6. Probudio se iz tog sna mnogo pre mraka, ali je sa spavanjem bilo svršeno i on odluči da krene dalje. A kada izađe iz Garlivila - onih nekoliko kuća koje čine Garlivil - dalje će da vozi. Nema razloga da to ne učini; deonica 160 izgledala je sad potpuno prohodna i verovatno je takva od onog gadnog lančanog sudara na raskrsnici s deonice 11, samo što pre to nije primetio po mraku i kiši. Odrpanko i njegovi prijatelji raskrčili su put, pomisli on. Naravno da jesu, pa ovo je prolaz za stoku, jebote. Za mene je to verovatno prolaz do klanice jer sam ja lanjski sneg. Rado bi na mene udarili žig PLAĆENO i arhivirali me što pre. Šteta za Toma, Džordana i ono troje. Pitam se jesu li našli dovoljno sporednih puteva koji su ih odveli do centralnog dela Nju Hempšira… Stigao je na vrh uzbrdice i misao mu se naprasno prekinu. Nasred druma u podnožju uzbrdice stajao je mali žuti školski autobus kojem je sa strane pisalo ŠKOLSKI OKRUG MEJN 38 NJUFILD. Na njega su stajali naslonjeni muškarac i dečak. Muškarac je dečaka obgrlio oko ramena u ležernoj pozi prijateljstva koju bi Klej prepoznao i iz svemira. Dok je Klej stajao skamenjen, ne verujući očima, jedan drugi muškarac zaobiđe oblu njušku autobusa. Imao je dugu sedu kosu svezanu u konjski rep. Za njim dođe trudnica u majici, tamnoplavoj umesto one crne s logom harli dejvidsona, ali je to ipak bila Deniz. Džordan ugleda Kleja i pozva ga. Izvuče se ispod Tomove ruke i potrča. Klej potrča prema njemu. Sreli su se tridesetak metara od autobusa. “Klejel” povika Džordan, histeričan od radosti. “To si stvarno ti!” “Jesam”, potvrdi Klej. Podignu Džordana u vazduh pa ga poljubi. Džordan nije Džoni, ali je Džordan sasvim pristojna zamena. Klej ga zagrli, pa ga spusti na zemlju i zagleda se u
njegovo izmučeno lice, a ne promakoše mu ni smeđi podočnjaci umora ispod Džordanovih očiju. “Kako ste, zaboga, stigli ovde?” Džordanovo lice se smrači. “Nismo mogli… odnosno samo smo sanjali…” Tom se došeta do njih. Ponovo se ne obazre na Klejovu pruženu ruku već ga zagrli. “Kako si, Van Gog?” upita. “Dobro. Lud sam od sreće što vas vidim, ali ne shvatam…” Tom mu se nasmeši, umorno i milo - bela zastava smeška. “Ono što kompjuterski frik pokušava da ti kaže jeste da na kraju nismo imali izbora. Siđi do našeg žutog minibusa. Rej kaže da možemo stići u Kešvak do zalaska sunca ako put ostane prohodan - a siguran sam da hoće - čak i da vozimo pedeset na sat. Jesi li čitao Prokletstvo kuće na brdu?” Klej zbunjeno odmahnu glavom. “Gledao sam film.” “U njoj ima jedna rečenica koja mi se nameće u sadašnjoj situaciji - ‘Putovanja se završavaju susretom voljenih.’ Gini se da bih ipak mogao da upoznam tvog klinca.” Siđoše do autobusa. Den Hartvik ponudi Kleju limenu kutijicu mentol bombona ne sasvim mirnom rukom. I on je izgledao izmučeno, baš kao Džordan i Tom. Klej, koji se osećao kao da sanja, uze jednu. Bez obzira na smak sveta, ukus im je bio neobično jak. “Zdravo”, reče Rej za upravljačem autobusa. Kačket Dolfinsa podigao je visoko na čelo, a u jednoj ruci mu je tinjala cigareta. Izgledao je bledo i umorno. Gledao je kroz vetrobran, a ne u Kleja. “Hej, Reje, došao ti je ortak Klej”, reče Klej. Rej se nakratko nasmeši. “Mislio sam da mi kadtad ne gine ta rima.” “Rekao bih ti da mi je drago što te vidim, ali s obzirom na okolnosti nisam siguran da bi to želeo da čuješ.”
Još zagledan kroz vetrobran, Rej odgovori: “Tamo je neko koga ti definitivno neće biti drago što vidiš.” Klej pogleda. Svi pogledaše. Oko pola kilometra severnije, deonica 160 se ponovo uzdizala. Na vrhu te uzbrdice, u majici s kapuljačom i s natpisom HARVARD, koja je sad bila još prljavija, ali ipak se sijala na pozadini sivog popodnevnog neba, stajao je Odrpanko, okružen s pedesetak telefonaca i gledao u društvo kod školskog busa. Primeti da ga oni gledaju. Podiže ruku pa im mahnu dvaput, levodesno, poput čoveka koji briše vetrobran. Tad se okrenu i ode, a njegova svita (njegovo rojstvo, pomisli Klej) poslaga mu se s obe strane u obliku nepravilnog slova V. Uskoro se izgubiše iz vida.
CRV 1. Zaustavili su se na odmorištu malo niz put. Niko nije bio posebno gladan, ali se tako Kleju pružila prilika da postavi svoja pitanja. Rej nije jeo; samo je sedeo na ivici kamenog roštilja niz vetar, pušio i osluškivao. Nije se ni u jednom trenutku uključio u razgovor. Kleju je izgledao potpuno skrhano. “Mi mislimo da smo se ovde zaustavili”, reče Den i pokaza malo odmorište i njegovu borduru jelki i listopadnog drveća jesenje palete lišća, žuboreći potočić i planinarsku stazu na početku koje je stajao natpis KRENETE LI OVOM STAZOM PONESITE KARTU! “Verovatno smo se zaista i zaustavili ovde jer…” Pogleda u Džordana. “Džordane, da li bi ti rekao da smo se zaustavili ovde? Ti, čini se, najjasnije zapažaš.” “Da”, kao iz topa će Džordan. “Ovo je stvarno.” “Aha”, reče Rej ne podigavši pogled. “Ovde smo, stvarno.” On pljesnu dlanom po kamenu roštilja i njegova burma tiho zaškripa. “Ovo je stvarno. Ponovo smo zajedno, baš kako su oni želeli.” “Ne razumem”, reče Klej. “Ni mi, sasvim”, reče Den. “Mnogo su jači nego što bih ikad pomislio”, reče Tom. “Toliko mi je jasno.” Skide naočari i obrisa ih o košulju umornim, rastresenim pokretom. Izgledao je deset godina starije od čoveka kojeg je Klej upoznao u Bostonu. “A još su nas i izmanipulisali mislima. I to svojski. Nismo imali nikakvih izgleda.” “Izgledate izmoždeno, svi odreda”, odgovori Klej.
Deniz se nasmeja. “Ma nije valjda? E pa, namučili smo se za to. Nakon razlaza s tobom, krenuli smo na zapad po deonici 11. Hodali smo dok nije zarudelo na istoku. Uskočiti u auto nije baš imalo smisla jer je put bio u haosu. Možda nekih pola kilometra čistog prostora a onda…” “Grebeni, znam”, reče Klej. “Rej je rekao da će situacija biti bolja zapadno od petlje Spalding, ali odlučili smo da provedemo dan u Motelu sumraka.” “Čuo sam za njega”, reče Klej. “Na ivici šume Von. U mojem delu sveta prilično je na zlom glasu.” “Je li? Ako ti kažeš.” Deniz slegnu ramenima. “Dakle, stignemo tamo a mali - Džordan - kaže: ‘Napraviću vam najobilniji doručak koji ste u životu jeli.’ A mi kažemo samo ti sanjaj, klinjo - što je bilo pomalo komično jer je to na neki način i bio san - ali u motelu je bilo struje, pa nam je Džordan zaista i pripremi doručak. Svi smo mu pomogli. Bio je to i božični doručak. Tačno prepričavam?” Den, Tom i Džordan potvrdiše. Rej, koji je sedeo na roštilju, samo pripali novu cigaretu. Prema Denizinim recima, doručkovali su u motelskom restoranu, što zaprepasti Kleja jer je bio siguran da taj motel nema restoran; bio je to tipični motel u kojem je diskrecija bila zagarantovana, kakvim je bila načičkana državna granica između Mejna i Nju Hempšira. Pričalo se da su jedini sadržaji bili hladni tuševi i vrući TV pornići u sobičcima veličine kutije šibica. Denizina priča postajala je sve čudnija. U motelu se nalazio džuboks, ali bez Lorensa Velka i Debi Bun: bio je krcat žestokim stvarima (medu kojima je bila i pesma “Hot stuff” Done Samer), pa umesto da odmah odu na spavanje plesali su - neumorno - dvatri sata. Ni onda nisu otišli na spavanje nego su se ponovo preždrali; ovaj put je Deniz
stavila kuvarsku kapu. Nakon toga - najzad - svalili su se u krevet. “I sanjali smo da pešačimo”, reče Den. Reče to uznemirujućom slomljenom ogorčenošću. To nije bio isti čovek kojeg je Klej upoznao pre dve noći, onaj koji je rekao Gotovo sam siguran da ih možemo držati podalje od naših glava dok smo budni i Moglo bi nam to uspeti, ovo je tek početna faza za njih. Sad se retko smejao, i to neveselo. “A naravno da smo to sanjali jer smo zaista pešačili. Celi smo taj dan prepešačili.” “Ne baš celi dan”, reče Tom. “Ja sam sanjao da vozim…” “Da, ti si se vozio”, tiho će Džordan. “Samo oko sat vremena, ali si se vozio. To je bilo dok smo istovremeno sanjali da spavamo u onom motelu. Sumraka. I ja sam sanjao da se vozim. San u snu. Samo što je taj deo bio stvaran.” “Vidiš?” reče Tom smešeći se Kleju i promrsi Džordanovu gustu čupu od kose. “Na nekom nivou Džordan je to stalno znao.” “Virtuelna stvarnost”, reče Džordan. “I ništa više. Maltene kao da si u nekoj videoigrici. I to ne nekoj naročito kvalitetnoj.” On pogleda na sever, u smeru u kojem je Odrpanko iščezao. U smeru Kešvaka. “Postaće bolja ako se i njihov dizajn popravi.” “A bagra ne može ništa nakon što padne mrak”, reče Rej. “Moraju da pajke.” “A na kraju dana smo i mi otišli da pajkimo”, reče Den. “A to im je i bio plan. Da nas tako iscrpe da više ne znamo šta se događa i nakon što padne mrak a oni izgube nadzor nad nama. Danju je harvardski dekan uvek bio u blizini, zajedno s poprilično brojnim rojem, i isijavali su to svoje mentalno magnetsko polje, stvarali Džordanovu virtuelnu stvarnost.” “Sigurno je bilo tako”, reče Deniz. “Aha.”
