prašine koje je želeo da spere sa sebe - verovatno je tako i s Tomom - ali pretpostavljao je da i u prizemlju ima kupatilo, a ako je Tomova kuća uredna kao i on, i voda u WC šolji će biti čista. A ima, naravno, i vode u kotliću. Rafa skoči na Tomovu stolicu i poče da liže svoje šape na beloj svetlosti fenjera. Uprkos konstantnom tihom siktanju fenjera, Klej je čuo kako mačak prede. Što se Rafe tiče, život je još super. On se seti kako je Alis vrtela onu patiku i upita se, gotovo nepotrebno, može li petnaestogodišnjakinja da doživi nervni slom. “Ne budi glup”, reče on mačku. “Naravno da može. Cesta pojava. O tome snimaju filmove nedelje.” Rafa ga pogleda svojim mudrim zelenim očima i nastavi da liže šapu. Ispričajte mi malo fiše, kao da su govorile te oči. Tukli sufas kao dete? Gajili ste grešne misli o fašoj majci? Osećam majčin miris na haljini. Njen parfem. Alis kao papirna lutka, s nastavcima na ramenima i nogama. Ne pudite smešni, kao da su govorile Rafine zelene oči. Papirni nastafci stafljaju se na odeću a ne na lutku. Kakaf ste fi to umetnik? “Besposlen umetnik”, reče Klej. “A da zaćutiš, može?” Klej zatvori oči, ali bilo mu je još gore. Zelene Rafine oči kao da su sad bestelesne plovile po tami, poput očiju mačka Luisa Kerola: Ovde smo svi ludi, draga Alisa. U pozadini konstantnog siktaja fenjera Klej je još čuo mačka kako prede.
9. Toma nije bilo petnaest minuta. Nakon što se vratio, bez pardona istera Rafu iz svoje stolice i zdušno, uverljivo zagrize sendvič. “Alis spava”, reče on. “Pričekao sam u hodniku da se uvuče u neku moju pidžamu a onda smo zajedno bacili onu njenu haljinu u smeće. Mislim da je zaspala kao top četrdeset sekundi nakon što je položila glavu na jastuk. Pomoglo je to što je bacila haljinu u smeće, uveren sam.” Nakratko je zaćutao. “Stvarno je odvratno zaudarala.” “U tvojoj odsutnosti”, reče Klej, “nominovao sam Rafu za predsednika Sjedinjenih Država. Izabran je aklamacijom.” “Dobro”, reče Tom. “Pametan izbor. Ko je glasao?” “Milioni glasača. Svi koji su još pri zdravoj pameti. Glasali su telepatijom.” Klej razrogači oči i kucnu se po slepoočnici. “Mogu da čitam miiiiisliiii.” Tom prestade da žvaće… pa nastavi… ali polako. “Znaš”, reče on, “s obzirom na okolnosti to i nije smešno.” Klej uzdahnu, otpi malo ledenog čaja i prisili se da pojede još malo svog sendviča. Reče sebi da na sendvič gleda kao na telesno gorivo, ako će mu to pomoći da sendvič nekako protera kroz jednjak u želudac. “I nije. Oprosti.” Tom podiže svoju čašu i nazdravi Kleju. “Sve je u redu. Cenim trud. Onda, gde ti je mapa?” “Ostavio sam je na tremu. Želeo sam da imam obe ruke slobodne dok smo pipkavo prolazili kroz hodnik smrti Toma Mekorta.” “Onda ti je oprošteno. Slušaj, Kleje, stvarno mi je žao zbog tvoje porodice…”
“Neka ti ne bude još žao”, reče Klej, pomalo nakostrešeno. “Još se nema zbog čega žaliti.” “…ali mi je stvarno drago da sam nabasao na tebe. Samo sam to želeo da kažem.” “Vredi i obratno”, reče Klej. “Zahvalan sam ti jer imam mirno mcsto za prenoćište, a uveren sam da je i Alis zahvalna.” “Sve dok u Maldenu ne nastane krkljanac i mesto nam izgori pred očima.” Klej klimnu glavom i lagano se nasmeši. “Sve dok. Jesi li joj uzeo onu jezivu cipelicu?” “Ne. Ponela ju je u krevet kao da je… ne znam, plišani medvedić. Sutra će se osećati mnogo bolje ako uspe da prespava noć.” “Misliš li da hoće?” “Ne”, reče Tom. “Ali ako se probudi od straha, provešću ostatak noći s njom. Uvući joj se u krevet, bude li potrebno. Ti znaš da joj od mene ne preti nikakva opasnost, zar ne?” “Da.” Klej je znao da joj i od njega ne bi pretila opasnost, ali je shvatao o čemu Tom govori. “Sutra ujutru krećem na sever čim se razdani. Verovatno bi bilo pametno da ti i Alis pođete sa mnom.” Tom nakratko razmisli o tome pa upita: “A njen otac?” “Alis kaže da je on - citiram - ‘jako snalažljiv’. Najveća joj je briga bila šta je spremio sebi za večeru. Ja sam po tome zaključio da ona još nije spremna da zna. Naravno, moraćemo da vidimo šta ona kaže na moj plan, ali ja bih radije da ona ostane s nama, a ne želim da idem na zapad u industrijske gradove.” “Ne želiš uopšte na zapad.” “Ne”, prizna Klej. Možda će Tom pokušati da ga razuveri, pomisli Klej, ali Tom to ne učini. “A noćas? Misliš da bi trebalo da stražarimo?”
Klej na to dosad nije ni pomislio. Reče: “Ne znam kakve vajde od toga. Navali li raspamećena rulja niz Salemsku ulicu vitlajući puškama i bakljama, šta mi tu možemo?” “Sići u podrum?” Klej razmisli o tome. Silazak u podrum uvek mu se činio nekako užasno konačnim - bunkerska odbrana - ali moguće je da će ta pretpostavljena raspamećena gomila pomisliti da je kuća napuštena i odbauljati dalje. Bolje to nego da te prikolju u kuhinji, pomisli on. I to možda nakon što odgledaš Alisino grupno silovanje. Neće doći do toga, pomisli on teskobno. Izgubio si se u scenarijima, to je sve. U strahu su velike oči. Neće doći do toga. Samo što se iza njih Boston pretvara u zgarište. Provaljuje se u prodavnice pića i muškarci se divljački tuku zbog aluminijumskih bačvica piva. Do toga je već došlo. Tom ga je posmatrao i dopuštao mu da razmisli… što je značilo da je Tom možda već o tome razmislio. Rafa mu skoči u krilo. Tom odloži sendvič i pogladi mačka po leđima. “Evo kako ćemo”, reče Klej. “Ako imaš par prekrivača u koje se mogu ubundati, šta kažeš na to da prenoćim napolju na tremu? Ostakljen je, i na njemu je tamnije nego na ulici. Sto znači da bih verovatno video da neko dolazi mnogo pre nego što bi oni primetili da ih gledam. Posebno ako bi pridošlice bile telefonski luđaci. Nisam stekao utisak da su majstori prikradanja.” “Da, nisu skloni šunjanju. A šta ako dođu kroz zadnje dvorište? Linova avenija je samo ulicu iza kuće.” Klej slegnu ramenima pokušavajući time da saopšti da se ne mogu odbraniti od svega - pa ni od malo toga - a da to nije morao reći naglas. “U redu”, reče Tom nakon što je pojeo još jedan zalogaj sendviča i dao Rafi komadić šunke. “Mogao bi doći po mene oko tri. Ne probudi li se Alis dotad, možda će odspavati do jutra.”
“A da pričekamo da vidimo kako će se stvari razvijati?” reče Klej. “Slušaj, mislim da već znam odgovor, ali ti nemaš pušku, je li?” “Nemam”, reče Tom. “Čak ni neki bedni suzavac u spreju.” Pogleda u sendvič pa ga odloži. Kad je pogledao Kleju u oči, bile su prazne. Tom progovori tihim glasom, kako ljudi čine kad govore o tajnama. “Sećaš li se šta je onaj drot rekao pre nego što je ustrelio onog luđaka?” Klej klimnu glavom. “Hej, ortak, kako si mi? Hoću reći, šta ima?” Nikad to neće zaboraviti. “Znao sam da u životu nije kao na filmu”, reče Tom, “ali nikad nisam pretpostavljao kolika je to snaga, izncnadnost… a zvuk kad je ono… ono iz njegove glave…” On se iznenada nagnu napred, jedne ručice podignute do usta. Ta kretnja prestraši Rafu i mačak skoči na pod. Tom triput tiho podrignu i Klej se pripremi za neizbežno povraćanje. Jedino se mogao nadati da neće i on početi povraćati, iako mu se činilo da bi mogao. Znao je da mu je malo potrebno, dovoljno bi bilo da ga neko zagolica perom. Jer je znao o čemu Tom govori. O pucnju pa o vlažnoj mrlji na asfaltu. Nije bilo ništa od povraćanja. Tom se obuzda i pogleda u Kleja vlažnih očiju. “Oprosti”, reče on. “Nije trebalo da počinjem o tome.” “Ne treba da ti bude žao.” “Želimo li da preživimo, što nas čeka, trebalo bi da smislimo način kako da potisnemo svoju osetljivost. Mislim da ljudi koji to neće moći…” On ućuta pa nastavi. “Mislim da ljudi koji to neće moći…” On ućuta drugi put. Treći put uspeo je da dovrši rečenicu. “Mislim da bi ljudi koji to neće moći mogli umreti.”
Ostadoše tako zagledani jedan u drugog na jarkoj svetlosti plinskog fenjera.
10. “Nakon odlaska iz grada nismo videli nikoga s oružjem”, reče Klej. “Isprva nisam zagledao, a posle jesam.” “A znaš i zašto, zar ne? Osim možda Kalifornije, država Masačusets ima najstroži zakon o posedovanju oružja u celoj zemlji.” Klej se priseti da je pre nekoliko godina na državnoj granici video natpise koji su to objavljivali. Posle su ih zamenili natpisi koji su objavljivali da ćete provesti noć u zatvoru ako vas uhvate u vožnji pod uticajem opojnih supstanci. Tom reče: “Nade li ti policija skriveno oružje u kolima - na primer u odeljku za rukavice zajedno s vozačkom i saobraćajnom - može te strpati u zatvor na, mislim, sedam godina. Zaustave li te i nadu ti napunjenu pušku u kamionetu, čak i u sezoni lova, mogu te kazniti s deset hiljada dolara kazne i dve godine društvenokorisnog rada.” On podiže ostatke svog sendviča, osmotri ih, ponovo ih odloži. “Možeš posedovati oružje i držati ga u kući ukoliko nisi kažnjavan, ali dobiti dozvolu za nošenje oružja? Možda ako ti je garant sveti otac papa, ali možda ni tad.” “Ta zabrana nošenja oružja možda je spasila nešto života prilikom egzodusa iz grada.” “Potpuno se slažem s tobom”, reče Tom. “Ona dvojica koja su se tukla zbog bačve piva? Hvala bogu da nijedan nije imao neku pucu.” Klej klimnu glavom. Tom se zaljulja unazad u svojoj stolici, prekrsti ruke na kržljavom grudnom košu pa se osvrnu. Naočari mu zasvetlucaše. Krug svetlosti koju je bacao plinski fenjer bio je bleštav ali mali.
