrag! Sve ćeš inače upropastiti! Ali Crnac se ne obazre na ove riječi. Njega je bio obuzeo neizmjeran bijes. Njegova mladog gospodara su htjeli ubiti. On nije mislio na to što mu je puška ostala, mislio je samo kako će što prije prijeći Prl" jeko. Kao dobar plivač znao je ako ţeli tamo prijeko stići na određeno mjesto, da onda mora malo više uzvodno ući s ove strane u vodu te tako on potrča nezaklonjenom padinom pravo prema rijeci već u krupnim skokovima pojuri ispod stabala uzvodno 218 tek kad je po svom mišljenju stigao na pravo mjesto, on izbi ispod drveća na rijeku. Jedna crna, glatka stijena spuštala se tu do vode. Bob hrabro sjede na nju i poče se klizati, kao da vozi sanjke, kosom ravni prema uljanoj vodi .prekrivenoj prljavim pahuljicama pjene. Pri tom on osjeti nešto tvrdo što ga je udarilo po tijelu. Bila je to jedna debela grana koja se bila zabola u muljevitu obalu. __ Oh, oh! - kliktao je Bob. - Masser Bob bez puške. Grana biti njegov buzdovan! - On je istrţe iz mulja i poče njome snaţno vitlati. Ogellalasi nisu Crnca uopće primijetili. Za vrijeme klizanja njegovo se crno tijelo nije moglo razlikovati od tamne stijene, a

sada iz vode glava i ramena su mu toliko malo odudarala od prljave pjene da nitko ne skrenu paţnju na njega. Ogellallasi su ionako bili uprli poglede prema krateru ne misleći ni na što drugo. U času kad je započelo podzemno valjanje i hučanje, Old Shatterhand opazi svoje crvene saveznike kako kraj tjesnaca nizvodno pređoše rijeku. Valjalo je poduzeti nešto. On nasloni svoju karabinku o stablo iza kojeg je stajao i maši se teške dalekometne dvocijevke kojom je ubijao medvjede. Tamo prijeko, Siouxi uzmakoše od kratera. Samo su dvojica ostali kraj osuđenika. Tada poglavica podiţe ruku. Budući da je hučanje bilo sve jače, Old Shatterhand nije mogao čuti da li je moţda izdao kakvo naređenje. Ali što je poglavičin pokret ruke značio, to je lovac znao - mučeničku smrt Martina i Wohkadeha. Old Shatterhand priljubi kundak uz obraz. Dva Puta za redom sijevnu mu puška. Sioux Ogellallasi ne mogaše čuti prolamanje pucnja, jer je ispod njih njalo Poput neprekidne grmljavine s neba. - Gurnite ih u krater! - zapovjedio je poglavica geilallaha iza sveg glasa i pri tom pokazao rukom. v° ca njegovih ljudi koji su ovu zapovijest trebali priđoše brzo nekoliko koraka prema zarob-koji su leţali na tlu. Martinov otac ispusti 219onaj jezivi krik koji se u toj strahovitoj grmljavini nije mogao daleko čuti. Ali što se dogodilo? Dvojica krvnika su se sagnuli da podignu zarobljenike, i odmah se kraj njih opruţili koliko su dugi. Hong-Peh-Te-Keh riknu nešto što se nije moglo razumjeti, jer iz otvora gejzira zašišta voda i para, a iz kratera vulkana se razlijeţe potmula topovska paljba. Teški Mokassin poleti prema krateru, naţe se iznad dvojice ratnika i udari ih šakom - oni se nisu micali. On uhvati jednog za rame i podiţe uvis. Par presahlih očiju ga ukočeno pogleda i on vidje na rat-nikovoj glavi dvije rupe, jednu na čelu, drugu na

zatiljku. Prestrašen, on ga ispusti i strese se od groze. Lice mu je bilo unakaţeno uţasom. Siouxi nisu mogli shvatiti drţanje poglavice i dvojice svojih suplemenika. I oni priđoše. Nekolicina njih se nagnu iznad nepomičnih ratnika i ustuknuše od uţasa kao i njihov poglavica. A onda dođe još nešto što ih je još više prestrašilo. Brujanje i šištanje gejzira je bilo gotovo prestalo tako da su im uši mogle razaznati i ostale šumove. I u tom času sa rijeke se začu bijesna rika. Svi upriješe tamo oči. Oni vidješe jednu crnu, divovsku priliku kako im se u skokovima pribliţava vitlajući u rukama dugačku, debelu čvornovatu granu. Sa te sablasti - kako im se ona učinila - curila je prljava ţutozelena pjena iz rijeke i visio isprepleten rogoz i natrula trska. Bob koji se morao probiti kroz čitave naslage tih biljki nije imao vremena da sa sebe skine taj nakit. Njegova golema prilika ničim nije podsjećala na ovozemaljski stvor, a uzme li se u obzir njegovo urlikanje, kolutanje očima i snaţno i blistavo zubalo - zaista nije bilo nikakvo čudo što su Ogellallasi za trenutak stali ukočeni. Bob se već našao pred njima urljajući i udarajući toljagom kao Herkul. Oni uzmakoše pred njim-On se probi kroz njihove redove i nasrnu na P°" glavicu. - Massa Martin! Gdje biti dragi dobri massa 220 Martin! - vikao je dahćući. - Ovdje masser Bob, ovdje ovdje! On uništiti sav Sioux! On smrviti mnogo, sav Ogellallah! - Uraaa! Ovo je Bob! - viknu Jemmy. - Pobjeda je tu! Uraaa, uraaa! Uto se nizvodno začu višeglasni urlik, indijanski ratni poklič. To je ovo poznato jezivo, produţeno ćur-likanje glasa jiiiiih pri čemu Indijanci udaraju rukom po usnama. Ovaj dobro poznati ratni poklič koji nagovještava opasnost probudi Siouxe iz njihovog ukočenog straha. Nekolicina njih potrčaše i pogledaše nizvodno odakle se urlik razlijegao. Vidjeli su raštrkane

Upsaroke i Šošone kako u galopu dolaze. U golemoj panici Siouxi ne primijetiše da je neprijatelja bilo manje nego njih. Neobjašnjiva smrt dvojice njihovih drugova, pojava Boba koji je izgledao kao pravi sa-tana dok je mlatarao toljagom, te pribliţavanje neprijateljskih Indijanaca, sve ovo u njima izazva luđački strah. - Bjeţ" te, bjeţ"te! Spašavajte se! - zaurlaše oni i poljetješe svojim konjima. Tada uze Jemmy između butina čvrsto uzde svog starog kljuseta. - Bjeţimo! Brzo, prema spasiocima! - vikao je glasno. I njegovo dugonogo kljuse poleti kao vihor, a za njim mazga Dugajlije Davvja. Frankov konj pojuri odmah za njima, a da mu njegov jahač nikakvom kretnjom nije dao za to znak. Konji su svakako bili zemljotresom, grmljavinom, treskom i ovim urlanjem toliko zaplašeni da ih nijedan Sioux nije mogao zadrţati. Stvarno ni jedan? O ne, tu se našao jedan koji e na ovo usudio, naime poglavica Hong-Peh-Te-Keh. Jega je Bob tako snaţno opalio toljagom da se skljoo. Onda je Bob kleknuo kod svog mladog gospodara " zaboravljajući na sve ostalo, oslobodio ga. Moj dobar, dobar massa Martin! - Vikao je ali malo obazrivi Crnac. - Ovdje biti hrabar Bob! On brzo odsjeći remene massa Martina. noţ °§lavica je ponovo stao na noge i već izvukao a Crnca probode. U tom času on začu urlik 221neprijatelja i vidje kako su se njegovi već razh" , i kako se zarobljenici udaljuju od Ogellallaha. On uvidje da i sam mora bjeţati, ali tek"onakn pobjeći, to nije bilo po njegovu ćefu. Pojuriti k svn konju i baciti se u sedlo za njega je bila sta££! trenutka. Sreća što su svi njegovi ljudi Imali S o sedlima! On pritjera svog konja starom Baumannu 031 se konj u tom trenutku preplaši i propne u zrak Hitro ga uhvativši za uzde i kriknuvši prodorno i ni" kavo, on podbode svog konja i poletje uzvodno vodeći Baumannova konja za sobom. 12. KRAJ .PAKLENOG ŢDRIJELA"

Sioux-Ogellallasi su bili uvjereni da je gornji tok rijeke slobodan od neprijatelja. Ako bi stigli do groba poglavica, onda bi po njihovu mišljenju bili spašeni, jer im se tamo pruţao izvrstan zaklon. Ali oni su imali uskoro uvidjeti, da su se nalazili u kobnoj zabludi i da su osim toga potcijenili snagu svojih protivnika. Kao što smo već spomenuli, Winnetou je još jučer rano, prije nego što je Old Shatterhand krenuo s Yel-lowstone jezera, dobio uputstvo da pojase sa preostalim ratnicima prema .Paklenom ţdrijelu" i da tu sačeka prijatelja. Poglavica Apača se vjerno drţao ovog dogovora. On je jučerašnji logor napustio odmah pošto je krenuo Old Shatterhand i jahao sa svojim Indijancima toliko brzo, da su već predvečer stigli do istočnih Vrelih brda. Odatle se protezala dolina koja je uzvodno bila sve uţa i okomitija. Ona je potjecala od riječnog korita, čiji je izvor leţao na vrhu brda. Tamo gore našli su se jahači u jednoj gustoj šumi u koju kao da nijedna čovječja noga još nije stupila. Apač je međutim poznavao ovaj put sasvim đoro. On je jahao tako sigurno, kao da pred sobom V1ai utabanu stazu, ispod visokih stabala, najprije Pravo uzbrdo, a kad su se najzad našli s one strane grebena, oni se spustiše između razasutih, velikih groada Jenja ponovo u dolinu. . se pred njima iznenada razlijeţe, da se konji ralP takav strahovit tresak, kao da je eksplođia golema količina dinamita. Uslijedila je paljba koja 223je naličila na riku velikih topova. Potom se svuda unaokolo, poput neprekidne puščane vatre, začulo pravo štektanje, praskanje, hučanje i šištanje, kao da se pred iznenađenim jahačima priređuje neki golemi vatromet. - Uf! - viknu Hrabri Bivol. - Sta li je ovo? - To je Koso-tip-tupa .Pakleno ţdrijelo" - uzvrati Winnetou. Moj će brat odmah vidjeti kako iz njega suklja lava.

