9. Prozorska okna bila su debela, ali im je Denov pajser bio dorastao. On, Tom i Klej naizmenično su ga koristili sve dok ne izbiše sve krhotine. A onda Deniz skide prsluk i položi ga na donji deo prozorskog okvira. “Džordane, misliš li da možeš?” upita Tom. Džordan klimnu glavom. Bojao se - usne su mu pobelele - ali izgledao je pribrano. Napolju se završio ciklus uspavanki telefonaca i ponovo se začuo Pačelbelov kanon - ono što je Deniz nazvala zvukom uspomena. “Mogu”, reče Džordan. “Barem mislim. Samo treba da krenem.” Klej reče: “Tom bi možda uspeo da se provuče…” Tom proviri iza Džordanovog ramena u prozorčić širine četrdesetak centimetara i zavrti glavom. “Biću dobro”, reče Džordan. “U redu. Ponovi gradivo.” “Odem i pogledam u zadnji deo autobusa. Proverim ima li eksploziva, ali ništa ne diram. Potražim drugi telefon.” “Tako je. Proveriš da li je uključen. A ako nije…” “Znam, uključim ga.” Džordan pogleda u Kleja kao da želi da kaže da nije idiot. “A onda upalim motor…” “Ne trči pred rudu…” “Najpre primaknem sedište kako bih mogao da dohvatim papučice i tek tada upalim motor.” “Tako je.” “Odvezem se od Padobranskog skoka do Kuće strave. Super polako. Preći ću preko nekih komada Kuće strave i možda će se skršiti pod točkovima - uz prasak - ali neka se na to ne obazirem.” “Upravo tako.” “Pridem im najbliže što mogu.” “Tako je. A onda se vratiš ovde, kroz ovaj prozor. Tako da dvorana bude između tebe i eksplozije.”
“Barem se nadamo da će doći do eksplozije”, reče Den. Klej je mogao bez toga, ali ne reče ništa. Sagnu se i poljubi Džordana u obraz. “Volim te, znaš”, reče. Džordan ga kratko ali snažno zagrli. Pa Toma. Pa Deniz. Den pruži ruku, a potom reče: “Do đavola”, i stisnu Džordana u medveđi zagrljaj. Zbog toga Den Hartvik, koji nikako da Kleju priraste za srce, posta Kleju ipak simpatičniji.
10. Klej napravi “lopovske” merdevine i podignu Džordana. “Upamti”, reče, “ovo će biti kao da skačeš na glavu, ali ne u vodu nego u seno. Ruke pružene i podignute.” Džordan podiže ruke iznad glave i ispruži ih kroz razbijeni prozor i u noć. Ispod njegove grive, lice mu je bilo bleđe no ikad; prve crvene pubertetske bubuljice isticale su se na njemu poput majušnih opekotina. Bojao se, i Klej mu nije mogao zamoriti zbog toga. Čekao ga je skok s tri metra visine, i prizemljenje će biti teško uprkos senu. Klej se nadao da Džordan neće zaboraviti da ispruži ruke a uvuče glavu; nikakve koristi ostane li da leži pokraj dvorane Kešvakamak slomljenog vrata. “Džordane, da brojim do tri?” upita Klej. “Ne, do đavola! Izbaci me pre nego što se upišam!” “Onda ispruži ruke, krećemol” povika Klej i naglo podignu svoje isprepletene ruke. Džordan izlete kroz prozor i iščeznu. Klej nije čuo kad se Džordan prizemljio; muzika je bila preglasna. Ostali se naguraše oko prozora koji se nalazio malo iznad njihovih glava. “Džordane?” pozva ga Tom. “Džordane?” Na momenat nije bilo odgovora i Klej je bio siguran da je Džordan zaista slomio vrat. A onda Džordan reče drhtavim glasom: “Tu sam. Isuse, kako to boli. Iščašio sam lakat. Levi. čela mi je ta ruka nekako čudna. Sačekajte…” Oni sačekaše. Deniz uhvati Kleja za ruku i čvrsto je stisnu. “Pomera se”, reče Džordan. “Sve je u redu, pretpostavljam, a možda da ipak odem u školsku ambulantu da ga pogledaju.” Svi se malo preglasno nasmejaše.
Tom je privezao ključ od autobusa za dvostruku uzicu napravljenu od njegove košulje, a tu uzicu za kopču kaiša. Klej sad ponovo napravi “lopovske” i Tom zakorači na tu improvizovanu stepenicu. “Džordane, sad ću ti spustiti ključ. Spreman?” “Aha.” Tom se čvrsto uhvati za prozorski okvir, pogleda dole, pa spusti kaiš. “U redu, dohvatio si ga”, reče on. “A sad me poslušaj. Tražimo samo da ovo učiniš ako možeš. Ako ne možeš, neće biti kaznenih bodova. Jasno?” “Da.” “A sad kreni. Strafta.” Gledao je za njim trenutak, a potom reče: “Krenuo je. Bog mu pomogao, hrabro moje dete. Spusti me.”
11. Džordan je izašao iz zgrade na strani okrenutoj od usnule kolonije. Klej, Tom, Deniz i Den prešli su na stranu okrenutu prema centralnom prolazu. Trojica muškaraca prevrnula su već vandalizovani automat za sendviče na bok i gurnula ga uza zid. Klej i Den su bez problema videli kroz visoke prozore, a Tom se morao podići na prste. Klej doda i gajbu da i Deniz može videti, moleći se Bogu da sc ona ne skljoka s nje i porodi se. Ugledaše Džordana kako prilazi ivici uspavanog mnoštva, stoji tamo minut kao da razmišlja, a onda odlazi ulevo. Kleju se činilo da vidi nekakvo kretanje dugo nakon što mu je mozak rekao da je Džordan već otišao, zaobišao ivicu masovne kolonije. “Šta misliš, koliko će mu trebati da se vrati?” upita Tom. Klej odmahnu glavom. Nije znao. Zavisi od mnogo stvari, a veličina kolonije bila je jedna od njih. “A šta ako su oni zavirili u zadnji deo autobusa?” upita Deniz. “A što ako Džordi pogleda u zadnji deo autobusa a tamo nema ničeg?” upita Den. Klej se jedva suzdržavao da mu ne kaže da svoje zle slutnje zadrži za sebe. Vreme je prolazilo puževim korakom. Crvena lampica na vrhu Padobranskog skoka je žmirkala. Pačelbela ponovo zameni Faure a Faurea Vivaldi. Klej se priseti onog usnulog dečačića koji je ispao iz žicanih kolica iz supermarketa, kako je muškarac koji je bio s njim - verovatno ne i dečakov otac - seo s njim pokraj puta i rekao Gregori da cmokić, pa neće boleti. Seti se čoveka s naprtnjačom koji je slušao “Slončićev geg” i rekao Ni Dodžu nije išlo loše. Seti se kako bi u šatorima za tombolu iz njegove mladosti voditelj obavezno povikao To je sunčani vitamin, kad bi iz točka s plešućim lopticama izvukao kuglicu B-12. Iako je sunčani vitamin bio vitamin D.
Vreme se sad dodatno usporilo i Klej poče da gubi nadu. Da im je bilo suđeno da čuju zvuk motora autobusa, već bi ga čuli. “Nešto je krenulo po zlu”, tiho će Tom. “Možda i nije”, reče Klej. Nastojao je da mu se u glas ne uvuče jad koji je osećao u duši. “Ne, Tomi je u pravu”, reče Deniz, na ivici suza. “Obožavan tog malog, i bio je hrabriji od đavola prve večeri u paklu, i već je trebalo da stigne.” Den se postavio iznenađujuće pozitivno. “Ne znamo na kakve je prepreke možda naišao. Samo duboko udahnite i pokušajte da obuzdate maštu.” Klej pokuša, ali nije uspeo. Sad je osećao protok sekundi. Šubertova Ave Marici zagrmi kroz velike koncertne zvučnike. On pomisli: Prodao bih dušu za neki pošteni rokenrol - da Čak Beri zasvira “Oh Carol” ili U2 “When Love Comes to Toum”… A napolju samo tama, zvezde i ta crvena lampica na agregat. “Podigni me tamo”, reče Tom i skoči s automata. “Nekako ću se progurati kroz onaj prozor i videti da li mogu da ga nađem.” “Tome, ako sam se prevario i u zadnjem delu tog busa nema eksploziva…” zausti Klej. “Jebeš zadnji deo busa i jebeš eksploziv!” izbezumljeno će Tom. “Samo želim da nađem Džor…” “Hej!” povika Den a onda: “Hej, ma vidi ti tol TO SE TRAŽI!“ Lupi šakom po zidu pokraj prozora. Klej se okrenu i ugleda cvetove farova u tami. Iz pokrova komatoznih tela na onoj prostranoj livadi počela je davse diže magla pa se činilo da prednja svetla autobusa žare kroz dim. Zmirnula bi bleštavo, pa mutno, pa ponovo bleštavo, i Klej izvanredno jasno ugleda Džordana: sedi za volanom minibusa i pokušava da dokuči koja polugica služi za šta. Prednja svetla polako se pokrenuše. Dugačka svetla.