“Premda mi ne bi bilo krivo da sad imam pištolj, lako sam video kakvo sranje mogu da naprave. A smatram se miroljupcem.” “Tome, koliko dugo živiš ovde?” “Gotovo dvanaest godina. Dovoljno dugo da vidim kako se Malden srozava. Ne sasvim, ali je na vrlo dobrom putu.” “U redu, razmisli. Ko bi od tvojih komšija mogao da ima u kući bilo kakvo oružje? Ili više toga?” Tom odgovori kao iz puške. “Arni Nikerson, na drugoj strani ulice, tri kuće niže. Na svom kemriju ima nalepnicu NRA - zajedno sa starom nalepnicom Buš-Čejni…” “Razumem…” “I dve nalepnice NRA na kamionetu za koji u novembru zakači kampprikolicu i ode u lov u tvoj deo sveta.” “A mi smo presrećni zbog zarade od lovačkih dozvola koje kupe oni čije mesto boravka nije u Mejnu”, reče Klej. “Provalimo mu sutra u kuću i uzmimo oružje.” Tom Mekort pogleda u Kleja kao da je lud. “Čovek nije paranoičan poput pripadnika nekih od paravojnih formacija iz Jute - ta on ipak živi u državi u kojoj se na oružje plaća veliki porez - ali na travnjaku imajedno od onih upozorenja koje poručuje nešto kao ŠLJAMU, MISLIŠ DA TI SE POSREĆILO? a siguran sam da si upoznat sa službenom politikom NRA o tome kad im se jedino može oduzeti oružje.” “Nešto s odvajanjem njihovih hladnih mrtvih prstiju…” “To je to.” Klej se nagnu napred i izjavi ono što je njemu bilo jasno čim su sišli niz izlaz s deonice 1: Malden je sad samo jedan u nizu sjebanih gradova u Sjedinjenim Telefonskim Državama Amerike: žalim, ali ta zemlja trenutno nije dostupna, slušalica je podignuta pa molim vas nazovite kasnije. Salemska ulica je pusta. Osetio je to dok su dolazili… zar ne? Ne. Gluposti. Osećao si da te neko posmatra.
Zaista? I da jeste, je li to intuicija na koju se može osloniti, na temelju koje se može nešto pred’uzeti, nakon ovakvog dana? Ta je pomisao bila smešna. “Tome, slušaj. Jedan od nas će sutra otići u kuću tog Naklsona nakon što se potpuno razdani…” “Zove se Nikerson, i mislim da to nije veoma pametna ideja, posebno zato što Veliki Mag Mekort vidi kako Nikerson kleči iza prozora svog dnevnog boravka s automatskom puškom koju je čuvao za smak sveta. Koji je čini se stigao.” “Ja ću to učiniti”, reče Klej. “A neću to učiniti ako budemo večeras ili sutra ujutru čuli pucnjavu iz Nikersonove kuće. A svakako to neću učiniti ugledam li leševe na njegovom travnjaku, upucane ili neupucane. I ja sam gledao sve one stare epizode Zone sumraka - one u kojima se ispostavi da je civilizacija tek tanki premaz laka.” “Ako je i to”, smrknuto će Tom. “Idi Amin, Pol Pot, optužba nema više šta da doda.” “Prići ću podignutih ruku. Pozvoniti. Ako neko otvori vrata, reći ću da samo želim da razgovaramo. Šta je najgore što može da mi se dogodi? Tip će mi reći da se nosim.” “Ne, najgore što se može dogoditi jeste da će te ustreliti na svom otiraču s natpisom ‘Dobro došli dragi gosti’ a ja ću ostati s tinejdžerkom bez majke”, oštro će Tom. “Pametuj ti koliko hoćeš o starim epizodama Zone sumraka, samo ne zaboravi one ljude koje si danas video, one koji su se tukli ispred stanice podzemne u Bostonu.” “To je bilo… ne znam šta je to bilo, ali ti su ljudi bili klinički ludi. To ne možeš poreći, Tome.” “A biblijska proročica Debela Berta? A ona dvojica koji su se natezali oko bačve piva? Jesu li i oni bili ludi?” Ne, naravno da nisu bili, ali ako u kući preko puta ulice postoji neka puška, on je ipak želi. A ako ih ima više, želi da Tom i Alis imaju po jednu. “Nameravam da prevalim više od stotinu pedeset kilometara na sever”, reče Klej.
“Možda ćemo uspeti da ukrademo neki automobil i prevezemo se deo puta, ali možda ćemo i morati da pešačimo celim putem. Želiš li na takav put naoružan samo noževima? Pitam te kao ozbiljan muškarac ozbiljnog muškarca, jer će neki ljudi na koje ćemo nabasati biti naoružani. Hoću reći, to ti je jasno.” “Da”, reče Tom. Prođe rukama kroz svoju uredno ošišanu kosu i komično je promrsi. “A znam i da Arni i Bet verovatno nisu kod kuće. Oni su bili manijaci tehničkih novotarija koliko i oružja. On je večno brbljao na mobilnom telefonu kad bi prolazio u tom svom velikom falusu od kamioneta.” “Eto.” Tom uzdahnu. “U redu. Zavisno od toga kakva će sutra ujutru biti situacija. Dogovoreno?” “Dogovoreno.” Klej ponovo uze svoj sendvič. Apetit mu se malo poboljšao. “Gde su otišli?” upita Tom. “Oni koje zoveš telefonskim luđacima. Gde su otišli?” “Ne znam.” “Reći ću ti šta ja mislim” reče Tom. “Mislim da su se pred zalazak sunca zavukli u kuće i zgrade i umrli.” Klej ga sumnjičavo pogleda. “Razmisli zdravorazumski i videćeš da sam u pravu”, reče Tom. “Ovo je gotovo sigurno bio nekakav teroristički čin, zar ne?” “To se čini najverovatnjim objašnjenjem, iako neka me đavo odnese ako znam kako bi bilo koji signal, koliko god subverzivan bio, mogao biti programiran da učini šta je ovaj učinio.” “Ti si naučnik?” “Znaš da nisam. Ja sam umetnik.” “Dakle, kad ti američka vlada kaže da kompjutcrizovanu pametnu bombu mogu ubaciti kroz vrata bunkera skrivenog
na tlu pustinje navodeći je s nosača aviona udaljenog možda i tri hiljade kilometara, jedino ti preostaje da pogledaš fotografije i prihvatiš da takva tehnologija postoji.” “Da li bi me Tom Klensi lagao?” upita Klej, ali se ne nasmeši. “A ako takva tehnologija postoji, zašto ne prihvatiti i ovu, barem uslovno?” “U redu, da čujem. Ali jednostavnim recima.” “U oko tri sata danas po podne neka teroristička organizacija, možda i neka odmetnička vlada, proizvela je nekakav signal ili impuls. Zasad moramo pretpostaviti da su taj signal preneli svi postojeći mobilni telefoni na svetu. Nadaćemo se da to nije slučaj, ali zasad mislim da moramo pretpostaviti ono najgore.” “Je li s Impulsom gotovo?” “Ne znam”, reče Tom. “A da uzmeš mobilni telefon i saznaš?” “Tušck” reče Klej. “Tako moj sinčić kaže za touche.” Molim te bože, još tako kaže. “Ali ako ta grupa može odaslati signal od kojeg svi koji ga čuju polude”, reče Tom, “zar nije moguće da bi taj signal mogao sadržavati i uputstvo da se njegovi primaoci ubiju nakon pet sati? Ili da možda odu na spavanje i prestanu da dišu?” “Rekao bih da je to nemoguće.” “Nekad bih rekao da je nemoguće da bi neki luđak iz hotela For Sizons nasrnuo na mene nožem”, reče Tom. “Ili da će Boston izgoreti do temelja a da će svi njegovi stanovnici - odnosno oni srećkovići koji nemaju mobilne telefone - izbeći iz njega preko mosta na Mističnoj reci.” Tom se nagnu napred i zagleda se Kleju u oči. On želi da veruje u to, pomisli Klej. Nemoj gubiti vreme pokušavajući da ga razuveriš jer on stvarno - zaista - želi da veruje u to. “Na neki način ovo nije ništa drugo nego bioterorizam kojeg se naša vlada toliko pribojavala posle jedanaestog septembra”, reče on.
“Poslužiš se mobilnim telefonima, dominantnim oblikom komunikacije u našoj svakodnevici, i jednim udarcem pretvoriš stanovništvo u vlastitu vojsku - vojsku doslovno neustrašivu jer je sastavljena od luđaka - i uništiš infrastrukturu. Gde je Nacionalna garda večeras?” “U Iraku?” pokuša Klej. “Ili Luizijani?” To nije bilo posebno duhovito i Tom se ne nasmeši. “Nema je nigde. Kako aktivirati odbrambene snage kad gotovo potpuno zavisiš od mreže mobilne telefonije da ih uopšte mobilizuješ? A što se tiče aviona, posiednji koji sam video u vazduhu bio je onaj mali koji se slupao na uglu ulica Čarls i Bikon”, reče pa ućuta a potom nastavi netremice zagledan u Kleja na drugoj strani stola. “Sve su to oni učinili… ko god ti oni bili. Pogledaju nas s tog mesta na kojem žive i poštuju svoja božanstva i šta ugledaju?” Klej odmahnu glavom, fasciniran Tomovim očima koje su sijale iza njegovih naočara. Gotovo oči vizionara. “Da iznova podigosmo kulu vavilonsku… i to na temelju elektronske paučine. I za nekoliko sekundi oni razgrnuše tu paučinu i naša se kula uruši. Sve to oni učiniše, a nas troje smo poput insekata koji su pukim slučajem, nekakvom jadnom srećom, izbegli smrt pod stopalom diva. Sve su to postigli, a ti misliš da nisu mogli smisliti i signal koji poručuje zahvaćenima da pet sati kasnije zaspu i prestanu da dišu? Sta je taj trik u poređenju s prvim? Ništa posebno, rekao bih.” Klej reče: “Rekao bih da je vreme za spavanje.” Jedan trenutak Tom se ne pomeri, već ostade da sedi malo zgrbljen nad stolom, zagledan u Kleja kao da ne shvata staje Klej upravo rekao. A onda se nasmeja. “Aha”, reče on. “Da, ima u tome nečega. Navijem se pa ne znam da stanem. Oprosti.” “Zbog čega”, reče Klej.
“Nadam se da si u pravu da su luđaci mrtvi”, reče pa zaćuta. Zatim nastavi: “Hoću reći… ako moj sin nije… DžoniDži…” Nije mogao da završi rečenicu. Delom, ili možda uglavnom, zato što Klej nije bio siguran u to da li želi da mu je sin još živ ako se Džoni danas popodne pokušao poslužiti svojim mobilnim telefonom i dobio isti poziv kao Vila Svetla i ona poslovna žena. Tom ispruži svoju finu ruku dugih prstiju preko stola i Klej je uhvati obema rukama. Video je to kao da je van svog tela, a kad je progovorio kao da to nije učinio on, iako je osećao kako mu se usta miču a suze počinju da mu teku. “Tako se bojim za njega”, govorila su njegova usta. “Bojim se za njih oboje, ali uglavnom za svog klinca.” “Sve će biti u redu” reče Tom, i Klej je znao da je to rečeno s dobrim namerama, ali ga od tih reči ipak spopade jeza, jer se to govori u situacijama kad se nema šta drugo reći. Kao Prebolećeš ili On je sad na nekom boljem mestu.
