„Mislio sam da ste braća.” Tamas je slabio. Gubio je snagu zbog gubitka krvi. Petljao je oko barutnog punjenja. Podigao ga je do usta i ispustio. „Braća smo, ali samo po magiji”, rekao je Klermont. „Moja druga polovina je ona koju zovete Čeris. Bila je moja bedrom spojena bliznakinja. Trebalo je da budemo izloženi elementima, ostavljeni da umremo posle rođenja. Ali roditelji su nas voleli i zadržali su nas. Kresimir ih je ubio. Zatim nas je razdvojio magijom. Mesecima smo žalili za njima. Držali smo se jedno drugog dok nas silom nije razdvojio. Bez njega bismo uvek bili jedno, kao što nam je bilo suđeno.” Klermont se osvrnuo. Mrštio se gledajući ka balkonu prvog sprata. „O čemu sam govorio? O, da. Ubijanje boga zahteva sirovu magiju, kao kad je Kresimir ubio Adomovo smrtno obličje, pre nekoliko meseci, ili traži nešto kao ovo.” Iznova je podigao oštri kamen. „Ovaj komad kremena star je više desetina hiljada godina. Bio je zaboden u zemlju daleko odavde i dugo progutan u moru. Kresimir se posekao na njemu u detinjstvu. Ta krv će mu doći glave.” „Nikad nisam čuo za takvu magiju.” Tamasov vid se maglio. Pokušao je da jače pritisne ranu na ramenu. Sigurno je ozbiljnija nego što je mislio. „Gubitak krvi uzima danak, Tamase. Naravno da si čuo za takvu magiju. Ona je odavno izgubljena u ovom delu sveta. Starija je od mene ili Kresimira. Niko od nas je nije istinski razumeo. Ali ona postoji. I danas se koristi u zemlji na drugoj polovini sveta.” „U Dinizu.” „Da. Na drugoj strani Fatraste. Mala urođenica tvog sina je najjači korisnik te magije kog sam ikad sreo, a to se odnosi i na mene. S ovakvim artefaktima sam ubio sve izuzev dva brata.” „Adoma...” „I Kresimira. Tako je. Volim Adoma. Uvek je bio pažljiv prema meni, pre nego što sam osnažio. Dosad ga nisam dirao. Bojim se da moja bliznakinja neće biti tako velikodušna kad uklonim Kresimira s puta. Kad već govorim o njoj.”
Klermont se ućutao. Čuli su pucketanje. Čeris se pojavila iza svetlucavog vela magije. Naletela je na Klermonta. Kašljala je. Dim joj se dizao s kože i kose. Klermont ju je pridržao jednom rukom. „Zdravo, ljubavi”, kazao je. „Šta nije u redu?” Suvo se zakašljala, otišla iza Kresimirovog oltara i glasno povratila. „Naš prokleti brat ubacio je svoju prljavu magiju u mene. Morala sam da bežim, ali mislim da me nije pratio.” „Rekao sam ti da ništa ne jedeš u ovom gradu”, rekao je Klermont. Njegov prijatni glas je zvučao pomalo ljutito. „Neće te ubiti. Adom je previše obziran za tako nešto.” Tamas je iskoračio. Svet mu se ljuljao pred očima, a pod vrteo. „Ovo ne mora da se nastavi”, rekao je. Ceriš je pokazala na Tamasa. „Zašto ga još nisi ubio?” Klermont je zakolutao očima. „Imam druge planove”, kazao je. Obratio se Tamasu: „Za slučaj da izgubim izbore. Planove, u planovima, u planovima. Slabljenje Rikardove pozicije, upropaštavanje adranske valute. Planirao sam da osvojim vlast za dvanaest godina, ali je moja druga polovina izgubila strpljenje.” „Ti si me ostavio u onoj prokletoj kuli”, Čeris se obratila bratu optuživačkim tonom. Tamas je napravio još jedan korak. „Ubijte Kresimira. Hajde. Neću vas sprečavati. Zaslužio je da umre, ako je suditi po onome što si ispričao. Ali ne uplićite nas u vaše mahinacije. Ostavite Adro na miru.” „Nećeš pokušati da nas sprečiš?”, mrštila se Čeris. „Hej, hej”, rekao je Klermont. „Nemoj u potpunosti odbacivati feldmaršala, Čeris. Tamase, planiram da ujedinim ovaj svet i da ga uvedem u novu eru. Želeo bih da ga ti predvodiš. Izviđaču te ako pristaneš. Produžiću ti život. Poštedeću tvoje prijatelje i porodicu. Dobićeš počasno mesto u novom poretku. Donećeš mir svim nacijama na ovoj planeti.” Tamas je sve teže disao. Krv mu je prodirala u pluća. Zapitao se da li mu je samo rame povređeno. Bila mu je potrebna sva preostala snaga da dohvati pištolj za pojasom i da ga potegne. Ruka mu je drhtala. Podigao ga je i nanišanio u Klermonta. „Ne.”