On pojaha samo nekoliko koraka dalje ... Onda se zaustavi i okrete prema crvenim ratnicima: - Neka moja braća priđu bliţe! Tu dolje su se otvorile paklene čeljusti. - On pokaza rukom prema ponoru koji se pred njima otvorio i Indijanci pohitaše da vide. Oni su stajali, kako su sada opazili, ispred jedne stjenovite litice koja se okomito spuštala nekih stotinjak metara u dubinu gdje se pruţala dolina Vrele rijeke. Upravo pred njima, na suprotnoj obali, iz zemlje je izbijao vodeni stub, nekih sedam metara u promjeru i otprilike petnaest metara visok, koji se završavao pečurkinom glavom, iz koje je bezbroj poput ruke debelih mlazova vode pojedinačno šibalo preko trideset metara uvis. Voda je bila vrela, jer je gigantski stub bio prekriven omotačem poluprovidne pare koja se gore pretvarala u sitne kapi. Upravo iza ovog čudesnog djela prirode okomita obala se povlačila tako da se ukazala kotlina duboko urezana u stijenje iza čije straţnje ivice kao da je leţalo sunce na smiraju. Njegove zrake padale su na stub vode koji se kroz njih presijavao i svjetlucao u najdivnijim bojama. Da su promatrači stajali na nekom drugom mjestu, onda bi preko vode i unaokolo ugledaluna hiljade treperavih duga. - Uf, uf! - zaţamori skoro kao iz jednog grla. i poglavica Sošona se obrati upitno Winnetouu: - Zašto moj brat naziva ovo mjesto Koso-tip-tupa, pakleno ţdrijelo"? zar ga ne bi trebalo prije nazvati Pataskia-tupa, .Rajska vrata"? Oihtka-Petej još nikad nije nešto tako divno vidio. 224 __Moj brat ne smije dopustiti da se prevari. Zlo se često puta pojavi najprije kao lijepo. Razborit čovjek međutim prosuđuje tek pošto sačeka kraj. Oči ushićenog Indijanca još su s čuđenjem bile uprte u prekrasni igrokaz kada se iznenada razlijeţe udar groma, sličan onom prije toga, i slika se učas promijeni. Vodeni stub se povuče; Nekoliko sekundi rupa iz koje je on šikljao bijaše prazna. Onda se najednom začu potmulo valjanje, i iz rupe

posukljaše na mahove ţutosmjeđi kolutovi pare. Ovi kolutovi su se dizali sve brţe i brţe i spajali se u stub crnog dima, a za njima poključa neka tamna muljevita masa koja se gotovo isto onoliko podiţe uvis kao prije toga vodeni stub, šireći oko sebe uţareni smrad. Pojedina čvrsta tijela padala su daleko od tečnog mulja i kadgod bi se ovo dogodilo, razleglo bi se neko rezanje i rikanje kakvim se glasaju gladne zvijeri po menaţerijama prije no što će ih nahraniti. Ove erupcije su se pojavljivale na mahove, jedna za drugom a u međupauzama iz kratera bi se čulo neko cviljenje i stenjanje kao da u njegovim dubinama borave duše prokletih. - Wa-poh, strašno! - viknu Hrabri Bivol. - No - zapita Winnetou - hoće li moj brat i sada ovo grotlo nazvati .Rajskim vratima"? - Ne. Neka svi neprijatelji Šošona budu dole sahranjeni! Ne bismo li radije pojahali dalje? - Da, ali mi ćemo se upravo dolje kraj .Paklenog ţdrijela" ulogoriti. - Uf! Da li je baš to potrebno? Ovaj smrad je jeziv. Da. Ali pakao je za danas završio svoj posao On neće više dosađivati nosovima Šošona. Tada poglavica Apača povede svoje pratioce ivicom stijene do mjesta gdje je obala bila od mekanijeg Ia i zemlje. Djelovanje tajanstvenih sila se čak i ovdje osjećalo. Prije mnogo stoljeća postojao je tu eki krater koji je progutao čitavu kamenitu obalu, amjesto stijenja obronila se zemlja i na tom obronku 1 a su prilično gusto razasuta natrula stabla i poneka stljena. 15 Među orlovima 225Ovaj obronak je bio strm i nipošto bezopasan. Bilo je tu bezbroj sumporasto-ţutom bojom obrubljenih rupa iz kojih je izbijala vodena para, siguran znak da je tlo bilo potkopano. - Hoće li moj brat ovuda da se spusti - zapita Oihtka-Petej Apača. - Da, drugog puta nema.

- Nećemo li propasti u zemlju? - Budemo li neoprezni, to bi nam se moglo lako dogoditi. Winnetou je ovo mjesto dobro pregledao kad je sa Old Shatterhandom ranije ovdje bio. Ima mjesta gdje zemljina kora nije deblja od širine tvojeg dlana. Ali Winnetou će jahati na čelu. Njegov konj je pametan i neće zagaziti na mjesto gdje opasnost vreba. Moja braća mogu spokojno za mnom poći. On potjera svog konja preko obronka i poče se lagano spuštati u dubinu a da nije sjahao. Indijanci pođoše za njim oklijevajući. Kad su ipak vidjeli kako liči, prije nego što zakorakne, oprezno pretraţuje kopitama tlo, oni se spokojno povjeriše Winnetouovom vodstvu. - Neka moja braća jašu jedan za drugim - zapovjedi on - kako bi rovito tlo nosilo teret samo jednog jahača. Ako neki konj bude počeo da propada, neka jahač odmah trgne uzdom i baci se unazad. Srećom nikoga od njih ne snađe ova nevolja. Doduše, prešli su preko više mjesta koja su odzvanjala poput praznih bačava, ali povorka je sretno stigla do rijeke. Voda je bila tu neobično topla. Površina joj je bila plavo-zelena i uljana da se presijavala, dok su malo uzvodnije čisti i providni talasi zapljuskivali. Onda Winnetou upravi ponovo nizvodno, taman prema ,Paklenom ţdrijelu". Erupcija vulkana je bila prošla. Kad su se ratnici oprezno pribliţili rubu kratera, pruţi im se pogled u tamnu dubinu od nekih četrdeset metara u kojoj je bilo potpuno mirno. Samo unaokolo razbacana lava odavala je da je prije nekoliko minuta tu kuljalo kao iz pakla. Zatim Winnetou pokaza prema već spomenutom stjenovitom kotlu iza .Paklenog ţdrijela" i reče: "Tamo 226 leţi grob poglavica Sioux-Ogellallaha, koje je Olđ Shatterhand pobijedio! Neka moja braća pođu za mnom dotamo!" Tle ove" kotline bilo je gotovo kruţnog oblika otprilike nekih pola engleske milje u promjeru. Strane su mu bile toliko

okomite da se čovjek uz njih nije mogao nikako uzverati. Mnogi krateri, ispunjeni vrelim muljem ili vodom koja se pušila činili su prijelaz veoma nesigurnim; osim toga tu se nije mogla vidjeti nigdje nikakva travka, pa ni najmanja biljka. U središtu ove kotline bio je podignut umjetni breţuljak. On se sastojao od kamenja, iščupanih komada sumporovitog mulja koji je sada predstavljao tvrdu, krutu masu. Njegova visina iznosila je nekih pet metara, širina mu je bila četiri, a duţina sedam metara. Na vrhu je bilo zabodeno nekoliko lukova i kopalja, ukrašenih svakojakim ratnim i posmrtnim simbolima koji su sada visili poput krpa. - Ovdje - reče Winnetou - leţe Zao Oganj, najjači ratnik Ogellallaha i dvojica drugih koje je Old Shatterhand šakom oborio. Oni sjede na svojim konjima s puškama na koljenima, sa štitom u lijevoj i tomahavkom u desnoj ruci. A tamo gore nalazio se Old Shatterhand na svom konju, prije nego je sišao na dvoboj, i ranjavao jednog po jednog Ogellallaha. On ih nije htio ubiti, a oni ga svojini kuglama nisu mogli pogoditi, jer je Veliki duh štitio bljedolikog. Kod ovih riječi on pokaza rukom nadesno prema stjenovitoj litici, gdje je na visini od nekih petnaestak metara iznad .Paklenog ţdrijela" stršala izbočina na k°Joj je leţalo više stijena čovječje visine. Od te iz-očine pruţao se koso naniţe čitav niz njoj sličnih , mnogo manjih izbočina, sve do podnoţja odakle se čovjek s krajnjom mukom mogao uspeti. Kako je me-r utim 01d Shatterhand ovo izveo, to čak ni najsmje1Jl jahač Jedva da je mogao shvatiti. . Hrabri Bivol pojaha lagano oko groba i onda u-;,.,. Winnetoua: - Kada će otprilike Sioux-Ogellallasi stl" do Vrele rijeke? - Moţda već večeras. 15" 227- Onda nek" nađu grobnicu svojih poglavica razorenu. Nek" njihov prah vjetrovi raznesu, a njihove kosti bacimo u ,Pakleno ţdrijelo" da im duše kukaju dolje u dubinama zajedno sa KosoPaom, koga je Veliki duh prokleo! Uzmite tomahawke i

porušite breţuljak! - On sjaha s konja i uze svoju ratnu sjekiru da započne s razaranjem. - Stoj - zapovjedi Winnetou. - Ruku dalje od groba! Old Shatterhand je palima ostavio njihove skalpove i, štaviše, svojom rukom ih pokopao. Jedan hrabri ratnik ne bori se s kostima mrtvaca. Veliki duh ţeli da mrtvi počivaju, i Winnetou će zaštititi grob! Howgh. - Okrete svog konja i pojaha nazad prema .Paklenom ţdrijelu" ne osvrćući se za sobom. Ovako još nijedan prijatelj nije govorio s Oihtka-Petejem. Šošon je bio bijesan, ali se nije usudio da se suprotstavi Apaču. On promrmlja jedno nezadovoljno "Ul!" i pođe za Winnetouom. Njegovi pojahaše šuteći za njim. Odlučan Winnetouov nastup ostavio je na njih dubok utisak. Počelo se smrkavati kad se Apač zaustavio nedaleko od .Paklenog ţdrijela" i sjahao s konja. Tu je izbijao iz stijene hladan izvor i otjecao preko doline u rijeku. Inače na ovome mjestu nije bilo ničeg što bi naročito pogodovalo za logor. Winnetou je morao imati jake razloge zbog kojih je trebalo noć provesti ovdje. On sape svog konja, zamota santilo pokrivač za uzglavlje i ispruţi se blizu stijene da otpočine. So-šoni pođoše za njegovim primjerom. Oni su sjedili i tiho ćaskali. Njihov je poglavica, zaboravivši svoj bijes legao pokraj Winnetoua. Bilo je posve mračno. Prošlo je nekoliko sati; činilo se kao da Apač spava. No on iznenada ustade, uze svoju Pu" šku i reče Oihtka-Peteju: - Neka moja braća mirno leţe, Winnetou će krenuti u izviđanje. On se izgubi u tami noći. Šošoni nisu htjeli zaspati prije nego što čuju ishod njegova smjelog KO-raka. Ali morali su dugo čekati, ponoć je već blla prošla kad se najzad pojavi. Winnetou saopći svima jasno i na svoj jednostavan način: - Hong-Pen" . Keh, Teški Mokassin, logoruje sa svojim ljudima kr , 228 Đavolje vode". Kod njega je Lovac medvjeda sa svojih " t drugova, a .isto tako zarobio je i našu braću koja nas prošle noći napustila. Old Shatterhand će biti u blizini. Neka moja braća