11. Alisini krici probudili su Kleja iz zbunjujućeg mada ne i neprijatnog sna. Bio je u šatoru za tombolu u Ohaju, na sajmu u Akronu. U tom snu ponovo je bio šestogodišnjak - možda i mladi, ali nikako stariji - i čučao ispod dugačkog stola za kojim je sedela njegova majka. Gledao je šumu ženskih nogu i udisao miris slatke piljevine dok je voditelj tombole izvikivao: “B-12, moji tombolaši, B-12! Sunčani vitamin!” Na trenutak je njegova podsvest pokušavala da ugradi devojčin vrisak u san uporno tvrdeći da je to što čuje subotnja podnevna sirena, ali samo na trenutak. Klej je zaspao na Tomovom tremu nakon sat vremena bdenja jer je bio uveren da se tamo ništa neće dogoditi, barem ne noćas. Ali je sigurno bio jednako uveren u to da Alis neće mirno prespavati noć jer nakon što je njegov mozak prepoznao pravu prirodu njenih krikova, nije se smeo, nije se upitao gde je ili šta se događa. U jednom trenutku bio je dečačić koji čuči ispod stola za tombolu u Ohaju, a u drugom se kotrljao s udobnog dugačkog kauča na ostakljenom prednjem tremu Toma Mekorta prekrivača još uvek omotanog oko nogu. A negde u kući je Alis Maksvel, koja je vrištala u registru gotovo dovoljno visokom da od njega prsne kristal, izražavala sav užas proteklog dana, uporno tvrdeći, vrisak za vriskom, da se takve stvari sigurno nisu mogle dogoditi i da se moraju negirati. Klej pokuša da iskobelja noge iz pokrivača, no isprva mu to nije uspelo. Odskakuta do ulaznih vrata kuće i uspaničeno ih otvori, istovremeno pogledavajući u Salemsku ulicu, uveren da će se početi paliti svetla u celoj ulici iako je znao da nema struje, uveren da će neko - možda i do zuba naoružani komšija, ljubitelj tehničkih novotarija gospodin Nikerson - izaći na svoj prednji travnjak i dreknuti da neka zaboga neko ućutka to dete. Nemojte da vam ja dođem!,
zaurlaće Arni Nikerson. Nemojte da vam ja dođem i upucam je! Ili će njeni krici privući telefonske luđake poput moljaca na svetio. Tom može da misli da su oni mrtvi, ali Klej veruje u to koliko i da na Severnom polu postoji radionica Deda Mraza. Ali Salemska ulica - barem njihov deo, zapadno od gradskog centra i ispod dela grada koji je Tom nazvao Granada Hajlends - ostade taman i tih i Klej ne primeti nikakvo kretanje. Čak i žar požara iz Riviera kao da je jenjavao. Klej se najzad reši pokrivača, uđe u kuću i zastade u podnožju stepenica, zagledan u mrklu tamu. Začu Tomov glas - ne reči nego ton, tih, smiren i utešan. Jezive devojčine krikove počeše da prekidaju grcaji pa jecaji i neartikulisani vapaji koji se pretvoriše u reči. Klej razabra jednu od njih: ružan san. Tomov glas izgovarao je uporno brundajući utešne laži: sve je u redu, videćeš, ujutru će sve biti bolje. Klej je mogao da ih zamisli kako sede jedno do drugog na krevetu u gostinskoj sobi, oboje u pidžamama s monogramom TM na gornjem džepiću. Mogao bi ih nacrtati. Nasmeši se na tu pomisao. Nakon što je bio siguran da Alis neće nastaviti da vrišti, Klej se vrati na trem na kojem je bilo sveže ali ne i hladno nakon što se ušuškao u pokrivač. Sede na kauč i zagleda se u deo ulice koji je mogao da vidi. Sleva, istočno od Tomove kuće, nalazila se poslovna četvrt. Učini mu se da vidi semafor koji označava ulaz na gradski trg. Na drugoj strani - s koje su oni došli - sve su kuće još bile ukopane duboko u rov noći. “Gde ste?” promrmlja on. “Neki od vas krenuli ste na sever ili zapad, i još ste pri zdravoj pameti. Ali gde ste se vi ostali denuli?” Od ulice nije dobio odgovor. Do đavola, možda je Tom u pravu -mobilni telefoni su im poslali poruku da polude u tri i sruše se mrtvi u osam. Činilo se predobro da bi bilo istinito,
ali se seti da je pomislio to isto i za kompakt diskove na koje se može narezivati muzika. Muk na ulici ispred njega; muk u kući iza njega. Nakon nekog vremena, Klej se zavali na kauču i dopusti da mu se kapci sklope. Učinilo mu se da bi mogao zadremati, ali sumnjao je da će ponovo zaspati. No ipak je zaspao, i ovaj put nije bilo snova. Jednom, pred svanuće, u dnu pešačkog prilaza kuće Toma Mekorta zaustavi se pas mešanac, pogleda u Kleja koji je hrkao toplo začauren u pokrivač, pa ode dalje. Pas se nije žurio; u Maldenu je tog jutra bilo mnogo hrane a tako će ostati i u dogledno vreme.
12. “Kleje. Probudi se.” Drmusa ga neka ruka. Klej otvori oči: Tom, odeven u farmerke i sivu radničku košulju, naginje se nad njega. Prednji trem osvetljen je jakom bledom svetlošću. Klej pogleda na svoj sat kad je njihanjem spustio noge s kauča: šest i dvadeset. “Moraš ovo da vidiš”, reče Tom. Bio je bled, teskoban; krajevi brkova su mu posedeli. Košulja mu se na jednoj strani izvukla iz farmerki a kosa mu je još štrcala na potiljku. Klej pogleda u Salemsku ulicu, ugleda psa koji drži nešto u zubima kako kaska pokraj dva nepokretna automobila niz ulicu prema zapadu, ali ništa se drugo nije micalo. Nanjuši bledu aromu dima u vazduhu, verovatno Boston ili Rivier. Možda i oboje, ali je barem vetar stao. Ponovo pogleda u Toma. “Ne tamo”, reče Tom, tiho. “U zadnjem dvorištu. Video sam to kad sam otišao u kuhinju da skuvam kafu pre nego što sam se setio da od kafe nema ništa, barem zasad. Možda nije ništa, ali… čoveče, nimalo mi se ne sviđa.” “Alis još spava?” Klej je ispod pokrivača pokušavao da napipa svoje čarape. “Da, i to je dobro. Pusti sad čarape i cipele, nije ovo večera u Ricu. Dođi.” Klej pođe kroz hodnik u kuhinju za Tomom koji je na nogama imao udobne papuče. Na radnoj ploči stajala je napola popijena čaša ledenog čaja. Tom reče: “Znaš da ne mogu da počnem dan bez kofeina? Zato sam nasuo sebi čašu čaja - posluži se, još je ukusan i hladan. Odmaknem zavese iznad sudopere da pogledam u vrt. Bez posebnog razloga, samo letimičan pogled na spoljni svet, kad ugledam… ali pogledaj sam.”
Klej virnu kroz prozor iznad sudopere. Iza kuće se nalazila uredna ciglom popločana mala veranda i plinski roštilj. Iza verande Tomovo zadnje dvorište, napola travnjak, napola povrtnjak. U dnu se nalazila visoka daščana ograda s vratima, sad otvorenim. Zasun pomoću kojeg su se zatvarala sigurno je bio razvaljen jer je sad nakrivljeno visio i Kleja podsetio na slomljeni zglob. Tom je mogao skuvati kafu na plinskom roštilju da u njegovom povrtnjaku nije sedeo muškarac pokraj nečega što su bez sumnje bila ukrasna kolica, jeo mekano meso raspolućene bundeve i pijuckao semenke. Imao je na sebi mehaničarski kombinezon i zamašćenu kapicu s izbledelim slovom B spreda. Na levoj strani njegovog kombinezona izbledelim crvenim slovima pisalo je Džordž. Klej je čuo mljackave zvukove koje bi Džordžovo lice proizvelo svaki put kad bi zaronilo u bundevu. “Jebiga”, tiho će Klej. “To je jedan od njih.” “Da. A gde je jedan biće ih još.” “Je li on razvalio vrata?” “Naravno da jeste”, reče Tom. “Nisam to video, ali vrata su juče bila zaključana kad sam odlazio, možeš da staviš ruku u vatru. Nisam u najboljim odnosima sa Skotonijem, tipom koji živi s druge strane. Njemu nije do ‘mog društva’, kako mije u nekoliko navrata rekao”, reče Tom, zaćuta, pa nastavi tišim glasom. Već je govorio tiho pa je Klej sad morao da se nagne prema njemu da bi ga čuo. “Znaš li šta je najluđe? Poznajem tog tipa. Radi na pumpi, dole u centru. Jedina benzinska stanica koja još popravlja automobile. Ili je popravljala. Jednom mi je zamenio crevo hladnjaka na autu. Ispričao mi je kako su on i njegov brat godinu ranije bili na Jenki stadionu, videli kako je Kurt Šiling, bacač bostonskih Red soksa, nadigrao bacača Jenkijn, Rendija Džonsona, zvanog Gromada. Učinio mi se prilično
simpatičan. A vidi ga sadi Sedi u mom povrtnjaku i jede sirovu bundevu!” “Šta se događa, narode?” upita ih Alis iza leđa. Tom se okrenu i pogleda je iznenađeno. “Ne želiš to da vidiš”, reče on. “Neće moći”, reče Klej. “Ona mora da vidi ovo.” Klej se nasmeši Alis; nije bilo teško nasmešiti se. Na džepiću pidžame koju joj je Tom pozajmio nije bilo monograma, ali bila je plava baš kako je zamislio, i u njoj je Alis izgledala užasno ljupko: bosonoga, nogavica podvijenih do ispod kolena, kose raščupane od spavanja. Uprkos svojim noćnim morama izgledala je odmornija od Toma. Klej je bio spreman da se opkladi da izgleda odmornija i od njega. “Nije nekakav karambol ili nešto tako”, reče on. “Samo neki čovek jede bundevu u Tomovom zadnjem dvorištu.” Ona stade između njih, položi ruke na ivicu sudopere i podiže se na prste da pogleda napolje. Rukom se očeša o Klejovu i on oseti kako joj koža još isijava toplinu sna. Alis je dugo gledala napolje, a onda se okrenu Tomu. “Rekao si da su se svi ubili”, reče ona i Klej nije mogao da zaključi optužuje li ona Toma ili ga u šali prekorava. Verovatno to ni ona ne zna, pomisli. “Nisam rekao da sam siguran”, neuverljivo odgovori Tom. “Meni si zazvučao prilično sigurno.” Ona ponovo pogleda napolje. Barem ne šizi, pomisli Klej. Zapravo mu se činilo da Alis izgleda potpuno sabrano - mada i pomalo čaplinovski - u svojoj prevelikoj pidžami. “Ovaj… narode?” “Šta je?” njih će dvojica uglas. “Pogledajte u ona mala kolica pokraj kojih sedi. Pogledajte u prednji točak.” Klej je već video to o čemu ona govori: smeće od kora, semenki i mesa bundeve.