Pištolj je iščezao u poplavi svetla, zajedno s Tamasovom šakom. Nije bilo bola u uništenom udu, samo utrnulosti, koja se brzo širila. Tamas se zateturao unazad. Osećao je da magija hvata i čepa njegovo telo. Bol mu je ispunio glavu, dok nije pomislio da će pući. Zatim je pao. Tanijel je zastao kad se Brudina druga polovina pojavila. Čekao je. Gledao ih je i slušao njihov razgovor. „Pelo?”, prosiktao je. „Sad ih je dvoje. Čak ni ja im ne mogu prići dovoljno blizu. Imam samo jedan bajonet.” Ka-pel je kratko razmišljala. Klimnula je glavom. Kucnula se prstom po grudima. „Ti ćeš?” Još jednom je klimnula. „Šta možeš da radiš?” Osmehnula mu se, ali nije imala vremena za odgovor. Tanijel je krajičkom oka video brzi pokret kad je Tamas potegao pištolj. Eksplodirao mu je u ruci. Tanijel je osećao kako magija probada očevo telo. Preskočio je ogradu balkona i doskočio u dvoranu, tako da se oltar našao između njega i Brude. Video je kako Tamasovo telo pada. „Tata!” Ta reč mu se otela iz grla kao jauk, prodorni, bolni krik straha i bola. Zakoračio je napred i osetio kako se Brudina magija upravlja ka njemu, kako puže oko oltara kao piton i kako ga obavija, s namerom da mu skrši kosti. Pritisak je bio neverovatan. Osetio se kao neko ko je do struka propao u živo blato. Taj isti drobeći pritisak držao ga je na odstojanju na Trgu izbora. Stiskao je bajonet u ruci. Sečivo je bilo između njegovih prstiju. Krenuo je napred. Bajonetom je sekao magiju kao pramac broda more. Čeris je obišla oltar da bi se suočila s njim, dok je pribrani Klermont prišao Kresimiru i podigao bodež od kremena. „Pelo, pomozi mi malo!” Kresimirov kovčeg - onaj mali koji je Ka-pel nosila - poleteo je kroz vazduh u luku iznad Tanijelove glave. Štapovi i konopac su se u treptaju oka raspali, a veze oko Kresimirove lutke odrešile. Magija je
iznenada eruptirala iz Kresimira. Udarila je Čeris i Klermonta. Bacila ih je preko dvorane. Kresimir se zakotrljao s oltara. Tanijel se ukočio u mestu, u strahu od ludila u Kresimirovim očima. Ali u božjem pogledu koji se zaustavio na njemu nije bilo ludila. U njemu, zapravo, nije bilo ničega. Božje lice bilo je prazno, bezizražajno. Ka-pelina lutka je lebdela iznad njegove glave. Trzao se, dok se lutka kretala imitirajući njegove pokrete. Tanijel je jurnuo na Klermonta, samo da bi se našao na kolenima. Pokušao je da ustane, ali mu se čitav svet navalio na ramena. Oči su mu se iskolačile, a srce je tutnjalo dok se borio s nezaustavljivom, nevidljivom silom. Ugledao je Klermonta i Čeris kroz proreze na kapcima. Oboje su stajali stisnutih vilica. Borili su se s Kresimirovom magijom. Tanijel je shvatio da pritisak s kojim se bori nije upravljen na njega, već da se radi o snazi sukobljenih bogova. On se samo tu zatekao. Čitavo telo mu se drmalo dok ga je Ka-pelina magija štitila. Sve