spavaju! Winnetou će, kad svane, još jednom poći kradom sa Oihtka-Petejem do .Đavolje vode", Howgh! Jedva da je počelo svitati, kad Winnetou probudi poglavicu Sošona i pođe s njim oprezno i nečujno niz vodu. Od .Paklenog ţdrijela" do .Đavolje vode" iznosila je razdaljina otprilike jednu englesku milju. Rijeka je nedaleko od neprijateljskog logora činila veliku okuku. Stojeći iza jedne stijene, obojica poglavica su promatrali Siouxe. Oni su upravo doveli konje, koje su, kao što smo već spomenuli, niţe od logora napojili, i posjedali da doručkuju. Winnetou uperi svoj pogled prema visu na desnoj obali rijeke otkuda je morao doći Old Shatterhand, ako se moţda nije već nalazio s ove strane. - Uf! - reče on tiho. - Old Shatterhand je tu. - Gdje? - zapita Oihtka-Petej. - Tamo gore na brdu. - Pa onda se ne moţe vidjeti. Gore je gusta šuma. - Da, ali ne opaţa li moj brat vrane kako lebde iznad drveća? Njih su poplašili. Old Shatterhand će se šumom spustiti nizvodno i prijeći rijeku na mjestu gdje ga ne mogu vidjeti. Onda će ih napasti i potjerati uzvodno uz rijeku. U isto vrijeme mi se moramo naći kraj ,Paklenog ţdrijela" kako oni ne bi mogli dalje te će tako skrenuti u kotlinu gdje se nalazi grob njihovih poglavica. Neka moj brat pođe brzo sa mnom, jer nam ne preostaje mnogo vremena! Obojica se brzo vratiše. Winnetou je uglavnom Pravilno pretpostavljao, premda nije mogao sve pojedinosti znati. Ĉim su stigli k svojima, Apač dade ratnicima potrebna uputstva i oni se spremiše za borbu. U tom času se začu odozdola strahoviti tresak. -. To ,Bavolja voda" podiţe svoj glas! - reče , mnetou. Sad će i iz .Paklenog ţdrijela" posukljati ava- Pojašite malo unazad da vas ne prelije! 229 On je znao odranije da su oba kratera u vezi i uzmače poprilično u stranu. Uskoro je erupcija Đavolje vode" prestala,

te se tako razlijeţe ratni poklič tridesetorice Šošona i Upsaroka koji su u tom času navalili na Siouxe. Ono što je Winnetou predskazao, sada se i obistini: .Pakleno ţdrijelo" poče da bljuje, baš onako kao i sinoć predvečer. Uz grmljavinu i šištanje posukljao je vodeni stub a njegovi mlazovi su se gore razdvajali i padali u širokom krugu. Ovo je pruţalo Winnetouu i njegovima izvrstan zaklon, jer Siouxi koji su navalili u ovom pravcu nisu mogli sada iza vodenog stuba primijetiti Šošone. Winnetou potjera Ilčija još više u stranu kako bi mogao pogledati niz rijeku. On vidje neprijatelje gde dolaze u bjegstvu i bez ikakvog reda, jedan za drugim ili pokraj drugoga, gonjeni uţasom. - Oni dolaze! - viknu on. - Kad dam znak, mi ćemo izbiti iza ţdrijela i nećemo ih pustiti da se probiju između kratera i rijeke. Oni moraju lijevo prema grobu u kotlini. Ali ne pucajte! Sam će ih strah tamo natjerati. Sada su se najbrţi Siouxi nalazili sasvim blizu. Oni su zaista htjeli uz rijeku dalje. Ali u tom izbi Winnetou iza vodenog stuba i njegovo piskavo "Jiii!" potpotmognuto kricima Šošona raspara jutarnji zrak. Siouxi opaziše da im je put zatvoren te okretoše svoje konje prema stjenovitom kotlu da tu potraţe spas. Iza prvih neprijatelja ukaza se jedna gusto zbijena skupina od nekoliko jahača, Siouxa i bijelaca, koji su u brišućem galopu hitali naprijed. U sredini su bili poglavica Ogellallaha s Lovcem medvjeda i Hromim Frankom. Kao što smo već spomenuli, zarobljenici vezani na konjima su se razbjeţali prema svojim oslobodiocima. Tada se začuše iz više grla povici. To su vikali Martin Baumann, Wohkadeh i Crnac Bob, koji je obojici presjekao remenje, kad su vidjeli kako je poglavica Siouxa povukao za sobom starog Baumanna. Frank ču ovu viku i okrene se. Njegov pogled pade na Sio-uxa i on shvati u kakvoj se opasnosti njegov prijatelj 230 nalazi. On odmah upravi svog konja, usprkos vezi, samo uz pomoć butina prema Crncu i zaustavi se ispred

njega. __ Odseci mi remene, Bob! Brzo, brzo! - vikao je on. Bob brzo izvrši njegovo naređenje. Frank skoči s konja istrţe jednom od Siouxa što ih je Old Shatterhand bio ustrijelio ratnu sjekiru iza pojasa, hitno se ponovo vine u sedlo i poleti prema neprijateljskom poglavici. Crnac nije imao konja. Martin i Wohkadeh nisu mogli ništa pomoći, jer su im ruke i noge bile povrijeđene od remena. Mogli su samo vikati te su tako skrenuli paţnju i Jemmyju. On pogleda iza sebe i, zgranut, dovikne svom dugonogom prijatelju: - Da-vy, natrag! Sioux nam odvede Baumanna! Bob se već našao pred njima i rasjekao im veze. Jemmy mu istrţe noţ i poleti u galopu za Sasom, Davy, bez oruţja, za njim. U tom času stigoše Šošoni i Upsaroke jureći za prijateljima i neprijateljima. Istovremeno je Old Shatterhandu pošlo za rukom, vodeći za uzdu pokraj sebe ostavljenog Bobovog konja da se prebaci na ovu obalu. U toj guţvi na njega nitko nije obraćao paţnju, ali njemu nije ništa izmaklo iz vida. - Evo ti konja i puške, Bob! - do viknu mu on bacajući mu uzde i pušku. - Oslobodi i ostale vezane! Onda polako pođite za nama! Tako je obala između ,Paklenog ţdrijela" i ,Ba-volje vode" pruţala sliku pravog rata. Sioux-Ogellal-lasi, Upsaroke, Šošoni i bijelci, svi su vikali što su glasnije mogli. Bjegunci nisu ni o kome vodili računa. Svatko se htio samo spastiti. Prijatelji Lovca na medvjede projuriše pokraj neprijatelja ne dirajući ih, Jer mu je jedina misao bila da starog Baumanna oslobode. Old Shatterhand je stajao na uzengijama s dvo-cijevkom prebačenom preko ramena i karabinkom u ruci. On je bio posljednji u toj jurnjavi, ali njegov oni je toliko grabio da je gotovo trbuhom dodirivao zemlju, te je tako sustigao Upsaroke i petnaest So-sona. - Lakše! - đoviknu im on preletjevši pokraj 231njih. - Gonite samo Siouxe! Tamo gore je Winnetou koji ih neće pustili da prođu. Ni jedan ne smije umaći ali nemojte ih ubiti!

Tako je letio dalje pokraj prijatelja i neprijatelja. Hatatitlina kopita skoro nisu dodirivala zemlju. Valjalo je sustići već spomenutu .skupinu prije nego se dogodi nesreća. Konj malog Šaša nije bio plemenite krvi, ali Frank je tako strašno urlao i udarao ga tomahavkom da je brisao obalom kao da ima krila. Naravno da konj ovo dugo nije mogao izdrţati; to se moglo predvidjeti. Franku pođe za rukom da sustigne poglavicu SiouxOgellallaha. On potjera svog konja pokraj poglavice, zamahnu tomahavkom da udari i viknu: - Šonka, ta ha na, deh peh - psino, dođi mi amo! Gotov si! - Cinča ţica lehgča, tahana dah ti! - uzvrati poglavica podrugljivo se smijući. - Bijedni patuljče, udari samo! On se okrete prema Franku i zadrţa golom rukom njegov udarac sjekirom udarivši Šaša pri tom u podlakticu da mu oruţje ispade iz ruke. On istrţe noţ iz pojasa i sa konja poteţe njime na Mališu. - Frank, pazite se! - viknu Jemmy koji se u galopu pribliţavao. - Ne bojte se! - doviknu mu Mališa. - Mene ne moţe ni jedan Indijanac tako lako ubiti. Ovaj neće više valjanim ljudima pucati u noge! Nakon ovih riječi on se na konju pomače malo u stranu tako da ga noţ ne pogodi, a onda se smjelim skokom vine sa svog sedla na Ogellallahovog konja i zagrli poglavicu stegnuvši mu ruke uz tijelo. Sioux rikne od bijesa. On pokuša da oslobodi ruke, ali mu ne uspije, jer ga je Frank drţao svom snagom. - Drţi samo, Frank! - vikne Jemmy. - Ne puštaj ga! Ja stiţem. - Onda se poţurite malčice! Nije sitnica prignječiti ovakvog deliju! Sve se ovo odigralo munjevitom brzinom, mnogo brţe nego što je čovjek u stanju da to ispriča. Ogel232 lallah je drţao u desnoj ruci noţ, a u lijevoj vodice Baumannovog konja. On se dizao u sedlu, svijao nadesno i

nalijevo - uzalud. Uprkos svim naporima on se ne mogaše osoboditi Frankovog zagrljaja. Baumann je bio vezan i nije mogao ništa pomoći. Ali on je hrabrio Franka da izdrţi. Mali Sas mu odgovori dahćući od naprezanja: - Dobro, dobro! Ja sam ga zagrlio kao boa constrictor i neću ga pustiti dok pluća ne prsnu. Ogellallah nije više vladao svojim konjem, koji je sada trčao laganije. Tako je Jemmyju uspjelo da ih stigne. I Davy im se pribliţio. Debeljko natjera svog konja pored Baumanna i Bobovim noţem prereza veze. - Halo, uspio sam! - doviknu mu on. - Istrgnite Indijancu vodice iz ruku. Baumann pokuša, ali nije imao dovoljno snage. Jemmy mu htjede dati noţ, ali nije mogao, jer trojica Siouxa, koji su pred njima bjeţali, opaziše u kakvom se poloţaju nalazi njihov poglavica. Dvojica njih bijesno napadoše Debeljka, a treći pođe na Franka koji se nije mogao rukama braniti. Tada Davy udari mazgu šakom među uši da je kao divlja pojurila dok nije stigla ovog Indijanca. Davy ga uhvati za ovratnik lovačke košulje, trgne ga sa sedla i baci na zemlju. - Uraa! Uraa! - vikao je Hromi Frank. - Ovo Je bio spas u posljednji čas! No sada uhvatite brzo i Poglavicu za glavu, jer ja sam ne mogu više! - Odmah! - odgovori Dugajlija. On ispruţi obje r"ke prema poglavici da ga istrgne iz sedla. Međutim, u tom se času pred njima razlijeţe strahovit tresak aa se konji preplašiše i ustuknuše. Davy je imao muke °a se odrţi u sedlu. Jemmyja, koji se svom snagom ranio od dvojice Indijanaca, zbaci njegov konj, a isto tako prođe i stari Baumann. Uskomešala skupina jahača bila je upravo stigla ° .Paklenog ţdrijela". Vodeni stub se bio povukao lz ţdrijela je uz strahovitu grmljavinu posukljala va da su se konji preplašili. Daleko unaokolo padao Je Vreli . Prljavi mulj.

