Vukašin Zuprović provodio je tegoban život u beogradskom gradu.
Teška služba kod Jovana Hunjadija satrla mu je mladost i skršila snagu.
U toku godina „prokleti Jankul" slao ga je u vojne pohode od kojih su
najčuveniji vitezi zazirali i uvek se vraćao izranavljen i sa upolovačenim
brojem ratnika. U bici kod Varne turska sablja isekla mu je polovinu levog
obraza i unakazila mu muževno i lepo lice. Šest godina čamio je vitez u
turskom ropstvu, a niko se ne nađe da ga otkupi. Najposle, pošlo mu je
za rukom da se spase bekstvom i da sa prosjačkom torbom i toljagom
pređe put od Kipčaka do Soha, da se prebaci preko Helesponta u
Trakiju, a odatle u Rumuniju. U Sibinj je stigao iznemogao i bolestan
skoro nasmrt. Svoju kuću zatekao je pustu. Dva sina, boreći se uz bana
Sekulu, Hunjadijevog sestrića, poginula su na Kosovu, a žena mu je
presvisla od tuge. I tada, bolestan i ojađen, vitez pređe u Beograd i pade
u nemilost kod svoga kneza. Hunjadi je smatrao da je iznad ljudske moći
izvesti podvig kakav je Zuprović učinio. I bio je uveren da je vitez pušten
iz ropstva da nekom emiru, možda i veziru, služi kao uhoda i dostavljač.
Tako se ponekad knez Hunjadi oduživao najodanijim ratnicima koji su se
borili u njegovu slavu. Despot Ðurađ bio je slučajni svedok ove nepravde,
zauzeo se za viteza i spasao ga od sigurne smrti. Nekoliko starijih
ugarskih ratnika, koji su cenili vrline i junaštvo, pomagali su prijatelja. Od
njih je Zuprović doznavao šta se u Ugarskoj, a osobito u Beogradu zbiva.
Na ulazu u beogradski grad straža je zaustavila beogradske
poklisare.
— Dolazimo u ime despota Ðurđa Brankovića. — reče Jagoš.
— Kome ste pošli? Imate li pismo? Koliko se zadržavate i kad
odlazite iz grada? — upita vođa straže.
April Sokolović se utače u razgovor:
— Tražimo zapovednika grada. Pismo ne nosimo, jer nas zna lično.
Vraćamo se čim završimo posao.
Ugarski ratnik se zamisli, zavrte glavom i reče:
— Nije mi naređeno da propuštam u grad poklisare srpskoga
despota...
— Da li ti je ko zabranio? — upita Jagoš.
— Nije! Naposletku, prođite vas trojica ali bez pratilaca. Oni će vam
se pridružiti pri povratku.
— Risantije... — viknu April.
Risantije se odazva i priđe.
— Dole, prema Savi, ima jedna krčma... Tu nas čekajte. Povedite i
naše konje.
Jagoš, Dragoš i April pešice uđoše u grad.
— Ti, čini mi se, reče da smo pošli zapovedniku grada? — obrati se
Jagoš mršavom ratniku.
— Tako je. Da sam onom tupavku na kapiji pomenuo Celjskog ne bi
451
nas propustio. — odvrati April.
Svratili su u jednu krčmu da večeraju i osiguraju prenoćište. Kratak
novembarski dan primicao se kraju i krčmar je već palio buktinje
zadenute o alke po zidovima. U krčmi, za nekoliko stolova, sedeli su
ratnici i građani, žagoreći na mađarskom i rumunskom jeziku.
Dva viteza su znala da je u Beogradu celokupna vlast u rukama
Mihaila Silađija i pripadnika Hunjadijeve stranke, ali nisu znali gde se
nalazi grof Celjski. Sedajući za jedan sto u uglu, Jagoš tiho reče:
— Ako ugarski ratnici doznaju koga tražimo, žive će nas predati u
ruke razbojniku Silađiju, a onda zbogom svete!
— Tražićemo Zuprovića — primeti Dragoš.
— Ako je još među živima. — dobaci Jagoš, pa se obrati krčmaru na
mađarskom jeziku. — Donesi nam večeru i najbolje vino!
— Po vašoj želji. — odvrati krčmar.
— Tražimo viteza Zuprovića. — dodade April. — Nekad smo ratovali
zajedno, pa... ostao sam mu dužan dvadeset i četiri zlatnika...
— I sad hoćeš da mu vratiš? — nasmeši se krčmar. — Moj momak
će vas odvesti siromašnom vitezu. Zuprović živi u velikoj bedi.
— Znači da sam u dobar čas došao da mu vratim dug. — uzviknu
mršavi ratnik.
Vitezi dovršiše večeru, napustiše krčmu i uputiše se prema stanu
Vukašina Zuprovića. Predvodio ih je momak kome je April velikodušno
poklonio srebrni perper.
Stari vitez stanovao je u jednoj kućici rabatnoj i sklonoj padu. Lep sa
zidova odavno je otpao i vlaga je prodrla od zemlje do krova pokrivenog
plesnivom ćeramidom. O jednoj gredici, koja je izvirivala iz zabata, visio
je zemljani lonac i u njemu bodljikava čuvarkuća.307
Zuprović se vidno obradova kad ugleda stare poznanike, Jagoša i
Aprila. Grleći ih reče:
— Da li vas je despot Ðurađ poslao da održite pomen
zaboravljenom, ali još živom vitezu, ili da svoje glave stavite u lavlju
čeljust.
— Čućeš. — reče Jagoš.
Zuprović se srdačno pozdravi sa Dragošem i ratnici posedaše na
klupe bez naslona poređane oko čamovog stola.
Kuća je imala samo jedno odeljenje. Iz jednog zida zjapila je
prostrana odžaklija, u drugom su bila vrata, izvijena i nabubrela od vlage.
Uz ostala dva zida nalazio se debeli sloj slame prekriven asurama. Tu je
moglo spavati bar dvanaest ljudi. Ustajali vazduh zaudarao je na plesan i
vlagu.
Jagoš je, skrivajući tugu, kao uzgredno posmatrao unakaženo lice
staroga prijatelja, njegov malo zamućeni pogled i lake trzaje leve ruke.
Mesto nekadašnjeg snažnog i neustrašivog viteza Zuprovića, gledao je
452
izmoždenog starca koji se snagom svoje volje još održava u životu.
— Ne vidim tvoje oružje, dobri druže. — oslovi ga Jagoš. — Nema
ni kacige, ni onog divnog oklopa.
— Nema. — sleže ramenima Zuprović. — Sve je propalo: mladost,
snaga, oružje i — slava! Gledaj šta sam sad: odbačen i zaboravljen...
— Ja te nikad neću zaboraviti. — reče Jagoš. — Neće ni despot
Ðurađ. On ti šalje sto dukata.
— Meni! — uzviknu stari vitez i mučno se nasmeja. — Valjda se
setio one naše slavne ludosti kad smo prešli Dunav, potukli Ali-bega na
Godominskom polju i nagnali sultana Murata da napusti Erdelj i Sibinjsku
i da nastavi rat u Srbiji! Sve to radi spasa ugarskog naroda, a u slavu
podlosti kneza Jovana Hunjadija!
— Despot smatra da bi tada Turci i inače napali Srbiju. — reče
Dragoš.
U očima starog viteza zablistaše suze:
— Da li će iko ikada shvatiti mudrost, plemenitost i veličinu despota
Ðurđa! — reče.
— Mnogi su to shvatili, pa eto i ti! — odvrati Jagoš.
Razgovor pređe na Silađijev zločin.
— Hunjadijevci dreče na sav glas. — reče Zuprović. — Mislili su da
je njihov velikaš lisac, a ispalo je da je magarac... Sad grde srpskog
despota što ih je nadmudrio, bacaju se porugama na grofa Celjskog i ne
ustručavaju se i samog kralja da napadaju! Od pobede nad Turcima pod
Beogradom, postali su drskiji i grlatiji. Kralju prebacuju što je četiri
meseca propustio i nije došao u Beograd da se divi njihovom junaštvu.
Toliko im je stalo do njegovog veličanstva, a ovamo potajno rade da
Vladislava, Hunjadijevog sina, izviču za kralja.
— Pobogu, zar njihova drskost dotle ide! — uzviknu Dragoš.
— Dotle! Nego izgleda da mladoga kralja nije spopala baš prevelika
želja da se ovde pojavi. Možda se plaši, ili ih prezire!
April Sokolović je poneo iz krčme prepunu kotaricu hrane i dva
meščića dobrog ugarskog vina. Tri ratnika, mada su večerali u krčmi,
pridružiše se domaćinu, koji je, videlo se, prilično izgladneo.
— Došli smo kao poklisari grofu Celjskom. — reče Dragoš. —
Čekaćemo ga deset dana. Ako dotle ne dođe, krenućemo za Budim, a
možda i za Beč.
— Budim ili Beč! — nasmeja se domaćin. — On je s kraljem u
Futogu. Za dan-dva biće u Beogradu. A vi, ako mislite da duže poživite,
ostaćete skriveni kod mene. Kad Celjski dođe, bićete pod zaštitom
nemačkih najamnika.
Tri ratnika se pogledaše i razumeše. Bez preke potrebe nisu hteli da
se izlažu opasnosti.
Spavali su na slami prekrivenoj asurama.
453
Trećeg dana stiže kralj Vladislav, a uz njega grof Celjski, Nikola od
Gore i drugi velikaši. Vladislav, sin Jovana Hunjadija, Mihailo Silađi,
zapovednik Beograda, Jovan Vitez, vladika varadinski i mnogi drugi,
prirediše kralju veliki doček, ali još veće iznenađenje. U grad su pustili
samo kralja i njegovu svitu, a nekoliko hiljada najamnika ostalo je napolju
pred kapijom.
— Strance ne puštamo u grad. To je stari običaj. — reče Silađi.
Kralj se nevoljno osmehnu i, osvrćući se bojažljivo, tiho upita
Celjskog:
— Je li to istina?
— Takva „istina“ meni nije poznata. — odvrati grof.
Nikola od Gore ukrštao je munjevite poglede sa pratiocima iz svite.
Istaknutom velikašu, članu nemačke stranke, činilo se da su ih
hunjadijevci namamili u grad da ih pobiju.
Kralj Vladislav znao je da se u porodu i među ratnicima govori da sin
pokojnog kneza Hunjadija treba da bude ugarski kralj, prema zaslugama
njegovog oca. Zbog toga je odlagao put u Beograd, oklevao, strepeo i
opet odlagao. Da bi dobio u vremenu, zakazao je savetovanje velikaša u
Futogu. Na kraju, ipak je morao da se odazove željama onih koji su tvrdili
da zastupaju narod. Uprkos zlim slutnjama, mladi kralj se odlučio da
poseti sina Hunjadijevog.308 Ušao je u Beograd i — upao u klopku.
Međutim, u dvoru, velikaši obe stranke ophodili su se kao da nikad
među njima nije bilo trvenja. Izmenjivali su ljubaznost, dizali i ispijali
pehare u slavu velike pobede, nazdravljajući kralju kao da su Turci
njegovom zaslugom poraženi. Imena kneza Hunjadija i kaluđera
Kapistrana izgovarana su sa najvećim poštovanjem i pehari su se punili i
praznili u slavu dva velika pokojnika. Velikaši obe stranke u čudu su se
zgledali, jer je kralj Hunjadijevom sinu ukazivao ljubaznost, naklonost i
prijateljstvo, kao da se njegovi najamnici ne nalaze napolju, s druge
strane gradske kapije.