“Smrskao je bundevu na točak da bi došao do onog unutra”, reče Alis. “Verovatno jedan od njih…” “Naravno da je jedan od njih” reče Klej. Džordž mehaničar sedeo je u povrtnjaku raširenih nogu pa Klej primeti da je Džordž nakon jučerašnjeg popodneva zaboravio sve što ga je majka naučila o tome da spusti pantalone pre nego što obavi nuždu. “…ali poslužio se tim točkom kao alatkom. To mi se ne čini baš ludim.” “Jedan od njih juče se služio nožem”, reče Tom. “A drugi je automobilskim antenama probadao vazduh.” “Da, ali… ovo mi se čini nekako drukčije.” “Misliš, mirnije?” Tom ponovo pogleda u uljeza u svom povrtnjaku. “Ne bih želeo da izađem i proverim.” “Ne to. Ne mislim mirno. Ne znam baš kako da to objasnim.” Kleju se činilo da shvata o čemu Alis govori. Agresivnost kojoj su juče bili svedoci bila je šlepa nasrtljivost: navaliti na sve što se nađe na dohvatu. Istina, onaj biznismen ih je napao nožem a onaj mišićavi mladić automobilskim antenama probadao vazduh u trku, ali video je i kako je onaj muškarac u parku psu odgrizao uvo. I Vila Svetla se poslužila zubima. Ovo danas izgledalo je potpuno drukčije, i to ne samo zato što čovek jede a ne ubija. Ali kao ni Alis, ni Klej nije mogao tačno da odredi kako drukčije. “O Isuse, još dvoje”, reče Alis. Kroz otvorena dvorišna vrata uđe žena od četrdesetak godina u prljavom sivom kostimu s pantalonama i stariji muškarac u bermudama i majici s natpisom SIVA EMINENCIJA. Žena u poslovnom odelu imala je na sebi zelenu bluzu koja je sad visila u ritama pa su se videle korpe bledozelenog brushaltera. Onaj stariji muškarac hramao je i pri tom izbacivao laktove prema spolja u nekoj vrsti
nakaradnog stepa kako bi održao ravnotežu. Kržljava leva noga bila mu je obložena skorenom krvlju i na toj nozi nije imao patiku. Ostaci sportske čarape, umrljani prašinom i krvlju klatili su mu se oko levog članka. J’oluduga seda kosa obesila mu se oko lica u nekakvoj vrsti kapuljače. Žena u poslovnom kostimu konstantno je ispuštala zvuk koji je zvučao poput Gumi Gumi i pogledom prelazila po dvorištu i povrtnjaku. Pogleda u Džordža žderača bundeve kao da ne postoji pa zagrabi pokraj njega prema preostalim krastavcima. Kleknu ispred njih, otkide jedan sa stabljike i počne da ga ždere. Muškarac u majici s natpisom SIVA EMINENCIJA odmaršira do ivice povrtnjaka i osta da stoji tamo poput robota koji je ostao bez pogonskog goriva. Njegove majušne naočari zlatnih okvira - naočari za čitanje, pomisli Klej - svetlucale su na ranojutarnjoj svetlosti. Kleju je izgledao poput nekoga ko je nekad bio vrlo pametan a sad je krajnje glup. Trojac u kuhinji zbio je redove. Zurili su kroz prozor gotovo ne dišući. Starčev pogled pade na Džordža koji odbaci komad bundevine kore, pregleda ostatak pa ponovo licem zaora bundevu i nastavi da doručkuje. Ne samo što nije nasrnuo na pridošlice - kao da ih uopšte nije ni primećivao. Starac odšepa nekoliko koraka, sagnu se i poče vući bundevu veličine fudbalske lopte ni metar od Džordža. Klej, prisetivši se jučerašnjeg ljutog boja ispred stanice podzemne, presta da diše u očekivanju razvoja događaja. Oseti kako ga je Alis čvrsto ščepala za mišku. Iz ruke joj je isparila sva toplina sna. “Šta će učiniti?” upita ona tiho. Klej samo zavrti glavom. Starac pokuša da zagrize u bundevu, ali uspe samo da se očeše nosom o nju. Trebalo je da bude smešno, ali nije bilo. Naočari mu se nakriviše i on ih vrati na mesto. Bila je to tako normalna kretnja da je nakratko Klej bio siguran da je on lud.
“Gumi”, povika žena u pocepanoj bluzi i odbaci svoj napola pojedeni krastavac. Uvrebala je nekoliko kasnih paradajza i otpuza do njih. Kosa joj je padala na lice. Stražnji deo pantalona bio joj je gadno usvinjen. Starac je ugledao ukrasna kolica. Odnese bundevu do njih, ali onda kao da je primetio Džordža koji je sedeo pokraj njih. Pogleda u njega nakrivivši glavu. Džordž jednom narandžastom rukom pokaza u kolica pokretom koji je Klej video hiljadu puta. “Samo izvoli”, promrmlja Tom. “Da ne poveruješ!” Starac pade na kolena, pokret koji mu je očito naneo popriličan bol. Namršti se, podiže svoje naborano lice prema rudećem nebu i zastenja. Podiže bundevu iznad točka. Nekoliko trenutaka je drhtavih ostarelih bicepsa proučavao bundevinu silaznu putanju, a onda udari bundevom o točak i ona se rascepi na dve sočne polovine. Ono što je zatim usledilo dogodilo se u tren oka. Džordž spusti svoju uglavnom pojedenu bundevu u krilo, zanjiha se napred, narandžastim ručetinama zgrabi starca za glavu i zavrnu mu vrat. Oni začuše kvrcl pucanja starčevog vrata i kroz zatvoreni prozor. Njegova duga seda kosa zaleprša. Majušne naočari iščeznuše u nečemu što je Kleju ličilo na cveklu. Telo mu se najpre zgrči pa opruzi. Džordž odbaci starčevo telo. Alis zavrišta, ali joj Tom rukom poklopi usta. Njene oči, iskolačene od užasa, virile su iznad Tomove ruke. U povrtnjaku, Džordž podiže novi komad bundeve i poče da ga spokojno jede. Ona žena u pocepanoj bluzi nakratko se osvrnu, neužurbano, pa ubra još jedan paradajz i zagrize u njega. Crveni sok poče da joj se sliva niz bradu i niz prljavu liniju vrata. Ona i Džordž sedeli su u zadnjem dvorištu Toma Mekorta i jeli povrće. Iz nekog razloga Kleju pade na pamet naziv jedne od njegovih najdražih umetničkih slika: Kraljevstvo mira Edvarda Hiksa.
Shvatio je da je to rekao naglas tek kad ga je Tom tupo pogledao i rekao: “Više nije.”
13. Njih troje stajalo je ispred kuhinjskog prozora i pet minuta kasnije, kad u daljini zanjaka alarm. Zazvučao je umorno i promuklo, kao da će uskoro zamuknuti. “Imate li pojma šta bi to moglo biti?” upita Klej. U povrtnjaku, Džordž je odustao od bundeva i iskopao veliki krompir. To ga je dovelo bliže onoj ženi, ali za nju nije pokazao nikakvo zanimanje. Barem ne još. “Jedino čega se mogu setiti jeste da je crknuo agregat u marketu Sejfvej u tržnom centru”, reče Tom. “Verovatno imaju alarm na agregat u slučaju da nestane struja, zbog kvarljive robe. Ali to je samo pretpostavka. A možda je reč o banci i T…” „Pogledajte!” reče Alis. Žena pusti drugi paradajz koji je upravo nameravala da ubere, usta i krenu prema istočnoj strani Tomove kuće. Dok je prolazila pored Džordža, ovaj je ustao. Klej je bio uveren da namerava da ubije i nju kao što je ubio onog starca. Tržnu se unapred i primeti kako je Tom pružio ruku prema Alis da je okrene. Ali Džordž pode za ženom i oboje iščeznuše iza kuće. Alis se okrenu i žurno pode prema kuhinjskim vratima. “Nemoj da te vide!” doviknu joj Tom tihim, napetim glasom i krenu za njom. “Ne brini”, reče ona. Klej pode za njima, zabrinut za sve njih. Našli su se na vratima trpezarije baš u trenutku kad su žena u prljavom poslovnom kostimu i Džordž u još prljavijem kombinezonu prolazili pored prozora trpezarije, tela razlomljenih venecijanerima koji su bili spušteni, ali ne i zatvoreni. Nijedno ne pogleda prema kući. Džordž je hodao ženi za petama; mogao ju je ugristi za potiljak. Alis, a za njom Tom i Klej, krenuše niz hodnik u Tomovu malu radnu sobu. Ovde su venecijaneri bili spušteni, ali Klej ugleda kako
su senke ono dvoje brzo promakle ispred njih. Alis krenu dalje niz hodnik, prema otvorenim vratima ostakljenog trema. Pokrivač je ležao napola na kauču a napola na podu, kako ga je Klej ostavio. Trem je preplavila sjajna jutarnja sunčana svetlost koja kao da je gorela na podnim daskama. “Alis, pazi!” reče Klej. “Pa…” Ali je ona već stala i nemo gledala. A onda i Tom stade pokraj nje. Bili su skoro iste visine, mogli su biti brat i sestra. Nisu ni pokušavali da se sakriju od pogleda. “Bože moj!” reče Tom kao da mu je neko izbio vazduh iz pluća. Alis poče da plače soptavim plačem umornog deteta, deteta koje se navikava na to da ga kažnjavaju. Klej im se pridruži. Ona žena u kostimu presekla je preko Tomovog travnjaka. Džordž je još hodao za njom, u korak, gotovo marševim korakom. To se malo poremetilo na ivičnjaku kad joj je Džordž prešao na levu stranu i tako joj sad postao krilnik. Salemska ulica bila je puna luđaka. Po Klejovoj prvoj proceni bilo ih je oko hiljadu. A onda uzde preuze posmatrač u njemu - hladno umetničko oko - i on shvati da je preterao, posledica iznenađenosti činjenicom što uopšte nekoga vidi u ulici za koju je očekivao da će biti prazna, te šok spoznaje da su svi koje vidi oni. Nije bilo sumnje: prazna lica, oči koje kao da gledaju u prazno, prljavi i krvavi dronjci (a u nekoliko slučajeva i bez odeće), povremeno graktanje ili trzanje. Ugleda muškarca odevenog samo u uske bele gaćice i polo majicu koji kao da je neprestano salutirao; krupna žena rasečene donje usne koja joj je visila u dva mesnata visuljka pa su joj se videli svi donji zubi; visoki tinejdžer u kratkim farmerkama koji je hodao posred Salemske ulice noseći u ruci nešto što je ličilo u krv ogrezlom pajseru; uglađeni Indijac ili Pakistanac koji prođe pokraj Tomove kuće migoljeći vilicama i istovremeno cvokoćući zubima; dečak - bože moj, Džonijevog uzrasta - hodao je ničim ne pokazujući da oseća bol mada mu je ruka
mlitavo visila ispod iščašenog ramena; zgodna devojka u mini suknji i topu koja je čini se jela crveni sadržaj vraninog želuca. Neki su stenjali, neki ispuštali zvukove koji su nekad možda bile reči, a svi su išli na istok. Klej nije imao pojma privlači li ih onaj alarm ili miris hrane, ali su svi hodali prema tržnom centru Malden. “Bože moj, raj za zombije” reče Tom. Klej se i ne potrudi da odgovori. Ljudi na ulici nisu baš bili zombiji, ali je Tom ipak bio prilično u pravu. Pogleda li neko od njih na ovu stranu, spazi nas i odluči da nas napadne, gotovi smo. Nema nam spasa. Ni da se zabarikadiramo u podrumu. A što se tiče plana da se dočepamo onog oružja od komšije preko puta? Možeš na to zaboraviti. Pomisao da se njegova žena i sin možda - a verovatno i jeste tako - bakću s takvim stvorenjima ispuni ga užasom. Ali ovo nije strip i on nije junak: bespomoćan je. Njih troje možda i jesu sigurni u ovoj kući, ali što se tiče neposredne budućnosti, čini se da on, Tom i Alis neće ići nigde.
