28. Bio je to Džordan: Klej je to odmah znao. Dok je navlačio farmerke, pogleda preko ramena u Toma, ali Tom se nije ni pomakao. Nokautiran, pomisli Klej. Otvori vrata, iskrade se u hodnik, i zatvori vrata za sobom. Alis, u majici Gajtenske akademije umesto spavaćice, sedela je na odmorištu na prvom spratu i utešno grlila dečaka. Džordan je zabio lice u njeno rame. Alis podignu pogled kad je čula zvuk Klejovih bosih nogu na stepenicama i progovori pre nego što će Klej reći nešto zbog čega bi posle mogao da zažali: Je li to zbog upravnika? “Samo je ružno sanjao”, reče ona. Klej reče prvo što mu je palo na pamet. U tom trenutku to mu se učinilo od životne važnosti: “A ti?” Alisino čelo se namršti. Golih nogu, kose zavezane u rep a lica preplanulog kao da je provela ceo dan na plaži, izgledala je kao Džordanova jedanaestogodišnja sestra. “Šta? Ne. Gula sam ga kako plače u hodniku. Verovatno sam se već budila pa…” “Samo malo”, reče Klej. “Ostani ovde.” On se vrati u svoju sobu na spratu i dohvati crtež sa stola. Ovaj put Tomove se oči otvoriše kao na feder. Pogleda oko sebe s mešavinom straha i dezorijentisanosti, ali mu tad pogled pade na Kleja i on odahnu. “Povratak u stvarnost”, reče on, rukom protrlja lice i podiže se na lakat: “Hvala bogu. Isuse. Koliko je sati?” “Tome, jesi li sanjao? Ružno?” Tom potvrdno klimnu. “Mislim da jesam, aha. Cuo sam plač. Je li to bio Džordan?” “Da. Sta si sanjao? Sećaš li se?” “Neko nas Je proglasio umobolnima”, reče Tom, a Kleja nešto stegnu u želucu.
“Što verovatno i jesmo. Ostalog se ne sećam. Zašto? Jesi li i ti…” Klej ne sačeka nastavak. Požuri da se vrati nazad. Džordan se okrenu i nekako ošamućeno bojažljivo pogleda u Kleja kad je ovaj seo. Nije bilo ni traga kompjuterskom friku; ako je Alis zbog repa i preplanulog tena izgledala kao da joj je jedanaest godina, Džordan se vratio u devetu. “Džordane”, reče Klej. “Tvoj san… tvoja noćna mora. Sećaš li je se?” “Pomalo mi bledi”, reče Džordan. “Postavili su nas na tribine. Gledali su u nas kao da smo… Ne znam, zveri… samo što su rekli…” “Da smo umobolni.” Džordanove oči se razrogačiše. “Aha!” Klej iza sebe začu korake; Tom je silazio niza stepenice. Klej ga i ne pogleda. Pokaza Džordanu svoj crtež. “Je li to bio predvodnik?” Džordan ne odgovori. Nije ni morao. Tržnu se i ustuknu od slike, grčevito se uhvati za Alis i ponovo joj zari lice u rame. “Šta je?” zbunjeno će Alis. Posegnu za crtežom, ali ga Tom prvi dohvati. “Isuse”, reče on i vrati ga. “Sna se više gotovo i ne sećam, ali se sećam rasečenog obraza.” “I usne”, reče Džordan, glasa prigušenog Alisinim telom. “To kako mu je usna visila. On nas je pokazivao njima. Njima.” Džordan zadrhta. Alis mu protrlja leda, pa prekrsti ruke na njegovim lopaticama kako bi mogla da ga čvršće zagrli. Klej stavi svoj crtež ispred Alis. “Je li ti poznato? Muškarac tvojih snova?” Ona odmahnu glavom i zausti da kaže ne. No utom se iza ulaznih vrata Čitam lodža začu glasno, dugo čegrtanje i nepravilan niz muklih udaraca. Alis vrisnu. Džordan je još jače zagrli, kao da se zalepio za nju, i zavapi. Tom zgrabi Kleja za rame.
“Čoveče, koji kurac…” Ponovo se začulo dugo i gromoglasno čegrtanje iza vrata. Alis ponovo vrisnu. “Oružje!” dreknu Klej. “Oružje!” Na trenutak su stajali paralisani na suncem obasjanom odmorištu a onda se začu još jedno dugo i glasno čegrtanje, zvuk sličan kotrljajućim kostima. Tom jurnu na sprat a Klej za njim; okliznu se jer je bio samo u čarapama, ali se uhvati za rukohvat. Alis odgurnu Džordana i potrča u svoju sobu. Kraj majice zaleprša joj oko nogu. Džordan se stisnu uz ugaoni stub i ogromnim vlažnim očima prestravljeno se zagleda niza stepenice u ulazno predvorje.
29. “Samo mirno”, reče Klej. “Samo bez panike, jasno?” Njih troje stajalo je u podnožju stepenica ni dva minuta nakon što se prvi put začulo ono dugo čegrtanje iza ulaznih vrata. Tom je u rukama držao neproverenu rusku pušku koju su iz milja zvali gospodin Brzopuc, Alis je u svakoj ruci držala automatski pištolj, a Klej je imao 45-icu Bet Nikerson, koju je nekako noćas uspeo da zadrži (iako se nije sećao da ju je ponovo zatakao za kaiš, gde ju je kasnije našao). Džordan se još stiskao uz ogradu stepeništa na odmorištu. Sa svog mesta nije mogao da vidi prozore u prizemlju, i Klej pomisli daje tako verovatno i bolje. Popodnevna svetlost u Čitam lodžu bila je mnogo slabija nego što je trebalo da bude, što nikako nije bilo dobro. A bila je slabija jer su ispred svih prozora koje su mogli da vide stajali telefonski luđaci. Gurali su se ispred stakla i blenuli u njih. Desetine, a možda i stotine tih neobičnih praznih lica, mahom izbrazdanih ožiljcima bitaka kroz koje su prošli i rana koje su zadobili protekle anarhične sedmice. Klej ugleda iskopane oči, izbijene zube, otrgnute uši, masnice, opekotine, ispucalu kožu, komade oprljenog mesa. Ćutali su. Bilo je nekakve sablasne znatiželje u njima, a u vazduhu se ponovo osećala ona ista težina, kao da su u vrtlogu moćne i jedva obuzdane sile. Klej je stalno očekivao da će im oružje izleteti iz ruku i zapucati samo od sebe. U nas, pomisli on. “Sad znam kako se osećaju jastozi u bazenu restorana Harbor sifud u utorak kad je akcija ‘plati jedan, nosi dva’“, zapišta Tom. “Samo mirno”, ponovi Klej. “Neka oni naprave prvi potez.” Ali nije bilo prvog poteza. Ponovo se začu ono dugo komešanje -Kleju je ličilo na zvuk nečega što se istovaruje
na prednji trem - a onda se stvorovi odmaknuše od prozora, kao da su primili signal koji su jedino oni mogli da čuju. Učiniše to u pravilnim redovima. Ovo nije bilo njihovo uobičajeno doba dana za rojenje, ali stvari su se promenile. To je bilo očigledno. Klej priđe izbočenom prozoru dnevnog boravka držeći revolver spušten uz nogu. Tom i Alis krenuše za njim. Gledali su kako se telefonski luđaci (koji sc Kleju više uopšte nisu činili ludim, barem ne na način koji bi njemu bio razumljiv) povlače. 1 Iodali su unazad sablasnom, gipkom lakoćom; ni u jednom trenutku niko ne zađe u tuđi kvadratni metar životnog prostora. Zaustavili su se između Čitam lodža i zgarišta fudbalskog igrališta, poput bataljona neke vojske u rasulu na poligonu za mimohode zasutog palim lišćem. Sve su ne tako tupe oči bile uprte u upravnikovu rezidenciju. “Zašto su im ruke i noge musave?” upita uplašen glasić. Oni se okrenuše. Bio je to Džordan. Klej nije dosad primetio čađ i gar na rukama nemili centurija, ali pre nego što je to uspeo da kaže, Džordan sam odgovori na vlastito pitanje. “Otišli su da pogledaju, zar ne? Naravno. Otišli su da pogledaju šta smo uradili njihovim prijateljima. I besni su. Osećam. Osećate li i vi?” Klej nije želeo da kaže da oseća, ali je naravno osećao. Tu težinu i naboj u vazduhu, taj osećaj groma jedva sputanog u mreži elektriciteta: to je bio gnev. Seti se kako je Vila Svetla zarila zube u vrat poslovne žene, a seti se i one gospode, pobednice u bici ispred stanice podzemne u Bojlstonovoj ulici, one koja je krupnim koracima zagrabila prema bostonskom gradskom parku a krv joj je kapala iz kratke čekinjaste čeličnosive kose. Pa onog mladića koji je na sebi imao samo patike i u trku probadao vazduh automobilskim antenama. Toliki bes - zar je mislio da je ispario kad su počeli da se roje? E pa, razmisli malo bolje. “Osećam ga”, reče Tom. “Džordane, ako poseduju parapsihološke moći, zašto nas ne nateraju da izvršimo samoubistvo ili se međusobno
pobijemo?” “Ili da nam se glave rasprsnu”, reče Alis drhtavog glasa. “Jednom sam to videla u nekom starom filmu.” “Ne znam”, reče Džordan i pogleda u Kleja. “Gde je Odrpan- ko?” “Tako ga zoveš?” Klej pogleda u svoju skicu koju je još držao u ruci: rastrgano meso, pokidan rukav pulovera, vrećaste farmerke. Odrpanko nije uopšte loše ime za stvora u harvardskoj majici s kapuljačom. “Zovem ga nevolja, eto kako ga zovem”, saopšti Džordan. Ponovo pogleda napolje u pridošlice, njih barem tri stotine, a možda i četiri, nedavno pristiglih iz bogzna kojih okolnih gradova, pa ponovo u Kleja. “Jeste li ga videli?” “Samo u snu.” Tom odmahnu glavom. “Za mene je on samo lice na papiru”, reče Alis. “Ja^a nisam sanjala, i napolju ne vidim nikoga u majici s kapuljačom. Šta su radili na stadionu? Pokušavaju li da identifikuju mrtve, šta mislite?” Izgledala je kao da sumnja u tu mogućnost. “A zar tamo nije još uvek vruće? Sigurno jeste.” “Šta čekaju?” upita Tom. “Ako neće izvršiti juriš na nas ili nas naterati da se međusobno probodemo kuhinjskim noževima, šta čekaju?” Klej shvati šta čekaju, kao i gde je Džordanov Odrpanko. To bi gospodin Divejn, njegov srednjoškolski profesor matematike nazvao eurekoml On se okrenu i pođe u ulazno predvorje. “Gde ideš?” upita Tom. “Da vidim šta su nam ostavili na pragu”, reče Klej. Ostali požuriše za njim. Tom ga sustiže prvi, dok je Klejova ruka još bila na okrugloj kvaki. “Ne znam je li ovo dobra zamisao”, reče Tom. “Možda i nije, ali oni to čekaju”, reče Klej. “A znate šta? Da su nameravali da nas ubiju, već bismo bili mrtvi.”