Ali šaputalo se da su uhode Mihaila Silađija uhvatile jedno pismo
grofa Celjskog upućeno despotu Ðurđu. U pismu se nagoveštavala smrt
Hunjadijevih sinova, Vladislava i Matije. Tako se prepunila čaša mržnje
koju su inače hunjadijevci godinama osećali prema nadmenom
Celjskom. Iste noći Vladislav je pozvao grofa u svoj stan da se s njim
objasni309 i posle žestoke prepirke i oholog držanja i prezira koje je
Celjski pokazivao prema mladom ugarskom plemiću, nastala je tuča.
Celjski je prvi potrgao mač, i uzdajući se u svoju desnicu, a još više u
pancir koji je ispod odeće nosio, žestoko je navaljivao na hunjadijevie koji
su odasvuda jurišali na njega. Najposle, isprobadan mačevima i
noževima po glavi, vratu i nogama, grof Celjski je pao.
Vest o smrti grofa Ulriha Celjskog zaprepastila je tri srpska ratnika.
Njihov dolazak u Beograd izgubio je svrhu; i postavljalo se pitanje kako
454
da se izvuku iz grada. Ali dva ugarska viteza, obojica prijatelji Vukašina
Zuprovića, ispričala su im događaje od kraljevog dolaska u Beograd do
ubistva Celjskog. Od njih su doznali za pismo upućeno despotu Ðurđu, a
uz njega i za ogorčenje hunjadijevaca prema srpskom narodu. Dva
ugarska viteza, Matraji i Boćani, doznavši da su se Jagoš i April uz
Vukašina Zuprovića borili u slavu kneza Hunjadija, želeli su da im
omoguće izlazak iz grada.
— Naša vam pomoć neće izostati. — reče Matraji. — Prijatelji viteza
Zuprovića uživaju ljubav i naklonost svakog poštenog čoveka u Ugarskoj,
— Izvešćemo vas iz grada i poželeti vam srećan put. — dodade
Boćani. — A kad se prilike srede, bićemo srećni da vas vidimo u svome
domu u Budimu,
— Naša zahvalnost neće izostati. — reče Dragoš. — Živimo u
vremenu teških iskušenja i iskreni prijatelji prava su blagodet.
Jagoš diže pehar:
— Neka duša grofa Celjskog počiva u miru i neka se kralj Vladislav
vrti u mišolovci u koju je svojom voljom ušao, a mi da ispijemo pehar u
znak prijateljstva — najveće vrline koju je gospod podario smrtnima.
Te noći vitezi su pili i nazdravljali, malo pridremali na asurama i pred
zoru krenuli prema donjem delu grada. Matraji i Boćani izveli su ih kroz
jedna tajna vratanca okrenuta prema Dunavu.
Stari vitez Zuprović pošao je sa srpskim ratnicima. Smešeći se
rekao je:
— Hoću da umrem u Srbiji, kraj despota Ðurđa, ako već njega
Gospod pre mene ne pozove na istinu.
455
Glava četrdeset druga
Tri srpska ratnika, napustivši Beograd, krenula su prema
Smederevu. Išla su bezvoljno i ne žureći, kao poklisari koji svome
gospodaru nemaju ništa dobro da saopšte. Bili su potišteni, mada ih je
sreća poslužila da izvuku glave ispod besa Mihaila Silađija i njegovih
ratnika. Njih nije porazila smrt grofa Celjskog koga u Srbiji niko nije voleo
— niti ih je brinula sudbina kralja Vladislava, koji je onako glupo upao u
klopku. Tri ratnika žalila su despota Ðurđa.
Dragoš progovori:
— Pune dvadeset i dve godine stari despot čeka da njegov zet
postane najglavnija ličnost uz ugarskog kralja. A sad, sve su mu nade
propale...
— Premudri Ðurađ! — osmehnu se Jagoš. — Ceo svet mu se divi a
on pada u grešku koju bi svako sa upola pameti predvideo i izbegao!
Zamisli: polagati nade u čoveka kakav je bio Celjski!
— Bio mu je zet i despotu bi poslužio kao ličnost preko koje se može
mnogo postići
— U Srbiji niko neće zakukati za tim nadmenim velikašem! —
dobaci April. — Neće zakukati ni despot Ðurađ, ali se neće utešiti što su
u grob pored pokojnika zakopane i njegove nade.
— Tako je! — složio se Jagoš. Biće sahranjena sva zavaravanja koji
su ga godinama opsedala...
Tri ratnika su naporedo jahala blatnjavim putem. Iza njih, za tri
konjske dužine, kunjao je u sedlu Vukašin Zuprović. Kraj njega je bio
Risantije. Njemu je Jagoš poverio da bdi nad zaspalim vitezom i da pazi
da se ne preturi s konja. Dragoš se upola okrete i pogleda Risantija.
Ratnik se osmehnu:
— Spava... Taj se do Smedereva neće probuditi!
Vitez se proteže na sedlu i zevajući reče:
— Protekle noći oka nismo sklopili... Ispili smo dva meščića vina,
puna do grla.
Pozna jesen ogolela je grane na drveću Hladne kiše natopile su
poleglu travu, nakvasile oranice i raskvasile puteve. Siva magla vukla se
po uvalama, tromo zalazila u jaruge i visila iznad nabujale mutne vode
potoka. Niski oblaci kao zbijeno stado, lagano su se micali od istoka
prema zapadu. Iz njih je izbijalo gakanje divlje guske, zalutale od jata.
456
Beznadežni krici, prodorni i sa beznadno ujednačenim razmacima,
uvećavali su pustoš umrtvljene prirode.
Dragoš i Jagoš utonuli su u setu. April Sokolović se dremljivo klatio
na konju, a Risantije se smejuljio gledajući ispod oka starog viteza
Zuprovića kako se budi iz dubokog sna. Mala grupa pratilaca razvukla se
niz put.
Na istoku, iznad vidika, za trenutak blesnu uzana traka plavog neba.
— Provedrava... — reče Zuprović zevajući. — Biće kiše...
— Ošini! — podviknu Jagoš.
Konjska kopita zapljeskaše po blatnjavom putu. Ali kasanje uskoro
prestade. Opuštenih ušiju i oborenih glava, premoreni konji tromo
nastaviše hod. Žuta ilovača, pretvorena u glib, sputavala im je noge i
oduzimala snagu.
Tek u predvečerje ratnici prođoše kroz gradsku kapiju. Glasnicima
rđavih vesti nije se žurilo. Sjahavši, predadoše vođice pratiocima.
Vukašin Zuprović, sad već odmorniji i kočoperniji, pridruži se Jagošu i
Dragošu, a April Sokolović se izmače i uputi se prema konjušnici.
Međutim, vest o ubistvu grofa Celjskog stigla je u Smederevo malo
ranije. Doneli su je sebri koji su najamnicima kralja Vladislava pod
Beogradom prodavali sir, jaja, kokoške, vino i kvas.
Tri viteza, ubledelih lica i užagrenih očiju, bezvoljno se uputiše
despotu. Ðurađ i Jerina primiše ih u jednoj manjoj odaji. Vukašin
Zuprović, poklonivši se, biranim rečima otpoče:
— Bog mi je svedok da sam prema vašem gospodstvu oduvek
osećao veliko poštovanje i želju da vam služim! Ali moja obaveza i
viteška reč date knezu Hunjadiju potpuno su me sputale, te slavnom
despotu Ðurđu, osim divljenja, ništa nisam mogao pružiti. Surova
naklonost erdeljskog kneza uzdigla me je na stepen vojvode, a zatim me
bacila u nemilost i uništila mi slavu. Smrt toga kneza oslobodila me je
službe koja mi je srušila mladost i snagu. Sad, odbačen i prezren, postao
sam potukač. I da se milost despota Ðurđa nije isprečila, doživeo bih
krajnju sramotu da mi glava padne ispod dželatova mača. Moja desnica
je klonula. Teški ratni napori, ropstvo i starost učinili su svoje. Ali je
ostala žarka želja da život dokrajčim kraj despota Ðurđa i da moje kosti
nađu odmor u srpskoj zemlji...
Stari despot za suzama u očima sasluša viteza i, stavivši mu ruku
na rame, reče:
— Svi ćemo bogu na istinu! Osim imena i dela na ovom svetu ništa
neće ostati! Niko se slavan nije rodio. Tvoja služba zlom gospodaru više
je proslavila njega nego tebe. Ali ime Vukašina Zuprovića neće pasti u
zaborav... U dobar čas mi došao, viteže! Tvoje iskustvo i mudra reč neće
biti naodmet.
Stari Zuprović, Jagoš i Dragoš saopštiše despotu kako je kralj
457
Vladislav namamljen u Beograd i sa svitom odsečen od svojih
najamnika. O ubistvu grofa Celjskog ispričaše koliko su znali. Oni
spomenuše dva ugarska viteza, Matraija i Boćanija, koji su im omogućili
da nesmetano izađu iz grada.
— Hunjadijevci su počeli s tobom, ubili Celjskog; a mladome kralju
Vladislavu neka se gospod smiluje! — završi Zuprović.
Jerininom oštrom oku ne promače kako se despot upinje da ne
pokaže koliko ga je smrt njegovog zeta porazila.
— Ne žalim za Celjskim! — reče. — Da je bio više ratnik, a manje
pohlepan na bogastvo i lepe žene, odavno bi prevazišao Hunjadija!
Oholost i pakost tome nadmenom velikašu bile su iznad svega. Sebe je
uzdizao, drugima se izrugivao, tuđe je otimao, a svoje nemilice rasipao...
Ko ga je osim laskavaca uvažavao? I da li mu se osim ratnika i propalih
plemića neko divio? Na kraju, kakvu korist je ikad ova jadna zemlja
videla od njega?
Despotica za trenutak zastade. Njen pogled lagano je prelazio po
vitezima, pa se činilo da očekuje odobravanje ili protest. Četiri viteza su
ćutala, jer im je to ubistvo, podlo i gnusno, izazivalo gađenje. S druge
strane, reči despotice Jerine poražavale su istinom.
Jerina nastavi:
— Knez Jovan Hunjadi bio je surova vojničina. U njemu su se
ukrštale vrline s porocima. Bio je drzak i hrabar do bezumlja — ratnik
kakav se samo poželeti može! Njegova pojava izazivala je poštovanje i
zavist kod prijatelja, a divljenje i mržnju kod neprijatelja. S druge strane,
njegova verolomnost i podmuklost zgranjavale su svet, a slavoljublje i
nagon za otimanjem ušli su u priču... Bio je savršen predstavnik viteza
ovoga veka. Da je Ugarska imala još jednog takvog, Turci bi propištali
majčino mleko! Grof Celjski nije bio u stanju da ide ukorak sa takvim
čovekom ili da ga prevaziđe. Njemu su nedostajale vrline, a imao je
poroka druge vrste.
Vukašin Zuprović, upirući pogled pun divljenja u Jerinu, progovori:
— Sa malo reči despotica nam je rekla sve! Uobičajeno je da se o
mrtvima samo dobro govori Tako izgleda da živi odajući poštovanje
pokojnicima skidaju sa sebe poslednju obavezu prema njima na ovom
svetu i čiste savesti predaju zaboravu njihova i dobra i rđava dela. Neka
u miru počivaju kosti hiljade neznanih, a mi da se osvrnemo na one
kojima je sudbina rođenjem odredila da i posle smrti žive! Njihova dela i
imena ostaju. O njima će se u bliskoj i daljoj budućnosti naširoko govoriti
i raspravljati, pa je poželjno da prava reč, radi bolje istine, poteče i sa
usta onih koji su bili svedoci tih dela. Zbog toga, odaćemo poštovanje
Celjskom i Hunjadiju ako o njihovim delima i naravima sudimo bez
mržnje i strasti!