233Poglavičin konj kleče od straha na zadnje noge ali se brzo podiţe i pođe nalijevo prema rijeci upravo u času kad je Old Shatterhand stigao do skupine koja se valjala po zemlji. Lovac je doduše imao namjeru da pomogne hrabrom Franku, ali je od toga morao odustati kad je vidio kako su dvojica divljaka skočila sa svojih konja na Jemmyja da ga ubiju. Dugajlija Davy je imao grdne muke oko svoje preplašene mazge, a da bi mogao priteći u pomoć svome prijatelju, te mu tako po-moţe Old Shatterhand. On zaustavi svog konja, sjaha i sa dva udara kundakom uspava oba Ogellallaha. Winnetou je sa svojim Šošonima još uvijek drţao pojas između .Paklenog ţdrijela" i rijeke kao što smo to već više puta spomenuli. On je imao zadatak da tu zadrţi Sioux-Ogellallahe i da ih potjera u kotlinu poglavičinog groba. Ovo mu je pošlo za rukom. Indijanci u bjegstvu okretoše prema kotlini kad su pred sobom ugledali njegovu četu. Sve se ovo tako neobično brzo zbilo da Apač uopće nije imao vremena da sa svoje strane napadne. Uz to ga je i lava koja je unaokolo padala posve spriječila. Samo je jednom mogao stići u pomoć Hromom Franku. On vidje kako je malog Šaša, koji je još uvijek sjedio iza Hong-Peh-Te-Keha i čvrsto ga drţao obim rukama, uplašeni konj ponio prema rijeci, i to u tako munjevitom trku da je njegovom spasiocu, Winnetouu gotovo bilo nemoguće stići do obale prije nego se desi nesreća. Ipak Apač potjera svog konja u tom pravcu, a za njim pođe i nekoliko Sošona. Poglavica Siouxa uvidje da je opasnost u koju ga je doveo zagrljaj malog Šaša dostigla sada najviši stupanj. Strah i bijes mu udvostručiše snage. On se podiţe ispod Frankovih ruku i laktovima ga strahovito udari u slabine da ga je Sas morao pustiti. - Umri! - rikne Indijanac i zamahnu noţem da ga do korice zarije u tijelo hrabrog Mališe. Ali Frank se munjevito izmače u stranu i udarac promaši. Sas nije imao oruţja. Pomislio je na udarac ruke Old Shatterhanđa.

Hvatajući neprijatelja lijevom rukom za grlo, on zamahne desnom pesti i pogodi 234 Ogellallaha u sljepoočicu takvom snagom da je sam imao osjećaj kako mu se rođena šaka smrskala. Poglavica klone tijelom naprijed. U tom času su bili već kraj rijeke. Konj u visokom luku poleti u vodu i zbaci sa sebe oba jahača preko glave. Kljusina je bila slobodna. Ona zapliva okrećući se lagano i vrati na obalu. Tada i Winnetou stiţe. On brzo sjaha i uperi pušku da opali ako bi dvojica s konja zbačenih započela borbu u vodi. No oni se najprije nisu mogli vidjeti. Samo se Frankov amazonski šešir pojavi u blizini obale. Jedan ga Šošon izvadi svojim kopljem. Onda se malo niţe, ali prilično daleko od obale, pojavi perjem ukrašen Indijančev perčin. Odmah zatim, na izvjesnoj razdaljini, izroni Frank. On pogleda oko sebe, vidje poglavičinu glavu i hitrim zaveslajima zapliva prema njemu. Ogellallah je bio poluonesvije-šten. Htio je pobjeći, ali mali Sas navali na njega poput grabeţljive štuke, baci mu se na, leđa, uhvati ga lijevom rukom za kosu i poče ga desnom pesnicom udarati po sljepoočnici. Poglavica se izgubi, i Frank sa njim. Iznad njih se napravi vrtlog. Iz vode izbiše mjehuri, onda izroni Siouxova ruka da bi ponovo brzo nestala. Zatim se za časak ukazaše obje Frankove noge i skutovi njegova fraka. Pod vodom se vodila ogorčena borba. Tako je Winnetouu bilo nemoguće da pucnjem pritekne u pomoć, te on brzo odbaci oruţje i htjede da skoči u vođu. Tad izroni Hromi Frank, osvrte se pogledom na sve strane, kašljajući i bljujući vođu, i najzad vikne: - Je li još dolje? Ovo pitanje je bilo upućeno Old Shatterhandu, Davyju i Jemmyju koji su se upravo pojavili na obali. rank, ne čekajući odgovor, ponovo zaroni u dubinu. .? fe nakon nekoliko trenutaka opet pojavio na površini, u lijevoj ruci je drţao za kosu pobijeđenog ne-Pnjatelja, a desnom je polako plivao prema obali.

v Franka su dočekali bučnim poklicima, i on vikne Jf glasnije od drugih: - Budite samo mirni! Šešir l J e bestraga nestao. Ima li moţda među uvaţenom lsutnom gospodom nekoga koji je vidio da pliva? Ne - odgovoriše mu. 235- Bogme loše! Zar zbog ovog Ogellallaha da izgubim svoj šapo s nojevim perom? Oh, vidim ga tamo! Onaj ga je Šošon stavio na glavu. Njemu ću odmah kao sudski izvršitelj pokucati na vrata! On pohita Indijancu i povrati ukras svoje glave. Tek onda je bio spreman da primi pohvale i priznanje svojih drugova. - Naravno da me je stajalo napora! - reče on. - Ali to je za nas svejedno. Veni, vidi, vici, rekao je Hanibal Wallensteinu, a i ja sam tako nešto uradio, i to s istom lakoćom. - Cezar je to rekao - upade mu u riječ Jemmy - a o Wallensteinu u to vrijeme povijest svijeta nije još ništa znala! - Šutite najučtivije, gospodine Jakobe Pfeffer-korn! Šta zna svetska historija o vama? Popnite se vi Indijancu na leđa, skočite s njim sa konja u vodu i pokidajte mu niti ţivota! Onda neću imati ništa protiv, kada se budete razmetali svojini apotekarskim latinskim. Prije toga ne! Meni će međutim, potomstvo ovdje podići jednom mramorni spomenik, i moj će se duh za tihih noći na njega spuštati i radovati da nije posve uzalud ţivio i u vodu Vrele rijeke skočio. Mir pepelu mome! Ne bi bilo nikakvo čudo da su mu se iz sveg grla nasmijali, ali to se nije dogodilo. On je bio, eto, neobičan i zaista smion momak da su svi prisutni s dubokom ozbiljnošću dijelili njegovo oduševljenje, a Win-netou mu je čak pruţio ruku i rekao: - Ni "nte na-kate "nšo - ti si valjan čovjek! Onda Apač dade pokretom ruke Olđ Shatterhandu znak da stane ovdje, a on se pope na konja i pojaha sa svojim Šošonima pokraj stišanog ,Paklenog ţdrijela" prema ulazu u kotlinu u čijoj su se pozadini skupili pobjegli Siouxi.

On nađe tu, kao straţare kod ulaza, vrača Upsa-roka i Mohawa, sina poglavice Sošona, s njihovim ratnicima. Kad je golemi vrač čuo da njegov smrtni neprijatelj, Teški Mokassin, leţi pobijeđen na rijeci, on brzo pojuri prema njemu. Stigao je upravo kao je Hong-Peh-Te-Keh uz napore Old Shatterhanđa ponovo došao k svijesti i kad su ga briţljivo vezali. 236 Upsaroka skoči s konja izvuče svoj noţ iza pojasa i vikne: - To je onaj pas od Sioux-Ogellallaha koji mi je odrezao uho. On će mi za to ţiv dati svoj skalp! Vatreno Srce se htjede baciti na njega da mu skine koţu s glave, ali ga Old Shatterhand u tome spriječi. Lovac reče odlučno: - Zarobljenik je vlasništvo našeg bijelog brata Hromog Franka. Nitko ga drugi ne moţe napasti. Nakon ovoga dođe do raspre koju Old Shatterhand mudro i uspješno završi. Upsaroka se povuče, iako gunđajući. Stari Baumann je privukao na grudi Hromog Franka. Obojici su tekle suze radosnice. - Tebi, vjerni čovječe, imam svakako najviše zahvaliti za moje spasenje - reče Lovac na medvjede. - No, kako si mogao da skupiš ovako veliku četu mojih osloboditelja? Frank, duboko ganut, reče kako je on za to najmanje zasluţan i pokaza rukom niz rijeku: - Eno, dolaze oni koji zasluţuju mnogo veću zahvalnost nego ja. Baumann vidje kako se pribliţavaju njegovih petorica drugova koji su s njim dopali u zarobljeništvo Siouxa. Ispred njih su jahali Martin, njegov sin, Woh-kadeh i Bob. On im pođe u susret. Kad je Crnac ugledao svoga gospodara, on skoči s konja, potrča prema njemu i pade pred njim na koljena, uhvati ga za ruku i viknu: - O, masa, moj dragi, dobar massa Baumann! Najzad masser Bob imati opet svoj od srca voljen massa! Sad masser Bob odmah rado umrijeti od sreće. Masser Bob pjevati i skakati od radosti i Pući od oduševljenja! Oh, masser Bob biti veseo, biti sretan, biti blaţen!

Njegov ga gospodar podiţe i htjede uzeti u naručje. Bob se međutim branio riječima: - Ne, masa, ne grliti masser Bob, jer Bob ubiti pogani tvor i još uvijek ne biti sasvim dobro od smrada. Ah, što, tvor! Ti si pošao da me spasiš, i ja te moram zagrliti! - On privuče k sebi vjernog Crnca. h i.- 83? 6 Martin stigao do rijeke te otac i sin po-rtise jedan drugom u zagrljaj. - Dijete moje, sine 237moj! - vikne Baumann. - Mi smo se opet našli i ništa nas više neće razdvojiti. Što si sve od jučer pre-patio! Gle, kako su ti se veze zasjekle u ruke! - U tvoje još više, mnogo više! No, to će brzo proći, oče, i ti ćeš uskoro opet biti zdrav i snaţan. Sad se moraš prije svega . zahvaliti onima koji su izloţili opasnosti svoj ţivot da te spasu. S Wohkade-hom, mojim prijateljem već si jučer mogao govoriti, sa Jemmyjem i Davyjem također. Ovdje međutim stoji Old Shatterhand! Njemu i Winnetouu treba prije svega zahvaliti što je naš poduhvat uspio. - Znam, sine moj, i ţao mi je što sad mogu samo "hvala" reći. On ispruţi obje ruke Old Shatterhanđu dok su mu se preko suncem opaljenih upalih obraza biserile suze. Lovac mu lagano stisnu ran jave ruke. Vezanog poglavicu Siouxa koji je leţao na zemlji podigli su da ga ponesu prema ulazu u kotlinu poglavi-činog groba gdje je čekao Winnetou sa Šošonima i Upsarokama. Old Shatterhand pojaha s Apačem u kotlinu da izvidi neprijatelja i njegovo drţanje. Vidjelo se da su izmijenili samo nekoliko riječi onda su se vratili. Oihtka-Petej im priđe i upita ih: - Što namjeravaju moja braća sada da čine? - Mi znamo - odgovori Old Shatterhand - da naša crvena braća imaju isto tako pravo na suodlu-čivanje kao i mi. Stoga ćemo popušiti lulu vijećanja. Prije toga bih htio govoriti sa Hong-PehTe-Kehom, poglavicom Sioux-Ogellallaha.

