Id ne podnosi uskraćivanje zadovoljenja. Id uvek oseća napetost zbog nezadovoljenog nagona. Sigmund Frojd Ljudska agresivnost je nagonska. Ljudi nisu razvili nikakve ritualne mehanizme obuzdavanja agresije koji bi osigurali opstanak ljudske vrste. Zbog toga se čovek smatra vrlo opasnom životinjom. Konrad Lorenc Čuješ li me sad? VERIZON
Mobilni telefon Stiven King
Civilizaciju proguta mrak drugog srednjeg veka i ona pri tom ogreznu u krv, što nikoga ne iznenadi, ali se dogodi brzinom koju ne predvideše ni najpesimističniji futuristi. Kao da civilizacija jedva čekaše svoj smak. Prvog oktobra bog stolovaše na nebu, berzovni indeks dostigao je vrednost od 10.140 poena, avioni mahom nisu kasnili (osim onih kojima je polazno ili dolazno odredište bilo Čikago, ali to se moglo očekivati). Dve sedmice kasnije, nebom ponovo ovladahu ptice a trgovanje deonicama beše daleka prošlost. U Noći veštica iz svih svetskih metropola od Njujorka do Moskve dizao se smrad do pustog neba, a od sveta kakav nekad beše ostade tek uspomena.
IMPULS 1. Događaj koji će postati poznat kao Impuls počeo je prvog oktobra u 15:03 po istočnoameričkom vremenu. Taj je naziv, naravno, bio nespretno odabran, ali u roku od deset sati većina naučnika koji su na to mogli ukazati je ili umrla ili poludela. Naziv je ionako bio sporedan; važne su bile posledice. U tri sata tog popodneva, jedan ne naročito istorijski važan mladić hodao je - skoro veselo poskakujući - prema istoku duž Bojlstonove ulice u Bostonu. Zvao se Klcjton Ridcl. Na licu je imao izraz neporecivog zadovoljstva, u skladu s njegovim poletnim korakom. U levoj ruci klatila mu se slikarska mapa, jedna od onih s kopčom koje izgledaju poput putnog kofera. Oko prstiju desne ruke omotala mu se trakica male smeđe papirne kese na kojoj je pisalo đrangulije, ako je kome bilo do čitanja. U klatećoj kcsici kotrljao se mali okrugli predmet. Poklončić, pomislili biste možda - i pogodili. Možda biste pomislili i da je Klejton Ridel mladić koji nekom drangulijom želi svečano da obeleži nekakvu malu (a možda i ne tako malu) pobedu. I ponovo biste bili u pravu. Predmet u kesici bio je prilično skup stakleni pritiskač za papir sa sivom maglicom pahuljica maslačka u sredini. Klej ga je kupio na povratku iz hotela Kopli Skver u mnogo skromniji Atlantik Avenju In gde je odseo. Prestrašila ga je cena od devedeset dolara na postolju pritiskača, ali ga je nekako još više prestrašila spoznaja da sada sebi može priuštiti nešto takve vrednosti. Pružiti kreditnu karticu prodavačici skoro doslovno je iziskivalo hrabrost. Sumnjao je da bi uspeo da kupi pritiskač da je bio za njega; verovatno bi promrmljao nešto kao da se
predomislio i šmugnuo iz radnje. Ali, pritiskač je bio za Seron. Šeron voli takve stvari, a još voli i njega - rintam za tebe, mili, rekla je uoči njegovog odlaska u Boston. S obzirom na sranja koja su priredili jedno drugom u protekloj godini, to ga je dirnulo. A sad on želi da dirne nju, ako je to još moguće. Pritiskač je bio sitnica (drangulija), ali bio je siguran da će joj se silno svideti ta krhka siva izmaglica u sredini stakla, poput džepne magle.
2. Klejovu pažnju privuče škripa sladoledžijskog kombija parkiranog preko puta hotela For Sizons (još luksuznijeg od Kopli Skvera), tik uz gradski park koji se protezao dvestotinak metara na ovoj strani Bojlstonove ulice. Reči MISTER SOFTI bile su ispisane duginim bojama iznad dva rasplesana korneta. Tri učenika odložila su torbe na pločnik, nagurala se oko otvora i čekala svoje ledene poslastice. Iza njih stajala je žena u poslovnom odelu s pudlicom na uzici i dve tinejdžerke u nisko spuštenim farmerkama, s iPodima i slušalicama koje su im trenutno visile oko vrata kako bi mogle da se došaptavaju - ozbiljno, bez kikotanja. Klej stade iza njih i pretvori dotadašnju grupicu u mali red. Svojoj ženi, s kojom privremeno ne živi, kupio je poklon; na putu ka kući svratiće u Komiks suprim i sinu kupiti novi broj Spajdermena; pa može valjda i sebe nečim počastiti. Umirao je od želje da javi Seron dobru vest, ali neće moći da dođe do nje dok se ona ne vrati kući, oko tri i četrdeset pet. Zadržaće se u hotelu dok se ne čuje s njom, uglavnom nestrpljivo hodajući po skučenom hotelskom sobičku i gledajući u svoju zaključanu mapu. U međuvremenu, sladoledžija je prihvatljiva zanimacija. Prodavač posluži tri klinca koja su stajala ispred tezge: dade im dve sladoledne čokoladice i orijašku kupu sladoleda od čokolade i vanile za rasipnika u sredini koji je očigledno častio svu trojicu. Dok je on nespretno izvlačio zgužvanu pregršt dolarskih novčanica iz džepa svojih moderno vrećastih farmerki, ona žena u poslovnom odelu i s pudlicom, uroni ruku u torbicu i izvadi mobilni telefon - žene u poslovnim odelima ne bi izašle iz kuće bez mobilnog telefona kao ni he.xAm.Ex kartice - i otvori preklopnik. Iza njih, u parku, zalaja pas i neko viknu. Kleju to ne zazvuča kao uzvik sreće, ali kad se okrenu, ugleda samo nekoliko šetača, psa koji kaska s frizbijem u zubima (zar ne bi trebalo
da psi u parku budu na povocu), kilometre suncem obasjanog zelenila i primamljive hladovine: dobro mesto da čovek koji je upravo prodao svoj prvi crtani roman - i njegov nastavak, oboje za neverovatan novčani iznos - sedne i pojede sladoled od čokolade. Kad se ponovo okrenuo prema kombiju, više nije bilo onih klinaca u vrećastim farmerkama, a žena u poslovnom odelu naručivala je sladoled sa šlagom. Mobilni telefon je ušrafila sebi u uvo. Jedna od devojaka iza nje nosila je na boku mobilni telefon boje metvice. Klej pomisli, kao što bi gotovo uvek pomislio nekim uglom mozga kad bi ugledao nekakvu varijaciju ovakvog ponašanja, da obrasci ponašanja koji bi se nekad smatrali skoro nepodnošljivo nepristojnima - čak i za vreme male trgovačke transakcije s nepoznatom osobom poput sladoledžije - postaju deo prihvaćenog svakodnevnog ophođenja. Ubaci to u Crnog skitača, dušo, rekla bi Šeron. Njena dvojnica koju je nosio u glavi govorila je često i najčešće bi bilo po njenom. Tb je vredelo i za stvarnu Šeron, bez obzira na njihov odvojeni život. Doduše, to nije važilo za razgovore mobilnim telefonom. Naime, Klej nema mobilni telefon. Mobilni telefon boje metvice odsvira početne note pesmice Krejzi Froga koje Džoni obožava, iz filma Policajac s Beverli Hilsa - zar se ne zove “Axel F”? Klej nije mogao da se seti, verovatno zato što mu nije bilo bitno. Vlasnica mobilnog telefona zguli ga s boka i reče: “Bet?” Posluša, nasmeši se pa reče devojci u čijem je društvu bila: “To je Bet.” Sad se i druga devojka primaknu pa obe osluhnuše. Imale su gotovo istovetne čupave frizure (podsećale su Kleja na likove iz subotnjih jutarnjih crtaća, poput onih iz Poiverpuff Girls) koje su usklađeno lelujale na popodnevnom povetarcu. “Medi?” gotovo istovremeno će i poslovna žena. Njena pudlica je sad zamišljeno sedela na kraju povoca (uzica je bila crvena i posuta nečim svetlucavim), zagledana u saobraćaj u Bojlstonovoj. Preko puta, ispred hotela For
Sizons, vratar u smeđoj uniformi - uniforme hotelskih vratara kao po pravilu su smeđe ili plave - mahao je, verovatno da dozove taksi. Doplovi dupke pun dak bout, desantno vozilo iz Drugog svetskog rata, sad preuređeno u turistički autobus. Na kopnu je izgledao visoko i nasukano. Sofer je urlao u svoj megafon o nečem istorijskom. One dve devojke koje su slušale mobilni telefon boje metvice pogledaše se i nasmešiše nečemu što su slušale, ali se nisu zakikotale. “Medi? Čuješ li me? Čuješ….” Poslovna žena podiže ruku kojom je držala povodac i u nepokriveno uvo ugura prst koji se završavao dugačkim noktom. Klej se tržnu, u strahu za njenu bubnu opnu. Zamisli kako bi je nacrtao: pas na povocu, poslovno žensko odelo, moderna kratka kosa… i krv koja curi oko njenog prsta zabodenog u uvo. Zbog dak bouta koji je upravo izlazio iz okvira crteža, i vratara u drugom planu, crtež je nekako dobijao na realističnosti. Klej je to intuitivno osećao. “Medi, slabo te čujem! Samo sam htela da ti kažem da sam bila na feniranju u onom novom… na feniranju!… NA…” Sladoledžija se nagnu iz kombija i pruži ženi sladoled u čašici. Sladoled sc dizao iz čašice u obliku bele planine po čijim su se obroncima slivali sirupi od čokolade i jagoda. Sladoledžija je imao bezizražajno lice koje je poručivalo da se u životu nagledao svega i svačega. Klej je bio uveren da i jeste, većinu toga i dvaput. U parku neko vrisnu. Klej ponovo pogleda preko ramena, uveravajući samog sebe da to mora biti vrisak radosti. U tri sata po podne, u sunčano popodne u gradskom parku, to mora biti vrisak radosti. Zar ne? Poslovna žena reče Medi nešto nerazumljivo pa spusti prcklopnik mobilnog telefona uvežbanim trzajem zgloba. Ubaci telefon natrag u torbicu i ostade tako da stoji, kao da je zaboravila šta radi iii možda i gde se nalazi. “Četiri dolara pedeset centi”, reče sladoledžija i dalje strpljivo pružajući sladoled u čašici. Klej je imao vremena da pomisli kako je u ovom gradu sve jebeno skupo. Verovatno
