Karl May-Medju orlovima

Poput duge, tanke zmije svijala se povorka Šo-šona kroz Blue Gras, preriju koja se pruţa od Devils Heada do Big Horna između No Water Creeka i No Wood Creeka. Ova takozvana plava trava se na zapadu ne javlja često. Ona moţe dostići visinu čovjeka na tlu koje joj pruţa potrebnu vlaţnost. U tom slučaju ona Zapadnjaku zadaje velike teškoće i on postupa pametno ako pode stazama koje su utabali bivoli po moru guste trave. Vlati što se iznad njega talasaju lišavaju ga nuţnog pogleda u dalj, a za tmurna vremena dogodi se često da se iskusni lovci, koji su bili bez kompasa i koji nisu znali da se snađu prema poloţaju sunca, nakon napornog jahanja uvečer nađu na istom mjestu odakle su jutrom krenuli. Mnogi je pak jašući tako u krugu udario na svoj vlastiti trag i moţda ga drţao za trag nekog drugog. Ĉak spomenutim bivoljim stazama krenuti nije posve bezopasno. Neočekivano moţeš pred sobom ugledati nekog neprijatelja, bilo čovjeka bilo ţivotinju. Nabasati nenadno na starog bivola koji se kao jarosan pustinjak odvojio od stada je isto tako opasno kao i naići, ništa ne sluteći, na neprijateljski raspoloţenog Indijanca koji s uperenom puškom na tri koraka razdaljine stoji pred tobom. Onda valja munjevito djelovati. Onaj čija puška prvo opali, ostaje u ţivotu. Šošoni su jahali jedan za drugim kao guske u "odu, tako da je svaki konj gazio tragovima prethodnog. Indijanci se drţe ovog poretka uvijek kad ne znaju sigurno da li postoji opasnost. Osim toga, z opreza šalju naprijed uhode. To su najlukaviji i najoštrija pogleda ljudi u povorci kojima ne uzmaku" kad se vlat povije protiv vjetra ili slomljena grana tiho zapucketa. Povučen i naprijed nagnut visi tako uhoda na svom konju kao da mu je vještina jahanja posve strana. Oči mu izgledaju kao da su zatvorene. Ne miče ni jednim udom svoga tijela. I kljuse mu se kreće kao pospano uobijačenim hodom. Tko ovo iz pozadine promatra, mogao bi pomisliti da je jahač zaspao u sedlu. Naprotiv, paţnja uhode je tim na-pregnutija, što to manje

pokazuje. Ma kako mu zjenice bile skrivene, njihov oštar pogled ipak sve budno prati. Nekad nešto ispotiha zazuji, ali samo u uhu takve uhode. Iza obliţnjeg ţbunja čuči neprijatelj koji je podigao svoju pušku da je uperi na uhodu. Pri tom je kundakom okrznuo roţnato dugme svog kaputa. Jedva primjetan šum uhodi nije izmakao. Kratak, oštar pogled prema ţbunu, zahvat uzde - jahač se baca konju sa strane, ostajući jednom nogom u sedlu i drţeći se rukom za remen konju oko vrata, tako da mu se tijelo posve skriva iza konja, te ga neprijateljeva kugla ne moţe pogoditi. Konj nenadano trgnut iz svoje prividne tromosti, napravi dvatri skoka u stranu i izgubi se sa svojim jahačem u gustišu ili u zaklon kakva drveta. To se sve zbije za nepune dvije sekunde, prije nego je neprijatelj mogao uzeti uhodu na nišan, te strijelac u zasjedi ima dovoljno razloga da što prije misli na svoju vlastitu sigurnost. Ovakve uhode jahale su i kod Šošona na prilično velikoj udaljenosti ispred ostalih. Na čelu glavnine nalazili se Old Shatterhand, Winnetou i Hrabri Bivol. Iza njih su išli bijelci s Wohkadehom i Bobom. Crnac nije postao nimalo bolji jahač uprkos dosadašnjem jahanju. Koţa na nogama mu nije otvrd-nula. Od jahanja su mu se pojavile rane te je sada sjedio na konju još kukavnije nego prije. Uz neprestano ,ha" i ,oh" šuljao se s jedne strane na drugu. 103 je i stenjao u svim tonovima i uvjeravao uz Jeca° šnije grimase da će !7iouxi njegove muke jezivo skupo platiti. Da bi sjedio mekanije, podmetnuo je ispod . sebe osječenu travu. Budući da mu nije polazilo za rukom ja je zadrţi na leđima konja, ona je malo-pomalo šuljala, a naravno i on s njom, tako da se gotovo u pravilnim razmacima našao na zemlji. To je, inače ozbiljnim Šošonima mamilo na lice vedar smijeh i, kad ga je jedan od njih, koji je znao nešto engleski, nazvao Sliding-

Bob, Sulja-Bob, pošla je ta riječ od usta do usta i postala nadimak koji su poslije rado upotrebljavali. Zapadni rub vidokruga tvorio je dotle ravnu liniju, a sada se međutim počeo mjestimice uzdizati. Tamo su leţala brda, ne plavičasta i nejasnih obrisa, već oštro i jasno ocrtana, uprkos velikoj razdaljini koju su morali još prevaliti. U takvim krajevima je vidljivost često puta toliko jasna da tačke, koje leţe miljama udaljene, izgledaju tako blizu te bi čovjek pomislio da će za nekoliko minuta stići do njih. A uz to zrak je toliko ispunjen elektricitetom da je na primjer dovoljno da se samo dva čovjeka dodirnu rukama ili laktovima te da skoče lake varnice. Svuda unaokolo neprestano sijeva a da se oblaci ne vide. Ĉesto ti se učini da je čitav vidokrug u plamenu pa ipak ni čovjeku ni ţivotinji ovo ni najmanje ne smeta. Kad se navečer smrači, to neprestano svjetlucanje i ţarenje pruţa neopisiv prizor i Zapadnjak nenaviknut na to ne moţe se osloboditi tog dojma. Onaj koji je naučio da se osloni na samog sebe, osjeća se malen i nemoćan pred takvim tajnovitim silama. On pomišlja na boga, koga je moţda već odavno zaboravio, i kao poboţna uspomena iz mladosti pomaljaju se u njegovu pamćenju riječi iz psalma koje je toliko puta CUQ u školi: - Kuda da pođem pred tvojim duhom i kuda da pobjegnem pred tvojim pogledom? Krenem " na nebo, gle, ti si tu; skrijem li se u paklu, gle, J si i tu; stavim li krila jutarnjeg rumenila i polelrn li na kraj svijeta, tvoja bi me ruka čak i tamo vodila i tvoja desnica drţala! - Posve to isto misli osjeća Indijanac. ,Wakan,tanka-wakuon-pehta", ,vatr sa vigvama Velikog duha", naziva Sioux ovu sijavicr ,Manitou nimeh warrenton", ,vidio sam Manitoua i munji", kaţe Utah-Indijanac kad priča svojima da j svoj put prevalio pri ovom ,električnom osvjetljenju Ova električna praţnjenja mogu za vrijeme rata biti veoma opasna. Indijanac vjeruje naime da ratnik koji pogine noću mora ţivjeti u neprestanoj tami u vječnim lovištima. Stoga on izbjegava noćnu borbu kadgod to moţe i najradije napada u ranu zoru. Tko međutim umre u "vatri Velikog duha", u sijavici,

taj nije otišao u mrak onog svijeta te će i tamo naći osvjetljene staze lova i rata. Zbog toga Indsman ne zazire da pri blijesku iskrica napada, te mnogi koji to nije znao niti na to obraćao paţnju morade svoje neznanje ili neopreznost platiti skalpom i ţivotom. Mali Hromi Frank nije još nikad ovu sijavicu promatrao. Stoga reče Debeljku Jemmvju za kojim je jahao: - Gospodine Pfefferkorn, vi ste bili tamo prijeko u Njemačkoj nekad gimnazijalac te ćete se vjerojatno moći malko prisjetiti vaše psihikalne nastao Zašto zapravo ovdje toliko sijeva i svjetluca? - Kaţe se fizikalne, a ne psihikalne - poprati ga Debeljko. - - Isto je ako kaţem psihikalne ili fizikalne. Glavno je da se Yxilump pravilno izgovori. - Kaţe se Vpsilon. - Što? Kako? Zar ja da ne znam kako se izgovara pretposljednje slovo alfabeta? Ako mi to još jednom kaţete, onda će se dogoditi nešto što će vas lako prenijeti u duševnu bolest. Tako nešto jedan poštivalac nauke neće sebi dopustiti. Vi ne znate da mi na moje pitanje date akademski odgovor te stoga pokušavate da se kriomice izvučete iz klopke. Ali ako mislite da će vam to uspjeti, onda se .najvećma" varate u meni. Moţete li mi odgovoriti, ili ne? - Naravno! - nasmija se Debeljko. - Onda da čujemo! Dakle, zašto ovdje toliko sijeva? - Zato što ima mnogo elektriciteta. 110 Tako? Ah! I vi to nazivate odgovorom? Pa t"nije potrebno da čovjek bude gimnazijalac! Ja za ° še njsam pohađao nikakvu Alma pater, ja nisam ° Utudent, niti sam ikad komersirao, ni Aleksandra b-tao ali znam posve dobro da mora postojati elektri-"tet kad sijeva. Svaka posljedica ima svoj uzrok. Ako ? netko dobio šamar, onda mora postojati netko tko mu ga je opalio. A kad sijeva, onda - onda... __onda mora biti netko tko to sijevanje pali - upade Debeljko.

Hromi Frank je najprije šutio kako bi razmislio o Debeljkovim riječima; zatim Ijutito prasnu: - Ĉujte, gospodine Pfefferkorn, dobro je što se još nismo pobratimili, jer bi se sada na licu mjesta razbratimili, a to bi bila vječna mrlja na vašem građanskom grbu. Zašto mi zapravo upadate u moj najljepši govor? Ako na svoj oštrouman, skroman" način uspoređujem elektricitet sa šamarom, onda vi nemate ni najmanje pravo da se moje usporedbe domognete kao kakav harambaša. - Bilo je dakle govora o sijavici. Vi kaţete da sijeva zbog prisutnog elektriciteta. Ali ja vas dalje pitam, zašto je upravo ovdje u ovom kraju prisutno toliko elektriciteta? Ja ga još nigdje nisam našao u tolikoj količini na jednom mjestu. Sad imate najbolju priliku da poloţite svoj ispit. Debeljko Jemmy se glasno nasmija. Zato ga Hromi Frank upita: - Što se smijete tako? Smijete li se moţda samo zbog toga što ste zbunjeni? Ja sam veoma znatiţeljan na koji ćete se način iskobeljati, moj najbolji gospodine Pfefferkorn. - Da - uzvrati Jemmy - na vaše pitanje je naravno prilično teško odgovoriti. Oko njega bi se čak i profesor uzalud mučio. - Tako! Drugi odgovor nemate, dakle? - Moţda imam. - Onda da čujem! Bit ću sav uho. - Moţda je bogatstvo metala ove stjenovite planine krivo Što se ovdje skupio toliki elektricitet. - Bogastvo metala! S njim nema elektricitet ništa zajedničkog. 111- O ipak! Zašto ga gromobran privlači? - Ali on u zemlji ponovo izlazi, prema tome nerr nikakve veze sa njim, a grom je udario već u mnoc stablo koje na sebi nije imalo ni komadić ţeljea Ne, to ne mogu uvaţiti. Onda bi morao, na primjer svaku ljevaonicu ţeljeza grom spaliti. - Ili je moţda to zato što se pribliţavamo magnetnom polu! - Gdje li leţi on? - U Sjevernoj Americi, svakako još dobar komad odavde. - Onda ga pustite nek mirno tamo leţi! Pa on je ionako posve nevin zbog ove sijavice.

- Ili se pri neobično brzom okretanju zemlje elektricitet zbija na golemim visinama Stjenovitih planina? - Na tako se zbijanje ne moţe misliti. Elektricitet ipak nije tako gust kao sirup. On posve lako prelazi preko planine. Ne, vi niste poloţili svoj ispit. - No, ako ste vi čovjek koji će me ispitivati, onda morate svakako biti u stanju da to bolje objasnite. - Naravno! Meni je moritzburški učitelj jednom u povjerenju rekao da elektricitet nastaje trenjem. To ćete ipak priznati? - Svakako. - Prema tomu tamo gdje postoji trenje mora postojati elektricitet. - Na primjer pri trenju krompira. - Manite se svojih osmaških viceva, gospodine Pfefferkorn, pogotovu kad govorite s čovjekom mojih naučnih znanja. S elekricitetom ne ţelim mnogo da okolišam. Do malčice trenja, meni uopće nije manje-više stalo, naročito ne ovdje u ovom kraju. Ovdje, postoje prostrane prerije, golema brda. Kad vjetarl ili oluja preko njih zasvira, onda nastaje ogromno trenje. Ili ne? - Da - priznade Jemmy šeretski. - Oluja tare tlo. Milioni vlati se među sobom taru. Bezbrojne grane, grančice, i lišć" stabala taru 112 t tako. Bivoli se kačkaju po wallow-ima što SS I IB veličanstveno trenje. Kratko i jasno, u ovom fu nastaje trenje kao nigdje na drugom mjestu "e prema tome samo po sebi razumljivo da se tu Pa skupiti golema zaliha elektriciteta. Evo vam jednostavnijeg, najneoborivijeg objašnjenja! Ţelite li moţda još nešto? _ jje, ne - nasmija se Jemmy. - Dosta mi je! _ Onda ovo objašnjenje primite sa svom ozbiljnošću i dubokim poštovanjem. Smijanje vam međutim nije nimalo potrebno. Da nam nije ovaj slavni Old Shatterhand pritekao u pomoć, morali biste uprkos svojoj promućurnosti izvesti onaj opasni salto quar-tale u vječna lovišta.