Sve se to događalo, izračuna Klej, dok je on spavao u domarevoj kućici. “Izmoriti nas nije bio njihov jedini cilj”, reče Tom. “Čak ni usmeriti nas ponovo na sever. Zeleli su i da se mi svi ponovo okupimo.” Njih petoro stiglo je do ruiniranog motela na deonici 47, onoj u Mejnu, malo južnije od Grejt Vorksa. Osećaj dislociranosti, reče Tom, beše ogroman. Situaciju nije olakšao ni zvuk rojeve muzike koji je dopirao iz poprilične blizine. Svi su slutili šta se sigurno dogodilo, ali je Džordan to artikulisao, kao što je Džordan i ukazao na očigledno: njihov pokušaj bega nije uspeo. Da, verovatno bi mogli da se iskradu iz motela u kojem su se zatekli i ponovo krenu na zapad, ali koliko bi daleko stigli ovaj put? Na ivici su snaga. Još i gore, obeshrabreni su. Džordan je spomenuo i mogućnost da su telefonci možda angažovali nekoliko špijunanormalaca da prate njihovo noćno kretanje. “Najeli smo se”, reče Deniz, “jer osim što smo padali s nogu od umora, bili smo i gladni kao vukovi. A onda smo otišli na spavanje, ovaj put stvarno, i spavali do ujutru.” “Ja sam prvi ustao”, reče Tom. “Odrpanko je stajao u dvorištu. Lagano mi se naklonio i mahnuo rukom prema putu.” Klej se dobro sećao te kretnje. Put je vaš. Slobodno krenite. “Pretpostavljam da sam mogao da ga ubijem - imao sam gospodina Brzopuca - ali kakve koristi od toga?” Klej odmahnu glavom. Nikakve. Ponovo su pošli na put, najpre po deonici 47, a onda, reče Tom, osetiše kako ih neko mislima gurka na neoznačeni šumski drum koji je naizgled vijugao na jugoistok. “Jutros nije bilo vizija?” upita Klej. “Ni snova?” “Ne”, reče Tom. “Znali su da smo shvatili poruku. Pa ipak, oni mogu da čitaju misli.”
“Čuli su da smo priznali poraz”, reče Den tim istim skrhanim, ogorčenim tonom. “Reje, imaš li slučajno još koju cigaretu? Prestao sam da pušim, ali ću možda ponovo steći tu naviku.” Rej mu bez reči dobaci paklicu cigareta. “Kao da te neko gurka laktom, samo u glavi”, reče Tom. “Nimalo prijatno. Nasrtljivo na način koji ne mogu ni opisati. A sve smo to vreme imali osećaj da se Odrpanko i njegov roj kreću zajedno s nama. Ponekad bismo ih ugledali kroz drveće, no uglavnom ih nismo videli.” “Znači, sad se ne roje samo rano ujutro i kasno uveče”, reče Klej. “Ne, to se sve menja”, reče Den. “Džordan ima teoriju, zanimljivu, ali i potkrepljenu s nešto dokaza. Osim toga, mi smo specijalan slučaj.” On pripali cigaretu i uvuče dim, pa se zakašlja. “Sranje, znao sam da je postojao razlog zbog kojeg sam ih se odrekao.” A tad, gotovo bez pauze: “Znaš, telefonci mogu i da lebde. Levitiraju. Sigurno im vraški dobro dode u kretanju ovako zakrčenim putevima. Kao da imaš leteći čilim.” Oko dva kilometra niz šumsku stazu koja naizgled nigde nije vodila, njih petoro naišli su na kolibu ispred koje je stajao parkirani kamionet. Ključevi su bili u bravi. Rej je seo za volan, a Tom i Džordan pozadi. Niko se od njih nije iznenadio kad je staza u jednom trenutku ponovo skrenula na sever. Neposredno pre nego što se drum rasplinuo, navigator u njihovoj glavi poslao ih je na drugi, pa na treći drum, zapravo šumsku stazu posred koje je rastao korov. Taj puteljak se utopio u muljevitom potezu u koji je kamionet upao kao u živo blato. Nakon sat vremena crkavanja stigli su na deonicu 11, južno od raskrsnice tog puta sa 160-icom. “Naišli smo na dva mrtva telefonca”, reče Tom. “Sveza. Pokidane električne žice, slomljeni stubovi. Gozba za vrane.”
Klej na trenutak pomisli da bi mogao da im ispriča šta je video ispred zgrade Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Garlivilu, ali to ipak ne učini. Ako je to imalo ikakve veze sa sadašnjom situacijom, on je nije video. Pored toga, bilo je mnogo telefonaca koji se nisu tukli, i oni su terali Toma i ostale napred. Ta ih sila nije dovela do malog žutog autobusa; Rej ga je našao u obilasku radnje Njufild dok su ostali mažnjavali bezalkoholne napitke iz istog frižidera koji je i Klej poharao. Rej je ugledao bus kroz zadnji izlog. Nakon toga, zaustavili su se samo jedanput, da bi naložili vatru na granitnoj podlozi kamenoloma Garlivil i pojeli nešto toplo. Takođe su obuli nove cipele koje su našli u Njufildu - noge su im bile do kolena u blatu od gacanja po onoj kaljuzi - i odmorili se sat vremena. Sigurno su se provezli pokraj Kleja dok je spavao u motelu Garlivil baš negde u vreme kad se on budio, jer ubrzo potom osetili su onaj telepatski podsticaj da se zaustave. “I evo nas”, reče Tom. “Slučaj gotovo završen.” On rukom obuhvati nebo, zemlju, drveće. “Jednog dana, sinko, sve će ovo biti tvoje.” “Više ne osećam to telepatsko gurkanje u glavi, barem ne zasad”, reče Deniz. “Zahvalna sam na tome. Prvog dana bilo je najgore. Hoću reći, Džordan je bio siguran u to da nešto nije u redu, ali mislim da smo i mi ostali slutili da nešto nije… ovaj, u redu.” “Aha”, reče Rej i protrlja potiljak. “Kao da si lik u dečjoj priči u kojoj ptice i zmije govore. Kažu, recimo: ‘Dobro si, fino si, nema veze što su ti noge tako umorne, ti si hladan kao špricer.’ Hladan kao špricer, tako smo govorili dok sam odrastao u Linu.” “Lin, Lin7 grešni grad, kad stigneš pred raj, neće te pustit’ unutra znaj”, zapeva Tom. “Vidi se da si odrastao medu bogomoljcima”, reče Rej.
“U svakom slučaju, dečak je znao da nešto nije u redu, ja sam znao da nešto nije u redu, mislim da smo svi znali da nešto nije u redu. Ako si imao barem pola mozga i uprkos tome smatrao da ćeš se izvući…” “Verovao sam u to dokle god sam mogao jer sam želeo da verujem”, reče Den, “ali želite li da čujete istinu? Nikad nismo imali šanse. Možda drugi normalci, ali ne i mi, ubice kolonija. Odlučili su da nas se dočepaju, bez obzira na to šta se dogodilo njima.” “Sta misliš da nam spremaju?” upita Klej. “Smrt, naravno”, reče Tom, gotovo nezaintercsovano. “Barem ću se pošteno naspavati.” Klejov mozak se na kraju aktivira i poveza nekoliko niti. Ranije je Den rekao da se uobičajeno ponašanje telefonaca menja i da Džordan ima teoriju o tome. A malopre je rekao šta god se dogodilo njima. “Video sam kako su se dva telefonca gadno podžapala nedaleko odavde”, naposletku im reče Klej. “Je li?” nezainteresovano će Den. “I to noću”, doda on i sad ga svi pogledaše. “Potukli su se zbog vatrogasnog vozila. Poput dva klinca zbog igračke. S jednim sam pomalo komunicirao telepatski, ali su obojica govorili.” “Govorili?” Deniz upita skeptično. “Misliš, pravim recima?” “Pravim recima. Ne baš najrazgovetnije, ali su definitivno bile prave reči. Koliko ste svežih leševa vi videli? Samo ta dva?” Den reče: “Verovatno smo videli desetak nakon što smo shvatili gde smo zapravo.” Pogleda u ostale. Tom, Deniz i Džordan klimnuše glavom. Rej slegnu ramenima i pripali novu cigaretu. “Ali je teško reći šta je bio uzrok smrti. Možda regresiraju; to se uklapa u Džordanovu teoriju, premda se suvisli govor ne uklapa. Možda su to naprosto bili leševi koje rojevi još
nisu uspeli da sklone. Trenutno im prioritet nije uklanjanje leševa.” “Mi smo im prioritet, i uskoro će nas pokrenuti”, reče Tom. “Mislim da nam se… ovaj… svečani stadionski doček sprema tek sutra, ali sam prilično siguran da žele da stignemo u Kešvak večeras pre mraka.” “Džordane, koja je tvoja teorija?” upita Klej. Džordan reče: “Mislim da je u originalnom programu postojao crv.”
2. “Ne shvatam”, reče Klej, “ali šta drugo očekivati od mene. Moje poznavanje kompjutera uključivalo je služenje vordom, adob ilustratorom i mekmejlom. Za sve ostalo sam višemanje bio nepismen. Džoni je morao da me uputi u program za slaganje pasijansa koji je došao zajedno s mojim mekom.” Sećanje na to ga zaboli. Uspomena na to kako se Džonijeva ruka sklopila oko njegove na mišu zaboli ga još više. “Ali znaš valjda šta je kompjuterski crv, a?” “Nešto što ti se zavuče u kompjuter i sjebe ti sve programe, je li tako?” Džordan zakoluta očima, ali reče: “Otprilike. Ukopava se i usput ti uništava dokumente i hard disk. Uvuče li ti se u probne programe i stvari koje šalješ, čak i u priloge elektronskoj pošti, može da počne da se razmnožava. Poput virusa. Sam crv je mutant i može dobiti potomke, a ponekad njegovo potomstvo nastavlja da mutira. Jasno?” “Jasno.” “Impuls je bio modemski odaslani kompjuterski program - jedino je tako mogao da deluje. I još se odašilje modemski. Samo što je u programu bio crv koji uništava program. Svakim ga danom sve više nagriza. GIGO. Znaš li staje GIGO?” Klej reče: “Ja ne znam ni put za San Hose8.” “Skraćenica za ‘smeće unutra, smeće napolje’. Mislimo da postoje konverzijski punktovi gde telefonci pretvaraju normalce…” Klej se seti svog sna. “U tome sam ispred vas.” “Ali sad primaju zaraženu programsku podršku. Shvatate? To ima smisla, jer se čini da su prve žrtve toga najnoviji telefonci. Tuku se, prolupaju ili se sruše mrtvi.”