je to pomislila i poslovna žena - barem je Klej tako isprva zaključio - jer na trenutak ona ne učini ništa. Gledala je u čašicu, humku sladoleda u njoj i klizeći sirup kao da dosad još nešto tako nije videla. A zatim se začu još jedan vrisak iz parka, samo ovaj put ne ljudski već nešto između iznenađenog skičanja i bolnog zavijanja. Klej se okrenu. Ugleda onog psa koji je malopre kaskao s frizbijem u zubima. Bio je to poveći pas, možda labrador, Klej nije baš veliki poznavatelj pasmina, kad treba da nacrta nekog psa, jednostavno pogleda u knjigu i prekopira ga. Pokraj psa klečao je muškarac u poslovnom odelu i držao ga oko vrata rvačkim zahvatom. Činilo se - ma ne može biti istina da vidim to što vidim, pomisli Klej - da grize psa za uvo. Pas ponovo zacvili i pokuša da se iskobelja. Ali čovek u poslovnom odelu držao ga je čvrsto i - zaista - grizao ga za uvo, a potom ga i odgrizao. Pas sad vrisnu skoro ljudski i jato pataka koje je plovilo po obližnjem jezercetu gačući uzleti. “Rasti” neko dreknu iza Kleja. Zazvučalo je kao rast. Možda je bilo i hrast ili rnast, ali s obzirom na događaje koji su usledili Klej se odlučio za rast: nije to uopšte bila reč već neartikulisani zvuk agresije. On se ponovo okrenu prema sladoledžijskom kombiju: u međuvremenu, poslovna žena se bacila kroz otvor u želji da ščepa sladoledžiju. Uspela je da se dočepa širokih nabora njegove bele kecelje, ali on od zaprepašćenja ustuknu korak što je bilo dovoljno da joj ne dopadne šaka. Njene visoke potpetice nakratko se odlepiše od pločnika i Klej začu šuštanje tkanine i škripanje dugmeta kad je prednjom stranom sakoa najpre skliznula uz izbočinu tezge pa niz nju. Ona čašica sladoleda iščeznu. Klej ugleda mrlju sladoleda i sirupa na ženinom levom zglobu i podlaktici kad su njene potpetice ponovo kucnule po pločniku a ona se zateturala savijenih kolena. Onaj nedokučivi, dobro vaspitani, javni izraz na njenom licu - ono što je Klej nazivao klasičnim primerom ulične bezličnosti - zameni izobličeno nabiranje
usana zbog čega su joj se oči suzile u proreze a gornji i donji zubi iskezili. Gornja usna potpuno joj se izvrnula pa joj se videlo baršunasto ružičasto meso, intimno poput stidnice. Pudlica istrča na ulicu vukući za sobom svoj crveni povodac s omčom za ruku. Naiđe crna limuzina i pregazi je. U jednom trenutku si oblak paperja, a u sledećem klupko creva. Jadnica je verovatno već cvilela pred vratima psećeg raja pre nego što je shvatila daje uginula, pomisli Klej. Na neki klinički način shvatao je da je u šoku, ali to nije ni na koji način promenilo dubinu njegovog zaprepašćenja. Blejao je. U jednoj ruci mlitavo mu je visila mapa, u drugoj smeđa papirna kesica. Negde - zazvučalo je kao iza ugla u Njuberijevoj ulici - nešto grunu. Iznad iPod slušalica one dve devojke imale su identične frizure, samo što je vlasnica telefona boje metvice bila plavuša a njena prijateljica brineta: Vila Svetla i Vila Tamna. Vila Svetla baci telefon na pločnik (telefon se smrska) pa uhvati poslovnu ženu oko struka. Klej je pretpostavio (koliko je bio u stanju u tim trenucima bilo šta da pretpostavi) da devojka namerava da onemogući poslovnu ženu da ponovo nasrne na sladoledžiju ili da izleti na ulicu za svojim psom. Jednim delom mozga aplaudirao je devojčinoj prisebnosti. Njena prijateljica, Vila Tamna, uzmicala je belih ručica čvrsto sklopljenih između grudi, razrogačenih očiju. Klej spusti mapu i kesicu, svaku na svoju stranu, i načini korak u nameri da pomogne Vili Svetloj. Na drugoj strani ulice - on to ugleda krajičkom oka - neki automobil nagio skrenu i jurnu preko pločnika ispred hotela For Sizons tako da je vratar morao da se navratnanos skloni s puta. Iz hotelskog prednjeg dvorišta začu se vriska. Pre nego što je Klej uspeo da priskoči u pomoć Vili Svetloj da savlada poslovnu ženu, Vila Svetla iskezi svoje nesumnjivo jake i mlade zube, brzinom zmije pruži glavu i zdušno zagrize u vrat poslovne žene. Krv šiknu u jakom mlazu. Vila gurnu lice u nju. Izgledalo je kao da se kupa u njoj, a možda je i pije
(Klej je bio gotovo uveren da je tako) pa poče da drmusa poslovnu ženu kao krpenu lutku. Poslovna žena bila je viša od devojke, i teža najmanje dvadeset kilograma, ali ju je devojka tresla tako snažno da se ženina glava klatila tamovamo pa je krv još jače prskala. Devojka podiže svoje krvlju umrljano lice prema modrom oktobarskom nebu i naizgled slavodobitno zaurla. Luda je, pomisli Klej. Potpuno luda. Vila Tamna zavapi: “Ko ste vi? Sta se događa?” Na zvuk prijateljičinog glasa, Vila Svetla munjevito okrenu svoju krvavu glavu. Krv joj je kapala s kratkih pramenova nalik bodežima koji su joj padali preko čela. Oči su joj poput belih svetiljki zurile iz krvlju podlivenih duplji. Vila Tamna pogleda u Kleja razrogačenih očiju. “Ko ste vi?” ponovi ona… a potom: “Ko sam ja?” Vila Svetla odbaci poslovnu ženu i ova se skljoka na pločnik. Iz njene pregrizene žile kucavice još je brizgala krv. Vila Svetla zaskoči devojku s kojom je do pre nekoliko trenutaka druželjubivo delila mobilni telefon. Klej nije razmišljao. Da jeste, Vila Tamna mogla je imati rupu u vratu baš kao i poslovna žena. Nije ni procenio situaciju. Jednostavno se sagnuo malo udesno, uhvatio za vrh svoju kesicu na kojoj je pisalo drangulije i zamahnuo njome prema potiljku Vile Svetle kad je ova ispruženih ruku nasrnula na svoju dotadašnju prijateljicu, pa je na pozadini plavetnog neba njena silueta ličila na čudovište zvano Kolo iz filma Fantomska pretnja. Promaši li… Nije promašio, a nije devojku ni samo okrznuo. Svojski je lupio Vilu Svetlu staklenim pritiskačem po glavi. Začu se jedno prigušeno tup. Vili Svetloj klonuše ruke, jedna krvava a druga još čista, i ona se svali prijateljici pod noge poput vreće pisama. “Koji je ovo đavo?” jauknu sladoledžija neverovatno piskutavim glasom. Možda je od šoka počeo da pijuče. “Ne znam”, reče Klej. Srce mu je tutnjalo. “Brzo mi pomozite. Ova druga će iskrvariti.”
Iza njih, u Njuberijevoj ulici, jasno se začuo šuplji udarac i zveket sudara automobila, a nakon toga krici. Potom se začu još jedna eksplozija, glasnija, potresna, koja kao maljem odalami dan. Iza sladoledžijskog kombija još jedan automobil naglo skrenu preko tri vozne trake Bojlstonove u dvorište hotela, pokosi dva pešaka pa se zapuca u zadnji deo onog prvog automobila koji se bio zaustavio, prednjeg dela prignječenog u vratima na okretanje. Taj drugi automobil gurnu prvi automobil dublje u vrata od čega se ona iskriviše. Klej nije mogao da vidi je li neko ostao zarobljen u njima - oblaci pare kuljali su iz smrskanog hladnjaka prvog automobila - ali bolni jauci iz senke ukazivali su da je situacija tamo loša. Krajnje loša. Sladoledžija, koji nije mogao da vidi na tu stranu, naginjao se preko tezge i zurio u Kleja. “Sta se to tamo događa?” “Ne znam. Dve saobraćajne nesreće. Ima ranjenih. Nema veze. Pomozite mi, čoveče.” On kleknu pokraj poslovne žene u njenu krv i krhotine mobilnog telefona Vile Svetle. Žena se sad još jedva primetno trzala. “U Njuberijevoj se nešto dimi”, prokomentarisa sladoledžija, ali ne izađe iz sigurnosti svog kombija. “Tamo je nešto grunulo. I to jako. Možda su teroristi.” Čim je sladoledžija izrekao tu reč, Klej je bio siguran da je u pravu. “Pomozite mi.” “KO SAM JA?” iznenada vrisnu Vila Tamna. Klej je potpuno zaboravio na nju. Pogleda je. Ona se donjim delom zgloba najpre zveknu po čelu, a zatim se brzo zavrte, gotovo se podigavši na prste u patikama. Taj prizor podscti Klcja na pesmu koju je pročitao na faksu, za kolegijum iz književnosti - Okrug njega triput opleli. Je li to bio Kolridž1? Vila Tamna posrnu, pojuri niz pločnik pa se zaleti u stub ulične rasvete. Nije pokušala da ga izbegne,
čak ni da podigne ruke. Licem je bubnula u stub, odbila se, zateturala pa ponovila radnju. “Prestani!” zaurla Klej. Skoči na noge, potrča prema njoj, okliznu se na krv poslovne žene, skoro padne, ponovo potrča, spotaknc se o Vilu Svetlu i ponovo skoro padne. Vila Tamna okrenu se prema njemu. Iz slomljenog nosa slivala joj se krv niz donji deo lica. Na čelu joj se nadimala okomita oteklina poput olujnog oblaka u letnji dan. Jedno oko naherilo joj se u duplji. Ona otvori usta, pokaza krš preostao od nekad verovatno skupog ortodontskog rada i nasmeja mu se. Klej nikad nije zaboravio taj prizor. A potom Vila Tamna vrišteći odjuri niz pločnik. Iza Kleja se pokrenuo motor i razglasom pojačani zvončići počeše piskavo da izvode temu iz serije Ulica Sezam. Klej se okrenu i ugleda kombi Mister Softija kako se strelovito odlepljuje od pločnika upravo u trenutku kad se na gornjem spratu hotela preko puta ulice smrskao prozor u svetlucavoj kiši stakla a kroz njega se sunovratilo telo. Palo je na pločnik, gde se višemanje rasprsnulo. Ponovo krici iz dvorišta hotela. Krici užasa, krici bola. “Ne!” dreknu Klej i potrča uz sladoledžijin kombi. “Ne! Vraćaj se i pomozi mi! Potrebna mi je pomoć, kurvin sine!” Nije bilo odgovora od sladoledžije, koji možda i nije čuo Kleja zbog preglasne muzike. Klej se sećao reči te pesmice iz vremena kad nije imao razloga da ne veruje da će njegov brak potrajati doveka. Tad je Džoni gledao Ulicu Sezam svakog dana, sedeći u svojoj plavoj stoličici i čvrsto stežući u rukama svoju bebišolju. Nešto o tome kako sunčan dan rasteruje oblake. Neki muškarac u poslovnom odelu istrča iz parka. Dernjao se nesuvislo iz petnih žila. Skutovi odela vijorili su se za njim. Klej ga prepozna po kozjoj bradici od psećeg krzna. Čovek istrča na Bojlstonovu ulicu… Automobili počeše da manevrišu kako ga ne bi pregazili. On pretrča na drugu stranu, neprestano urlajući i mlatarajući rukama