“Verovatno je u pravu”, reče Džordan tankim glasom. Klej otvori vrata. Dugački prednji trem Čitam lodža, s udobnom garniturom od trske i s pogledom na Akademijin obronak koji se valja prema Akademijinoj aveniji, bio je zamišljen kako bi se koristio za sunčana jesenja popodneva poput današnjeg, ali trenutno Kleju ni na kraj pameti nije bio ambijent. U podnožju stepeništa stajala je formacija telefonskih luđaka u obliku vrha strelice: jedan napred, dvoje iza njega, troje iza njih, pa četvoro, petoro i šestoro. Ukupno dvadeset jedan. Onaj na čelu bio je Odrpanko iz Klejovog sna; Klejova skica je oživela. Slova na prednjoj strani njegove dronjave crvene majice s kapuljačom zaista su ispisivala HARVARD. Rasečeni levi obraz podigao je i učvrstio pokraj nosa s dva nespretna bela šava koji su urezali suze u nepažljivo zakrpljenu tamnu put pre nego što su zarasli. Treći i četvrti šav su se pokidali. Kleju se učini da su šavovi od ribarskog najlona. Obešena usna otkrivala je zube koji su izgledali kao da ih je nedavno, dok je svet još bio pitomiji, sredio dobar protetičar. Ispred vrata, s obe strane, ležala je hrpa crnih, izvitoperenih predmeta, zatrpavši otirač sa željama dobrodošlice. Slično onome kako neki poluludi vajar zamišlja umetnost. Kleju je bio dovoljan samo trenutak da shvati da gleda u rastopljene ostatke CD-plejera kolonije s fudbalskog stadiona Toni. A onda Alis vrisnu. Nekoliko toplinom izvitoperenih stereouređaja skotrljalo se kad je Klej otvorio vrata, i nešto što je, po svemu sudoći, bilo postavljeno navrh hrpe prevalilo se zajedno s njima i prizemljilo pokraj hrpe. Alis priđe pre nego što je Klej uspeo da je zaustavi, baci jedan automatski pištolj i zgrabi predmet koji je ugledala. Bila je to njena patikica. Ona je privi na grudi. Klej pogleda pokraj nje u Toma. Tom pogleda u njega. Inače nisu imali telepatskih sposobnosti, ali u tom trenutku možda i jesu. Šta sad? pitale su Tomove oči.
Klej se ponovo posveti Odrpanku. Upita se oseća li se kad ti neko čita misli i čita li neko njegove u ovom trenutku. Ispruži ruke prema Odrpanku. U jednoj se još uvek nalazio pištolj, ali ni Odrpanko ni iko iz njegovog roja nije izgledao ugrožen tom činjenicom. Klej okrenu dlanove nagore: Sta želite? Odrpanko se nasmeši. U tom smešku nije bilo veselja. Kleju se učini da u Odrpankovim tamnosmeđim očima vidi gnev, ali mu se učini površinskim. Ispod toga nije bilo nikakve iskre, barem koliko je on uspevao da vidi. Kao lutkin osmeh. Odrpanko nakrivi glavu i podiže prst - Trenutak! Ispod njih, iz Akademijine avenije, kao na znak, začuše se krici. Ljudski krici smrtnog bola ispraćeni ponekim grlenim, krvoločnim urlikom. “Šta to radite?” viknu Alis. Načini korak napred, grčevito gnječeći u ruci svoju patikicu. Vene na podlaktici iskočile su joj toliko da su bacale senku po njenoj koži u obliku dugih poteza olovkom. “Sta to radite tim ljudima?” Kao da je potrebno dvaput pogađati, pomisli Klej. Alis podiže ruku koja je još držala pištolj. Tom joj zgrabi pištolj pre nego što je uspela da povuče obarač. Ona se ustremi na njega i ogreba slobodnom rukom kao kandžom. “Vraćaj ga, zar ne čuješ ono tamo? Zar ne čuješ?” Klej je odvuče od Toma. Džordan je sve to posmatrao s vrata razrogačenim, užasnutim očima, a Odrpanko stajao na vrhu strelice i smeškao se. Iza njegove raspoloženosti nazirao se bes, a iza tog besa naziralo se… ništa, koliko je Klej mogao da vidi. Ama baš ništa. “Ionako je zakočen”, reče Tom nakon što je brzo proverio. “Hvala bogu na malim uslugama.” A potom reče Alis: “Želiš li da nas ubiju?” “Zar misliš da će nas pustiti da odemo tek tako?” Toliko je ridala da je bilo teško razumeti šta govori. Iz nozdrva su joj visile dve prozirne niti slina. Ispod njih, iz drvoreda koji je
prolazio pokraj Gajtenske akademije, dopirali su krici. Neka žena zavapi: “Ne, molim vas, nemojte, molim vas, nemojte”, a onda joj reči predoše u užasan i bolan jauk. “Ne znam šta nameravaju da urade s nama”, Klej reče glasom koji sc trudio da ostane miran, “ali da su planirali da nas ubiju, ne bi sve ovo radili. Pogledaj ga, Alis - to što se događa dole je nama u čast.” Začu se nekoliko pucnjeva ispaljenih u pokušaju samoodbrane, ali ne mnogo njih. Uglavnom su se čuli krici bola i užasnutog iznenađenja, a sve to iz neposrednog susedstva Gajtenske akademije gde je zapaljena ovdašnja kolonija. Ni u kojem slučaju nije potrajalo duže od deset minuta, ali ponekad, pomisli Klej, vreme je zaista relativno. Činilo se da traje satima.
30. Nakon što su krici najzad prestali, Alis je ostala nemo da stoji između Kleja i Toma spuštene glave. Oba svoja pištolja odložila je na sto za ostavljanje aktovki i šešira iza ulaznih vrata. Džordan ju je držao za ruku i gledao u Odrpanka i njegove čelne kolege. Dosad dečak nije ni primetio da nema upravnika. Klej je znao da će se to uskoro dogoditi, a onda će početi sledeći gorak prizor ovog užasnog dana. Odrpanko se primače korak i lagano se nakloni raširenih ruku kao da kaže Stojim vam na usluzi. Potom podignu pogled i pruži ruku prema Akademijinom obronku i aveniji iza njega, i pri tom pogleda u grupicu zbijenu na otvorenim vratima iza skulpture od rastopljenih CD-plejera. Kleju je značenje tog gesta bilo jasno: Put je vaš. Slobodno krenite. “Možda”, reče Klej. “A dotad, da razjasnimo nešto. Siguran sam da nas možete pobiti ako želite, očigledno ste dovoljno brojni da to učinite, ali ukoliko ne nameravaš da se začauriš u glavnom štabu, sutra će neko drugi biti glavni zapovednik. Jer ću se lično pobrinuti da ti prvi dobiješ metak u čelo.” Odrpanko se uhvati za obraze i raširi oči: Usr’o sam se od straha1. Ostali iza njegovih leda bili su bezizražajni poput robota. Klej se još trenutak zagleda u njih a onda polako zatvori vrata. “Oprostite mi” tupo će Alis. “Naprosto nisam mogla da podnesem da slušam njihove krike.” “U redu je” reče Tom. “Ništa se strašno nije dogodilo. Pored toga, vratili su patikicu.” Alis pogleda u nju. “Jesu li nam tako ušli u trag? Jesu li je nanjušili, kao što pas tragač nanjuši miris?”
“Ne”, reče Džordan. Sedeo je u stolici visokog naslona pokraj stalka za kišobrane. Izgledao je sitno, napaćeno i izmoždeno. “To je samo njihov način da poruče da znaju za tebe. Barem tako mislim.” “Aha”, reče Klej. “Kladim se da su znali da smo to mi učinili i pre nego što su došli ovde. Saznali su to iz naših snova, kao što smo mi videli njegovo lice u snovima.” “Ja nisam…” zausti Alis. “Jer si sc budila”, reče Tom. “Pretpostavljam da će ti se on javiti kad bude vreme”, reče pa zaćuta. “Naravno, ako ima još šta da kaže. Kleje, ja ovo ne razumem. Mi smo to učinili i oni znaju da smo to bili mi, uveren sam u to.” “Da”, reče Klej. “Pa zašto onda ubiti grupu nedužnih izbeglica kad bi bilo jednako lako - no dobro, gotovo jednako lako - provaliti u ovu zgradu i ubiti nas? Hoću reći, jasna mi je koncepcija odmazde, ali ne vidim smisla u ovom…” U tom trenutku, Džordan skliznu sa svoje stolice, osvrnu se, na licu mu buknu zabrinutost, pa upita: “Gde je upravnik?”