“Nemaš dovoljno podataka za takav zaključak”, odgovori Klej kao iz topa. Mislio je na Džonija. Dotad su Džordanove oči iskrile, no sad malo zgasnuše. “Istina.” A onda podiže svoju bradicu. “Ali je logično. Ako je polazna postavka tačna - ako je posredi crv, nešto što se aktivno zavlači sve dublje u izvorni program - tad je moja teorija logična baš kao i to da se oni služe latinskim. Novi telefonci se reprogramiraju, ali je sad reč o haotičnom, neujednačenom programiranju. Dobijaju telepatske sposobnosti, ali mogu i da govore. Oni…” “Džordane, ne možeš izvući taj zaključak na temelju samo te dvojice koju sam ja video…” Džordan se ogluši na ovo. Sad je zapravo govorio samom sebi. “Ne roje se poput ostalih, ne tako potpuno, jer je nagon za rojenjem nesavršeno instaliran. Umesto toga oni… kasno ležu i rano ustaju. Ponovo postaju agresivni prema pripadnicima svoje sorte. A ako virus jača… zar ne shvatate? Najnoviji telefonci prvi će se rastrojiti!” “Kao u Ratu svetova”, zamišljeno će Tom. “A?” reče Deniz. “Nisam gledala taj film. Izgledao mi je užasan.” “Osvajače iz svemira ubili su mikrobi na koje su naša tela imuna”, reče Tom. “Ne bi li to bila Božja pravda kad bi telefonci pomrli od kompjuterskog virusa?” “Meni bi više bila po volji agresija”, reče Den. “Neka se pobiju u jednom opštem krkljancu.” Klej je još mislio na Džonija. I na Seron, ali uglavnom na Džonija. Džonija koji je velikim štampanim slovima napisao MOLIM TE DOÐI PO MENE a potom se potpisao punim imenom, kao da će to nekako dati težinu njegovoj molbi. Rej Hujzenga reče: “Neće nam pomoći ukoliko se ne dogodi večeras.” Ustade i protegnu se. “Prilično skoro će nas poterati dalje. Ja idem tamo gde i car ide pešice dok još imam vremena. Nemojte otići bez
mene.” “Autobusom svakako nećemo”, reče Tom kad je Rej krenuo niz planinarsku stazu. “Ključevi su u tvom džepu.” “Reje, nadam se da će sve izaći na dobro”, ljupko će Deniz. “Dušo, niko ne voli pametnjakoviće”, reče Rej i izgubi se iz vida. “Sta će nam učiniti?” upita Klej. “Imate li nekih teorija?” Džordan slegnu ramenima. “Možda nešto kao videoveza, samo s uključivanjem mnogih delova zemlje, a možda i sveta. Zbog veličine stadiona mislim da…” “I zbog latinskog, naravno”, reče Den. “On je neka vrsta esperanta.” “Sta će im jezik?” upita Klej. “Pa oni su telepati.” “Ali i dalje misle mahom u obliku reči” reče Tom. “Barem dosad. U svakom slučaju, Kleje, nameravaju da nas pogube - Džordan tako misli, Den tako misli, a i ja tako mislim.” “I ja”, Deniz reče tihim, tugaljivim glasom, i pomilova oblinu svog stomaka. Tom reče: “Latinski je više od esperanta. On je jezik pravde, a već smo videli kako oni shvataju pravdu.” Ganer i Harold. Da. Klej klimnu glavom. “Džordan ima još jednu teoriju”, reče Tom. “Kleje, mislim da bi trebalo da je čuješ. Za svaki slučaj. Džordane?” Džordan zavrti glavom. “Ne mogu.” Tom i Den Hartvik se zgleda- še. “Neka mi je neko od vas ispriča”, reče Klej. “Majku mu!” Ipak se Džordan prihvati tog zadatka.
“Budući da su telepati, znaju ko su naši najdraži”, reče on. Klej u tome potraži neko zlokobno značenje, ali ga ne nađe. “I onda?” “Ja imam brata u Providensu”, reče Tom. “Ako je on jedan od njih, on će biti moj krvnik. Naravno, ako je Džordan u pravu.” “Moja sestra”, reče Den Hartvik. “Moj školski mentor”, reče Džordan, vrlo bled. “Koji ima megapikselski nokia mobilni telefon s kamerom.” “Moj muž”, reče Deniz i brižnu u plač. “Osim ako nije mrtav. Molim se bogu da jeste.” Na trenutak, Klej još nije shvatao. A tad pomisli: Džoni Moj Džoni? U mislima ugleda Odrpanka kako mu drži dlan iznad glave, kako Odrpanko izgovara rečenicu: “Ecce homo - insanus.” I ugleda sina kako mu prilazi, kačketa juniorske bejzbol lige okrenutog naopako, u svojoj omiljenoj majici Red soksa, onoj s imenom i brojem Tima Vejkfilda. Džoni, malen pod milionima očiju koje sve to gledaju zahvaljujući tehnološkom čudu videovezne telepatije pojačane rojem. Mali, nasmešeni Džoni-Dži. Goloruk. Naoružan samo zubima.
3. Rej razbi tišinu, iako Rej nije uopšte bio tamo. “Isuse.” Negde s planinarske staze. “Jebiga.” A onda: “Hej, Kleje!” “Staje?” odazva se Klej. “Živiš ovde ceo život, zar ne?” Rej nije zvučao kao srećni izletnik. Klej pogleda u ostale i podiže ruke dlanova okrenutih nagore; jedan dirljiv trenutak posta tinejdžer umesto jedne od mnogobrojnih izbeglica Telefonskog rata. “Pa… u drugom delu države, ali moglo bi se reći da je tako. Klej usta. “U čemu je problem?” “Znači da znaš kako izgledaju otrovni bršljan i otrovni hrast, je li?’ Deniz poče da se kikoće pa obema rukama poklopi usta. “Aha”, reče Klej. I on je morao da se nasmeši, ali je i te kako znao kako to izgleda, koliko je samo puta upozorio Džonija i njegove drugare da se pripaze u zadnjem dvorištu. “E pa, onda diži dupe i dodi da pogledaš”, reče Rej. “I dodi sam.” A onda, skoro bez pauze: “Deniz, nije mi potrebna telepatija da znam da se smeješ. Katanac na usta, devojko!” Klej ode s odmorišta. Prođe pokraj natpisa KRENETE LI TOM STAZOM UZMITE KARTU! pa pokraj onog lepog potočića. Sad je sve u šumi bilo lepo, spektar žarkih boja pomešan s krepkim, nepromenjivim zelenilom jela, i on zaključi (ne i prvi put) da - ako muškarci i žene duguju Bogu smrt - ima i gorih godišnjih doba za naplatu tog duga. Klej je očekivao da će nabasati na Reja otkopčanih pa i spuštenih pantalona, ali je Rej stajao na ćilimu borovih iglica zakopčan. Tamo gde je stajao nije uopšte bilo grmlja, ni otrovnog bršljana - ničeg. Bio je bled kao Alis kad je odjurila da povrati u dnevni boravak Nikersonovih, kože tako bele da je izgledala mrtva. Jedino je u Rejovim očima još bilo života i one su mu gorele na licu.
“Dođi”, reče on zavereničkim šapatom. Klej ga je jedva čuo od bučnog žuborenja potočića. “Brzo. Nemamo mnogo vremena.” “Reje, kog đavola…” “Samo slušaj. Den i tvoj ortak Tom, oni su prepametni. Džordi takode. Ponekad previše mozganja samo smeta. Deniz je bolja, ali ona je trudna. Ne možeš se osloniti na trudnicu. Tako da preostaješ samo ti, gospodine Umetniče. Ne sviđa mi se to jer si zapeo za tog svog sina, ali tvoj sin je prošlost. U duši to dobro znaš. Sin ti je gotov.” “Momci, je li tamo sve u redu?” pozva ih Deniz. Iako obamro, Klej joj u glasu začu smešak. “Rej, nemam pojma o čemu…” “Nemaš, a tako će i ostati. Samo slušaj. To što onaj govnar u crvenoj majici s kapuljačom želi neće se dogoditi ako ne dopustiš. Samo toliko treba da znaš.” Rej zavuče ruku u džep svojih širokih pamučnih pantalona i izvadi mobilni telefon i papirić. Telefon je bio siv od prljavštine, kao da je veći deo života proveo na nekom gradilištu. “Stavi ga u džep. Kad kucne čas, nazovi broj s papirića. Znaćeš kad će to biti. Moram se nadati da ćeš znati.” Klej uze telefon koji mu je Rej tutnuo u ruku. Bilo je ili ga uzeti ili pustiti da padne. Onaj papirić mu skliznu kroz prste. “Podigni to!” besno će Rej. Klej se sagnu i podiže papirić. Na njemu je bilo zapisano deset cifara. Prve tri bile su pozivni broj za državu Mejn. “Reje, oni čitaju misli! Budem li imao to…” Rejova se usta rastegnuše u užasnoj parodiji veselog osmeha. “Aha!” šapnu on. “Zavire ti u glavu i otkriju da misliš na neki usrani mobilni telefon! A na šta svi misle nakon prvog oktobra? Barem oni od nas koji još mogu da misle?” Klej pogleda u prljavi, izudarani telefon. Na kućištu su bile dve bele samolepljive trake. Na gornjoj je pisalo
GOSPODIN FOGARTI. A na donjoj: VLASNIŠTVO KAMENOLOMA GARLIVIL NE SKIDATI. “Skloni to u džep, jebote!” Klej posluša, ne zbog hitnosti te naredbe već zbog tih očajnih očiju. Pokuša da ugura telefon i papirić u džep. Imao je na sebi farmerke, pa je džep bio uži nego onaj na Rejovim pantalonama. Baktao se s džepom pokušavajući jače da ga otvori, kad Rej ispruži ruku i izvuče Klejov kolt iz futrole. Kad je Klej podigao pogled, Rej je već držao cev ispod brade. “Učinićeš svom detetu uslugu, Kleje. Veruj mi. Jebeš takav život.” “Reje, ne!” Rej pritisnu obarač. Metak tipa “American defender” odnese mu celi gornji deo glave. Vrane masovno poleteše s grana. Klej nije bio ni svestan njihove prisutnosti, ali one sad ispuniše jesenji vazduh svojim graktanjem. Nekoliko minuta nadglasali su ih njegovi krici.