Jagoša i Dragoša nije iznenadila rečitost despotice Jerine Dobro su
458
znali s kakvim poražavajućim razumevanjem izlaže ona svoje misli. Ali
govornička veština Vukašina Zuprovića dovela ih je u nedoumicu, Stari
vitez, pritisnut patnjama i poniženjem, razmišljao je u samoći i u traženju
duhovnog smirenja našao put koji će ga bez trzavica i uzbuđenja odvesti
u večiti pokoj. Iz njegovih očiju zračila je plemenitost i dobrota, pa skoro
nije ni padao u oči grozni ožiljak koji mu je unakazio lice.
— Vaše reči su lepe i plemenite. — otpoče despot, — One treba da
mi posluže kao uteha. Zahvaljujem vam na plemenitoj nameri, ali bojim
se da niste uspeli da razbijete zle slutnje koje i vas i mene pritiskaju.
Posledice smrti Celjskog uskoro će pokazati da nam ni hrabrost ni mudre
reči neće pomoći da zaustavimo tok sudbine.
Dragošu i Jagošu činilo se da nikada nisu videli staroga despota
toliko potištenog. Njegovi pokreti pokazivali su klonulost, a iz očiju mu je
izbijala tuga kao da se miri sa sudbinom.
Stari Zuprović ostao je uz despota, a dva viteza i Jerina napustiše
odaju.
Dragoš i Jagoš uveče posetiše vojvodu Kajicu Radonju u njegovom
stanu. Prema svetlosti voštanih sveća i uz pehare dobrog vina, tri viteza
otpočeše razgovor.
— Turske akindžije nanovo su počele da se iz Bugarske prebacuju u
našu zemlju. — reče Kajica. — Vesti o njihovim zverstvima sustižu jedna
drugu i sve su crnje i gore. Sutra ću krenuti prema Pirotu. Povešću pet
stotina konjanika, biće borbi napretek. Ako vas ništa ne sprečava, voleo
bih da pođete sa mnom.
Dva viteza se pogledaše.
— Ne! — reče Jagoš — Ništa nas ne sprečava, ali neko vreme
ćemo ostati uz despota da mu se nađemo pri ruci.
— Nosi se ti sa turskim pljačkašima, — dodade Dragoš — a mi
ćemo čekati vesti iz Beograda i Budima. Ako hunjadijevci ubiju kralja
Vladislav, treba nam se bojati Mihaila Silađija i njegovih ratnika.
Hunjadijev sin Vladislav postaće kralj Ugarske i sigurno je da neće
mirovati. Despot Ðurađ je treća ličnost koja mu stoji na putu.
— Ugarski velikaši se ubiše godinama dokazujući da zemlja Rascija
pripada njima — reče Jagoš. — Tako smo sad između čekića i
nakovanja. Turski emiri počeli su da šalju akindžije. To znači da će
nanovo upasti u Srbiju; a ugarski velikaši čekaju svoj trenutak.
Hladan vetar, noseći snežne pahuljice, treskao je o kapke na
prozorima i zavijao oko badža i streja. Tri viteza utonuše u ćutanje.
Dragoš reče:
— Od Turaka se ne moramo bojati pre proleća. Do prve trave
bićemo mirni
— A Ugri? — upita Kajica.
— Ako ne pridave kralja Vladislava, biće na našoj strani, jer tako i
459
sebe spasavaju.
Jagoš se nasmeja:
— Od te strane slaba nam je korist! — reče. — Hunjadijevci bez
„prokletog Jankula" vrede koliko i stado bez pastira ili samarica bez
dobrih leđa... Nego šta ćemo ako nas stari despot iznenadi u umre?
— Tu je Jerina — odvrati Dragoš.
— Istina je... Njena mudrost vrhuni... Slušali smo je danas. Kad je
osula paljbu na pokojnog Hunjadija i grofa Celjskog, zakleo bih se da joj
mesto reči kamenice izleću iz usta! Vladaće ona ovim narodom kao
premudri Solomon! A tu su Grgur, Stefan i Mara...
— A Lazar? — dobaci Kajica. — Njegove pristalice dobro su
uhvatile koren u zemlji. Uz njega su mladi i najmlađi.
— Istina je, — prihvati Jagoš — mnogo ih je već. Ako se ostave
kockanja, javnih žena i pijančenja, od njih mogu još postati dobri grobari
svoje zemlje! Teško Srbiji!
— Neka bog poživi despota bar još koju godinu! — diže pehar
Dragoš.
— A posle? — pogleda ga Jagoš.
— Posle? Čini mi se da će njegova smrt odneti u grob i poslednje
nade.
— A mi?
— Nestaćemo, jer nam neće biti mesta u sopstvenoj zemlji.
*
Dani su lagano prolazili. U Srbiji je nastalo čudno zatišje, kao da je
svako očekivao nekakvo zlo. Osim povremenih upada akindžija, od
Turaka se nije imalo čega bojati. Veziri, emiri i begovi izležavali su se u
svojim bogatim dvorovima u Drenopolju, Skoplju i Sofiji, a ratnici su
boravili na zimovnicima. Iz Beograda nikakve vesta nisu stizale, pa se
smatralo da je kralj Vladislav još u životu, a možda i na slobodi.
Međutim, despot Ðurađ je opet pao u postelju. Rana na ruci ponovo
mu je buknula, pa su kraj njega neprekidno bdeli jedan stari lekar
Dubrovčanin, vitez Zuprović i Mara. Uprkos bolesti, despot je primao
ponekog od vitezova, pa čak i glasnike, nakratko ih saslušavao, ili im
izdavao važnija naređenja. Jednoga dana dođe mu Jagoš. Uz njega su
bila četiri sebra.
— Šta je sad ovo? — upita Zuprović — Seljaci kod bolesnog
despota!
— Ćuti! — reče Jagoš — Doneli su sto hiljada dukata.
460
— Seljaci?
— Seljaci.
— Otkud ti sebri? Šta traže? — protrlja oči bolesnik.
— Doneli su vam novac otet od ugarskog viteza Balanjija.
Despot se pridiže na laktove i zagleda se u sebre.
— Vi ste, znači, izvršili onaj napad i oteli blago?
—Eto, mi... — odvrati najstariji sebar, Milija Dumbelija — Najpre nas
je muka spopala što vas je ugarski velikaš napao i, takoreći zarobio...
Onda nas je, blagi naš, dobri i presvetli, obuzela radost što si se živ
izvukao iz kandži razbojnika, a potom nas ista muka spopala kad smo
čuli da su zlikovci poneli blago iz Smedereva. Napali smo ih, pobili i
sad... evo blaga! Tu je sve do poslednjeg dukata.
— Jeste li brojali? — nasmeši se Mara.
— Nismo, od nas sedam stotina nijedan ne ume da broji dalje od
sto.
Nasmeši se i despot:
— Možda je neko digao koji dukat?
— Nije. — dobaci Jagoš. — Prebrojali smo Dragoš i ja. Sve je tu...
— Poneli ste se kao razbojnici. — reče despot. — Trebalo bi dželatu
da vas predam.
— E pa, sad... beše mu! — odvrati sebar. — Ako je tvoja volja takva,
neka se i vrši, tek mi smo blago oteli od zlikovaca i vraćamo ga do
poslednjeg dukata.
— Vas sedam stotina?
— Toliko za sada.
— Sve ratnici?
— Po nuždi i potrebi... Mi, dobri naš, nismo ni seljaci ni ratnici. Mi
smo, blagi i svetli naš, hajduci...
— O brate! — reče despot i zagleda se u sebra. — Hajduci, a
vraćate oteto blago!
— Sad napadamo samo turske pljačkaše, a bogami, i ugarske kao
ove sad... Ne damo da naša para otimačinom pređe u tuđe ruke, a za
svaku srpsku glavu sleteće pet dušmanskih.
Despot leže i zagleda se u tavanicu Neko vreme samo se čulo
hujanje vetra u odžakliji i pucketanje bukovih cepanica u kaminu.
— Znači: takvi ste vi hajduci? — tiho reče despot.
— Takvi.
— I ko će vas satreti?
— Niko... Ginemo, ali pridolaze nam novi. I uvek će nas biti, koliko
da dušmanima zasednemo u grlu!
— Čujete li ga? — obrati se despot Jagošu i Zuproviću. — Doba
viteštva prolazi. Počela je hajdučija da caruje... Zašto ranije niste doneli
blago?
461
— He! — reče sebar. — Čekali smo da prođe vreme i tako reći, da
se malo ohladi, što rekla deca kad su pojela vrelu poparu.
— Lepu ste poparu skuvali! — nasmeja se Mara.
— Ko vam je vođa? — upita despot.
— Novak.
— Koji Novak?
— Jedni ga zovu Sebar, drugi Mađar... Najpre pobegao ispod vešala
kad se ono zidalo Smederevo. Ovaj tu vitez, zvani Baba Ana, spasao ga.
A potom, braćo moja, borio se uz onoga zlikovca i, tako reći lopova,
Jovana Hunjadija!
— Gospode! — uzviknu Zuprović — Ja toga sebra znam. Okretan i
snažan kao tigar! Tukao se uz nas na Godominskom polju.
— E, baš taj! — doviknu sebar.
— Eto vam novog vođe. — nasmeši se despot. — A sada, sebri,
čujte me... Borite se kako ste počeli i udrite po svakom ko pokaže zube ili
digne ruku na naš narod... A sad, daće vam se nešto od ovoga blaga
— Blago ne tražimo! — reče sebar. — Nama, dobri naš, gvožđa
treba. Hoćemo da pravimo vrhove za koplja i strele i da kujemo mačeve i
noževe. To ti nama, blagi i presvetli, daj.
— Eto šta je dobro! — dobaci Zuprović. — Kako ti beše ime?
— Milija... Milija Dumbelija. Bili smo najpre Čađevići, pa moga dedu
prozvali Dumbelija, onda to preneo na moga oca, pa sad evo i na mene.
— Dobar si i valjan. — lupi ga Zuprović šakom po ramenu. —
Pozdravi Novaka i reci mu da ga vitez Zuprović nikad neće zaboraviti.
— Zar Vukašin? — zažmire sebar.
— Vukašin.
— Hvala ti, bože što do sad nisam umro, jal poginuo! — uzviknu
sebar. — Imaću čime da se pohvalim! Video sam Vukašina, i to živog.
Vitezi se nasmejaše.
*
Polovinom meseca decembra u Smederevo navratiše dva ugarska
viteza, Matrai i Boćani, prijatelji Vukašina Zuprovića. Pošto odadoše
poštovanje Jerini i bolesnom despotu, rekoše da su došli kao poklisari
kralja Vladislava.
— Znači da ga hunjadijevci nisu zadavili? — reče Zuprović.
— Nisu. — odvrati Boćani.
— Naprotiv! — dodade Matrai. — Kralj je oprostio mladome ubici i
sad je među njima tek pravo prijateljstvo!
462
— Gospode, pomiluj nas grešne! — uzviknu despot.
— Ljudi, šta se ovo događa! I kuda ćemo stići! Pred nosem mladoga
kralja ubijaju grofa i najistaknutijeg velikaša u zemlji, a on se sprijateljuje
sa ubicama!