- Mortale se kaţe, ne quartale! - Šutite! Tako mi se što u ovoj četvrtini godine neće ponovo dogoditi; stoga kaţem quartale. Naš naučni razgovor je sada uglavnom finiš partera, jer mi se bliţimo brdima a tamo naprijed su naše uhode već stale. Mora dakle da su otkrili nešto vaţno. Mali pseuđoučenjak je za vrijeme svog smiješnog izlaganja obratio malo paţnje na to da su u međuvremenu prevalili pozamašan dio puta. Plave trave je nestalo, nju je zamijenila festuca-trava bogato protkana kumarinom, a na ne baš velikoj udaljenosti izbijalo je već obilno ţbunje iznad kojeg su stršale krošnje nekoliko javora. Ovo drveće traţi vlaţno tlo te je predstavljalo prijatan znak da mogu nakon napornog jahanja po ţezi računati uskoro na okrepljujući napitak. Tamo kod ţbunova su ih čekale uhode. Kad im se pribliţila povorka jahača, oni mahnuše rukama opominjući ih na opreznost, a jedan među njima viknu "Neragpan, neragpan!" Ova riječ znači trag. Uhode su dakle opominjale na opreznost, kako oni koji za njima dolaze ne bi "ništili nađeni trag prije nego ga predvodnici .pročitaju". u i. . Okruglo udubljenje tla osam, do deset stopa u prečniku "ojem se bivoli valjaju, primj. pisca. orlovima 113Wohkadeh nije obraćao paţnju na njihovo mahanje; on je odjahao do njih. - Ep hets! - reče mu mrko onaj koji je prjjc toga vikao. Ovo znači .mladiću" i vaţi kao ukor. Mladić ne treba da postupa tako nadmeno kao da je starac. Ovaj izraz je sadrţavao u sebi prijekor a da Wohkadeha ipak ne uvrijedi. Uprkos tomu on odgovori ozbiljno: - Da li su moja braća izbrojala zime otkad Wohkadeh ţivi? On zna dobro što čini i poznaje ovaj trag, jer su i otisci njegovih stopala tu. Ovdje je logorovao sa SiouxOgellallasima prije nego su ga poslali da potraţi šatore Šošona. Oni su odavde sigurno krenuli pravo prema zapadu kako bi

stigli do Big Horn Rivera i bit će da su ostavili Wohkadehu znake pomoću kojih bi ih brzo stigao. Mjesto gdje su se zaustavili pokazivalo je tragove koji su dali naslutiti da je prije nekoliko dana poveća četa jahača ovdje logorovala. Ove znake je moglo međutim samo vično oko prepoznati. Pogaţena trava se bila ponovo posve uspravila, ali na obliţnjem ţbunju je nedostajalo lišće koje su konji pobr-stili. Po Wohkadehovim riječima izgledalo je besciljno da se ovdje duţe zadrţe. Sunce je doduše stajalo u zenitu, bilo je dakle vrijeme najveće podnevne ţege, i konjima je bio potreban kratak odmor, ali oni im ga ne htjedoše dati prije nego nađu vodu. Dotle ravno tlo počelo se sada uzdizati. Sprijeda, desno i lijevo, protezali su se izduţeni grebeni brda. Jahači su pošli širokom usjeklinom koja se provlačila između visova. Bila je Obrasla opisanom visokom travom no sada se sve više pomaljalo ţbunje; doduše najprije samo ono tvrdo, no uskoro i mekanije, ţbu-nolike balsam-topole koje nisu stigle da se razviju " stabla i divlje kruške od vrste koju Amerikanci nazivaju spiked hawthorn. Sada su bila brojnija stabla koja su prije toga rasla tu i tamo pokoje: bijeli jasen, kesteni, brijestovi, makrokarpa-hrastovi, lipe i ostalo drveće, uz čija se stabla svijala purpurno crvena procvala jabučina. 114 K d je iza Jedn°S visa Put oţtro skrenuo prema jahači ugledaše pred sobom brda obrasla m" šumom. Tamo se morala naći voda. Dva visa °đu kojih je zjapila provalija dizala su se prilično "vmito jedan uz drugi. Između njih se probijala uza-° dolina u kojoj je vodica grgoljila tihu pjesmicu. T-f li je trebalo da skrenu ili da nastave dosadašnjim pravcem? Old Shatterhand osmotri oštrim okom rub šume. Uskoro kimnu zadovoljno preda se i reče: - Put nas vodi ovuda lijevo u dolinu.

- Zašto? - čudio se Dugajlija Davy. - Zar ne vidite smrekovu granu tamo u stablu lipe? - Ay, sir. Upadljivo svakako što crnogorica raste na stablu bjelogorice. - Bit će da je to neki znak za Wohkadeha. Sio-uxi su ga tako postavili na lipovo stablo da označi put prema dolini. Prema tome, oni su udarili tim pravcem, i ja mislim da ćemo naići na više takvih putokaza. Dakle naprijed. Winnetou je šuteći već bio naprijed po jahao pošto je bacio samo kratak pogled na lipu. To je bio njegov običaj. Znao je da radi a da mnogo ne govori. Kad je četa prevalila izvjesnu razdaljinu, naišla je na mjesto koje je bilo naročito podesno za logorovanje. Tu su se zaustavili. Bilo je vode, hlada i izvrsne trave za konje. Jahači sjahaše i pustiše konje da pasu. Šošoni su bili obilno snabdjeveni suhim mesom, a bijelci su imali još zalihe koju su ponijeli sa sobom iz Baumannove kolibe. Jeli su a onda se opru-zili po travi da malo odremaju, ili su sjedili u sku-Pinama i razgovarali. Najnemirniji od svih bio je Bob, Crnac. Budući da je od jahanja bio sav u ranama, osjećao je jake bolove. - Masser Bob biti bolestan, vrlo bolestan - Jadikovao je on. - Masser Bob nemati više svoja k°ţa na nogama. Sva koţa otišla i hlače se lepiti za "°8e i mnogo boleti masser Bob. Tko biti kriv zbog °ga? Siouxi. Kad masser Bor njih naći, onda ih Blatiti dok ne mogli biti više ţivi. Masser Bob ne " 115moći jahati, sjediti, stajati, leţati. Njemu biti kao j imati vatra u nogama. a - Za to ima lijeka, - reče Martin Baurnann - Potraţi colt"s foot i stavi njegovo lišće na rane - A gdje raste colt"s foot? - Naročito na ivici šume. Moţda se baš ovdje moţe naći. - Ali masser Bob ne poznavati ova biljka. Kako moći on nju naći? - Hajde! Ja ću potraţiti s tobom.

Obojica su se htjela udaljiti. Jemmy je čuo njihove riječi i opomenuo ih: - Ponesite puške sa sobom! Ovdje čovjek nikad ne zna šta će mu donijeti idući trenutak. Martin se bez riječi maši svog oruţja, a i Crnac prebaci preko ramena svoju pušku. - Yes! - reče on. - Masser Bob ponijeti svoja puška. Kad doći Sioux ili zvijer, on odmah sve ubiti da odbrani svog mladog massa Martina. Come on! Obojica pođoše lagano ivicom doline, ali se nigdje bjelokopitnjak nije mogao vidjeti. Tako su se udaljavali sve više i više od logora. Bilo je tiho i sunčano u dolini. Leptiri su oblijetali stabla, kukci su zujali i brujali od mjesta do mjesta. Voda je tiho ţuborila dok su se krošnje stabala kupale u sunčevim zrakama. Tada stade Martin koji je naprijed jahao i pokaza na liniju koja se na kratkoj razdaljini protezala od potočića preko trave do kraja doline gdje se među stablima gubila. Oni pođoše k njoj i osmotriše trag. Trava od vode prijeko do stabala bila je više stopa ne samo pogaţena već toliko izgaţena da se moglo vidjeti g°l° tlo. Martin i Bob su stajali dakle pred pravom stazom. - To ne biti nikakva ţivotinja - reče Crnac. - ovdje trčati čovjek sa čizmama, neprestano tamo-amo-Masser Martin dati pravo masser Bobu. Mladić međutim odmahne glavom. On dobro pre" gleda stazu i uzvrati: - čudna je ovo stvar. Ne mogu se prepoznati nikakvi tragovi kopita ili kandţi. Tlo je toliko utabano da se ne moţe čak odrediti u koje ie Bjelokopilnjar podbfel. primj. pisca. 116 , evom stazom posljednji put netko prošao, bih se da je "amo neki kopitar u stanju uta- _. ."takav put. DB __ o lijepo, vrlo lijepo! - obradova se Crnac. - Moţda to biti neki oposum. On biti masser Bobu veoma dobro došao.

Oposum je virginijski tobolčar koji moţe dostići duljinu od pola metra. Meso mu je doduše mekano, bijelo i masno, ali osebujnog, odvratnog zadaha, te ga bijelci nikad ne jedu. Crnac naprotiv od njega ne zazire, a nađe se čak i poneki koji to pečenje neprijatna mirisa strasno voli. U tu vrstu gurmana spadao je i Bob. - Šta ti pada na pamet! - nasmija se Martin. _ Oposum ovdje? Spada li taj tobolčar u kopitare? - Kamo oposum spada, to masser Bobu posve biti jedno. Oposum biti fino, divno meso, i masser Bob sada pokušati da ga uhvati. On htjede poći za tragom, ali ga Martin zaustavi. - Stani, i ne budi smiješan! O oposumu ovdje ne moţe uopće biti govora. On je premalen da bi utabao ovakav trag. Ovdje se radi o nekoj krupnoj ţivotinji, moţda o sjevernom jelenu! - Jelen, o jelen! - viknu Bob, mljackajući jezikom. - Jelen dati mnogo, mnogo mesa i loja i koţe. Jelen biti dobar, veoma dobar! Bob odmah jelena ubiti. - Stani, Stani! To ne moţe biti jelen, jer bi inače trava ovdje bila obršćena. Onda Masser Bog pogledati što je to. Moţda to biti ipak oposum. Oh! Kad maser Bob naći oposum, °nda napraviti veliki pir. - On potrča tragom prema lvici doline odakle je započinjala šuma. Ĉekaj samo, Bob! - opomenu ga Martin. - Je to neka zvijer! - Oposum biti zvijer, ţderati ptice i druga mala s °ka," masser Bob njega uhvatiti. - Nije ga se dalo °menuti išao i e dalje. Pomisao na njegovo omiljeno potisla je ovdje toliko potrebnu opreznost. ln ga je pratio kako bi se u slučaju neprijatnog 117iznenađenja brzo našao pri ruci, ali Crnac se uvij nalazio naprijed, na izvesnoj razdaljini od mladića. Tako su stigli do ivice šume odakle se tlo, kac na drugoj strani doline, prilično okomito dizalo, sta je vodila pravo između

stabala u šumu, a onda iz, među velikih gromada stijena uzbrdo. I ovdje je biia toliko utabana da se nije moglo prepoznati da u trag potječe baš od ţivotinje. Crnac se verao sve dalje uzgor. Stabla su stajala prilično zbijena a između njih se pruţalo svakojako raslinje tako da je trag vodio kroz pravi gustiš. Tada ču Martin Crnčevo klicanje: - Massa doći, brzo doći! Masser Boć naći gnijezdo oposuma. Mladić potrča što je mogao brţe na njegov poziv. O oposumu nije moglo biti govora, te stoga se bojao da se Bob izloţio opasnosti o čijoj veličini nije imao nikakva pojma. - Stani! - opominjao ga je Martin. - Ne poduzimaj ništa dok ja ne dođem. - Oh, ovdje biti već rupa, vrata od oposumovog gnijezda. Masser Bob učiniti sada oposumu svoja posjeta. Sad Martin stiţe do mjesta gdje se Crnac nalazio. Tu je leţalo nabacano bezbroj gromada stijena: dvije su bile jedna o drugu naslonjene i tvorile jazbinu ispred koje je bujalo ţbunje lješnjaka, šiblje divljih dudova i vrijeţe malina i kupina. Kroz ovaj gustiţ je bio prokrčen prolaz. Trag koji su dotle slijedili vodio je u brlog. Ali bezbrojni tragovi koji su vodili slijeva i sđesna pokazivali su da stanovnik te jazbine nije samo saobraćao između nje i vode, već je pravio i druge izlete. Crnac je čučnuo i našao se prednjim dijelom tijela u gustišu kako bi se uvukao u jazbinu. Tada shvati Martin, na svoje zaprepaštenje, da njegova bojazan nije bila bez razloga. Po tragovima on jasno vidje s kakvom ţivotinjom ima posla. - Pobogu, vraćaj se, vraćaj! - vikne on. - To je medvjeđa jazbina! U isti čas on zgrabi Boba za noge i povuče a-Crnac međutim kao da ga nije razumio, jer odgovori. - Zašto mene drţati. Masser Bob biti hrabar. On pobijediti čitavo gnijezdo oposuma. 118 __ Nije to oposum, već medvjed, medvjedi Martin je drţao Crnca svom snagom. Tada se začu b ko ljutilo brundanje, a u isti čas i Bob vrisnu dd °tra"ha. - Boţe! Zvijer, grdosija! O masser Bob, lele masser Bob!

On se munjevitom brzinom izvuče iz gustiša i skoči Martin vidje uprkos Crnčevoj tamnoj koţi da mu ie od straha krv nestala s lica. - Je li medvjed još u jazbini? - zapita dječak. Bob je mlatarao rukama po zraku i micao usne, a da nije izustio ni riječi. Ispustio je pušku. Oči su mu se iskolačile, a zubi cvokotali. Tada zašumi u gustišu i iz nje izviri glava grizlija, sivog medvjeda. To povrati Crncu govor. - Bjeţi, bjeţi! - viknu on. - Masser Bob gurne na stablo! On se golemim skokom nađe na tankoj, vitkoj brezi i poče se verati brzinom vjeverice uz stablo. Martin problijedi u licu kao krpa, ali ne od straha. Hitrim zahvatom podiţe Crnčevu pušku i skoči iza jedne debele bukve. On nasloni pušku o stablo i maši se onda svoje dvocijevke koja mu je visila preko ramena. Medvjed se polako pomolio između trnovitog ţbunja. Malene mu oči pogledaše najprije u Crnca koji je visio na donjim granama breze, a onda u Martina koji je malo dalje stajao. On pognu glavu, otvori zabalavljene čeljusti i ispruţi jezik. Kao da se premišljao kome će se neprijatelju najprije okrenuti. Onda se lagano i povodeći uspravi na straţnje šape. G-rizli je bio preko dva metra visok i širio onaj prodoran zadah, svojstven manje-više svim divljim zvijerima. Od trenutka kad je Bob skočio sa zemlje nije protekla ni jedna cijela minuta. Kad je Crnac vidio golemu zvijer koja se prijeteći uspravila na razdaljini °d jedva četiri koraka od njega, on stane zapomagati: - For gods šake! Medvjed proţderati masser Bob. Gore, brzo, brzo! Grčevitim pokretima peo se sve više. Ali na ţalost "reza je bila toliko slaba da se pod teretom, golemog rnca savila. On je povukao noge što je više mogao 1 Priljubio ih uz stablo, ali se nije mogao drţati u 119jahaćem stavu. Tanka krošnja mladog stabla se povlu te j" Bob visio poput šišmiša na sve četiri.