4. Taman su počeli rukama da kopaju Reju grob u mekanoj crnoj zemlji ispod jela, kad im telefonci zavukoše pipke u glavu. Klej prvi put oseti tu udruženu silu. Baš kao što je Tom rekao: kao da te neka snažna ruka gurka u leda. Naravno, ako su i ruka i leda u tvojoj glavi. Nije bilo reči. Samo to gurkanje. “Pusti nas da završimo!” povika Klej i istog trenutka sam odgovori malo kreštavijim glasom koji odmah prepozna. “Ne. Krenuti. Sad.” “Pet minuta!” reče on. Ovaj put glas roja posluži se s Deniz. “Krenuti. Sad.” Tom ubaci Rejovo telo - ostatke glave umotane u jedan od podmetača za glavu iz školskog autobusa - u raku i nogom nabaca zemlju. Potom se čvrsto uhvati za glavu i iskrivi lice. “U redu, dobro”, reče on i odmah odgovori. “Krenuti. Sad.” Vratili su se niz stazu do odmorišta, s Džordanom na čelu. Bio je vrlo bled, ali nc bled kao što je Rej bio poslednjeg minuta svog života. Ni blizu. Kad je izgovorio svoje poslednje reči: Jebeš takav život. Na drugoj strani puta, u vrsti koja se protezala od jednog do drugog horizonta, možda kilometar, u položaju voljno, stajali su telefonci. Bilo ih je najmanje četiristo, ali Klej ne ugleda Odrpanka. Odrpanko je verovatno otišao da izvrši potrebne pripreme, jer u Njegovom domu ima mnogo stanova9. A u svakom telefonski priključak, pomisli Klej. Dok su složno hodali prema minibusu, Klej primeti da su tri telefonca istupila iz vrste. Dvojica počeše da se grizu i tuku, cepaju jedan drugom odeću, sikću nešto što su mogle biti reči - Kleju se učini da je začuo frazu histerik, ali je to
mogao biti i slučajni sklop slogova. Treći se jednostavno okrenu i pode niz belu liniju prema Njufildu. “Tako je, dezertiraj, vojnice!” Deniz histerično ciknu. “Svi dezertirajte!” Ali nisu, i pre nego što je dezerter - ako se mogao tako nazvati -stigao do krivine iza koje je deonica 160 iščezavala prema jugu, jedan postariji ali kršan telefonac strelovito ispruži ruku, ščepa dezertera za glavu i zavrnu mu vrat. Dezerter se skljoka na pločnik. “Rej je imao ključeve”, Den reče umornim glasom. Konjski rep mu se uglavnom razvezao i kosa mu se slivala niz ramena. “Neko će morati da se vrati i…” “Kod mene su”, reče Klej. “I ja ću voziti.” On otvori bočna vrata minibusa. U glavi je osećao ono postojano kuckanje i gurkanje. Na rukama je imao krvi i zemlje. Osećao je težinu onog telefona u džepu i pade mu na um smešna pomisao: možda su Adam i Eva ubrali nekoliko jabuka pre nego što su ih proterali iz raja. Da nešto prezalogaje dok lipšu niz dugi i prašnjavi put koji je doveo do sedamsto televizijskih kanala i bombi u rancima u londonskoj podzemnoj železnici. “Upadajte, narode!” Tom ga strogo pogleda. “Ne moraš da zvučiš tako veselo, Van Gog.” “Zašto ne?” nasmeši se Klej. Zapita se da li njegov smešak izgleda poput Rejovog - jezivi grč lica na pragu smrti. “Barem neću još dugo morati da slušam tvoje baljezganje. Uskačite. Sledeća stanica Kešvak-Ne-Fon.” Ali pre nego što su ušli u autobus, nateraše ih da odbace oružje. To se nije dogodilo u obliku telepatskog naređenja, niti je njihovu motoriku savladala neka nadmoćna sila - Klej nije morao da gleda kako nešto pomora njegovu ruku i izvlači 45-icu iz futrole. Bio je siguran đa telefonci ne mogu učiniti
nešto takvo, barem ne još; i trbuhozborili bi tek kad bi im se to dopustilo. Umesto toga, Klej u glavi oseti nešto poput svraba, jakog, na granici podnošljivog. “O, Meril” Deniz zavapi tiho i odbaci pištoljčić koji je nosila zataknut za pojas najdalje što je mogla. Pištolj pade na ulicu. Potom Den odbaci svoj pištolj, a zatim i lovački nož. Nož odlete skoro na drugu stranu deonice 160, oštrice okrenute napred, ali niko od telefonaca koji su tamo stajali i ne trepnu. Džordan baci svoj pištolj pored autobusa. A potom, cvileći i grčeći se, on mahnito prekopa po svojoj naprtnjači i baci i Alisin pištolj. Tom pridoda gospodina Brzopuca. Klej poveća hrpu odbačenog oružja pored autobusa svojom 45-icom. Donela je nesreću dvema osobama nakon Impulsa i nije mu bilo jako žao što mora da je se reši. “Evo, bacio sam ga”, reče on motrećim očima i musavim licima -mnogim unakaženim - koja su piljila s druge strane puta, ali se zapravo obraćao Odrpanku. “To je sve. Jesi li zadovoljan?” I odmah sam odgovori. “Zašto. Je. On. To. Učinio?” Klej proguta pljuvačku. Nije to zanimalo samo telefonce; i Den i ostali su ga napeto posmatrali. On primeti da se Džordan drži za Tomov kaiš, kao da se boji Klejovog odgovora onako kako se tek prohodalo dete boji prometne ulice, pune kamiona. “Rekao je da vaš način života nije nikakav život”, reče Klej. “Uzeo mi je revolver i pucao sebi u glavu pre nego što sam uspeo da ga sprečim.” Muk, osim graktanja vrana. A onda Džordan progovori, šuplje i monotono. “Naš način. Je jedini način.” Zatim dođe red na Dena. Jednako monotono. Ako ne osećaju bes, ne osećaju ništa, pomisli Klej. “Ulazite u. Autobus.”
Ušli su u autobus. Klej se zavuče za volan i upali motor. Krenuše na sever niz deonicu 160. Ni minut nakon polaska postade svestan nekakvog kretanja sa leve strane. Bili su to telefonci. Kretali su se na sever uz ivicu puta - iznad ivice puta - u koloni jedan po jedan, kao da stoje na pokretnoj traci dvadesetak centimetara od zemlje. A dalje, na vrhu uzbrdice, lebdeli su na mnogo većoj visini, možda i pet metara, i činili ljudski luk na pozadini mutnog, pretežno oblačnog neba. Gledati telefonce kako iščezavaju iza vrha uzbrdice bilo je kao gledati ljude na blažoj krivini nevidljive spirale smrti. A potom se ta ljupka simetrija razbi. Jedan od uspinjućih likova tresnu poput ptice pogođene iz lovačke zasede u šašu i strmoglavi se pored puta s visine od najmanje dva metra. Bejaše to muškarac u dronjcima trenerke. Bezumno se bacakao po prašini, ritao jednom nogom a drugu vukao. Dok je autobus prolazio pokraj njega brzinom od dvadeset i pet kilometara na sat, Klej primeti da je čovekovo lice rastegnuto u grimasi besa i da mu se usta miču dok on u samrtnom ropcu sikće verovatno svoje poslednje reči. “Sad znamo”, šuplje će Tom. Sedeo je s Džordanom na klupici u zadnjem delu autobusa, ispred prostora za prtljag gde su poslagali svoje torbe. “Iz primata su se razvili ljudi, iz ljudi su nastali telefonci, a telefonci su iznedrili levitirajuće telepate s Turetovim sindromom. Evolucija završena.” Džordan upita: “Sta je Turetov sindrom?” Tom reče: “Ubij me ako znam, sinko”, i neverovatno, ali svi prasnuše u smeh. Uskoro su urlali od smeha - čak i Džordan koji nije znao čemu se smeje - dok se mali žuti autobus kotrljao polako na sever a telefonci ga preticali pa se dizali u naizgled beskrajnoj procesiji.
KEŠVAK 1. Sat vremena nakon odlaska s odmorišta gde se Rej upucao Klejovim pištoljem prošli su pored natpisa na kojem je pisalo SMOTRA SEVERNIH OKRUGA 5-15. OKTOBAR DOÐITE SVI DO JEDNOG!!! POSETITE DVORANU KEŠVAKAMAK I NE ZABORAVITE JEDINSTVENO “SEVERNO KRILO” AUTOMATI (UKLJUČUJUĆI POKER APARATE) “INDIJANSKA TOMBOLA” BIĆETE ODUŠEVLJENI!!! “Bože moj”, reče Klej. “Smotra. Dvorana Kešvakamak. Isuse, pa da! Nema boljeg mesta za neku koloniju.” “Kakva je to smotra?” upita Deniz. “Nešto poput seoskog sajma”, reče Klej, “samo što je veća, a i razuzdanija, jer je u neurbanizovanom području. Pored toga, tu je i Severno krilo. Svi u Mejnu znaju za Severno krilo na Smotri severnih okruga. Na svoj način ozloglašeno je koliko i Motel sumraka.” Toma je zanimalo šta je Severno krilo, ali pre nego što je Klej uspeo da objasni, Deniz reče: “Evo ih još dvoje. Bože moj, znam da su telefonci, ali mi je ipak muka.” U prašini pokraj puta ležali su muškarac i žena. Umrli su ili u zagrljaju ili ogorčenom boju - a grljenje nije spadalo u životni stil telefonaca. Putem na sever prođoše pokraj još desetak leševa, gotovo sigurno žrtava iz roja koji je došao po njih, a videli su još dvostruko tolikotelcfonaca kako besciljno hodaju prema jugu, ponekad sami, a ponekad u parovima. Jedan par, koji očigledno nije znao gde ide, pokuša da autostopira školski autobus naših junaka dok je ovaj prolazio pokraj njih.
“Ne bi li bilo divno kad bi oni svi lepo popadali s neba ili se srušili mrtvi pre sutrašnje priredbe u našu čast?” reče Tom. “Ne računaj na to”, reče Den. “Na svakog unesrećenog telefonca ili dezertera videli smo dvadeset ili trideset koji su još u programu. A bogzna koliko ih čeka u tom Kešvakiju.” “Ali nemojte isključiti ni tu mogućnost”, pomalo oštro će Džordan sa svog mesta pored Toma. “Virus u programu - crv - nije sitnica. Može početi kao manja gnjavaža, a onda - bum! - sistem pada. Igram onu igricu Star-Mag? Zapravo, nekad sam je igrao, jer je neki tip iz Kalifornije šiznuo zato što je stalno gubio pa je ubacio crva u sistem i srušio sve servere za sedam dana. Maltene pola miliona igrača moralo je da se zbog te budaletinc vrati tetrisu.” “Džordane, mi nemamo sedam dana”, reče Deniz. “Znam”, reče on. “A znam i da neće svi telefonci odapeti preko noći… ali je moguće. I neću prestati da se nadam. Ne želim da završim kao Rej. On je prestao da se… nada.” Niz Džordanov obraz skotrlja se usamljena suza. Tom ga zagrli. “Nećeš završiti kao Rej”, reče on. “Porašćeš i postati novi Bil Gejts.” “Ne želim da budem novi Bil Gejts kad odrastem”, mrko će Džordan. “Kladim se da je Bil Gejts imao mobilni telefon. Zapravo, kladim se da ih je imao desetak.” Uspravi se. “Šta bih dao da znam koliko telekomunikacijskih odašiljača radi kad nema struje.” “FEMA10“, šuplje će Den. Tom i Džordan se okrenuše i pogledaše ga, Tom oprezno nasmešen. Čak i Klej pogleda u retrovizor. “Mislite da se šalim”, reče Den.
“Kad bi barem bilo tako. Pročitao sam članak o tome u nekom političkoinformativnom časopisu dok sam sedeo u lekarskoj čekaonici i čekao onaj ogavni pregled kad doktor navuče rukavice i počne da ti prčka po…” “Molim te”, reče Dcniz. “Situacija je već dovoljno loša. Možeš preskočiti taj deo. Šta je pisalo u tom članku?” “Da je posle 11. septembra FEMA zatražila i dobila određen iznos novca od Kongresa - ne sećam se koliko, ali radilo se o desetinama miliona - da opremi odašiljače širom zemlje izdržljivim agregatima kako sposobnost nacije da komunicira ne bi otišla u materinu u slučaju koordiniranih terorističkih napada”, Den reče pa zaćuta. “Čini se da je plan uspeo.” “FEMA”, reče Tom. “Ne znam da li da se smejem ili plačem.” “Savetovala bih ti da napišeš žalbu svom kongresmenu, ali je on verovatno lud”, reče Deniz. “Bio je lud i davno pre Impulsa”, odgovori Tom, ali rastreseno. Trljao je potiljak i gledao kroz prozor. “FEMA”, reče on. “Znate, to ima čak i smisla. Jebala te FEMA.” Den reče: “ A ja bih dao ne znam šta da saznam zašto su se telefonci toliko potrudili da nas okupe i privedu.” “I pobrinu se da se mi ostali ne povcdemo za Rejovim primerom”, reče Deniz. “Nemojte to zaboraviti”, reče pa zaćuta. “Iako ja to ne bih učinila. Samoubistvo je greh. Mogu sa mnom ovde učiniti šta im je volja, ali ja odlazim na nebo sa svojim detetom. Vcrujem u to.” “Ono od čega me podilazi jeza jeste latinski”, reče Den. “Džordane, je li moguće da telefonci uzimaju stare stvari - od pre Impulsa i ugrađuju ih u svoj novi program? Ako im se uklapa u… mmmm, ne znam… dugoročne ciljeve?” “Verovatno”, reče Džordan.