tetive su mu se napele, a kosti našle na ivici pucanja. Ka-pel se probijala niz stepenice na drugom kraju dvorane. Znoj joj je liptao s lica, a prsti su joj igrali kao kod majstora lutkara s nitima na prstima. Klermont i Čeris su se približavali jedno drugom. Kresimir je bio između njih. Izgledalo je da je Kresimir nepromenjen, ali je Tanijel video kako vosak kaplje s lutke iznad njega i kako je pritisak preobražava u bezoblični mehur. Klermont je podigao nož od kremena. Spustio ga je na Kresimirov vrat. Bog je pao pred njim. Tanijel je iznenada poleteo napred, oslobođen pritiska zbog prestanka magijske borbe. Povratio je ravnotežu i uhvatio Klermonta za prednji deo sakoa. Nabio je Kapelin bajonet u meki deo ispod njegove brade, i u mozak. Čerisin vrisak naterao ga je da pusti Klermontovo telo i da zapuši uši. Jurnula je na njega podignutih ruku. Spremio se za sudar s bezmernim besom boginje. Čeris se zateturala. Tanijel je podigao pogled i ugledao Tamasa pod njenim nogama s Klermontovim bodežom od kremena u preostaloj ruci. Krv je liptala iz Tamasovih ušiju, nosa i usta. Crni barut poprskao mu je bradu. Zario joj je bodež u nogu.
Ponovo je kriknula, ali više od besa nego od bola. „Misliš da će me to ubiti?”, pitala je. Zgrabila je Tamasa za okovratnik koporana i podigla njegovo slomljeno telo, samo da bi uzmakla kad je ispljunuo krv u njene oči. „Pusti ga”, riknuo je Tanijel. „Ne možeš da mi zapovedaš”, odvratila je Čeris. „Piću krv iz leša tvoga oca. Zaklaću tebe i tvoju urođenicu, i povratiti moju ljubav. Imam tu moć!” „Pusti ga, pa ćeš pobediti.” Čeris je oklevala. „Kako to misliš?” Tanijel je isukao bajonet iz Klermontovog beživotnog tela. Okrenuo ga je u ruci. „Eto”, rekao je. „Pobedila si.” Bacio je bajonet. Ispustila je Tamasa i pružila ruku, ali je bajonet u luku preleteo preko vrhova njenih prstiju. Okrenula se u mestu, s ispruženom rukom. Ka-pel je uhvatila bajonet u vazduhu. Zarila ga je u Čerisino srce. Boginja je jeknula i pala na pod. Ka-pel je opkoračila njeno telo i iščupala bajonet. Zarivala ga je iznova i iznova u Čeris dok ova nije prestala da se kreće. Tanijel je uhvatio Ka-pel za ruku. „Mrtva je, Pelo.” Cerila se na Čeris, ali je dozvolila Tanijelu da je odvuče od nje. Pustio ju je da bi proverio Klermontovo i Kresimirovo telo pre nego što je prišao Tamasu. Njegov otac je ležao postrance, natopljen krvlju. Obe noge bile su mu slomljene, leva ruka smrskana, a leva šaka nestala. Još je stiskao bodež od kremena. „Tata”, tužno će Tanijel. Očajanje se gnezdilo u njemu. „Tata, drži se!” Tamas je zatreptao. „Izgubio sam jedan od tvojih pištolja”, zakrkljao je. „Dobro je, tata”, rekao je Tanijel. Pridržavao je očevu glavu. „Drži se. Ne napuštaj me.” „Da li je gotovo?” „Da. Mrtvi su.” „Prokleti bogovi.” „Ne napuštaj me, molim te”, jecao je Tanijel.