prema nebu. Iščeznu u senkama hotelske nadstrešnice i izgubi se iz vida, ali mu sigurno ni tamo đavo nije dao mira jer se odatle istog trenutka začu svezi rafal krikova. Klej odusta od potere za sladoledžijinim kombijem. Osta da stoji jedne noge na pločniku a druge na odvodnom kanalu kraj njega. Gledao je kako kombi naglo skreće u srednju traku Bojlstonove ulice. Klej je upravo nameravao da se ponovo posveti umirućoj ženi i onesvešćenoj devojci kad se pojavi još jedan dak bout, samo što ovaj nije polako plovio ulicom nego strelovito jurio i luđački se zanosio sleva nadesno. Neke putnike bacalo je tamoamo i oni su urlali - preklinjali - šofera da stane. Drugi su se samo grčevito držali za metalne prečke koje su se protezale duž otvorenih bočnih strana te grdosije koja je jurila niz Bojlstonovu suprotnim smerom. Neki muškarac u gornjem delu trenerke zaskoči vozača s leđa, no Klej kroz primitivni razglas tog turističkog vozila začu još jedan od onih neartikulisanih povika; vozač snažno slegnu ramenima i zbaci turistu s leđa. Ovaj put Klej ne začu “Rasti” već nešto grlenije, nešto što je zazvučalo poput “Glah.” A onda vozač dak bouta ugleda sladoledžijin kombi - Klej je bio uveren u to - i promeni pravac kretanja, hotimice ciljajući u njega. “O, Isuse, molim te ne!” zavapi žena koja je sedela u prednjem delu tog turističkog plovila. Dok je ono smanjivalo razdaljinu između sebe i šest puta manjeg zveketavog sladoledžijskog kombija, Klej se živo seti kako je na televiziji gledao pobednički mimohod one godine kad je ekipa Red soksa postala svetski prvak u bejzbolu. Igrači su se polako vozili u povorci tih istih vozila i mahali oduševljenoj gomili na hladnoj jesenjoj kisici. “Bože svemogući, molim te ne!” ponovo vrisnu .ona žena, a pored Kleja neki muškarac reče, gotovo blago:. “Isuse Hriste.” Dak bout udari u sladoledžijski kombi i kombi se prevrnu na bok poput dečje igračke. Njegov razglas nastavi da cvili
muzičku temu iz Ulice Sezam. Kombi otkliza nazad prema parku, od trenja prskajući kišu varnica. Dve žene koje su to sve gledale uhvatiše se za ruke i potrčaše da mu se pomere s puta, i on ih promaši za dlaku. Kombi odskoči na pločnik, nakratko se vinu u vazduh, udari u ogradu od kovanog gvožđa koja je opasavala park, pa se smiri. Muzika dvaput štucnu i umuknu. Onaj luđak za upravljačem đak bouta izgubio je za to vreme i ono malo kontrole koju je možda imao nad svojim vozilom. Skrenu nazad preko Bojlstonovc ulice sa svojim teretom prestravljenih putnika koji su vrištali i grčevito se držali za otvorene strane vozila, pa na suprotnoj strani i pedesetak metara niže od mesta gde je kombi Mister Softija odguslao svoje, zajaha pločnik i zaleti se u niski cigleni zaštitni zid ispred izloga salona finog nameštaja Sitilajts. Izlog se smrska uz neskladan tresak. Široka krma đak bouta (na njoj je ružičastim slovima pisalo Gospodarica luke) podignu se nekih dva metra u vazduh. Sila inercije želela je da se ta gegava grdosija prevrne, ali njena masa to nije dopuštala. Vozilo se smiri na pločniku, njuške zarivene u raštrkane trosede i skupe naslonjače, ali tek nakon što je najmanje deset ljudi netragom bilo izbačeno iz svojih sedišta. Iz salona nameštaja oglasi se protivprovalni alarm. “Isuse Hriste”, ponovi onaj blagi glas negde pored Klejovog desnog lakta. Klej se okrenu na tu stranu i ugleda niskog, proćelavog tamnokosog muškarca, crne brčiće i naočari zlatnih okvira. “Šta se događa?” “Ne znam”, reče Klej. Pričanje je predstavljalo napor. Ogroman. Kao da mora da gura reči iz sebe, pomisli on. Verovatno zbog šoka. Na drugoj strani ulice ljudi su trčali, neki što dalje od hotela, a neki od nasukanog dok bouta. Jedan od onih koji je bežao od đak bouta sudari se s čovekom izbeglim iz hotela i obojica se skljokaše na pločnik. Klej je imao toliko vremena da se upita je li poludeo i
halucinira u nekakvoj ludnici. Možda u Juniper Hilu u Augusti, između dve injekcije torazina. “Sladoledžija je rekao da su možda teroristi.” “Ne vidim naoružane ljude”, reče onaj niski muškarac s brčićima. “Ni ljude opasane bombama.” Nije ih video ni Klej, ali jeste video svoju kesicu s drangulijama i mapu s radovima na pločniku te da je krv (i to koliko krvi, pomisli on) iz pregrizenog vrata poslovne žene stigla nadomak njegove mape. U njoj su bili svi njegovi crteži za Crnog skitača osim možda njih desetak, i njegovse mozak uspaničeno usredsredi na mapu… Klej krenu nazad brzim korakom, a onaj čavečuljak u korak s njim. Kad se u hotelu oglasio drugi protivprovalni alarm (odnosno nekakav alarm) i svojim se promuklim njakanjem pridružio zvečanju alarma salona nameštaja, čovečuljak poskoči. “To je hotel”, reče Klej. “Znam, samo što… o moj bože.” Ugledao je poslovnu ženu koja je sad ležala u jezercetu čarobne supstance koja je podmazivala sve njene točkice do pre koliko? Četiri minuta? Samo dva? “Mrtva je”, reče mu Klej. “Barem sam prilično siguran u to. Ona devojka…” On pokaza na Vilu Svetlu. “Njeno delo. Učinila je to zubima.“ “Šalite se.” “Kako bih voleo da se šalim.” Negde iz Bojlstonove ulice začu se još jedna eksplozija. Obojica se trgnuše. Klej shvati da sad oseća miris dima. Podignu svoju kesicu s drangulijama i svoju mapu i odmače ih od šireće lokve krvi. “Ovo je moje“, reče on čudeći se svojoj potrebi da objašnjava. Čovečuljak u odelu od tvida - prilično kicoški, pomisli Klej - još je užasnuto zurio u izmrcvareno telo žene koja se zaustavila tek toliko da kupi sladoled a izgubila najpre psa a
potoni i život. Iza njih pločnikom projuriše tri mladića, smejući se i klicajući. Dvojica su imali kape Red soksa okrenute naopačke. Jedan je na grudi čvrsto privijao kartonsku kutiju na čijem je boku plavom bojom pisalo panasonik. Desnom patikom zagazi u šireću krv poslovne žene pa je za sobom ostavljao bledeći jednonogi trag dok su on i njegovi ortaci nastavili da trče prema istočnoj strani parka i Kineskoj četvrti iza njega.
3. Klej kleknu na jedno koleno i posluži se rukom kojom nije čvrsto držao svoju mapu (još se više bojao da će je izgubiti nakon što je video onog klinca kako beži s panasonikovom kutijom) da podigne zglob Vile Svctle. Odmah oseti njen puls, spor ali snažan i pravilan. Klej odahnu. Bez obzira na to što je malopre učinila, ipak je još klinka. Nije mu se sviđala pomisao da ju je možda dokrajčio pritiskačem za papir, poklonom za Šeron. “Pripazite, pažnja!” čovečuljak s brčićima reče gotovo pevajući. Klej nije imao vremena da se pripazi. Na svu sreću, ovo nije bilo ni blizu opasnog. Vozilo - jedan od onihvelikih terenaca, gutača OPEC-‘ ove nafte - nckontrolisano se zanese s Bojlstonove ulice i zaleti u park najmanje dvadeset metara od mesta gde je Klej klečao. Pokupi usput klupko ograde od kovanog gvozda i zaustavi se do branika utonuvši u jezero s patkama. Vrata terenca se otvoriše i iz njega se teturavo izvuče mladić koji je nešto nemušto dovikivao nebu. Pade na kolena u vodu, zagrabi vode obema rukama, prinese je ustima i popi. (Klej nakratko pomisli na sve te patke koje godinama veselo kenjaju u tu baru), pa se teškom mukom osovi na noge i odgaca kroz vodu na drugu stranu. Iščeznu u šumarku i dalje mlatarajući rukama i urlajući svoju besmislenu propoved. “Moramo naći nekoga da pomogne ovoj devojci”, Klej reče muškarcu s brčićima. “U nesvesti je, ali ni u kojem slučaju mrtva.” “Moramo se pomeriti s ulice pre nego što nas pregaze”, reče muškarac s brčićima. Kao potvrda ispravnosti čovekovih reči, nedaleko od mesta brodoloma dak bouta taksi se sudari s limuzinom. Premda je limuzina vozila u pogrešnom smeru, taksi je izvukao deblji kraj; s mesta na kojem je još klečao na pločniku Klej je gledao kako je
taksista izleteo kroz svoj odjednom neostakljeni vetrobran i prizemljio se na ulicu, gde je ostao da leži držeći se za nadlakticu i vrišteći. Naravno, čovek s brčićima bio je u pravu. Klej je delimično još mogao razumno da razmišlja, iako je malo toga uspevalo da se probije kroz debeli sloj šoka koji mu je otupio mišljenje, i znao je da bi bilo najpametnije da se pod hitno pomore s Bojlstonove i negde sklone. Ako je ovo zaista teroristički napad, dosad tako nešto nije ni video ni pročitao. Trebalo bi se negde zavući i tamo ostati dok se situacija ne raščisti. To bi verovatno podrazumevalo da treba pronaći i televizor. Ali nije želeo da ostavi ovu onesvešćenu devojku na ulici koja se iznenada pretvorila u ludu kuću. Cclim svojim uglavnom ljubaznim - a u svakom slučaju civilizovanim - bićem bunio se protiv toga. “Vi samo krenite”, reče on čovečuljku s brčićima, prilično nevoljno. Prvi put vidi tog čoveka, ali on barem ne lupeta besmislice i ne diže ruke prema nebu. I ne nasrće na Klejov grkljan iskeženih zuba. “Sklonite se negde. Ja ću…” Nije znao kako da završi. “Vi ćete šta?” upita čovek s brčićima, pa se zguri i tržnu kad je još nešto eksplodiralo. Ta eksplozija kao da je odjeknula neposredno iza hotela; odatle je sad počeo da se diže crni dim i da čadi plavo nebo pre nego što se podigao dovoljno visoko da ga vetar rastera. “Nazvaću policiju”, reče Klej u iznenadnom napadu nadahnuća. “Oni imaju mobilne telefone.” Pokaza palcem prema poslovnoj ženi koja je sad ležala mrtva u lokvi vlastite krvi. “Poslužila se njime pre… nego što je, trenutak pre nego što su sranja…” On zaćuta i prelista u glavi tačno šta se dogodilo trenutak pre nego što su počela’sranja. Uhvati se kako pogledom prelazi s mrtve žene do onesvešćene devojke pa do krhotina njenog mobilnog telefona boje metvice.