14. “Poput ptica su”, reče Alis i donjim delom šake obrisa suze s obraza. “Jata ptica.” Klej shvati šta ona želi da kaže i nagonski je zagrli. Izrazila je nešto što mu je prvo upalo u oči dok je gledao kako mehaničar Džordž hoda za onom ženom umesto da je ubije, kao što je ubio onog starca. Njih dvoje behu očigledno praznoglavi, ali su izašli na ulicu kao vođeni nekim prećutnim dogovorom. “Ne shvatam”, reče Tom. “Sigurno ti je promakao film Marš pingvina”, reče Alis. “Zapravo i jeste”, reče Tom. “Kad želim da vidim nekoga da se gega u smokingu, odem u francuski restoran.” “Ali zar nisi nikad primetio ponašanje ptica, posebno u proleće i jesen?” upita Klej. “Sigurno jesi. Sve slete na isto stablo ili na istu telefonsku žicu…” “Ponekad ih je toliko da se žica ulegne”, reče Alis. “A onda istovremeno polete. Moj tata kaže da sigurno imaju grupnog vođu, ali gospodin Salivan, nastavnik prirode i društva - još u osnovnoj školi - rekao nam je da je to nekakva grupna pamet jata, kao što svi mravi izađu iz mravinjaka ili pčele iz košnice.” “Jato naglo skrene ulevo ili udesno, istovremeno, a da se nijedna ptica nikad ne sudari s drugom”, reče Klej. “Katkad se nebo zacrni od njih a od njihovih zvukova dođe ti da pokudiš”, reče pa zaćuta. “Barem u provinciji, gde ja živim.” Ponovo zaćuta. “Tome… prepoznaješ li nekoga od tih ljudi?” “Nekoliko. Ono je gospodin Potovami, pekar”, pokaza na Indijca koji je migoljio vilicama i cvokotao zubima. “A ona zgodna devojka… mislim da radi u banci. A sećate se da
sam spomenuo Skotonija, čoveka koji živi u kući čije se zadnje dvorište naslanja na moje?” Klej klimnu glavom. Tom, sad vrlo bled, pokaza u vidno trudnu ženu odevenu samo u hranom umrljanu tuniku koja joj je sezala do bedara. Plava kosa obesila joj se na bubuljičave obraze, a u nosu joj je svetlucao mali dijamant. “To mu je snaja”, reče on. “Džudi. Silno se trudila da bude ljubazna prema meni.” On doda suvo, činjenično. “Srce mi puca.” Iz smera centra grada začu se glasan pucanj. Alis vrisnu, ali joj ovaj put Tom nije morao poklopiti usta, jer ona to učini sama. Ionako niko od ljudi na ulici ne skrenu pogled prema njima. A činilo se da ih nije uznemirio ni prasak - Kleju je zazvučao poput sačmarice. Nastaviše da hodaju, ni brže ni sporije. Klej pričeka još jedan pucanj, no umesto njega začu vrisak, vrlo kratak - sad ga čuješ sad ga ne čuješ - kao odsečen. Trojka koja je stajala u senkama iza trema nastavi da gleda, ćuteći. Sva su stvorenja išla na istok, pa premda se ne bi baš moglo reći da su hodali u formaciji, neporecivo su podsećali na vrstu. Za Kleja to nije bilo toliko očigledno pri pogledu na telefonske luđake, od kojih su mnogi šepali a katkad i vukli noge, nešto blebetali i čudno gestikulirali, koliko u nemom, strojevom prolasku njihovih senki na pločniku. To ga podseti na filmske žurnale s prilozima iz Drugog svetskog rata, u kojima bi bombarderi plovili vazduhom u neprekidnim talasima. On izbroja dve stotine pedeset stvorenja i tad odusta. Muškarci, žene, tinejdžeri. Popriličan broj dece Džonijevog uzrasta. Mnogo više dece nego staraca, premda vrlo malo dece mlađe od deset godina. Nije želeo ni da misli šta se sigurno dogodilo bebcima za koje nakon Impulsa više nije imao ko da brine. Ili bebcima za koje su se u vreme Impulsa starali ljudi s mobilnim telefonima.
Klej se upita koliko je dece praznog pogleda koja sad prolaze ispred njega prošle godine gnjavilo roditelje da im kupe mobilne telefone sa specijalnim signalnim melodijama. Baš kao što je to činio Džoni. “Jedan um”, sad će Tom. “Stvarno verujete u to?” “Ja nekako verujem”, reče Alis. “Jer… inače… odakle njima pamet?” “U pravu je”, reče Klej. Seoba (nakon što ste to počeli da doživljavate na taj način, bilo je teško doživljavati drukčije) se proredi, ali ne presahnu, ni nakon pola sata; trojica bi prošli u troredu - jedan u sportskoj majici, drugi u ostacima odela, a treći donjeg dela lica većinom skrivenog ispod sloja zgrušane krvi - a za njima dva muškarca i žena u nekakvoj vrsti rasprave u raskoraku, pa sredovečna žena koja izgleda kao bibliotekarka (zanemari li se jedna obnažena dojka koja se klati na vetru) u tandemu s polovično izraslom, štrkljavom devojkom, možda pomoćnicom bibliotekarke. Potom prekid, a onda bi došlo njih još desetak, gotovo u formaciji šupfjeg kvadrata, poput borbenih jedinica iz Napoleonovih ratova. U daljini, Klej začu ratne zvukove - sporadični škrgut puščane ili revolverske paljbe, a jednom (i to blizu, možda iz obližnjeg Medforda ili odavde iz Maldena) dug, prodoran urlik visokokalibarskog automatskog oružja, pa još krikova. Uglavnom iz daljine, ali Klej je bio prilično siguran da je reč o krikovima. Na ovom području još ima ljudi koji su pri zdravoj pameti, i to mnogo njih, a neki su uspeli da se dočepaju oružja. Ti ljudi verovatno sad uživaju u lovu na glinene telefonce. Međutim, drugi nisu bili te sreće da se nađu u zatvorenom kad je granulo a luđaci izmileli na svetio dana. Seti se mehaničara Džordža kako je svojim narandžastim ručetinama ščepao onog starca za glavu, zavrnuo mu vrat, i kako su starčeve male naočari odletele u cveklu gde će ostati. Zauvek.
“Mislim da ću se vratiti u dnevni boravak i šesti”, reče Alis. “Više ne želim da ih gledam. A ni slušam. Muka mi je od toga.” “Naravno”, reče Klej. “Tome, a da….” “Ne”, reče Tom. “Ti idi. Ja ću ostati ovde i motriti. Mislim da jedan od nas treba da motri, zar ne?” Klej klimnu glavom. I on je tako mislio. “A onda za otprilike sat vremena, možeš me zameniti. Pa opet ja tebe, pa ti mene.” “U redu. Dogovoreno.” Kad su krenuli natrag niz hodnik, Klej ruke prebačene oko Alisinih ramena, Tom reče: “Još nešto.” Oni se okrenuše i pogledaše ga. “Mislim da bi trebalo da pokušamo da se danas što bolje odmorimo. Naravno, pod uslovom da još nameravamo na sever.” Klej se zagleda u njega da se uveri je li Tom još pri zdravoj pameti. Činilo se da jeste, ali…. “Jesi li video šta se napolju događa?” upita on. “Jesi li čuo pucnjavu? One…” Nije želeo pred Alis reći krikove, mada je bilo malo kasno štititi ono što je ostalo od njene osetljivosti. “…povike?” “Naravno”, reče Tom. “Ali luđaci su se sinoć zavukli negde” zar ne?” Na trenutak se ni Klej ni Alis ne pomeriše. A onda Alis zapljeska tiho, skoro nečujno, a Klej se poče smešiti. Smešak mu je bio ukočen i nekako se čudno osećao dok se tako smešio, a nada koja je s tim smeškom proplamsala beše gotovo bolna. “Znaš, Tome, možda si genije”, reče on. Tom mu ne uzvrati smešak. “Nemoj računati na to” reče on.
“Jedva da sam skupio više od polovine mogućih bodova na maturi.”