„Ne, Tane”, kazao je Tamas. Krv mu je bila na zubima. „Mislim da ću otići.” Tanijelov vid se zamaglio. „Molim te, tata.” Tamas je naslepo uhvatio prednji deo Tanijelovog koporana. Stiskao je okrvavljeni rever. „Ponosim se tobom, Tanijele.” „Nemaš čime da se ponosiš, tata. Ja sam grozan zapovednik. Grozan vojnik.” „Ti si dobar čovek. Dobar borac. Samo to je važno.” „Samo ostani živ, tata. Čuješ li me? Ostani živ.” „Zaslužio sam ovo, momče. Spreman sam da otpočinem.” „Ne, nisi. Imaš toliko posla.” Začula se tutnjava. Zgrada se zaljuljala oko njih, ali to više nije bilo važno. „Odoh ja, sine. Beži odavde. Bruda će upriličiti posmrtno razaranje, a ono neće biti prijatno.” „Ideš sa mnom.” Tamas je sve sporije disao. Prsti su mu se opustili, a ruka omlitavela. Tanijel nije obraćao pažnju na novu tutnjavu i Ka-pel, koja ga je vukla za rukav. „Tata...” „Hej”, prošaptao je Tamas. Usne su mu se svile u slabašni osmeh. Tiho je nastavio: „Majka te pozdravlja, dečače. Volimo te.” POGLAVLJE 52 Adamat je zauzdao konja u kraljevskom vrtu nedaleko od iskrivljenih vrata palate Horizont. Sjahao je pored voda adranskih vojnika koji su zbrinjavali ranjenike. „Gde je feldmaršal?” pitao je. Kapetan je ustao. „Poveo je četu ljudi u palatu pre petnaest minuta. Šta vi...” Ućutao je zbog tihe, zloslutne tutnjave. Vojnici su razmenili zabrinute poglede.
Adamat je odvratio: „Nosim vesti iz Adopesta. Neprijatelj je odbijen, a novi prvi ministar bezbedan.” „Jame mi, nisam ni znao da smo napadnuti u gradu”, rekao je kapetan. „Čučimo ovde svu noć i čitavo jutro. Je li Tamblar dobio izbore?” „Jeste.” „Drago mi je da to čujem. Poslaću odred unutra za feldmaršalom Tamasom, da bih ga obavestio o novostima.” Tutnjava se ponovo razlegla. Adamat je spustio pogled na tle. „Jeste li to osetili?” „Je li to zemljotres?” pitao je neki vojnik. „Nek neko pronađe pukovnika Olema”, kazao je kapetan. „I saznajte šta se, jame mi, ovde dešava. Želeće da zna ako će se još magije prosuti po bojištu.” Adamat je pogledao vrata palate. Zapitao se da li da lično saopšti vest feldmaršalu, ali je brzo odustao od te zamisli. Najbolje je da prepusti taj posao profesionalcima. Poslednji put kad je jurišao u bitku bio je proboden. Dva puta. „Vratite se!”, neko je dreknuo. Adamat se okrenuo i ugledao priliku koja je trčala uz put. Približavala se brzinom barutnog maga u punom transu. Bila je visoka, debela i oblivena znojem. Duga, raspuštena, crna kosa visila joj je u vlažnim trakama oko glave. „Šta je bilo?”, pitao je Adamat. „Nek se svi vrate”, povikao je Adom. „Odmah!” „Ko si, jame ti, sad pa ti?”, pitao je kapetan. Adom se izdigao pred kapetanom, kome se učinilo da je njegov sagovornik u trenu zablistao i porastao. „Ja sam tvoj bog, čoveče. Svi ćete umreti ako ne narediš puno povlačenje ovog časa.” Naređenje je preneo obližnji narednik pre nego što je kapetan uspeo da reaguje. Zamucao je: „Recite svima da se sklone iz palate. Bežite!” Adamat je prišao Adomu. „Šta se dešava?” „Sećaš li se šta se desilo sa Saut Pajkom kad je Kresimir upucan?” „Da.”