Zavijajuće sirene dvaju potpuno različitih intonacija razlegoše se kroz vazduh. Klej je pretpostavljao da jedna pripada policijskim automobilima a druga vatrogasnim kolima. Bostonci ih verovatno razlikuju, ali on ne živi tu nego u Kent Pondu u državi Mejn i sad svim srcem požele da je tamo. A šta se dogodilo trenutak pre nego što su počela sranja bilo je to da je poslovna žena nazvala svoju prijateljicu Medi da joj kaže da je bila kod frizera te da je jedna od prijateljica Vile Svetio nazvala nju. Vila Tamna je prisluškivala taj razgovor. A nakon toga sve tri su pošandrcale. Ma ne misliš valjda… Iza njih, prema istoku, začu se dosad najjača eksplozija: grunulo je silno, kao da im je neko opalio iz sačmarice pored uveta. Klej skoči na noge. On i čovečuljak u odelu od tvida najpre izbezumljeno pogledaše jedan u drugoga, a potom prema Kineskoj četvrti i bostonskoj Maloj Italiji. Nisu mogli da vide šta je eksplodiralo, ali se sad iznad zgrada na tom delu horizonta dizao mnogo veći i crnji oblak dima. Dok su oni gledali u taj oblak, ispred hotela For Sizons na drugoj strani ulice zaustavi se automobil bostonske policije i starinsko vatrogasno vozilo s merdevinama i kukama. Klej pogleda na tu stranu baš u trenutku kad je drugi skakač zaplovio s najvišeg sprata hotela, a za njim se s krova sunovrati još dvoje ljudi. Kleju se činilo da se to dvoje u padu žestoko glože. “Isuse i Marijo i svi sveci, NE!” prepuklim glasom vrisnu neka žena. “Ne, DOSTA je bilo! DOSTA više! Mili BOZE, DOSTA!” Prvi član samoubilačkog trojca tresnu na zadnji deo policijskog automobila, poprska prtljažnik kosom i krvavom kašom i smrska prozor. Drugo dvoje padoše na vatrogasno vozilo, a vatrogasci odeveni u drečave žute jakne raštrkašc se poput nepostojeće vrste ptica. “Ne”, vrisnu ona žena. “Dosta VIŠE’DOSTA! Mili BOŽE, DOSTA više!”
Međutim, s četvrtog ili petog sprata strmoglavi se neka žena, prevrćući se u padu poput poludclog akrobate. Pade na policajca koji je škiljio uvis i bez sumnje je ubila njega kao i sebe. Sa severa se začula još jedna od onih gromoglasnih eksplozija -zvuk kao da Nečastivi okida iz sačmarice u paklu - i ponovo Klej pogleda u čovečuljka koji je nervozno gledao u njega. U vazduh se podiže još dima, i uprkos oštrom vetriću nebo na toj strani postade modroplavo. “Ponovo se služe avionima”, reče čovečuljak. “Govnari se ponovo služe avionima.” Kao potvrda te tvrdnje, grmljavina treće grozomorno eksplozije dovalja se do njih sa severoistoka grada. “Ali… tamo je Logan.” Kleju je ponovo bilo teško da govori, a još teže da misli. Jedino što mu se motalo po glavi bio je nekakav polovični vic: Jeste li čuli onaj o/ubacite svoju omiljenu etničku grupu/ teroristima koji su odlučili da bace Ameriku na kolena bombardovanjem aerodroma? “I onda?” upita čovečuljak, gotovo svadljivo. “Zašto nc soliterčinu Henkok bilding? Ili Pru?” Čovečuljak snizi glas. “Ne znam. Samo znam da želim da se pomerim s ove ulice.” Ispravnost njegovog zaključka potvrdi sc istog trenutka jer pokraj njih projuri još šestoro mladih ljudi. Boston je grad mladih, Klej je to već primctio - toliki koledži. Ta šestorka, tri mladića i tri devojke, barem su trčali bez plena, i nisu se uopšte smejali. Jedan od mladića u trku izvadi mobilni telefon i zalepi ga na uvo. Klej pogleda na drugu stranu ulice. Drugi crnobeli policijski automobil zaustavio se iza prvog: nema potrebe da se posluži telefonom poslovne žene (što je bilo dobro, budući da je zaključio da mu nije baš do toga). Jednostavnije mu je da prede ulicu i obrati im se… samo što nije bio siguran da se trenutno usuđuje da pređe Bojlstonovu. A da je i pređe, da li bi oni došli ovde da pogledaju jednu
onesvešćenu devojku kad tamo imaju bogzna koliko žrtava? Utom vatrogasci počeše da pakuju svoje starinsko vozilo; izgledalo je kao da kreću na neko drugo mesto. Najverovatnije na aerodrom Logan ili… “O Isuse, pogledajte onoga”, reče čovečuljak s brčićima tihim, napetim glasom. Gledao je na zapad duž Bojlstonove, prema centru grada, u smeru iz kojeg je stigao Klej kad mu je najvažniji prioritet u životu bilo to da nazove Šeron. Čak je znao i kako bi počeo: Dobre vesti, mila - šta god da se dogodilo između nas, dete će nam biti zbrinuto. U njegovoj glavi to je zazvučalo neusiljeno i smešno - kao u stara dobra vremena. No u ovome nije bilo ničeg smešnog. Primicao im se - ne trkom nego krupnim korakom - muškarac od pedesetak godina, u pantalonama i ostacima košulje i kravate. Pantalone su bile sive. Nije moglo da se odredi koje su boje nekad bile njegova košulja i kravata jer su to sad bile prnje umrljane krvlju. U desnoj ruci čovek je držao nešto slično mesarskom nožu s oštricom dugom pola metra. Klej je zapravo bio uveren da je taj nož video u izlogu radnje Soul Kičen na povratku sa sastanka u hotelu Kopli Skver. Komplet noževa u tom izlogu (ŠVEDSKI ČELIK! objavljivao je izbočenim slovima natpis ispred njih) toplo je žario na lukavoj svetlosti skrivenih halogenki, ili se ova oštrica svojski naradila - odnosno svoje odradila - nakon što ju je ovaj čovek ukrao i sad je otupela od krvi. Muškarac u pocepanoj košulji koji im je prilazio svojim dugim koracima zamahivao je u hodu nožem i oštrica je zasecala kratke lukove po vazduhu. Samo je jedanput poremetio tu rutinu - da bi zasekao sebe. Svezi mlaz krvi poteče kroz novu razderotinu na njegovoj ionako dronjavoj košulji. Ostaci njegove kravate lepetali su od njegovog žustrog hoda. Dok je smanjivao razdaljinu između sebe i Kleja i čovečuljka s brčićima, držao im je pridiku poput nekog provincijskog propovednika koji u transu božanske objave progovara nemuštim jezicima.