“Da, dušo”, uzdahnu Deniz. “Samo tako, mili moj.” Stojeći na svojoj gajbi, ona uhvati Dena za ruku s jedne a Kleja s druge strane. “Predivan si, samo tako.” Svetla sad odskočiše u stranu i osvetliše drveće levo od proplanka i njegovog tepiha od telefonaca. “Šta on to radi?” Tom skoro zastenja. “Tamo zavija zid Kuće strave”, reče Klej. “Sve je u redu.” A potom, nesigurno. “Mislim da je u redu.” Ako mu noga ne sklizne. Ako ne zameni kočnicu i papučicu gasa i zaleti se busom u tu prokletu Kuću strave i zaglavi se tamo. Oni pričekaše. Farovi se zanjihaše unazad i svojim svetlosnim kopljem probiše zid dvorane Kešvakamak. Na zaslepljujućoj svetlosti dugih svetala, Klej shvati zašto je Džordanu trebalo tako dugo. Nisu svi telefonci bili nokautirani. Na desetine njih - verovatno onih loše programiranih - muvalo se unaokolo. Besciljno su hodali tamovamo i njihovi crni obrisi kretali su se prema ivici čistine u širećim krugovima. Teškom mukom hodali su preko spavača, posrtali, padali, dizali se i kretali dalje dok je Šubertova Ave Maria ispunjavala noć. Jedan od njih, mladić s dugom crvenom brazdom posred čela poput bore, stiže do dvorane i poče pipajući da traži put uz njen zid poput slepca. “Dovoljno je, Džordane”, promrmlja Klej kad su se farovi približili stubovima zvučnika u dnu livade. “Parkiraj ga i dovući dupe ovamo.” Džordan kao da ga je čuo. Farovi se zaustaviše. Na trenutak su se napolju pomerali samo nemirni obrisi budnih telefonaca i maglica koja je isparavala iz toplih tela njihovih kolega. A onda začuše turiranje motora - glasnije od muzike - i farovi poskočiše napred. “Ne, Džordane, šta to izvodiš?” vrisnu Tom. Deniz se tržnu i bila bi se prevalila s gajbe da je Klej nije uhvatio oko struka.
Autobus poskakujući zade dublje u usnulu koloniju. Na usnulu koloniju. Prednja svetla počeše da poskakuju poput jojo loptice. Čas bi uprla svoj svetlosni snop u telefonce, potom se nakratko podigla, pa se iznova spustila. Autobus skrenu ulevo, izravna se, pa skrenu udesno. Na trenutak jednog od mesečara osvetliše sva četiri duga svetla jasno kao da je izrezan iz crnog kartona. Klej ugleda kako je telefonac podigao ruke, kao da objavljuje postignuti pogodak, a onda ga sruši jurišajuća rešetka autobusa. Džordan doveze autobus usred telefonaca i tamo se zaustavi. Dugačka svetla autobusa su bleštala, a s njegove rešetke kapala je krv. Klej podiže ruku da zaštiti oči od bleštećih farova i ugleda kako sitno crno obličje - koje se razlikovalo od ostalih svojom gipkošću i svrhovitošću - izlazi kroz bočna vrata autobusa i kreće prema dvorani Kešvakamak. A onda Džordan pade i Klej pomisli da je gotov. Trenutak potom Den zagrakta: “Eno ga, tamol” i Klej ga ponovo uoči, deset metara bliže i poprilično levo od mesta gde ga je izgubio iz vida. Džordan je prilično daleko otpuzao preko usnulih tela pre nego što je ponovo pokušao da se pridigne. Kad se Džordan vratio u magličasti snop svetlosti autobuskih farova priboden na kraj trinaestometarske senke, prvi put su ga jasno ugledali. Ne njegovo lice jer je bio osvetljen s leda, nego ćaknuto elegantan način na koji je trčao preko telefonaca. Oni koji su ležali još su spavali kao zaklani. Oni koji su bili budni ali podalje od Džordana nisu marili za njega. No nekoliko onih koji su bili blizu posegnuše za njim. Džordan se izmače dvojici, ali treća - žena - dohvati ga za kosu. “Ostavi ga na miru!” zaurla Klej. Nije je video, ali bio je sumanuto uveren da je reč o ženi koja mu je nekad bila supruga. “Puštaj ga!” Ona ga ne pusti, ali je Džordan zgrabi za zglob, zavrnu joj ruku, kleknu i šmugnu pokraj nje. Žena ponovo posegnu za
njim, za dlaku promaši zadnji deo njegove majice a potom se otetura svojim putem. Klej shvati da se mnogi virusom zaraženi telefonci okupljaju oko autobusa, čini se privučeni svetlima. Klej skoči s automata za hranu (ovaj put Den uhvati Deniz da ne padne) i dohvati pajser. Ponovo skoči na noge i razbi prozor kroz koji je gledao. “Džordane!” zaurla on. “Iza zgrade! Zaobiđi zgradu!” Džordan podignu pogled kad je začuo Klejov glas i spotaknu se o nešto - nogu, ruku, možda vrat. Dok je ustajao, pomoli se ruka iz dišuće tame i ščepa đečakov vrat. “Bože, molim te, ne”, prošaputa Tom. Džordan jurnu poput napadača koji pokušava da postigne prvi pogodak. Podizao je noge visoko i pošlo mu je za rukom da se istrgne iz stiska. Potrča saplićući se. Klej ugleda njegove razrogačene oči i kako mu se grudni koš jako diže i spušta. Kad se približio dvorani, Klej začu Džordanovo jecavo dahtanje. Neće uspeti, pomisli Klej. Neće. A tako je blizu, tako blizu. Ali je Džordan uspeo. Dva telefonca koja su trenutno posrtala duž zgrade nisu ga ni pogledala kad je projurio pokraj njih i oko zgrade na drugu stranu. Njih četvoro istog trenutka siđoše s automata i potrčaše preko dvorane poput atletske štafete, Deniz i njen stomak na čelu. “Džordane!” zavapi ona, podižući se na prste. “Džordane, Džordi, jesi li tamo? Zaboga, dete, reci nam da si tamo!” “Ov…” on otrgnu veliki gutljaj vazduha, “ovde sam.” Još jedan duboki uzdah. Klej je bio tek nejasno svestan da se Tom smeje i lupa ga po leđima. “Nisam imao pojma…” Uuuzdaaah! “…da je tako teško trčati po… ljudima.” “Kog si đavola to izvodio?” povika Klej. Da mu je ščepati klinca, najpre da ga zagrli, pa da ga prođrma, pa izljubi to njegovo glupo hrabro lice. Ubijalo ga je to što ga i ne vidi.
“Rekoh dovezi ga blizu njih a ne pravo medu njih!” “Učinio sam to…” Uuuzdaaah!”…za upravnika.” U Džordanovom glasu sad je bilo prkosa koliko i zadihanosti. “Ubili su upravnika. Oni i njihov Odrpanko. Oni i taj njihov glupi harvardski dekan. Želeo sam da plate. Želim da on plati.” “Zašto tako dugo nisi krenuo?” upita Deniz. “Ala smo se načeka- li!” “Mnogi telefonci su budni i hodaju”, reče Džordan. “Možda i stotine njih. To što s njima ne valja… ili to što s njima valja… ili što se naprosto menja… sad se jako brzo širi. Vrzmaju se na sve strane, nekako su skroz izgubljeni. Morao sam da ih zaobilazim. Na kraju sam do autobusa stigao negde s polovine centralnog prolaza. A onda…” On se nasmeja bez daha. “Nije hteo da upali! Možete li to zamisliti? Okretao sam ključ ali ništa! Samo bi škljocnulo. Skoro sam prolupao, ali nisam se dao. Jer sam znao da bi se upravnik razočarao.” “Ah, Džordi…” uzdahnu Tom. “A znate u čemu je bio problem? Morao sam da svežem taj glupi pojas. Nema ih na putničkim sedištima, ali autobus se ne može pokrenuti ako vozač nije svezao svoj pojas. Žao mi je što mi je trebalo tako dugo, ali evo me.” “I možemo li pretpostaviti da prostor za prtljag nije bio prazan?” upita Den. “Možete pretpostavljati koliko vam drago. Pun je nečega sličnog crvenim ciglama. Hrpetine toga.” Džordan je pomalo dolazio do daha. “Ispod ćebeta. A na njima leži mobilni telefon. Rej ga je elastičnom trakom, poput užeta za bandži, pričvrstio za dve cigle. Telefon je uključen, i ima prikijučak,kao za faks ili nešto tako da možeš presnimiti podatke na računar. Žica za struju spuštena je u cigle. Nisam video detonator, ali kladim se da je u sredini.” On ponovo ugrabi dubok gutljaj vazduha. “A na telefonu su se videle crte. Tri.”