Medvjed kao da jt ihvatio da je ovog protivnika lakše pobijediti nego drugog. On se okrene prema brezi izlaţući svoj lijevi bok Martinu. Mladić se maši grudi. Tamo je ispod lovačke košulje visila mala lutka, krvava uspomena na nesretnu sestricu. - Lucy, Lucy! - šaputao je. - Osvetit ću te! Sigurnom rukom on nanišani. Pucanj se prolomi, onda još jedan... Bobu od straha olabaviše ruke. - Boţe, Boţe! - vikao je. - Masser Bob biti mrtav, quite dead! On se strovali i breza se vinu u svoj prirodni poloţaj. Medvjed se trţe kao maljem udaren. On otvori strahovite čeljusti naoruţane ţutim zubima i pođe tromo još dva koraka prema Crncu koji je leţao na zemlji i zapomagao iz sve snage. Istog časa skoči hrabri dječak između njega i zvijeri. Bacio je svoju ispraţnjenu dvocijevku i dohvatio Crnčevu pušku uperivši je u medvjeda. On i zvijer stajali su jedan sučelice drugom jedva dva metra udaljeni. Martinove oči su smjelo sijevale a oko stisnutih usta ocrtavala se odlučnost koja je jasno govorila: Ti ili ja! Ali umjesto da pritisne obarač, on spusti pušku i ustukne. Oštrim okom je vidio da treći metak nije potreban. Medvjed je stajao mirno. Iz grla mu je izbijalo rohtavo brundanje koje je pratilo stenjavo urlanje. Tijelom mu prođe drhtaj, prednje šape se opu-stiše i mlaz tamne krvi pokulja iz usta, onda se zvijer skljoka. - Grčevit trzaj - tijelo se svali na bok i nepomično zaustavi pokraj Crnca. - Help, help - u pomoć, u pomoć! - cvilio je Bob koji je od straha još uvijek leţao na zemlji i mlatarao rukama. - Ĉovječe, momče, Bob! - srdio se Martin. - Sto kukaš, kukavico stara! Pa medvjed je mrtav! Kladim se da su mu obje kugle prodrle u srce. Bob skoči tada na noge. Pokazao je da su mu svi udovi u najboljem redu te viknu likujući: - Mr- " Sasvim mrlav primj. prevod.. 120

mrtav biti medvjed! Oh, oh, oh! Masser Bob i taV Martin pobijedili neman! Masser Bob bio u lovu "medvjede. Oh, kakav smjeli i čuveni Westman Rftl masser Bob! Svi ljudi reći kakvu hrabrost imati hrabri i neustrašivi masser Bob! __Da - nasmija se Martin - bio si hrabar kad si kao zrela kruška pao sa stabla pravo medvjedu u čeljust! Crnac pokaza začuđeno lice. - Pasti? - zapita on. __ Ne pasti! Masser Bob skočiti na medvjeda. Masser Bob htjeti pokazati da se on ne plašiti medvjeda. Oho! Sto biti medvjed prema masser Bob! S tim riječima on hrabro pođe korak bliţe medvjedu, a onda stade na pristojnoj razdaljini ispred uginule zvijeri. Tada se začuše gromki glasovi i ţurni koraci. - By Jove, medvjedova staza! - razlijeţe se sa vode. - To moţe biti samo neki golemi grizli. Martin i Bob to nisu znali te su ne sluteći ništa pojurili zvijeri u čeljust. Brzo za njima! To je bio Old Shatterhandov glas. Iskusni West-man nije se već pri prvom pogledu traga dvoumio na kakvu su zvijer oni nabasali. - Da, to je grizli - ču se povik slaganja Debeljka Jemmyja. - Moţda su obojica izgubljeni. Naprijed, pravo u šumu! Ĉuo se ţamor udaljenih glasova i ţurnih koraka. - Hej! - viknu Martin Baumann prema ljudima koji su mu hitali u susret. - Ne brinite se! Mi smo ţivi i zdravi. Olđ Shatterhand i Winnetou se prvi pojaviše na mjestu gdje je Martin ubio medvjeda. - Zacijelo grizli! - uzviknu Old Shatterhand kad Je ugledao ubijenu zvijer. - Golema zvjerka! A vi ste ţivi, master Martin! Kakva sreća! On priđe medvjedu i pogleda ranu. - Pogođen Pravo u srce, i to sa posve male razdaljine! Ovo je majstorski lovački podvig. Nije potrebno da pitam tko 3e ubio zvijer.

Tada se pojavi Bob i reče uz ponosno, samosvjesno cerenje: - Masser Bob pobijedio medvjeda. Masser 121Bob biti Ĉovjek koji skrivio Sto medvjed morati cjati ţivot. - Ti, Bob? To nimalo ne zvuči vjerojatno. - Oh, istina je, velika istina! Masser Bob sjesti pred nos medvjeda, da medvjed vidjeti samo njega, a ne massa Martina koji morati pucati. Old Shatterhand se nasmiješi. Njegovom vičnom oku nije moglo ništa izmaći. Pogled mu pade na zeleno brezovo lišće što je leţalo na tlu i što je Bob pri veranju s grana otkinuo. Nekoliko grana je bilo polomljeno i visilo opušteno na stablu. - Da, masser Bob izgleda da je bio veoma hrabar - potvrdi Westman. - Kad je ugledao medvjeda, on se uzverao od straha na ovu brezu a da nije pomislio koliko je ona slaba a da bi ga odrţala. Ona se savila i on je pao baš pred zvijer. Sigurno bi bio izgubljen da njegov gospodar nije blagovremeno opalio. Zar nije tako, massa Martin? Martin morade potvrditi, premda mu bilo ţao što su inače tako hrabrog Crnca uhvatili u laţi. Bob se međutim trudio da se opravda: - Da, masser Bob uzverao na brezu da medvjed poći za njim te da ništa ne učiniti dobrom massa Martinu. Na ţalost se morao pomiriti s činjenicom da njegovim riječima nije nitko povjerovao. Svi su htjeli čuti kako se ova opasna lovačka pustolovina stvarno zbila, te Martin ispriča tok događaja. On je ovo učinio običnim, jednostavnim riječima, bez ikakva ukrašavanja. Ipak su slušaoci dokučili kakvu je hladnokrvnost i odvaţnost on pri tom pokazao. - Dragi moj mladi prijatelju - uze najprije riječ Old Shatterhand - ja ću vam rado priznati da se čak ni najiskusniji lovac ne .bi mogao bolje ponijeti od vas. Ako tako nastavite, postat ćete čovjek o kome će se mnogo i nadaleko govoriti. Inače šutljivi Winnetou reče prijazno: - Moj mati bijeli brat posjeduje odlučnost starog ratnika. On je dostojan sin čuvenog Lovca na medvjede. Poglavica Apača mu pruţa svoju ruku.

122 Šoon je medvjed bio dobro došao plijen. Meso njegovih rebara je veoma ukusno, šunke su još ifi-je a šape vaţe, štaviše kao poslastica. Indijanci bacaju samo srce i jetra, jer ih smatraju za otrovna. Naročito im je dobro došla medvjeđa mast od koje spravljaju neku uljenu tečnost. Ovo medvjeđe upotrebljavaju za izradu naročitih boja s kojima se maţu, na primjer, za ratne boje ili oker, kojima Siouxi boje razdjeljak u kosi. Isto tako tim uljem natrljaju koţu kako bi se zaštitili od uboda kukaca. Na upitnu kretnju poglavice Šošona Martin odgovori: - Neka moja braća uzmu međvjedovo meso. Krzno ću pak zadrţati ja. Kratko vrijeme nakon toga bila je zvijer oderana i meso podijeljeno. Dok je većina Šošona svojim oštrim skalp-noţevima rezala meso u tanke, široke kriške, drugi su se bacili na privremeno spremanje koţe. Svi ostaci mesa su bili briţno udaljeni a onda su toma-havkom rascijepili lubanju kako bi došli do mozga kojim su natrljali unutrašnju stranu koţe. Sve se ovo odvijalo tolikom brzinom da je posao za nepuni četvrt sata bio završen, te su se ratnici mogli vratiti svom logoru. Krzno su privezali na jednog od prekobrojnih konja Šošona, a meso stavili ispod sedla. Jahanjem je ono toliko omekšalo, da se navečer moglo jesti. Nekom evropskom sladokuscu takav način pripremanja mesa ne bi sigurno posve prijao. Podnevni odmor je bio prekinut ovom lovačkom pustolovinom te se sada nije mogao nastaviti. Krenuli su. 1238. FRANKOVA I BOBOVA PUSTOLOVINA Put koji je vodio sve dublje u dolinu zavijao je između brda i produţavao onda onom istom širokom padinom kojom je četa Siouxa prije toga prošla. Pokazalo se da su presjekli jednu pozamašnu okuku. Siouxi su sigurno dobro poznavali put kojim su udarili. Oni su s vremena na vrijeme, naročito kad su pravac mijenjali, ostavljali znakove za Wohkadeha. U toku popodneva stigla je četa jahača do izduţene zaokrugljene doline, prečnika nekoliko milja, okruţene unaokolo okomitim

liticama. U sredini te doline dizao se usamljen brijeg loptastog oblika čije su se gole strane presijavale na sunčevom svjetlu. Na vrhu brijega mogao se opaziti onizak, širok kamen koji je ličio na kornjaču. Za geologa nije bilo sumnje da je ovdje nekoć postojalo jezero čije su obale bili okolni visovi. Vrh, brda, koji se sada uzdizao nasred doline, stršio je poput otoka iz vode. Savjesnim promatranjem dokazano je da je površina Sjeverne Amerike bila u doba tercijera prekrivena velikim brojem slatkovodnih jezera. Te goleme površine vode su otekle, a nekadašnja jezera su se pretvorila u doline a istodobno i u grobnice stvorova koji su tada ţivjeli. Istraţivač prirode, naročito paleontolog, moţe se tu obogatiti neslućenom riznicom fosila. Tu su se mogli naći zubi i vilice hipopotamusa koji je svojim oblikom bio sličan vodenom konju, ostaci hiljada rinocerosa i kornjača. Postoje ostaci ko124 r svinje preţivara, hijenodona, pretpotopne deve i a, Pa cak J snaţnm tigrova koji su bili nao-ţani sabljastim zubima. Trenutno na čitavoj zem-r"noj kugli postoje tek nekih desetak vrsta konja, d k je samo u Sjevernoj Americi po fosilima dokazano da ih je bilo oko tridesetak. Jedan od njih je bio jedva veličine njufundlandskog psa. U ta drevna vremena pasli su slonovi na obalama sjeverno-ame-ričkih jezera, a svinje su gacale po mulju; neke jedv£ veličine mačke, druge pak velike kao hipopotamusi. Na danas ogoljelim ravnicama Wyominga nekad su pruţale golem hlad palme čiji su listovi bili dugi po četiri metra. Pod tim palmama ţivjeli su stvorovi veličine slona. Jedna vrsta je imala rogove s obje strane nosa, druga iza očiju, treća samo rog iznad nosa. Kad Indijanac naiđe jednom, bilo kako, na takve prastare ostatke, on im tiho i sa strahopoštovanjem okreće leđa. On ne moţe shvatiti njihovo porijeklo, i, budući da je za njega sve

tajnovito samo ,velika medicina", ovi ostaci mu predstavljaju svetinju te samo ponekad pokuša preko skaski objasniti sebi njihovo postojanje. Dolina dakle na čijoj su ivici sada stajali jahači, bila je u ta vremena također jezero. Sioux-Ogellallasi su za sobom ostavili znak koji je Wohkadehu pokazivao put pravo kroz dolinu. Ali Old Shatterhand koji je sada jahao na čelu, ne pođe za ovim znakom, već upravi svoga konja ulijevo, udarajući putem koji je vodio podnoţjem brda. - Eno putokaza! - opomenu ga Davy pokazujući rukom na drvo u čijem se stablu nalazila grana drugog đrveta. - To je znak Ogellallaha. Zašto nećete da pođete za njim? - Zato što znam bolji put - uzvrati upitani. - Odavde ja ovaj kraj poznajem dobro. Ovo brdo je Keah paheh", Kornjačin breţuljak. On je za ove Indijance brijeg Ararat. I pripadnici crvene rase su sačuvali uspomenu na veliku poplavu, potop. VranaInJijanci pričaju da je, kad su se svi ljudi podavili, °stao samo jedan jedini par. Veliki duh ga je spasio 125 time što im je poslao golemu kornjaču. Oboje su našli sa svim svojim imetkom na leđima ţivotin i tu su ţivjeli dok voda nije počela da otječe. Brijeg koji ovdje vidimo je viši od ostalih unaokolo. Stoga se on prvo pojavio kao otok iz vode. Kornjača je izmiljela na to ostrvo i tu se taj par ljudi iskrcao sa njenih leđa. Kornjačina duša vratila se Velikom duhu ali tijelo joj je ostalo tamo gore i skamenilo se kako bi sluţilo kao uspomena sadašnjim crvenim ljudima na njihove prve pretke. To mi je pripovijedao Šunk-tanka, Veliki Pas, ratnik Vrana-Indijanaca, s kojim sam prošlog ljeta logorovao tamo na Kornjačinom breţuljku. - Dakle, vi se nećete drţati puta kojim su pro-jahali SiouxOgellallasi? - Ne. Znam jedan prečac koji će nas u znatno kraćem vremenu dovesti do cilja. Do Yellowstone oblasti nema mnogo prilaza,