On ponovo sjaha s konja; to isto učini i Winnetou. Oko zarobljenika napravi se krug. Old Shatterhand im priđe i započe: - Teški Mokassin je pao u ruke svojih neprijatelja; njegovi su isto tako izgubljeni, jer su opkoljeni visokim okomitim stijenjem a mi smo im zapriječili izlaz. Oni ne mogu pobjeći i umrijet će od naših kugli ako poglavica ne učini nešto da ih spasi. Old Shatterhand zastade ne bi li vidio da li će Teški Mokassin što reći. Budući da je poglavica drţao 238 zatvorene oči i šutio, on nastavi: - Nek" mi moj crveni brat kaţe, da li je razumio moje riječi! Indijanac otvori oči, dobaci mu pogled pun mrţnje i pljune. To je bio njegov odgovor. __ Misli li poglavica Ogellallaha da pred sobom ima šugavog psa kad se usuđuje pljunuti? __ Wing-kan - stara ţena! - zaškripa zarobljenik. __ Teški Mokassin je oslijepio. On ne moţe razlikovati snaţnog ratnika od slabašne starice! - Sonka koktopawinge - hiljadu pasa! - zašišta Sioux. Iz grla nekoliko Šošona se začu jarosno gunđanje. Old Shatterhand ih strogo pogleda i saţe se onda da na čuđenje svih, i na najveće zaprepašćenje samog poglavice, odsiječe njegove veze. - Nek" poglavica Ogellallaha shvati - reče on - da njemu ne govori niti stara ţena niti pas, već čovjek. Nek se podigne sa zemlje. Indijanac ustade. Ma koliko da se bio navikao prikrivati izraz na svom licu, ovog puta ipak nije mogao sakriti zbunjenost. Umjesto da ga je Old Shatterhand na njegove uvredljive riječi izudarao rukama i nogama, on ga je oslobodio veza! - Otvorite krug! - zapovjedi Old Shatterhand okupljenim ratnicima. Oni poslušaše, i Ogellallah pogleda prema kotlini. On vidje svoje suplemenike gdje stoje iza poglavičin°g groba. Po njihovim pokretima moglo se prepoznati da su se ţivo

dogovarali. Njegove oči zasjaše. Zar nije mogao pobjeći? U najpovoljnijem slučaju stigao bi do svojih ratnika, u najgorem ubili bi ga, a to Je još uvijek bilo bolje od mučeničke smrti koja §a Je po njegovu mišljenju očekivala. _ Old Shatterhand dobro opazi ovaj sjaj u njegovim očima. On reče: - Teški Mokassin misli da nam pojegne. Neka se kani toga! Njegovo ime nam kaţe da za sobom ostavlja duboki trag, naše su noge međulm lake kao lastavičina krila, a naše kugle nikad ne Promaše svoj cilj. Neka me dobro pogleda i neka mi da li me poznaje! 239 - Hong-Peh-Te-Keh ne gleda sakatog vuka! - zareza Indijanac. - Zar je Old Shatterhand sakata ţivotinja? Zar ne stoji onamo Winnetou, poglavica Apača čije je ime poznatije od bilo kog imena Sioux-Ogellallaha i svih ostalih Sioux plemena? - Uf! - reče nehotice zarobljenik. Nije očekivao da će pred sobom vidjeti onu dvojicu čuvenih ljudi. Dok mu je pogled prelazio s jednog na drugog, na licu mu se ogledalo nešto nalik na strahopoštovanje. Old Shatterhand nastavi: - Ovdje stoji također još nekoliko hrabrih ratnika. Poglavica Ogellallaha ugledat će ovdje Oihtku-Peteja, poglavicu Šošona, i Mohawa, njegova sina. Pokraj njih stoji Kanteh-Pehta, čuveni yrač Upsaroka. Tu prijeko vidjet će Davya-Honskeha i Jemmya-Petah-Ceha. Ti ćeš... On se prekide u govoru, jer se u tom trenutku po-, sve blizu prolomi tako nenadan tresak, da se konji pro-peše a inače hrabri ratnici preplašiše. Dolinom se zaori oduţena rika poput miljama udaljenog odjeka sirene, a zemlja se poče pod nogama ratnika tresti. Iz razasutih kratera po kotlini poče se dizati para, čas sivo-plava, čas sumporasto-ţuta, ovdje zagasito-crvena, tamo ta-mno-čađava. Za parom pokulja gusta lava. Otvori erupcije se nisu mogli izbrojati. Zrak je bio prosto smračen tom paklenom parom i muljem koje je unaokolo let jelo i širilo zagušujući smrad.

Bilo je nemoguće vidjeti ni na dvadesetak kora-čaja. Svatko je brinuo samo o sebi i gledao da ga ne prelije vrela izbačena lava. Nastupilo je neopisivo ko-mešanje. Konji su se preplašili i poletjeli u galopu. Ljudi su se uzvrzmali dovikujući se. U pozadini kotline razlijeţe se vapajni urlik Sioux-Ogellallaha. I njihovi su se kon.ii bili istrgli i u sumanutom bijegu navalili prema izlazu iz kotline. Mnogi su od min pri tom pali u kratere čija ih je lava istom prekrila. Ostali su pak proiurili pokrai biielaea i Indijanaca k izlazu iz kotline, čime se meteţ udvostručio. Old Shatterhand ie od početka sačuvao svoju hlađ-nokrvnost. Odmah kod prvog treska on je snaţnom 240 rukom zgrabio poglavicu Siouxa, kako bi ga spriječi" u bjekstvu, ali ga je zatim pustio da bi uzmakao jednom opasnom mlazu koji je na njega padao. Pri tom se sudari sa Debeljkom Jemmvjem. Jemmy posrnu, poku-5a da se uhvati za Old Shatterhanda te i njega obori. Teški Mokassin nije se od straha ni pokušao braniti od Old Shatterhanda. No onda, kad se os.,etio slobodan, on pomisli na bjegstvo. Uz piskavo kliktanje on poletje prema kotlini. Ali nije stigao daleko. Morao je proći pokraj Boba. Crnac munjevitom bi zlnom zamahne obrnutom puškom i udari ga kundakom tako snaţno po glavi da je i sam pao ponesen zamahom udarca. Dok se dizao, na njega naleti jedan preplašen, konj i ponovo ga obori. - Poglavica pobjeći! Za njim! - urlao je iza sveg glasa. Teški Mokassin, poluonesviješten od Bobovog udarca, zateturao se nekoliko koraka, a onda ponovo nastavio da bjeţi. Bijelci se dadoše za bjeguncem u po-, tjeru. - Martin, sin Lovca na medviede, prvi je čuo Crn-čev zov. On vidje poglavicu kako bjeţi i poletje za njim. Zar mučitelj njegova oca da pobjegne? Ne! Udovi hrabrog mladića su bili vezama povrijeđeni, a nije imao nikakva oruţja sa sobom. Pa ipak on je letio za bjeguncem što je brţe mogao.

Hong-Peh-Te-Keh nije imao vremena da se osvrne. Vjerovao je da ga nitko ne progoni te je svu paţnju usredsredio na put koji ga je imao dovesti do groba. No upravo u tom pravcu bilo je mnogo kratera. On stoga zaokrene udesno, prema litici kotline, kako bi lakše i uz manje opasnosti stigao do svojih. Ali Sioux se prevario. I tamo je bilo mnogo otvorenih kratera iz kojih se pušilo i sukljalo te je DIO primoran da se udalji od ruba kotline. Cesto puta m" je noga već bila u zraku kad bi primijetio da je naizgled čvrsto tlo samo ţitka nedokučivo duboka masa ojoj je uspijevao izbjeći samo tako što se munjevitom "rzinom bacao u stranu. Pred njim su se tako nenaano otvarale pukotine zemlje da je samo krupnim Bokovima, na kakve se čovjek usuđuje tek u smrt- °m strahu, mogao preko njih prijeći. 46 Među orlov.rnaSad je poglavica osjetio i posljedice udarca kundakom. Glava mu je oteţala a zacrvenjene oči su mu gorjele. Pluća su mu otkazala poslušnost, a noge mu posustale. Htio se za časak odmoriti, i tek se tada prvi put osvrnuo oko sebe. Kao kroz neku krvavu maglu on vidje kako jedan od progonitelja za njim bjesomučno juri. Ali on mu ne ugleda crte lica, ne vidje čak ni to da mu je neprijatelj bio gotovo dječak. Uţasnut Teški Mokassin pojuri dalje. Pri sebi nije imao nikakva oruţja, a drţao je da je njegov progonitelj naoruţan. Kuda da pobjegne? Pred njim, iza njega i pored njega pruţala su se samo otvorena ţdrijela, koja su prijetila da ga progutaju. S desne strane dizala se okomito litica. Snage su mu bile skoro pri kraju. Hong-PehTe-Keh shvati da je izgubljen. Tada ugleda pred sobom stjenovite izboćine koje su se poput stuba dizale. Bile su to one stjenovite stube uz koje se Old Shatterhand jednom bio na konju uspeo. Sioux je samo tu mogao sada naći spasa. On napreţe svoje posljednje snage i vine se uvis. Krateri prestadoše s erupcijom isto onako nenadano kao što su započeli. Zrak se pročisti. Moglo se ponovo jasno vidjeti.

Tada se kotlinom razlijeţe strahoviti krik. Bio je to krik Crnca Boba. - Massa Martin! Moj dobar mas-sa Martin! Poglavica htjeti njega ubiti, masser Bob njega spasiti. Bob pokaza rukom prema već spomenutim stjenovitim stubovima, i hitrim trkom poletje prema njima. Martin je bio sustigao poglavicu. Svi vidješe kako se njih dvojica hvataju u koštac, na ţivot i smrt. Sioux je zgrabio Martina pokušavajući da ga baci u dubine, ali za to je bio suviše iscrpljen, gotovo malaksao. Spretnom, hrabrom dječaku je uvijek uspijevalo da mu uzmakne. U jednom času Martin mu toliko uzma-če te zamahne i svom snagom udari poglavicu. Indijanac izgubi ravnoteţu, grčevito obim rukama zaloma-ta po zraku i strovali se sa stijene uz vapijući kn" u krater čije ga jezive čeljusti odmah progutaše. Svi koji su se nalazili u kotlini vidješe ovaj pn zor. Na izlazu iz kotline razlijeţe se bučno klicanje, 242 u njenoj pozadini vapaj Sioux-Ogellallaha koji su morali gledati kako je jedan dječak savladao njihova poglavicu. Međutim svu njihovu viku i urlanje nadjačao je Bobov glas. Crnac se verao od stijene do stijene puštajući nepovezane glasove klicanja i oduševljenja i najzad stisnuo pobjednika u svoj naručaj. _ Hrabar mladić, Martin! - reče Jemmy. - Srce mi je zadrhtalo zbog njega. I vama isto tako, Frank? - Ta zar još pitaš! - odgovori Sas brišući suze radosnice s očiju. - Od uţasnog straha iz mene je počeo da curi med a ne znoj. No sada je sve dobro. Smjeli momak je pobijedio, a sa ostalim Ogellallasima nećemo sada imati velike muke. Prisilit ćemo ih da svoje vratove saviju ispod kulinarskog jarma. - Kulinarskog? Kaudinskog, hoćete reći! To je ... - Šutite najučtivije! - prekide ga Mališa strogim tonom. - U jednom ovako svečanom trenutku ne ţelim da se prepirem sa vama. Ja vidim da je došao čas da se Siouxi predaju. Onda će ovdje biti sklopljen općenarodni mir, u čemu ćemo i mi sudjelovati. Dajte mi ruku! Zagrlite se, milioni! Et in terra krax!