Klej klimnu glavom. Bio je u pravu. Kešvakamak bi trebalo da bude područje bez telefonskog signala posle odvajanja za Smotru severnih okrugova. Telefonci su pokupili tu informaciju iz glava nekih normalaca i iskoristili je. Grafiti Kešvak=Ne-Fon nicali su poput pečurki posle kiše. Ali, da li je iko od telefonaca zapravo pokušao nekog da nazove mobilnim telefonom s područja Smotre? Naravno da nije. A zašto i bi? Ako si telepata, telefoni su zastarela tehnologija. A ako si deo roja - deo celine - onda su dvostruko nepotrebni, ako je tako nešto moguće. Ali telefoni ipak rade na ovom malom području. A zašto? Jer su počeli da se otvaraju lunaparkovi, eto zašto - i to kompanija zvana New England Amusement Corporation. A u XXI veku vlasnici kompanija zabave - baš kao i organizatori rok koncerata, pozorišnih turneja i filmskih ekipa - zavise od mobilnih telefona, posebno na udaljenim lokacijama gde vlada nestašica fiksnih linija. Nema telefonskih odašiljača za slanje signala u daljinu i visinu? Nema problema, izpiraterisaće potrebne programe i instalirati vlastiti. Protivzakonito? Naravno, ali sudeći po tri crtice koje je Džordan video, sasvim solidno izvedeno, a budući da je odašiljač radio na agregat, još je bio u funkciji. Instalirali su ga na najvišoj tački Smotre. Na vrhu Padobranskog skoka.
12. Den se vrati na drugu stranu dvorane, pope se na automat za hranu i pogleda napolje. “Stoje oko autobusa u tri kruga”, izvesti ih on. “A u četiri reda ispred farova. Kao da misle da se u autobusu skriva neka velika muzička zvezda. Sigurno su zgnječili telefonce na kojima stoje.” Okrenu se Kleju i klimnu glavom prema prljavoj motoroli koju je Klej sad držao u ruci. “Ako nameravaš to da učiniš, predlažem da pokušaš sad, pre nego što neko od njih odluči da ude u autobus i pokuša da se odveze.” “Trebalo je da ugasim motor, ali sam mislio da će se i svetla ugasiti ako to učinim”, reče Džordan. “A i želeo sam da mi osvetljavaju put.” “Sve je u redu, Džordane”, reče Klej. “Ništa zato. Ja ću…” Ali u džepu iz kojeg je izvadio telefon nije bilo ničeg osim njega. Papirića s onim telefonskim brojem nije bilo.
13. Klej i Tom su ga tražili po podu - mahnito ga tražili po podu - a Den žalosno izveštavao s automata za hranu da se prvi telefonac upravo uteturao u autobus, kad Deniz dreknu: “Prekinite! UĆUTITE!” Oni prestaše da rade šta su radili i pogledaše u nju. Kleju je srce treperilo u grlu. Nije mogao da veruje: kako je bio nepažljiv! Rej je za to umro, ti seronjo! jedan njegov deo urlao je na ostatak. On je umro zbog tog papirića, a ti si ga izgubio! Deniz zatvori oči i položi obe ruke na svoju glavu. A onda, vrlo brzo, zapeva: “Anto, Anto, u ćošak čučni, nešto je izgubljeno, pa glavom mućni.” “Koji je to davo?” Den će zaprepašćeno. “Molitva sv. Antunu”, mirno će Deniz. “Naučila sam je u verskoj školi. Uvek pomaže.” “Nemoj me zajebavati”, Tom skoro zastenja. Ona se ogluši na to i usredsredi se na Kleja. “Papirić nije na podu, zar ne?” “Mislim da nije.” “Još se dvoje ukrcalo u autobus”, izvesti Den. “I upalili su žmigavce. Sto znači da neko od njih sedi za…” “Dene, daj molim te ućuti”, reče Deniz, još gledajući u Kleja. Još smirena. “Ako si ga izgubio u autobusu ili negde napolju, izgubljen je zauvek, je li tako?” “Da”, reče on teškog srca. “Sto znači da se to nije dogodilo.” “Kako to znamo?” “Jer to dobri Bog ne bi dopustio.” “Mislim… da će mi glava eksplodirati”, reče Tom neobično mirnim glasom. I ponovo se ona ne obazre na njega. “Onda, koji džep nisi pretražio?”
“Pretražio sam sve…” reče Klej pa zastade usred rečenice. Ne skidajući pogled sa Deniz, on pretraži džepić za džepni sat ušiven u veći prednji džep farmerki. Papirić je bio u njemu. Nije se sećao kad ga je tamo zagurao, ali bio je tamo. Klej ga izvadi. Na njemu je pokojnikovim teškim rukopisom pisalo 2.07-919-9811. “Zahvali svetom Antunu i u moje ime”, reče Klej. “Ako ovo uspe”, reče ona, “zamoliću svetog Antuna da zahvali Bogu-” “Deniz?” reče Tom. Deniz ga pogleda. “Zahvali Bogu i u moje ime”, reče Tom.
14. Njih četvoro sedelo je uz dvokrilna vrata kroz koja su ušli, računajući na to da će ih čelične šipke zaštititi. Džordan je čučao iza zgrade, ispod razbijenog prozora kroz koji je šmugnuo. “Sta ćemo učiniti ako eksplozija nc napravi nijednu rupu u zidovima?” upita Tom. “Smislićemo nešto”, reče Klej. “A ako Rejova bomba ne eksplodira?” upita Den. “Onda sedi i plači”, reče Deniz. “Hajde, Kleje, nemoj čekati najavnu špicu.” Klej podiže poklopac mobilnog telefona, pogleda u crni ekran i shvati da je trebalo da proveri signal na ovom telefonu pre nego što je poslao Džordana. Nije se toga uopšte setio. Niko se od njih nije toga setio. Kakva glupost! Kao što je zaboravio da je stavio onaj papirić s brojem u džepić za sat. Pritisnu tipku za uključivanje. Telefon zapišta. Na trenutak se ne dogodi ništa, a onda se pojaviše tri crtice, jasne i pune. On ukuca onaj broj, pa lagano položi palac na tipku za poziv. “Džordane, jesi li spreman?” “Da!” “A vi, narode?” “Učini to pre nego što me izda srce”, reče Tom. U Klejovoj glavi ukaza se prizor, košmaran u svojoj jasnoći: Džoni-Dži leži skoro tačno ispod mesta gde se eksplozivom krcati autobus z.austavio. Leži na leđima otvorenih očiju, ruku čvrsto prekrštenih na majici s logom Red soksa, sluša muziku dok mu se mozak preusmerava na neki neobičan i drukčiji način. On odagna tu sliku. “Anto, Anto, mućni glavom”, reče on bezrazložno, a onda pritisnu tipku kojom pozva mobilni telefon u zadnjem delu minibusa.
Nije uspeo ni da izbroji do dva, a celi svet izvan dvorane Kešvakamak odlete u vazduh. Grmljavina eksplozije proguta Adađo Tomasa Albinonija u jednom gladnom zalogaju. Svi prozorčići koji su obložili zid dvorane okrenut prema roju rasprsnuše se. Blcštava grimizna svetlost zasja kroz nastale otvore, a onda se celo južno krilo zgrade otkide u tuči dasaka, stakla i kovitlaca sena. Vrata na koja su se naslanjali kao da su se savila unazad. Deniz je rukama zaštitnički sakrila stomak. Spolja se začuše užasni bolni krici. Na trenutak taj zvuk raspara Klejov mozak poput oštrice motorne tcstere, a potom nesta. No krici u njegovim ušima se nastaviše. Bio je to zvuk ljudi koji gore u paklu. Nešto tresnu na krov, dovoljno teško da se cela zgrada potrese. Klej povuče Deniz na noge. Ona ga pogleda izbezumljeno, kao da više nije sigurna ko je: “Dođi!” Vikao je, ali jedva je čuo sopstveni glas. Kao da mu se cedi kroz kuglice vate. “Dođi, izlazimo!” Tom je ustao. Den samo napola, a tad ponovo čučnu, ponovo pokuša da ustane, i ovaj put je uspeo u tome. Zgrabi Toma za ruku. Tom zgrabi Denizinu. Povezani tako, oteturali su se do zjapećc rupe u dnu dvorane. Tamo je stajao Džordan, pokraj zapaljenog sena, i buljio u ono što je jedan telefončić napravio.