— Tako izgleda — reče Matrai — Kralj i Hunjadijevi sinovi sa celom
svitom kroz tri dana polaze u Sibinj da odaju poštovanje Jelisaveti, udovi
pokojnog kneza. Zbog toga smo i došli kao poklisari. Kralj želi da i slavni
i premudri despot Ðurađ pođe u Sibinj.
Despot planu:
— Bezakonje ugarskih kraljeva i velikaša nekoliko puta me je
zanrepastilo, ali ovo se ni u čuda ne može ubrojati! A vi, časni, recite
svome kralju da srpski despot nikad nije odobravao podmukla ubistva i
nikad se nije udvarao ubicama i nasilnicima!
— To smo i očekivali! Despot je u pravu! — rekoše dva ugarska
viteza.
Vukašin Zuprović dodade:
— S moje strane pozdravite mladoga kralja i recite mu da se divim
njegovoj pameti... Izvukao je glavu iz lavljih čeljusti.
Jerina se nasmeja:
— Ako je izvukao svoju, podmetnuće tuđu. U ovom slučaju biće to
glava ubice, Vladislava, Hunjadijevog sina.
— A odlazak u Sibinj i podvorenje Jelisaveti? — upita Mara.
— Dobar mamac da riba bolje zagrize ili da proguta udicu! — odvrati
Jerina.
Možda je postojao dogovor između kralja i Hunjadijevog sina. Ne
ubija se tako jedan grof, a još manje se događa da se kralj pobratimi sa
ubicom, mesto da ga preda dželatu.
— Nikakav dogovor! — dobaci Jerina. — Riba je zagrizla, a podli
nemački velikaši umeće da je izbace na obalu.
— Hm! — učini Zuprović. — Izgleda da je despotica u pravu.
Ðurađ se obrati poklisarima:
— Moj odgovor prenesite kralju i recite da ga sažaljevam.
Dva ugarska viteza pokloniše i, uprkos navaljivanju Zuprovića da bar
jedan dan ostanu u Smederevu, napustiše odaju. Njihovi pratioci čekali
su ih u dvorištu kraj osedlanih konja.
*
Jagoš i Dragoš krenuli su prema Homoljskim planinama da nađu
sebra Novaka i njegovu družinu. Iza njih su jahali April Sokolović i
463
Risantije, a ispred svih za tri konjske dužine jezdila su četiri sebra. Milija
Dumbelija dobro je poznavao puteve i staze u tom kraju, pa se trudio da
vitezove ne navede na stranputicu. Uprkos tome, konji su po koji put do
trbuha zapadali u sneg, jer je oštar vetar brisao preko polja i oranica i
gomilao smetove oko žbunova i usamljenih drveta. Kao pesak sitan sneg
zasipao je rupčage kraj puteva, šibao po licu i rukama ratnike i uvlačio se
u uši, oči i nozdrve konja.
Tek u predvečerje grupa konjanika pređe zaleđenu Mlavu i dohvati
se prostrane ravnice. Mada su padine Homoljskih planina bile na
domaku, na daljini od stotinu koraka ni drvo se nije moglo razabrati.
— Ako Dumbelija izgubi pravac, noćas će konji lipsati pod nama! —
reče Dragoš.
— Ne brini! — odvrati Jagoš — Sebar kao životinja oseća kuda
treba ići. Ako baš i zalutamo, tu su konji. Oni će nas odneti u neko
naselje.
— Naselje je tu, ispred nas... — dobaci April.
— Tu je nekad bilo. Tu je i sad, ali spaljeno! Osećam miris dima.
— Ej, Dumbelija! — vinu Jagoš — Ima li u blizini kakvo naselje?
— A vrag bi ga znao! Tu bi negde moralo biti! — odvrati sebar.
— Izgubio je pravac — brižno reče Dragoš
— Snaći će se on već.
— Vidim sve belo... Belo vidim... — reče April.
— Vidiš belo?! — nasmeja se Jagoš. — Gospode, kakvo zapažanje!
Celoga dana sneg nas zasipa, konji posrću pod nama, do trbuha
zapadaju u smetove i rupčage, a on vidi belo!
Mršavi ratnik kao da ga ne čuje, nastavi:
— Belo... sve belo i crvena reka teče... isprečila se brza i duboka!
Konji će nam se podaviti.
— Risantije! — viknu Dragoš. — Drži ga da ne padne s konja!
— Tu sam, kraj njega! — bojažljivo odvrati ratnik.
— Šta je vama! — viknu April i zaustavi konja. — Zar ne osećate
miris paljevine?! Bukti krov od slame, gore talpe i grede... Smrad od
izgorelog ljudskog mesa i dima... Guši!
Mršavi ratnik klonu na sedlu. Snažna ruka Risantijeva obuhvati ga
oko struka. Dva viteza i sebri zaokružiše nesrećnika.
— Gospod s nama! — prekrsti se jedan sebar.
— Sišao je s uma!
— Vidi utvare! — tiho dobaci Dumbelija.
— Bude to koji put pred smrt. — dodade treći seljak.
— Osobito kad grešnik umire! — reče četvrti.
— Šta sad? — obrati se Dragoš Jagošu.
— Valjda neće umreti — odvrati vitez.
— Neće, neće još! — primeti Dumbelija. — Njega sad, da rečemo,
464
privremeno mori neka stara tuga... I eto, ako ne umre odmah, može još
poživeti... On plače! Znači, um mu se razbistravao i, da rečem, izlazi iz
mraka.
— Ljudi... — uzviknu jedan sebar — Osećam miris dima!
— Da nisi i ti malo... onako? — obrati mu se drugi sebar.
— Tu je negde naselje, u blizini — reče Jagoš.
— Napred, uz vetar! — viknu Dumbelija.
Risantije i jedan sebar pridržavali su Aprila.
Vejavica se pojačavala. Vetar je kovitlao pahuljice, dizao gomile
snega sa zemlje i zatrpavao jaruge i brežuljke. Uskoro Dumbelija viknu:
— Tako sam i očekivao! Dobro smo išli... Zamalo pa da ne
pogodimo!
Konji, osećajući pred sobom naselje, ubrzaše i brekćući stigoše do
prve kolibe.
Sebri se odmah dadoše na posao oko namirivanja konja. Dva s
mukom uvedoše u košaru, a ostale odvedoše prema drugim kolibama,
da ih smeste ispod streja i tremova od granja i slame.
Dragoš, Jagoš i Risantije uneše Aprila u kolibu. Domaćin, postariji
sebar, pomože im da bolesnika polože na asuru blizu vatre koja je gorela
u jednom uglu prostrane kolibe. Probudi se i domaćica i smesta se dade
na posao oko spremanja večere.
April Sokolović je ležao na slami prekrivenoj asurom. Prema
odblescima vatre Jagoš primeti da je mršavi ratnik budan.
— Vidiš li i da li me poznaješ! — upita ga Jagoš.
— Baba Ana... — nasmeši se ratnik — I slanine mi dajte... Rekli
ste... od mene mrtvog nikakve koristi, a živ još kako ću vam vredeti...
Samo hleb. Samo hleb... A slanina? Dajte mi...
Vitez se zagleda u žućkaste oči kao u zveri. Ali mesto surovosti i
oštrine iz njih je izbijala blagost i mirenje sa sudbinom.
— Dva meseca jedem samo skakavce i puževe? — zavapi April.
Sebar domaćin priđe i pruži mu komadić slanine:
— Evo, koliko da ne umreš željan.
U očima mršavog ratnika blesnu pohlepa. Koščata ruka zgrabi
komadić slanine i steže ga u pesnicu.
— Gospode, pomiluj nas grešne? Slanina? — prostenja.
Dva viteza se pogledaše.
— Sećaš li se? — reče Jagoš. — Naše bekstvo iz Soluna. Jaruga i...
gladnica April Sokolović iz Zlokućana! Sve što se od tada dogodilo
iščezlo je u nepovrat! Muke, patnje, borbe, podmukla ubistva, neutoljiva
žeđ za osvetom i — odanost. Sve što se u toku godina nakupilo u
njegovoj duši razbilo se i kao dim nestalo April Sokolović čist, bez
pokajanja odlazi odlazi...
— Možda neće umreti? — primeti Dragoš.
465
— On je već jednom nogom u drugom svetu.
Bolesnik je sklopio oči. Tiho ječanje je na mahove izbijalo iz njegovih
upalih grudi.
— Spava? — reče domaćin.
— Možda će ujutru biti zdrav. — dodade Risantije.
— Možda. — sumnjičavo klimnu glavom Jagoš.
Sebar Milija Dumbelija uđe u odaju.
— Došao sam da vas obiđem i da vidim bolesnika — reče — Vi se
ovde opružite i dobro se odmorite... Mi smo kod drugog domaćina na
konaku. Sutra zorom krećemo. Nema potrebe da i vi idete i da se,
rečemo, lomatate. Sutra u podne sebar Novak biće ovde.
Dumbelija se zagleda u bolesnika.
— Kako je? — upita.
— Bog će ga znati... Eto, spava, biti zdrav i oran.
U odžakliji napravljenoj od lomljenog kamena i oblepljenoj ilovačom
gorele su cerove oblice. Domaćica, sedeći na tronogoj stoličici, okretala
je ražanj na kome su cvrčala dva povelika komada mesa iz salamure.
Uskoro ratnici večeraše. Dragoš i Jagoš legoše na asuru jedan kraj
drugog. Domaćin i domaćica odoše u košaru da prevedu noć na slami
kraj konja.
U kolibi zavlada mir. Hujanje vetra u ogolelim granama stare kruške
u dvorištu mešalo se sa pucketanjem vatre i hrkanjem ratnika Risantija
koji je sedeći spavao kraj bolesnika.
Pred zoru Jagoš se probudi, promeškolji na asuri i pridiže se na
laktovima. Osim slabog svetlucanja žara na ognjištu, u odaji je bio mrak.
Vitez zevnu, proteže se i pokuša da ustane.
— Neka vrag nosi sve sebre i hajduke! — progunđa.
Kosti me bole kao da je neko toljagom mlatio po meni! Umoran sam
legao, a umorniji ustajem... Starost me uveliko potkopava.
Vitez ustade, uze nekoliko suvaraka i baci ih na vatru. Vetar suknu
kroz odžakliju i vrati dim.
— O-ho! Izgleda da jug osvaja! Eto otkud kostobolja! Još ću i prorok
postati!
Suvarci planuše na ognjištu. U odaji postade vidno. Dragoš je hrkao
na sav glas. Risantije je kraj Aprila ležao potrbuške s pobodenim nosem
u asuru. Malo dalje, zgrčeni ispod ponjave, spavali su domaćin i
domaćica. Njih je zima isterala iz košare. Izdužena senka viteza
pomerala se po podu i lomila se i podrhtavala po zidovima. Jagoš stade
ispred bolesnika i pretrnu.
April Sokolović je ležao na leđima. Crvenkasti odsjaji plamena sa
ognjišta poigravali su na njegovom izduženom licu, kukastom nosu i
izbočenim jabučicama. Iz otvorenih očiju izbijao je staklasti sjaj. Desna
ruka ležala mu je na grudima kao da u koščatoj pesnici skriva oteti
466
komadić slanine. Oko stisnutih usana lebdeo je grč ili — strahobni
samrtnički osmeh.
Očitavši tiho Očenaš, vitez sklopi oči mrtvome drugu. Onda probudi
spavače.