31. Klej je sustigao Džordana, ali tek nakon što je dečak stigao do odmorišta na spratu. “Pričekaj”, reče Klej. “Ne”, reče Džordan još bledeg i šokiranijeg lica. Kosa mu je štrcala na sve strane i Klej pretpostavi da je to zato što bi trebalo da se dečak ošiša, ali izgledalo je kao da mu se i kosa pokušava podići uvis. “Tolika frka, trebalo je da bude s nama! I bio bi s nama, da je s njim sve u redu.” Usne mu zadrhtaše. “Sećate se kako je masirao levu stranu? A šta ako je to bilo nešto ozbiljnije od vraćanja kiseline iz želuca u jednjak…” “Džordane…” Džordan se ne obazre, i Klej bi se mogao opkladiti da je Džordan sasvim zaboravio na Odrpanka i njegove kohorte, barem zasad. Istrže se iz Klejovog stiska i potrča niz hodnik vičući: “Gospodine! Gospodine!” dok su se bivši upravnici sve od osnivanja Akademije mrštili na njega sa zidova. Klej se okrenu i pogleda niz stepenice. Od Alis nikakve pomoći: sedela je u podnožju spuštene glave i zurila u tu usranu patikicu kao da je Jorikova lobanja, ali Tom zastajkujući pođe na sprat. “Koliko će ovo biti neprijatno?” upita on Kleja. “Pa… Džordan misli da bi nam se upravnik pridružio da je s njim sve u redu i mislim da je…” Džordan poče da vrišti svrdlajućim sopranom koji Kleju prostreli glavu poput koplja. Tom se pokrenu prvi; Klej osta skamenjen kod stepenica najmanje tri a možda i sedam sekundi, prikovan za taj deo hodnika jednom jedinom mišlju: Tako ne zvuči neko ko je nabasao na žrtvu srčanog udara. Starac je sigurno nešto zabrljao. Možda je popio pogrešnu vrstu tableta. Stigao je do pola hodnika kad Tom zgranuto
zavapu “O, bože moj, Džordane, ne gledaj”, sve to u jednom dahu. “Čekaj!” pozva ga Alis ali je Klej ne sačeka. Vrata upravnikovog malog apartmana bila su otvorena: radna soba s knjigama i sad beskorisnim kuvalom, spavaća soba iza nje otvorenih vrata tako da se svetlost slivala kroz njih. Tom je stajao ispred radnog stola i držao Džordanovu glavu pritisnutu na svoj stomak. Upravnik je sedeo za stolom. Kancelarijska stolica se zavrtela od njegove težine pa je izgledalo kao da preostalim okom zuri u plafon. Zamršena seda kosa visila mu je preko naslona stolice. Kleju je izgledao poput koncertnog pijaniste koji je upravo odsvirao posiednji akord nekog teškog komada. Čuo je kako se Alis užasnuto zagrcnula, ali jedva da je to registrovao. Klej se osećao poput putnika u vlastitom telu. Priđe stolu i pogleda u list papira koji je počivao na upijaču. Premda je papir bio umrljan krvlju, Klej razazna šta na njemu piše; upravnikov rukopis bio je pravilan i čitak. Stara škola do poslednjeg daha, rekao bi Džordan. alienegeisteskrank insano elnebajosvansinnigfou atamagaokashügekdolzinnig hullu gila meschugenebun dement Klej je znao samo engleski i malo francuskog iz srednje škole, ali je i predobro znao šta te reči znače. Odrpanko želi da oni odu, i nekako je naslutio da je upravnik Ardai prestar i artritičan da bi pošao s njima pa su ga prisilili da sedne za svoj radni sto i napiše reč umobolan na četrnaest jezika. A nakon što je to učinio, naterali su ga da vrh teškog nalivpera kojim je to napisao zarije u svoje desno oko, pa još dublje, u pametan stari mozak iza njega. “Prisilili su ga da se ubije, zar ne?” Alis upita prepuklim glasom.
“Zašto njega a ne nas? Zašto njega a ne nas? Sta hoće?” Klej se seti kako je Odrpanko pokazao prema Akademijinoj aveniji, koja je ujedno bila i deo deonice 102. Telefonski luđaci koji više i nisu baš ludi - ili su ludi na neki potpuno nov način - želeli su da oni pođu dalje. Klej nije imao pojma da li žele još nešto, i možda je to bilo dobro. Možda je tako najbolje za njih. Možda je to milostivo.
RUŽE VENU, OVAJ JE VRT DAO SVOJE 1. U vitrini u dnu zadnjeg hodnika našli su šest finih platnenih stolnjaka, i jedan im posluži kao mrtvački pokrov za upravnika Ardaija. Alis se ponudi da ga zašije, ali brižnu u plač kad se pokazalo da ili njeno šivaće umeće ili njeni živci nisu dorasli takvoj konačnosti. Tom preuze uzde, zategnu stolnjak, presavi ivicu i zaši stolnjak brzim, gotovo stručnim šavovima. Kleja to podseti na boksera koji desnom rukom udara vreću nevidljive svetlosti. “Bez viceva, molim”, reče Tom ne podigavši pogled. “Cenim to što si učinio gore - ja to nikad ne bih mogao - ali sad ne bih podneo nijedan vic na svoj račun, čak ni u blagom maniru serije Vil i Grejs. Na ivici sam nerava.” “U redu”, reče Klej. Vicevi mu uopšte nisu bili na pameti. A što se tiče onoga što je učinio gore… pa, nalivpero je moralo da se izvadi iz upravnikovog oka. Nije bilo teorije da ga ostavi unutra. Pa se Klej za to pobrinuo. Okrenuo je glavu prema ćošku sobe dok ga je čupao, ne pokušavajući da misli na to šta radi ili zašto je nalivpero zabijeno tako čvrsto, i uglavnom je uspeo da ne misli na to, ali je nalivpero zagrebalo po kosti starčeve duplje kad se najzad iščupalo, a potom se začuo šljapkav, gnjecav zvuk kad je nešto palo sa savijenog vrha čeličnog pera na upijač. Scćaće se tih zvukova doveka, pomislio je, ali barem je izvadio tu grozotu, a to je trenutno bilo najvažnije. Na travnjaku između zgarišta fudbalskog stadiona i Čitam lodža stajalo je skoro hiljadu telefonskih luđaka. Prestajali su tamo veći deo popodneva. A onda, oko pet sati, nemo i grupno pošli su prema centru Gajtena. Klej i Tom odneli su upravnikovo umotano telo niz stepenice i stavili ga na zadnji trem. Četiri preživela okupiše se u kuhinji i pojedoše obrok
koji su počeli da zovu doručak, kad senke napolju počeše da se izdužuju. Džordan je jeo iznenađujuće mnogo. Boja mu se vratila u lice a živost u govor. Prisećao se zgoda iz vremena svojeg boravka u Gajtenskoj akademiji, te uticaja koji je upravnik Ardai izvršio na srce i mozak usamljenog, povučenog štrebera i kompjuterskog frika iz Medisona u državi Viskonsin. Izvanredna lucidnost dečakovih sećanja izazva u Kleju osećaj neprijatnosti, a kad je uhvatio najpre Alisin pa Tomov pogled, shvati da i oni osećaju isto. Džordanov um bio je na ivici ponora, ali bilo je teško smisliti šta da se uradi u vezi sa tim; ta ne mogu ga poslati psihijatru. U nekom trenutku, nakon što je pala tama, Tom predloži da se Džordan odmori. Džordan reče da hoće, ali tek nakon što pokopaju upravnika. Mogli bi ga pokopati u vrtu iza zgrade, reče on. Upravnik je taj mali povrtnjak zvao svojim “pobedničkim vrtom”, iako nikad Džordanu nije rekao zašto. “To je najbolje mesto”, nasmešeno će Džordan. Obrazi su mu sad goreli. Oči, upale u duplje obrubljene ljubičastim podočnjacima, iskrile su od nadahnuća, raspoloženosti, ludila, ili od svega toga. “Ne samo što je zemlja mekana, nego je to i mesto koje je on najviše voleo… hoću reći, izvan zgrade. Onda, šta kažete? Oni su otišli, još ne hodaju noću, to se nije promenilo, a možemo da kopamo na svetlosti plinskih fenjera. Sta kažete?” Tom malo razmisli pa upita: “Ima li lopata?” “Naravno, u šupi- Ne moramo čak ni ići u staklenike.” I Džordan se čak i nasmeja. “Uradimo to”, reče Alis. “Ukopajmo ga pa da i se toga resimo.” “A posle toga ćeš prileći”, reče Klej gledajući u Džordana. “Naravno!” reče Džordan. Usta iz stolice i ushoda se po sobi. “Idemo, narode!”
I tako oni iskopaše grob u upravnikovom vrtu iza Lodža i sahraniše ga među pasuljem i paradajzom. Tom i Klej spustiše u stolnjak umotano obličje u raku dubine oko metar. Od te fizičke vežbe su se zagrejali, i tek nakon što su prestali s kopanjem primetiše da je zahladnelo, postalo skoro ledeno. Zvezde iznad njihovih glava bile su sjajne, ali se gusta niska magla valjala uz obronak. Akademijina avenija već je utonula u plimu beline: jedino su strmi kosi krovovi najvećih starih kuća razbijali njenu površinu. “Da barem neko zna neki dobar stih” reče Džordan, sve rumenijih obraza, ali su mu se oči uvukle u duplje koje su ličile na okrugle pećine, a i drhtao je, premda je na sebi imao dva džempera. Dah mu je izlazio u oblačićima. “Upravnik je obožavao poeziju, govorio je da je poezija predivna. Bio je…” Džordanov glas, dotad neuobičajeno veseo, naposletku prepuče. “Bio je tako totalno stara škola.” Alis ga privuče k sebi. Džordan se najpre ukoči, pa se prepusti. “Znate šta”, reče Tom, “najpre ćemo ga pokriti - da ne zebe - a onda ćemo mu nešto odrecitovati. Može?” “Stvarno znate nešto da recitujete?” “Stvarno znam”, reče Tom. “Tako ste pametni, Tome. Hvala vam.” I Džordan mu se nasmeši umornom, užasnom zahvalnošću. Brzo su popunili grob, iako su na kraju morali da pozajme malo zemlje iz donjeg dela vrta kako bi ga potpuno poravnali. Kad su završili, Klej se ponovo znojio i osećao vlastiti smrad. Odavno se nije istuširao. Alis je pokušala da spreči Džordana da pomaže, ali se on istrgnuo iz njenog zagrljaja i pripomogao, golim rukama ubacujući zemlju u raku. Kad je Klej lopatom poravnao i nabio zemlju, dečaku su se od iscrpljenosti caklile oči, i samo što se nije pijano teturao. Ipak pogleda u Toma.