“Ajlah!” viknu on. “Ilahajlahababala nazl A-babala zašto? A-banalu sram? Kazala! Kazala-MOZE! Fuj! UJ-fuj!” Tad ponovo spusti nož uz desni bok, a potom zamahnu jače i Klej, natprosečno razvijene vizuelne inteligencije, istog trenutka ugleda široki luk udarca koji će uslediti. Udarca koji će nekome rasporiti utrobu, iako luđak nije ni zastao u svom manijakalnom i besciljnom maršu tim svojim krupnim deklamatorskim koracima. “Pazite!” vrisnu čovečuljak s brčićima, ali se on nije pazio, taj čovečuljak s brčićima, prva normalna osoba s kojom je Klej Ridel izmenio neku reč nakon izbijanja ovog ludila - koji se, zapravo, obratio njemu, što je s obzirom na okolnosti iziskivalo popriličnu hrabrost. Ukipio se i još jače razrogačio oči iza stakala svojih naočara zlatnih okvira. I je li se to luđak ustremio na njega budući da je od njih dvojice muškarac s brčićima manji i izgleda kao lakši plen? Ako je tako, možda gospodin Nemušti Jezik i nije sasvim lud, i odjednom Klej oseti bes koliko i strah; bio je besan kao da je pogledao kroz ogradu školskog dvorišta i ugledao kako se neki školski nasilnik priprema da pretuče manjeg, mlađeg klinca. “PAZITE!” gotovo jauknu čovečuljak s brčićima, ali se ipak ne pomeri, premda je smrt krupnim koracima grabila prema njemu, smrt maznuta iz radnje zvane Soul Kičen u kojoj bez sumnje primaju dajners i viza kartice, a naravno i čekove uz maestro karticu. Klej nije mnogo razmišljao. Ponovo podiže svoju mapu za njenu dvostruku ručku i ubaci je između nadolazećeg noža i svog novog poznanika u odelu od tvida. Oštrica prođe kroz mapu - začu se jedno šuplje tak - i zaustavi se deset centimetara od čovečuljkovog stomaka. Čovečuljak se najzad trgnu iz svoje ukočenosti i zguri se, odskoči u stranu prema parku pozivajući u pomoć iz petnih žila. Čovek u pocepanoj košulji i kravati - pomalo salast oko vilice i vrata, kao da se njegova lična jednačina zdrave
ishrane i fizičke aktivnosti poremetila pre otprilike dve godine - iznenada, prekinu svoju besmislenu filipiku. Lice mu poprimi izraz tupe zbunjenosti u kojem nije bilo ni trunke iznenađenosti a još manje zaprepašćenosti. Klej je osećao neku vrstu zlokobnog gneva. Oštrica je prošla kroz sve njegove slike za Crnog skitača (za njega su to uvek bile slike, nikad crteži ni ilustracije); onaj tak mogao je biti i zvuk oštrice koja probija posebnu komoru njegovog srca. Premda, to je besmislica, s obzirom na to da ima reprodukcije svih slika, uključujući i četiri velike u boji, ali to ništa ne menja na stvari. Luđakova oštrica nabola je na kolac Vrača Džonija (nazvanog po njegovom sinu, naravno], Maga Topnika, Frenka i Odred, Pospanka, Carsku Otrovnicu, Lili Astolet, Plavu Vešticu i, naravno, Reja Damona, Crnog skitača lično, njegova izmaštana stvorenja, stanovnike pećine njegove mašte, koji bi uskoro trebalo da ga oslobode glupog podučavanja likovnog vaspitanja u desetak provincijskih škola u Mcjnu zbog čega mesečno prede hiljade kilometara i praktično živi u automobilu. Mogao bi se zakleti da je čuo kako su njegovi likovi jeknuli kad ih je luđakova švedska oštrica probola u njihovom nevinom snu. Besan, ne hajući za oštricu (barem zasad), Klej brzo odgura čovcka u pocepanoj košulji, posluživši se mapom kao nekom vrstom štita. Razbesni se još više kad se mapa savila oko oštrice noža u obliku širokog slova V. “Blet!” zaurla luđak i pokuša da izvuče oštricu, ali ju je prečvrsto zabio. “Blet kajam doram kazala ababalal” “Sad ćeš ti akazala svog ababala, idiote!” viknu Klej i podmetnu levo stopalo iza ludakovih unatraške veslajućih nogu. Posle će pomisliti kako telo zna da se bori kad mora. Da je to tajna koju telo ne odaje, baš kao što ne odaje ni tajne toga kako se trči, preskače preko potoka, vodi ljubav ili - verovatno - kako se umire kad nema druge. Da u okolnostima silnog stresa telo preuzme komande i čini šta se
treba učiniti, a mozak za to vreme stoji po strani i može samo da nestrpljivo lupka nogom i gleda u nebo. Ili, kad smo već kod toga, razmišlja o zvuku koji nož proizvodi dok probija kroz mapu koju ti je žena poklonila za dvadeset osmi rođendan. Luđak se spotaknu o Klejovu nogu baš kao što je Klejovo mudro telo želelo i opruzi se po pločniku. Klej je stajao nad luđakom i dahtao, još držeći mapu obema rukama poput štita iskrivljenog u boju. Iz nje je još uvek virio onaj mesarski nož: drška s jedne a oštrica s druge strane. Luđak pokuša da ustane. Klejov novi prijatelj dojuri sitnim koracima i opauči luđaka nogom po vratu, prilično jako. Čovečuljak je sad ridao, bujica suza mu se slivala niz obraze i zamagljivala mu stakla naočara. Luđak se ponovo prevali na pločnik isplaženog jezika. Tako isplaženog jezika ispuštao je grguljave zvukove koji su Kleju ličili na njegovo predašnje nemušto lupetanje. “Pokušao je da nas ubije!” plakao je čovečuljak. “Pokušao je da nas ubije!” “Da, da”, reče Klej i shvati da je nekad i Džoniju na isti taj način govorio da, da kad su ga još zvali Džoni-Dži a on bi im prilazio niz prednji pešački prilaz odranih kolena ili laktova vrišteći: “Imam KRV!” Onaj čovek na pločniku (koji je imao mnogo krvi) podbočio se na laktove i ponovo je pokušavao da se pridigne. Ovaj put, Klej je imao tu čast da ga nogom raspali po laktu i ovaj se ponovo opruzi po pločniku. To je ritanje u najboljem slučaju bilo tek privremeno rešenje, a pored toga i krvavo. Klej uhvati dršku noža, namršti se kad je osetio sluzavost napola zgrušanc krvi - kao da dlanom trlja po hladnoj svinjskoj masti - i cimnu. Nož se malo izvuče, a onda ili zape ili je Kleju skliznula ruka. Njegovi likovi kao da su nesrećno mrmoljili iz tame njegove mape, pa i on žalosno jeknu. Nije mogao ništa da uradi. A morao je i da se upita šta namerava da učini s nožem ako ga izvuče. Da probode
luđaka? Mogao je to pre učiniti u besu, ali verovatno ne i sad. “Staje?” upita čovečuljak vodnjikavim glasom. Kleja, mada dovoljno jadnog, ipak ganu zabrinutost koju začu u čovekovom glasu. “Je li vas dohvatio? Zaklonili ste ga nekoliko trenutaka pa nisam video. Je li vas dohvatio? Je li vas posekao?” “Ne”, reče Klej. “Dobro sam.” Sa severa se začu još jedna silna eksplozija, gotovo sigurno s aerodroma Logan na drugoj strani bostonske luke. Obojica se trgnuše i žmirnuše. Luđak iskoristi tu priliku da sedne; upravo se pridizao s teškom mukom, kad mu čovečuljak u odelu od tvida udeli nespretan ali delotvoran bočni udarac nogom, cipelom ga pogodi tačno posred prnje od kravate i ponovo ga sruši na zemlju. Luđak riknu i posegnu za čovečuljkovom nogom. Verovatno bi srušio čovečuljka, a onda ga i povukao u smrtonosni zagrljaj, da Klej nije zgrabio svog novog prijatelja za rame i cimnuo ga unazad. “Uzeo mije cipelu1.” vrisnu čovečuljak. Iza njih sudariše se još dva automobila. Novi krici, još alarma. Alarmi od automobila, vatrogasne sirene, zdušno zavijanje protivprovalnih alarma. Sirene zaurlaše u daljini. “Govnar mi je uzeo ci…” Iznenada se pokraj njih stvori policajac. Pripadnik interventnih jedinica od preko puta, pretpostavi Klej, i kad je policajac kleknuo na jedno plavo koleno pokraj blebetavog luđaka, Klej oseti nešto vrlo slično ljubavi za policajca. Našao je vremena da skokne do njih! Kako li je uopšte primetio? “Oprezno s njim”, nervozno će čovečuljak. “On je…” “Znam ja šta je on”, odgovori policajac i Klej u njegovoj ruci ugleda službeni automatski pištolj. Nije imao pojma je li ga policajac isukao nakon što je kleknuo ili ga je sve vreme
držao u ruci. Klej je bio suviše zauzet osećajem zahvalnosti da bi primetio. Policajac pogleda u luđaka. Pridignu se. Gotovo kao da se nudi luđaku. “Hej, ortak, kako si mi ti?” promrmlja. “Hoću reći, šta ima?” Luđak posegnu za policajcem i rukama ga uhvati za vrat. Cim je to učinio, policajac položi otvor cevi u udubinu luđakove slepoočnice i povuče okidač. Silan mlaz krvi prsnu kroz prosedu kosu na drugoj strani luđakove glave i on se svali na pločnik, melodramatično raširivši obe ruke: Vidi mama, mrtav sam. Klej pogleda u čovečuljka s brčićima a ovaj u njega. A onda ponovo pogledaše u policajca koji je u međuvremenu vratio pištolj u futrolu i iz džepa policijske košulje vadio kožni novčanik. Kleju je bilo drago kad je video da policajčeva ruka malo drhti. Klej se sad bojao policajca, ali bi ga se bojao još i više da policajcu nisu drhtale ruke. A to što se upravo dogodilo nije bio izolovan slučaj. Policajčev pucanj kao da je učinio nešto Klejovom sluhu, pročistio neki kanal ili nešto slično. Sad je čuo i druge pucnjeve, pojedinačne praske koji su istačkali rastuću kakofoniju tog dana. Policajac iz onog tankog kožnog novčanika izvadi karticu - Kleju se učini da je reč o posetnici - pa novčanik vrati u džep košulje. Uhvati karticu s dva prsta leve ruke a desnu ponovo spusti na kundak službenog pištolja. Pokraj njegovih uglancanih cipela krv iz luđakove prostreljene glave širila se u lokvu na pločniku. Nedaleko od njega, poslovna žena ležala je u još jednoj lokvi krvi koja je sad počela da se zgrušava i poprima tamniju nijansu crvene boje. “Kako se zovete, gospodine?” policajac upita Kleja. “Klejton Ridel.” “Ko je predsednik Amerike?” Klej mu reče. “Gospodine, znate li koji je danas datum?” “Prvi oktobar. Znate li šta se…”
Policajac pogleda u čovečuljka s brčićima. “Vi se zovete?” “Ja sam Tomas Mekort, Salemska ulica 140, Malden. Ja…” “Recite mi kako se zvao predsednikov protivkandidat na poslednjim izborima.” Tom Mekort to učini. “Ko je žena Breda Pita?” Mekort podiže ruke kao da se predaje. “Odakle da ja to znam? Valjda neka filmska zvezda.” “U redu.” Policajac Kleju pruži posetnicu koju je držao između dva prsta. “Ja sam policajac Ulrih Ešland. Ovo je moja posetnica. Gospođo, možda će vas pozvati da svedočite o tome šta se ovde dogodilo. A dogodilo se to da vam je zatrebala pomoć, ja sam vam je pružio, bio sam napadnut i uzvratio sam.” “Namerno ste ga ubili”, reče Klej. “Da, gospodine, takvima skraćujemo muke najbrže što možemo”, potvrdi policajac Ešland. “A izjavite li na nekom sudu ili pred nekim istražnim organom da sam ja to rekao, poricaću. Ali se to mora učiniti. Ti ljudi iskrsavaju na sve strane. Neki odmah počine samoubistvo. Ali mnogi napadaju.” Oklevao je a zatim doda: “Zapravo, koliko znamo, svi ostali napadaju.” Kao potvrda toga, začu se još jedan pucanj preko puta ulice, pa tajac, a potom se zaredaše još tri pucnja iz natkrivenog prednjeg dvorišta hotela For Sizons koje je sad bilo puno razbijenog stakla, skrhanih tela, slupanih vozila i prolivene krvi. “Kao Noć živih mrtvaca, boga mu.” Policajac Ulrih Ešland krenu nazad prema Bojlstonovoj, ruke još uvek položene na kundak pištolja. “Samo što ovi ljudi nisu mrtvi. Osim ako im mi ne pomognemo.” “Riki” Hitno ga pozva policajac s druge strane ulice. “Rik, moramo na Logan! Sve jedinice! Dolazi ovamo1.” Policajac Ešland pogleda levodesno, ali nije bilo vozila. Osim olupina, Bojlstonova ulica trenutno je bila pusta, ali iz
okoline su dopirali zvuči novih eksplozija i karambola. Miris dima se sve više osećao. Ešland krenu preko ulice, stiže do sredine, pa se okrenu. “Zavucite se negde”, reče on. “Sklonite se. Jednom vam se posrećilo. Možda neće dvaput.” “Policajce Ešland“ reče Klej. “Vaše kolege se ne služe mobilnim telefonima, zar ne?” Ešland se zagleda u njega stojeći nasred Bojlstonove ulice - po Klejovom mišljenju ne baš sigurno mesto. Seti se odbeglog dak bouta. “Ne, gospodine”, reče Ešland. “Imamo radiostanice u automobilima. I ovo.” On potapša radio na svom opasaču nasuprot futroli za pištolj. Kleja, koji je počeo da guta stripove čim je naučio da čita, to podseti na Betmenov čudesni opasač. “Nemojte ih koristiti”, reče Klej. “A recite i ostalima. Nemojte se služiti mobilnim telefonima.” “Zašto ne?” “Jer su se one služile.” Pokaza na mrtvu poslovnu ženu i onesvešćenu devojku. “Trenutak pre nego što su podivljale. A siguran sam i da je ovaj tip s nožem…” “Rik!” ponovo viknu policajac na drugoj strani ulice. “Požuri, do đavola!” “Sklonite se”, ponovi policajac Ešland i otkasa na stranu ulice na kojoj se nalazio hotel For Sizons. Da sam barem uspeo da ponovim to o mobilnim telefonima, pomisli Klej, ali sve u svemu bilo mu je drago da policajcu E.šlandu ne preti pogibija. Premda nije verovao da je iko u Bostonu siguran, ne danas popodne.