Dragoš i Risantije se zagledaše u ukočeno telo i sležući ramenima
ustadoše. Domaćin baci na vatru nekoliko suvaraka, a domaćica izvadi iz
jednoga sanduka voštanu sveću savijenu u kotur, zapali je i stavi više
glave pokojnika.
— Posvećena je... Iz manastira sam je donela — reče.
— Tako je dobro... — odvrati Dragoš turobno.
Zimska zora mučno se probijala kroz tamu. Vetar je stao. Retke
pahuljice snega, kao beli leptiri, lagano su promicale i nečujno padale.
Siva izmaglica pritiskivala je polja, brda i doline. Iznad oblih vrhova
Homoljskih planina gomilali su se mrki oblaci.
Sebar domaćin i Risantije kopali su raku na groblju u blizini kolibe.
U podne stigoše sebri. Bilo ih je dvanaest. Novak, i on već u
godinama, zagrli Jagoša:
— Dobrotvore naš! — reče uzbuđeno.
Vitez ga potapša po ramenu:
— Sila i snaga, ona zemljevita iz tebe izbija!
— Pa... eto! — snebivajući se odvrati sebar.
— Drug nam je umro... April Sokolović — reče Dragoš pružajući mu
ruku.
— Bog neka se smiluje njegovoj duši! Bio je valjan ratnik na ovom
svetu.
Sebri poskidaše kape
April Sokolović je sahranjen pred podne po tihom vremenu. Kraj
nekoliko grobova pokrivenih snegom crnela se mala humka i na njoj krst
bez imena. Takav krst mu je i odgovarao — vek je proveo kao osvetnik,
ne pripadajući nikome, i ostao nepriznat.
Jagoš se maši kese ispod pazuha i izvadi deset dukata.
— Evo ti — reče Novaku. — Daćeš ovo monasima manastira Svete
Bogorodice... neka održe veliko opelo i četrdeset dana da u molitvama
pominju ime pokojnikovo.
— Bog neka se smiluje njegovoj duši i neka mu je laka zemlja!
Dok su išli prema kolibi, Jagoš oseti da ga neko povuče za rukav. —
Kraj njega je bio Risantije.
— Ovaj... — otpoče ratnik. — Dobro je to čitati molitve za dušu. Ali
naš pokojnik bio je druga vera. Ako kaluđeri u manastiru doznaju...
— Nemaju od koga! — odvrati Jagoš.
Po ručku dva viteza otpočeše razgovor sa Novakom i ostalim
sebrima:
— Nije nam baš bila preka potreba da se po ovakom snegu lomimo
467
ovamo. — reče Jagoš. — Bila je to želja staroga despota, a donekle i
naša, da vidimo sebra Novaka i da ga pohvalimo.
Sebri zažagoriše:
— U dobri čas... neka je hvala despotu! Živeli nam, dobri naši.
Jagoš nastavi:
— Poznato vam je koliko se viteštvo proredilo? Jedni izginuli u toku
godina, drugi ostali bogalji, a treće oborila starost... Mladi, što stižu za
nama, više su gospoda nego ratnici.
— Istina je! Znamo! Sve znamo... — odvratiše sebri.
— E pa, — nastavi vitez — oni će biti vaši gospodari. Budite im
prividno pokorni, slušajte šta govore, ali nipošto ne činite ono što oni
rade! Uskoro će Turci navaliti na Srbiju. Borite se s njima kao da nikoga
uza se nemate...
— I još nešto... — reče Dragoš. — Nije dobro što pravite velike
družine. Manje grupe lakše se skrivaju i bolje prikradaju. Mogu napasti u
isti mah na više mesta, udariti i nestati! To stvara kod neprijatelja zabunu
i uvećava strah.
U odaji za trenutak nastade tišina. Dva viteza se pogledaše i
zadovoljno klimnuše glavama. Iz očiju sebara nestalo je uobičajenog
podozrenja, lukavosti i opreznosti. Mesto toga, pred sobom su videli ljude
otvorenog pogleda i čista srca.
— Ratnički zanat treba valjano izučiti. — reče Jagoš. — Treba se
naviknuti na napore, opasnost, muke, rane, glad i žeđ. Ko među vama
klone neka dođe ovde i pogleda grob našeg pokojnika. April Sokolović će
i mrtav svakoga poučiti kako se treba nositi sa dušmanima.
— Neka mu je slava! — uzviknuše sebri.
— Od njega sam prvu nauku izučio kako se valjano treba boriti —
reče Novak.
— A sad, — prihvati Dragoš — despot nam je star i bolestan. Ono
blago što ste oteli od ugarskog viteza i vratili ga, ganulo ga je do suza.
Treba što pre da dođete u Smederevo. Daće vam se oružja, konja i
hrane jer, eto i proleće nije daleko. Biće bojeva, a čini mi se, od sada
ćete vi sebri imati glavnu reč.
Dva viteza se oprostiše sa sebrima. Jagoš, bogato nagradivši
domaćina, uzjaha konja i potera ga u kas, žureći da sakrije suze koje su
mu se slivale niz smežurano lice. Za njim potekoše Dragoš i Risantije.
Mada su jezdili po tihom vremenu, vitezu mrkli mrak stigoše
nadomak Smedereva. Izbivši iz jednog šumarka na breg, Jagoš zaustavi
konja i zagleda se u daljinu.
— Zvoni... — reče.
— Zvona na crkvi Svete Bogorodice. — dodade Dragoš.
— I zidovi na gradu jače su osvetljeni. — primeti Risantije.
Jagoš se osmehnu:
468
— Badnji Dan. — reče. — Večeras se raduje sve što je kršteno na
ovom svetu!
— Istina je, Badnje veče, a sutra Roždestvo Hristovo. — primeti
Jagoš.
Konji lagano kretoše nizbrdicom. Zvona su prestala. Buktinje na
zidovima osvetljavale su prostor oko grada, velika kapija stajala je
otvorena, a most spušten.
— Gospode, pomiluj nas! Pogledajte! — uzviknu ratnik Risantije —
Stražari su oborili vrhove kopalja prema zemlji.
Jagoš i Dragoš zategoše uzde. Konji zastadoše. Iz grada nisu
dopirali glasovi dovikivanja, žagor i pesma. Zimska noć, čudesno tiha,
povećan broj buktinja na zidovima i vrhovi kopalja oboreni prema zemlji...
— Ni zvona se više ne čuju. — reče Dragoš.
— Kakva stravična tišina! — dodade Jagoš.
Mesec, kao preslikan u blagim talasima reke, mučno se probijao
krao razređene oblake. Konjanici lagano prođoše kroz veliku kapiju.
Iz daljine se čuo hor monaha:
— Gospodi, gospodi, uspokoji mu dušu...
Pred vitezom se pojavi stotinar, vođa straže i uzviknu:
— Georgije, srpski despot, naš dobri i predobri, prestavi se u
Gospodu! Slava mu!
— Slava mu! — tiho izustiše vitezi skidajući kacige.
Crkva Svete Bogorodice bila je dupke puna. Vitezi, građani i ratnici
bdeli su kraj odra pokojnog despota. Pored kovčega, desno i levo, stajali
su stražari sa okrenutim kopljima. Ispred njih klečali su sa leve strane
Grgur, Stefan i Lazar, a s desne Jerina i Mara.
Jagoš i Dragoš, prošavši lagano kroz redove ratnika i građana,
priđoše otvorenom kovčegu. Uokvireno belom kosom, bradom i
brkovima, lice starog despota odavalo je mir i spokojstvo, kao da ga se
ruka smrti nije dotakla.
Dva viteza se duboko pokloniše, celivaše kovčeg i pođoše izlazu. U
dvorištu pred crkvenim vratima zastadoše. Visoke kule, osmatračnice i
zidovi moćno su se isticali prema svetlosti buktinja.
— Kakav veličanstveni grad! — reče Jagoš. — I čemu sad ove
zidine? Mudrost despota Ðurđa jedina je mogla da se nosi sa nevoljama.
Sad odlaze u grob i sve nade. A mi, još smo na nogama, ali stari i skoro
nemoćni.
Dragoš se bolno osmehnu:
— I da nismo stari, kome i nemu bismo služili! Našem narodu nismo
više potrebni, kao i ove zidine ispred nas...
Jagoš obori glavu:
— U pravu si — reče.
Trećeg dana telo despota Ðurđa spušteno je u grobnicu, a četvrtog
469
mala povorka konjanika i kola lagano je odmicala krivudavim putem.
Vitezi Jagoš i Dragoš sa suprugama i već odraslom decom krenuli su na
daleki put u Dubrovnik. Snežna belina presijavala se po njivama,
brežuljcima i proplancima. Zimsko sunce nakratko je rasipalo blistave
zrake. Na jednom brežuljku povorka zastade. Od grada su dopirali zvuci
crkvenih zvona. Dva stara viteza, izbegavajući da pogledaju jedan
drugog, slušali su poslednji put ta zvona. Pogledom obuhvatiše ponosne
zidine — još slobodnog Smedereva.
KRAJ
Obrada: Disco Ninja
470
Pogovor
Istorijski roman Teško pobeđenima, hronološki gledano, u stvari je
nastavak romana Despot Stefan koji je prvi put objavljen 1960. U
međuvremenu, pojavila su se još tri dela Slavomira Nastasijevića o našoj
starijoj prošlosti: Vitezi kneza Lazara, Legende o Milošu Obiliću i Stefan
Dušan. Roman Despot Stefan završava se naprečac, vremenski pre
nego što se srpski despot učvrstio na vlasti. Život i političko delovanje
Stefana Lazarevića autor je detaljnije pratio samo do početka XV veka,
dakle, jedva deceniju i po vladavine naslednika kneza Lazara. Izostalo je
romaneskno izlaganje o dramatičnim zbivanjima do 1413. i o dobu
stabilne vlasti despota Stefana posle ove godine. Srazmerno dugi period
vlasti srpskog despota do 1427. Nastasijević je rešio epilogom, kratkim
hroničarskim osvrtom. Stoga je razumljivo da se Nastasijević delom
Teško pobeđenima vratio dobu despota Stefana, pogotovo što
srazmerno dugi period delovanja Ðurđa Brankovića kao oblasnog
gospodara pada u vreme kneza i despota Stefana Lazarevića.
Roman Teško pobeđenima Nastasijević je podelio u dve knjige: Dva
despota i Grad Smederevo. U prvoj knjizi autor uporedo opisuje dva
državnika, despota Stefana Lazarevića i njegovog sestrića Ðurđa
Brankovića. (Ðurđa Brankovića Nastasijević i u ovo vreme naziva
despotom iako je Stefanov sestrić znake despotskog dostojanstva dobio
tek u proleće 1429, gotovo dve godine posle preuzimanja vlasti. Prema
tome i naslov prve knjige Dva despota nije u skladu sa istorijskim
činjenicama). Iako se delom Teško pobeđenima vratio vladavini despota
Stefana Lazarevića, i ovog puta ostalo je neobrađeno doba krvavih
obračuna između Bajazitovih sinova, obračuna u koje su uvučeni i
Lazarevići i Brankovići.
Boreći se kao turski vazali protiv Tatara kod Angore 1402,
Lazarevići i Brankovići su se, za duže vreme, poslednji put našli na istoj
strani. Narednih godina ujaci i sestrići lakomisleno ulaze u turske
međusobice. Došlo je do trvenja i razdora ne samo između bliskih rođaka
nego i između rođene braće. S druge strane, sledeći primer oca koji je
preuzeo vlast nakon nasilne smrti brata Jakuba, Bajazitovi sinovi otpočeli
su međusobnu borbu do istrebljenja. Ni oni ni njihovi savremenici —
velikodostojnici u srpskim zemljama — nisu birali saveznike.