čini se da Ogellallasi uopće ne znaju za najkraći put. Po pravcu, kojim su oni udarili, moţe se naslutiti da su pošli prema Botelerovom rancu, a odatle duţ Yellowstone rijeke kako bi došli do Vrelih izvora. Grob, gdje mister Baumann sa svojim ratnicima treba biti ţrtvovan, ne leţi naime na samoj Yellowstone rijeci, već kraj Vrelih izvora. Da bi stigli do njih, Sioux-Ogellallasi jašu u velikom luku, a kraj. kojim prolaze zadat će im mnoge i velike teškoće te neće moći dnevno prevaljivati veće razdaljine. Put, međutim, kojim sam ja udario, ide gotovo pravom linijom i vodi nas prema Pelican Cre-eku, i, pošto ga pređemo, između njega i Sumpornih breţuljaka dovest će nas do mjesta odakle ističe Yellowstone rijeka iz istoimenog jezera. Odatle ćemo potraţiti Bridge river, u čijoj ćemo blizini svakako naići na tragove Siouxa, a onda ćemo pojahati prema gornjem bazenu gejzira, koji leţi kraj Vrelih izvora. I ovaj je put, doduše, naporan, no nipošto kao zaobilazni put naših neprijatelja, te ćemo, moţda, još prije njih stići na cilj. U drevna vremena se sa zapadne strane ulijevala u negdašnje jezero i duboko urezala u brda rijeka koja je odavno presušila. Korito joj je bilo veoma 126 ušće obraslo gustim biljem, te je bilo pouzan° 0 oštro oko da se otkrije. Old Shatterhand trebn svof,a jconja prema njemu. Pošto su se probili upra ££ od grmlja, ono im više nije zadavalo neke "cr? brige. Mogli su bez većih zapreka krenuti negda-"njim vodenim tokom dok uska usjeklina nije prešla b takozvanu UndulatingLand. Ovo zemljište se sasto-"alo od malih prerija, razdvojenih šumovitim breţuljcima a kako su ti breţuljci bili većinom okrenuti prema istoku, njihov poloţaj je odgovarao jahačima. Predvečer su stigli do rijeke koja je vjerojatno pripadala slivu Big Horn Rivera. Tu su naišli na mjesto koje je bilo neobično podesno za logor te su odlučili da se zaustave premda mrak još nije bio pao. Potok se širio u malo, plitko jezerce na čijim je obalama rasla bujna trava. U bistroj, do dna providnoj vodi mogle su se vidjeti bezbrojne pastrve koje su podgrijavale nadu na mamnu večeru. S jedne strane se obala okomito uzdizala, s

druge je bila ravna i obrasla gustim raslinjem. Bezbrojne grane koje su leţale na zemlji ostavljale su dojam da je dovdje posljednje zime doprla golema snjeţna lavina. To granje tvorilo je neku vrstu barikade oko logora čime se sigurnost povećala te, budući da je drvo bilo posve suho, nije se trebalo brinuti da li će biti dovoljno goriva za logorske vatre. - U lov na pastrve! - Uzviknu Debeljko Jem-my veselo sjahavši sa svog kljuseta. - Bit će ovo danas prava gozba! - Ne ţurite se samo - opomenu ga Old Shatterhand. - Prije svega se moramo pobrinuti da nam nbe ne umaknu. Donesite drva! Morat ćemo udariti dvije brane. Pošto su se pobrinuli za konje, zašiljili su tanke grane i pobili najprije dolje na isteku jezerceta jednu Pokraj druge u mekano tlo korita, tako da se ni jedna riba nije mogla provući. Onda su sličnu branu Podigli iznad jezerceta, ali ne na utoku rijeke, već više na nekih dvadesetak korača ja od ribnjaka, da im ribe ni tu nisu mogle umaći. Valovita zemlja pritnj. pisca. 127Debeljko Jemmy poče da svlači svoje velike, pc suvraćene čizme. Pojas je bio već otkopčao i poloţio ga pored puške na obalu. - Ti, Debeljko! - reče mu Dugajlija Davy _. pomislih da ćeš u vodu! - Naravno! To će biti glavna šala. - To radije prepusti ljudima višima od sebe. Ĉovjek koji jedva vidi preko stolice moţe lako dospjeti pod vodu. - Ne bi mi nimalo škodilo. Pa ja znam plivati! Osim toga ribnjak nije uopće dubok! - Jemmy se pribliţi jezercetu kako bi mu odredio dubinu. - Najviše jedan metar - reče. - Varaš se. Kad čovjek ugleda dno, onda mu se čini da je ono bliţe nego što u stvari jest. - Pah! Dođider i pogledaj! Vidi se svaki kamenčić na dnu i - sto mu muka, brr, puh, puh! - Bio se predaleko nagnuo naprijed i izgubio ravnoteţu te se strmoglavio u ribnjak na mjestu gdje je bio upravo najdublji. Mali, debeli lovac potonu, ali se odmah

zatim pojavi. Bio je izvrstan plivač. Ali na ţalost na sebi je još uvijk imao krzno s kojim je pao u vodu. Njegov šešir širokog oboda plivao je po hladnoj vodi poput lista Victoria regia. "Heigh-day!" nasmija se Dugajlija Davy. - Gent-lemani, pogledajte ovu pastrvu koju treba uloviti! Od ove ćemo masne ribe napraviti mnogo porcija. Mali Sas je stajao u blizini. U razgovoru je volio da se naruga Jemmyju, ali ga je ipak cijenio jer je Debeljko bio Nijemac. - O jada! - viknu on prestrašeno dotrčavši. - Šta li ste to učinili, gospodine Pfefferkorn? Zašto ste skočili u ribnjak? Jeste li se moţda smočili? - Skroz na skroz - uzvrati smijući se Jemmy dok je plivao sav zadihan. - Do gole koţe! Krasno ćete se prehladiti, l to još u krznu! Izlazite što prije! Za šešir ću se ja pobrinuti. Izvadit ću ga ovom granom. - On uhvati jednu debelu granu i poče njom loviti šešir. Ali grana Nazdravlje! primj. prevod.. je 128 malo prekratka te se zato nagnuo što je više sei - opomenu ga Jemmy izlazeći iz __ Mogu ga sam dohvatiti. Ionako sam mokar. vo J_ jya ne govorite koješta! - uzvrati Frank. - Ako mislite da sam toliko nespretan kao vi, onda me moţete ţaliti. Ja neću pasti u vodu. A ako prokleti šešir još malo dalje otpliva, onda ću se malko više nagnuti - o kuku. Evo i mene u tom belaju! No, ovo da mi se desi! Pao je u vodu. Izgledao je tako smiješno da se svi bijelci nasmijaše. Indijanci su međutim ostali krajnje ozbiljni, premda su se u duši sigurno veselili ovoj smiješnoj zgodi. - De, tko je sad tako nespretan kao ja? - zapita Jemmy kome su se pojavile u očima suze od smijeha. Frank je pljeskao rukama po vodi veoma ljutila lica. - Ĉemu se tu imaš smijati? - uzviknu on. - Ja plivam ovdje kao ţrtva svoje usluţnosti i sama-rićanske ljubavi prema bliţnjemu, a ti mi se,

umjesto hvale za moju milosrdnost, još smiješ. Ovo ću zapamtiti. Razumijete li me? - Ma ne smijem se ja, već plačem! Zar ne vidite? - Ćutite! Ne dopuštam da mi se rugate! Sve bih preţalio samo ne mogu frak koji imam na sebi! A i moj amazonski šešir pliva sada posve bratski pored vašeg. Kastor i Phylax kako se kaţe u mitologiji i astrologiji. Upravo je... - Kastor i Pollux kaţe se! - upade Jemmy. - Budite mirni! Pollux! Ja sam kao šumar imao toliko posla sa lovačkim psima da posve dobro znam fa li se kaţe Pollux ili Phylax. Ne dopuštam sebi takve jspravke. Ipak ću plemeniti bratski par izvući iz vode. Napravo bih vaš šešir trebao ostaviti. Niste zasluţili da se zbog vašeg još više smočim. °n pođe za šeširima i izvadi ih. - Tako - reče Evo spasio sam ih. Sad ćemo osušiti vaše P a nakon toga moj frak. Oni će gorko plakati; im suze teku. orlovi, 129,Dvojica unesrećenih su imali toliko posla sa svojim odijelima da nisu mogli sudjelovati, na svoju ţalost u započetom ribolovu koji se u ovom jezercetu vrlo brzo obavio. Nekoliko Šošona sišlo je na donjem kraju ribnjaka u vodu, obrazovalo poprečno zbijen red i lagano koračajući naprijed potjeralo ribe uzvodno prema gornjoj brani na potoku. S obje strane potoka su ostali Crvenokose! polijegali na zemlju, tako da su rukama mogli dohvatiti vodu. U tjesnac stjeranim pastrvama bilo je nemoguće da se povuku kroz branu niti su se mogle vratiti. Indijanci su naprosto grabili zbijene ribe i bacali ih preko glava na suho tlo. Za nekoliko minuta bili su gotovi sa bogatim ulovom. Onda su iskopali plitke jame i u njih poloţili kamenje. Očišćene ribe su zatim stavili na to kamenje i pokrili ih drugim slojem kamenja na kojem su zapalili vatru. Uklonivši nakon nekog vremena pepeo, pastrve su bile između vrelih kamena toliko mekane i sočne da im je meso pri dodiru otpadalo s kostiju.

Nakon objeda su okupili konje i postavili straţu. Zatim su zapalili nekoliko logorskih vatri oko kojih su ljudi po volji polijegali. Naravno bijelci su se našli na okupu. Old Shatterhand, Debeljko Jeramy i mali Frank su bili Nijemci. Dugajlija Davy je od svog debelog prijatelja toliko naučio njemački, da ga je mogao razumjeti mada nije znao govoriti, a budući da je otac Martina Baumanna potjecao iz Njemačke, mladić je vladao toliko njemačkim jezikom da se njime mogao sluţiti pri razgovoru. I Bob je razumio nekoliko riječi jer Crnci općenito imaju smisla za jezike. Takav razgovor kraj vatre, u prašumi ili u p-riji, ima svoje posebne draţi. Tu se pričaju doţivljaj" prisutnih i pripovijedaju podvizi slavnih lovaca. Ma koliko velika bila razdaljina na Dalekom zapadu, čovjek ne moţe uopće povjerovati kako se vijest o ne kom hrabrom podvigu, nekom čuvenom licu, ili istaknutom događaju prenosi od vatre do vatre. Kad ,Crnonogi" iskopaju ratnu sjekiru gore kraj Saskatchewana, onda već za četrnaest dana o tome govore Komandi 130 , Ri0 conchoa i, ako se među Wallah-Wallah-In-diiancima u Washington-territoryu pojavi kakav veliki ag Onda već za nekoliko dana o njemu pričaju Da-Icote"sa Coteau du Missouri. Kao što se moglo očekivati, bilo je riječi o današnjem junačkom podvigu Martina Baumanna. Ukazali su mu svu čast, a Hromi Frank reče: - Istina je, Martin je svoj podvig izvrsno izveo. Ali on nije jedini Icoji se može pohvaliti da je preţivio takvu pustolovinu. Ni moj medvjed onog puta nije bio od kartona. - što? - čudio se Jemmy. - Jeste li i vi već imali posla s nekim medvjedom? - I te kako! Ja s njim i on samnom. - To nam morate ispričati! - Zašto ne? - nakašlja se Frank vaţno i započe: - Nalazio sam se tada ne baš dugo u Sjedinjenim Drţavama, to jest bio sam još prilično neiskusan u ovdašnjim prilikama. Naravno time nije rečeno da sam bio neobrazovan. Naprotiv, ja sam sa sobom ponio dobru porciju tjelesnih i duhovnih prednosti. Ali ipak sve

treba naučiti, a čovjek ono što nije vidio niti se time bavio, ne moţe ni poznavati. Bankar, na primjer, ma kako bio mudar, ne moţe tek onako, ni pet ni šest, duvati obou, a učeni profesor eksperimentalne astronomije ne moţe bez pouke potrebnih zahvata odmah postati skretničar. Ovo ističem kao svoju ispriku u odbranu. - Desilo se to dolje u Coloradu, u blizini Arkansasa. Ja sam se najprije po raznim gradovima bavio svakojakim poslom i uštedio omanju svoticu. S njom sam htio započeti kakvu trgovinu na Zapadu, te sam tako s popriličnom zalihom robe krenuo na put kao takozvani pedlar. Pravio sam tako dobre poslove da sam sve prodao kad sam stigao u kraj Fort Lyon u Arkansasu. Ĉak sam i kolica prodao uz zaradu. Onda sam uzjahao konja, sa Puškom u ruci i dţepovima punim novaca, i odlučio J13 malko krenem, zabave radi, dublje u zemlju. Već aJa sam imao golemu ţelju da postanem čuven West-rnan. TorbTrT" 131- Koji ste i postali! - primijeti Jemmy. - Da, ali još ne posve. No, mislim ako sada udarimo na Siouxe, ja sigurno neću stati iza fronta kao Hannibal kod Waterlooa, te je posve moguće da ću postati slavan čovjek. Ali dalje! Colorado je bio tada tek odnedavna poznat. Otkrili su izdašna zlatna polja te su u gomilama sa istoka dolazili prospektori i di-geri. Pravih naseljenika međutim bilo je veoma malo. Stoga sam bio u neku ruku začuđen kad sam na svom putu iznenada ugledao pravu pravcatu farmu. Ona se sastojala od omanje kolibe, više njiva i prilično velikog pašnjaka. Ovaj settlement je leţao na obalama Purgatoria i toj se okolnosti moglo pripisati da se u blizini nalazila šuma. Tu je stajalo naročito mnogo javora, i ja sam se čudio što je u svakom stablu pri dnu bila zabodena cijev iz koje je kapao sok u podmetnutu posudu. Bilo je to s proljeća u najbolje doba za pripremanje javorovog šećera. U blizini brvnare ugledao sam dugačke, široke, ali veoma plitke kace pune soka koji se u njima trebao ispariti. Ovo moram primijetiti jer je jedna od njih u mojoj pustolovini odigrala naročitu ulogu.