4. “Šta to radite?” Klej upita Toma Mekorta. “Ne dirajte ga, možda je, šta ja znam, zarazan.” “Neću ga dirati”, reče Tom, “ali mi treba cipela.” Pomenuta cipela, koja je ležala pokraj raširenih prstiju luđakove leve ruke, barem nije bila blizu izlazne lepeze luđakove krvi. Tom prstima pažljivo zakači zadnji deo cipele i privuče je k sebi. Potom sede na ivicu pločnika Bojlstonove ulice - tačno tamo gde je stajao sladoledžijin kombi u nečemu što se Kleju sad činilo drugim životom - i obu cipelu. “Pertle su pokidane”, reče on. “Prokleti luđak je pokidao pertle.” I Tom se ponovo rasplaka. “Svežite ih kako znate i umete”, reče Klej. Poče da izvlači mesarski nož iz mape. Nož je bio zabijen u nju silnom snagom i on shvati da ga mora pomerati goredole da bi ga izvukao. Nož izađe nevoljno u nizu trzaja i uz ružne zvuke grebanja od kojih se Klej skoro stresao. Pitao se ko je u mapi najviše nadrljao. To je bilo glupo, košmarne misli kao posledica šoka, ali nije mogao da ih izbaci. “A da svežete čvor bliže dnu?” “Da, mislim da…” Klej je već načuo nekakvo mehaničko zujanje slično komarčevom, no ono se sad pojačalo do nivoa brundanja. Tom izvi vrat s mesta na kojem je sedeo na ivici pločnika. Klej se okrenu. Onaj mali karavan automobila bostonske policije koji je krenuo ispred hotela For Sizons zaustavi se ispred salona nameštaja i slupanog turističkog vozila ne gaseći rotacijska svetla. Policajci se nagnuše kroz prozore. Privatni avion - srednje veličine, možda neka cesna ili neki od onih koje zovu ivin bonanca, Klej nije znao mnogo o avionima - plovio je iznad zgrada između bostonske luke i parka, brzo gubeći visinu. Avion se pijano naheri iznad parka i donjim krilom zamalo očeša vrh jednog stabla koje je sad
bilo u jesenjim bojama, ali se ispravi u kanjonu Carlsove ulice, kao da je pilot zaključio da je ulica pista. A tada, ni sedam metara od tla, nagnu se na levu stranu i levim krilom zakači pročelje sive kamene zgrade, možda banke, na uglu ulica Čarls i Bikon. Utisak da je avion leteo polako, skoro jedrio, rasplinuo se istog trenutka. Avion se žestoko zavrti oko krila kojim je zapeo poput kladiva, zabije se u zgradu od cigle pored banke i pretvori u dim u jarkim laticama crvenonarandžastog plamena. Udarni talas potrese park. Patke panično uzleteše pred njim. Klej spusti pogled i shvati da u ruci drži onaj mesarski nož. Izvukao ga je dok su on i Tom Mekort gledali pad aviona. Obrisa ga o košulju najpre s jedne pa s druge strane, pazeći pri tom da se ne poseče (sad su njemu ruke drhtale). Potom ga zatače - veoma pažljivo - u kaiš, sve do drške. Pri tom mu na um pade jedan od njegovih ranih radova na stripovima… zapravo mladalački rad. “Gusar Skotser stoji vam na usluzi, lepoto”, promrmlja on. “Molim?” upita Tom. Sad je stajao pokraj Kleja i zurio u paklenu buktinju aviona na drugoj strani gradskog parka. Samo je rep aviona virio iz vatre. Na njemu Klej pročita broj LN6409B. Iznad toga videlo se nešto slično logu neke sportske ekipe. A onda i toga nestade. Klej oseti kako mu prvi talasi vrućine blago plave lice. “Nema veze”, reče on čovečuljku u odelu od tvida. “Odmaglimo.” “Šta?” “Pomerimo se odavde.” “Ooo. U redu.” Klej krenu duž južne strane parka, smerom kojim se kretao u tri sata - pre osamnaest minuta i cele večnosti. Tom Mekort požuri da ga sustigne. Stvarno je pravi čovečuljak. “Recite mi”, reče on, “često govorite besmislice?” “Naravno” reče Klej.
“Pitajte moju ženu.”
5. “Gde ćemo?” upita Tom. “Ja sam bio krenuo prema podzemnoj.” On pokaza na zeleni kiosk koji se nalazio ulicu niže. Tamo se vrzmalo nešto ljudi. “A sad više nisam siguran da je pametno biti ispod zemlje.” “Ni ja” reče Klej. “Imam sobu u hotelu Atlanik’Avenju In, oko pet ulica dalje.” Tomovo lice se ozari. “Mislim da znam gde je to. To je zapravo u Loudenovoj ulici, čim se skrene iz avenije Atlantik.” “Tako je. Krenimo. Možemo da pogledamo šta kažu na televiziji. A želim i da nazovem ženu.” “Ali hotelskim telefonom.” “Hotelskim telefonom, naravno. Ja i nemam mobilni telefon.” “Ja ga imam, ali sam ga ostavio kod kuće. Razbio se. Rafa - moj mačak - srušio ga je s radne ploče. Upravo sam danas nameravao da kupim novi ali… slušajte. Gospodine Ridel…” “Klej.” “U redu, Kleje. Uveren si da će biti bezbedno telefonirati s hotelskog telefona?” Klej stade. Nije ni pomislio na tu mogućnost. Ali ako fiksna telefonija ne odgovara, šta onda odgovara? Upravo je to nameravao da kaže Tomu kad kod stanice podzemne ispred njih poče krkljanac. Začuše se uspaničeni povici, krici i još onog besmislenog blebetanja, i on shvati šta je to - naškrabani potpis ludila. Onaj mali grozd ljudi koji se vrzmao oko bunkera od sivog kamena i silazio niz stepenice raštrka se pod zemlju. Nekoliko njih istrča na ulicu, dvoje zagrljeni, u hodu pogledavajući preko ramena. Više njih - većina - otrča
u park, razbeža se na sve strane, što na neki način Kleju slomi srce. Nekako mu je bilo draže ono dvoje zagrljenih. Ispred stanice podzemne na nogama su ostala još dva muškarca i dve žene. Klej je bio prilično siguran da su oni izašli iz podzemne i rasterali ostale. Klej i Tom su gledali kako se ta preostala četvorka podžapala. U toj makljaži bilo je nekakve histerične, ubojite opakosti koju je već video, ali nije imala prepoznatljiv obrazac. Nije troje napalo je jednog, ili dvoje drugo dvoje, a ni u kojem slučaju nije bilo momci protiv devojaka; zapravo je jedna “devojka” bila žena koja je izgledala kao da je odavno prevalila šezdesetu, zbijene grade i frizure koja je poručivala da s njom nema šale a koja Kleja podseti na nekoliko njegovih starijih koleginica nastavnica. Tukli su se nogama, šakama, noktima i zubima, stenjali, vikali i kružili oko tela otprilike šestoro ljudi koje su već onesvestili ili ubili. Jedan od dvojice muškaraca spotaknu se o ispruženu nogu i pade na kolena. Odmah ga zaskoči mlada žena. Posrnuli čovek dohvati nešto s pločnika na vrhu stepeništa - Klej se ne iznenadi kad shvati da je reč o mobilnom telefonu - i klepnu njime ženu po licu. Telefon se razleti, poseče ženin obraz i rame njene lagane jakne poprska mlaz krvi. Međutim, njen krik bio je pun gneva a ne boja. Zgrabi klečećeg muškarca za uši kao da rhu je glava krčag, kleknu mu na krilo i gurnu ga unazad u polutamu stepeništa stanice podzemne železnice. Iščeznuše iz vidokruga tako nerazdvojivo isprepleteni koprcajući se poput mačaka u februaru. “Dođi”, promrmlja Tom, neobično blago potežući Klejovu košulju. “Na drugu stranu ulice. Dođi.” Klej dopusti da ga Tom povede preko Bojlstonove ulice. Pretpostavljao je da ili Tom Mekort gleda kuda idu ili naprosto imaju sreće jer stigoše na drugu stranu nepovređeni. Ponovo se zaustaviše ispred knjižare Kolonijal buks (Najbolje od starog, najbolje od novog): neočekivana
pobednica okršaja ispred stanice podzemne krupnim koracima grabila je u park u smeru zapaljenog aviona. Krv joj je kapala na kragnu s krajeva sede kose ošišane na način koji pokazuje da s njom nema šale. Kleja nije nimalo iznenadilo da je poslednja u ringu ostala baš gospoda koja izgleda poput bibliotekarke ili profesorke latinskog koju još godinadve dele od zlatnog sata i penzije. Među njegovim koleginicama bilo je takvih gospođa; one koje su doživele te godine u presveti najčešće su bile korak od neuništivosti. Klej zausti da Tomu kaže nešto u tom smislu - u njegovoj glavi to je zvučalo prilično duhovito - ali samo vodnjikavo zarokta. A i vid mu se zamutio. Očigledno da nije jedino Tom Mekort, čovečuljak u odelu od tvida, imao problema s curećim suznim kanalima. Klej mahnu rukom pred očima, ponovo pokuša da progovori ali uspe samo ponovo onako vodnjikavo da zarokće. “U redu je”, reče Tom. “Izbaci to iz sebe.” I Klej, stojeći ispred izloga punog starih knjiga u čijem se okruženju nalazila pisaća mašina rojal koja je poticala iz davnina i pre ere mobilne telefonije, izbaci to iz sebe. Oplakivao je poslovnu ženu, oplakivao Vilu Svetlu i Vilu Tamnu, a plakao je i radi sebe jer Boston nije njegov dom, a dom mu se nikad nije činio daljim.