15. Divovska noga koja kao da je zgnječila krov dvorane Kešvakamak zapravo je bila poveći komad školskog autobusa. Plamen je zahvatio krov. Tačno ispred njih, iza hrpice zapaljenog sena, ležao je par prevrnutih sedišta, takođe u plamenu. Njihovi čelični okviri pretvorili su se u špagete. Odeća je padala s neba poput krupnih pahulja: majice, šeširi, pantalone, bermude, suspenzori, zapaljeni brushalter. Klej shvati da će se pojas sena oko donjeg dela zidova dvorane koji je služio za izolaciju uskoro pretvoriti u ognjeni opkop i da su izašli u poslednji čas. Vatrice su prošarale livadu na kojoj su se održavali koncerti, igranke pod vedrim nebom i razna takmičenja, ali su se komadi eksplodiranog autobusa raspršili dalje. Klej ugleda vatrice kako plamte visoko u krošnjama stabala udaljenih najmanje trista metara. Južno od mesta na kojem su stajali i Kuću strave zahvatio je plamen i on ugleda nešto - verovatno ljudski torzo - kako gori na polovini kostura Padobranskog skoka. Kolonija se pretvorila u veknu sirovog mesa mrtvih i umirućih telefonaca. Njihova telepatska povezanost se raskinula (iako bi Kleja povremeno prožela slaba strujanja te neobične psihičke sile pa bi mu se kosa na glavi podigla a koža naježila), ali su preživeli još mogli da vrište, i oni ispuniše noć svojim vapajima. Klej bi učinio šta je učinio i da je mogao da zamisli kako će to biti užasno - čak i prvih nekoliko sekundi nije pokušavao da se zavarava s tim u vezi - ali ovo je bilo nezamislivo. Plamena stihija osvetljavala je više nego što su želeli da vide. Osakaćenih i obezglavljenih bilo je kao u priči - lokve krvi, otkinuti udovi - ali nekako je još užasnija bila razbacana odeća i cipele u kojima nije bilo nikog, kao da je eksplozija bila dovoljno jaka da deo kolonije u sekundi pretvori u prah. Jedan muškarac hodao je prema njima držeći se rukama za
vrat u pokušaju da zaustavi krv koja mu se slivala preko prstiju i između njih - izgledala je narandžasto na sve jačem plamenu zapaljenog krova dvorane - a utroba mu se njihala levodesno u visini prepona. Creva mu ispadoše još više dok je prolazio pokraj njih razrogačenih i praznih očiju. Džordan je nešto govorio. Od krikova, jauka i sve jačeg pucketanja vatre iza njega Klej nije mogao da čuje šta, pa se nagnuo bliže. “Morali smo to da uradimo, jedino to smo mogli”, reče Džordan. Pogleda u ženu bez glave, muškarca bez nogu, pa u nešto tako unakaženo da se pretvorilo u ljudski kanu pun krvi. Iza njega, druga dva autobuska sedišta prekrila su dve žene koje su izgorele jedna drugoj u naručju. “Morali smo to da uradimo, jedino to smo mogli. Morali smo to da uradimo, jedino to smo mogli.” “Tako je dušo, nasloni lice na mene i hodaj tako”, reče Klej i Džordan istog trenutka zari lice u Klejovu slabinu. Bilo je teško tako hodati, ali ne i nemoguće. Zaobišli su telefonski kamp i pođoše prema dnu onoga što bi bio dovršeni centralni prolaz i niz videoigraonica da se Impuls nije umešao. Kako su oni odmicali, plamen je gutao dvoranu Kešvakamak i sve jače osvetljavao livadu. Crni obrisi - mnogi goli ili obnaženi jer im je eksplozija oduvala odeću - teturali su se i posrtali. Klej nije imao pojma koliko ih je. Onih nekoliko koji bi prošli blizu njihove grupice nisu pokazali nikakvo zanimanje za njih; ili bi produžili prema prolazu ili zaronili u šumu zapadno od Smotre. Klej je bio uveren da će tamo umreti od zime ukoliko ponovo ne uspostave neki oblik grupne svesti, no sumnjao je da će im to uspeti. Delom zbog virusa, ali uglavnom zbog Džordanove odluke da odvezc autobus medu njih, čime je osigurao maksimalnu udarnu zonu, kao što su učinili s cisternama propana. Da su znali da će ubistvo jednog starca dovesti do ovog… pomisli Klej, a potom: Ali kako su mogli da pretpostave?
Stigli su do neasfaltiranog parkinga gde su radnici parkirali svoje kamione i kampprikolice. Ovde je tlo bilo pokriveno gusto isprepletenim zmijama električnih kablova, a prostori između kamppri kolica krcati potrepštinama porodica koje žive na točkovima: roštilji na ćumur, plinski roštilji, baštenske stolice, mreža za spavanje, mali stalak za sušenje veša u obliku vrteške na kojem veš visi verovatno skoro dve sedmice. “Pronađimo nešto s ključevima u bravi i bežimo odavde”, reče Den. “Raskrčili su odvajanje, i ako pripazimo, kladim se da možemo voziti na sever niz deonicu 160 dokle nam srce želi.” Pokaza prstom. “Tamo je skoro sve nefon.” Klej je bio uočio kombi na čijim je zadnjim vratima pisalo LEM - MOLERSKI I VODOINSTALATERSKI RADOVI. Klej cimnu vrata i ona se otvoriše. Unutrašnjost je bila krcata gajbama od mleka, uglavnom punih raznog vodoinstalaterskog pribora, ali u jednoj nade ono što je hteo: boju u spreju. Uze četiri spreja nakon stoje proverio da su sprejevi puni ili skoro puni. “Čemu to?” upita Tom. “Reći ću ti kasnije”, reče Klej. “Molim vas, idemo odavde”, reče Deniz. “Ne mogu ovo da podnesem. Pantalone su mi natopljene krvlju.” Ona poče da plače. Stigli su do centralnog prolaza između Veselih šoljica i napola sastavljenog dečjeg vozića. “Pogledaj”, pokaza Tom. “O… Bože… moj”, tiho će Den. Oko vrha kioska za prodaju ulaznica za vozić omotali su se ostaci pocrnele i tinjajuće crvene majice s kapuljačom. Velika krvava mrlja natopila je majicu oko rupe koju je verovatno napravio komad letećeg školskog autobusa. Tamo gde se krv nije raširila i pokrila ostalo, Klej raspozna dva slova, Odrpankov posiednji smeh: HAR.
16. “Nema nikog u toj usranoj stvari, a sudeći po veličini rupe, nad Odrpankom je izvršena operacija srca bez anestezije”, reče Deniz, “pa kad se umorite od gledanja…” “Ima još jedan mali parking na južnom kraju centralnog prolaza”, reče Tom. “Tamo ima dobrih automobila. Direktorskih automobila. Možda nam se posreći.” I jeste, ali ne s nekim skupim automobilom. Mali kombi na kojem je pisalo TVCO - STRUČNJACI ZA PREČIŠĆAVANJE VODE bio je parkiran iza niza skupih automobila i blokirao im prolaz. Vozač je ostavio ključeve u bravici, verovatno upravo iz tog razloga, i Klej ih odveze dalje od vatre, pokolja i krikova, polako i oprezno odveze se niz odvajanje do raskrsnice s džambo plakatom i motivom srećne porodice koja više ne postoji (ako je ikad i postojala). Tamo se Klej zaustavi i ubaci menjač u ler. “Neko od vas, narode, ovde mora da preuzme”, reče. “Zašto, Kleje?” upita Džordan, ali Klej je po dečakovom glasu znao da on već zna. “Jer ja ovde izlazim”, reče on. “Ne!” “Da. Idem da potražim sina.” Tom reče: “Gotovo sigurno je poginuo tamo. Nc želim da budem ptica zloslutnica, samo sam realan.” “Znam, Tome. A znam i da postoji šansa da nije, a i ti to znaš. Džordan reče da su bauljali unaokolo, kao da su potpuno izgubljeni.” Deniz reče: “Kleje… dušo… i da je živ, možda lunja šumom bez pola glave. Nije mi drago da to kažem, ali znaš da je istina.” Klej klimnu glavom. “A znam i da se možda izvukao pre, dok smo bili zaključani, i krenuo niz put za Garlivil. Nekoliko njih uspelo je
da stigne do tamo; video sam ih. A video sam i druge koji su krenuli tim putem. I vi ste ih videli.” “Ne možeš dokazati umetničkoj glavi, zar ne?” tužno prokomentarisa Tom. “Ne”, reče Klej, “ali pitam se da li biste ti i Džordan na trenutak izašli sa mnom?” Tom uzdahnu. “Zašto da ne?” reče.