“Ne znam tačno, jer ne znamo kakve su naredbe bile sadržane u Impulsu. U svakom slučaju, nije reč o običnom kompjuterskom programiranju. Ovo je nešto samoobnavljajuće. Organsko. Poput učenja. Pretpostavljam da to i jeste učenje. ‘Uklapa se u definiciju’, rekao bi upravnik. Samo što oni uče zajedno zbog….” “Zbog telepatije”, reče Tom. “Tako je”, potvrdi Džordan, uznemirenog izraza lica. “Zašto te od latinskog spopada jeza?” upita Klej, gledajući u Dena u retrovizoru. “Tom je rekao da je latinski jezik pravde, i pretpostavljam da je to istina, ali meni zvuči više kao jezik osvete.” Nagnu se naprcd. Iza naočari, oči su mu bile umorne i smućene. “Jer, bez latinskog ili s njim, oni ne mogu da misle racionalno. Uvcren sam u to. Barem ne još. Umesto racionalnog mišljenja, oni zavise od nekakvog grupnog uma rođenog izjristog gneva.” “Časni sude, prigovori Frojdovsko nagađanje!” reče Tom, prilično veselo. “Možda Frojd, možda i Lorens”, reče Den, “ali morate priznati da ima nečeg u mojoj teoriji. Da li bi bilo neobično da takav entitet - takav gnevni entitet - pomeša pravdu i osvetu?” “Da li bi ta razlika bila važna?” upita Tom. “Mogla bi da bude, za nas”, reče Den. “Kao bivši predavač o osvetničkoj pravdi u Americi, mogu da vam kažem da osveta najčešće više boli.”
2. Nedugo nakon tog razgovora, stigli su do Kleju poznatog mesta, što ga uznemiri jer nikad dosad nije bio u ovom delu države. Osim jedanput, u svom snu o masovnim preobraćenjima. Preko puta je širokim potezima drečavozelene boje pisalo KEŠVAK = NE-FON. Minibus se provalja preko tih reči brzinom od dobrih četrdeset pet kilometara na sat, a telefonci nastaviše da promiču pored njih u toj svojoj dostojanstvenoj veštičijoj procesiji. To nije bio san, pomisli on, zagledan u nanose smeća zapletene u grmlje pokraj puta, u konzerve piva i napitaka u jarcima. Kesice nekad ispunjene čipsom, pikantnim čipsom i čipsom sa sirom, pucketale su pod točkovima minibusa. Normalci su stajali ovde u dva reda, jeli grickalice i pili napitke, osećali taj smešni svrab u glavi, taj neobični osećaj da te mentalna ruka gurka u leđa, čekali da na njih dođe red da nazovu voljenu osobu koja se izgubila u Impulsu. Stajali su tu i slušali Odrpanka kako govori: “Levo i desno, u dva reda, tako je, tako valja, samo živo, moramo obraditi mnogo vas pre mraka.” Ispred njih, drveće se odmicalo od puta.s obc strane. Ono što je nekad bio pašnjak za krave ili ovce koje je neki farmer teškom mukom iskrčio i otrgao od šume, sad je bilo izgaženo do gole zemlje od prolaska mnogih nogu. Kao da se ovde održao neki rok koncert. Nije bilo jednog šatora - oduvao ga je vetar - ali je drugi bacilo na drveće gde je zapeo i lepetao na mutnoj svetlosti predvečerja poput dugog smedeg jezika. “Sanjao sam ovo mesto”, reče Džordan stisnutog grla. “Stvarno?” reče Klej. “I ja.” “Normalci su sledili natpise Kešvak jednako Ne-Fon, i evo gde ih je to dovelo”, reče Džordan. “Poput naplatnih rampi, zar ne, Kleje?”
“Otprilike”, reče Klej. “Aha, poput naplatnih rampi.” “Imali su velike kartonske kutije pune mobilnih telefona”, reče Džordan. Tog se detalja Klej nije sećao iz svog sna, ali nije sumnjao da je tačan. “Hrpetine telefona. A svaki normalac mogao je da obavi jedan telefonski razgovor. Koji srećnicil” “Kad si to sanjao, Džordi?” upita Deniz. “Noćas.” Džordan pogleda u Kleja u retrovizoru. “Normalci su znali da zapravo neće razgovarati s ljudima s kojima su želeli da razgovaraju. Negde duboko u duši su to znali. Ali su ipak to učinili. Ipak su uzeli mobilne telefone. Uzeli ih i poslušati. Većinom nisu ni pokušali da pruže otpor. Zašto, Kleje?” “Jer su iscrpljeni od borbe, pretpostavljam” reče Klej. “Od toga što su drukčiji. Zeleli su da čuju ‘Slončićev geg’ novim ušima.” Prošli su pokraj izgaženih polja na kojima su nekad stajali oni šatori. Ugledaše asfaltirano odvajanje, širi i ravniji put od državnog puta. Telefonci su se slivali niz taj put i iščezavali kroz šumski prolaz. Visoko iznad krošanja, oko kilometar ispred njih, preteći se uzdizala čelična konstrukcija slična krakovima dizalice koju Klej odmah prepozna iz svog sna. Nešto što spada u lunapark, možda Padobranski skok. Na raskrsnici autoputa i tog odvajanja nalazio se džambo plakat s motivom nasmejane porodice - tata, mama, sinčić i sestrica - kako zalaze u čarobnu zemlju vožnji, igara i poljoprivrednih eksponata. SMOTRASEVERNIH OKRUGA GALA VATROMET 5. OKTOBRA POSETITE DVORANU KESVAKAMAK “SEVERNO KRILO” OTVORENO NON-STOP 5-15. OKTOBRA BIĆETE ODUŠEVLJENI!!!
Ispod tog plakata stajao je Odrpanko. Podiže ruku i okrenu dlan prema spolja: stop. O, Isuse, pomisli Klej i zaustavi minibus pokraj Odrpanka. Odrpankove oči, koje Klej nije uspeo da pogodi na svom crtežu u Gajtenu, izgledale su istovremeno ošamućene i pune zlobnog zanimanja. Klej reče sebi da je to nemoguće, ali bilo je tako. Ponekad bi u njima prevladao izraz tupe ošamućenosti, a trenutak potom ugledao bi tu čudnovato neprijatnu radoznalost. Nije valjda da želi da ude u bus. Ali činilo se da Odrpanko želi upravo to. Podignu ruke prema vratima busa sklopljenih dlanova, pa ih rastvori. Ta je kretnja bila prilično simpatična - poput čoveka koji pokazuje daje ptičica odletela - ali ruke su mu bile crne od prljavštine, a mali prst leve šake slomljen na dva mesta. I ovo su novi ljudi, pomisli Klej. Telepati koji se nikad ne peru. “Ne puštaj ga u autobus”, reče Deniz, drhtavim glasom. Klej, koji je primetio da je ono neprekinuto kretanje telefonaca pored njih prestalo, odmahnu glavom. “Nemamo izbora.” Zavire ti u glavu i otkriju da misliš na neki usrani mobilni telefon, bio je rekao, gotovo frknuo, Rej. A na šta iko misli nakon prvog oktobra osim na to? Nadam se da si u pravu, Reje, pomisli Klej, jer do mraka još ima sat i po. Najmanje sat i po. On povuče polugu za otvaranje vrata i Odrpanko se, rasečene donje usne obešene u trajnom kezu, pope u autobus. Bio je bolno mršav; njegova prljava crvena majica visila je na njemu poput vreće. Niko od normalaca u autobusu nije bio naročito čist - higijena nije bila prioritet nakon prvog oktobra - ali Odrpanko je bazdio tako jako da je Klej skoro zaplakao. Bio je to vonj smrdljivog sira ostavljenog u toploj prostorijiOdrpanko je seo na mesto pored vrata, ono okrenuto prema vozaču, i zagledao se u Kleja. Na trenutak je vladala
tišina u kojoj se osećala jedino težina Odrpankovog zamućenog pogleda i ta čudna nacerena znatiželja. A onda Tom progovori piskutavim, ogorčenim glasom kojim ga je Klej čuo da govori samo jednom, kad je bio rekao E, sad ste prekardašili, svi marš iz bazena onoj debeljuci koja je vitlala Biblijom i spopala Alis s pričom o smaku sveta. “Šta želite od nas? Imate svet, kakavtakav - šta želite od nas?“ Odrpankova uništena usta oblikovala su tu reč a Džordan je izgovori. Samo tu jednu reč, ravnodušnu i bezizražajnu. “Pravdu.” “Mislim da nemate pojma šta je pravda”, reče Den. Odrpanko odgovori kretnjom: podiže jednu ruku prema prilazu, dlana podignutog nagore i pruženog kažiprsta: Pokret. Kad se autobus pokrenuo i većina telefonaca se pokrenu. Neki su u međuvremenu postali žrtve tuče, a u retrovizoru Klej ugleda neke kako se vraćaju prema autoputu. “Gubiš vojnike”, reče Klej. Odrpanko ne odgovori u ime roja. Pogled njegovih očiju, čas tup, čas znatiželjan, čas i jedno i drugo, osta uprt u Kleja, kojem se činilo da oseća kako taj pogled lagano prelazi po njegovoj koži. Odrpankovi kvrgavi prsti, sivi od prljavštine, počivali su u krilu njegovih umašćenih farmerki. A onda se nasmeši od uva do uva. Možda je to bio njegov odgovor. Znači, Den je bio u pravu. Na svakog telefoncaodmetnika iz njihovih redova - ili onih koji bi, Džordanovim jezikom, kihnuli - bilo je mnogo više onih drugih. Ali Klej je shvatio koliko mnogo više tek pola sata kasnije, kad se šuma otvorila na obe strane a oni prošli ispod drvenog luka s natpisom DOBRO DOŠLI NA SMOTRU SEVERNIH OKRUGA.