„To.” „Prokleto se šališ.” „Izgledam li kao neko ko se šali, inspektore?” Adom kao da je tek sad opazio da mu se kecelja razvezala. Posegnuo je iza leđa da bi je ponovo svezao. „Brže!” dreknuo je. „Nek se svi sklone!” Red je po svoj prilici počeo da se uspostavlja među Adranima, iako je u zadimljenom vrtu palate vladao metež. Adamat je video čoveka koji je ujahao u palatu pravo kroz velika vrata. Zemlja se ponovo zatresla. Isti čovek se minut kasnije vratio praćen dvema četama adranskih vojnika koji su nosili mrtve i ranjene. Ljudi su skakali s prozora palate dok je zemlja podrhtavala u sve snažnijim talasima. Adamat je morao da se uhvati za noge da ne bi pao na tle. „Trebalo bi da bežiš, inspektore”, rekao je Adom. „Da li će to pomoći?” Adom je oklevajući odgovorio. „Neće.” „U tom slučaju ću ostati ovde.” Stajanje pored boga nije bila najgluplja ideja kad se svet rušio oko vas. Južno krilo palate Horizont izgubilo se iz vida tako naglo da je Adamat poskočio od straha. Deo zgrade se urušio. Trebalo mu je izvesno vreme da shvati da i sama zemlja propada, gutajući čitavu palatu. Zidovi su se ugibali ka unutra i nestajali. Stub prašine od maltera poleteo je uvis iz sve zamašnije rupe kao para iz eruptirajućeg gejzira. Adom se naprezao. Lice mu se blistalo od znoja i štroke. Raširio je noge radi ravnoteže, spustio ruke i okrenuo dlanove ka palati. Prstima je grabio vazduh. Vene su mu iskočile na rukama, a mišići nabrekli. Ali kakvu god magiju da je koristio, ona nije uspela da zaustavi razaranje. Grimiz je curio iz uglova Adomovih usana i nosa. Krvavi sjaj je zamenio znoj. Izgledalo je da će mu oči iskočiti iz lobanje. Ostaci posrebrenih vrtova palate su pali i nestali u sve široj rupčagi. Adamat je uplašeno uzmakao. Rupa nije prestajala da se širi. Nije mogao da vidi njenu unutrašnjost, ali ga je i nejasna svest o njenoj dubini nagonila na bekstvo. Pogledao je na Adoma, čije telo je
drhtalo kao grana koja će svakog časa pući. Bio je samo obdareni, neupućen u magiju, ali je osećao kako ona isijava iz boga. Rupčaga je progutala još odaja u palati. Nastavljala je da se širi i stigla do prestone dvorane i severnog krila. Adamat je zažmurio i okrenuo glavu ka plavom nebu nad sobom. Poželeo je da bude kod kuće s Fej i decom. Tutnjava je prestala. Tle se umirilo. Adamat je pogledao ka zemljanim čeljustima. Jedva se usuđivao da diše. Zapazio je da su prestala da rastu. Vazduh je bio pun prašine i zemlje. Ograničavao mu je vidik na najviše pedesetak metara, ali je video senku severnog krila palate, koje nije nestalo pod zemljom. Mermerna fontana je krenula i kliznula u rupčagu. Vazduh se umirio. Adamatu se činilo da je čitava adranska vojska ispustila uzdah olakšanja. Vojnici u bekstvu su polako zastajali i počinjali da se vraćaju ka palati. Posmatrali su je s užasnutom radoznalošću. „Feldmaršal!”, povikao je neko. Adamat je potrčao napred, s desetinom vojnika. Prašina je počela da se sleže i proređuje kad se bacio na kolena pored okrvavljenog tela koje je ležalo na šljunkovitoj stazi, nedaleko od mesta na kom su do malopre stajala vrata palate. Feldmaršal Tamas je ostao bez šake. Odeća mu se crnela od krvi. Čelo mu je bilo umrljano krvlju kao da ga je neko pridržavao. Njegovo telo je ležalo samo, slomljeno. Adamat je prislonio ruku na feldmaršalov vrat. Opipao mu je puls. Sve lađe su mu tonule dok je saopštavao novost: „Mrtav je.” Neko je prigušeno zajecao. Narastajuća gomila se razdvojila. Adom je prišao telu i kleknuo preko puta Adamata. Gurnuo je ruke ispod Tamasa. Podigao ga je kao dete lutku. „Gde je Tanijel Dva Hica?”, pitao je neki vojnik. Drugi je viknuo: „Dovedite pukovnika Olema!” Adom je pročistio grlo i bacio pogled ka zjapećoj ruševini. „Tanijel Dva Hica je mrtav. Ovo je njegov grob. Možete tražiti, ali nećete naći njegovo telo.” Nije obraćao pažnju na pitanja okupljenih vojnika. Privio je Tamasovo telo uz grudi. Adamat je na ruševinama veličanstvene palate Horizont video kako bog rida nad herojem Adra.