- Jenkiju taj settlement sigurno nije pripadao - ubaci Old Shatterhand. - On bi sigurno pošao u potragu za zlatom umjesto da kao stočar tu mirno sjedi. - Sasvim tačno! Taj čovjek je potjecao iz Norveške i veoma me je gostoljubivo prihvatio. Obitelj mu se sastojala od ţene, dva sina i jedne kćeri, i mene su pozvali da ostanem koliko mogu. Ovo sam rado učinio i pomagao im u domaćinstvu. Svojom usluţnošću i nasleđenom umješnošću stekao sam povjerenje tih ljudi, tako da su me ostavljali posve samog na farmi. Kod jednog susjeda je trebalo odrţati takozvani house-raising-frolic i čitava je obitelj htjela u tom veselju sudjelovati. Ja sam međutim morao ostati kod kuće kao čuvar i bdjeti nad farmom. Dakle, svi su odjahali i ja ostadoh sam. SuNaseobina, farma, primj. pisca. Svečanost kojom se proslavlja stavljan" kuć" p"d "f primj. pisca. 132 se u tom kraju nazivao svatko do koga se s konjem doći za pola dana. Upravo na toj zdaljini od nas leţala je i dotična farma te se tako "ovratak mojih domaćina mogao očekivati tek nakon iva dana. __Oni su vam poklonili golemo povjerenje - reče Jemmy. __Zašto ne? Mislite li valjda da bi mi moţda pala pomisao da s farmom pobjegnem? Izgledam li slučajno kao neki mangup? - O tome ni riječi. Mislio sam to drukčije. Tim krajem je u to vrijeme prolazio svakojaki ološ, više nego danas. Šta biste vi kao usamljeni čovjek mogli protiv takve čete učiniti? Takvi ljudi ne prezaju ni od čega. - Ni ja također! - Moram još spomenuti da se malo podalje od kuće nalazio visok hickory-orah. Do prvih grana bila mu je kora oguljena. Norveţanin ju je, kako mi je ispričao, upotrijebio za bojenje. Stablo je bilo veoma glatko, te je trebalo biti i te kako spretan da se uza nj uţvereš. - To svakako od vas nitko nije ni traţio - reče Davy.

- Ne, traţio nije nitko, ali se mogu dogoditi neslućene stvari zbog kojih će se čak i najplemenitiji čovjek popeti na stablo. Vi ćete taj prirodni zakon za nekoliko minuta potvrditi. Dakle, da se vratim na glavnu stvar: nalazio sam se sasvim sam na farmi i razmišljao o tome kojim bi poslom mogao sebi da zasladim duge sate osame. Tačno! U brvnari je pod od ilovače bio oštećen a između brvana na zidovima bijaše otpala ţbuka. To je valjalo popraviti, te je Norveţanin odmah pokraj kuće iskopao jamu i napunio je ilovačom. Jama je bila otprilike četiri lakta duga i tri široka i do ivice napunjena. Sav oduševljen svojom nakanom htjedoh upravo do nje i iznenada stadoh - pred kim ih" čim? - Bit će pred nekim medvjedom? - zapita Jemmv. - Da pred medvjedom koji je po svoj prilici napustio svoju jazbinu gore u Raton brdima da jeđ133 linom malo razgleda svijet i ljude. No to je bilo posve protiv mog prekaljenog ukusa. Ta momčina mi je pokazala tako sumnjivo lice da sam se jednim skokom kakav valjda nikad više neću biti u stanju da izvedem, vinuo u stranu. Ali isto tako brzo poletio je i on za mnom. To je mojim udovima dalo neslućenu vitkost te mi je bijeg pred njim izgledao prava poslastica. Ja se poput zadnje-indijskog kralja tigra bacih prema hikoriu, uhvatih se za njega i poletih poput rakete uz stablo. Nitko ne vjeruje što je čovjek u stanju učiniti u jednom tako ne baš simpatičnom poloţaju. - Sigurno ste bili dobar planinar? - reče Jemmy. - Ma ne, nipošto. Ali kad je čovjeku medvjed za petama, onda se ne pita dugo da li veranje prija zdravlju, već se vere i to s pravom strašću. Na nesreću je stablo, kao što sam već spomenuo, bilo veoma glatko. Nisam stigao do grana te mi je bilo teško da se uza nj drţim. - O jada! To zna biti i opasno. Bili ste bez oruţja. Šta li je medvjed uradio?

- Nešto što je mirne savjesti mogao propustiti - naime on je pošao za mnom. - Ah, srećom nije bio grizli! - To mi nije bilo vaţno, jer u tom času je medvjed za mene bio medvjed. Ja se grčevito stegoh uz stablo i pogledah u medvjeda. Tačno, momak se uspravio dolje uz orah, obuhvatio ga rukama i počeo se peti polako i komotno. Ovo kao da je za nj bila prava šala, jer je veoma zadovoljno brundao preda se, otprilike kao mačka kad prede, samo jače. Meni pak ne samo da je brujala glava, već i čitavo tijelo od naprezanja da se čvrsto drţim. Medvjed se sve više i više pribliţavao. Bilo mi je nemoguće da se. duţe zadrţim na svom mjestu; morao sam dalje uvis. Tek što sam oslobodio jednu ruku da se uhvatim poviše, ja izgubih oslonac. Doduše brzo sam se ponovo uhvatio, ali privlačna snaga majčice zemlje nije svoju ţrtvu puštala. Od straha mogao sam sebi dopustiti još jedan kratak dubok uzdah, a onda se sručih niz stablo kao čelični čekić od dvadeset centi takvom 134 goni pravo na medvjeda da je i on poletio na zemlju, a ja za njim! Mali čovjek je pričao ovo tako ţivahno da su se vi slušaoci pretvorili u uho te su zbog načina na koji je opisivao svoju nesreću praskali u bučan smijeh. _ Da, smijte se samo - gunđao je Frank. - Meni nije bilo nimalo do smijeha. Imao sam osjećaj kao da su mi svi dijelovi tijela ispremještani. Bio sam posve gluh i tup da nekoliko sekundi nisam ni pomislio na ustajanje. - A medvjed? - zapita Jemmy. - I on je u prvo vrijeme bio isto tako miran poda mnom kao što sam i ja nijem sjedio nad njim. Onda se međutim nenadano uspravi i to me dovede do spoznaje mojih ličnih obaveza. I ja skočih i potrčah - a on za mnom, da li od straha kao ja, ili od ţarke ţelje da jednom sklopljeno poznanstvo sa mnom nastavi, to vam ne bih znao reći. Zapravo, ja htjedoh prema vratima

kuće, ali za to je vrijeme bilo suviše kratko, a medvjed suviše blizu. Strah mi je ulio brzinu laste. Ĉinilo mi se kao da mi je uţas duţinu mojih nogu udvostručio i učetvorostručio. Poletio sam kao puščano tane za ugao kuće i - pravo u jamu s ilovačom, taman do pazuha. Sve sam zaboravio, nebo i zemlju, Evropu i Ameriku, sve svoje znanje i svu ilovaču. U nju sam se bio zabio kao ţohar u pekarsko tijesto i - pored mene se začu bučno ,slap", kako Amerikanci kaţu. Odmah zatim zadobih takav udarac, kao da me je lupio odbojnik" ţeljezničkog vagona, i razrijeđena ilovača mi prekri glavu. Ĉitavo mi je lice bilo njom prevučeno, samo je desno oko bilo slobodno. Ja se okretoh i - zabuljih u medvjeda koji je uslijed svoje lakomislenosti zaboravio da obrati paţnju na teren i tako za mnom skočio. Mogla mu se vidjeti samo glava, ali i ona je jezivo izgledala. Ljupko sm se pogledali tri sekunde. Onda se on okrene nao" a Ja na desno, svatko u hvalevrijednoj namjeri dospije do prijaznijeg mjesta. Naravno, on se brţe j prev 135izvukao od mene. Već saAi se uplašio da će se ka " iskoči iz jame, zaustaviti da me opsjedne. Ali tele što je stao na čvrsto tlo, poletio je odatle u pravcu odakle smo došli i zaokrenuo iza ugla a da me nije udostojio ni jednog jedinog pogleda. Farewell, big muddy beast! Hromi Frank je u ţaru pripovijedanja bio ustao i svoj prikaz popratio odgovarajućim grimasama da su mu se slušaoci smijali smijehom kakav ovaj usamljeni kraj vjerojatno još nikad nije čuo. Ako bi netko i prestao da se smije, morao bi iznova započeti; bilo je zaista smiješno. - To je zacijelo vesela pustolovina - reče najzad Old Shatterhand - a najbolje u njoj je što je tako bezopasno za vas prošla, naravno, na ţalost, i za medvjeda! - I za njega? - zapita Frank. - Oho! Pa ja još nisam gotov. Kad se moj medvjed izgubio iza ugla, ja čuh buku kao da se pokućstvo prevrće, međutim ne obratih paţnju na to .već se samo potrudib da se što prije izvučem iz jame. To me je stajalo znatnog napora,

jer je ilovača bila veoma gusta te sam je se oslobodio samo na taj način što sam joj ostavio svoje čizme. Onda sam morao prije svega oprati lice. Pođoh dakle iza kuće kuda je protkala vodica kojoj sam sve što se kao suvišno prilijepilo za moju vanjsku čovječnost ljubazno povjerio. Onda sam pohitao naprijed na pogledam po tragu u kome se pravcu medvjed udaljio. Ali momak nije uopće otišao. Sjedio je tamo dolje ispod hikori stabla i - marno se oblizivao. - Ilovačom? Pah! - reče Jemrnv mašući glavom-- Koliko ja poznajem ćudi tih zvijeri, on je odmah u vodu skočio. - To mu opće nije padalo na pamet, jer je t10 mudriji od vas, gospodine Jemmy. Poznato je, da medvjed voli slatke stvari, a i ja sam spomenuo drvene kace u kojima se isparavao šećerni sok. Medvjedu Je ova pustolovina toliko malo prijala da je samo misi"3 kako će se u najvećoj brzini izgubiti. Jedna od kaca Zbogom, krupna, prljava zvijeril priir."J. prev.. jala mu je na putu i on je u ţurbi htio preko nje kočiti, ali je pritom upao u nju i oborio je sa postolja na kojem je stajala. Budući da je sok bio već veoma gust, širio je snaţan slatki miris zbog kojeg je lakomislena zvijer zaboravila pad sa drveta, skok u jamu i mene. Umjesto da je uzela k srcu moje farewell" i opomenu koju je ono sadrţavalo, medvjed se kaodomaćin spustio pod stablo kako bi s najvećim uţitkom polizao šećer sa ilovače. Bio je toliko udubljen u ovaj prijatan posao da uopće nije primijetio kad sam se pored zida prošuljao u kuću i sklonio. Sad sam bio u sigurnosti te sam uzeo svoju pušku sa klina. Budući da je medvjed sjedio na straţnjim šapama, ja sam mogao nišaniti koliko sam htio tako da sam ga morao pogoditi. Kugla je pogodila zvijer tačno u mjesto gdje se po mišljenju pjesnika skrivaju njeţna osjećanja, naime, pravo u srce. Medvjed se zgrči, izpruţi, prednjim šapama učini nekoliko kretnji objašnjenja i padne onda mrtav na zemlju. Usred svoje lakomislenosti i svoje lakomosti prestao je da postoji kao ţivo biće. - Hm - reče Old Shatterhand. - Kakve je boje bio vaš medvjed?