17. Nekoliko telefonaca, izgubljenih i ošamućenih, prođe pored njih dok su stajali pokraj malog kombija. Klej, Tom i Džordan ih ne pogledaše, a telefonci im uzvratiše istom merom. Horizont na severozapadu sve se jače crvenonarandžasto žario jer se plamen dvorane Kešvakamak stopio s plamtećim koloritom šume iza nje. “Ovaj put bez velikih opraštanja”, reče Klej, pretvarajući se da ne vidi suze u Džordanovim očima. “Očekujem da ću vas ponovo videti. Izvoli, Tome. Uzmi ovo.” Pruži mu telefondetonator i Tom ga uze. “Krenite na sever. Proveravajte signal na telefonu. Naiđete li na sprinterske grebene, izađite iz vozila, pešačite dok se put ponovo ne raščisti, pa sedite u neki drugi auto ili kamion i nastavite put. Verovatno ćete ugledati telefonski signal negde na području Rendžlija - splavarenje leti, lov u jesen, skijanje zimi - ali posle toga ne bi trebalo da imate ikakvih problema, a i danju bi trebalo da ste sigurni.” “Kladim se da su dani već i sad sigurni”, reče Džordan i obrisa oči. Klej klimnu glavom. “Možda si u pravu. U svakom slučaju, pamet u glavu. Stotinu pedeset kilometara posle Rendžlija, nađite nekakvu vikendicu ili lovačku kuću ili nešto slično, dobro se obezbedite namirnicama i prezimite tamo. Znate šta će zima učiniti tim stvorovima, zar ne?” “Ako im se mozak roja raspadne i ne odsele se na jug, skoro svi će umreti”, reče Tom. “Barem oni severno od linije Mejson-Dikson11.” “I ja tako mislim. Ubacio sam vam one sprejeve u odeljak za rukavice. Svakih tridesetak kilometara napišite na putu čitko i veliko T-Dž-D. Upamtili ste?” “T-Dž-D”, reče Džordan. “Za Tom, Džordan i Deniz.”
“Tako je. A skrenete li na neki drugi put, neka vam slova budu još veća, sa strelicom. Krenete li neasfaltiranim putem, napišite na stabla, uvek s desne strane puta. Tamo ću ja gledati. Jeste li shvatili?” “Uvek zdesna”, reče Tom. “Pođi s nama, Kleje. Molim te.” “Ne. Nemoj mi dodatno otežavati. Svaki put kad morate da promenite vozilo, ostavite ga nasred puta i napišite na njemu T-Dž-D. Dogovoreno?” “Dogovoreno”, reče Džordan. “I da si nas našao.” “1 hoću. Svet će neko vreme biti opasan, ali ni izdaleka koliko je bio. Džordane, moram nešto da te pitam.” “Samo izvoli.” “Ako nađem Džonija i ustanovim da je najgore što mu se dogodilo to što je prošao kroz taj njihov preobraćcnički punkt, šta da uradim?” Džordan zinu. “Odakle da ja to znam? Isuse, Kleje? Stvarno… Isuse!” “Znao si da se ponovo programiraju”, reče Klej. “Nagađao sam!” Klej je znao da je to bilo mnogo više od nagađanja. Mnogo bolje od nagađanja. A znao je i da je Džordan iscrpljen i prestravljen. Kleknu na jedno koleno pred dečaka i uhvati ga za ruku. “Ne boj se. Ne može mu biti gore nego što već jeste. Sam bog to zna.” “Kleje, ja…” Džordan pogleda u Toma. “Tome, ljudi nisu kao kompjuteri! Reci mu!” “Ali kompjuteri su kao ljudi, zar ne?” reče Tom. “Jer mi kreiramo ono što znamo. Znao si za reprogramiranje i znao si za crva. Pa mu reci šta misliš. Ionako verovatno neće naći klinca. A ako ga nađe…” Tom slegnu ramenima. “Kao stoje rekao. Koliko gore može biti?”
Džordan se zamisli nad time, grizući se za usnu. Izgledao je užasno umorno. Na košulji je imao krvi. “Idete li?” povika Den. “Još samo minut”, reče Tom, a onda će tiše: “Džordane?” Džordan je ćutao još trenutak. A tad pogleda u Kleja i reče: “Trebaćc ti drugi mobilni telefon. A onda ga odvedi na mesto pokriveno signalom…”
SMESTI U SISTEM 1. Klej je stajao nasred deonice 160, na mestu koje bi sunčanim danom bilo u senci onog džambo plakata, i gledao za zadnjim svetlima kombija dok se nisu izgubila iz vida. Nije mogao da se otrese utiska da više nikad neće videti Toma i Džordana (ruže venu, šapnu njegov um), ali odbijao je da dopusti da mu taj utisak preraste u predosećaj. Ta dvaput su se našli, a ne kaže li se treća sreća? Jedan telefonac zakuca se u njega u prolazu. Bio je to muškarac kojem se na jednoj strani lica zgrušavala krv - prvi ranjeni izbeglica sa Smotre severnih okrugova kojeg je video. Videće ih i više ne odmakne li im, pa on krenu niz deonicu 160, ponovo na jug. Nije imao konkretnog razloga za zaključak da mu je sin krenuo na jug, ali nadao se da je ono što je Džoniju ostalo od njegovog uma - njegovog nekadašnjeg uma - reklo da dom leži na toj strani. A to je bio smer poznat Kleju, barem to. Oko kilometar južno od onog odvajanja on nabasa na još jednog telefonca, ovaj put ženu, koja se brzo ushodala tamovamo po autoputu poput kapetana na pramcu broda. Okrenu se i pogleda u Kleja tako strogo da on podignu ruke, spreman da se porve s njom ako ga napadne. Ali nije. “Ko pata?” upita ona, a u svojoj glavi Klej prilično jasno začu: Ko je pao? Tata, ko je pao? “Ne znam”, reče on i zaobiđe je. “Nisam video.” “Gde sa?” upita ona i ushoda se još bezumnije nego pre. U glavi Klej začu: Gde sam? Na to Klej i ne pokuša da odgovori, ali seti se Vile Tamne i njenih pitanja: Ko ste vi? Ko sam ja?
Klej ubrza korak, ali nedovoljno. Ona ushodala žena povika za njim, i on se sledi: “Ko Vil Ta?” A u Klejovoj glavi to pitanje odjeknu zastrašujućom jasnoćom. Ko je Vila Tamna?
2. Nije bilo oružja u prvoj kući u koju je provalio, ali našao je veliku baterijsku lampu kojom bi osvetlio svakog bazajućeg telefonca na kojeg bi naišao, uvek im postavljajući isto pitanje, pokušavajući da ga istovremeno i telepatski projektuje kao kod lanterne magice: Jeste li videli dečaka? Nije dobio odgovor, a u glavi bi začuo tek bledeće odlomke misli. Na prilazu druge kuće stajao je dodž, ali Klej se nije usudio da ga uzme. Ako je Džoni i krenuo ovim putem, on pešači. Ako Klej bude vozio, mogao bi da ne primeti sina, čak i da polako vozi. U ostavi nade šunku u konzervi koju otvori priloženim ključem i pojede u hodu. Upravo je nameravao da baci ostatak u grmlje nakon što se najeo, kad ugleda starijeg telefonca kako stoji pokraj poštanskog sandučića i gleda ga tužnim i gladnim okom. Klej mu pruži šunku i starac je uze. A onda, govoreći polako i razgovetno, pokušavajući da zamisli Džonija, Klej reče: “Jeste li videli dečaka?” Starac poče da žvaće šunku. Proguta. Činilo se da razmišlja. Reče: “Tusti željo.” “Željo”, reče Klej. “U pravu ste. Hvala.” I on krenu dalje. U trećoj kući, dva kilometra južnije, u podrumu nade vinčesterku i tri kutije municije. U kuhinji na radnoj ploči nade mobilni telefon u punjaču. Punjač, naravno, nije radio, ali kad je pritisnuo tipku za uključivanje, telefon zapišta i odmah se uključi. Pokaza se samo jedna crtica, ali ga to ne iznenadi. Preobraćenički punkt telefonaca nalazio se na ivici područja pokrivenog signalom. Krenu prema vratima u jednoj ruci noseći napunjenu pušku, u drugoj lampu, a telefon je pričvrstio za kaiš. No naglo ga savlada umor. Zatetura se u stranu, kao da ga je neko raspalio po glavi obloženim čekićem. Želeo je da krene
dalje, ali ono malo zdravog razuma preostalog u njegovom umornom mozgu reče mu da mora da odspava. Možda to i nije bila loša ideja: ako je Džoni živ, veliki su izgledi da i on spava. “Klejtone, prebaci sc na dnevnu smenu”, promrmlja on. “Kurac ćeš naći baterijskom lampom usred noći.” Bila je to mala kuća, dom starijeg bračnog para, pomisli on, sudeći po fotografijama u dnevnom boravku, samo jednoj spavaćoj sobi i držačima oko WC šolje u jednom jedinom kupatilu. Krevet je bio uredno pospremljen. Klej se izu i leže na njega ne podigavši pokrivače. Čim je legao, ona iscrpljenost kao da ga je pritisla poput tega. Nije mogao da zamisli da bi ga nešto moglo naterati da ustane. U sobi se osećao neki miris, verovatno staričina mirisna kesica, pomisli on. Bakin miris. Miris je bio umoran skoro kao i on. Dok je ležao u toj tišini, pokolj na Smotri činio mu se dalek i nestvaran, poput ideje za strip koji nikad neće nacrtati. Previše krvavo. Drži se ti Crnog skitača, sigurno bi rekla Seron, njegova stara, dobra Seron. Drži se svojih kauboja apokalipse. Um kao da mu se uzdigao, odlebdeo iznad tela i vratio se - lenjo, neužurbano - njima trojici dok su stajali pokraj onog kombija kompanije za prečišćavanje vode, trenutak pre nego što su se Tom i Džordan vratili u njega. Džordan je ponovio ono što je rekao u Gajtcnu, o tome kako je ljudski mozak zapravo, dobri stari hard disk, i da ga je Impuls zbrisao, da je Impuls delovao na ljudske mozgove poput elektromagnetnog impulsa. Ostalo je samo jezgro, rekao je Džordan. A jezgro je ubijanje. Ali budući da su ljudski mozgovi organski hard diskovi, počeli su ponovo da se izgrađuju. Reprogramiraju. Samo što je u signalnoj šifri postojao virus. Nemam dokaza, ali sam uveren da su rojenje, telepatija, levitacija… da je sve to poteklo od virusa. Virus je postojao od početka, pa je postao deo reprogramiranja. Je li to zasad jasno?