“Hajde. Obećali ste.” Klej je gotovo očekivao da će dodati: “I nemoj da zabušavaš, senjor, jerbo ti smestim zrno medu oči”, poput nekog krvoločnog bandida iz vesterna Soma Pekinpoa. Tom stade na jedan kraj groba - Klej pretpostavi tamo gde je upravnikova glava, ali zbog umora više nije mogao ni da se seti. Nije više ni bio siguran je li upravnikovo ime bilo Ćarls ili Robert. Pipci magle obavijali su se oko Tomovih stopala i članaka, isprepletali s uvenulim stabljikama pasulja. Tom skide svoj bejzbol kačket, Alis je skinula svoj. Klej se maši svog, ali shvati da je gologlav. “Tako je!” viknu Džordan. Smešio se mahnito, shvativši simboliku. “Kapa dole! Kapa dole upravniku!” On je bi gologlav, ali pantomimom odglumi da skida kapu - da je skida i baca u vazduh - i Klej se ponovo zabrinu za dečakovo duševno zdravlje. “A sad recitacija! Da čujemo, Tome!” “U redu”, reče Tom, “ali moraš biti tih. U znak poštovanja.” Džordan položi prst na usta da pokaže da je razumeo i Klej po jadnim očima iznad dečakovog prsta shvati da Džordan još nije sišao s uma. Izgubio je prijatelja, ali ne i razum. Klej pričeka, znatiželjan da vidi kako će Tom nastaviti. Očekivao je Frosta, možda i odlomak Sekspira (upravniku bi Sekspir sigurno bio po volji, čak i da je reč samo o prizoru tri veštice iz “Magbeta” Kad ćemo se nas tri ponovo sresti?, a možda i malo iniprovizovanog Toma Mekorta. Nije očekivao ono što je izašlo iz Tomovih usta u tihim, precizno odmerenim stihovima. “A ti, Jahve, milosrđa mi svog ne krati, ljubav tvoja i istina neka nas svagda čuvaju. Jer more nevolja okružuje nas; naši nas gresi pretekoše i oslepesmo. Gresi naši brojniji su od vlasi na glavama našim, a sli a nam slaba. Blagosloven budi, Gospode, i spasi nas. Gospode, u pomoć nam pohitaj!”
Alis je držala svoju patikicu i plakala pokraj groba pognute glave, brzim i tihim jecajima. Tom nastavi, jedne ruke lagano savijenih prstiju pružene nad sveži grob. “One koji nam život oduzeti snuju kao što ovaj život oduzet beše, neka snađe sramota i pometnja; a koji nam propast žele, neka postiđeni budu. Neka one koji nam kažu: Aha, aha. zgromi njihov i id. Ovde počiva pokojnik, prah zemlje…” “Tako mi je žao, upravniče!” jeknu Džordan drhtavim i prepuklim glasom. “Tako mi je žao, to nije pošteno, gospodine, tako mi je -žao da ste mrtvi…” On zakoluta očima i skljoka se na tek iskopan grob. Magla poče da puže svojim gramzivim belim prstima preko njega. Klej podignu Džordana i opipa mu puls na vratu: srce je snažno i pravilno tuklo. “Samo se onesvestio. Šta to recituješ, Tome?” Tom se spetlja od neprijatnosti. “Prilično slobodnu interpretaciju 40. psalma. Odnesimo ga unutra…” “Ne”, reče Klej. “Ako nema još mnogo, završi.” “Da, molim te”, reče Alis. “Dovrši. Lepo je. Poput melema na rani.” Tom se ponovo okrenu prema grobu. Kao da se preslišavao, ili je možda samo tražio gde je stao. “Ovde počiva pokojnik, prah zemlje, a ini živi stojimo nad njegovim grobom, bedni i potrebiti; Gospode, spomeni nas. Ti si naše milosrđe i naš izbavitelj; o, Gospode, u pomoć nam pohitaj. Amin.” “Amin”, Klej i Alis rekoše uglas. “Unesimo klinca unutra”, reče Tom. “Ovde je ledeno.” “To si naučio od bogomoljki u Prvoj novoengleskoj crkvi Hrista Spasitelja?” upita Klej.
“O, da”, reče Tom. “Mnogo psalama napamet, za to smo dobijali dodatne porcije deserta. Takođe sam naučio kako da prosim na ulicama i po celom parkingu ispred Sir sa, kako da za samo dvadeset minuta podelim letke na temu Milion godina u paklu a ni kapi vode. Odnećemo malog u krevet. Kladim se da će spavati barem do četiri popodne i probuditi se mnogo bolje volje.” “A šta ako čova rasečenog obraza dođe i zatekne nas ovde iako nam je rekao da odemo?” upita Alis. Klej pomisli da to nije loše pitanje, ali da njime ne treba mnogo razbijati glavu. Ili će ih Odrpanko poštedeti još jedan dan ili neće. Dok je nosio Džordana na sprat, Klej shvati da je tako umoran da mu je sasvim svejedno.
2. Oko četiri ujutro, Alis promumlavši požele Kleju i Tomu laku noć i otetura se u krevet. Klej i Tom ostali su da sede u kuhinji, pijuckaju ledeni čaj, uglavnom ćuteći. Činilo sc da se nema šta reći. A onda, malo pre svanuća, još jedan onaj silni jauk, sablastan zbog velike udaljenosti, doplovi nošen zamagljenim vazduhom sa severoistoka. Zadrhta poput zvuka teremina iz nekog starog filma strave, i upravo kad je počeo da zamire, mnogo glasniji vapaj začu se iz Gajtena, gde je Odrpanko odveo svoju novu, brojniju koloniju. Klej i Tom izađoše na prednja vrata. Odgurnuše prepreku od rastopljepnih CD-plejera da bi sišli niz ulazne stepenice. Ništa nisu videli; celi svet bio je beo. Stajali su tamo neko vreme a onda se vratiše unutra. Ni samrtni hropac ni odgovor iz Gajtena nisu probudili Alis i Džordana; barem nešto. Njihova autokarta, sad savijena i izgužvana na vrhovima, nalazila se na kuhinjskoj radnoj ploči. Tom je prelista i reče: “Ono se možda čulo iz Hukseta ili Sankuka, povećih gradića severoistočno odavde; povećih za pojmove države Nju Hempšir. Pitam se koliko su ih sredili? I kako su to učinili.” Klej odmahnu glavom. “Nadam se mnogo”, reče Tom bledog i nesimpatičnog osmeha. “Nadam se barem hiljadu, i da su ih kuvali na laganoj vatrici. Pada mi na pamet nešto u stilu nekog lanca restorana koji je reklamirao ‘piletinu na ražnju’. Krećemo sutra uveče?” “Ako nam Odrpanko dopusti da preživimo današnji dan, mislim da bi trebalo. Ti ne misliš tako?” “Ne vidim druge mogućnosti”, reče Tom, “ali ću ti nešto reći, Kleje: osećam se poput krave koju vode niz aluminijumski tunel u klanicu. Gotovo da osećam miris krvi svoje mučućc braće.”
I Klej se tako osećao, ali mu se nametalo isto pitanje: ako im je pokolj jedino na toj njihovoj grupnoj pameti, zašto to ne učine i ovde? Mogli su to učiniti juče popodne, umesto što su ostavili rastopljene CD-plejere i Alisinu patikicu na tremu. Tom zevnu. “Idem na spavanje. Ti ćeš izdržati da dežuraš još dva sata?” “Mogao bih”, reče Klej. Zapravo, nikad mu se nije manje spavalo. Telo mu je bilo na izmaku snaga, ali mu je mozak neumorno radio. Počeo bi malo da se smiruje, a onda bi se setio zvuka koji je nalivpero načinilo izlazeći iz upravnikove duplje: tiho škripanje metala o kost. “Zašto?” “Jer ako odluče da nas danas ubiju, radije bih otišao na svoj nego na njihov način”, reče Tom. “Video sam kako izgleda njihov. Slažeš se?” Ako je kolektivni um koji je Odrpanko utelovljavao zaista naterao upravnika da sebi zabije nalivpero u oko, pomisli Klej, onda će četiri preostala stanara Čitam lodža možda otkriti da samoubistvo više nije jedna od njihovih opcija. Ali to nije bila misao s kojom je želeo da Toma pošalje na spavanje, pa zato klimnu glavom. “Odneću oružje na sprat. Ti imaš onu veliku staru 45-icu, je li?” “Specijalka Bet Nikerson. Tako je.” “U tom slučaju, laku noć. A spaziš li ih - ili osetiš da dolaze - viči.” Tom reče pa zaćuta. “Naravno, ako budeš imao vremena. I ako ti dopuste.” Klej je gledao kako Tom odlazi iz kuhinje. Tom je uvek korak ispred mene, pomisli. A pomisli i koliko mu je Tom drag. Da bi želeo bolje da ga upozna. Ali i da izgledi za to nisu naročiti. A Džoni i Šeron? Nikad se nisu činili tako daleko.
3. U osam sati tog jutra, Klej je sedeo na klupi na jednom kraju upravnikovog pobedničkog vrta. Da nije tako mrtav umoran, podigao bi svoju lipsalu guzicu i nečim označio starčev grob. Ne bi trajalo dugo, a starac je to zaslužio zbog staranja za svog poslednjeg učenika, ako ni zbog čega drugog. Problem je bio u tome da ne zna može li uopšte da ustane, otetura se u kuću i probudi Toma da ga smeni na straži. Uskoro će osvanuti svež, predivan jesenji dan, dan kao stvoren za branje jabuka, kuvanje jabukovače i mali fudbal u zadnjem dvorištu. Magla je još bila gusta, ali jutarnje sunce je bleštavo sijalo kroz nju i pretvorilo majušni svet u kojem je Klej sedeo u zaslepljujuću belinu. Sitne lebdeće kapi visile su u vazduhu, a stotine prstenova duginih boja kružili su ispred njegovih otežalih kapaka. Nešto crveno izroni iz te žareće beline. Na trenutak, Odrpankova majica s kapuljačom kao da je lebdela u zraku, a potom su se, kad se primakla Kleju, iznad i ispod nje materijalizovali tamnosmeđe lice i ruke osobe koja ju je nosila. Ovom prilikom kapuljača je bila podignuta i uokvirivala nasmešenu unakaženost Odrpankovog lica i tih mrtvoživih očiju. Široko intelektualno čelo, nagrdeno brazgotinom. Prljave, bezoblične farmerke, pocepane kod džepova i nošene više od nedelju dana. HARVARD preko uskog grudnog koša. Pištolj Bet Nikerson nalazio se u bočnoj futroli na njegovom remenu. Klej ga nije ni dodirnuo. Odrpanko se zaustavi tri metra od njega. On - ono - stajao je na upravnikovom grobu i Klej to nije smatrao slučajnim. “Sta želiš?” upita on Odrpanka i odmah odgovori sam sebi: “Ispričati. Ti.”