Sukob između Lazarevića i Brankovića izbio je posle bitke kod
471
Angore, a pre njihovog povratka u zemlju. Stefan Lazarević je još u
Carigradu naredio da se njegov sestrić Ðurađ Branković zatvori. Ðurađ
je, međutim, uspeo da pobegne iz zatočeništva. On je prišao
Bajazitovom sinu Sulejmanu i uz pomoć turskih trupa Ðurađ i Lazar
Branković pokušali su da spreče povratak Stefana i Vuka Lazarevića u
zemlju. Na Kosovu, kod manastira Gračanice, pobedili su Lazarevići.
Uskoro je i među Lazarevićima došlo do razdora Stefan je mlađem bratu
uputio preke reči zbog načina na koji je vodio bitku i zbog gubitaka u
ljudstvu. Vuk je nakon kratkog vremena prišao Sulejmanu.
Kneginja Milica uspela je da izmiri zavađene sinove, ali posle njene
smrti 1405., braća su ponovo krenula različitim putevima. Despot Stefan
se oslanjao na Ugre, a Vuk na Turke. Podršku od Turaka tražili su i
Brankovići Despot Stefan bio je primoran da bratu, turskom podaniku, da
na upravu pola zemlje. Sve to nije izgledalo hroničarski jednostavno.
Vojska je nemilosrdno harala zemljom. Trajnije posledice ovog sukoba
nije potrebno posebno naglašavati. Slabila je odbrambena moć zemlje
čak i u vreme kada je u Turskoj vođen bratoubilački rat među
prestolonaslednicima. Umesto otpora, došlo je do zbližavanja, a onda i
do sporazuma između despota Stefana i Bajazitovog sina Muse, koji je
pridobio Brankoviće i Vuka Lazarevića. Privremenu prevagu ipak su
odnele snage Sulejmana, da bi se konačno na vlasti ustalio Bajazitov sin
Mehmed (1413-1421). U turskim međusobicama kao turski podanici
izgubili su život Vuk Lazarević i Lazar Branković. S druge strane,
hrišćanske snage koje je predvodio Ðurađ Branković doprinele su pobedi
sultana Mehmeda i obnavljanju jedinstva Osmanskog Carstva.
Ovi događaji pokazuju da su iz temelja poljuljane norme viteškog
ponašanja. U odsustvu merila vrednosti u društvu koje se raspadalo,
jedino pravilo koga su se zakrvljeni velikaši i prestolonaslednici dosledno
držali bili su lični interesi. Bliski srodnici i rođena braća nalazila su se na
suprotnim stranama. Ličnim interesima jedino se mogu tumačiti čudni
obrti i neočekivana savezništva.
Uz istorijske ličnosti, Stefana i Vuka Lazarevića, Ðurđa Brankovića i
njegove sinove Grgura, Stefana i Lazara, Ðurđevu ženu prokletu Jerinu,
Tomu Kantakuzina, zatim ugarske i turske velikodostojnike, u romanu
Teško pobeđenima Nastasijević je oblikovao niz neistorijskih likova od
kojih u sećanju ostaje neustrašivi vitezi Jagoš i Dragoš i nenadmašni
ratnik sebar April Sokolović.
Za razliku od drugih istorijskih romana Slavomira Nastasijevića, gde
sebri izlaze na scenu samo sa lukom i strelom, u ovom delu sebri su
dobili dosta prostora i, reklo bi se, dostojno mesto. Sebri ne nose samo
teret redovnih nameta već i vanrednih rabota. U mirnim vremenima
zavisno stanovništvo najviše je pogađalo podizanje javnih građevina.
Koristili su se ljudska radna snaga i zaprege, a period građenja
472
podudarao os sa neodložnim ratarskim poslovima. Javni radovi, pored
ostalog, onemogućavali su ili otežavali izvršavanje osnovnih obaveza
podanika prema neposrednom feudalnom gospodaru. Stešnjeni između
novih, nepredviđenih rabota i starih nameta, podanici su zapostavljali
kućne, vlastite poslove Posledice su usledile već tokom prve godine
javnih, masovnih rabota Imajući u vidu da je Smederevo, najveće
srednjovekovno utvrđenje na Dunavu, izgrađeno nečuvenom brzinom,
nije teško naslutiti posledice ovog poduhvata. To je autor ovog dela
osetio i njegova naklonost je na strani sebara: »Ovakvog argatluka nije
bilo od kako je sveta! I prema robovima se ima više milosti«. Sebri su se
odmetali i stvarali hajdučke družine, a ispoljeno nezadovoljstvo
potčinjenih predanje je saželo kao prokletstvo i vezalo ga za ženu
despota Ðurđa, prokletu Jerinu Sebri su, prirodno, iskusili sve nedaće
unutrašnjih previranja i strahote spoljnih napada. Opisujući nesuglasice
vrhova srpskog društva i raspadanje feudalnog sistema, Nastasijević je
upravo u zavisnom sloju stanovništva video jedinu snagu koja je bila u
stanju da pruži otpor osvajačima.
Rade MIHALJČIĆ
1 Grad na šezdeset kilometara zapadno od Carigrada.
2 Apokalipsa: Otkrovenje Jovanovo. Poslednja knjiga Novog zaveta.
Tu se nalaze četiri simbolična konjanika: Rat, Kuga, Glad i Smrt.
3 Još u doba starih Rimljana pisalo se na daščicama na kojima je bio
tanak sloj voska. Slova su upisivana stilom (zašiljenim drvetom).
4 Godine 1402.
5 Sudbina (turski).
6 Regularna turska pešadija.
7 Turski najamnici, uzimani pred veliku bitku. Plaćan im je po jedan
zlatnik na četiri dana.
8 Najveći čin posle velikog vezira — general.
9 Dizdar: zapovednik grada; ćehaja — njegov pomoćnik.
10 Turski velikoposednici — spahije u Maloj Aziji.
473
11 Najslavnije turske vojskovođe. Učestvovali su u svim pohodima
Murata I i Bajazita. Saridže je zarobio kneza Lazara na Kosovu; Evrenos
je sa Šahinom potukao Srbe na Marici; Isag-beg se isticao kao izvrstan
savetnik.
12 Drenopolj: Jedrene.
13 Rudari.
14 Građani.
15 Ovu povelju izdao je knez Lazar 1387. god. Godine 1405. despot
Stefan ju je potvrdio, a isto tako i Ðurađ Branković 1428. i 1445. godine.
16 Sad nosim mač protiv neprijatelja hrišćanstva (lat.).
17 U tom znaku (lat.).
18 Jer u slozi male stvari napreduju, a u neslozi najveće propadaju
(C. Sal. Crispus — Bollum lugurthinum C. X).
19 Srednjovekovna mera za dužinu (29 palaca).
20 Žičani instrument bez gudala. Pojavila se na zapadu krajem XIV
veka.
21 Ogroman bubanj koji su Turci upotrebljavali kao signal za početak
bitke.
22 Tako su Turci nazivali vino.
23 Vatra!
24 Gospodski sinovi. Mladi ratnici koji su služili u sultanovoj gardi.
25 Ðavo.
26 Na ovom mestu večito počiva riter najveće vrline, sin Karla, muža
strašnog na oružju. KLAUS RETINGER, koga pakosna smrt ugrabi.
Među besmrtne senke ode 1318. godine. Neka mu je večno laka zemlja!
27 Muslimanska molitva pred zalazak sunca.
474
28 Raj.
29 Stefanova sestra Mara bila je udata za Vuka Brankovića. Vidi
opširno u romanima: Vitezi kneza Lazara i Despot Stefan od istog pisca.
30 Januara meseca 1412. godine Musa je sa velikim snagama
napadao Novo Brdo, ali je pretrpeo poraz. Tada je despot Stefan branio
grad.
31 Proterivanje, progonstvo (tur.).
32 Mala kožna torba sa nekoliko pregrada. U njoj se obično drže
novac i pisma.
33 I Evrenos i Mihail bili su grčkog porekla.
34 Pred bitku na Marici 1371. godine.
35 Saudži-bej, sin Muratov. Skovao zaveru protiv oca. Potučen je u
bici, uhvaćen i oslepljen. Vidi roman Vitezi kneza Lazara, od istog pisca.
36 Krenuo je na Badnji dan 1412. godine.
37 Gradovi u blizini Aleksinca.
38 Srednjovekovni grad u okolini Niša.
39 Gradovi u okolini Kruševca.
40 Ovo Mehmedovo kretanje izrađeno je prema turskim izvorima.
41 Makri-livada: (grčki: Duga livada; turski Uzundžova) u Istočnoj
Rumeliji.
42 Stric braće Dejanovića. Njegova oblast se prostirala prema
Dojranskom jezeru. Narodna pesma ga spominje pod imenom „Ljutica
Bogdan".
43 Prema Leonklaviju i Saed-ed-dinu, turskim letopiscima.
44 Prema delu Konstantina Filozofa.
475
45 Duka : Нystoria Вуzantinа, С XX
46 Stefanova sestra Jelena, ćerka kneza Lazara, bila je udata za
Ðurđa Stratimirovića-Balšića, u narodnoj pesmi nazvanog Banović
Strahinja.
47 Tekst pod navodnicima je prema beleškama Stojana Zafirovića na
delo Les sultans ottomans od turskog istoričara Halila Ganema (dve
knjige na francuskom jeziku. 1901—1902. god.)
48 Ovo je bila jedna vrsta socijalističkog (čak i komunističkog)
pokreta.
49 Narodna pesma Dva Despotovića.
50 Sitna proja.
51 Ðurađ Branković je verovatno it svoje baštine Tokaju (u Ugarskoj)
preneo vinovu lozu u okolinu Smedereva. Prizrena i Prištine.
52 Bertrandon de la Brokijer (oko 1433 godine)
53 Prema Dušanovom zakoniku: Dohodak carski soće da dava vsak
človjek: volja kabal žita, polovina čistaa, a polovina prjeprosta, volja
perper dinarni" (čl. 33).
54 Monumenta Serbica, 571 — Miklošić.
55 Otprilike 1 perper. Carina je iznosila 2%.
56 Još Stefan Nemanja imao je najamničku vojsku „pri ruci“. Kralj
Milutin takođe. Cara Dušana štitili su najamnici Nemci, nazvani Alemani.
57 Saed-ed-lin Kodža Efendnija na jednom mestu piše: „Kad su
Murat i Bajazit pred bitku (na Kosovu) izviđali, pogledaše na đaursku
(srpsku) vojsku. Činilo im se da je zid od gvožđa zemlju pritisnuo, kao da
je sva đaurska vojska u samom gvožđu koje seva kao vatra.”
U bici kod Nikopolja (1396) pet hiljada srpskih oklopnika pod
despotom Stefanom potuklo je francuske, nemačke i ugarske ritere i
rešilo bitku u Bajazitovu korist (Hammer, I, 421).
Skoro svi istoričari se slažu u tome da je u bici kod Angore srpska
476
konjica bila vrlo zapažena. Šerafetin Alija, Mula Nešrija, Halkokondila,
Duka i drugi. Sam Tamerlan je uzviknuo gledajući srpske ratnike kako se
bore: „Dervišan taksir nekerdenu! — „Siromasi, kako se sjajno bore"!