Klej je klimnuo glavom. I Tom. Džordan je gledao u njih, umornog i ozbiljnog lica umrljanog krvlju. Za to vreme Impuls i dalje šalje impulse, je li tako? Jer negde neki računar radi na baterije i održava taj program. Program je pokvaren, pa onaj virus u njemu nastavlja da mutira. Na kraju će se signal možda ugasiti, ili će se program tako iskvariti da će se isključiti. No dotad… možda ćeš moći da ga upotrebiš. Kažem možda, jesi li me čuo? Sve zavisi od toga rade li ljudski mozgovi ono što ozbiljno zaštićeni računari rade kad ih pogodi elektromagnetni impuls. Tom je upitao šta to. A Džordan mu se bledo nasmešio. Smeste u sistem. Sve podatke. Ako se to događa s ljudima, i ako uspeš da izbrišeš teroristički program, stari će se program možda ponovo programirati. “Mislio je na ljudsko programiranje”, promrmlja Klej u mračnoj spavaćoj sobi, osećajući taj slatkasti, bledi miris. “Program ljudskog mozga, smešten negde duboko. Integralan.” Padao je u san. Ako bude sanjao, nada se da neće sanjati pokolj na Smotri severnih okrugova. Poslednje što je pomislio pre nego što ga je savladao san bilo je da bi se možda na duge staze telefoncima stanje popravilo. Istina, rođeni su u nasilju i užasu, ali rođenje je najčešće problematično, često nasilno, a katkad i užasno. Nakon što su počeli da se roje i stapaju misli, nasilje je jenjavalo. Koliko on zna, zapravo i nisu ratovali protiv normalaca, ako se prisilno prcobraćenje ne smatra ratnim činom; odmazde nakon uništenja njihovih kolonija jesu bile krvave, ali savršeno razumljive. Da ih pustimo na miru, na kraju bi se mogli pokazati boljim čuvarima planete od takozvanih normalaca. U svakom slučaju, najveći životni cilj ne bi im bila kupovina džipova, gutača benzina, jer im to ne bi bilo potrebno s obzirom na njihove levitacijske sposobnosti (ili zbog njihovih prilično bazičnih potrošačkih apetita). Do đavola, čak im se i muzički ukus popravio.
Ali kakav smo izbor imali? pomisli Klej. Opstanak je poput ljubavi. Oboje su slepi. U tom trenutku ga savlada san. Nije sanjao o pokolju na Smotri. Sanjao je da je u šatoru za tombolu, a kad je voditelj prozvao B-12 -Sunčani vitamini - on oseti kako ga neko povlači za nogavicu. Zaviri ispod stola. Džoni je bio tamo i smešio mu se. A negde je zvonio telefon.
3. Nije sav gnev ispario iz telefonskih izbeglica niti su njihovi varvarski talenti sasvim iščezli. Oko podneva sutrašnjeg dana, hladnog i oštrog, s nagoveštajem zime u vazduhu, Klej se zaustavi i odgleda tučnjavu između dva telefonca koja su se svojski pomakljala pored puta. Samarali su se, pa grebali, i naposletku sc uhvatili u koštac, udarali glavama i grizli po obrazima i vratu. Pri tom su počeli polako da se odižu od tla. Klej je gledao otvorenih usta kako se dižu do visine od oko tri metra, i dalje se bijući, raširenih nogu i čvrsto ukotvljeni u vazduhu, kao da stoje na nevidljivom podu. A onda jedan od njih ugrize za nos svog_protivnika odevenog u dronjavu i krvlju umrljanu majicu s recima TEŠKO GORIVO. Nosogrizac odgurnu TEŠKOGORIVAŠA. TESKOGORIVAS se zatetura, pa tresnu na zemlju poput kamena u bunar, a krv mu prsnu uvis iz razbijenog nosa. Nosogrizac spusti pogled i kao da je tek tad shvatio da je pet metara iznad tla pa i on tresnu na zemlju. Poput slončića Damba koji je izgubio svoje čarobno pero, pomisli Klej. Nosogrizac u padu iščaši koleno i osta da leži u prašini i kezi svoje krvave zube u grimasi bola. Zareza na Kleja u prolazu. Međutim, ta su dvojica bili izuzeci. Većina telefonaca pored kojih je Klej prošao (tog dana i cele sledeće sedmice nije video nijednog normalca) izgledali su izgubljeno i izbezumljeno bez rojevnog mozga kao podrške. Klej se uporno priscćao nečega što je Džordan rekao pre nego što se vratio u kombi i krenuo put severnih šuma gde nije bilo tclefonskog signala: Nastavi li virus da mutira, novi preobraćenici neće biti ni telefonci ni normalci. Klej je zaključio da to znači nešto poput Vile Tamne, samo naprednija kopija. Ko ste vi? Ko sam ja? Video im je ta pitanja u očima i slutio je - zapravo je znao - da su pokušavali da postave ta pitanja svojim nemuštim frktanjem.
Nastavio je da ispituje telefonce Jeste li videli dečaka i pokušavao da im pošalje Džonijevu sliku, ali više nije gajio nadu da će dobiti neki smisleni odgovor. Većinom ne bi dobio nikakav. Sledeću noć prespavao je u kampkućici osam kilometara od Garlivila, a sutra ujutro malo posle devet sati on spazi sitan lik kako sedi na trotoaru ispred Garlivil kafea, u jednoj od šačica zgrada koje su činile poslovnu četvrt tog gradića. Nije moguće, pomisli Klej, ali ipak ubrza korak, a kad je prišao -dovoljno blizu da bude skoro siguran da je taj lik dete a ne mala odrasla osoba - on poče da trči. Novi ranac poče da mu skače po leđima. Noge mu pronađoše početak kratkog poteza pločnika i zakloparaše po betonu. Bio je to dečak. Jako mršav dečak čija duga kosa doseže skoro do ramena njegove majice Red soksa. “Džonil” povika Klej. “Džoni, Džoni-Džil” Dečak se trgnu i okrenu se prema zvuku Klejovog glasa. Usta mu se obesiše i on tupo zinu. U očima mu se ogledala samo nejasna usplahirenost. Izgledao je kao da razmišlja o begu, ali pre nego što je uspeo da ubaci noge u brzinu, Klej ga podignu u zagrljaj i poljupcima prekri njegovo musavo, neosetljivo lice i obešena usta. “Džoni” reče Klej. “Džoni, došao sam po tebe. Jesam. Došao sam po tebe. Došao sam.” I u jednom trenutku - verovatno samo zato što ga je čovek koji ga je držao zanjihao ukrug - dete čvršće uhvati Kleja oko vrata. A i reče nešto. Klej je odbijao da poveruje da je reč o običnom ispuštanju zvuka, besmislenom poput vetra koji duva preko grlića prazne boce. Bila je to reč. Možda paji, kao da je dečak pokušavao reći da mu se spava. Ili možda taji, kako je Džoni sa šesnaest meseci prvi put nazvao oca.