- Krzno mu je bilo crno. - A gubica? - 2uta. - Ah, pa to je bio baribal kojega se uopće niste trebali bojati. - Oho! Po njemu se moglo vidjeti da je imao merak na ljudsko meso! - Ne vjerujte u to! Baribal daleko više voli plodove nego meso. Ja sam spreman da se bez oruţja upustim u borbu s tom glupom, dobrom ţivotinjom. Nekoliko snaţnih udaraca pesnicom, i on će pobjeći. - Da, to ste vi! Pa vi obarate, kao što vam i ime kaţe, svakog čovjeka jednim udarcem svoje šake. Ja sam pak mnogo njeţnijih struna te ne bih bez oruţja Pokušao i - stoj! Sto li protrči ono? Frank je bio, kao što smo već spomenuli, za jeme svog pripovjedanja ustao sa mjesta. Stojeći pomjerio je kameni krš koji mu je leţao pod 137nogama i prepanuo neku ţivotinjicu koja se zadrţala ispod kamena. Ona je munjevito projurila preko mjesta gdje su stajali i uvukla se u duplju jednog šupijeg panja. Njeni pokreti su bili toliko hitri da se nre moglo vidjeti kojoj je vrsti pripadala. Netko, naime Crnac Bob, je bio kao eiektriziran njenom pojavom. On skoči na noge, potrča prema panju i viknu: - Stoka, stoka ovdje uletjela, sakrila u duplju! Masser Bob hoće izvaditi stoka iz stabla. - Oprezno! - opomenu ga Old Shatterhand. - Uopće ne znaš kakva je to ţivotinja! - On, ona je tako mala! - Bob pokaza s oba kaţiprsta duţinu ţivotinje. - Mali stvor moţe u izvjesnim slučajevima biti opasniji od velikog. - Oposum ne biti opasan. - Jesi li vidio da je to oposum? - Da, da, Masser Bob vidio sasvim jasno oposum. On biti mastan veoma, veoma mastan i dati veoma ukusno pečenje, oh

mnogo ukusna! - On mljacnu jezikom i obrisa usne kao da je pred sobom već viflio pečenje. 4 - A ja mislim da se varaš. Oposum nije tjjio hitar kao ova ţivotinjica. - Oposum isto tako brzo trčati, sasvim brzo. Zašto massa Shatterhand ne priuštiti masser Bobu dobro pečenje? - Dobro, ako si baš toliko uvjeren da se nisi prevario, onda uradi što hoćeš! Ali nama ne dolazi blizu s tim jelom! - Vrlo rado ne doći blizu! Masser Bob ne dati nikom oposum. On jesti pečenje posve sam. Sad paţnja! On izvući oposum iz duplje! - Bob zasuče desni rukav. - Ne tako, ne tako! - opomenu ga Old Shatterhand. - Tog stvora moraš lijevom rukom uhvatiti, a u desnu uzeti noţ. Ĉim ga budeš zgrabio, izvući ćeš ga brzo van i kleknut ćeš na nj, onda se on neće moći kretati i braniti i ti ćeš mu brzo presjeći gr10" 138 - Lijepo! To biti vrlo lijepo! Masser Bob će uraditi, jer masser Bob biti veliki Westman i Ĉuveni lovac. On zasuče potom lijevi rukav, uze noţ u desnu ku a lijevu zavuče u rupu, oprezno i usteţući se, "pošto ništa nije osjetio, on je gurnu još gublje. Onda međutim nenadano ispusti noţ i glasno kriknu razvlačeći grimase od bola i mašući slobodnom desnom rukom po zraku. - Heigh-ho, heigh-ho. - zapomagao je. - Ovo boljeti, veoma boljeti. - Sto je? Imaš li zvijerku? - Da li je masser Bob imati? Ne, zvijer imati Masser Boba. - O jada! Da li te je ugrizla za ruku? - Duboko, sasvim duboko! - Onda povuci, vuci samo! - Ne, jer to strašno boli! - Ali ruku ne moţeš ostaviti u duplji. Kad takva jedna zvijer jednom zagrize, ona je lako ne pušta. Dakle, vuci! A kad je

izvučeš van, uhvati je brzo drugom rukom i drţi čvrsto dok joj ja ne zadam smrtni udarac. Old Shatterhand uze svoj dugi noţ iz pojasa i priđe Bobu uz stabla. Crnac je povukao ruku, naravno veoma lagano, i zaškripao zubima bolno qvi-leći. Zvijer se doista nije opustila te ju je izvukao do otvora duplje. Onda Crnac učini još jedan brzi trzaj i zvijer izađe objesivši se zubima o njegovu lijevu ruku. On je hitro ščepa desnom za straţnji dio tijela očekujući da Old Shatterhand upotrijebi noţ. Umjesto toga ovaj skoči što je brţe mogao unazad i- viknu: - Skunk! Bjeţite, bjeţite što dalje, o ljudi! Ovim imenom se naziva američki tvor. To je sisavac dug nekih četrdesetak centimetara i spada u kune, ima gotovo isto toliko dugi prugasti rep i nezgrapan nos na šiljastoj glavi. Krzno mu je crno i pro-_arano dvjema snjeţnobijelim prugama koje se proteu duţ bokova i spajaju na plećkama. On se hrani jajima, malim ţivotinjama,_ ali često napada i zečeve; Ah, ah. 189u lov izlazi samo noću, a ostalo vrijeme provodi podzemnim skrovištima i dupljama stabala. Ovaj stvor zasluţuje s puno prava svoj latinski naziv mephitis. On naime ima ispod .repa jednu zli jezdu iz koje štrca neku uljanu tečnost oštra, neprijatna mirisa, da bi se odbranio kad ga netko na padne. Smrad te ţute tekućine je doista strašan i zadrţi se više mjeseci na odijelu koje poprska. Budući da je skunk u stanju pogoditi tim smrdljivim sokom neprijatelja na znatnoj razdaljini, svatko koji tu ţivotinju poznaje, drţi se što dalje od nje. Jer koga ona poprska, moţe se lako naći u poloţaju da tjednima bude isključen iz svakog ljudskog društva. Umjesto oposuma Bob je dakle uhvatio jednog takvog smrdljivca. Ostali ljudi su skočili sa svojih mjesta i pobjegli. - Baci ga! Brzo, brzo! - savjetovao je Debeljko Jemmy Crncu. - Masser Bob ne moći baciti - jadikovao je Crnac. - On je zabio zube u njegovu ruku i - oh, au - au, oh! Faugh it" s a beastly

shame, fuj mrcino jedna! Sad je poprskao masser Boba. O smrti, o pakla, 0 vraga! Kako smrditi masser Bob! Nitko to ne moći izdrţati. Masser Bob morati ugušiti se. Gubi se, gubi se, jezivi stvore! - On ga htjede stresti s ruke, ali sav je njegov trud bio uzaludan. - Ĉekaj! Masser Bob tebe već skinuti, ti dirty pig, ti faoul rascal! - On zamahnu desnom šakom 1 zadade ţivotinji strašan udar po glavi. Taj udarac onesvijesti skunka, ali on još dublje zari svoje zube u Crnčevu ruku. Urlajući cd boli, Bob podiţe svoj noţ sa zemlje i odreza skunku grkljan. - Tako! - uzviknu on. - Sad masser Bob P°" bijedio. Oh, masser Bob se ne plašiti, ni od kakvog medvjeda i ni od kakve smelling beast! Neka sva gospoda dođu i vide kako masser Bob ubiti krvoţedna zvijer! Ali oni su se dobro pazili da mu se ne pribliţe, jer je on širio tako uţasan smrad da su svi, uprkos razdaljine, drţali zapušene nosove. - No, zašto ne Gade smrdljivi. Lupeţu pokvareni. 140 7anita on. - Zašto ne proslaviti pobjeda sa doći" - Momče, jesi li lud? - srdito se obrecnu De-i-ko Jemmy. - Tko moţe da ti se pribliţi! Ti zaudaraš kudikamo gore od najstrašnije kuge! __p3 niaser Bob mirisati vrlo loše. Masser Bob već sam primijetiti! Oh, oh, tko moţe izdrţati ovaj miris! - Lice mu poprimi jeziv izgled. _ Baci tvora! - savjetovao mu je Old Shatterhand. Bob pokuša da uradi po njegovu savjetu, ali mu ne uspije. - Zubi tvora su se bili duboko ţarili u ruku massera Boba. Masser Bob ne moći otvoriti gubicu ove stoke! Kukajući i jaučući vukao je i cimao skunkovu glavu, ali uzalud. - The đevil! - viknuo je ljutit.

- Skunk ne moći ipak vječito visiti na ruka masser Boba! Zar nema nikoga tko htjeti pomoći jadan masser Bob? Hromom Franku bi ga ţao. Njegovo mekano srce natjera ga da pokuša osloboditi Crnca od mrtvog neprijatelja. On mu priđe naravno sasvim polako i reče: - Ĉuj, Bob, ja ću pokušati. Ti mi, doduše, mirišeš mnogo na smrad, ali to će valjda moja čovječnost izdrţati. Međutim ja ti postavljam samo jedan uvjet, nemoj me nikako dotaći! - Masser Bob ne prići massa Franku! - svečano ga uvjeri Crnac. - Onda dobro! Ali ni tvoja odjeća ne smije okrznuti moju, inače ćemo mirisati udvoje, a ja bih ti ipak htio radije samom prepustiti to časno pravo. " - Massa Frank samo doći! Masser Bob bude posve paziti! Bijaše zaista to pravo junaštvo kad je mali Sas onda prišao Crncu. Da je samo malo dotakao bilo Sdje Bobovo ruho poštrcano skunkovim smradom, zadesila bi ga sudbina izgnanika, ukoliko ne U više volio da se zauvijek oprosti od svojih haljina. Odvratni smrad je gotovo zaustavio dah Hromom anku dok je pomagao Crncu. Ali on je hrabro iz141drţao. - Sad mi ispruţi ruku, Crni! - zapovijedi o - Suviše blizu ne ţelim ti se primaći. Bob posluša ovo naređenje i Sas uhvati jednom rukom gornju a drugom donju vilicu zvijeri kako bi oslobodio Crnca. Ovo mu je pošlo za rukom tek nakon krajnjeg naprezanja sve svoje snage. Morao je upravo slomiti skunkovu čeljust, a onda je ţurno skočio unatrag. Skoro ga je uhvatila nesvijest, tako je grozno Crnac zaudarao. Bob je bio posve veseo kad se oslobodio. Ruka mu je doduše krvarila, no on nije obraćao paţnju na to, već je zadovoljan prišao ostalima. Ali tada Old Shatterhand podiţe svoju pušku, uperi je u Bobove grudi i zapovjedi: - Stoj, inače ću te ubiti! - O nebesa! Zašto htjeti ubiti siroti dobri masser Bob? - Jer će i na nas prijeći smrad, ako nas dotakneš. Potrči brzo niz vođu, što moţeš dalje, i zbaci sa sebe sve svoje ruho.

- Odjeća baciti? Zar masser Bob da se oprosti od svog lijepog kaliko kaputa i hlača i prsluka? - Svega! Onda se vrati i sjedi ovdje u ribnjak tako da ti voda dođe do grla. Dakle, brzo! Što više budeš oklijevao, tim ćeš duţe zadrţati na sebi smrad. - Kakva nesreća! Moj lijepo odijelo! Masser Bob njega oprati i ne mirisati više! - Ne, masser Bob će mene poslušati, inače ću ga ubiti na licu mjesta; dakle: jedan - dva i - trr -! lovac pođe s podignutom puškom prema Crncu. - Ne, ne! - vikao je Bob. - Ne ubiti! Masser Bob otrčati brzo, brzo brzo! On se izgubi u tami noći. Naravno da Old Shat-terhandova prijetnja nije bila ozbiljno zamišljen8" ali ona je bila najbolje sredstvo da Crnca privoli na brzu poslušnost. Bob se uskoro vrati i sjede u ribnjak da se opere. Umjesto sapuna đadoše mu popriličan komad medvjeđe masti sa pepelom od drveta, kojeg je bilo dovoljno kraj vatre. - Kakva šteta za lijep mast od medvjeda! - ţalio je on. - Masser Bob biti fini finglet-man, np Momak s kovrdţavom kosom primj. prevod.. 142 bičan niger, jer on moći isplesti uvojke, ovako duge! ° __ Peri se samo! - smijao se Jemmy. - Ne misli sada na SV°JU ljepotu, već na naše nosove! - Od Crnca se širio, premda se oslobodio svog odijela i premda je sjedio u vodi, još uvijek uţasan smrad. __Ali - upita on - koliko mora masser Bob ovdje sjediti i prati? - Dokle budemo ovdje ostali, dakle, do sutra ujutro. - To masser Bob ne moći izdrţati! - Bit ćeš prisiljen da izdrţiš. Druga je stvar da li će preostale pastrve izdrţati. Ne znam da li ribe imaju čulo mirisa, ali ako ga imaju, onda se neće baš obradovati posjeti koju si im upravo učinio.

- A kad će smjeti masser Bob donijeti svoje odijelo da i njega opere? - To nikako. Ono će ostati tamo gdje je, jer je postalo neupotrebljivo. - Ali što će jadni masser Bob obući? - Da, to je zacijelo nezgodna stvar. Nema nikakve zamjene za tvoje haljine. Morat ćeš se vjerojatno uviti u koţu grizlijevu koga je Martin danas ubio. Moţda ćemo tamo gore u stjenovitoj planini naći neki napušten dom kakvog prastarog krojačkog majstora, gdje ćeš se snabdjeti čarapama i ogrtačem. Dotle ćeš međutim biti na začelju naše povorke, jer nam bar slijedećih nekoliko dana ne smiješ blizu prići. Prema tome peri se samo marno, peri! I ukoliko se više trljaš, utoliko će se prije izgubiti smrad. I Bob je trljao što je ţešće mogao. Samo mu je glava virila iz vode; zaista je bilo veselo promatrati kakve je grimase pravio. 1489. BEZIMENI Ostali su se bili u međuvremenu vratili logorskoj vatri. Samo je po sebi pojmljivo što je Bobova pustolovina bila najprije predmet njihova razgovora. Onda su zamolili Dugajliju Davyja da im ispriča neki od svojih doţivljaja. On je izašao ovoj ţelji u susret i pripovijedao im o jednom susretu sa traperom Jug-gleFredom koji je bio poznat kao majstor u gađanju. Pošto je opisao nekoliko podviga ovog čuvenog West-mana, on je dodao na kraju: - Ali ima i drugih takvih strijelaca. Ja poznajem dvojicu koje nitko nije pobijedio: Winnetoua i Old Shatterhanda. Molim vas, sir zar nam ne biste ispričali neku od svojih dogodovština? Ove posljednje riječi bile su upućene Old Shatter-handu. On ne odgovori odmah, već duboko udahnu kao da je htio čulom mirisa ispipati zrak. - Da, onaj momak tamo u vodi miriše još uvijek posve jako - reče Jemmy.