Klej je sedeo i netremice gledao u Odrpanka, nem od iznenađenja. Očekivao je telepatiju ili ništa. Odrpanko se naceri - koliko je on to mogao, s obzirom na jako rasečenu donju usnu - i raširi ruke kao da želi da kaže Ma, nije to ništa, šta ja sve mogu. “Pa reci šta imaš”, reče mu Klej i pokuša da se pripremi za drugu otmicu svog glasa, no shvati da je to nešto za šta se ne možeš pripremiti. Kao da te pretvore u nasmešenu cepanicu koja sedi na trbuhozborčevom kolenu. “Krenite. Večeras.” Klej se napregnu i reče: “Kuš, prestani!.” Odrpanko pričeka, slika i prilika strpljenja. “Mislim da te mogu isključiti ako se potrudim”, reče Klej. “Nisam siguran, ali mislim da mogu.” Odrpanko je čekao, a njegov izraz kao da je poručivao: “Jesi li gotov? “ “Nastavi”, reče Klej a onda: “Mogao sam dovesti. Više njih. Došao sam. Sam.” Klej razmisli o Odrpankovoj volji udruženoj s celim rojem i prizna istinitost te tvrdnje. “Krenite. Večeras. Na. Sever.” Klej pričeka a kad je bio siguran da je Odrpanko zasad završio s njegovim glasom, reče: “Gde? Zašto?” Ovaj put nije bilo reči, već mu se ukaza slika tako živopisna da nije znao je li to u njegovoj glavi ili ju je Odrpanko nekako projektovao na snežnobeli ekran od maglice. Klej ugleda ono što su videli ružičastom kredom napisano posred Akademijine avenije: KEŠVAK NO-FON “Ne shvatam”, reče on. Ali Odrpanko je već odlazio. Klej na trenutak ugleda njegovu crvenu majicu s kapuljačom, koja ponovo kao da je lebdela prazna na pozadini sjajne maglice, a onda i ona iščeznu. Kleju ostade jedino slaba uteha spoznaje da su ionako krenuli na sever te da su dobili jednodnevnu poštedu. Stoje značilo da nema potrebe za stražarenjem. On odluči da prilegne i pusti i ostale da prespavaju dan.
4. Džordan se probudio pri zdravoj pameti, ali nestalo je i njegove nervozne raspoloženosti. Grickao je polovinu poput kamena tvrdog peciva i nezainteresovano slušao Kleja kako prepričava svoj jutrošnji razgovor s Odrpankom. Nakon što je Klej završio s pričom, Džordan uze njihov putni atlas, pogleda u sadržaj pa ga otvori na karti zapadnog Mejna. “Evo ga”, reče on i pokaza na grad iznad Frejburga. “Ovo ovde na istoku je Kešvak, a na zapadu Mali Kešvak, gotovo na granici Mejna i Nju Hempšira. Znao sam da mi je to ime poznato. Zbog jezera.” On kvrcnu po karti. “Veliko gotovo koliko i Sebago.” Alis se nagnu bliže da pročita ime jezera. “Keš… Kešvakamak, čini se.” “To je neurbanizovano područje zvano TR-90”, reče Džordan. I kucnu po karti. “Nakon što se to zna, Kešvak jednako Ne-Fon je dečja igra, zar ne?” “Neurbanizovano, je li?” reče Tom. “Nema telekomunikacijskih ni mikrotalasnih odašiljača.” Džordan mu se bledo nasmeši. “Pa, pretpostavljam da mnogo ljudi ima satelitske antene, ali inače… pun pogodak.” “Ne shvatam”, reče Alis. “Zašto bi nas slali u netelefonsku zonu gde bi svi trebalo da budu višemanje normalni?” “Mogla bi da se upitaš zašto su nas uopšte poštedeli”, reče Tom. “Možda žele da nas pretvore u žive navođene projektile i iskoriste da skenjamo to područje”, reče Džordan. “Resiti se nas i njih. Dve muve jednim udarcem.” Oni se na trenutak zamisliše nad tim. “Krenimo i istražimo”, reče Alis, “ali ja nikog neću skenjati.” Džordan se tupo zagleda u nju.
“Videla si šta su učinili upravniku. Dođe li stanipani, misliš da ćeš imati ikakav izbor?”
5. Na većini tremova preko puta kamenih stubova koji su označavali ulaz u Gajtensku akademiju još je bilo cipela, ali su vrata tih urbanih vila ili zjapila otvorena ili bila razvaljena i klatila se na šarkama. Neki od leševa, koje ugledaše pobacane po travnjacima nakon što se ponovo zaputišc na sever, bili su leševi telefonskih luđaka, ali mahom su stradale nedužne izbeglicc koje su se našle na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. Mogli su se prepoznati po tome što na nogama nisu imali cipele, ali i nije bilo velike potrebe gledati im u noge; mnoge žrtve odmazde bile su doslovno rastrgnute. Pored škole, gde se Akademijina avenija ponovo pretvarala u deonicu 102, žrtve pokolja ležale su s obe strane puta u dužini jednog kilometra. Alis je hodala odlučno stisnutih očiju i prepuštala Tomu da je vodi kao da je šlepa. Klej se ponudio da to isto učini i za Džordana, ali on samo odmahnu glavom. Uporno je hodao po beloj liniji, mršavko s naprtnjačom na leđima i s previše kose na glavi. Nakon što je nekoliko puta bacio pogled na likvidirane, spusti pogled na svoje patike. “Na stotine ih je”, reče Tom u jednom trenutku. Bilo je osam sati i potpuni mrak, ali ipak su mogli da vide mnogo više nego što su želeli. Oko znaka obaveznog zaustavljanja na uglu Akademijine avenije i Spoforđove obmotala se bosonoga devojčica u crvenim pantalonama i beloj mornarskoj bluzi. Nije joj bilo više od devet godina. Dvadesetak metara dalje zjapila su vrata kuće iz koje je verovatno odvučena, vrišteći i preklinjući za milost. “Stotine.” “Možda ih nema toliko”, reče Klej. “Neki naši bili su naoružani. Ubili su popriličan broj tih gadova. A neke proboli nožem. Čak sam video jednog kojem je strelica virila iz…”
“Mi smo to skrivili”, reče Tom. “Misliš li da još uopšte postoje naši?” Na to pitanje odgovor je stigao dok su četiri sata kasnije jeli suvi obrok na odmorištu. Tad su već bili na deonici 156, a prema natpisu na znaku sedeli su na vidikovcu s kojeg se pružao pogled na istorijski Flint hil na zapadu. Klej je pretpostavljao da je pogled zaista lep - da ovde ruča u podne a ne u ponoć, s plinskim fenjerima na oba kraja izletničkog stola. Došli su do deserta - buđavog filovanog keksa - kad se dovuče šestočlana grupa sastavljena od odreda starijih ljudi. Troje je guralo žičana kolica iz supermarketa puna namirnica i svi su bili naoružani. Bili su to prvi pešaci koje su videli nakon odlaska iz Akademije. “Hej!” povika Tom i mahnu im. “Ima još jedan sto ovde, ako želite malo da predahnetel” Pridošlice ih pogledaše. Starija od dve žene, bakica s mnogo sede, paperjaste kose koja se sijala na svetlosti zvezda, podiže ruku kao da će mahnuti, ali onda se predomisli. “To su oni”, jedan od muškaraca reče, a Kleju nije promakao ni prezir ni strah u čovekovom glasu. “To je gajtenska družina.” Drugi reče: “Nosi se, idiote.” Oni produžiše, čak i malo ubrzaše, iako je ona bakica šepala a muškarac pokraj nje morao da joj pomaže da se provuče pokraj subarua čiji se branik zakačio za branik nečijeg napuštenog saturna. Alis skoči na noge i zamalo prevrnu jedan fenjer. Klej je zgrabi za ruku. “Ne trudi se, malecka.” Ona se ogluši na to. “Mi smo barem nešto preduzeli!” dreknu ona za njima. “A šta ste vi učinili? Koji ste kurac vi preduzeli?” “Reći ću ti šta nismo učinili”, reče jedan od njih. Njihova grupica sad je već prošla vidikovac i on je morao da se okrene da bi joj se obratio. To je mogao da uradi jer je na
ovom potezu put nekoliko stotina metara bio nezakrčen vozilima. “Nismo pobili sijaset normalaca. Njih je više nego nas, u slučaju da niste primetili…” “Serete, ne znate da li je to istina!” viknu Džordan. Klej shvati da je ovo prvi put da je dečak progovorio nakon odlaska iz Gajtena. “Možda jeste a možda i nije”, reče onaj čovek, “ali oni su kadri da izvedu čudna i silna sranja. 7b ne možete poreći. Kažu da će nas ostaviti na miru ako mi njih - i vas - ostavimo na miru. Mi kažemo, dogovoreno.” “Ako im verujete na reč - ili na misao - onda ste idiot”, reče Alis. Čovek se okrenu napred, podiže ruku u vazduh, zamaše njome u nekoj kombinaciji jebise/zdravo, i ne reče više ni reči. Njih četvoro gledalo je kako se grupica s kolicima gubi iz vida, pa pogledaše jedni u druge preko izletničkog stola izrezbarenog spletom starih inicijala. “Eto, sad znamo” reče Tom. “Mi smo izopštenici.” “Možda i nismo ako telefonci žele da odemo tamo gde ostatak -kako ih je ono nazvao? - ostatak normalaca ide”, reče Klej. “Možda smo mi neka druga kategorija.” “Šta?” upita Alis. Kleju je nešto palo na pamet, ali bilo mu je mrsko o tome da govoru Posebno u ponoć. “Trenutno me više zanima Kent Pond”, reče on. “Želim - moram - da vidim mogu li naći ženu i sina.” “Nije baš jako verovatno da su još tamo, zar ne?” upita Tom svojim tihim, ljubaznim glasom. “Hoću reći, bez obzira na to na kojoj su strani, normalnoj ili telefonskoj, verovatno su otišli negde.” “Ako su dobro, ostavili su poruku”, reče Klej. “U svakom slučaju, moram tamo.”
A dok ne stignu tamo i to ne obave, on neće morati da razbija glavu time zašto ih Odrpanko šalje na sigurno mesto ako ih tamošnji ljudi mrze i boje ih se. Ili kako Kešvak Ne-Fon može biti siguran ako telefonci znaju za njega.