Klej odluči da je reč o ovom drugom. Verovaće da ga je bledo, prljavo, neuhranjeno dete koje mu se obesilo oko vrata nazvalo tata.
4. Bila je to slaba nada, pomisli on nakon sedam dana. Jedan zvuk koji je mogao predstavljati reč, jedna reč koja je mogla glasiti tata. Sad je Džoni spavao na ležaju u garderobnom ormaru u spavaćoj sobi, jer se tamo zavlačio i jer se Klej umorio od toga da ga teškom mukom izvlači ispod kreveta. Simbolična materica ormara čini se da je smirivala Džonija. Možda je to bio deo preobraćenja kroz koje su on i ostali prošli. Telefonci Kešvaka su se pokazali, svaka im čast. Pretvorili su mu sina u prestrašenog kretena koji nema čak ni roj za utehu. Napolju, ispod sivog večernjeg neba, provejavao je sneg. Hladan vetar nosio ga je niz neosvetljenu Glavnu ulicu Springvejla u obliku uvijajućih zmija. Činilo se da je prerano za sneg, ali naravno da nije bilo, posebno ovako daleko na severu. Kad bi sneg pao pre Dana zahvalnosti, ljudi bi gunđali; kad bi pao pre Noći veštica ljudi bi gunđali dvostruko, a onda bi ih neko podsetio da žive u Mejnu a ne na ostrvu Kapri. Pitao se gde noće Tom, Džordan, Den i Deniz. Pitao se kako će se Deniz snaći kad dođe vreme za porođaj. Verovatno će se sasvim lepo snaći - žilava je ona. Pitao se misle li Tom i Džordan na njega često koliko i on na njih, i nedostaje li im koliko i oni njemu: Džordanove ozbiljne oči, Tomov podsmešljivi osmeh. Nije video taj osmeh dovoljno često jer ono što su proturili preko glave nije bilo nimalo smešno. Pitao se je li protekla nedelja koju je proveo sa^ svojim unesrećenim sinom bila najusamljenija u njegovom životu. Činilo mu se da je odgovor na to pitanje potvrdan. Klej pogleda u telefon u svojoj ruci. Najviše pitanja bilo je vezano za taj mobilni telefon. Da li da nazove ponovo. Kad ga je uključio ugledao je tri signalnc crtice na njegovom malom ekranu, tri jasne crtice, ali baterija neće trajati
doveka, i on je to znao. Kao što nije mogao ni računati da će Impuls trajati doveka. Baterije koje odašilju signal do komunikacijskih satelita (ako je to posredi, i ako je to još tako) mogle bi prestati da rade. Ili bi Impuls mogao da izmutira u običan talas nositelj, beli šum ili kreštavi pisak kakav se začuje kad greškom nazovete nečiji faks. Sneg. Sneg 21. oktobra. Je li danas dvadeset prvi? Izgubio je pojam o vremenu. No pouzdano je znao da će telefonci umirati u sve većem broju. I Džoni bi bio među njima da ga Klej nije tražio i našao SaPitanje je bilo, šta je našao? Šta je smestio u sistem? Taji. Tata? Možda. U svakom slučaju, dečak otad nije izgovorio nešto iole slično nekoj reči. Krenuo je s Klejom bez opiranja… ali bio je sklon i da odluta svojim putem. Kad bi to učinio, Klej bi morao ponovo da ga uhvati, onako kako se uhvati tek prohodalo dete koje pokušava da šmugne na parkingu ispred tržnog centra. Svaki put kad bi ga Klej uhvatio, setio bi se robota na navijanje kojeg je imao kao klinac, kako bi robot redovno završio u nekom uglu gde bi zapeo i beskorisno odlučno podizao noge goredole dok ga ne bi ponovo okrenuli prema sredini sobe. Klej je našao automobil s ključevima u bravi. Džoni je isprva odbijao da uđe i pružio je kratki, uspaničeni otpor, ali nakon što ga je Klej privezao pojasom, zaključao vrata i pokrenuo auto, Džoni se ponovo umirio i postao gotovo hipnotisan. Čak je i našao dugme za spuštanje prozora i pustio da mu vetar duva u lice; zatvorio je oči i malo podigao glavu. Klej je gledao kako vetar mrsi Džonijevu dugu, masnu kosu i pomisli: Bože oprosti, kao da se voziš sa psom. Kad su stigli do sprinterskog grebena koji nisu mogli da zaobiđu i Klej pomogao Džoniju da izađe iz automobila, primeti da se ovaj upiškio u gaće. Više ne zna za toalet, kao što više ne zna da govori, sumorno pomisli Klej. Bože, smiluj
sel Zaista, Džoni više nije znao da traži da ide u WC, ali posledice nisu bile ni problematične ni pogubne kako je Klej očekivao. Džoni više ne bi sam zatražio da ide u toalet, ali ako biste se zaustavili i odveli ga na neko poljanče, on bi se pomokrio ako mu je bila nužda. Ili ako je bila reč o velikoj nuždi, čučnuo bi sanjivo zagledan u nebo dok bi praznio creva. Verovatno je pratio putanje ptica. A možda i ne. Ne traži da ide u WC, ali je pitom. I ponovo to Kleja podseti na pse koje je imao. Samo što se psi nisu svake noći budili i vrištali petnaest minuta.
5. Prvu noć prespavali su u kući nedaleko od radnje Njufild, a kad je vrištanje počelo, Klej je pomislio da Džoni umire. Iako mu je Džoni zaspao na rukama, nije ga bilo kad se Klej trgnuo iz sna. Džoni više nije bio u krevetu nego ispod njega. Klej se zavuče ispod kreveta, u zagušljivu pećinu punu prašine; dno dušeka s oprugama našlo mu se samo tri centimetra iznad glave. On čvrsto zagrli mršavo telo koje je bilo napeto poput strune. Dečakovi krici bili su jači nego što bi se očekivalo od tako malih pluća, i Klej shvati da ih čuje pojačane u svojoj glavi. Sve dlake na Klejovom telu, čak i stidne, nakostrešiše mu se. Džoni je urlao skoro petnaest minuta tamo ispod kreveta, a onda je prestao naglo kao što je i počeo. Telo mu omlitavi. Klej je morao da pritisne glavu na Džonijevu slabinu (dečak je čak i u tom nemoguće skučenom prostoru uspeo da provuče ruku oko Klejovog vrata) da bi proverio diše li Džoni. Izvukao je Džonija ispod kreveta, sad mlitavog poput poštanske vreće, i spustio njegovo prašnjavo, prljavo telo natrag na krevet. Ostao je da leži pokraj njega skoro sat vremena pre nego što je i on zaspao kao zaklan. Ujutro, ponovo je bio sam u krevetu. Džoni se ponovo zavukao pod krevet. Poput pretučenog psa, u potrazi za najmanjim skloništem koje može da nađe. Naizgled, sasvim suprotno od pređašnjeg ponašanja telefonaca… ali, naravno, Džoni nije bio poput njih. Džoni je bio novo stvorenje, Bog mu se smilovao.
6. Sad su bili u udobnoj domarevoj kućici pokraj Šumarskog muzeja u Springvejlu. U kućici je bilo mnogo hrane, peć na drva, pitka voda iz ručne pumpe. Bio je tu čak i hemijski WC (premda Džoni nije želeo da se njime služi; Džoni je vršio nuždu u zadnjem dvorištu). Najmodernije opremljeno domaćinstvo - oko 1908. godine. Bilo je to mirno razdoblje, osim Džonijevih noćnih ispada. Bilo je vremena za razmišljanje. I sad, dok stoji pokraj prozora dnevnog boravka i gleda kako sneg vije niz ulicu dok njegov sin spava u svom skrovištu u ormaru, ima dovoljno vremena da shvati da je razmišljanju došao kraj. Ništa se neće promeniti ne promeni li on nešto. Trebaće ti još jedan mobilni telefon, bio je rekao Džordan. A moraćeš da odvedeš sina negde gde ima signala. Ovde ima signala. Još ga ima. A dokaz su crtice na ekranu telefona. Koliko lošije može biti? bio je upitao Tom. I slegnuo ramenima. Naravno, on je mogao slegnuti ramenima, zar ne? Džoni nije bio Tomovo dete, Tom sad ima svoje dete. Sve zavisi od toga radi li ljudski mozak ono što ozbiljno zaštićeni računari rade kad budu izloženi elektromagnetnom impulsu, bio je rekao Džordan. Smeste u sistem. Smesti u sistem. Moćna fraza. Ali najpre se mora izbrisati telefonski program da bi se napravilo mesta za silno teoretsko drugo programiranje; Džordanov predlog - da Džonija ponovo izloži Impulsu, kao da klinom izbijaš klin - činio se tako jeziv, tako bizarno opasan, s obzirom na to da Klej nije mogao znati u kakav je program taj Impuls dosad mogao izmutirati… pod pretpostavkom (nagađanje ludom radovanje, da, znam) da još traje… “Smesti u sistem”, prošaputa Klej. Napolju se skoro smračilo; sneg koji je provejavao izgledao je još sablasnije.