3. “Dobri bože”, reče Den. Deniz bolje izrazi Klejove osećaje jer tiho vrisnu. Na drugoj strani uskog prolaza, na prvom putničkom sedištu, Odrpanko je samo sedeo i zurio u Kleja polutupom pakošću glupog deteta koje se sprema da muvi iščupa krila. Sviđa ti se? kao da je poručivao Odrpankov široki smešak. Super je, a? Svi su na okupu1. Naravno, tako širok osmeh mogao je značiti to, ali i bogzna šta sve još. Mogao bi značiti i znam. šta imaš u džepu. Iza ulaznog luka pružao se centralni prolaz lunaparka. Sudeći po viđenom, lunapark se još postavljao u vreme Impulsa. Klej nije znao koliko je karnevalskih šatora bilo podignuto, ali neke je oduvao vetar, baš kao i šatore na kontrolnoj tački desetak kilometara iza njih, pa je sad na mestu stajalo još samo otprilike šest šatora; šatorska krila kao da su disala na večernjem povetarcu. Vesele šoljice bile su napola postavljene, kao i Kuća strave preko puta nje (DA VAS VIDIMO, JUNACI pisalo je punom dužinom jedinog postavljenog komada pročelja; kosturi su plesali iznad tih reči). Jedino su panoramski točak i Padobranski skok u dnu onoga što je trebalo da bude centralni prolaz izgledali dovršeno, a budući da nije bilo ukrasnih i veselih sijalica Kleju su izgledali ogavno, manje kao deo lunaparka a više poput divovskih sprava za mučenje. No jedno je svetio ipak žmirkalo, shvati on: sićušno crveno signalno svetio, sigurno napajano generatorom, na samom vrhu Padobranskog skoka. Prilično daleko iza Padobranskog skoka nalazila se crveno obrubljena bela zgrada, dugačka kao fudbalski teren. Na zidove su bile nabacane hrpe sena. Na svaka tri metra bile su zabodene američke zastave u ovu jeftinu seosku toplotnu izolaciju i lepršale na večernjem povetarcu. Zgrada je bila
umotana u draperije rodoljubivih boja i na njoj je stajao natpis SMOTRA SEVERNIH OKRUGOVA DVORANA KEŠVAKAMAK ispisan drečavoplavom bojom. Ali nije to privuklo njihovu pažnju. Između Padobranskog skoka i dvorane Kešvakamak nalazio se proplanak površine od nekoliko jutara. Klej je pretpostavljao da bi se tu okupili mnogobrojni posetioci koji bi došli na izložbe stoke, potezanje traktora, večernje sajmišne koncerte i - naravno - vatromete na otvaranju i zatvaranju Smotre. Proplanak je bio obrubljen stubovima javne rasvete i stubovima sa zvučnicima. Sad je ta široka i travnata promenada bila dupke puna zbijenih redova telefonaca, okrenutih u smeru odakle je dolazio mali žuti autobus. Svaka nada koju je Klej bio gajio da će ugledati Džonija - ili Seron - rasplinu se kao mehur od sapunice. Prva pomisao mu je bila da se ispod tih ugašenih reflektora zbija najmanje pet hiljada ljudi. A onda shvati da su se prelili i na travnate parkinge pokraj centralnog prostora i povisi svoju procenu. Osam. Najmanje osam hiljada. Odrpanko je sedeo na mestu gde bi trebalo da sedi neki učenik trećeg razreda osnovne škole Njufild i cerio se Kleju. Zubi su mu štrcali kroz posekotinu na usni. Sviđa ti se? kao da je pitao taj kez, i ponovo Klej posta svestan da se takvo keženje može protumačiti na razne načine. “Onda, ko nastupa večeras? Vins Gil? Ili ste se isprsili i angažovali Alena Džeksona?” Bio je to Tom. Pokušavao je da bude duhovit i Klej mu je skidao kapu zbog toga, ali Tom je zapravo zvučao samo prestrašeno. Odrpanko je još gledao u Kleja. Posred čela mu se pojavi mala uspravna bora, kao da ga nešto muči. Klej je polako vozio minibus posred centralnog prolaza, prema Padobranskom skoku i nemom mnoštvu iza njega. Ovde je bilo još leševa koji Kleja podsetiše na hrpe insekata koje se mogu pronaći na prozorskim daskama nakon što naglo zahladi. Pazio je da volan drži labavo. Nije želeo da
Odrpanko vidi da volan steže tako grčevito da su mu zglobovi pobeleli. Vozi polako. Požuri polako. Samo te gleda. A što se tiče mobilnog telefona, o čemu svi misle nakon prvog oktobra nego o njima? Odrpanko podiže ruku i uperi jedan kvrgavi i izmrcvareni prst u Kleja. “Ti nefon”, reče Klej onim drugim glasom. “Insanus.” “Aha, nefonzaja, nefon ni za koga od nas, u ovom autobusu su sami luđaci”, reče Klej. “Ali ti za to imaš leka, zar ne?” Odrpanko se veselo nasmeši, kao da želi reći da je to tačno… ali se ona strma bora ne izravna. Kao da ga nešto još muči. Možda nešto što se kotrlja i valja po glavi Kleja Ridela. Kad su stigli do kraja središnjeg prolaza, Klej pogleda u retrovizor. “Tome, pitao si me šta je Severno krilo”, reče on. “Oprosti mi, Kleje, ali zanimanje za to kao da mi je splasnulo”, reče Tom. “Možda zbog brojnosti odbora za doček.” “Ali ovo je zanimljivo”, reče Klej, pomalo grozničavo. “No dobro, šta je Severno krilo?” upita Džordan. Bog ga blagoslovio. Znatiželjan do kraja. “Smotra severnih okrugova u XX veku nikad nije bila važan događaj”, reče Klej. “Najobičniji provincijski poljoprivredni sajam s rukotvorinama, poljoprivrednim proizvodima i životinjama u dvorani Kešvakamak… gde i nas, čini se, nameravaju da odvedu.” On pogleda u Odrpanka, ali ovaj niti potvrdi niti poreče, nego se samo nakezi. Ona strma bora nestala mu je s čela. “Kleje, pazi”, Deniz reče stisnutog grla. Klej se okrenu, pogleda kroz vetrobran i leže na kočnicu. Iz nemog mnoštva doteturala se jedna starica izranjavanih
nogu. Zaobišla je ivicu Padobranskog skoka, pregazila nekoliko montažnih delova Kuće strave koja je bila pripremljena ali ne i postavljena u vreme Impulsa, pa krenula u teturavi trk pravo prema školskom autobusu. Kad je stigla do njega, prljavim i artritičnim rukama poče polako da bubnja po njemu. Klej na licu te žene ne ugleda tupost koju je povezivao s telefoncima, već užasnutu i poznatu dezorijentisanost. Ko ste vi? upitala je Vila Tamna. Vila Tamna koja nije došla u direktni dodir s Impulsom. Ko sam ja? Devet telefonaca pođoše za staricom u urednom kvadratu. Staričino izbezumljeno lice našlo se na manje od dva metra od Klejovog. Usta joj se pokrenuše. Klej začu četiri reči, u ušima i u mislima: “Povedite me sa sobom.” Gospodo, ne idemo nigde gde biste vi želeli da pođete, pomisli Klej. A onda su je telefonci zgrabili i odveli nazad prema mnoštvu na livadi. Ona se otimala, ali oni su bili neumoljivi. Klej uhvati jedan njen pogled i pomisli: To su oči žene koja je u čistilištu jedino ako ima mnogo sreće. Verovatnije u paklu. Ponovo Odrpanko pruži ruku dlana okrenutog nagore, ispruženog kažiprsta: Pokret. Starica je na vetrobranu ostavila otisak dlana, providan ali vidljiv. Klej pogleda kroz njega i krenu dalje.
4. “Dakle, Smotra nije bila važan događaj”, nastavi on, “do 1999. Ako ste živeli u ovom delu sveta i zaželeli se lunaparka karnevalskog tipa, morali ste potegnuti do sajma u Frajburgu.” Njegov sopstveni glas učini mu se kao navijen. Govori tek tako da bi govorio. To ga podseti na vozače turističkih vozila u Bostonu dok pokazuju znamenitosti. “A onda, na prelazu veka, Državna kancelarija za indijanska pitanja sprovela je parcelaciju. Svi su znali da je ovo zemljište odmah do rezervata Sokabasin; ono što je parcelacija pokazala bilo je da je severno krilo dvorane Kešvakamak na zemljištu rezervata. Tehnički, nalazilo se na području plemena Mikmak. Ljudi u upravi Smotre nisu bili budale, a nisu to bili ni članovi plemenskog veća Mikmaka. Izbacili su radnjice iz severnog krila dvorane i ubacili automate. Preko noći Smotra severnih okruga postala je najveći jesenji sajam u Mejnu.” Stigli su do Padobranskog skoka. Klej poče da skreće ulevo, između Padobranskog skoka i napola sagrađene Kuće strave, ali Odrpanko podiže i spusti obe ruke, dlanova okrenutih nadole, i Klej se zaustavi. Odrpanko usta i okrenu se prema vratima. Klej povuče polugu i Odrpanko izađe. Potom se okrenu prema Kleju i načini širok, galantan pokret rukom. “Sta on sad radi?” upita Deniz. Nije mogla da vidi sa svog mesta. Niko nije mogao. “Želi da siđemo”, reče Klej i usta. Telefon koji mu je dao Rej čvrsto mu je nalegao na gornji deo butine. Kad bi spustio pogled, ugledao bi njegove obrise na farmerkama. Navuče majicu koju je imao na sebi, pokušavajući da pokrije telefon. Mobilni telefon, pa šta, svi misle o njima. “I, hoćemo li sići?” upita Džordan uplašeno. “Nemamo mnogo izbora”, reče Klej. “Hajde, narode, idemo u lunapark.”
5. Odrpanko ih povede prema nemom mnoštvu. Ono se raziđe pred njima, ostavljajući im uski prolaz - tek grlić - od zadnjeg dela Padobranskog skoka do dvokrilnih vrata dvorane Kešvakamak. Klej i ostali prošli su preko parkinga punog kamiona (na njima je pisalo NEW EN-GLAND AMUSEMENT CORP. zajedno s logom spirale smrti). A onda ih mnoštvo proguta. Hodu nikad kraja, učini se Kleju. Telesni smrad bio je gotovo nepodnošljiv, pomaman i žestok iako je osvežavajući vetrić oduvao gornji sloj. Klej je bio svestan da mu se noge pokreću, video je crvenu majicu Odrpanka ispred sebe, ali dvokrilna vrata dvorane obložena crvenim, plavim i belim dekoracijama kao da se nisu primicala. Klej je osećao miris prljavštinc, krvi, mokraće i izmeta. Oseti i zadah infekcija, opečene kože, gnoja koji smrdi na pokvarena bclanca. Oseti miris odeće koja je trunula na telima koja je pokrivala. A oseti miris još nečeg - nečeg novog. Bilo bi previše lako nazvati to mirisom ludila. Mislim da je to miris telepatije. A ako jeste, nismo spremni za to. Prejako je za nas. Na neki način sprži ti mozak, onako kako previše struje sprži elektriku u automobilu ili… “Pomozite mi s Deniz!” Džordan povika iza Kleja. “Pomozite mi, pada u nesvest!” Klej se okrenu i ugleda Deniz na sve četiri. I Džordan se takode spustio na sve četiri pokraj nje i jednom je rukom uhvatio oko vrata, ali je ona bila preteška za njega. Tom i Den nisu mogli da se probiju do njih da priskoče u pomoć; koridor koji su usekli kroz masu telefonaca bio je preuzak. Deniz podiže glavu i na trenutak joj se pogled susrete s Klejovim. U njemu je bilo nekakve ošamućene zbunjenosti, kao u upucanog jelena. Ona povrati retku kašicu na travu, glava joj ponovo klonu, a kosa pade na lice poput zavese.
“Pomozite mi!” ponovo povika Džordan i poče da plače. Klej se vrati i poče da odguruje telefonce kako bi stao Deniz s druge strane. “Sklanjajte se s puta!” povika on. “Tutanj, trudna je, zar vi budale ne vidite da je trud…” Najpre prepozna bluzu. Visokog okovratnika, bela svilena bluza koju je on uvek zvao Šeronina doktorska košulja. Na neki način smatrao je tu bluzu najseksepilnijim odevnim predmetom koji je Šeron imala, delom zbog tog visokog, uštogljenog okovratnika. Šeron mu se sviđala bez odeće, ali je još više voleo da joj dodiruje i stiska grudi kroz tu belu svilenu bluzu visokog okovratnika. Voleo bi da joj draži bradavice sve dok ne bi počele da bockaju svilu. Međutim, sad je Šeronina doktorska košulja bila išarana prljavštinom i smeđecrvenom sasušenom krvlju, i bila pocepana ispod pazuha. Izgleda bolje od nekih, bio je napisao Džoni, ali nije izgledala dobro; u svakom slučaju, nije to bila Šeron Ridcl koja je otišla u školu u svojoj doktorskoj košulji i tamnocrvenoj suknji, dok je njen polubivši suprug bio u Bostonu, da sklopi posao koji će ih zauvek lišiti finansijskih briga a njoj dokazati da je njeno konstantno zvocanje zbog njegovog “skupog hobija” bilo tek posledica straha i nepoverenja (barem je bilo tako u njegovom poluprebacujućem snu). Tamna plava kosa visila joj je u mlitavim rezancima. Lice joj je bilo rasečeno na nekoliko mesta, a jedno uvo napola otkinuto, pa joj je rupa začepljena krvavim ugruškom bušila glavu sa strane. Ostaci nečeg što je pojela, nečeg tamnog, oblepili su joj uglove usta koje je ljubio skoro svakodnevno skoro petnaest godina. Zurila je u njega, kroz njega, i cerila se na taj njihov idiotski način. “Kleje, pomozi mi!” Džordan skoro zajeca^ Klej se trgnu i vrati u stvarnost. Ovo nije Šeron, ne srne to da zaboravi. Šeron nije svoja već gotovo dve sedmice, od trenutka kad je na dan Impulsa pokušala da telefonira s Džonijevog crvenog mobilnog telefona.