6. Hodali su puževim korakom istočno prema deonici 19, autoputu koji će ih odvesti preko državne granice u Mejn, ali nisu uspeli da je pređu te noći. Svi putevi u ovom delu Nju Hempšira kao da su prolazili kroz gradić Ročester, a Ročester je izgoreo do temelja. Jezgro požara bilo je još aktivno i žarilo skoro radioaktivnim sjajem. Alis preuze komandu i povede ih zaobilazno oko najopasnijih zgarišta, polukružno prema zapadu. Nekoliko puta na pločnicima su videli natpis KEŠVAK = NE-FON; u jednom slučaju bilo je sprejem ispisano na bočnoj strani poštanskog sandučića. “Kazna za to je trilion dolara i doživotni zatvor u Gvantanamu”, reče Tom i bledo se nasmeši. Put ih naposletku nanese kroz nepregledni parking trgovačkog centra Ročester. Mnogo pre nego što su tamo stigli, začuše preterano pojačan zvuk nenadahnutog njuejdžovskog džez trija u izvođenju kompozicije koju je Klej doživljavao kao zvučnu kulisu šopinga. Parking je bio prekriven nanosima trulog smeća; preostali automobili stajali su do guma u smeću. Na povetarcu se osećao zasićen i sočan smrad leševa. “Roje se negde u blizini”, prokomentarisa Tom. Kolonija je noćila na groblju pokraj trgovačkog centra. Kleja i njegove prijatelje put je vodio južno i zapadno od groblja, ali nakon što su prešli parking, bili su dovoljno blizu da vide crvene očice CD-plejera kroz drveće. “Možda bi trebalo da ih satremo”, iznebuha predloži Alis kad su ponovo izbili na Severnu glavnu ulicu. “Sigurno negde u blizini ima nekakva cisterna za prevoz propana koja nikome ne treba.” “Ja sam za akciju!” reče Džordan. Podiže obe šake uz glavu i^zavitla njima. Izgledao je živo prvi put nakon njihovog odlaska iz Ćitam lodža. “Za upravnika!”
“Radije ne”, reče Tom. “Bojiš se da pređeš granicu njihovog strpljenja?” upita Klej. Iznenadilo ga je to što je zapravo na neki način bio za Alisin ludi prcdlog. Nije sumnjao da je predlog da se spali još jedna kolonija ludost, ali… Pomisli: Mogao bih to da učinim samo zato stoje ovo bez konkurencije najgore izvođenje “Mistyja” koje sam ikad čuo. Prisiliće me da to učinim. “Ne to”, reče Tom, zamišljeno. “Vidite li onu tamo ulicu?” Pokazivao je drvored koji se pružao između trgovačkog centra i groblja. Bio je zakrčen nepokretnim automobilima, gotovo odreda okrenutim od gradskog centra. Klej je lako mogao da zamisli te automobile pune ljudi koji pokušavaju da posle Impulsa stignu kućama, ljudi koji su želeli da saznaju šta se događa i jesu li im porodice dobro. Bez mnogo razmišljanja mašili bi se telefona u svojim automobilima i svojih mobilnih telefona. “Šta s njom?” upita Klej. “Prošetajmo se malo niz nju”, reče Tom. “I to vrlo pažljivo.” “Tome, šta si video?” “Radije ne bih rekao. Možda ništa. Ne hodajte po pločniku, držite se drveća. Budući da je ovo bio neverovatan saobraćajni krkljanac, biće i leševa.” Između Tumblijeve i groblja Vest sajd bilo ih je na desetine, truljenjem su se vraćali odakle su potekli. Kad su stigli do ivice drvoreda i ponovo mogli da vide crvene lampice stereogrdosija, “Misty” je zamenilo sladunjavo izvođenje pesme “Ostavio sam srce u San Francisku”. Tad Klej ugleda još nešto i zaustavi se. “Isuse”, prošaputa. Tom klimnu glavom. “Šta je?” upita Džordan. “Šta je?” Alis ne reče ništa, ali je Klej video po smeru u kojem je gledala i klonulosti njenih ramena da je i ona videla što i on.
Oko groblja su stražarili muškarci naoružani puškama. Klej uhvati Džordana za glavu, okrene je pa se i dečak pokunji. “Pođimo”, prošaputa Džordan. “Povraća mi se od tog smrada.”
7. U Melrouz korneru, oko šest kilometara severno od Ročestera (još su videli kako njegov crveni žar jača i slabi na južnom horizontu), stigli su do još jednog ođmorišta. Osim izletničkih stolova tu je bio i mali kameni roštilj. Klej, Tom i Džordan nakupiše suvih iveraka. Alis, koja izjavi da je bila izviđačica, dokaza svoju obučenost tako što je zapalila prijatnu vatricu a potom ugrejala tri limenke onog što je nazvala “skitnički pasulj”. Dok su jeli, pokraj njih prodoše dve grupice izbeglica. Obe ih pogledaše, ali niko od njih ne mahnu i ne obrati im se. Nakon što je vuk u njegovom stomaku malo utolio glad, Klej reče: “Tome, video si one stražare? I to s parkinga? Razmišljam o tome da ti promenim ime u Oko Sokolovo.” Tom zavrti glavom. “Puka sreća. A pomogla je i svetlost iz Ročestera. Hoću reći, žar.” Klej klimnu glavom, a potom i ostali. “Slučajno sam pogledao prema groblju u pravom trenutku pod pravim uglom i ugledao odblesak nekoliko puščanih cevi. Rekoh sebi da to ne može biti to što se čini, da su to verovatno šipke gvozdene ograde li nešto slično, ali…” Tom uzdahnu, pogleda u ostatak pasulja pa ga odloži. “Tako stoje stvari.” “Možda su to bili telefonski luđaci”, reče Džordan, ali ni sam nije verovao u to. Klej mu je to čuo u glasu. “Telefonski luđaci ne rade noću”, reče Alis. “Možda im je sad potrebno manje sna”, reče Džordan. “Možda je to deo njihovog novog programiranja.” Svaki put kad bi ga Klej čuo da tako govori o telefonskim luđacima, kao o nekakvim organskim kompjuterima u prihvatnom ciklusu, Klej bi zadrhtao. “A ne služe se ni puškama, Džordane”, reče Tom. “Nisu im potrebne.”
“Dakle, sad imaju nekoliko kolaboracionista koji paze na njih dok oni spavaju i obnavljaju svežinu tena”, reče Alis. Na površini njenog glasa čuo se suvi prezir, a ispod suze. “Nadam se da će trunuti u paklu.” Klej ne reče ništa, ali se uhvati kako misli na ljude koje su sreli ranije te večeri, one s kolicima, te straha i prezira u glasu čoveka koji ih je nazvao gajtenska družina. Kao da nas je nazvao Dilindžerovom bandom, pomisli Klej. A onda: Više ne mislim o njima kao o telefonskim luđacima; sad ih doživljavam kao telefonce. A zašto? Pomisao koja je sledila bila je još neprijatnija: Kad kolaboracionista prestaje da bude kolaboracionista? A odgovor glasi: kad kolaboracionisti postanu većina. U tom trenutku oni koji nisu kolaboracionisti postaju… Pa, ako ste romantičar, takve ljude nazivate “pokretom otpora”. A ako niste, onda beguncima. Ili možda samo kriminalcima. Zaustavili su se tek u Hejs stejšnu, a prenoćili u opustošenom motelu po imenu Sumeći borovi. Nalazio se u vidokrugu putokaza na kojem je pisalo DEONICA 19, 10 KM SENFORD BERVIKS KENT POND. Nisu ostavili cipele ispred vrata soba koje su odabrali. Više nije bilo potrebe za tim.
8. Ponovo je stajao na podijumu nasred onog prokletog igrališta, nekako imobilizovan, a sve oči bile su uprte u njega. Na horizontu se videlo ono kosturno obličje sa žmirkajućim crvenim svetlom na vrhu. Igralište je bilo veće od fudbalskog stadiona Foksboro. Njegovi prijatelji stajali su u vrsti pokraj njega, ali ovaj put nisu bili jedini. Slični podijumi nizali su se punom dužinom igrališta. Sa Tomove leve strane stajala je trudnica u majici s motivom harli dejvidsona, odrezanih rukava. Kleju zdesna stajao je stariji gospodin - ne upravnikov vršnjak, ali ni mnogo mladi - prosede kose svezane u repić i konjskog, inteligentnog lica namrštenog od straha. Pokraj njega, stajao je mlađi muškarac u zgužvanoj kapici Majami dolfinsa. Među hiljadama, Klej ugleda ljude koje poznaje, i to ga ne iznenadi: zar to tako ne ide u snovima? U jednom trenutku stiskaš se u telefonskoj govornici s učiteljicom iz prvog razreda, a trenutak potom vaćariš se sa sve tri članice Destinis čajlda na vidikovcu Empajer stejt bildinga. Članice Destinis čajlda nisu bile u ovom snu, ali Klej ugleda onog golog mladića koji je probadao vazduh automobilskim antenama (sad odevenog u široke pamučne pantalone i čistu belu majicu kratkih rukava), i tipa s naprtnjačom koji je Alis oslovljavao s gospođice, i onu šepavu bakicu. Ona pokaza u Kleja i njegove prijatelje, koji su se nalazili otprilike na centru, pa reče nešto ženi pokraj… a to je bila - što Kleja nimalo ne iznenadi - trudna snaja gospodina Skotonija. To je gajtenska družina, reče šepava bakica a trudna snaja gospodina Skotonija naceri se svojom punom gornjom usnom. Pomozite mil povika žena na podijumu pokraj Toma. Obraćala se snaji gospođina Skotonija. Želim da rodim kao i vi! Pomozite!
Trebalo je da misliš na to dok je još bilo vreme, odgovori snaja gospodina Skotonija i Klej shvati, kao i u onom prvom snu, da niko zapravo ne govori. Služe se telepatijom. Odrpanko otpoče smotru vrste: položio bi ruku iznad glave svake osobe kojoj bi prišao. Činio je to poput Toma nad upravnikovim grobom: pruženi dlan, savijeni prsti. Klej primeti blesak nekakve identifikacijske narukvice oko Odrpankovoga zgloba, možda medicinsku narukvicu, a shvati i da na igralištu ima struje jer su tornjevi s reflektorima bleštali. A primeti i još nešto. Razlog zbog kojeg je Odrpanko uspevao da dosegne iznad njihovih glava iako su oni stajali na podijumima bio je taj što Odrpanko nije stajao na zemlji. Hodao je, ali na vazdušnom jastuku, metar u vazduhu. “Ecce homo ~ insanus”, reče on. “Ecce femina - insana.” A svaki put okupljena svetina uglas bi zaurlala: “NE DIRAJ!” i telefonci i normalci. Jer više između njih nije bilo razlike. U Klejovom snu oni su bili jedno te isto.