6. Iznad gradskog parka Bojlstonova ulica sužavala se i bila tako zakrčena automobilima - i karamboliranim i napuštenim - da više nisu morali brinuti zbog limuzinakamikaza ili odbeglih turističkih vozila. Što je bilo veliko olakšanje. Posvuda oko njih grad je gruvao i treskao kao na proslavi Nove godine u paklu. Iz blizine je dopirala halabuka -mahom automobilskih i protivprovalnih alarma - ali ulica je trenutno bila sablasno pusta. Sklonite se negde” rekao im je policajac Ulrih Ešland. Jednom vam se posrećilo. Možda neće dvaput. Ali dve ulice istočno od knjižare Kolonijal buks i još ulicu dalje od Klejove ne baš rupe od hotela, ipak im se ponovo posreći. Još jedan luđak, ovaj put mladić od nekih dvadeset pet godina, čiji su mišići izgledali kao da su se oblikovali na skupim spravama za vežbanje, iskoči pred njih iz sporedne uličice i jurnu preko ulice. Preskoči prepreku od priljubljenih branika dvaju automobila zapcnjeno ispaljujući neprekidnu bujicu lave besmislenog govora. U svakoj ruci držao je po jednu automobilsku antenu i brzo njima kao bodežima probadao vazduh na svojoj smrtonosnoj putanji. Bio je nag osim para naizgled novih najk patika s drečavocrvenim znakom. Penis mu se klatio levodesno poput klatna starinskog sata. Stiže do pločnika preko puta i skrenu ulevo na zapad, nazad prema gradskom parku; ritam stezanja i opuštanja njegovih guzova bio je fantastičan prizor. Tom Mekort grčevito zgrabi Kleja za mišicu i nastavi da je steže sve dok taj poslednji u nizu luđaka nije odmakao, pa polako popusti stisak. “Da nas je video…” zausti on. “Aha, ali nije”, reče Klej. Iznenada se oseti besmisleno srećnim. Znao je da će ga taj osećaj proći, ali na trenutak mu se razdragano prepusti. Osećao se poput čoveka kojem se u pokeru posrećila kenta u trenutku kad na stolu pred njim leži najveći ulog večeri.
“Žalim one koje će videti”, reče Tom. “Žalim one koji će videti njega”, reče Klej. “Dođi.”
7. Vrata hotela Atlantik Avenju In behu zaključana. Kleja to toliko iznenadi da je trenutak ostao da stoji i pokušava da okrene kvaku. Osećao je kako mu klizi kroz prste. Pokušavao je da shvati tu činjenicu: zaključana. Vrata njegovog hotela, a zaključana za njega. Tom stade pored njega, nasloni čelo na staklo da priguši odsjaj, i zaviri unutra. Sa severa - sigurno Logan - začu se još jedna od onih čudovišnih eksplozija, i ovaj put Klej samo trepnu. Učinilo mu se da Tom Mekort uopšte nije reagovao. Tom je bio previše zaokupljen onim što je video. “Mrtvac na podu”, objavi on konačno. “U uniformi je, ali izgleda prestar da bi bio liftboj.” “Ali ne želim da mi neko nosi prtljag, do đavola”, reče Klej. “Samo’želim gore, u sobu.” Tom neobično i tiho frknu. Klej pomisli da će se čovečuljak možda ponovo rasplakati, ali tad shvati da je to bio prigušeni smeh. Na jednom krilu dvostrukih staklenih vrata pisalo je ATLANTIK AVENJU IN a na drugom gnusna laž - NAJGOSPODSKIJA BOSTONSKA ADRESA. Tom pljesnu dlanom po staklu levog krila, između reči NAJGOSPODSKIJA BOSTONSKA ADRESA i niza nalepnica s logom kreditnih kartica. Sad je i Klej zavirivao u hotel. Predvorje nije bilo veliko. Recepcija se nalazila s leve strane. Na desnoj su bila dva lifta. Na podu drečavocrveni tepih. Na njemu je ležao starac u uniformi, potrbuške, jedne noge na kauču; na turu mu je ležala uokvirena grafika s motivom jedrenjaka. Klejova raspoloženost ispari. Kad je Tom počeo da bubnja po vratima šakom a ne samo dlanom, on položi ruku na Tomovu šaku. “Ne trudi se”, reče on.
“Neće nas pustiti unutra, čak i da su živi i pri zdravoj pameti.” Razmisli o ovome i klimnu glavom. “Naročito ako su pri zdravoj pameti.” Tom ga pogleda začuđeno. “Ne shvataš, zar ne?” “Molim? Šta ne shvatam?” “Stvari su se promenile. Ne mogu da nas ostave napolju.” On gurnu Klejovu ruku sa svoje, ali umesto da bubne šakom, ponovo nasloni čelo na staklo i povika. Klej pomisli kako ima prilično gromak glas za takvog čovečuljka. “Hej! Vi unutra!” Tajac. U predvorju se ništa ne promeni. Stari liftboj ostade mrtav sa slikom na turu. “Hej, ako ste unutra, da ste otvorili vrata] Čovek koji je sa mnom gost je ovog hotela a ja sam njegov gosti Otvarajte ili ću dohvatiti kocku kaldrme i razbiti staklo! Čujete li me?” “Kaldrma?” reče Klej. Prasnu u smeh. “Zar si rekao kaldrma! Baš simpatično.” Nasmeja se još jače. Nije mogao da se suzdrži. A tad krajičkom oka na levoj strani primeti nekakav pokret. Okrenu se i malo niže od njih ugleda tinejdžerku. Gledala ih je izmučenim plavim očima izbeglice. Imala je na sebi belu haljinu, na čijoj je prednjoj strani bila velika fleka od krvi. Ispod nosa, na ustima i bradi imala je i skorene krvi. Osim krvavog nosa činilo se da nije povređena, i nije izgledala luda, samo šokirana. Šokirana gotovo na smrt. “Dobro si?” upita Klej. Zakorači prema njoj, a ona ustuknu jedan korak. S obzirom na okolnosti nije joj mogao zameriti. Klej stade pa podiže ruku poput saobraćajca: Ostani gde si. Tom se okrenu i pogleda samo trenutak pa ponovo poče da lupa po vratima, ovaj put dovoljno jako da staklo zazveči u-starom drvenom okviru i da njegov odraz zadrhti. “Poslednja šansa, a onda ulazimo!” Klej se okrenu i zausti da mu kaže da tim svojim zapovedničkim preseravanjem ništa neće postići, ne danas,
a onda se iza recepcije polako podiže ćelava glava. Kao da izranja periskop. Klej prepozna tu glavu i pre nego što se podigla; pripadala je recepcioneru koji ga je juče upisao u knjigu gostiju i overio mu karticu za parking ulicu dalje od hotela, isti recepcioner koji mu je jutros rekao kako da stigne do hotela Kopli Skver. Na trenutak je oklevao iza recepcije pa Klej podiže ključ svoje sobe na kojem je visio zeleni plastični pnvczak Atlantik Avenju Ina. A tad Klej podiže i svoju mapu, misleći da bi službenik mogao da je prepozna. Možda i jeste. Verovatnije je naprosto zaključio da nema izbora. Ovako ili onako, on podiže poklopac prolaza u dnu recepcije i brzo priđe vratima, zaobišavši leš u širokom luku. Klej Ridel beše siguran da prvi put u životu ima priliku da vidi nešto što bi se moglo nazvati zastajkujuće trčkaranje. Kad je hotelski službenik stigao do vrata, pogleda u Kleja pa u Toma, pa ponovo u Kleja. Iako ga ono što je video nije posebno osokolilo, iz jednog džepa izvadi svežanj ključeva, brzo prebra po njima, nađe jedan ključ i posluži se njime sa svoje strane vrata. Kad se Tom mašio kvake, ćelavi službenik podiže ruku slično kako je Klej podigao ruku prema krvlju umrljanoj devojci iza njih. Recepcioner nađe drugi ključ, gurnu ga u drugu bravu i otvori vrata. “Uđite”, reče on. “Požurite.” Ugleda devojku koja je neodlučno stajala malo dalje i gledala. “Ali ne i ona.” “Da, i ona”, reče Klej. “Dođi, dušo.” Ali ona ne priđe, i kad je Klej zakoračio prema njoj, ona se okrenu na peti i dade u trk. Donji deo njene haljine zavijori se za njom.
8. “Mogla bi umreti tamo napolju”, reče Klej. “To nije moj problem”, reče recepcioner. “Ulazite li ili ne ulazite, gospodine Ridle?” Govorio je bostonski, ne radničkojužnjačkim jezikom na kakav je Klej uglavnom bio naviknut u Mejnu, gde kao da se svaka treća osoba doselila iz Masačusetsa, nego afcktiranim govorom osobe koja žali što nije Britanac. “Zovem se Ridel.” Ući će on, naravno, nema toga čime bi ga ovaj čova mogao sprečiti da uđe sad kad su vrata otvorena, ali ostade da stoji još trenutak na pločniku i’gleda za devojkom. “Hajde”, tiho će Tom. “Ništa se tu ne može učiniti.” I bio je u pravu. Ništa se ne može učiniti. U tome je celi problem. Klej ude u hotel za Tomom i recepcioner ponovo zaključa dve brave na vratima hotela Atlantik Avenju In, kao da je to dovoljno da ih sačuva od haosa na ulicama.
9. “To je bio Frenklin”, reče recepcioner dok ih je vodio oko uniformisanog čoveka koji je potrbuške ležao na podu. Izgleda prestaro za liftboja, bio je rekao Tom vireći kroz staklo, i Klej pomisli to isto. Sitnog rasta, bujne bele kose. Nažalost po njega, glava na kojoj ta kosa verovatno i dalje raste (kosa i nokti poslednji saznaju za tužnu vest, negde je pročitao nešto u tom smislu) bila je naherena pod užasno čudnim uglom, poput glave obešenog čoveka. “Radio je u hotelu trideset pet godina što bi, siguran sam, rekao svakom gostu koji se ikad prijavio. A većini i dvaput.” Taj njegov ukočeni govor pomalo je Kleju išao na njegove već načete živce. Da je reč o prdežu, zazvučao bi poput navijačke trubice u koju je dunuo klinac astmatičar. “Neki čovek je izašao iz lifta”, reče recepcioner ponovo se posluživši poklopcem prolaza da zađe iza recepcije. Iza nje se očigledno osećao kao kod kuće. Osvetli ga plafonska svetiljka i Klej primeti da je jako bled. “Jedan od poludelih. Frenklin je imao peh da je stajao tačno ispred vrata…” “Pretpostavljam da vam nije palo na pamet da mu barem pomerite tu usranu sliku s dupeta”, reče Klej. Sagnu se, podignu reprodukciju i stavi je na kauč. Pri tomjmrnu stopalo mrtvog liftboja s ukrasnog jastučića gde je počivalo. Covekova noga u padu proizvede Kleju jako dobro poznat zvuk. U mnogim stripovima prikazao ga je kao TUP. “Čovek iz lifta udario ga je šakom samo jedanput”, reče recepcioner. “Odbacilo je sirotog Frenklina sve do zida. Mislim da je od tog udarca slomio vrat. U svakom slučaju, slika je pala kad je Frenklin udario o zid.” Po recepcionerovom mišljenju, to kao da je sve opravdavalo.