“Sklanjaj se, gaduro”, reče Klej i odgurnu ženu koja mu beše žena. Pre nego stoje uspela da povrati ravnotežu, on zauze njeno mesto. “Žena je trudna, pa mi dajte mesta, govna jedna.” A onda se sagnu, prebaci Denizinu drugu ruku oko svog vrata, i podignu je na noge. “Ti kreni ispred nas”, Tom reče Džordanu. “Pusti mene, držim jeDžordan pridrža Denizinu ruku dovoljno dugo da je Tom prebaci oko svog vrata. On i Klej odneli su je poslednjih devedeset metara do vrata dvorane Kešvakamak, gde ih je čekao Odrpanko. Tad je Deniz već mrmljala kako mogu da je puste, da može da hoda, da je dobro, ali Tom je nije puštao. A ni Klej. Pusti li Deniz, mogao bi se vratiti i potražiti Šeron, a to nije želeo. Odrpanko se nasmeši Kleju; ovaj put taj smešak kao da je imao više smisla, kao da su se njih dvojica prisetili nekog vica koji su ispričali. Šeron? upita se on. Je li Šeron taj vic? Činilo se da nije tako, jer Odrpanko načini pokret koji bi Kleju u nekadašnjem svetu bio vrlo poznat, ali ovde je delovao sablasno neprimereno: desna ruka uz desni obraz, desni palac na uvetu, mali prst na ustima. Pantomima za telefoniranje. “Ncfonzati”, reče Deniz, a potom svojim glasom: “Nemoj to da radiš, mrzim kad to radiš!” Odrpanko se nije obazirao na nju. I dalje je držao desnu ruku u imitaciji telefona - palac na uvetu, mali prst na ustima - i piljio u Kleja. Na trenutak je Klej bio uveren da je i pogledao u džep u kojem je bio smešten Rejov mobilni telefon. A tad Deniz ponovi tu užasnu parodiju njegovog starog skeča s Džoni-Džijem: “Nefonzati.” Odrpanko pantomimski odglumi smeh; zbog njegovih unakaženih usta to je izgledalo ogavno. Klej je na leđima osećao oči roja poput tega. Tad se dvokrilna vrata dvorane Kešvakamak otvoriše sama od sebe i mešavina aroma koja ih preplavi, iako blaga
- olfaktorni duhovi nekog drugog vremena - ipak su bili melem nakon smrada roja: začini, pekmezi, seno i stoka. U dvorani nije vladala potpuna tama; pomoćna svetla bila su na izdisaju, ali još nisu izdahnula. Kleju se to učini neverovatnim, osim ako ih nisu štedeli za njihov dolazak, u šta je sumnjao. Odrpanko nije ovo prokomentarisao; samo se nasmešio i rukama im dao znak da uđu. “Biće nam zadovoljstvo, nakazo jedna”, reče Tom. “Deniz, sigurna si da možeš samostalno da hodaš?” “Da. Samo najpre moram da obavim jedan poslić.” Ona udahnu, pa pijunu Odrpanka u lice. “Tako. Ponesi to sa sobom u Haaavaaad, gaboru.” Odrpanko ne reče ništa. Samo se veselo nasmeši Kleju, kao da njih dvojica znaju vic koji ostali ne znaju.
6. Niko im ne donese ništa za jelo, ali je u dvorani bilo obilje automata za hranu. Den nade pajser u domarevoj ostavi u južnom krilu te ogromne zgrade. Stajali su i gledali kako Den razvaljuje automat za slatkiše - Nije ni čudo da smo umobolni, pomisli Klej, jedemo kingsajz čokoladice za večeru a sutra ćemo doručkovati maksi kingsajz čokoladice - kad poče muzika. Ali iz obruča velikih zvučnika postavljenih oko livade ispred zgrade ovaj put ne zasvira “Ti si svetlost mog života” ili “Slončićev geg”, već nešto sporo i dostojanstveno što je Klej već čuo, samo davno, i što ga ispuni tugom, pa mu se mekana koža s unutrašnje strane podlaktica naježi. “Bože moj”, tiho će Den. “Mislim da je to Albinoni.” “Ne”, reče Tom. “Pačelbel. Kanon u D-duru.” “U pravu si, baš sam glup”, reče Den postideno. “Poput…” zausti Deniz pa zaćuta i pogleda u svoje cipele. “Šta?” upita Klej. “Hajde, reci. Medu prijateljima si.” “Poput zvuka uspomena”, reče ona. “Kao da je to sve što imaju.” “Da”, reče Den. “Pretpostavljam…” “Narode!” oglasi se Džordan. Gledao je kroz jedan prozorčić. Prozori su bili prilično visoko, ali uspeo je da proviri kroz jedan kad je stao na prste. “Pogledajte ovo!” Oni se poredaše ispred prozora i pogledaše u prostranu livadu. Sad je već skoro pao mrak. Zvučnici i reflektorski stubovi preteći su se uzdizali poput crnih stražara na pozadini mrtvog neba, a iza njih kosturni obris Padobranskog skoka sa svojim samotnjačkim žmirkajućim svetlom. Tačno
ispred njih hiljade telefonaca kleknulo je poput muslimana za molitvu dok je muzika Johana Pačelbela ispunjavala vazduh mogućom nadoknadom za sećanje. A potom su pali ničice, istovremeno, pa se začu silan prigušeni lepet istisnutog vazduha od kojeg se prazne kesice i spljoštene limenke napitaka zakovitlaše u vazduhu. “Povečerje za celu retardiranu vojsku”, reče Klej. “Nameravamo li nešto da preduzmemo, moraćemo to da učinimo noćas.” “Učiniti? Šta ćemo učiniti?” upita Tom. “Dvoja vrata koja sam pokušao da otvorim bila su zaključana. Siguran sam da su i ostala zaključana.” Den podiže pajser. “Mislim da to neće ići”, reče Klej. “Ta je stvarčica možda dovoljna za automate s hranom, ali nemojte zaboraviti da je ovo bio kazino.” On pokaza na severno krilo zgrade obloženo debelim tepisima na kojima su se nizali redovi jednorukih bandita čiji su se hromirani delovi prigušeno sijali na svetlosti izdišućih pomoćnih svetala. “Mislim da ćeš otkriti da su vrata otporna na pajsere.” “A prozori?” upita Den. Pogleda malo bolje pa sam odgovori na svoje pitanje. “Možda bi Džordan uspeo da se provuče.” “Pojedimo nešto”, reče Klej. “A onda ćemo sedeti i ćutati. Toga nam je manjkalo.” “I šta da za to vreme radimo?” upita Deniz. “Vi, narode, možete da radite šta hoćete”, reče Klej. “Ja nisam crtao ima skoro dve sedmice, i to mi nedostaje. Mislim da ću crtati.” “Nemaš papira”, prokomentarisa Džordan. Klej se nasmeši. “Kad nemam papira, crtam u glavi.” Džordan nesigurno pogleda u njega, pokušavajući da ustanovi vuče li ga Klej za nos. Kad je zaključio da ga ne
vuče, on reče: “To ne može biti isto kao i crtanje na papiru, je li?” “Na neki je način još i bolje. Umesto da brišem, samo se predomislim.” Začu se glasan zveket i vrata automata sa slatkišima širom se otvoriše. “Bingo!” povika Den i podignu pajser iznad glave. “Koje rekao da univerzitetski profesori ne vrede ni pišljiva boba u stvarnom svetu?” “Pogledajte”, pohlepno će Deniz, oglušivši se na Dena. “Cela polica čokoladnih bombona!” I ona se baci na njih. “Kleje?” upita Tom. “Hmmm?” “Nisi video svog sinčića, je li? Ili svoju ženu? Sandru?” “Šeron”, reče Klej. “Nisam video nijedno od njih.” On se nagnu da poviri iza Denizinog raskošnog boka. “Jesu li ono baterfingers čokoladice?”
7. Pola sata kasnije, najeli su se slatkiša i ispraznili automat s napicima. Ustanoviše da su i ostala vrata zaključana. Den pokuša sa svojim pajserom, ali nije uspeo da ga provuče ispod vrata. Tom zaključi da vrata vrlo verovatno imaju ugrađene čelične šipke iako izgledaju drvena. “Verovatno su i pod alarmom”, reče Klej. “Budeš li po njima previše prčkao, stići će rezervatska policija i privesti te.” Ostalo četvoro sedelo je između automata, u malom krugu na mekanom tepihu kazina. Klej se spusti na beton, leđima naslonjen na dvokrilna vrata kroz koja ih je Odrpanko uveo onom svojom podrugljivom kretnjom: Posle vas, vidimo se ujutru. Klejove misli želele su da se vrate onoj drugoj Odrpankovoj podrugljivoj kretnji - telefonskoj pantomimi palacmali prst - ali im on nije dopuštao, barem ne direktno. Iz dugog iskustva znao je da je najbolji pristup tim stvarima na zadnja vrata. Pa on nasloni glavu na drvo koje je skrivalo čelične šipke, zatvori oči i zamisli stripovsku sliku formata A4. Ne stranicu iz Crnog skitača - s Crnim skitačem je svršeno a on je toga najsvesniji - nego iz jednog novog stripa. Nazovimo ga Mobilni telefon, u pomanjkanju boljeg naslova: uzbudljiva sudnjeđanska saga o telefonskim hordama protiv šačice preostalih normalaca… Samo što to nije moglo biti tačno. Izgledalo je tačno na prvi i letimični pogled, kao što i vrata na ovoj zgradi izgledaju drvena a nisu. Telefonci su sigurno desetkovani - moraju biti. Koliko ih je stradalo u talasu nasilja neposredno nakon Impulsa? Pola? On se priseti bezumnosti tog nasilja i pomisli Možda i više. Možda šezdeset pa i sedamdeset posto. A nakon toga masovno umiranje od teških rana, zaraza, vremenskih nepogoda, novih sukoba i obične
gluposti. Plus, naravno, ubice kolonija; koliko su ih oni potamanili? Koliko je ostalo još ovakvih velikih kolonija? Klej zaključi da bi to mogli saznati sutra, ako se preostali telefonci čoporativno povezu u direktnom pronosu gala talambasa: javnog pogubljenja umobolnika. Mada im taj podatak neće doneti mnogo koristi. Nema veze. Stisni. Želiš li i pozadinsku priču na prvoj stranici, događaj se mora sažeti tako da stane u jedan pripovedni okvir. Bilo je to nepisano pravilo. Situacija telefonaca mogla bi se sažeti u dve reči: teški gubici. Izgledaju mnogobrojni - do đavola, izgledaju kao najezda - ali su verovatno i golubovi selci izgledali mnogobrojni do samog kraja. Jer su do istrebljenja leteli u jatima koja bi pomračila sunce. Ono što niko nije primetio bila je činjenica da je bilo sve manje tih velikih jata. Sve dok ih nije nestalo. Izumrli. Finito. Papa. Osim toga, pomisli Klej, sad su suočeni i s tim drugim problemom, kvarnim programiranjem. S tim crvom. Šta je s tim? Sve u svemu, telefonska družina mogla bi potrajati kraće od dinosaurusa, bez obzira na telepatiju, levitaciju i tako to. U redu, dovoljno pozadinske priče. A ilustracija? Gde ti je slika, do đavola, koja će ih zainteresovati i privući? Klej Ridel i Rej Hujzenga, eto slike. Njih dvojica stoje u šumi. Rej sebi pod bradom drži cev 45-ice Bet Nikerson a Klej drži… Pa mobilni telefon, naravno. Onaj koji je Rej maznuo u kamenolomu Garlivil. KLEJ (užasnut): Reje, PRESTANI! Ovo je besmisleno! Zar se ne sećaš? Kešvak je TELEFONSKI MRTVA Z… Uzalud! KA-BUM! žutim nareckanim velikim slovima u prvom planu, i zaista je prasnulo jer je Arni Nikerson pametno snabdeo svoju ženicu mecima kakvi se prodaju na Internetu na stranicama američkih paranoika, i Rejovo teme je sad crveni gejzir. U drugom planu - jedan od onih detalja koji su mogli proslaviti Kleja Ridela u svetu u kojem se
Impuls nikad nije dogodio - jedna usamljena prestrašena vrana uzleće s borove grane. Jebeno dobra početna stranica, pomisli Klej. Krvava, naravno - ne bi prošla u vreme nekadašnjeg stripovskog kodeksa - ali odmah pleni pažnju. Pa iako Klej nikad nije rekao to da mobilni telefoni ne rade iza preobraćeničkog punkta, bio bi rekao da se tog na vreme setio. Samo što je vreme isteklo. Rej se ubio da Odrpanko i njegovi telefonski pajtosi ne bi videli taj telefon u njegovim mislima, stoje bila gorka ironija. Odrpanko je znao za telefon čije je postojanje Rej želeo da sakrije svojom smrću. Odrpanko zna da je telefon u Klejovom džepu… i ne hajeOdrpanko stoji ispred dvokrilnih vrata dvorane Kešvakamak. Napravio je onu kretnju - palac na uvetu, savijeni prsti uz njegov rasečeni i neobrijani obraz, mali prst ispred usta. Kroz Deniz ponavlja već rečeno, da ne bi bilo sumnje: Nefonzati. Tako je. Jer je Kešvak=Ne-Fon. Rej je umro nizašta… pa zašto ga to sad nije uznemirilo? Klej je bio svestan da drema kao što bi mu se često dogodilo kad bi crtao u glavi. Da se odvaja od tela. I da je to u redu. Jer se oseća onako kako se uvek oseća trenutak pre nego što se slika i tekst stope - oseća se srećno, kao pre željno očekivanog povratka domu. Pre nego što se putovanja završe susretom voljenih. Nije imao nikakvog razloga da se tako oseća, ali se osećao. Rej Hujzenga umro je zbog beskorisnog mobilnog telefona. Ili možda zbog više njih? Klej sad ugleda još jednu sličicu - blesak prošlosti - što se videlo po njenim talasastim ivicama. Krupni plan REJOVE ruke koja drži musavi telefon i papirić s telefonskim brojem. REJOV palac pokriva sve osim pozivnog broja za državu Mejn. REJ (izvan okvira): Kad kucne čas, nazovi broj s papirića. Znaćeš kad će to biti. Moram se nadati da ćeš znati.