POGLAVLJE 53 Nila je koračala mermernim hodnicima Narodnog suda. Njeni koraci su odjekivali u tišini ranog jutra. Prošlo je manje od nedelju dana otkad su Bo i ona pobedili ostatke Klermontovog kabala. Sećanja na tu borbu još su se javljala u njenim noćnim morama. Nije želela da ikad ponovo kroči u ovu zgradu. Ipak se našla u njoj. „Zašto nas primoravaju da čekamo?”, pitala je. Bo je sedeo na tvrdoj klupi nedaleko od nje. Lupkao je gumenom loptom o suprotni zid hodnika. Posle svakog odskoka je pauzirao da bi eksperimentalno stisnuo loptu. Nije nosio rukavice. Na desnici je imao ružičasti ožiljak, preostao posle isceljenja privilegovane iz Deliva. „Zato što”, uzdahnuo je, „žele da nam pokažu ko je na vlasti.” „To je arogantno.” „Dobro došla u svet politike, draga moja”, rekao je Bo. Prestala je da hoda i prekrstila ruke. Jedva da je spavala, a pred njom je bio čitav dan. Raspoloženje joj je išlo od lošeg na gore. „Neću igrati takve igre.” „Ovako sad izgleda tvoj život.” Pripala joj je muka od te pomisli. Političari su ih pet dana ispitivali i zvali na sastanke u kasne noćne sate s Vlorom, Rikardom Tamblarom i stotinu muškaraca i žena čija imena nije mogla da zapamti, dok su pokušavali da uvedu nekakav red u državi posle Tamasove smrti. „Odo’ ja”, kazala je. Bo se namrštio. „Slobodna si da odeš kad god želiš, ali znaj da će me tvoj odlazak veoma rastužiti.” Nastavila je da šparta. „Preboleo bi me.” „Ne bih nikada!” Tanijelovu smrt si preboleo neumesno brzo, htela je da kaže. Ali nije se usuđivala da to izgovori. Ne bi imalo smisla svađati se u
trenutku u kom je očajnički neophodno da pred svetom deluju monolitno. „Moraš priznati”, nastavio je Bo, „da je dreždanje po sastancima možda manje uzbudljivo od magijskih okršaja, gonjenja i upucavanja, ali da se zbog njega nećeš usrati u gaće. I da unutra” - pokazao je na zatvorena vrata u donjem delu hodnika - „neće pokušati da ti oduzmu život. Samo će ti uništiti karijeru.” „Baš bi mi naudili”, rekla je Nila. „Ne želim ovu karijeru.” „To te čini najboljom ženom za nju. Hajdemo, dovoljno dugo su nas ostavili da čekamo.” Bo je ustao, namestio protezu i navukao rukavice. Nila je izvadila par rukavica iz džepa. Navukla ih je. Nisu joj bile potrebne, ali je na sastancima u proteklih nekoliko dana uočila da je ljudi ozbiljnije shvataju kad ih nosi. Bo joj je pridržao vrata. Prošla je pored sekretarice, koja je pokušala da je zastavi na ulasku u dvoranu. Devet pari očiju se upravilo na Boa i nju dok su ulazili u odaju. Prepoznala je samo dvojicu ljudi i tri žene, ali je znala da su svi odreda novoizabrani regionalni guverneri Adra. Oni, novi Magistrat i prvi ministar Rikard Tamblar činili su tronožac nove adranske vlade. Guverneri su sedeli oko stola u obliku polumeseca. Laki doručak je upravo bio odnošen ispred njih. Guvernerka Račel, žena u pedesetim godinama, kratke sede kose i šaka zgrčenih od reumatizma, namrštila se. „Još nismo spremni za vas”, rekla je. „Tako je”, kazao je Bo sa šarmantnim osmehom, „ali ćemo mi za manje od šest sati sahraniti feldmaršala Tamasa u ceremoniji pred milionima. Nemam vremena za vaša sranja. Recite šta želite od nas.” Guverneri su se ljutito mrštili. Račel je pak samo premeravala Boa ispod oka. „Kucnuo je čas da odredimo mesto adranskog kabala u našoj novoj vladi”, rekla je. „Ili da odredimo da li je kabalu mesto među nama.” „Želite li da mi kažete kako će se adranska vlada usuditi na bivstvovanje bez kabala u napetostima premreženom novom dobu?”, pitala je Nila, praveći se da je šokirana onim što je čula.