“A šta je s čovekom koji ga je’udario?” upita Tom. “S luđakom? Gde je otišao?”’ “Napolje”, reče recepcioner. “Tad sam zaključio da bi bilo mnogo pametnije da zaključam vrata. Nakon što je on izašao.” On ih pogleda s mešavinom zebnje i prostačke, jadne i gramzive znatiželje koja se Kleju neobično gadila. “Šta se to napolju događal Koje je to razmere poprimilo?” “Mislim da ste stekli prilično dobru sliku” reče Klej. “Niste li zato zaključali vrata?” “Da, ali…” “Šta kažu na televiziji?” upita Tom. “Ništa. Kablovska je prestala da radi…” On pogleda na svoj sat. “Ima već pola sata.” “A radio?” Recepcioner uvredeno pogleda u Kleja kao da poručuje Sigurno se šalice. Klej pomisli da bi tip mogao napisati knjigu Kako postati omražen u tri koraka. “Radio u ovom hotelu? U bilo kojem hotelu u centru grada? Sigurno se šalite.” S ulice se začuo piskutavi prestrašen jauk. Ona devojka u krvavoj beloj haljini ponovo se pojavi na vratima i poče dlanom da lupa po njima, osvrćući se preko ramena. Klej požuri da joj priskoči u pomoć. “Ali ponovo ih je zaključao, zar se ne sećaš?” doviknu mu Tom. Klej se nije toga setio. Okrenu se prema recepcioneru. “Otključajte vrata.” “Ne”, reče recepcioner i čvrsto prekrsti ruke na svom uskom grudnom košu kako bi odlučno pokazao da namerava da se usprotivi toj hameri. Devojka u beloj haljini ponovo pogleda preko ramena i jače zalupa. Njeno krvlju išarano lice bilo je zategnuto od straha. Klej isuka onaj mesarski nož iz kaiša. Gotovo je zaboravio na njega i pomalo se zaprepasti time kako ga se brzo -
prirodno - prisetio. “Otvori vrata, govnaru”, reče recepcioneru, “ili te koljem.”
10. “Nema vremena!” dreknu Tom i dohvati jednu od lažnih antiknih stolica visokog naslona koje su stajale pored troseda. Tom uperi nogare stolice prema vratima i krenu u juriš na njih. Devojka ga ugleda pa ustuknu i savi se, podigavši obe ruke da zaštiti lice. U istom trenutku ispred vrata pojavi se njen progonitelj. Beše to građevinac kojem je stomačina zatezala žutu majicu, a masni prosedi konjski repić poskakivao na leđima. Nogari stolice udariše o stakla dvokrilnih vrata; levi nogari razbiše staklo na kojem je pisalo ATLANTIK AVENJU IN a desni ono na kojem je pisalo NAJGOSPODSKIJA BOSTONSKA ADRESA. Desni nogari zabodoše se u mesnato i u žuto obloženo levo rame, upravo kad je ščepao devojku za vrat. Donji deo sedišta stolice zaglavi se u čvrstom spoju vratnih krila i Tom Mekort se ošamućeno zatetura unazad. Fizikalac je urlao nešto na onom nemuštom jeziku, a krv poče da mu curi niz pegavu kožu levog bicepsa. Devojka uspe da mu se istrgne iz stiska, ali joj se stopala sapletoše i ona se opruzi koliko je duga i široka delimično po pločniku a delimično po slivniku uz ivicu pločnika. Zavapi od bola i straha. Klej je stajao uokviren jednim smrskanim krilom a da se nije sećao da je prešao preko predvorja, i samo nejasno da je iščupao zaglavljenu stolicu. “Hej, šupku!” viknu i donekle ga osokoli kad snagatorova bujica besmislica na trenutak presuši i on stade kao ukopan. “Da, tebi govorim!” dreknu Klej. A onda doda jedino čega je uspeo da se seti: “Nije mogao da mi se digne na tvoju mamu pa sam je pojebao prstom! “ Ljudeskara od manijaka u žutoj majici povika nešto što Kleja sablasno podseti na ono što je poslovna žena viknula
pre svoje pogibije - sablasno slično rasti - i strelovito se okrenu prema zgradi koja je iznenada dobila zube i glas i napala ga. Sta god da je video, sigurno to nije bio smrknuti, oznojeni muškarac s nožem u ruci koji se naginje kroz pravougaoni okvir koji je donedavno uokvirivao staklo, jer Klej uopšte nije morao da ga napadne. Čovek u žutoj majici naskoči na štrčeću oštricu mesarskog noža. Švedski čelik glatko skliznu u njegov otromboljeni i suncem opaljeni podvaljak i šiknu crveni mlaz koji zali Klejovu ruku. Krv je bila zapanjujuće vruća - gotovo poput sveže natočene šoljice kafe - pa se Klej morao odupreti želji da se odmakne. Umesto toga, gurnu nož još dublje i naposletku oseti da je ovaj naišao na otpor. Na trenutak zastade, ali ta stvarčica nije imala mane: probi hrskavicu a zatim i Ijudeskarin zatiljak. Grdosija poče da pada prema napred -Klej nije mogao da ga pridrži jednom rukom, nema teorije, tip je imao najmanje sto trideset kila, a možda i sto četrdeset - i na trenutak osta da stoji podbočen vratima, poput pijanca navaljenog na stub ulične rasvete. Smeđe oči iskočile su mu navrh glave, od nikotina pegavi jezik isplazio mu se iz ugla usta, iz vrata mu je šikljala krv. A tad ga izdađoše kolena i on se skljoka. Sve vreme Klej nije ispuštao dršku noža i začudi se kako ga je na kraju lako izvadio. Mnogo lakše nego iz kože i čvrstog kartona mape. Nakon što je luđak pao,. Klej ponovo ugleda devojku: jednim kolenom klečala je na pločniku a drugim na slivniku i vrištala kroz zavesu kose koja joj se spustila preko lica. “Dušo”, reče on. “Nemoj.” Ali ona nastavi da vrišti.
11. Zvala se Alis Maksvel. Toliko je uspela da im kaže. A uspela je da im ispriča i da su ona i njena majka doputovale vozom u Boston - iz Boksforda, reče ona - u šoping, što bi često činile sredom, “kratkim danom” u školi koju je pohađala. Reče da su sišle s voza na Južnoj stanici i sele u taksi. Taksista je nosio plavi turban. Reče da je taj plavi turban poslednje čega se seća pre nego što je ćelavi recepcioner najzad otključao razbijena dvokrilna vrata hotela Atlantik Avenju In i pustio je unutra. Po tome kako je počela da se trese kad ju je Tom Mekort upitao jesu li ona ili njena majka ponele mobilni telefon, Kleju se činilo da se ona seća mnogo više od toga. Tvrdila je da se ne seća, ali Klej je bio siguran da je jedna od njih ponela telefon - a možda i obe. Ovih dana kao da svi nose mobilne telefone. Klej je samo izuzetak koji potvrđuje pravilo. A Tom možda duguje život svom mačku koji mu je srušio telefon s kuhinjske radne ploče. Porazgovarali su s Alis (razgovor se odvijao mahom tako da je Klej postavljao pitanja a devojka sedela i nemo zurila u svoja oguljena kolena i povremeno odmahivala glavom) u hotelskom predvorju. Klej i Tom odvukli su Frenklinovo telo iza recepcije, oglušivši se na glasni i bizarni protest ćelavog recepcionera da će se tamo samo “spoticati o njega”. Recepcioner, koji je rekao da se zove gospođin Rikardi, u međuvremenu se povukao u svoju kancelariju. Klej je pošao za njim tek toliko da se uveri da je gospodin Rikardi govorio istinu kad je rekao da televizor ne radi, a potom ga tamo ostavio. Šeron Ridel bi rekla da gospodin Rikardi čami u svom šatoru. No gospodin Rikardi nije mogao dopustiti da Klej ode neispraćen zajedljivom primedbom. “Sad smo prepušteni spoljnom svetu”, ogorčeno će on. “Nadam se da smatrate da ste time nešto postigli.”
“Gospodine Rikardi”, reče Klej najstrpljivije stoje mogao. “Video sam kako se pre sat vremena na drugoj strani gradskog parka srušio avion pri pokušaju sletanja. Gini se da na Loganu to pokušavaju i drugi avioni, i to veliki. Možda se čak i zaleću poput kamikaza u terminale. U centru grada odjekuju eksplozije. Rekao bih da je danas popodne cei i Boston izložen na milost i nemilost spoljnom svetu.” Kao potvrda toj njegovoj tvrdnji, iznad njihovih glava začu se teški potmuli udar. Gospodin Rikardi i ne podiže pogled već samo mahnu rukom prema Kleju kao da ga otpušta. Budući da nije bilo televizora u koji bi gledao, sedeo je u svojoj stolici i mrgodno gledao u zid.
12. Klej i Tom odgurali su dve lažne antikne stolice do vrata gde su njihovi visoki nasloni prilično delotvorno ispunili okvire nekad staklenih vrata. Klej je bio siguran da zaključavanje hotela pruža tek slabu ili naprosto lažnu sigurnost, ali smatrao je da ne bi bilo zgorega sakriti se od pogleda, i Tom se složi. Nakon što su namestili stolice, spustiše tendu iznad zastakljenog zida hotelskog predvorja. To poprilično zamrači prostoriju i blcde zatvorske rešetke senki počeše da šaraju po crvenom tepihu. Nakon što se pobrinuo za to, i nakon što je Alis Maksvel ispričala svoju skraćenu priču, Klej najzad ode do telefona iza recepcije. Pogleda na sat. Bilo je 16:22, savršeno logično doba dana,vsamo što uobičajeno shvatanje vremena kao da je bilo poništeno. Činilo mu se da je prošlo nekoliko sati od trenutka kad je video kako je onaj čovek ugrizao psa u parku. A opet, kao da se to upravo dogodilo. Ali vreme ipak postoji, barem ono koje ljudi mere, i u Kent Pondu Seron se dosad već sigurno vratila u kuću koju je on još smatrao svojim domom. Treba da razgovara s njom. Da vidi je li dobro, a i da joj kaže da je i on dobro, ali to nije bilo ono najvažnije. Najvažnije je bilo uveriti se da je Džoni živ i zdrav, ali postoji nešto važnije čak i od toga. Zapravo od životne važnosti. On nema mobilni telefon a nema ga ni Seron, u to je bio gotovo uveren. Možda ga je kupila nakon što su u aprilu počeli da žive odvojeno, ali još žive u istom gradu, viđa je skoro svakodnevno i čini mu se da bi znao da je ona u međuvremenu nabavila mobilni telefon. Kao prvo, dala bi mu svoj broj, zar ne? Tako je. Ali… Ali Džoni ima mobilni telefon-. Mali Džoni-Dži, koji više i nije tako mali, dvanaest godina nije tako malo, a za svoj prošli rođendan poželeo je mobilni telefon. Crveni telefon koji kad neko nazove svira temu iz njemu najdraže