9. Klej se probudi kasno popodne, sklupčan, čvrsto stežući pljosnati motelski jastuk. Izađe iz sobe i ugleda Alis i Džordana. Sedeli su na rinzolu između parkinga i soba. Alis je rukom obgrlila Džordana. Njegova glava počivala je na njenom ramenu a ruka oko njenog struka. Kosa mu je štrcala na potiljku. Klej sede pokraj njih. Iza njih, autoput koji je vodio do deonice 19 i Mejna bio je pust osim kamiona FedExa koji je čučao nepokretan na beloj crti, otvorenih zadnjih vrata, te slupanog motocikla. “Jeste li…” upita ih on. “Ecce puer, insanus”, reče Džordan i ne podigavši glavu s Alisinog ramena. “To sam ja.” “A ja sam femina”, reče Alis. “Kleje, ima li u Kešvaku ikakav veliki fudbalski stadion? Jer ako je tako, zaobići ću ga u širokom luku.” Iza njih se zatvoriše vrata. “I ja”, reče Tom sedajući pokraj njih. “Imam mnogo opsesija - ne poričem - ali želja za smrću nikad nije bila jedna od njih.” “Nisam siguran, ali mislim da tamo nema ničeg osim osnovne škole”, reče Klej. “Srednjoškolce verovatno autobusom voze u Tašmor.” “To je virtuelni stadion”, reče Džordan. “Kako molim?” reče Tom. “Misliš kao u nekoj kompjuterskoj igri- ci? “Kao u kompjuteru.” Džordan podiže glavu, još zagledan u prazan put za Senford, Berviks i Kent Pond. “Nema veze, svejedno mi je. Ako nas oni neće dirati - ni telefonci ni normalci - ko onda hoće?” Klej nikad u dečjim očima nije video toliko odraslog bola. “Ko će imati posla s nama?” Niko ne odgovori.
“Hoće li Odrpanko imati posla s nama?” upita Džordan, malo kreštavije. “Hoće li? Možda. Jer on posmatra. Osećam kako motri.” “Džordane, malo trčiš pred rudu”, reče Klej, ali ta je ideja imala određenu uvrnutu unutrašnju logiku. Ako im se šalje taj san - san s podijumima - onda to znači da Odrpanko zaista motri. Ne šaljete pismo ako nemate adresu. “Ne želim u Kešvak”, reče Alis. “Bez obzira na to je li to zona bez telefona ili nije. Radije bih u… u Ajdaho.” “Ja idem u Kent Pond pre nego što odem u Kešvak, Ajdaho ili igde drugde”, reče Klej. “Mogu da stignem tamo za dve noći. Rado bih da i vi pođete sa mnom, ali ako ne želite - ili ne možete - neću vam zameriti.” “Kleju je potrebno razrešenje, pa mu izađimo u susret” reče Tom. “Nakon toga, razmislićemo šta ćemo. Osim ako neko nema neki drugi predlog.” Niko nije imao.
10. Deonica 19 je na kraćim potezima bila potpuno prohodna, ponekad i po pola kilometra, i to je ohrabrivalo sprintere. Taj naziv Džordan je iskovao za polukamikaze koji bi grmeći projurili pokraj njih velikom brzinom, najčešće posred puta, uvek upaljenih dugih svetala. Klej i društvo ugledali bi dolazeće farove i brzo odskočili s trotoara u jarak ako bi ispred sebe ugledali olupine ili prepreku. Džordan je takve prepreke nazvao “sprinterskim grebenima”. Sprinteri bi prozujali pokraj njih i najčešće u prolazu zaurlali (skoro uvek su bili pod gasom) . Ako bi bila reč o malom sprinterskom grebenu, vozač bi gotovo redovno odlučio da ga zaobiđe. Ako je put bio potpuno zakrčen, možda bi pokušao nekako da se provuče, ali bi on i njegovi saputnici najčešće jednostavno ostavili svoje vozilo i nastavili na istok pešice sve dok ne bi našli nešto drugo u čemu bi se isplatilo putovati - što znači nešto brzo i privremeno zabavno. Klej je zamišljao njihovo kretanje kao niz trzaja. Sprinteri bi u prolazu glasno trubili… ali sprinteri su ionako mahom bili trube, samo jedni u nizu seronja u ionako usranom svetu. To je, čini se, vredelo i za Ganera. On je bio četvrti sprinter prve noći koju su proveli na autoputu 19. Spazio ih je dok su stajali pored puta na svetlosti njegovih dugih svetala. Zapazio je Alis. Nagnuo se kroz prozor, crna kosa zavijorila mu se na vetru, i dreknuo: “Popuši mi kurac, pičko tinejdžerska!” dok je produvao pokraj njih u crnom kadilaku. Njegovi saputnici zaklicaše i mahnuše. Neko dobaci: “Dobro si joj skres’o!” Kleju to zazvuča poput čistog ushićenja izraženog južnobostonskim naglaskom. “Šarmantno”, bio je jedini Alisin komentar. “Neki ljudi nemaju…” zausti Tom, ali pre nego što je uspeo da im kaže šta neki ljudi nemaju, začu se vrisak guma
iz tame nedaleko od njih, a potom glasan, šupalj udarac i zveket stakla. “Majku mu”, reče Klej i potrča. Nije pretrčao ni dvadeset metara a Alis prozuja pokraj njega. “Uspori, mogli bi biti opasni!” dobaci joj on. Alis podiže jedan od svojih automatskih pištolja kako bi ga Klej video i nastavi da trči. Uskoro ga ostavi za sobom. Tom sustiže Kleja, već teško dolazeći do daha. Džordan, koji je trčao pokraj njega, izgledao je kao da se odmara u stolici za ljuljanje. “Šta… ćemo… učiniti… ako su teško ranjeni?” upita Tom. “Pozvati… hitnu?” “Ne znam” reče Klej, ali mislio je na to kako je Alis podigla jedan svoj automatski pištolj. Znao je.
11. Sustigli su je kad su zamakli za sledeću krivinu. Stajala je pokraj kadilaka koji je ležao prevrnut na bok naduvanih vazdušnih jastuka. Priču o nesreći nije bilo teško iščitati. Kadilak je uleteo u nepreglednu krivinu s možda devedeset na sat i frontalno naleteo na napušteni kamion za prevoz mleka. Vozač, idiot ili ne, vesto je izbegao totalku. Ošamućeno je hodao oko karamboliranog terenca i sklanjao kosu s lica. Iz nosa i posekotine na čelu liptala mu je krv. Klej priđe kadilaku. Patike su mu škripale po asfaltu. Zaviri u automobil. Bio je prazan. Osvetli baterijom i ugleda krv na volanu, i nigde drugde. Putnici su bili dovoljno živahni da sc izvuku iz automobila, a svi osim jednog otperjali su s mesta nesreće, verovatno refleksni nagon. Jedini koji je ostao s vozačem bio je kržljavi postpubertetlija lica rošavog od bubuljica, konjskih zuba, i dugačke prljave crvene kose. Njegova neprekidna bujica besmislica podseti Kleja na psića koji je obožavao Spajka u crtaćima Vorner bradersa. “Gane, si dobro?” upita ovaj. Klej pretpostavi da se tako u južnom delu Bostona izgovara Ganer. “Idi u kurac, krvariš k’o mcnstruacja, mislio sam da smo mrtvi.” A onda reče Kleju: “A koji ti kurac gledaš?” “Kuš”, reče Klej, i s obzirom na okolnosti, ne jako neljubazno. Crvenokosi upre prstom u Kleja, a onda se okrenu svom krvarećem prijatelju. “Gane, ovo je jedan od njih! Ccla družina)” “Začepi, Harolde”, reče Ganer. Nimalo ljubazno. A onda pogleda u Kleja, Toma, Alis i Džordana. “Dajte da vam saniram čelo”, reče Alis. Vratila je pištolj u futrolu, skinula naprtnjaču i sad preturala po njoj. “Imam flastera i zavoja. I hidrogenperoksida, što će peći, ali bolje da malo peče nego da se inficira, zar ne?” “S obzirom na to kako te ovaj mladić oslovio u prolazu, milosrdnija si nego što sam ja bio u doba svog najvećeg
verništva”, reče Tom, koji je skinuo gospodina Brzopuca s ramena i držao ga za remen ne skidajući pogled s Ganera i Harolda. Ganer je mogao imati dvadeset pet godina. Njegova duga crna kosa rok pevača sad je bila natopljena krvlju. Pogleda u kamion za prevoz mleka, pa u kadilak, pa u Alis koja je u jednoj ruci držala zavoj a u drugoj bočicu hidrogenperoksida. “Tomi i Frito i onaj koji je stalno čačkao nos, odmaglili su”, govorio je crvenokosi štrklja. Isprsi se koliko je mogao s tim svojim jadom od grudnog koša. “Ali ja sam ostao, Gane! Jebo te ja, ortak, krvariš k’o svinja.” Alis stavi malo hidrogena na gazu pa zakorači prema Ganeru no ovaj istog trenutka uzmače korak. “Miči se od mene. Otrovnice.” “To su oni!” povika crvenokosi. “Iz snova! Šta sam ti rek’o?” “Dalje od mene”, reče Ganer. “Gaduro prokleta. Iš!” Klej oseti silnu želju da ga upuca i ne iznenadi se. Ganer je izgledao i ponašao se poput opasnog psa sateranog u ćošak, iskeženih zuba i spreman da ugrize, a zar se opasni psi ne upucaju kad nema drugog izlaza? Ali naravno da postoji druga opcija, i ako Alis može da odigra Samarićanku ovom ološu koji ju je nazvao tinejdžerskom pičkom, onda se i on može suzdržati da ga ne likvidira. Ali nešto je želeo da sazna pre nego što dopusti da ova dva zlatna mladića odu svojim putem. “Ti snovi”, reče on. “Vidite li… ne znam… nekakvog duhovnog vodu u njima? Recimo čovu u crvenoj majici s kapuljačom?” Ganer slegnu ramenima i otkinu komad majice da bi obrisao krv s lica. Dolazio je pomalo k sebi, izgledao svesniji onoga šta se dogodilo. “Harvard, aha. Je li tako, Harolde?”