„Rekao bih”, kazao je jednako iznenađeni Bo, „da žele da nas ostave bez posla!” „Ako biste samo...”, rekla je Račel. „Pa.” Nila je podigla ruku. „Želja mi je ispunjena. Hvala vam što ste nas pozvali da biste nam to stavili do znanja. Mislim da ću provesti ostatak dana u postelji.” „Praviću ti društvo!”, kazao je Bo. Namignuo je i uhvatio Nilu podruku. Okrenuli su se prema vratima. „Gde ste, jame vam, krenuli?” pitala je Račel. Nila i Bo su se okrenuli ka guvernerima. „Jedva čekamo da odemo”, rekao je Bo, „ako vam nismo potrebni.” Račel je gnevno listala papire pred sobom. „Nije da vas ne želimo”, kazala je. „Samo što nismo još utvrdili kako će kabal služiti vladi.” „Ah”, rekao je Bo. Proteza je škljocnula. Uzeo je stolicu pored zida. Bučno ju je dovukao do središta odaje i seo na nju. Nagnuo se napred, naslonivši se na štap. Nila je stala iza njega. „Kabal”, rekao je, „namerava da služi kao što je činio dosad. Ali nećemo služiti kralju, nego najboljim narodnim interesima.” „To je veoma neodređeno.” „Drago mi je da ste to zapazili.” „Previše je neodređeno. Kabal mora nekome polagati račune.” „Polažemo ih. Podređeni smo vojsci, koja je podređena prvom ministru, koji za svoje akcije polaže račune pred Magistratom i uvaženim guvernerima, kojima se upravo obraćam.” „Direktniji nadzor mora postojati.” „Da li vi”, rekla je Nila, „predlažete da polažemo račune direktno savetu guvernera?” „Da”, šturo će Račel. Posmatrala je Nilu ispod oka, kao malopre Boa. „Već smo dobili slične ponude od prvog ministra i predstavnika Magistrata.” Bo se nasmejao. „I odlučili smo da je u najboljem interesu Adra da kabal ostane nezavisan. Borićemo se u ratovima. Borićemo se za narodne interese. Nećemo biti poslušnici nijedne grupe političara.” „A ko je odlučio o tome?” pitala je Račel. „Vas dvoje?”