On stisne nasmijanom Debeljku ruku i pohita da čestita Martinu Baumannu koji se s Bobom spuštao sa stijene. Ostali se priključiše s izrazima najradosnijeg priznanja. Onda se Old Shatterhand glasno obrati okupljenima: - Meštri, nemojte sada icj po konje! Oni su nam sigurni. I Siouxima su pobjegli njihovi. Neprijatelj mora uvidjeti da će se spasti samo ako nam se bude predao. Ovome će pridonijeti i dojam koji su na njih učinile podzemne sile i smrt njihova poglavice. Ostanite ovdje! Ja ću s Winnetouom poći k njima. Za pola sata bit će odlučeno da li će se ljudska krv Prolijevati ili ne. On pođe pješice s poglavicom Apača prema grobu su se nalazili Siouxi. Ovo je bio smion poPohiil3" 1" 1 nafinen od kopalja ispod kojeg su morali proći Prlmj " Rim"iani k°d Kaudinskog prijevoja 325. prije n. e. Et in terra pax! - I na zemlji miri primj. prev.. 16" 243tez na koji su se dva hrabra čovjeka usudila, svjesni da će već samo njihovo ime uliti neprijatelju strah Jemmy i Davy su tiho govorili. Oni zaključiše da učine sve što se sada moglo učiniti, naime da potpomognu miroljubive napore Old Shatterhanda. Indijanci koji su bili u njihovom savezu bijahu manje naklonjeni da poštede neprijatelja. Lovac na m°dvjede Baumann i njegovih pet drugova su toliko uţasa pre-ţiveli da su l oni traţili osvetu. Stoga dvojica prijatelja okupile oko sebe prisutne l Jemmv odrţa govor u kojem iznese svoje mi"lienje da su blagost i pomirenje od najveće koristi za obje strane. Svakako se moglo predvidjeti da bi u slučaju borbe Siouxi bili uništeni. Ali koliko se ljudskih ţivota moralo pri tom ţrtvovati! A onda sigurno bi sva plemena Siouxa iskopala ratne sjekire da se osve e vinovnicima ovog krvoprolića. On završi svoj govor riječima: - Sošoni i Upsaroke su hrabri ratnici i nijedno pleme se ne moţe s njima usporediti. Ali Siouxl su im po broju daleko nadmoćniji. Ako dođe do rata odmazde, mnogi će očevi, majke, ţene i djeca .Zmija" i ,Vrana"-Indijanaca oplakati svoje sinove, muţeve i

očeve. Pomislite samo da ste se i vi sami nalazili u našim rukama! Old Shatterhand i Winnetou su izvukli iz njihova logora Hrabrog Bivola i njegova sina .Moskita" i isto tako pobijedili u muh-mohwi Vat eno Srce i Stostrukog Groma. Mi smo mogli sve njihove ratnike uništiti, ali to nismo učinili, jer Veliki duh voli svoju djecu i ţeli da ona kao braća ţive u slozi. Neka moja crvena braća jednom pokušaju da oproste i vidjet će kako su dobro učinili. Ja sam govorio! Ovaj govor je ostavio dubok utisak. Baumann je bio spreman da odustane od svake osvete. Njegovi iz-bavljeni drugovi se sloţiše s njim. Indijanci, premda tiho, dadose za pravo govornika. Samo je jedan bio nezadovoljan Jemmyjevim riječima, poglavica Upsaro-ka. - Teški Mokassin me je ranio - reče on. - Za Siouxi da ne ispaštaju za to? - Teški Mokassin je mrtav. Krater je progutao njega i njegov skalp. Kanteh-Pehta je osvećen. - Ali Ogellallasi su nam ukrali vračari je! 244 __Oni će vam ih morati vratiti. Ti si snaţan č"v- -lek i mnoge bi od njih ubio. No moćni medv ed je ponosan. On zazire da smrvi malog, kukavnog štakora. Ovo pore"lenie izazva ţeljeni dojam. Golemi vrač se osjećao polaskanim. Pa on je pobjednik, bilo da svoje neprijatelje sada poubija ili da im oprosti! Šutio je. Uskoro se, na radosno čuđenje svih vratiše Old Shatterhand i Winnetou, na čelu Ogellallaha, koji su ih pratili u dugom nizu po jedan; oni odlo"iše ruţje na jednu gomilu i onda se tiho povukoše. Time su se bez ijedne riječi izjasnili da se čak ni najhrabri"im otporom ne bi mogli spasti. Stajali su pognutih glava i ţalosnog izraza na licu. Ovaj tako nenadan i tako snaţan udarac gotovo ih ie onesvilestio. Onda stupi Jemmv i ispriča Old Shatterhandu 0 svom govoru i njegovu učinku. Lovac mu stisne zahvalno ruku. Bio je time veoma obradovan te viknu Ogellallasima: - Ratnici Siouxa su nam pred li svoje oruţje, jer sam im obećao da

ćemo im poštedje i ţivot. Bljedoliki, Sošoni i Upsaroke poklonit će vam ţivot 1 oruţje. Teški Mokassin je mrtav, a s njim i oba ratnika koji su htjeli baciti u krater Wohkadeha i sina Lovca na medvjede. Nek" to bude dosta! Neka ratnici Siouxa uzmu oruţje! Mi ćemo im pomoći da nađu svoje konje. Nek" između njih i nas zavlada miri Tamo na grobu poglavica odat ćemo posljednju poštu mrtvima, koje sam prošlog uštapa svojom nikom ubio. Ratnu sjekiru između Ogellallaha i nas treba zakopati. Onda neka se Ogellailasi povuku na svoja lovišta gdje će moći pričati o dobrim ljudima koji su poštedjeli svi-jim neprijateljima ţivote i o Velikom Manitou bijeLh koji je zapovijedio da njegova djeca vole mir. Siouxi su se skoro ukočili od čuđenja zbcg ovog sretnog preokreta njihove sudbine. Jedva su se usuđivali da u to povjeruju. Kad su pak uzeli svoje oruţie, oni s puno zahvalnosti pohrliše prema čuvenom lovcu. I vrač Upsaroka, Kanteh-Pehta, bijaše zad.vo-yan kad je saznao da su opljačkane vračarije tu i da ce ih dobiti natrag. Konji se nisu bili suviše udaljili. Bilo ih je lako hvatati. Onda su donijeli dvojicu Siouxa koje je 245-Old Shatterhand ustrijelio i sahranili blizu poglavica Dan su proveli u ozbiljnim posmrtnim svečanostima, a onda su napustili nezdravu kotlinu i potraţili šumu gdje su se od napora posljednjih dana htjeli odmoriti. Kad su navečer zaplamsale logorske vatre i kad su prijatelji i neprijatelji pomireni sjeli jedan do drugog da zadovoljni popričaju o posljednjim doţivljajima, Frank se obrati Jemmyju: - Najljepše u našoj drami je svršetak: Oprostiti i zaboraviti! Ja čitavog svog ţivota nisam bio prijatelj umorstva, jer: ,ono što ne ţeliš da tebi drugi učini, ne čini ni ti drugome i pusti jednog crva na miru, jer i on osjeća isto kao i ti!" Mi smo pobijedili; mi smo bogovima pokazali da smo junaci i sad nam je ostalo još jedno da učinimo. Hoćete li? - Da, a šta?

- Tko se zadirkuje taj se i voli. Mi smo se uvijek gloţili samo zbog toga, što smo zapravo dobra srca. Mi ćemo dakle priznati našu ljubav i pobratimit ćemo se. De, daj ruku, delijo stara! O. k.? - O. k.! - Dođi da te zagrlim, brate rođeni! Najzad, najzad se ispunio onaj stih iz ,Ode radosti": "Moć tvoja opet sjedini Sto bezumlje razdvoji tad; Braća jesu Frank i Jemmy, U slozi ţive oni sad!" Izvitopereni Schillerovi stihovi. 246 DRUGI DIO DUH LLANO ESTACADA 1. BLOODY-FOX : Dva konjanika jahali su pokraj vode: jedan bijelac i jedan Crnac. Bijelac bijaše posve neobično obučen. Nosio je indijanske cipele i koţne hlače, a uz njih nekoć tamnoplavi a sada veoma izlizani frak sa man-šetama, krupnim naborima na ramenima i blistavim mjedenim dugmetima. Dugi skutovi visili su konju s obje strane poput krila. Na glavi je imao golemi, crni amazonski šešir koji je ukrašavalo laţno nojevo pero ţute boje. Omalen, mršav bijelac bijaše naoruţan dvocijevkom, koja inu je visila preko ramena, pored noţa i dva revolvera koja je nosio za pojasom. Za pojasom se osim niih moglo vidieti još i nekoliko kesa, vjerojatno za municiju i svakojake potrebne sitnice, koje su sada izgledale prilično prazne. Crnac je bio visok i širokih ramena. I on je nosio niokasinke a uz njih svijetle kaliko-hlače. Ovorn ruhu d°njeg dijela tijela nipošto nije odgovaralo ruho gornjeg dijela, koje se sastojalo od svečana vojnička Kaputa francuskog dragonskog oficira. Ovaj primjerak Je svakako stigao u Meksiko prilikom francuskog upaa i onda je nepoznatim stazama zalutao na Crnčevo elo. Kaput je bio golemom Crncu prekratak i preuzak. Nije se mogao zakopčati te su se tako vidjele grudi jahačeve. On sigurno košulju nije nosio samo zbog toga što na Zapadu nema pralja ni glačalica.