Reje, ne mogu nikog da nazovem mobilnim telefonom iz Kešvakamaka, jer je Kešvak—Nefon. Pitaj haaavaaadskog dekana. Kao potvrda te tvrdnje, evo još jedne analepse u sličici talasastih ivica. Na njoj se vidi deonica 160. U prvom planu je mali žuti autobus kojem na boku piše ŠKOLSKI OKRUG 38 NJUFILD MEJN. Malo u daljini, na putu je bojom napisano KEŠVAK= NE-FON. I ponovo su detalji fenomenalni: prazne konzerve od sokova leže u jarku, odbačena majica zapela je za grm, a u daljini šator se vijori na stablu poput dugačkog smeđeg jezika. Iznad minibusa su četiri balončića s tekstom. To nisu bile njihove stvarne reči (čak je i njegov dremajući mozak to znao), ali to nije bilo važno. Pripovedanje nije važno, ne sad. Znače šta je važno kad kucne čas. DENIZ (glas): Tamo su oni…? TOM (glas): Tamo su oni vršili preobraćenja/ tako je. Staneš u red kao normalac, nazoveš, a kad se pridružiš roju sa Smotre, ti si jedan od NJIH. Kakva pogodba. DEN (glas): Zašto ovde? Zašto ne na Smotri? KLEJ (glas): Zar se ne sećaš? Kešvak=Nefon. Poredali su šatore na ivici telefonskog signala. Iza toga ga nema. Njente. Nula. Nema linija. Nova sličica. Krupni plan Odrpanka u svoj njegovoj gnojnoj veličini. Ceri se unakaženim ustima i sve sažima u jedan pokret. Rej je imao nekakvu sjajnu ideju koja je zavisila od poziva mobilnim telefonom. Bila je tako sjajna da je potpuno smetnuo s uma da ovde nema signala. Verovatno bih morao da otabanam do Kvebeka da dobijem jednu crticu na tom telefonu koji mi je dao. Smešno, ali znate šta je još srnešnije? Ja sam ga uzeo/ Koji idioti Znači, to zbog čega je Rej umro bila je besmislica? Možda, ali se oblikuje jedna druga slika. Ispred zgrade, Pačelbela je zamenio Faure, a Faurea Vivaldi. Muzika se sliva iz zvučnika umesto iz ogromnih stereouređaja. Crni zvučnici na pozadini mrtvog neba, s poludovršenim lunaparkom u drugom planu; u
prvom planu dvorana Kešvakamak i njeni rodoljubivi ukrasi i jeftina toplotna izolacija senom. I kao tačka na i, sitni detalj po kojem je Klej Ridel već postajao poznat… Klej otvori oči i uspravi se. Ostali su još sedeli u svom krugu na tepihu u Severnom krilu. Klej nije znao koliko je sedeo naslonjen na vrata, ali dovoljno dugo da mu dupe odrveni. Narode, pokušavao je da kaže, ali isprva nije mogao izbaciti ni zvuka. Usta su mu bila suva. Srce mu je bubnjalo. On se nakašlja i pokuša ponovo. “Hej, narode1.” reče on i oni se okrenuše. Zbog nečega u njegovom glasu Džordan skoči na noge, a Tom odmah za njim. Klej krenu prema njima na nogama koje kao da nisu bile njegove - napola su zaspale. U hodu izvadi onaj telefon iz džepa. Onaj zbog kojeg je Rej umro jer je u žaru trenutka zaboravio najvažniju činjenicu o Kešvakamaku: ovde na Smotri severnih okruga, te stvarčice ne rade.
8. “Ako neće da radi, kakve koristi od njega?” upita Den. Uzbudilo ga je Klejovo uzbuđenje, ali je odmah splasnulo kad je video da predmet u Klejovoj ruci nije kartica za izlazak iz zatvora već samo još jedan prokleti mobilni telefon. I to prljava stara motorola napuklog kućišta. Ostali su gledali u telefon s mešavinom straha i znatiželje. “Saslušajte me” reče Klej. “Može?” “Pred nama je cela noć” reče Den. Skinu naočari i poče da ih glanca. “Nekako moramo da ubijemo vreme.” “Svratili ste u radnju Njufild da nešto pojedete i popijete”, reče Klej, “i našli ste žuti školski minibus.” “Kao da je bilo pre milijardu godina”, reče Deniz, izbaci donju usnu i oduva kosu s čela. “Rej je našao minibus”, reče Klej. “S desetak mesta…” “Zapravo šesnaest”, reče Den. “Piše na kontrolnoj ploči. Goveče, kako su ovdašnje škole majušne.” “Šesnaest sedećih mesta i prostor iza zadnjih sedišta za rančeve i lagani prtljag za ekskurzije. I onda ste krenuli dalje. A kad ste stigli do kamenoloma u Garlivilu, kladim se da je Rej predložio da se tamo zaustavite.” “Da znaš i da jeste”, reče Tom. “Rekao je da bi nam dobro došao topli obrok i odmor. Kako to znaš, Kleje?” “Znam jer sam ja to nacrtao”, reče Klej i to je bilo na ivici istine - video je to dok je govorio. “Dene, ti i Deniz i Rej likvidirali ste dve kolonije. Prvu benzinom, ali drugu dinamitom. Rej je znao kako se to radi jer se služio dinamitom u putogradnji.” “Jebiga”, reče Tom.
“Našao je dinamit u tom kamenolomu, zar ne? Dok smo mi spavali. I mogao je - mi smo spavali kao zaklani.” “Rej nas je probudio”, reče Deniz. Klej reče: “Ne znam je li se poslužio dinamitom ili nekim drugim eksplozivom, ali sam skoro siguran da je dok ste vi spavali pretvorio taj žuti bus u bombu na točkovima.” “Pozadi je”, reče Džordan. “U prostoru za prtljag.” Klej klimnu glavom. Džordan je stisnuo šake u pesnice. “Koliko toga ima, šta misliš?” “Ne možemo znati dok ne grune”, reče Klej. “Da vidim jesam li dobro shvatio”, reče Tom. Ispred zgrade, Vivaldija zameni Mocart - Mala noćna muzika. Nema sumnje, telefonci su prerasli Debi Bun. “Stavio je bombu u zadnji deo minibusa… a onda nekako preradio telefon u detonator?” Klej potvrdi. “To je moja teorija. Mislim da je u upravnoj zgradi kamenoloma našao dva telefona. Možda ih je bilo nekoliko, radnici su se služili njima umesto vokitokijima, danas su dovoljno jeftini. Dakle, jedan je telefon povezao s detonatorima na eksplozivu. Tako su pobunjenici aktivirali bombe u Iraku.” “I to je sve napravio dok smo mi spavali?” upita Deniz. “I nije nam rekao?” Klej reče: “Zadržao je to za sebe da vam ne bi bilo u mislima.” “I ubio se da ne bi bilo u njegovim”, reče Den, a potom prasnu u gorak smeh. “Dakle, čovek je heroj, majku mu! Jedino je zaboravio da mobilni telefoni prestaju da rade tamo gde su ovi postavili svoje đavolje preobraćeničke šatore! A kladim se da je i tamo signal bio jedva uhvatljiv!” “Tako je”, reče Klej smešeći se. “Zato mi je Odrpanko dopustio da zadržim taj telefon. Nije znao za šta mi treba - ionako nisam siguran da oni znaju
da misle…” “Ne kao mi, to ne”, reče Džordan. “A nikad i neće.” “…ali bilo mu je svejedno jer je znao da neće raditi. S njim ne mogu ni da se zarazim impulsom jer je Kešvak jednako nefon. Nefonzaja.” “Pa čemu onda taj smešak?” upita Deniz. “Jer ja znam nešto što on ne zna”, reče Klej. “Nešto što oni ne znaju.” Okrenu se ka Džordanu. “Znaš li da voziš?” Džordan ga pogleda u čudu. “Hej, imam dvanaest godina! Sta ti pada na pamet?” “Nikad nisi išao na karting? Skuter? Motorne sanke?” “Pa, naravno… Pored terena za minigolf kod Našue ima neasfaltirana karting staza i jedanput ili dvaput…” “To će biti dovoljno. Nije reč o velikoj udaljenosti. Pod pretpostavkom, naravno, da su ostavili autobus kod Padobranskog skoka. A kladim se da jesu. Mislim da ne znaju da voze kao što i ne znaju da misle.” Tom reče: “Kleje, zar si pošašavio?” “Ne”, reče Klej. “Oni će možda sutra organizovati svoja masovna pogubljenja, ali mi nećemo učestvovati u tome. Pičimo odavde.”