(Tatarski).
58 Gebhardi Geschichte Kaiser Sigismund.
59 Na savremeni srpski jezik prepevao Momčilo Nastasijević (vidi
roman Despot Stefan od Sl. Nastasijevića). Na latinski jezik prepevao Sl.
Nastasijević.
60 Od ovog dela sačuvan je jedan kratak odlomak.
61 Zapis na jednom Jevanđelju, zabeležen posle smrti Stefanove.
62 Jovan Zonora (XII vek), vizantijski hroničar, monah Napisao delo
pod naslovom Svetska hronika (od postanka sveta do 1118. godine). U
delu ima podataka o Srbima i Bugarima.
63 Mehmed I umro je 1421, godine.
64 U to vreme despot Stefan je imao nekakvu bolest u nogama.
65 Avaj! Jaoj! Teško meni!
66 „i želeći da kraljevina Srbija tokom vremena ne padne u tuđe ruke,
zakleo se sa svom svojom vlastelom na vernost ugarskom kraljevstvu"
(vidi Codex diplomaticus Hungariae L. X, vol. VI 809.)
67 To znači da Ugrima treba da pripadnu: Loznica, Soko, Rađevina,
Mačva, Ljig, Bela stena, Nepričevo, Kolubara, Ub, Tamnava i gradovi
Beograd i Golubac.
68 Po tome su zemlje Marka Vukašinovića i Konstantina Dejanovića
pripale Turskoj.
69 U proleće 1425. godine.
70 Vuk Branković, iako Bajazitov vazal, nije učestvovao u bitkama na
Rovinama i kod Nikopolja, mada je bio obavezan na to.
71 Isposnik, asketa.
477
72 Tornjaj se, đavole!
73 Godine 1427.
74 Početkom septembra 1427. godine.
75 Aeneae Sylvin, De Europa: „Čovek dostojan najvećeg poštovanja,
u govoru pun autoriteta, stasa veličanstvenog."
76 Marinis Barletius Scodrenis: Životopis Ðurđa Kastriotića
Skenderbega. Opis Ðurđa Brankovića: „Ovaj Ðurađ, prosto rečeno,
čovek divne lepote i tela i veličanstvena lica, a slatkorečivošću i
ubedljivošću isticao se više nego iko...
77 Po starinskom, drugo slovo u azbuci, “B”.
78 Poznat u narodnoj pesmi kao Oblačić Rade.
79 Dulum: mera za površinu — 1000 m2 ili 10 ari (turski).
80 Laz-oglu, knez Lazar.
81 Grad se nalazi istočno od sela Golupca.
82 Eberhard Vindek bio je lični sekretar ugarskog kralja Sigismunda.
Od njega je ostala hronika: Historia vitae Superatoris Sigismundi.
83 Beščasnijeg čoveka nije majka rodila! (lat.).
84 Tako izgleda (lat.).
85 Podlo, nevaljalo i sve što je najgore od njega ćemo doživeti i na
svojim leđima osetiti (lat ).
86 Avaj! Ah!
87 Godine 1427.
88 Započećemo novi rat i isteraćemo sve neprijatelje iz Srbije.
89 Čoveka iskusnog i dostojnog poverenja.
478
90 Neka onoga izdajnika (Jeremiju) primerno kazni.
91 Malo novaca za trošak (tur.).
92 Staro ime ta Pirot.
93 Zadah od isparavanja vlažnog odela.
94 Godine 1428.
95 Crni Staniša.
96 Razularena pljačkaška vojska (tur ).
97 Ti gradovi su bili: Loznica, Soko, Rađevina, Ljig, Bela Stena,
Nepričevo, Kolubara, Ub i Tamnava.
98 Južno od Beograda počele su da niču nemačke kolonije. Bilo je
borbi i sukoba između Srba i kolonista.
99 Propheta calamitatis: prorok nesreće (lat.).
100 Prvi među jednakima.
101 Neka vrsta piva, koje se u srednjem veku pravilo od ječmenog
slada i cvetića od hmelja.
102 Godine 1430.
103 Ovu bitku dobio je Arijant Komnen Angelović, zvani Golemi, u
našoj narodnoj pesmi poznat pod imenom Komnen Barjaktar.
104 Pomračenje sunca bilo je 17. juna 1433. godine.
105 Ulrih II Celjski bio je rođeni brat Varvare, druge žene kralja
Sigismunda Luksemburškog. Otac mu je bio grof Fridrih II, poznat po
nemoralnom životu.
106 „Lepa i poštena" (Enej Silvije).
107 Stric Oblaka Radosava. Učestvovao u bici na Kosovu. Istakao se
479
kao vojvoda despota Stefana i Ðurđa.
108 Ðurđu Brankoviću.
109 Neki hroničari toga doba tim imenom beleže Katarinu.
110 Brak između Ulriha Celjskog i Katarine Branković sklopljen je
aprila meseca 1434. godine.
111 To je mati Mehmeda II, budućeg velikog turskog osvajača.
112 Ugovor od maja meseca 1426. godine.
113 Turci su još uvek držali Golubac, Kruševac, Niš i Skoplje.
114 Mletačka Republika bila je obavezna da svake godine, 15.
avgusta, uruči despotu Ðurđu 1000 dukata kao naknadu za Skadar.
Devet godina oni to nisu plaćali.
115 Iz tih stopa, odmah (lat.).
116 Godine 1437.
117 Glas leti (lat ).
118 Vrce, Vrpca — služi umesto kaiša na opancima. Ispletena je od
kostreti.
119 Godominsko polje nalazi se u blizini Smedereva.
120 Srednjovekovni naziv za grad Ćupriju.
121 Stari pisci hronika i letopisa pominju lađice i velike čamce koji
plove Moravom do Dunava. Moglo bi se pretpostaviti da su u srednjem
veku sve tri Morave imale dublja korita i više vode.
122 Tu je nekoliko godina ranije Arijant Komnen Golemi Angelovnć
potukao Ali-bega.
123 Urnek-efendija bio je evnuh.
124 Belo ždrebe ne postoji.
480
125 Male reke obično talože mulj, i blato pri ušću u veću reku, jer je
vodena struja na tome mestu sasvim slaba.
126 Borcima na maču mnogo je lakše tući se sa dešnjacima. Zamasi i
bodovi levaka uvek im se čine nepodesni za odbranu.
127 Grad Sibinj.
128 Muslimanska sekta.
129 Godina 1437.
130 Godina 1438.
131 Akindžija — vojnik dobrovoljac, bez plate. Izdržavao se od
pljačke i ratnog plena Akun — pljačka (turski).
132 Gvozdeni ili zemljani poklopac pod kojim se peče hleb (tur). Na
njega se nanosi žar.
133 Derebeg je niskog porekla, obično vođa odmetničkih bandi, kome
se titula daje da bi se primirio.
134 Hlepčići od pšenična brašna osvećeni u crkvi.
135 Ratnici sa samostrelom.
136 Zapovednik pešadije.
137 Asli: sigurno, pravo.
138 Baksuz: zlosrećnik.
139 Dibiduz: potpuno.
140 Danas Titel.
141 Posada iz Smedereva položila je oružje 27 avgusta.
142 Farkaš — kurjak (mađarski). Taj uzvik je kod ugarskih ratnika
značio da se spasava ko može.
481
143 Timurtaš — jedan od glavnih emira Murata I i Bajazita
Munjevitog. Slavu je stekao u bici na Kosovu.
144 Despota Ðurđa.
145 Ðurađ Mrnjavčević imao je sigurna dokumenta da je praunuk
vojvode Gojka Mrnjavčevića, a uz to i listinu od vizantijskog cara Nikifora
da je Niš odvajkada pripadao Mrnjavčevićima.
146 Iz proklamacije pape Evgenija IV hrišćanskim narodima.
147 Papa Evgenija IV u svome cirkularu evropskim vladaocima tvrdi
da je te (1439) godine iz Srbije odvedeno 200000 robova.
148 Turski hroničari Ašik-paša Zade i Sead-edin beleže da se u to
vreme u Skoplju mogao kupiti rob ili robinja za 100 aspri, 40 pa i 30 (40
aspri vredelo je kao dukat).
149 Godina 1440.
150 Upućeni su da se priključe ratnicima Ali-bega pod Beogradom.
151 Ðurađ Branković stigao je u Dubrovnik meseca aprila 1441. god.
pošto je jedno vreme boravio u Budvi.
152 Ukupno u vrednosti od 169000 dukata.
153 Sveti Vlaho je zaštitnik Dubrovnika.
154 Pravi prijatelj se u nevolji poznaje.
155 Poslednje reči koje je izgovorio Hanibal kad je popio otrov. Reči
je uputio rimskim legionarima koji su došli da ga uhvate.
156 Novo Brdo je palo 27. aprila 1441. godine.
157 1441. godine.
158 U Bedevi-čardaku zatvarani su prinčevi, kneževi i drugi koji
padnu u nemilost kod sultana.
482
159 Oslepljeni su 8. maja 1441 godine.
160 Jedini spas je pobeđenima da se ne nadaju ni u kakav spas (stih
iz Vergilijeve Eneide).
161 Brdo nedaleko od grada Bara.
162 Ova bitka se vodila marta meseca 1442 godine.
163 Žrnov — staro ime za brdo Avalu.
164 Skender-beg.
165 Papa.
166 Tako su Turci nazivali Jovana Hunjadija.
167 Ova bitka vodila se kod Vašapa septembra meseca 1442.
godine.
168 Jelisaveta, udova kralja Alberta, umrla je decembra meseca
1442. godine.
169 Kruna ugarskih careva i kraljeva.
170 Do juna 1443. godine.
171 9. juna 1443. godine.
172 Prema delu Filipa Kalimaha, sekretara kralja Vladislava De rebus
a Vladislav Polonorum atque Hungarum gestis-libertres.
173 Prema Kalimahu i Bonfiniju.
174 Živeo! (lat.).
175 Tokmak drvena budža koja služi ta drndanje vune.
176 Grad jugoistočno od Šapca. Prestonica kralja Dragutina (1282 do
1316). I danas se nalaze ruševine grada u blizini istoimenog sela.
177 Staro narodno verovanje da voda postaje čista kad protekne
483
preko devet kamenova.
178 Oko 2000 kola.
179 Kruševac je osvojen oktobra meseca 1443. godine. Tom prilikom
veliki deo varoši je izgoreo.
180 Odmah! Smesta!
181 Odmah i iz ovih stopa!
182 Nesreća (tur.).
183 Spas, spasenje (tur.).
184 Bog je dobar, plemenit (tur.).
185 Iskander, Skender-beg: Ðurađ Kastriotić. Turci su mu poklali sve
članove porodice, a njega kao dečaka odveli u Malu Aziju, i poturčili. Bio
je srpskog porekla, rodom iz Arbanije. Nadimak Iskander dobio je zbog
svoje hrabrosti i sposobnosti, koje je izvanredno pokazao u mladosti.
Istakao se kao nenadmašan i nepobediv vojskovođa. Titulu bega dobio
je još u osamnaestoj godini. Služio je u vojsci Kazim-paše. U srednjem
veku Aleksandra Makedonskog nazivali su Iskander.
186 Isto što i kopilani — kurvini sinovi (tur.).
187 Ðubre, pogan (tur.).
188 Progonstvo, izgnanstvo (tur.).
189 Sve tri bitke vodile su se 2. i 3. novembra 1443. godine.
190 Hrabre sreća pomaže (lat.).
191 Konj koji je unakrst putonog (ima beline na prednjoj i suprotnoj
zadnjoj nozi).