Crvenokosi pikavac klimnu glavom. “Aha. Harvard. Crnac. Al’ to nisu snovi. Ako to ne znate, ne isplati vam se ni govoriti. To su prenosi. Emituju ih dok spavamo. Ako ih ne primate, to je zato što ste otrov. Je 1’ tako, Gane?” “Pošteno ste zajebali stvar”, turobno će Ganer i obrisa čelo. “Ne dodirujte me.” “Imaćemo mesto samo za nas”, reče Harold. “Je! da, Gane? U Mejnu, nego šta. Svi koji nisu zaraženi Impulsom idu tamo, i ostaviće nas na miru. Lovićemo, pecati, živeti od zemlje. Harvard tako kaže.” “I vi mu verujete?” reče Alis, fascinirano. Ganer podiže lagano uzdrhtali prst. “Jezik za zube, gaduro.” “Mislim da bi trebalo vi da začepite” reče Džordan. “Mi imamo oružje.” “Da niste ni pomislili da nas ubijete!” vrisnu Harold. “Šta mislite da bi vam Harvard napravio da nas ubiješ, ti usrani kepecu?” “Ništa”, reče Klej. “Da nisi…” zausti Ganer, ali pre nego što je uspeo nešto da doda, Klej načini korak napred i raspali ga po gubici 45- icom Bet Nikerson. Nišan na kraju cevi napravi još jednu posekotinu na Ganerovoj vilici, ali Klej se nadao da bi se dugoročno to moglo pokazati boljim lekom od hidrogenperoksida koji je Ganer odbio. No pokazalo se da se Klej u tome prevario. Ganer se svali na bok napuštenog kamiona za prevoz mleka i zgranuto pogleda u Kleja. Harold refleksno zakorači prema Kleju. Tom uperi gospodina Brzopuca u njega i preteći zavrti glavom. Harold ustuknu i poče da glođe jagodice svojih prljavih prstiju. Oči su mu bile ogromne i vlažne. “Mi sad idemo”, reče Klej. “Savetujem vam da ostanete ovde najmanje sat vremena, jer vam je bolje da ponovo ne nabasate na nas.
Poklanjamo vam život. Ugledamo li vas opet, oduzećemo vam ga.” Klej ode do Toma i ostalih, još ne skidajući pogleda s tog srditog, zaprepašćenog, krvavog lica. Klej se osećao pomalo poput Frenka Baka, nekadašnjeg krotitelja lavova, koji je pokušavo da kroti lavove čistom snagom volje. “I još nešto. Ne znam zašto telefonci žele da se svi ‘normalci’ okupe u Kcšvaku, ali znam šta skupljanje u tor najčešće znači za stoku. Mogli biste razmisliti o tome prilikom sledećeg noćnog bloka propagandnih poruka.” “Jebi se”, reče Ganer, ali spusti pogled na svoje cipele. “Dođi, Kleje”, reče Tom. “Pođimo.” “Ganere, nemoj da te ponovo vidimo”, reče Klej, ali jesu.
12. Ganer i Harold su ih sigurno nekako pretekli, možda rizikujući i prelazeći sedam ili dvanaest kilometara po danu dok su Klej, Tom, Alis i Džordan spavali u motelu Državna granica, dvestotinjak metara duboko u državi Mejn. Njihov se dvojac možda pritajio na odmorištu Lososov vir, gde je Ganer sakrio svoja nova kolica medu petšest tamo ostavljenih automobila. To je bilo sporedno. Važno je bilo da su ih pretekli, sačekali i zaskočili iz zasede. Klej jedva da je registrovao prilazeći zvuk motora ili Džordanov komentar: “Evo sprintera.” Ovo je bio Klejov domaći teren, i u prolazu pokraj poznatih mu orijentira - Frinoova ribarnica tri kilometra istočno od motela Državna granica, preko puta poslastičarnice, pa spomenik generalu Džošui Ćembrlenu na centralnom gradskom trgu u Ternbulu - osećao se sve više poput čoveka koji vrlo živopisno sanja. Nije shvatao koliko je malo očekivao da će se ikad vratiti kući sve dok nije ugledao plastični kornet sladoleda iznad poslastičarnice koji je sa svojim orijaškim savijenim vrhom uperenim u zvezdano nebo izgledao i prozaično i egzotično poput prizora iz ludakovog košmara. “Put je prilično neprohodan za sprintera”, prokomentarisa Alis. Pomerili su se u stranu kad su farovi blesnuli na uzvisini iza njih. Nasred puta, na beloj liniji, ležao je prevaljeni kamionet. Klej pomisli kako postoje veliki izgledi da će nadolazeće vozilo naleteti na njega, ali farovi naglo skrenuše ulevo trenutak nakon što su izbili na vrh i sprinter bez problema izbegnu kamionet. Nekoliko sekundi strugao je po šljunku pokraj puta a potom se vrati na asfalt. Klej je kasnije zaključio da su Ganer i Harold sigurno pre prošli ovim delom puta i pažljivo izvideli gde su sprinterski grebeni.
Stajali su i gledali. Klej je bio najbliže primičućim farovima, a Alis sa njegove leve strane. Njoj sleva stajali su Tom i Džordan, Tom ruke ležerno prebačene oko Džordanovih ramena. “Majku mu, ala taj praši”, reče Džordan. U glasu mu nije bilo panike; bila je to puka konstatacija. Ni Klej se nije uznemirio. Nije predosećao šta će se dogoditi. Potpuno je zaboravio na Ganera i Harolda. Petnaestak metara zapadno od njih, pola na putu a pola pokraj njega, stajao je neki sportski automobil, možda MG. Harold, koji je vozio sprinterski auto, naglo skrenu da ga izbegne. Ne jako, ali verovatno dovoljno da Ganer promaši. A možda i ne. Možda mu Klej uopšte i nije bio meta. Možda je zapravo gađao Alis. Noćas su bili u nekom neprepoznatljivom ševroletu. Ganer je klečao na zadnjem sedištu, do struka virio kroz prozor, i u ruci držao okrnjeni komad betonskog bloka. Ispusti neartikulisani urlik koji kao da je odjeknuo iz oblačića neke stripoteke koju je Klej nacrtao još kao slobodni umetnik - “Jaaaaaahhhl” - i baci blok. Ovaj kratko i smrtonosno prolete kroz tamu i udari Alis sa strane u glavu. Klej nikad nije zaboravio zvuk koji se pri tom začuo. Baterijska lampa koju je Alis držala - a zbog koje je bila savršena meta, iako su svi nosili lampe - skotrlja joj se iz naglo olabavljenog stiska i pomete makadam kornetom svetlosti koji osvetli šljunak i komadić zadnjeg žmigavca koji zasvetluca poput lažnog rubina. Klej pade na kolona pokraj nje, pozva je, ali sc nije mogao čuti od iznenadne rike gospodina Brzopuca koji je konačno prolazio proveru ispravnosti. Biesci iz cevi trzavo su prošarali tamu, i na njihovom blesku Klej ugleda kako se niz Alisino lice - o bože, kakvo lice - sliva reka krvi. A onda pucnjava prestade. Tom je vrištao: “Cev se podigla, nisam mogao daje spustim, mislim da sam ispalio celi šaržer u nebo”, a Džordan je vrištao: “Je li ranjena, da li
je pogodio?” i Klej se seti kako se Alis ponudila da će očistiti Ganerovo čelo hidrogenperoksidom i previti ga. “Bolje malo peckanja nego infekcija, zar ne?” bila je rekla Alis. Klej mora da zaustavi njeno krvarenje. I to odmah. Skinu jaknu pa prsluk. Omotače joj prsluk oko glave poput turbana. Tomova lutajuća baterijska lampa slučajno osvetli onaj blok i zaustavi se. Blok je bio umrljan krvlju i kosom. Džordan to ugleda i poče da vrišti. Klej, koji je dahtao i obilno se znojio uprkos svežem večernjem vazduhu, poče da obmotava prsluk oko Alisine glave. Prsluk se istog trenutka natopi krvlju. Klej kao da je na rukama imao tople mokre rukavice. Tom sad baterijskom lampom osvetli Alis, glave umotane prslukom do nosa, tako da je izgledala poput zarobljenika islamskih ekstremista na internetskoj fotografiji, obraza {ostatka obraza) i vrata natopljenih krvlju, pa i on poče da vrišti. Pomozite mi, Klej požele da kaže. Prekinite s tim, obojica, i pomozite mi. Ali glas nikako da mu izađe iz grla i jedino je mogao da pritiska natopljeni prsluk na sunđerastu stranu njene glave. Krvarila je kad su je sreli, pomisli on, i tad se oporavila. Ruke su joj se nesvesno trzale pa je prstima podizala oblačiće prašine od šljunka pored puta. Neka joj neko da onu njenu patikicu, pomisli Klej, ali patikica je bila u njenoj naprtnjači, a ona je ležala na njoj, glave razbijene rukom gnjide koja je morala da izravna neki svoj sitni račun. On primeti i da joj se stopala trzaju. Osećao je kako krv još lipti iz nje, kroz njegov prsluk i niz njegove ruke. Stigao je smak sveta, pomisli on, pogleda u nebo i ugleda Večernjaču.
13. Alis nije ni potpuno izgubila svest, niti je došla k svesti. Tom se pribrao i pomogao da je odnesu na uzvišenje na njihovoj strani puta. Tu je bilo drveća; koliko se Klej sećao, bio je to jabučnjak. Seti se da su on i Seron jednom došli ovamo da beru jabuke, kad je Džoni bio mali. Kad su oni bili dobro i nije bilo svađa zbog novca, ambicija i budućnosti. “Ljudi s teškim povredama glave ne bi smeli da se pomeraju s mesta”, kvocao je Džordan, tegleći za njima Alisinu naprtnjaču. “To nam je najmanja briga”, reče Klej. “Alis ne može da preživi, Džordane. Ne u ovakvom stanju. Mislim da joj ni bolnica ne bi pomogla.” Bilo je dovoljno svetla da Klej primeti kako se Džordanovo lice grči. “Žao mi je.” Položili su je na travu. Tom pokuša da joj da malo vode iz boce poland springa, i ona čak i otpi gutljaj. Džordan joj je dao onu patikicu, bebi najk, i ona uze i nju, stisnu je i umrlja krvlju. A onda su čekali da umre. Čekali su celu tu noć.
14. Alis reče: “Tata mi je rekao da mogu da se odmorim, pa nemojte kriviti mene.” Bilo je to oko jedanaest sati. Ležala je glave na Tomovoj naprtnjači koju je on tapacirao ćebetom koje je uzeo iz motela Svit veli in, u predgrađu Metjuena, u nekom naizgled drugom životu. Zapravo, boljem životu. Naprtnjača je već bila natopljena krvlju. Alisino preostalo oko zurilo je u zvezde. Leva ruka ležala joj je otvorena na travi pokraj nje. Nije je pomerila više od sat vremena. Desna ruka neumorno joj je stiskala onu patikicu. Stisne… pa popusti. Stisne… pa popusti. “Alis”, reče Klej. “Jesi li žedna? Želiš li još vode?” Ona ne odgovori.