15. Primetno bolje volje - a to je sigurno dobro, pretpostavi Klej - Alis ode na sprat da prekopa po Tomovoj garderobi u potrazi za dnevnom odećom. Klej sede na kauč i pokuša da zamisli šta su Seron i Džoni mogli učiniti, gde su mogli otići, naravno pod pretpostavkom da su imali dovoljno sreće da se nađu. Zadrema i ugleda ih jasno u Seroninoj školi u Kent Pondu, zabarikadirane u gimnastičkoj dvorani s još dvadesetaktridesetak ljudi, jedu sendviče iz školske kantine i piju mleko iz tetrapaka. Oni…. Probudi ga Alis; dozivala ga je sa sprata. Klej pogleda na svoj ručni sat i shvati da je na kauču odspavao gotovo dvadeset minuta. Čak je i počeo da balavi. “Alis?” Klej priđe podnožju stepenica. “Je li sve u redu?” I Tom je zabrinuto gledao. “Da, ali možeš li da dođeš na trenutak?” “Naravno.” Klej pogleda u Toma, slegnu ramenima, pa se pope na sprat. Alis je bila u gostinskoj sobi koja nije izgledala kao da se nagledala gostiju, iako su dva jastuka ukazivala na to da je Tom veći deo noći ovde proveo s njom, a zgužvana posteljina na njihov vrlo nemiran san. Alis je našla pantalone kaki boje gotovo odgovarajuće veličine i gornji deo trenerke na kojoj je ispod obrisa spirale smrti pisalo LUNA-PARK JEZERO KANOBI. Na podu je ležao veliki prenosni stereouređaj za kakvim su svojevremeno Klej i njegovi prijatelji čeznuli onako kako je Džoni-Dži čeznuo za svojim crvenim mobilnim telefonom. Klej i njegovi prijatelji zvali su takav prenosni stereosistem ghetto blaster ili boombox. “Bio je u ormaru a baterije izgledaju nove”, reče ona. “Nameravala sam da ga uključim i potražim neku radiostanicu, ali sam se bojala.” Klej pogleda u stereo na lepom parketu gostinske sobe, pa se i on uplaši. Kao da je posredi napunjena puška. Ali
oseti i želju da ispruži ruku i da polugicu za biranje, sad okrenutu na opciju CD, prebaci na opciju FM. Pretpostavljao je da je i Alis osetila isti nagon i da ga je zato pozvala. Isti nagon kao i želja da dotakneš napunjenu pušku. “Sestra mi je poklonila taj stereo za pretprošli rođendan”, reče Tom s vrata i oni se oboje trgnuše. “Prošlog jula napunio sam ga novim baterijama i odneo na plažu. Kad sam bio dete, cela porodica otišla bi na plažu i slušala radio, premda nikad nisam imao ovako veliki.” “Ni ja”, reče Klej. “Ali sam ga želeo.” “Poneo sam CD plejer na plažu Hempton u Nju Hempširu, zajedno s pregršt Van Helenovih i Madoninih kompaktdiskova, ali to nije bilo isto. Ni blizu. Više ga nikad nisam koristio. Pretpostavljam da su sve radiostanice prestale s emitovanjem, šta mislite?” “Kladim se da neke još rade”, reče Alis grizući se za donju usnu. Ne prestane li uskoro s tim, pomisli Klej, raskrvariće je. “One koje moji ortaci zovu ‘robotske stanice’. Imaju simpatična imena kao što su BOB i FRENK, ali ih zapravo sve emituje nekakav divovski radiokompjuter u Koloradu a nakon toga se prenose satelitski. Barem tako kažu moji prijatelji. A…” Obliza mesto koje je grizla, sjajno od krvi ispod površine. “A tako se i prenose signali mobilnih telefona, zar ne? Satelitskim putem.” “Ne znam”, reče Tom. “Međugradski pozivi možda… a međunarodni svakako… a pretpostavljam da bi neki maher koji se u to razume mogao preusmeriti pogrešan satelitski signal u sve te mikrotalasne tornjeve… one koji pojačavaju signale…” Klej je znao na koje tornjeve on misli, čelične kosture oblepljene satelitskim antenama kao sivim pijavicama. U poslednjih deset godina niču kao pečurke posle kiše.
Tom reče: “Kad bismo uspeli da uhvatimo neku lokalnu stanicu, možda bismo uspeli da čujemo vesti. Savet šta da radimo, gde da odemo….” “Da, ali šta ako se Impuls prenosi i radiom?” reče Alis. ‘To ja mislim. Šta ako se uključite u to što je čula moja…” Ponovo obliza usne, pa nastavi da ih gricka, “…majka? I moj tata? O da, i on, imao je novnovcati mobilni telefon, sa svim dodacima - video, automatsko biranje, internetska veza - obožavao je tog ljubimca!” Ona se nasmeja smućujućom kombinacijom histerije i sete. “Šta ako se uključite u to što su oni čuli? Moji matorci i svi oni napolju? Želite li to da rizikujete?” Isprva Tom ne reče ništa. A onda, oprezno, kao da iskušava tu ideju: “Jedno od nas bi moglo rizikovati. Drugo dvoje bi moglo otići i pričekati dok….” “Ne”, reče Klej. “Molim vas, nemojte”, reče Alis. Ponovo je bila na ivici suza. “Želim vas obojicu. Potrebni ste mi obojica.” Stajali su oko sterea i gledali u njega. Klej se uhvati kako razmišlja o romanima naučne fantastike koje je čitao kao tinejdžer (katkad na plaži, samo što je on umesto Van Helena slušao Nirvanu). Ponajčešće bi u tim romanima došlo do smaka sveta. A onda bi ga glavni junaci obnovili. Ne bez borbe i prepreka, ali bi ga obnovili, alatima i tehnologijom. Nije se mogao setiti nijednog romana u kojem bi glavni junaci stajali u spavaćoj sobi i gledali u radio. Pre ili posle neko će uzeti u ruku alatku ili uključiti radio, pomisli on, jer neko će morati. Da. Ali ne današnjeg jutra. Osećajući krivicu kao daje izneverio nešto nepojmljivo, Klej podiže Tomov CD-plejer, vrati ga u ormar i zatvori vrata.
16. Nakon otprilike sat vremena ona uredna seoba na istok izgubi zamah. Tad je Klej bio na straži. Alis je bila u kuhinji i jela jedan od sendviča koje su doneli iz Bostona - rekla je da sendviče moraju pojesti pre nego što počnu jesti konzerve iz Tomove majušne ostave jer se ne zna kad će ponovo doći do svežeg mesa - a Tom je spavao u dnevnom boravku, na kauču. Klej ga je čuo kako zadovoljno hrče. Klej primeti da nekoliko ćaknutih tumara u smeru suprotnom opštoj migraciji na istok, a potom oseti određeno slabljenje reda i discipline u Salemskoj ulici, nešto tako jedva primetno da mu je mozak tek intuitivno registrovao ono što mu je oko videlo. Isprva on tu devijaciju pripisa šačici zabludelih - još umobolnijih od ostalih - koji su se zaputili na zapad umesto na istok, no potom pogleda u senke. I oni uredni obrasci riblje kosti odranije počeli su da se rasplinjavaju. Uskoro ih više nije bilo. Sad je prema zapadu išlo sve više ljudi. Neki su. glodali hranu koju su negde maznuli, verovatno u Sejfveju koji je Tom onomad spomenuo. Džudi, snaja gospodina Skotonija, nosila je divovsku kantu sladoleda od čokolade koji se topio i cedio po njenoj trudničkoj haljini i premazao je od kolena do dijamanta u nosu; zbog čokoladnog premaza na licu izgledala je kao trubadur. Nekadašnja vegetarijanska načela gospodina Potovamija pala su u zaborav; u hodu je žderao sirovo mleveno meso. Debeljko u prljavom odelu jeo je nešto slično odmrznutom jagnjećem butu, a kad je Džudi Skotoni pokušala da mu ga otme, debeljko je opako raspali njime posred čela. Ona se skljoka bez reči poput maljem umlaćenog vola i svojim se trudničkim stomakom svali na napola zgnječenu kantu sladoleda od čokolade. Spodobe su se razmilele na sve strane i ponašale prilično nasilnički, ali ni izbliza bezobzirno i krvoločno kao juče popodne. Barem ne ovde. Alarm u trgovačkom centru
Malden, koji je i u početku zvučao umorno, odavno je utihnuo. U daljini se i dalje čula sporadična pucnjava, ali ništa slično onom pucnju iz sačmarice koji je zagrmio u centru grada. Klej je motrio hoće li neko od luđaka pokušati da provali u neku kuću, ali mada bi povremeno prešli preko travnjaka, nisu pokazivali znakove da su napravili skok s ometanja poseda na provale. Uglavnom su tumarali naokolo, povremeno pokušavali jedno drugom da otmu hranu, ponekad se tukli ili grizli. Troječetvoro - na primer ona Skotonijeva - ležali su na ulici, mrtvi ili u nesvesti. Većina onih koji su pre prošli pokraj Tomove kuće još su na gradskom trgu, pretpostavljao je Klej; organizovali su uličnu igranku ili možda Prvi maldenski festival sirovog mesa, i hvala bogu da su tamo. No bilo je čudno kako je onaj osećaj svrhovitosti - osećaj roja ili jata - oslabio i izgubio se. Nakon podneva, Kleju se naglo i jako prispavalo pa ode u kuhinju gde zateče Alis kako drema za kuhinjskim stolom glave položene na ruke. Patikicu - onu koju je nazvala bebi najka - labavo je držala u jednoj ruci. Kad ju je probudio, ona ga ošamućeno pogleda i privi patikicu na trenerku, kao da se boji da će on pokušati da joj je oduzme. Klej je upita da li može malo da stražari u dnu hodnika i da ne zaspi ponovo. Alis reče da može. Klej joj poverova i donese joj stolicu. Alis nakratko zasta na vratima dnevnog boravka. “Pogledaj ovo”, reče ona. On gvirnu preko njenog ramena i ugleda mačka Rafu kako spava na Tomovom stomaku. Klej se veselo nasmeja. Alis sede tamo gde joj je postavio stolicu, dovoljno daleko od vrata da je neko ko bi pogledao u kuću ne može videti. Bio joj je dovoljan samo jedan pogled da zaključi: “Više nisu u roju. Sta se dogodilo?” “Ne znam.” “Koliko je sati?” Klej pogleda na sat. “Dvanaest i dvadeset.”
“Kad smo primetili da se roje?” “Ne znam.” Pokušavao je biti strpljiv s njom ali je jedva držao otvorene oči. “Pola sedam? Sedam? Ne znam. Je li bitno?” “Kad bismo pronikli u njihove navike, moglo bi biti, zar ne misliš tako?” Klej joj reče da će o tome razmišljati nakon što malo odspava. “Dva sata a onda probudi mene ili Toma”, reče on. “A i pre, pođe li šta naopako.” “Ne može biti naopakije”, Alis će tiho. “Idi gore. Izgledaš grozno.” Klej se pope u gostinsku sobu, izu cipele i leže u krevet. Na trenutak se zamisli nad onim što je rekla: Kad bismo dokučili njihove navike. Možda ima nečeg u tome. Verovatno nema, ali možda… Soba je bila jako prijatna, puna sunca. Ležiš u takvoj sobi i lako zaboraviš da se u ormaru nalazi radio koji se ne usuđuješ da uključiš. Ali teže je zaboraviti da ti je žena - s kojom doduše više ne živiš, ali koju ipak još voliš - možda mrtva, a tvoj sin - kojeg voliš kao dragog Koga - možda lud. No telo ima svoje zahteve, zar ne? A ako je ikad postojala soba za popodnevni odmor, bila je to ova. Onaj pacov panike se tržnu, ali ne ugrize i Klej zaspa gotovo čim je sklopio oči.