Umjesto nje oko vrata je vezao golemi čvor široke marame s krupnim crvenim i bijelim kockama. Bio je gologlav, kako bi se drugi mogli diviti njegovim bezbrojnim malim, mašću umazanim kovrdţama. l oa je bio naoruţan dvocijevkom pored noţa, jednog bog te pita kada pronađenog bajoneta, i pištolja koji je svakako potjecao iz davno minulih vremena. Obojica su već dugo jahala. Po konjima se moglo vidjeti da su za sobom imali dalek put, pa ipak su oni hodali čilo i krepko, kao da nisu jahače već satima nosili na leđima. Obala potoka bijaše obrasla zelenilom, no samo do izvjesne širine. Iznad toga rasla je samo suha j ka, mesnata agava i bivolja trava, čije su se lišće i s.ab-Ijike mogle oduprijeti svakojakoj suši. - Loš kraj! - reče bijelac. - Na sjeveru nam je bilo bolje. Zar ne, Bob? - Yes - potvrdi upitani. - Massa Frank imati pravo. Ovdje masseru Bob ne dopasti se mnogo. Da samo što prije doći Helmers" home, jer masser Bob imati glad kao kit, koji kuću progutati. - Kit ne moţe progutati ku u - reče Frank Crncu. - Za to mu je ţdrijelo preusko. - On moći otvoriti ţdrijelo kao masser Bob, kad jede! - Koliko još biti do Helmers" home? - To baš ne znam tačno. Po opisu koji smo jutros čuli, morali bismo uskoro biti na cilju. Gle, zar ne dolazi otuda neki jahač? Frank pokaza rukom nadesno preko vode. Bob zaustavi svog konja, namjesti ruku iznad očiju kako bi ih zasjenio od sunca koje je bilo duboko utonulo na zapadu, otvori na svoj način širom usta kao da bi tako bolje mogao vidjeti i odgovori nakon izvjesne stanke: - Da, to biti jahač, mali čovjek na velikom konju. On dolazi ovamo masser Bobu i massa Franku. Jahač o kome su govorili pribliţavao se brzto kasom, ali ne prema dvojici kraj potoka, već se činilo kao da im je htio presjeći put. Ponašao se kao da "" uopće ne vidi. - Ĉudan momak? -

progunđa Frante-- Ovdje na Divljem zapadu čovjek je sretan kad sret-248 čovjeka. Njemu pak kao da nije ni najmanje stala do našeg susreta. On ili je čovjekomrzac, ili ima ne-Hstu savjest. __Da ga masser Bob jednom zovnuti? __Da, pozovi ga! Tvoju slonovsku trubu će sigurno prije čuti od mojeg zefirovog daška. Bob namjesti na usta obje ruke i viknu iza sveg glasa: - Halo, halo! Stoj, čekati! Zašto bjeţati od masser Bob? Crnčev glas je svakako bio podesan da i prividno mrtvom povrati ţivot. Jahač zauzda svog konja. Frank i Bob pojuriše da ga stignu. Kad su došli blizu njega, vidješe da pred sobom nemaju čovjeka malog rasta, već mladića, koji je jedva napustio dječačku dob. On je bio, poput ka-lifornijskog kauboja. posve obučen u koţu od bivoia, i to tako da je na svim šavovima imao rese. Na glavi je nosio sombrero široka oboda. Umjesto pojasa opa-sao je oko kukova tkanice od crvene vune, koje su mu visile s lijeve strane. Za tim pojasom bili su zadjenuti lovački noţ i dva srebrom ukrašena pištolja Popreko pred sobom drţao je na koljenima tešku k n-tucky-dvocijevku, a sprijeda sa obje strane sedla n" meksikanski način bila je pričvršćena zaštitna koţar koja je trebala braniti noge od strijela i kopalja. Lice mu je bilo od sunca bakreno smeđe boje i usprkos njegovoj mladosti ogrubjelo od vjetra i kiše. S lijeve strane čela pruţala mu se popreko do desnog oka tamnocrvena, dva prsta široka brazgotina. Ovomu je davalo posve ratnički izgled. On nije ninošta ostavljao dojam mladog, neiskusnog čovjeka. S teškom Puškom lako je drţeći u ruci, kao da je drţalo od pera, i tamnim krupnim očima kojima je pogledao bijelca i Crnca, siedio je ponosno i čvrsto na konju kao da je "tari Westman. - Good day, my boy! - pozdravi ga Frank. - Poznajete li ovaj kraj?

- Rather - prilično - uzvrati jahač s neprinret-"ton ironičnim osmijehom na licu, vjerojatno zbog toga, " ga je Frank oslovio kao dječaka. . - Poznajete li Helmers" home? - Yes! - Koliko se još mora jahati do njega? - Ukoliko polaganije utoliko duţe. - Zounds! Vi ste škrti na riječima, mladiću! - Jer nisam mormonski svećenik. - Ah, tako! Onda oprostite! Sigurno se ljutite što sam vas nazvao boy? - Ne pada mi ni na kraj pameti. Svatko me moţe oslovljavati kako hoće, samo mi onda ne smije predbaciti zbog odgovora. - Lijepo! Mi se dakle slaţemo. Vi mi se dopadate. Evo vam ruke, ali odgovorite mi najprije onako kako to priliči! Ja sam stran u ovom kraju, a moram do Helmers" homea. Nadam se da nam nećete pokazati pogrešan put. Frank pruţi mladiću ruku. Ovaj mu je stisnu i, smijećeši se preletje pogledom preko njegova amazonskog šešira te odgovori: - Nitkov je svatko, tko druge navede u zabludu! Ja upravo jaseni Helmers" homeu. Ako ţelite poći sa mnom, onda hajdemo! S tim riječima on poj aha svog konja, a ostala dvojica mu se pridruţiše skrećući od potoka, tako da su odsada išli prema jugu. - Mi smo htjeli jahati stalno uz vodu - primijeti Frank. - Tako biste isto došli do starog Helmersa - objasni im dječak - ali samo u veoma dalekom luku. Umjesto da stignete za tri četvrti, vi biste bili tamo tek nakon dva puna sata. Onda je prava sreća za nas što smo vas sreli. Poznajete li vlasnika tog settlementa? - Štaviše vrlo dobro. - Kakav je to čovjek? Mladić je jahao u sredini između Franka i Crnca. On ih ispitivački pogleda i reče: - Helmers ima oštro oko za svaku pokvarenost i strogo se drţi čistog posla.

- To mi se kod njega dopada, te se prema tome nemamo čega bojati? - Ako ste valjani ljudi, ne. Naprotiv, onda je on spreman da učini svaku uslugu. - Ĉuo sam da drţi store. 250 __pa, ali ne zbog zarade, već samo da bi Zapadnjacima koji kraj njegove farme prolaze bio na usluzi. U svom dućanu on ima sve što je jednom lovcu potrebno i prodaje po najjeftinijim cijenama. No, ako mu se netko ne dopadne, taj ni za skupe novce ne bi kod njega ništa dobio. - Onda je neki čudak? - Ne, on se samo trudi da nikad nema posla s onom bagrom koja Zapad čini nesigurnim. Vi ćete ga već upoznati. Samo vam jedno još ţelim o njemu reći što svakako nećete shvatiti i zbog čega ćete se čak i nasmijati: On je pravi pravcati Nijemac. Time je sve rečeno. Frank đipne u sedlu i vikne: - Što? Zar ja to da ne shvatim? I da se tome čak i čudim? Šta vam pada na pamet! Moram priznati da se kraljevski radujem što ću ovdje na ivici Llano Estacada naći jednog zemljaka. Vodičevo lice je bilo izrazito ozbiljno. Ĉak i onaj njegov osmijeh kojim se dva puta dotle nasmijao, pokazivao je da se zacijelo i nije znao smijati. Sad pogleda ljubazno u Franka i upita: - Kako? Vi ste Nijemac? - Naravno! Zar se to na meni ne vidi odmah? - Ne! Vi engleski niste govorili kao Nijemac, a vaš izgled nipošto ne odaje ujku Jankija koga su svi njegovi nećaci izbacili kroz prozor. - Heavens! Što vam pada na pamet! Ja sam Nijemac od glave do pete i tko u to ne vjeruje njemu ću osvjeţiti tijelo puščanim olovom! - Za to je dovoljan i noţ. Ali ako je to tako, onda će se stari Helmers veoma obradovati, jer i on potječe otuda i mnogo drţi do svoje domovine i do svog materinjeg jezika.

- To vam vjerujem. Pravi Nijemac ovo nikad ne zaboravlja. Stoga se dvostruko radujem dolasku u Hol-mers" home. Zapravo mogao sam i sam pomisliti da je °n Nijemac. Jedan Janki bi svoj settlement nazvao nelmers" ranch ili nešto tako slično. Ali Helmers" home! Ovim će se nazivom samo Nijemac posluţiti. Stanujete 11 u njegovoj blizini? - Ne. Ja nemam ni rancha ni homea. Ja sam vam kao ptica u zraku ili kao ţivotinja u šumi. - Uprkos vašoj mladosti? Zar nemate roditelje - Ne, čak ni jednog rođaka. - Hm. A kako se zovete? - Zovu me Bloody-Fox. - Bloody-Fox? To miriše na neki krvav događaj. - Da, moje su roditelje s čitavom obitelji i svim pratiocima ubili tamo prijeko u Llano Estacadu. Samo sam ja ostao ţiv. Našli su me s razbijenom lubanjom. Bilo mi je tada otprilike osam godina. - Gospode! Onda ste zaista jadni đavolčić! Jesu li vas napali da vas opljačkaju? - Da. - Onda vam nije ništa više ostalo do ţivot, ims-i jeziva uspomena! - Ne, čak ni to. Helmers me je našao u pijesku gdje sam leţao, uzeo me na konja i doveo kući. Mjesecima sam leţao u groznici i kad sam se probudio, ja više ništa nisam znao, baš ništa. Ĉak sam i svoje ime zaboravio, a i danas ga se ne mogu još sjetiti. Samo mi je trenutak kad su nas napali ostao u jasnoj uspomeni. Bio bih sretniji da je i ona nestala, jes me onda ne bi neprestano šibala po strašnoj pustmjč vrela ţudnja za osvetom. - Zašto su vam onda dali ime Bloođy-Fox? - Zato što sam bio sav obliven krvlju, a u onom-grozničavom maštanju često sam upotrebljavao riječ Fuchs. Povjerovali su da iz toga mogu naslutiti moje ime.

- Onda su i vaši roditelji bili Nijemci? - Svakako. Jer, kad sam ponovo došao k sebt ja sam govorio engleski i njemački, ali njemački mnogo tečnije. Helmers mi je bio kao otac. Pa ipak kod njega nisam mogao ostati. Morao sam poći u pustinju poput sokola kome su orlovi raskomadali roditelje i koji sada mora kruţiti oko tog krvavog razbojišta dok mu ne-pođe za rukom da se osveti ubicama. - Fox zaškrip glasno zubima i zateţe svome konju tako snaţno uzde da se ovaj prope. Njemački Fuchs, engt. fox - lisac primj. prev.. 252 __ Onda vam ta brazgotina na čelu potječe još od tada? - zapita Frank. __ pa - potvrdi mladić sav namrgođen. - No, ne jjovorimo više o tome! To me veoma uzbuđuje, te se "ioţe desiti, da pojurim i da vas ostavim da traţite sami put do Helmers" homea. __Da, govorimo onda radije o vlasniku ove nageobine! Sto je on bio tamo prijeko, na starom kontinentu? - Šumarski sluţbenik. - Sto? Ka-ka-kako? - vikne Frank. - Ja sam ;bio to isto! - BloodyFox bijaše sasvim iznenađen ovim riječima te se ponovo dobro zagleda u Franka i onda reče: - I vi? - Pa ovo je zaista neobičan susret! - Da. No, kad je imao taj lijepi poziv jednog šumara, zašto ga je onda napustio. - Od bijesa. On je bio nadšumar. Dotične šume bile su privatno vlasništvo, a njegov gazda je bio osi-on, bezobziran i prijek čovjek. Oni su se posvađali te je tako Helmers dobio lošu svjedodţbu da nije više mogao dobiti namještenja. Onda je krenuo na put što je dalje mogao. Vidite li tamo prijeko onaj šumarak crvenih i crnih hrastova? - Da - kimne glavom Frank, pošto je pogledao u naznačenom pravcu.