192 Oblak Radosav bio je sinovac čuvenog velikog vojvode
Radosava Mikaljevića, izvanrednog saradnika despota Ðurđa. Stari
vojvoda je umro 4 januara 1436. godine.
484
193 Godine 1444.
194 Tvrdi grad Kroja u Albaniji.
195 Bolji je siguran mir nego neizvesna pobeda (lat.)
196 Segedinski mir zaključen je 13. jula 1444 godine. Ugovor je
napisan na latinskom i srpskom jeziku(!).
197 Da se te iste godine Turci iz hrišćanskih zemalja proteraju na onu
stranu mora (lat.).
198 8 papinih galija, 2 dubrovačke, 5 mletačkih i 4 hercoga od
Burgundije. Dakle svega 19.
199 Magnesia ad Maender — grad blizu utoka reke Menderese u
Egejsko more (Mala Azija), nedaleko od Izmira.
200 Dmitar, potomak Radiča Brankovića.
201 Ovo pismo izrađeno je prema Hronici Mihaila iz Ostrvice i Turcia
historia Laonici Chalcohondylae.
202 Ugovor je odbačen 4. avgusta 1444. godine.
203 Taj mir je zaključen 15. avgusta 1444. godine.
204 Ćutuk — trupac, panj, ćutak (turski); efendija — gospodin.
205 Sač — kosa (turski).
206 Derviš — skroman povučen, pobožan čovek (persijski).
207 Mevlud — Muhamedov rođendan. Od Muhamedovog rođenja.
208 Mevlevije pripadnici derviškog reda koji je osnovao Mevlana
Dželalud-din Rumi (umro 1273).
209 Prnje, prte — izdrpano odelo (turski).
210 Kostretli — od kostreti, — na srpsku reč kostret dodato tursko li.
485
211 Velikoshimnici strogi isposnici; podvižnici — kaluđeri koji se
potpuno odriču svih ovozemaljskih uživanja; pustinjaci.
212 Vojska je krenula sa Segedinskog polja tek 3. septembra.
213 Mehmed II, sin sultana Murata.
214 Na maloazijskoj strani nalazila se grupa brodova đenovljanskih
trgovaca. Sultan Murat se pogodio s njima i za tri dana prevezena je cela
turska vojska. Sultan je platio po dukat na vojnika.
215 Crni Staniša koji je slavno poginuo kod Golupca 1428 godine.
216 Beizemek — naličiti (tur,). „Na šta ovo liči!"
217 Valija — guverner jedne pokrajine (tur.).
218 Većil — zamenik, zastupnik (tur.).
219 Bidat — novotarija, moda (tur.)
220 Joktur — nema (tur.); Nema ništa u glavi.
221 Saktisati — skršiti, slomiti (tur.).
222 Prema nekim hroničarima (na primer Kalimahu) Cezarinija su
ubili hrišćanski ratnici svaljujući na njega svu krivicu za prekršen ugovor i
poraz.
223 Bitka kod Varne vodila se 10. i 11. novembra 1444. godine.
224 Vidi roman Despot Stefan od istog pisca.
225 Lora: od grčkog helora grabež, pljačka, otimanje.
226 Namćor: od persijskog namkor (nezahvalan, rđav) Ovde
podmukao konj koji hoće iznenada da zbaci jahača.
227 Sricati: svakako je postalo od sročiti.
228 Stefan Tomaš bio je vanbračni sin bosanskog kralja Ostoje
Hristića.
486
229 Septembra meseca 1448. godine.
230 Sura: poglavlje u Koranu.
231 Prvi put pred Bitku kod Varne, kad je uspeo da prevari hrišćansku
flotu i da prebaci 40.000 ratnika preko Helesnonta u Evropu.
232 Ova se bitka vodila 18. i 19. septembra 1448.
233 Predalo se oko 8 000 vlaških ratnika.
234 Zijamet: veliki posed turskih spahija.
235 „…a diabolica Vulc-oglu malitia totarn hane expeditionem esse
protectam” (Lewenclavis, 1591).
236 Ta dva barona verovatno su Nikola Ujlaki i Vladislav od Gore.
Međutim, ugovor je izgubljen. O njemu se zna iz raznih prepiski iz toga
doba.
237 Despot Toma je četvrti sin vizantijskog cara Manojla II Paleologa.
238 Sultan Murat je umro 5. februara 1451. godine.
239 Borbe oko Carigrada vodile su se od 18. aprila do 29. maja 1453.
godine.
240 Godine 1454.
241 Olivera, ćerka kneza Lazara, bila je udata ta Bajazita Munjevitog,
sina Murata I.
242 Sandžak: oblast pod turskom vlašću.
243 Sa obilaženjem planine Čemernika put je dug oko 200 km.
244 Ovaj svet, ljudstvo na celoj zemlji.
245 Godina 1454.
246 Prema hroničarima sa zapada.
487
247 Meseca jula 1454.
248 Po nekim hroničarima Kogojević, pa i Abogović.
249 Ćumiš: srebro (tur.), Ćumnš-hisar: srebrni grad. Tako su Turci
nazivali Novo Brdo.
250 Posada se predala 4. juna 1455. godine. Tom prilikom oteran je u
ropstvo Mihailo Konstantinović, Srbin it Ostrvice. Poturčen je i kao
janjičar borio se protiv Mađara. Zarobljen je pod kraljem Matijom 1464. i
živeo u Češkoj i Poljskoj. Napisao delo „Turska hronika" na poljskom
jeziku.
251 Godine 1456.
252 Kasnije papa Pije II Pikolomini. Bio je sekretar nemačkog kralja
Fridriha III. Napisao dela: Historia de Europa, Historia Bohemica, i dr.
253 Ivan Kapistran bio je rodom iz Peruđe (Italija). Pripadao je redu
sv. Franje Asiškog, i bio jedan od najglavnijih propovednika koji su rečju i
delom do najvećeg stepena popularisali franjevački red. Živeo je u prvoj
polovini XV veka.
254 Ivan Kapistran je tada imao sedamdeset godina.
255 Fratres minores: tako su se od početka (od 1208. godine)
nazivale pristalice Franje Asiškog.
256 Od pastor— pastir (lat.).
257 Od caritas — ljubav (lat.).
258 Glavna teza Franje Asiškog bila je potpuno predavanje Bogu i
duhovno usavršavanje, što se jedino može postići u siromaštvu i
usamljeničkom životu u pustinji. Kapistran, Nernandin iz Sijene, Alberto
Sarteano i Jakov Markijski napustili su pustinjski život i krenuli u svet.
259 Iz učenja sv. Avgustina.
260 Iz tamnine ništavila (lat.).
488
261 Pravoslavna crkva ne propoveda čistilište.
262 Obe hrišćanske crkve uskraćuju molitve samoubicama.
263 To je bilo 1444. godine pred bitku kod Varne.
264 Nemamo nikakvih podataka da je Kapistranova poseta despotu
Ðurđu imala ultimativni karakter.
265 Dam da daš! Ja tebi ti meni! (lat.).
266 „Siromašni i goli, koji su poneli krst“ (staronemački) Michael
Behems: Gechuchte Osterreich und Ungerus.
267 Osvajač Carigrada (lat.).
268 Ili u Dakiju (Rumunija), možda u Temišvar (?).
269 Danas Zrenjanin.
270 Po kanonima pravoslavne crkve zabranjeno je moliti se za dušu
samoubice. Ali u srednjem veku, na primer kod Rusa, prost narod je dan
uoči Duhova posvećivao dušama samoubica.
271 Očenaš. Delija je katolkinja.
272 Jednoglasna crkvena pesma. Korali su počeli da se pevaju od
doba pape Grgura Velikog (590—604).
273 Mali priručnik molitava.
274 Molitvenik it koga se čitaju molitve za vreme službe božje.
275 Priručnik sa psalmima.
276 Sveštenik govori latinski s mnogo grešaka. Reči kurzivom su
pogrešno izgovorene. Mir s vama! Neka se slavi ime Hristovo. Pognite
glave ispred ovog najsvetlijeg znaka. Naši preci umirali su za ovaj sveti
krst: moj otac, deda i pradeda i čukundeda. Treba da stoji; Prominete
capite vestra e conspecti in hoc signo santissimo. Maiores omnes nostri
no hoccruci mortui sunt: pater mus, avus, provus, abavus...
489
277 Jedna vrsta višeglasne muzike it IX veka.
278 Savršenija višeglasna muzika.
279 Tenor (od latinskog tenere— držati). Tenor drži melodiju.
280 Mi koji živimo ispravno govorimo (lat.).
281 Kralju nebeski, Gospodaru mora. (lat.).
282 To je bilo u maju, u slatko doba kada je vreme tako lepo.
283 Device predivna (lat.).
284 Iz dubina vapim za tobom, Gospode! (lat.).
285 Gospode, pomiluj (grčki).
286 Kaluđeri franjevačkog reda nosili su ogrtače kestenjaste boje.
287 Stari grad u Sremu u blizini Save. Tu je podignuta crkva svetom
Luki Obedu (otud Obedska bara). Grad je bio svojina despota Ðurđa. Tu
je kasnije sahranjen njegov sin, slepi Stefan. Ðurađ je sa malom
pratnjom prešao iz Erdelja u Kupinik da se primakne mestu borbe.
288 Te, 1456. godine, pojavile su se dve komete, verovatno obe iz
grupe neperiodičnih kometa.
289 Osvajač Carigrada (tur.)
290 Tu flotu opremio je i poslao u Helespont aragonski kralj.
291 Turci su otpočeli da jurišaju na grad 14. jula a poraz su pretrpeli
23. jula.
292 Po starom verovanju kad kokoška propeva, nekome je pisana
smrt.
293 To je bilo 21. jula.
294 Iz Hronike (Rabbi Joseph Ben Joshua)(živeo u prvoj polovini XVI
veka).
490
295 Sa sigurnošću tvrdi (lat.)
296 Knez Jovan Hunjadi umro je 11. avgusta 1456. godine.
297 Kapistran je umro 23. oktobra iste godine. Sahranjen je u Beču.
Godine 1690 proglašen je za sveca.
298 Za smrt Jovana Hunjadija despot Ðurađ je prvi javio sultanu
Mehmedu.
299 Mihaila Silađija naša narodna poezija pominje pod imenom
Svilojević.
300 Prorok zla, nesreće (lat.)
301 Mara se kao turska carica neko vreme starala o Mehmedu dok je
bio dečak. Zbog toga ju je sultan poštovao kao majku.
302 U našoj narodnoj pesmi pominje se pod imenom Majka Anđelija.
303 Katarina i Ulrih Celjski imali su jednu devojčicu — Jelisavetu.
Umrla je mlada nekoliko godina docnije.
304 Mihailo Konstantinović iz Ostrvice pominje toga viteza pod
imenom Balinji.
305 Gvozdeni tronožac na kome se na ognjištu u loncu kuva jelo.
306 Prema delu Bertrandona de la Brokijera ugarski velikaši bili su
verolomni i skloni kršenju svakog ugovora.
307 Jedna vrsta kaktusa; taj kaktus smatrao se kao čuvar kuće od
zlih duhova.
308 Kralj Vladislav Albertović Posmrče, tada je imao svega
sedamnaest, a Vladislav Hunjadi dvadeset i četiri godine.
309 To je bilo 11. novembra 1456.
491