- Nisam ja udahnuo zrak zbog njega - uzvrati Old Shatterhand, uperivši ispitivački pogled u stranu na svog konja Hatatitla koji je bio prestao da pase i nozdrvama njušeći uvlačio zrak. - Onda mirišite nešto drugo? - zapita Davy. - Ne! - Zatim se Old Shatterhand obrati poluglasno Winnetouu: - Gonjuhn-eh-go! Ovo znači na našem jeziku: - Pazi! - Budući da drugi nisu razumjeli govor Apača, oni nisu ni znah Zonelef Fred pritnj. piše". 144 je Old Shatterhand rekao. Winnetou kimnu glaom lati se svoje puške Privuče J e k sebiOld Shatterhandov konj okrenu frkćući glavu prema vatri; oči su mu svjetlucale. - Dih-il-huš! - dovikne lovac konju i on odmah leţe u travu, ne pokazujući nikakve znake uznemirenosti. Pošto je i Old Shatterhand svoju dvocijevku privukao k sebi, upita ga Jemmy: - Sta je to, sir? Vaš konj kao da je nešto nanjušio? - Osjetio je Crnčev miris - umiri ga upitani. - Ali vas dvojica ste se mašili oruţja! - Jer bih htio da vam ispričam nešto o gađanju s ,kuka"! Vi ste vjerojatno o tome čuli? - Svakako! Mada su govorili engleski, Frank ipak reče svojim saksonskim narječjem: - Ĉujte, master Shatterhand, vi se najvećma sluţite pogrešnim izrazom! - Kako to? - Ovo se naime ne zove gađanje ,s kuka", već krstobolja. Tko nju dobije taj ide pogrbljen i uzet, jer ga krsta i kukovi uţasno bole. Taj izraz huftschuss je stoga ortograisko-medicinski posve pogrešan. Dok je Frank ovo govorio na Old Shatterhandu se nije moglo nimalo primijetiti, da je i on isto onako kao Winnetou oštrim pogledom pretraţivao ivicu šume s one strane potoka i

ribnjaka. Svoj šešir je bio toliko navukao na čelo da su mu oči bile duboko u sjeni, te se nije moglo dobro vidjeti u kom pravcu i na koji predmet ih je bio uperio. Potom on odgovori, nimalo abunjen: - Molim lijepo, moj najbolji Frank, ja znam vrlo dobro što je hexenschuss. Ali Ja sam mislio na nešto sasvim drugo. - Ah tako! Dobro, a našto to? - Na gađanje ,s kuka", kao što rekoh. Neki ga nazivaju i gađanjem ,s koljena". Time mislim na onaj stav pri kojem se puška ne uzme kao obično, već se Podigne samo do kuka ili poloţi uz butinu i koljeno. Pa onda se uopće ne moţe nišaniti! - Kr_,"?ra rieči Huftschuss - gađanje iz kuka, Hexenschuss krstobolja primj. prev.. orlovima 145- Svakako nije lako steći potrebnu spretnost, i ja znam mnoge dobre Zapadnjake, koji svoj cilj inače nikad ne promaše, ali pri gađanju ,s kuka" ili koljena redovito opale u prazno. - Pa čemu je onda pronađeno to gađanje ,s kuka"? Zar nije bolje gađati na uobičajeni način u kojem je čovjek siguran da će pogoditi. - Ne! Dogodi se često da se Westman bez spomenute spretnosti nađe u smrtnoj opasnosti. Ovom gađanju s kuka se naime pribjegava samo onda kad se sjedi ili na zemlji leţi i kad se neprijatelju ne ţeli staviti do znanja da se uopće namjerava pucati. Zamislite, eto, da se u blizini nalaze neprijateljski raspoloţeni Indijanci s namjerom da nas napadnu. Oni su razaslali svoje uhode koji se šuljaju da saznaju koliko smo mi jaki, da li naš logor odgovara njihovoj nakani i da li smo preduzeli potrebnu opreznost. Te uhode dolaze mileći na rukama i stopala-ma... - Ali njih bi prije toga morala otkriti naša straţa! ubaci Frank. - To nije baš tako sigurno kao što mislite. Ja sam se na primjer uvukao u šator Oihtka-Petej, premda je on postavio straţe i premda je teren bio ravan i obrastao samo travom. Ovdje pak stoje unaokolo stabla koja šuljanje izvanredno olakšavaju. No,

idemo dalje! Uhode su se provukle pokraj naših straţa. One leţe na rubu šume, iza ili između spleta granja i promatraju nas. Uspije li im da se vrate svojima, onda je s nama gotovo. Nećemo imati pojma kad nas napadnu i unište. Najbolje protusredstvo je uhode učiniti bezopasnima. - Dakle ubiti ih? - Da. Ja sam doduše protiv svakoga prolijevanja krvi, kad se moţe izbjeći, ali u jednom ovakvom slučaju bilo bi samoubojstvo poštedjeti neprijatelja. Zato je on osuđen na kuršum. - Gopi-aguan-nesigo - oni su blizu - šapnu poglavica Apača. - Si-tesi-go-aguan - ja ih vidim - uzvrati Olđ Shatterhand. 146 _ Naki - dvojicu! __ Ha-ah - da! __ Ni-darteh, si ohi; pi-es-itah tajasi - ti ovog, ja ću onog; usred čela! - Pri tom Apač prebaci lijevu ruku na desni kuk. __Sta to skrivate od nas? - zapita Dugajlija Davy. - Ništa neobično. Eekao sam poglavici govorom Apača da mi pomogne da vam objasnim šta to znači gađanje s kuka. - To već znam. Meni doduše nije nikad pošlo za rukom ma kako da sam ga dugo vjeţbao. Da se vratim na vaše prijašnje riječi, morali biste ipak uhode najprije opaziti da biste ih ubili. - Svakako! - U tami gustiša tamo prijeko? - Da! - Ali oni će pripaziti da se ne pribliţe toliko da bi ih mi mogli vidjeti! - Hm! " Old Shatterhand upre pogled još jednom na rub šume, kimnu zadovoljno glavom preda se i odgovori: - Da li ste moţda ikad vidjeli noću u moru oči tin-terara, morskog psa, kako sijaju? - Ne! - Eto, te se oči mogu sasvim jasno vidjeti. One Imaju neki fosforescentni sjaj. I svako drugo oko, pa l čovječje, ima taj isti

sjaj, premda ne istog intenziteta. I što je moć opaţanja oka noću više napregnuta "° se oko moţe u tami jasnije opaziti. Pretpostavimo, "a primjer, da se sada tamo prijeko u ţbunju nalazi neki uhoda koji nas promatra, ja bih mu vidio oči, a Winnetou isto tako. - Malo pretjerujete, gospodine! - reče Davy. - St" ti na to kaţeš, stari Jemmy? - Mislim da ni ja nisam slijep! - uzvrati upitani. "7 Srećom mi smo ovdje sigurni od takve jedne po-sjete. Ipak je malo škakljivo kad čovjek dođe u takav Poloţaj da je potreban dobar metak iz sjedecejg stava. Zflr ne, sir? IO" 147- Da - kimne Old Shatterhand. - Pogledajte amo mister Frank! Dakle, pretpostavimo slučaj da se tamo prijeko nalazi neki neprijateljski uhoda kome vidim oči kako se između lišća sjaje. Moram ga ubiti ako ne ţelim dovesti u opasnost svoj vlastiti ţivot. Ako međutim stavim pušku na obraz, on će vidjeti da ţelim pucati i odmah će se povući. Moţda ima već uperenu pušku na mene i opalit će svoj metak prije nego ja moj. To moram izbjeći time što ću se posluţiti gađanjem s kuka. Pri tom se sjedi mirno i naizgled posve spokojno, kao ja sada. Puška se uzme i polako malo podigne, kao da se ţeli nešto pogledati ili se sa njom poigrati. Onda se obori glava, kao ja sada, i pogleda u stranu, ali pogled očiju zasjajenih obodom šešira, je oštro uperen u cilj, baš ovako kao što Winnetou i ja sada činimo. Sto je riječima objašnjavao to, je zajedno sa Apa-čom djelom pokazao. - Desnom rukom se pritegne kundak čvrsto uz kuk, a cijev uz koljeno, lijeva se prebaci na zatvarač puške da bi dobila još čvršći poloţaj, kaţiprst desne ruke se poloţi na okidač, cijev se uperi tako da metak udari između očiju, dakle usred uhodina čela - ovo nišanjenje se svakako mora dobro naučiti, i onda se pritisne - tada!

Njegov pucanj sijevnu, i u istom trenutku granu i Apačeva puška. Obojica hitro skočiše na noge. Win-netou odbaci svoju pušku i izvuče noţ iz pojasa te poput pantere poleti preko potoka u gustiš. - Anemacokan kozo! Kare! Empanoke! - Gasite vatru! Sjedite! Ne govorite! - viknu Old Shatterhand narječjem Šošona. Istog časa on čizmama razgrnu vatru kraj koje je sjedio i baci zapaljene cjepanice u ribnjak. Onda pojuri za Apačem. Šošoni su kao i bijelci, skočili na noge kad su se prolomili pucnji. Hladnokrvni i duhom prisutni crveni ratnici poslušaše Old Shatterhandovo naređenje te za tren oka baciše preostale ugarke u vodu. Za ča-sak zavlada duboka tama, mada je prošlo samo nekoliko sekundi otkad su se pucnji prolomili. 148 I naredba da budu mirni bila je izvršena, samo od jednog naime od Crnca koji je sjedio u vodi i oko čije su glave letjeli ugarci što su se šišteći gasili u vodi. - Boţe, boţe! - vikao je on. - Tko to pucati? Zašto bacati vatra na siroti masser Bob? Zar masser Bob izgorjeti i utopiti se? Zar biti kuhan kao pastrva? Zašto ne biti svjetlo? Oh, oh, masser Bob ne vidjeti nikoga više! - Šuti, glupane! - doviknu mu Jemmv. - Zašto masser Bob šutjeti? Zašto sada ne... - Tiho! inače ćemo tđ ubiti! Neprijatelj je ovdje." Od tog časa glas massera Boba se nije više čuo. On je sjedio nepomično u vodi kako svoje cijenjeno prisustvo ne bi odao neprijatelju. Unaokolo je zavladao muk. Samo se povremeno čulo frkanje konja ili udar kopitom. Ljudi koje su tako neočekivano prepali u njihovoj sigurnosti zbili su se jedan do drugog. Indijanci nisu govorili ni riječi. Bijelci su se šapatom međusobno dogovarali. Onda se razlijeţe Old Shatterhandov glas: - Upalite ponovo vatru! Ali-se drţite dalje od nje da vas ne vide! Jemmy i Davy klekoše da izvrše naređenje i onda se odmah povukoše ponovo u tamu.

U svjetlu vatre pomoliše se onda Winnetou i Old Shatterhand, obojica s puškom u ruci i Indijancem na ramenu. Ostali im se htjedoše pribliţiti, ali Old Shatterhand reče: - Sad nije vrijeme za objašnjenje. Ovu dvojicu mrtvaca privezat ćemo na dva rezervna konja i onda ćemo krenuti. Doduše bila su samo ova dvojica ovdje pokraj logora, ali čovjek ne zna koliko to ima u blizini. Dakle, brzo! Oba lesa su imala okruglu rupu na čelu i potilj-fu- Kugle su im prošišale kroz glavu baš onako kao sto je Winnetou rekao Old Shatterhandu: - Pi-es-itah-tajasi - posred čela. Svi suputnici su bili sigurni i izvrsni strijelci, ali . na v ovako nevjerojatna sigurnost gađanja duboko ih začudila da su Šošoni šaputali među sobom i s Praznovjericom gledali u dva čuvena lovca. Pokret je uslijedio brzo i u tišini. Vatru su ponovo zagasili. Onda su Winnetou i Old Shatterhanđ stali na čelo povorke, te započe jahanje kroz noć. Dolina je uskoro postala toliko uzana da je morao jedan za drugim jahati. Ova okolnost i nuţna obazrivost nisu dopuštali nikakav razgovor. Naravno da Crnca nisu ostavili u vodi. On se šćućurio bez odijela na svom kljusetu na kraju povorke, jer je na sebi nosio smrdljivo tvorovo zavješte-nje. Dugajlija Davy mu je dao stari, poderani santilo pokrivač koji mu je sluţio kao sedlo, te ga je Bob omotao oko bedara kao otočanin juţnih mora kecelju. Bob se bio zavadio sa sobom i svojom sudbinom te je duboko uvrijeđen brundao preda se. Tako su satima išli u najvećoj tišini i najvećoj brzini, najprije kroz uzanu dolinu a onda uz prostranu, golu padinu brda pa potom niz nju preko valovite, uzane prerije, i kad je dan konačno počeo svitati, pred jahačima se ukaza tijesni klanac koji je vodio između visokih tamnom šumom obraslih brda. Tu, na ulazu u klanac, zaustaviše se dvojica vodiča i sjahaše sa svojih konja. Ostali pođoše za njihovim primjerom. Sa konja su skinuli oba lesa i poloţili ih na zemlju. Šošoni su napravili širok krug oko njih. Znali su da će sada početi

vijećanje na kojem su najprijć samo poglavice mogle uzeti učešća. Ostali su morali sačekati da ih pozovu na dogovor. Ubijeni Indijanci su bili odjeveni na indijanski način, napola u vuneno, napola u koţno ruho. Teško ia im je bilo više od dvadeset godina. - Pomislio sam ovo - reče Old Shatterhanđ. - Samo neiskusni ratnici otvaraju toliko oči kad uhode neprijateljski logor te im se sjaj očiju moţe lako opaziti. Lukavi uhoda međutim skrije napola oko ispod .kapka i trepavice. Ali kojem li plemenu pripadaju? Ovo je pitanje bilo upućeno Jemmyju. - Hini - promrmlja Debeljko. - Hoćete li vjerovati, gospođine, da me je vaše pitanje pomalo zbunilo? - Vjerujem vam, jer i ja ne bih u ovaj čas mogao na njega odgovoriti. Oni se nalaze u ratnom P° Siodu. Ovo je sigurno, jer, premda su prilično izbrisa150 ipak se vide ratne boje na njihovim licima. Crno f Crveno! Boje Ogellallaha. Uprkos tome momci kao nisu siouxi. Po njihovom ruhu se ne moţe ništa .jalcljuciti. Pretraţimo im najprije dţepove? Dţepovi su im bili sasvim prazni. U njima se nije mogla naći ni najmanja sitnica. Kraj njihovih leševa su sinoć našli puške, te su i njih pregledali. Bile su napunjene, ali nisu imale nikakvo obiljeţje po kojem bi se moglo zaključiti kojem plemenu pripadaju. __Moţda su bili posve bezopasni za nas - primijeti Dugajlija Davy. - Slučajno su nabasali u kraj gdje smo logorovali te su nas morali zbog svoje vlastite sigurnosti uhoditi. Old Shatterhanđ odmahne glavom i uzvrati: - Mjesto gdje smo zakonačili bilo je tako odabrano da tu čovjek ne bi mogao slučajno zalutati. Ova dvojica su slijedila naš trag. - To još nije dokaz protiv njih! - Ne. Ali oni su mudro uklonili od sebe sve po čemu bi se moglo utvrditi njihovo pleme. Ovo je sumnjivo. Bili su s