- Tamo ćemo izbiti na potok, a iza šume započinju Helmersove njive. Dosada ste vi mene pitali. Sad bih se i ja htio malo za vas raspitati. Ne zove li .se ovai valiani Crnac Sliding-Bob? Bob poskoči sa sedla kao da je htio sjahati sa konja. - Ah! Oh! - viknu on. - Zašto psovati mas-sa Bloody-Fox, dobar valjan masser Bob? Ne ţelim da te psujem niti da te vrijeđam - umiri ga mladić. - Mislim, da ćemo biti prijatelji. Zašto nazivati masser Boba onako kako su nazivali Indians zato što je masser Bob tada uvijek šuljao s konja? Sad masser Bob jahati kao đavo! - I Pokaţe da je rekao istinu on obode svog konja i Poleti u galopu prema spomenutom šumarku. l Franka ze začudilo ovo mladićevo pitanje, te re- Vi poznajete Boba? Pa to je nemoguće!- O, ne! Ja poznajem i vas. - Divno! A kako se zovem! - Hobble-Frank. - Good luck! Tačno je! Ali, boy, tko vam je to rekao? Ja čitava svog ţivota nisam bio u ovom kraju. - Oh - nasmiješi se mladić - pa tako se čuven Zapadnjak na daleko poznaje. - Frank se napuhnuo da mu se frak sav pripi uz tijelo i reče: - Ja? Ĉuven? I to već znate? Tko vam je pričao o meni? - Jedan moj poznanik, Jakob Pfefferkorn, koga obično samo nazivaju Debeljko Jemmy. - Behold! Moj dobar prijatelj! Gdje ste s njim govorili? - Prije nekoliko dana gore na Washita River-u. On mi je ispričao kako ste se dogovorili, da se nađete ovdje u Holmers" homeu. - Tačno je. Hoće li i on doći? - Da. Ja sam krenuo ranije od njega i spustio sam se pravom linijom odozgora. On će svakako uskoro stići. - Divno, sjajno! Dakle on vam je o nama govorio? - On mi je pripovijedao o vašem pohodu na Yel-lowstone. Kad ste mi maloprije rekli da ste bili šumar, odmah mi je bilo jasno koga imam pred sobom.

- Onda ćete mi vjerovati da sam dobar Nijemac? - Ne samo to, već i da ste prava dobričina - nasmiješi se mladić. - Dakle, Debeljko me nije pokudio? - To mu nije bilo ni na kraj pameti. Pa kako bi samo mogao klevetati svog dobrog Franka! - Da, znate, mi smo se s vremena na vrijeme svađali zbog nekih stvari, za koje gimnazijsko obrazovanje nije posve dovoljno da se shvate. On je srećom uvidio da smo jedan drugom dorasli, te tako na čitavu svijetu nema boljih prijatelja nego što smo mi. No, tu je Bob, a tu je i šumarak. Kako ćemo sada dalje? - Preko potoka, a onda kroz šumicu! To bi bio pravi put. Jahaču kao što je Bob nije potrebna utabana staza. 254 __ pa tačno! - sloţi se ponosno Crnac. - Masa Bloody-Fox vidjeti da masser Bob jahati kao In-dian. Masser Bob proći sito i rešeto. Oni prođoše preko vode i pojahaše kroz šumicu u kojoj nije bilo niskih grana da ih smetaju, te tako izbiše između ograđenih nijiva s kukuruzom, ovsom i krumpirom pred kuću. U ovom kraju je bilo mjestimice onog plodnog crnog pjeskovitog zemljišta Te-xasa, koje je davalo bogatu ţetvu. Voda s potoka je povećavala vrijednost farme i tekla sasvim blizu kuće iza koje su se nalazile staje i ostale farmerske zgrade. Kuća je bila sagrađena od kamena, dugačka, široka i bez gornjeg sprata, osim zabata u kojima su bile po dvije malene sobe. Pred vratima su se dizala četiri golema hrasta koja su bacala unaokolo daleki hlad i ispod kojih je bilo postavljeno nekoliko jednostavnih stolova i klupa. Namjernik bi mogao na prvi pogled vidjeti, da su desno od ulaza bile prostorije za stanovanje, a lijevo dućan koji je spomenuo Bloody-Fox. Za jednim stolom sjedio je s lulom u ustima, postariji čovjek, koji je tri došljaka ispitivačkim pogledom posmatrao. Bio je visoka, nezgrapna rasta i od nevremena ogrubjela lica koje je uokvirivala gusta brada, pravi Zapadnjak, po čijim se rukama

moglo primijetiti da su mnogo radile i još više preko sebe preturile. Kad je prepoznao vodiča dvojice stranaca, on ustade i doviknu mu iz daleka: - Welcome, Bloody-Fox! Najzad si se pojavio! Ima novosti. - Odakle? - zapita mladić. - Otuda prijeko. - Domaćin pokaza rukom prema jugu. - Kakvih? Dobrih? Na ţalost ne. Vjerojatno su se ponovo pojavili tesinari u Plainsu. Llano Estacado nazivaju naime Amerikanci koji govore engleski Staked Plain. Oba naziva imaju doslovno isti smisao: koljem obiljeţena ravnica. F Ova vijest kao da je posve naelektrizirala Bloodyoxa. On se vinu sa sedla i brzim koracima priđe Helmersu i reče: - To mi moraš odmah podrobnije ispričati! - Suviše je malo ono što ja znam i moţe se u par riječi kazati. Ali prije toga ćeš ipak biti tako učtiv da saopćiš ovoj dvojici dţentlemena tko sam. - To se isto moţe ukratko reći. Ti si mister Helmers, posjednik ove farme, a ova gospoda su mister Hobble-Frank i masser Sliding-Bob koji su te potraţili da nešto od tebe kupe. Helmers pogleda u dvojicu stranaca i primijeti: - Htio bih ih upoznati prije nego što počnem s njima trgovati. Još ih nikad nisam vidio. - Moţeš ih mirno primiti. Oni su moji prijatelji. - Pa onda su mi dobro došli. - Helmers pruţi ruku prema Franku i Crncu i pozva ih da sjednu. - Najprije konje, sir - reče Frank. - Pa vi znate koja je prva duţnost jednog Westmana. - Naravno! Po vašoj brizi za konje vidim da ste pošteni ljudi. Kako dugo namjeravate ostati? - Bit ćemo moţda prisiljeni da ostanemo ovdje nekoliko dana, jer očekujemo dobre drugove.

- Onda povedite konje iza kuće i pozovite Her-kula, Crnca! On će vam biti na usluzi. Došljaci ga poslušaše. Helmers pogleda za njima mašući glavom i reče Bloody-Foxu: - Neobične momke si mi doveo! Jednog francuskog konjičkog kapetana crne koţe i jednog dţentlmena otprije pedeset godina sa ostrich-feather-hatom. Ovo čak i ovdje na Dalekom zapadu bode čovjeka u oči. - Nemoj se zavaravati, stari! Ja ću ti spomenuti samo jedno jedino ime, onda ćeš imati povjerenja u njih. Oni su dobri znanci Old Shatterhanda koga očekuju ovdje. - Sto kaţeš? - vikne farmer. - Old Shatterhand dolazi u Helmers" homeu? Od koga si čuo to? Od ovih? - Ne, od Debeljka Jemmyja. - Njega si sreo? Ja sam se samo dvaputa sa njim našao i rado bih ga još jednom vidio. Šešir okićen nojevim perom Op. prev.. 256 - Za to ćeš imati uskoro prilike. On i Dugajlija pavy pripadaju druţini koju ova dvojica kod tebe očekuju. Helmers povuče brzo nekoliko dimova iz svoje lule koja mu se umalo nije ugasila, a onda viknu, zareći se od radosti u licu: - Kakva radosna vijest! Otrčat ću odmah mojoj staroj Barbarici da joj kaţem, da... - Stani! - prekide farmera Bloody-Fox i uhvati ga čvrsto za ruku. - Najprije bih htio čuti što se dogodilo tamo u Plainsu! - Zločin, naravno - uzvrati Helmers okrenuvši se ponovo prema njemu. - Kako dugo nisi navraćao do mene? - Gotovo dva tjedna. - Onda nisi ni vidio one četiri obitelji koje su htjele preko Llanoa na jug. Otišli su prije tjedan dana, ali nisu stigli tamo prijeko. Wallace, trgovac, je stigao otuda. Morali su ga sresti. - Da li je kolje bilo u redu? - Ne. Da ne poznaje već dvadeset godina tako dobro pustinju, i on bi bio izgubljen.

- Kamo je otišao? - Legao je gore u maloj sobi da se odmori. Skapavao je od gladi, ali nije ništa okusio, već je odmah otišao da spava. Moram s njim uprkos njegovoj premorenosti govoriti. On će mi o tome sve ispričati! Mladić, sav uzbuđen, pojuri i izgubi se na ulazu u kuću. Farmer ponovo sjede i nastavi da puši svoju lulu. Mladićevu veliku ţurbu on proprati lakim ma-anjem glave, a onda mu lice poprimi izraz spokojnog zadovoljstva. Razlog ovome mogao se lako naći u ri-jecima, koje je preda se mrmljao: - Debeljko Jemmy- Hm! - pa jog i old Shatterhand! Hm! S takvim Judima idu samo valjani momci! Hm! Doći će čitava "ruzina! Hm! Htio bih Barbarici ipak reći da... s . . 1 v mers skoči i pođe da tu radosnu vijest saopći ţeni, ali se opet zaustavi, jer se iza ugla kuće P° javi Frank P°đe Prema njemu. - No, sir, li našli Crnca? - zapita ea Helmers. - Da - uzvrati Frank. - Bob je s njim te sam im ostavio konje. Ja sam odmah poţurio k vama da vam kaţem koliko se radujem što sam našao jednog kolegu - Govorio je engleski kao što je i do sada sve bilo rečeno na engleskom. - Kolegu? - zapita farmer. - A gdje? - Ovdje! Mislim na vas! Bloody-Fox mi je ispričao da ste bili nadšumar. - Tačno je. - Dakle mi smo kolege, jer ja sam bio učenik šumarstva. - Ah, a gdje, dragi moj? - U Njemačkoj, i to u Saskoj. - Sto? U Saskoj? Onda ste Nijemac? Pa što govorite engleski? Posluţite se radije svojim lijepim ma-ternjim jezikom! Ovo Helmers reče na njemačkom, te ga Hromi Frank odmah prekide: - S najvećim zadovoljstvom, gospođine nadšumaru! Kad se radi o mom naslijeđenom maternjem jeziku, onda smjesta prelazim na njega. S pravim ponosom, ja vam kaţem: -