17. Ovaj put ga je probudila Alis. Prodrma ga i pri tom joj se zaljulja ona mala ljubičasta patika koju je zavezala za levi zglob i napravila od nje prilično jeziv talisman. Svetlost u sobi se promenila. Prešla je zenit i slabila. Klej je ležao okrenut na bok i veoma mu se išlo u WC, pouzdan znak da je poprilično odspavao. On se žurno uspravi i iznenadi - gotovo zaprepasti - da je pet i četrdeset pet. Spavao je više od pet sati. Ali naravno, protekla noć nije mu bila prva loše prospavana; slabo je spavao i noć pre. Bio je nervozan zbog sastanka s predstavnicima Dark Horsa, izdavača stripova. “Je li sve u redu?” upita on uhvativši je za zglob. “Zašto si me pustila da tako dugo spavam?” “Jer ti je bilo potrebno”, reče ona. “Tom je spavao do dva a ja do četiri. Otad zajedno motrimo. Sidi da vidiš. Prilično je zanimljivo.” “Ponovo se roje?” Ona klimnu glavom. “Samo što ovaj put idu na drugu stranu. A to nije sve. Dodi i pogledaj.” Klej isprazni mehur i požuri u prizemlje. Tom i Alis stajali su na vratima trema držeći se oko struka. Nije bilo bojazni da bi ih neko mogao videti; naoblačilo se i Tomov trem je već vrveo od senki. Ionako je u Salemskoj ulici ostalo tek nekoliko ljudi. Svi su išli na zapad. Nisu trčali, ali su žustro hodali. Prođe četvoročlana grupa hodajući posred ulice. Koračali su preko posejanih leševa i ostataka odbačene hrane. Tu je bio i onaj jagnjeći but, sad oglodan do kosti, bilo je i pocepanih celofanskih kesica i kartonskih kutija kao pleve te poneki komad odbačenog voća ili povrća. Za njima pristiže šestočlana grupica; oni na boku hodali su po pločnicima. Nisu gledali jedni u druge, ali su ipak hodali tako složno da su u prolasku pokraj Tomove kuće na trenutak izgledali kao jedna osoba; Klej shvati da čak i rukama
usklađeno mašu. Iza njih došepa dečko od četrnaestak godina koji je mukao poput krave i pokušavao da održi korak s onom šestorkom. “Ostavili su mrtve i one u dubokoj nesvesti”, reče Tom, “ali su pomogli dvoma koji su davali znakove života.” Klej pogledom potraži onu trudnicu, ali je ne ugleda. “Gospoda Skotoni?” “Njoj su pomogli”, reče Tom. “Znači, ponovo se ponašaju kao ljudi.” “Nemoj se nadati”, reče Alis. “Jedan od tih kojima su pokušali pomoći nije mogao da hoda, i nakon što je nekoliko puta pao, jednom od onih koji su ga podizali dojadilo je da izigrava izviđača pa ga je začas posla…” “Ubio”, reče Tom. “Ali ne rukama, kao onaj tip iz vrta. Zubima. Pregrizao mu grkljan.” “Pretpostavila sam šta će se dogoditi pa sam pogledala u stranu” reče Alis, “ali sam čula. On je… zacičao.” Klej je blago stisnu za nadlakticu. “Samo mirno.” Sad je ulica bila gotovo pusta. Doklatiše se još dvojica. Mada su hodali višemanje jedan do drugog, obojica su tako jako šepali da kod njih’nije bilo složnosti. “Gde idu?” upita Klej. “Alis misli da se možda negde sklanjaju” reče Tom uzbuđeno. “Pre nego padne mrak. Mogla bi biti u pravu.” “Gde? Gde će se skloniti? Jeste li videli da je neko od njih ušao u kuću?” “Ne” Alis i Tom rekoše uglas. “Nisu se svi vratili” reče Alis. “Nema teorije da se kroz Salemsku vratilo onoliko koliko ih je jutros prošlo. Znači, još ih je mnogo u trgovačkom centru Malden, ili negde dalje. Možda obitavaju u javnim zgradama, recimo školskim gimnastičkim dvoranama…”
Školske gimnastičke dvorane. Kleju se ta pomisao nije sviđala. “Jeste li gledali film Zora mrtvaca?” upita Alis. “Da”, reče Klej. “Nećeš mi valjda reći da je tebe neko pustio u bioskop da to gledaš, a?” Alis ga pogleda kao da je ćaknut. Ili star. “Jedna drugarica imala ga je na DVD-u. Celo naše društvo gledalo ga je kod nje još u osmom razredu.” Nekad davno kad su jahači Poni Ekspresa još raznosili poštu a ravnice se crnele od bizona, poručivao je njen ton. “U tom su se filmu svi mrtvaci - zapravo, ne baš svi, ali mnogo njih - vraćali u jedan šopingcentar kad bi ustali iz groba.” Tom Mekort blenuo je u nju trenutak, pa prasnu u smeh. Ne u prigušen smeh, već dugi niz grohota. Tako je urlao od smeha daje morao da se nasloni na zid da ne padne, i Klej pomisli da ne bi bilo zgoreg zatvoriti vrata između hodnika i trema. Bogzna koliko dobar sluh imaju ti stvorovi koji se vuku ulicom; seti se kako je umobolni pripovedač Poove pripovetke “Izdajničko srce” imao vrlo osetljiv sluh. “E pa, jesu”, reče Alis i podboči se rukama o bokove. Ona se patika pri tom zanjiha. “Pravo u šopingcentar.” Tom se nasmeja još jače. Kolena mu klecnuše i on polako skliznu na pod hodnika, crkavajući od smeha i pljeskajući se dlanovima po košulji. “Umrli su…” hvatao je vazduh, “… i vratili se… samo da bi otišli u šopingcentar. Isuse, zna li naš vrli baptistički TVpropovednik Džeri F. Falvel…” Ponovo se zacene od smeha. Suze su mu se sad slivale niz obraze u bistrim potočićima. Kad se pribrao, dovrši šta je želeo da kaže: “Zna li Džeri Falvel da je raj zapravo šopingcentar?” I Klej poče da se smeje. A poče da se smeje i Alis, mada se Kleju učini da je malo uvređena time što je njena primedba izazvala grohot a ne zanimanje ili blagi podsmeh.
No kad ljudi počnu da se smeju teško je ne pridružiti se. I kad si uvređen. Taman kad je izgledalo da će prestati da se smeju, Klej reče, nevezano: “Ako raj nije sličan američkom Jugu, ne želim u njega.” To ih ponovo natera u smeh, sve troje. Alis se još smejala kad je rekla: “Ako se okupljaju i noće u sportskim dvoranama, crkvama i šopingcentrima kao u kokošinjcima, moglo bi ih se automatom pokokati na stotine.” Klej prvi prestade da se smeje. A potom i Tom. Pogleda u Alis brišući vlagu sa svojih urednih brčića. Alis, obraza rumenih od smeha, klimnu glavom. Još se smešila. Zapravo je, barem nakratko, načinila nagli skok iz zgodnog devojčurka u pravu lepoticu. “Možda i na hiljade, ako svi budu na jednom mestu.” “Isuse” reče Tom. Skinu naočari pa poče i njih da briše. “Ti se ne šališ.” “Reč je o preživljavanju”, činjenično će Alis. Pogleda u majušnu patiku zavezanu za njen zglob, pa u njih dvojicu. Ponovo klimnu glavom. “Trebalo bi da ustanovimo njihove navike. Otkriti roje li se stvarno i kad to čine. Noće li grupno i gde. Jer ako možemo da otkrijemo njihove navike…”
18. Klej ih je izveo iz Bostona, ali kad je njih troje posle nekih dvadeset četiri sata napustilo Tomovu kuću u Salemskoj ulici, petnaestogodišnja Alis Maksvel bila je voda. Sto je Klej duže o tome razmišljao, sve ga je to manje čudilo. Tomu Mekortu nije manjkalo onoga što su njegovi britanski rođaci nazivah junačnost, ali on nije bio niti će biti rođeni vođa. Klej je imao određenih kvaliteta potrebnih za vođu, ali je te večeri Alis stekla prednost koja nije imala veze s njenom inteligencijom i željom da preživi: zadesila ju je životna tragedija i ona ju je prerasla. Odlaskom iz kuće u Salemskoj, Klej i Tom su se suočavali s novim tragedijama. Kleja je obuzela prilično zastrašujuća depresija koju je isprva proglasio posledicom svoje odluke - neizbežne - da ostavi svoju mapu. No kako je noć odmicala, on shvati da je zapravo reč o strahu od toga šta bi mogao zateći ako i kad stigne u Kent Pond. Tomov problem bio je jednostavniji: bilo mu je teško da ostavi Rafu. “Podboči vrata tako da mu budu otvorena”, reče Alis - nova i očvrsnuta Alis, svakog minuta odlučnija. “Ništa mu neće biti, Tome. Naći će dovoljno hrane. Proći će mnogo vremena pre nego što mačke počnu da umiru od gladi ili telefonski luđaci spadnu na mačje meso.” “Podivljaće”, reče Tom. Sedeo je na kauču u dnevnom boravku, otmen i ucveljen u mantilu stegnutom kaišem i šeširu. Rafa mu je sedeo u krilu, preo i dosađivao se. “Da, tako to ide” reče Klej. “Seti se samo svih pasa - i malih i velikih - koji će uginuti.” “Imam ga već dugo. Dobio sam ga kao mačića.” On podiže pogled i Klej shvati da je Tom na ivici suza. “A nekako smatram i da mi donosi sreću. Moj anđeo čuvar. Pa spasao mi je život.”
“Sad smo ti mi anđeli čuvari”, reče Klej. Nije želeo da ističe da je i on već jedanput Tomu spasio život, ali bilo je tako. “Je li tako, Alis?” “Aha”, reče ona. Tom je za nju pronašao pončo, a na leđima je nosila naprtnjaču, mada u njoj trenutno nije bilo ničeg osim baterija za džepne lampe… i - Klej je bio prilično siguran u to - ona jeziva patikica. Barem joj više nije bila zavezana za zglob. I Klej je u svom rancu nosio baterije, zajedno s onim plinskim fenjerom. I više ništa, na Alisin predlog. Rekla je da nema razloga da nose ono što mogu pokupiti putem. “Tome, mi smo tri musketara - svi za jednog i jedan za sve. A sad pođimo do Niklbijevih da vidimo hoćemo li naći neki mač.” “Nikersonovih.” Tom je još gladio mačka. Alis je bila dovoljno pametna - a i dovoljno saosećajna, možda i to - da ne kaže nešto poput Svejedno, ali Klej je video da je Alis na izmaku strpljenja. Klej reče: “Tome, vreme je za pokret.” “I ja mislim.” Tom napravi pokret kao da će mačka pomeriti iz krila, ali ga tad podiže i snažno cmoknu između ušiju. Rafa to otrpi i samo malo zaškilji. Tom spusti Rafu na trosed i usta. “Dečko, duple porcije su ti u kuhinji pokraj šporeta”, reče Tom. “Plus velika zdela mleka u koju sam ti usuo ostatak pavlake. Zadnja vrata su ti otvorena. Pokušaj da zapamtiš gde ti je dom i možda… hej, možda se vidimo.” Mačak skoči s troseda i odšeta iz sobe prema kuhinji podignutog repa. U skladu sa svojom mačjom prirodom, i ne okrenu se. Klejova mapa, savijena, s vodoravnom brazdom koja se širila na obe strane od mesta na sredini na kojem je probodena nožem, stajala je naslonjena na zid dnevnog boravka. Klej je pogleda na izlasku i odupre se želji da je
dodirne. Nakratko pomisli na ljude u mapi s kojima je tako dugo živeo, i u svojoj sobici od ateljea i u mnogo prostranijim (barem je sebi tako laskao) odajama svoje mašte: Mag Flak, Spavalica, Otrovnica Carska. I, naravno, Crni Skitač. Pre dva dana pomislio je da bi se mogli proslaviti. A sad su probodeni i društvo im pravi mačak Toma Mekorta. Seti se Spavalice koji na odlasku iz grada na Robotskom Poniju govori: “M-nimomci, zzzdmvo! M-mmožda ppponovo sssvratim!” “Momci, zdravo”, reče on naglas, ne posebno postiđeno. Ljudi, smak je sveta. Nije to bio neki naročiti oproštaj, ali bolje i to nego ništa… a kao što bi Spavalica takođe mogao da kaže: “S-ssvakako je bbbolje od zzzardede šššipke u oku!” Klej pode za Alisoni i Tomom na trem, okružen rominjanjem jesenje kiše.