puškama, ali bez baruta i olova. Ovo je još sumnjivije, jer se ovako ni jedan Indijanac ne udaljuje od svoje horde. Oni sasvim sigurno pripadaju nekoj druţini čije su uhode bili. - Hm! Moţda nisu čak ni konje imali. - Mislite? Pogledajte koţne hlače ovog ovdje. Zar im nisu nogavice s unutrašnje strane izglačane? Od čega bi to bilo, ako ne od jahanja! - Moţda od ranijeg. Old Shatterhanđ klekne i privuče nos hlačama. Onda reče ustajući: - Pomirišite ovu nogavicu! Sasvim se pouzdano moţe osjetiti miris konjskog znoja. -Ali budući da se on u divljini brzo izgubi, mora da su ova dvojica još juče jahali na konju. Tada im priđe Wohkadeh i reče: - Neka slavni ljudi dopuste Wohkadehu da prozbori koju riječ, Premda je još mlad i neiskusan! - Govori samo! - kininu Old Shatterhanđ ohrabrujući ga. 151- Wohkadeh doduše ne poznaje ove crvene rat. nike, ali on poznaje lovačku košulju jednog od njih On se sagnu, podiţe šav lovačke košulje i pokaza na zarez koji se na njoj vidio te reče: - Wohkadeh - je urezao svoj totem, jer je košulja njemu trebala pripasti. - Ah, ovo je čudesan susret. Moda ćemo sada doznati nešto pobliţe. - Wohkadeh ne moţe ništa sa sigurnošću reći, ali on pretpostavlja da ova dva mlada ratnika pripadaju plemenu Upsaroka. - Kakav razlog ima moj mladi brat za ovu pretpostavku? - zapita Olđ Shatterhanđ. - Wohkadeh je bio prisutan kad su Sioux-Ogel-lallasi pokrali Upsaroke. Mi, smo dolazili od onog iz-đuljenog brda koje bljedoliki nazivaju Lisičjim leđima i prešli preko sjevernog rukavca Cheyenne rijeke, na mjestu gdje se probija između Three Peaksa i Inyan Kara-brda. Dok smo jahali između brda i rijeke, zaokrenuti smo na rubu šume i ugledali deset i osam crvenih ljudi kako se u vodi kupaju. Ogellal-lasi su odrţali

kraće vijećanje. Kupači su bili Upsaroke, dakle neprijatelji. Zaključili su da im učine najveću sramotu koja se crvenom ratniku moţe učiniti... - Zounds! - viknu Olđ Shatterhanđ. - Nisu im valjda htjeli opljačkati njihove najveće svetinje, kesice sa vračarijama? - Moj bijeli brat je pogodio. Sioux-Ogellallasi su dojahali ispod stabala do mjesta gdje su kraj ţbunja pasli konji Upsaroka. Tamo su im leţale haljine, oruţje i vračarije. Ogellallasi su sjahali i privukli im se. Pošlo im je za rukom da izvrše krađu. - Zar kupači nisu postavili straţu? - Ne. Nisu mogli slutiti da će se pojaviti četa neprijateljski nastrojenih Ogellallaha na mjestu gdje su pasli konji Upsaroka. Siouxi su opljačkali konje i ljekarije i gotovo svo ruho i oruţje Vrana-Indijanaca. Onda su ponovo uzjahali svoje konje i odgalopirau-Kad su dijelili plijen, Wohkadeh je dobio ovu lovačku Inicijal. Vrana-IndiJanci prlmj. pisca. 152 . On međutim nije htio biti lopov, već je svoj totem u nju i krišom je bacio. __ Kad je to bilo? __ Ĉetiri dana prije nego su me Ogellallasi poslali jfao uhodu protiv ratnika Sošona. __Onda su se Upsaroke u najvećoj brzini snab-cheli novim konjima, naijinama i oruţjem i pojahali za kradljivcima. Uz put su našli ovu odbačenu košulju koju je zakoniti vlasnik ponovo dobio. Za Ind-smana nema veće sramote, nego kad mu ukradu njegovu svetinju. On se kod svojih ne smije pojaviti prije nego je pronađe ili drugu opljačka i pri tome njena vlasnika ubije. Indijanac koji pođe da traţi izgubljenu vrećicu s ljekarijama pokazuje gotovo luđačku smjelost. Sasvim mu je svejedno da li će ubiti prijatelja ili neprijatelja, i ja sam stoga uvjeren da smo sinoć umakli Velikoj opasnosti. Šta bi bilo, najdraţi Jemmy, da sinoć nismo ništa primijetili?

- Hm! - promrmlja Debeljko prelazeći rukom ispod šešira kako bi se zbunjen počešao. - U tom slučaju sada bismo leţali negdje u dubokom miru, ali bez skalpa i ţivota. Ja doduše znam da se noću moţe opaziti nečije oko, ali sinoć sam bio čvrsto uvjeren da nikakvog neprijateljskog stvora nema u blizini te se zbog toga za takvo nešto nisam uopće brinuo. Dakle, vi sigurno mislite da su Upsaroke krenuli za nama? - U svakom slučaju oni nas prate, a pogotovu sada kad smo ubili dvojicu njihovih. - Onda večeras moramo biti spremni na njihov Prepad. - S time moramo svakako računati - sloţi se Olđ Shatterhanđ. - Sto kaţe moj crveni brat na to? Jesu li Upsaroke sada neprijatelji Sošona? - Ove ri-Ječi su bile upućene Oihtka-Peteju. - Ne. Oni su neprijatelji Sioux-Ogellallaha, koji 511 i naši neprijatelji. Protiv njih mi nismo iskopali ratnu sjekiru. Ali ratnik koji traţi svoje vračarije je eprijatelj svih ljudi. Protiv njega se mora čovjek aniti kao protiv divlje .zvijeri. Neka moja bijela 153braća budu pametna i preduzmu sve mjere za naš sigurnost! Old Shatterhand dobaci upitan pogled Winnetouu koji dotle nije ni riječi prozborio. Bilo je zaista za čuđenje kako su se njih dvojica dobro razumjeli Iako Old Shatterhand nije iznio nikakav plan, Win-netou je pogodio njegove misli kad je rekao: - Moj brat namjerava učiniti ono što treba? -- U luku pojahati natrag? - Da, Winnetou se slaţe. - To me raduje. U tom slučaju mi nismo napadnuti, već napadači. Ako se ne .varam, za dva ćemo sata odavde stići do mjesta izvanredno podesnog za izvršenje moga plana. - Stoga ne gubimo bez potrebe, ovdje vrijeme - reče Davy. - No, šta ćemo uraditi sa.ovim mrtvacima? - Skalpovi ove dvojice ratnika pripadaju Old Shatterhandu i poglavici Apača koji su ih ubili - odluči Oihtka-Petej. - Ja sam kršćanin i ne skaliiram ljude - ođbi bijeli lovac ovaj prijedlog.

I Winnetou reče uz odbojnu kretnju ruke: - Poglavici Apača nije potreban skalp ovil dječaka da uveliča svoje ime. Ovi mladići su dovoljno nesretni što su bez svojih svetinja otišli u vječna lovišta, pa zar da im još ubijemo i njihove duše time što ćemo im skinuti skalp. Nek oni počivaju pod kamenjem, sa svojim puškama, jer su pali kao ratnici" koji su imali hrabrosti da se usude privući logoru svojih neprijatelja. - - Ovo poglavica Šošona nije očekivao, te Upita sa svim znacima čuđenja: - Zar moja braća hoće onima koji su im radili o glavi dati pokop? - Da - potvrdi Old Shatterhand. - Mi ćemo im poloţiti u ruke njihove puške, postavit ćemo ih uspravno da sjede sa licem okrenutim prema kraju Svetih kamenoloma, i onda ćemo naslagati oko njih kamenje. Tako se ukazuje čast ratnicima. Kad njihova braća dođu, proganjajući nas, spoznat će da im n11 nismo neprijatelji, već prijatelji. Pokaţi da si i ti ple" 154 nit ratnik i zapovjedi svojim ljudima neka donesu "tunenje da s njime podignemo breţuljak! Moć poimanja Šošona nije mogla da shvati misli ve dvojice lovaca, ali oni su gajili takvo strahopoštovanje pred njima da se nisu usprotivili da im ispune ţelju. Dvojicu palih. Indijanaca u sjedećem stavu smjeste, jednog s desne, a drugog s lijeve strane ulaza u klanac, s licima okrenutim prema sjevero-istoku. U ruke su im stavili puške i onda ih pokrili kamenjem. Kad su s ovim poslom bili gotovi, ponovo su krenuli. Prije polaska Winnetou reče Old Shatterhandu: - Poglavica Apača će ovdje ostati da osmotri dolazak Upsaroka. Mladi sin lovca na medvjede neka ostane sa njim. Ovo je bila velika čast za Martina Baumanna, koja ga je ispunila radosnim ponosom. Njih dvojica, dakle, ostadoše dok su ostali odjahali dalje, na čelu s Old Shatterhandom. Sada, pošto je bio dan, jahali su znatno brţe nego za vrijeme protekle noći. Klanac, ponekad ravan, ali uglavnom valovit,

vodio je duboko između izduţenih visova. Nakon dva sata, dakle u naznačeno vrijeme, visovi se sklopiše u kanjon, uzan, visok i gotovo okomit. Klisura je bila toliko uzana da su samo tri konjanika mogla jedan pokraj drugog projahati. Uz litice sa strane se nije moglo uzverati. Tu i tamo je bio poneki ţbun gdje se čovjek mogao sakriti, pa ipak je tlo bilo dovoljno stjenovito da ne poprimi nikakve tragove. Tu se Old Shatterhand zaustavi. On pokaza rukom u dugačak, ravan kanjon i reče: - Kad Upsaroke dođu, mi ćemo ih pustiti da ovdje uđu. Polovica nas sakrit će se ovdje pod vodstvom Oihtka-Petej a, kome će se kasnije pridruţiti winnetou, i navalit će čim čuju moj revolver, za neprijateljem u tjesnac. Druga polovica smjestit će se Rinom na izlazu iz kanjona. Na taj način ćemo neprijatelje posve zaokruţiti te neće imati drugog izbora vec da budu pobijeni ili da se dobrovoljno predaju. 156- Ali Upsaroke bi baš trebalo istući šibama ako budu toliko glupi da padnu u zamku - reče Debeljko Jemmy. - Oni naravno neće odmah u nju upasti - uz_ vrati Old Shatterhand - već će se ovdje zaustaviti i posavjetovati. Svakako je najvaţnije da mi nikako ne odamo naše prisustvo. Naši se ratnici moraju ovdje tako dobro sakriti da ih ne mogu otkriti. Hrabri Bivol je pametan ratnik. On će dati odgovarajuća uputstva i kad zatim dođe Winnetou koji će ovdje ostati, onda će njih dvojica na koje se sigurno mogu osloniti, izvršiti zadatak. Ovo je polaskalo poglavici šošona. Moglo se očekivati da će njemu biti i te kako stalo da ne iznevjeri ukazano mu povjerenje. On je ostao sa tri-desetoricom svojih ljudi, dok je Old Shatterhand krenuo sa ostalima u kanjon. Tjesnac je bio veoma kratak i čovjek je, stojeći na ulazu, mogao vrlo dobro vidjeti izlaz. Tamo na drugom kraju gdje je kanjon prelazio u široki prijevoj, iz tla su rasla golema stabla čiji su vrhovi stršili u nebo. Između stabala leţale su razasute brojne gromade stijena. Ako su Old Shatterhandovi pratioci očekivali da će se tu odmah zaustaviti, onda su se ljuto prevarili. Naprotiv, on je odjahao

dalje poigravajući na svom konju kako bi za sobom ostavio posve jasan i upadljiv trag. - Ali sir - opomenu ga Debeljko Jemmy - mislim da bismo - trebali ostati ovdje na izlazu iz kanjona ! - Da, to ćemo i učiniti. Ali najprije pođite za mnom još jedan komad puta i pobrinite se da za sobom ostavite dosta tragova! Zapravo vi ne biste uopće trebali pitati, mister Jemmy. Ono što ja činim je samo po sebi razumljivo! Old Shatterhand je jahao valjda još nekih četvrt sata, a onda se zaustavio, okrenuo se ostalima i upitao: - No, meštri, znate li sada zašto sam ovako daleko jahao? - Da zavarate uhode? - reče Jemmy. 156 ___ pa Upsaroke se neće usuditi da uđu u tjesnac "e nego što ih uhode uvjere da je kanjon pred Plma siguran. Pretpostavljam da će uhode pomisliti n neku zamku te će stoga biti krajnje oprezni. Mi e pri tome ne smijemo odati te ćemo tako mirno saeekati ono što će doći. - A šta sada da radimo? - Sad se vratimo izlazu iz kanjona, ali ne ovim tragom, već ćemo skrenuti ovdje u šumu. Pođite samo za mnom! Padine klanca ovdje nisu bile više onako okomite te su se konji mogli bez teškoća uz njih uspeti. Old Shatterhand je izjahao na Hatatitlu poprilično uz padinu i onda je zaokrenuo prema izlazu iz kanjona. Kad je zaustavio konja, njegova četa je bila na polovici padine. Odatle je mogla s konjima za nekoliko sekundi doći do izlaza. Jahači sjahaše i privezaše konje za stabla te se smjestište po mekanoj mahovini. - Da li ćemo dugo čekati? - reče Jemmy. - Ovo bismo mogli prilično tačno izračunati - uzvrati Old Shatterhand. - Upsaroki su u osvit dana krenuli da traţe svoje uhode. Dok budu otkrili što se kraj našeg logora zbilo, vjerojatno će proći dva sata. Onda će krenuti i naići na dva groba, te će pretraţiti kraj. Pretpostavimo da im je za to i za vijećanje potom potreban jedan sat, to ukupno čini tri sata. Mi