Impuls jeste drugačiji, u to je bio siguran. Seti se prvih telefonaca na koje je naišao a koji su bili budni noću, one dvojice ispred Vatrogasnog doma u Garlivilu. Tukli su se zbog starog vatrogasnog vozila. Ali ne samo to: i razgovarali su. Nisu se samo sablasno oglašavali zvukovima koji su možda bile reči, nego su razgovarali. Nije to bilo nešto senzacionalno, nisu uljudno ćaskali, ali to je ipak bio pravi razgovor. Idi. Ti idi. Da ne bi. I uvek popularni Mojmijon. Taj se dvojac razlikovao od izvornih telefonaca - telefonaca iz Odrpankove ere - a Džoni se razlikovao od te dvojice. Zašto? Jer virus još rovari, a Impuls još mutira? Verovatno. Poslednje što je Džordan rekao pre nego što ga je Klej poljubio na rastanku i krenuo na sever bilo je: Suprotstaviš li novu verziju programa onoj koju su Džoni i ostali primili na onom kontrolnom punktu, mogli bi se uzajamno pojesti. Jer to crvi rade - jedu. A onda, ako je onaj nekadašnji program tu negde… smešten u sistem…. Klejov smućeni mozak često bi se prisetio Alis - Alis koja je izgubila majku, Alis koja se očeličila tako što je svoje strahove prenela na dečju patikicu. Oko četiri sata nakon odlaska iz Gajtena, na deonici 156, Tom je bio upitao onu drugu grupu normalaca žele li da im se pridruže na odmorištu. To su oni, rekao je jedan od muškaraca. Gajtenska družina. A drugi je rekao Tomu da se nosi do đavola. Alis je razjareno skočila. Skočila i rekla… “Rekla je da smo mi barem nešto preduzeli”, reče Klej zagledan u sve mračniju ulicu. “A onda ih upitala: A koji ste vi đavo preduzeli?’“ I tako je on najzad dobio svoj odgovor zahvaljujući jednoj mrtvoj devojci. Džoni-Džiju neće biti bolje. Klejove mogućnosti izbora svodile su se na dve: da se zadovolji s ovim što ima, ili da pokuša da promeni nešto dok još ima vremena. Ako ima. Klej se posluži svetiljkom na baterije da sebi osvetli put do spavaće sobe. Vrata ormara bila su širom otvorena i on
ugleda Džonijevo lice. U snu, obraza položenog na ruku i kose raskuštrane na čelu, izgledao je skoro isto poput dečaka kojeg je Klej pre hiljadu godina poljubio pre odlaska u Boston s mapom Crnog skitača pod rukom. Malo mršaviji, ali inače skoro isti. Razlika je bila primetljiva jedino kad bi Džoni bio budan: obešena usta i prazan pogled, spuštena ramena i viseće ruke. Klej otvori vrata ormara do kraja i kleknu ispred ležaja. Džoni se lagano promeškolji kad mu svetlost fenjera pade na lice pa se ponovo smiri. Klej nije bio pobožan, i događaji u poslednjih nekoliko nedelja nisu silno povećali njegovu veru u Boga, ali ipak je našao svog sina, to je činjenica, pa je poslao molitvu toj sili koja možda gore sluša. BihTje kratka i sažeta: Anto, Anto, u ćošak čučni, nešto je izgubljeno, pa glavom mučni. On podiže preklopnik mobilnog telefona i pritisnu tipku za uključivanje. Telefon tiho zapišta. Upali se narandžasto svetio ekrana. Tri crtice. Klej zasta na trenutak, ali što se tiče poziva, postojala je samo jedna opcija: Odrpanka i njegovih prijatelja. Nakon što je ukucao 911, Klej pruži ruku i prodrma Džonija za rame. Dečak nije želeo da se probudi. Zastenja i pokuša da se skloni. A potom i okrene na drugu stranu. Klej mu ne dopusti ništa od toga. “Džoni! Džoni-Dži! Probudi se!” Sve ga je jače drmusao dok dečak na kraju ne otvori svoje prazne oči i pogleda ga oprezno, ali ne i ljudski znatiželjno. Bio je to pogled zlostavljanog psa, i Kleju bi prepuklo srce svaki put kad bi ga video. Poslednja prilika, pomisli on. Zaista nameravaš to da pokušaš? Izgledi nisu ni deset posto. Ali kakvi su bili izgledi da će naći Džonija? Ili da će Džoni napustiti koloniju iz Kešvakamaka pre eksplozije? Jedan promil? Promil promila? Namerava li da živi s tim opreznim ali neznatiželjnim pogledom do Džonijeve trinaeste, pa
petnaeste, pa dvadeset prve godine? Dok njegov sin spava u ormaru a creva prazni u zadnjem dvorištu? Barem smo nešto preduzeli, rekla je Alis Maksvel. Klej pogleda u ekran. Na njemu su se isticale cifre 911, crne i kontrastne poput neke sudbinske objave. Džoniju su se sklapali kapci. Klej ga ponovo na brzinu prodrma da mu ne bi zaspao. Učini to levom rukom a palcem desne pritisnu tipku za poziv. Uspeo je da izbroji do dva pre nego što se reč POZIVAM na malom osvetljenom ekranu pretvorila u SPAJAM. Kad se to dogodilo, Klejton Ridel nije dozvolio da se predomisli. “Hej, Džoni-Dži”, reče on. “Fonzatiti”. I pritisnu telefon sinu na uvo. 30. decembar 2004 - 17. oktobar 2005. Centralni Lover, Mejn.
ZAHVALE I NAPOMENE Chuck Verrill je uredio knjigu, i uradio je sjajan posao. Hvala Chck. Robin Furth je obavila istraživanja o mobilnim telefonima i smislila različite teorije o tome šta se krije u korenu ljudske psihe. Dobar deo informacija je njen, a greške u tumačenju su moje. Hvala Robin. Moja supruga je pročitaja sirov rukopis i rekla par ohrabrujućih stvari. Hvala Tabby. Bostonci i severni New Englanderi će znati da sam uzeo neke geografske slobode, Šta da vam kažem? Takav je posao…(da vas malo podbodem). Prema mojim saznanjima FEMA nije obezbedila nikakva sredstva za postavljanje dodatnog napajanja u slučaju nužde za bazne stanice, ali napominjem da mnoge bazne stanice imaju dodatno napajanje za slučaj nestanka napajanja.
S.K. Stephen King živi u Maine-u, sa suprugom, piscem Tabithom King i ne poseduje mobilni telefon.
NAPOMENE 1. Stih iz Kolridžove poeme „Kublajkan”. 2. Misli se na Džejsona Endrua Variteka, hvatača bejzbol ekipe Red soks iz Bostona. 3. Američki branilac 4. Novi hrčak. 5. Prvi Mobi je beli kit Mobi Dik iz istoimenog romana Hermana Melvila (1819-1891). Drugi Mobi je poznati američki muzičar, pravim imenom Ričard Melvil Hali, kojem je autor romana “Mobi Dik” navodno prapraprastric pa mu odatle i nadimak Mobi. On je slavnog američkog repera Eminema nazvao “ženomrscem, homofobom, rasistom i antisemitom”. Eminem je Mobiju uzvratio tako što ga je u svojoj pesmi “Without Me” nazvao starim ćelavim pederom čije je vreme prošlo. 6. Svake godine, tačno 19. marta, na dan svetog Josifa, lastavice se vraćaju u San Huan Kapistrano na jugozapadu Kalifornije, gde se gnezde i ostaju do 23. oktobra. 7. Na engleskom jeziku se reči Lin i sin (greh) rimuju 8. Referenca na poznatu pesmu Barta Bakarača u izvođenju benda Karpenters, „Do you knovv the way to San Jose?” (Znate li put za San Hose?) 9. Referenca na redak iz Biblije (Jovan 14:2): „Jer u domu Oca mojega mnogo je stanova.” 10. Skraćenica od Federal Emergency Management Agency - (Američka) Savezna agencija za krizna stanja. 11. “Granica” između američkog Severa i Juga.