19. Tom je imao svoj šešir, Alisin pončo imao je kapuljaču, pa je Tom za Kleja našao bejzbol kačket Red soksa da mu štiti glavu od kišice barem neko vreme, ukoliko ne počne jače da pada. A počne li jače da pada… pa, kao što reče Alis, snabdevanje neće biti problem. Sto znači i da ne bi trebalo da bude teško naći odeću za kišu. S blage uzvisine Tomovog trema videli su otprilike potez između dve raskrsnice. Dnevna svetlost se gasila pa nisu mogli da budu sigurni, ali Salemska ulica izgledala je potpuno pusta osim nekoliko leševa i ostataka hrane koje su luđaci ostavili. Sve troje nosilo je nož uguran u korice Klejove izrade. Ako Tom nije bio u zabludi u vezi sa Nikersonovima, uskoro će biti bolje naoružani. Klej se tome nadao. Možda bi mu pošlo za rukom da se ponovo posluži onim mesarskim nožem iz Soul Kičena, ali još nije bio siguran da bi se njime mogao poslužiti osim u samoodbrani. Alis je držala baterijsku lampu u levoj ruci. Proveri da li i Tom ima lampu, pa klimnu glavom. “U redu”, reče ona. “Vodiš nas u kuću Nikersonovih, je li tako?” “Tako je” reče Tom. “Ugledamo li putem nekog, istog trenutka stanemo i osvetlimo ga.” Ona pogleda u Toma, pa u Kleja, pomalo teskobno. Već su se to dogovorili. Klej je pretpostavljao da je ona tako milion puta ponavljala pre važnih testova… a ovo je bez sumnje bio jako važan test. “Tako je”, reče Tom. “Kažemo: ‘Zovemo se Tom, Klej i Alis. Mi smo normalni. Kako se vi zovete?’“ Klej reče: “Ako imaju baterijske lampe kao i mi, možemo da pretpostavimo…” “Ništa ne možemo da nagađamo”, reče Alis nemirno, svadljivo.
“Moj otac kaže daje nagađanje ludom radovanje. Shvataš, ludom… “Shvatio sam”, reče Klej. Alis obrisa oči, mada Klej nije bio siguran briše li kišu ili suze. On se nakratko i bolno upita plače li Džoni negde za njim. Klej se nadao da plače. Nadao se da njegov sin još može da plače. Da se seća. “Odgovore li, kažu li kako se zovu, znači da su u redu, i da verovatno od njih ne preti opasnost”, reče Alis. “Je li tako?” “Tako je”, reče Klej. “Aha”, složi se Tom, pomalo rastreseno. Gledao je u ulicu u kojoj nije bilo ni ljudi ni plešućih baterijskih snopova, u blizini ili u daljini. Negde u daljini zapucketaše meci, poput petardi. Vazduh je smrdeo na paljevinu i čađ, kao uostalom celi dan. Klej zaključi da sad taj miris osećaju intenzivnije jer je vlažno. Upita se koliko će vremena proći pre nego se miris raspadajućih leševa u ustajalom vazduhu koji visi nad širim bostonskim područjem pretvori u smrad. Verovatno zavisi od temperature idućih nekoliko dana. “Sretnemo li normalne ljude i oni nas upitaju šta radimo ili gde idemo, setite se šta smo se dogovorili”, reče Alis. “Tražimo preživele”, reče Tom. “Tako je. Jer oni su naši prijatelji i komšije. Ljudi koje sretnemo biće u prolazu. Zeleće da nastave put. Posle ćemo verovatno poželeti da se pridružimo drugim normalnim ljudima jer masa pruža sigurnost, ali zasad…” “Zasad želimo do oružja”, reče Klej. “Ako ga bude. Alis, krenimo i obavimo to.” Ona ga zabrinuto pogleda. “Šta je? Nešto mi je promaklo? Možeš mi reći, znam da sam samo klinka.” Strpljivo - najstrpljivije što je mogao, živaca poput prenapetih žica gitare - Klej reče: “Sve je u redu, dušo, samo
želim da krenem. Ionako mislim da nećemo nikoga sresti. Mislim da je još prerano za to.” “Nadam se da si u pravu”, reče ona. “Frizura mi je očajna i pukao mi je nokat.” Na trenutak se nemo zagledaše u nju, a onda se nasmejaše. Nakon toga među njima popusti napetost, i tako ostade do kraja.
20. “Ne”, reče Alis i glasno podrignu.”Ne mogu.” Još glasniji zvuk nadimanja želuca. A onda: “Povratiću. Zao mi je.” Alis jurnu s jarke svetlosti fenjera u polutamu dnevnog boravka Nikersonovih, spojenog s kuhinjom širokim lučnim prolazom. Klej začu tih potmuli udarac kad su joj kolena udarila u tepih, pa još podrigivanja. Pauza, glasan uzdah, a onda poče da povraća. Klej gotovo oseti olakšanje. “Isuse”, reče Tom. Dugo i glasno udahnu, pa progovori drhtavo izdahnuvši, skoro zaplakavši. “liiiisuse.” “Tome”, reče Klej. Spazi kako se čovečuljak njiše i shvati da je na ivici nesvestice. Zašto ne? Ovi krvavi ostaci nekad su mu bili komši- “Tome!” Klej stade između Toma i dva leša na kuhinjskom podu, između Toma i većine krvavih fleka koje su na nemilosrdnoj svetlosti fenjera izgledale crno poput tuša. Klej slobodnom rukom lupi Toma po obrazu. “Nemoj se onesvestiti!” A kad se Tom ustabilio, Klej stiša glas. “Idi u susednu sobu i pobrini se za Alis. Ja ću se pobrinuti za kuhinju.” “Zašto bi ulazio u nju?” upita Tom. “Ono tamo je Bet Nikerson a mozak joj je… m…mozak joj je po celoj…” On proguta pljuvačku. “Lica zamalo da i nema, ali prepoznajem plavi džemper s uzorkom belih pahulja. A ono na podu pokraj stuba je Hajdi. Njihova kćerka. Nju prepoznajem, mada…” On odmahnu glavom, kao da želi da razbistri misli, pa ponovi: “Zašto bi želeo da ulaziš?” “Prilično sam siguran da vidim ono po šta smo došli”, reče Klej. Zaprepastilo ga je kako smireno zvuči. “U kuhinji?’
Tom pokuša da pogleda pored Kleja no Klej se pomeri tako da mu zakloni pogled. “Veruj mi. Pobrini se za Alis. Ako je u stanju, krenite u potragu za još oružja. Vičite ako nabasate na skladište. I pripazite se: gospodin Nikerson bi mogao biti tu negde. Verovatno je bio na poslu kad je sve otišlo u materinu, ali kao što reče Alisin tata…” “Nagađanje ludom radovanje”, reče Tom i uspe da se bolećivo nasmeši. “Shvatio sam.” Pođe, ali se tad ponovo okrenu prema Kleju. “Kleje, svejedno mi je gde ćemo krenuti, ali ne želim da se ovde zadržavamo duže nego što je potrebno. Nisam baš voleo Arnija i Bet Nikerson, ali bili su mi komšije. A bili su prema meni mnogo bolji od one budale Skotonija iz paralelne ulice.” “Shvatio sam.” Tom upali baterijsku lampu i uđe u dnevni boravak Nikersonovih. Klej ga začu kako nešto tiho govori Alis, teši je. Klej se pripremi na najgore, pa ude u kuhinju visoko podignutog fenjera. Zaobiđe lokve krvi na parketu. Krv se dosad sasušila, ali ipak nije želeo da ugazi u nju ako baš ne mora. Devojka koja je ležala na leđima pokraj stuba na sredini kuhinje bila je visoka, ali su njene kike i uglatost tela ukazivali da je reč o devojčici dvetri godine mlađoj od Alis. Glava joj je bila nakrivljena pod čudnim uglom, gotovo u parodiji upitnosti, a mrtve oči iskolačile. Imala je plavu kosu, ali je na levoj strani glave - strani koja je zadobila smrtonosni udarac - kosa sad bila iste tamnosmeđe boje kao i mrlje na podu. Majka joj se opružila ispod radne ploče desno od šporeta, na spojištu lepih ugaonih kuhinjskih elemenata od trešnjevine. Ruke su joj bile sablasno bele od brašna a njene krvave, izgrizene noge nedamski raskrečene. Jednom, pre
nego stoje počeo rad na stripknjižici s naslovom U paklu borbe, Klej je na Internetu našao fotografije smrtonosnih rana nanetih vatrenim oružjem, nadajući se da bi nešto od toga mogao da iskoristi. Ali nije našao ništa takvo. Rane iz vatrenog oružja govorile su vlastitim hladnim jezikom, baš kao i ove ovde. Od Bet Nikerson je od levog oka naviše ostala većinom krv i hrskavica. Desno oko odlutalo joj je u gornju orbitu duplje, kao da je Bet umrla pokušavajući da zaviri u vlastitu glavu. Kosa na potiljku i popriličan komad mozga zalepio se za kuhinjski element od trešnjevine na koji se naslonila u kratkom trenutku smrti. Nekoliko muva zujalo je oko nje. Kleju poče da se diže želudac. Okrenu glavu i rukom pokri usta. Naredi sebi da se sabere. U susednoj sobi Alis je prestala da povraća - zapravo je čuo kako ona i Tom razgovaraju zalazeći dublje u kuću - a nije želeo da joj ponovo pozli. Zamisli da su lutke, filmski rekviziti, reče sebi, ali znao je da mu to nikad neće uspeti. Umesto toga, kad se okrenuo, pogleda u druge predmete na podu. To je pomoglo. Već je video pištolj. Kuhinja je bila prostrana i pištolj je bio sasvim na drugoj strani: cev mu je virila između frižidera i jednog kuhinjskog elementa. Kad je ugledao mrtvu ženu i devojčicu, prvi poriv mu je bio da skrene pogled s njih i tako je pukim slučajem spazio revolversku cev. Ali bih možda ionako znao da negde mora biti pištolj. Čak je i video gde je nekad stajao: u držaču na zidu između ugrađenog televizora i glomaznog električnog otvarača konzervi. Ludi su za tehničkim novotarijama koliko i za oružjem, rekao je Tom, a za zid pričvršćen pištolj u kuhinji koji samo čeka da ti uskoči u ruku… ako to nije najbolje od oba sveta, šta jeste? “Kleje?” Bila je to Alis, iz daljine. “Šta je?”