Nila je rekla: „Nas dvoje, kao i nedavno unapređena generalka Vlora i preostalih pola tuceta članova Tamasovog barutnog kabala.” „Znate, ujedinili smo se”, pojasnio je Bo. „Stoga, ako poželite da ponovo vodite ovakav razgovor, možete to učiniti s nekoliko ratnih heroja, naporedo s dva poslednja privilegovana koja vam stoje na raspolaganju.” Pljesnuo se po butinama. „Pa, nemamo više vremena. Želim vam dobar dan.” Nila mu je pomogla da ustane. Uživala je u zaprepašćenoj tišini koja ih je pratila dok su izlazili iz odaje. Gledala je kako posluga trlja pocrneli mermer nešto niže u hodniku dok je Bo nameštao kaiševe proteze. Pitala se da li su mrlje ostale za njenom ili za vatrom brudanijskih privilegovanih. Još se čudila kako je zgrada preživala magijski okršaj. „Mislim da je lepo ispalo”, raspoloženo će Bo. Klimnula je. Jedan deo nje se slagao s njim. Imao je pravo. Duh nove vlade bi od početka bio obogaljen ako bi bilo koja grana uspostavila kontrolu nad kabalom. Samostalnost će pak značiti da neće moći da krive nikoga zbog neuspeha i nedostataka. Slušanje naređenja je ponekad najlakša opcija. „Borbadore!”, hodnikom se zaorio glas. Nila se okrenula i ugledala inspektora Adamata. Išao je u njihovom pravcu. Inspektor je nosio novo odelo. Tamni podočnjaci svedočili su o manjku sna. Plitko se naklonio Nili i okrenuo se prema Bou. „Inspektore”, rekao je Bo. „Kako ste?” „Pa, hvala vam. Umorno. Zaposleno. Ali dobro.” „Kako je vaša porodica?” „Divno. Hvala na pitanju.” „A Džejkob”, pitala je Nila. „Fej ga smatra svojim detetom.” „A ono o čemu smo pričali...”, rekao je Bo. Adamat mu je uručio presavijeni komad papira. „Ovde ćete je pronaći.” „Vrlo dobro.” Nila se radoznalo zagledala u Boa. Njegovo lice ništa nje odavalo. „Još teraš ovog sirotana da radi za tebe?”, pitala je.
„Hvala vam na brizi”, kazao je Adamat. Zakašljao se u šaku. „Ali mi je pedeset hiljada krana za pola dana rada zvučalo kao neodoljivo privlačna ponuda.” „Šta biste rekli kad bih vam ponudio stalni posao?”, pitao je Bo. „Imam ga, hvala vam”, odvratio je Adamat. „Ja sam ambasador.” „Čestitam”, rekla je Nila. „A gde?” „Ta odluka još nije donesena.” „Siguran sam da nećete dugo čekati postavljenje”, kazao je Bo. „Znajte da biste kod mene imali veću platu nego u državnoj službi.” „Rikard je veoma velikodušan prema svojim prijateljima.” Adamat je nastavio iz čiste radoznalosti: „Vbleo bih da znam, iz znatiželje, kakav posao ste imali na umu?” „Bili biste glavni špijun novog adranskog kabala.” Nila je podigla obrve. Bo joj nije govorio o tome. Adamat je mahnuo prstom u pravcu Boa. „Nema šanse. To je preterano opasan posao. Preterano politički.” „Ponuda važi nedelju dana”, kazao je Bo. Adamat se naklonio i uzmakao za korak. „Vaša pažnja mi laska, ali ne želim da radim taj posao. Hvala vam, privilegovani.” „Šteta.” Bo je izvadio kovertu iz džepa, nesumnjivo punu novčanica. Predao ju je Adamatu. Inspektor se ponovo naklonio i pružio korak. Nila i Bo ispratili su ga pogledom. „Taj čovek bi nam dobro došao”, rekao je Bo. „Dočepaću ga se pre ili kasnije.” Izgledalo je da je zaboravio na inspektora kad se okrenuo Nili i kad ju je odmerio od glave do pete. „Vreme je da se spremimo za pogreb. A sutra krećemo na put.” „Stvarno?” pitala je Nila. Bo je raširio papir koji je dobio od Adamata. Pogledao ga je. „Idemo na jug. I put neće biti predug.” Delivska vojska se utaborila u gradiću na pola puta između Adopesta i Budvila. Ostalo je samo petnaest hiljada vojnika. Glavnina je krenula kući da bi se vratila pre nego što zima udari punom snagom. Logor je sagrađen kao privremeni, pošto su vojnici bili većinom ranjeni i na umoru. Tu su bili i hirurzi, sestre i pomoćno osoblje iz
adranske i delivske vojske, kao i nekoliko hiljada keških zarobljenika. U njemu je sve zaudaralo na krv, bolesti i smrt. Groblje u ravnici pored gradića svakodnevno se širilo. Tanijel se gnušao ovog mesta. Želeo je da ode iz logora od trenutka kad je s Ka-pel ujahao u njega. Ali morao je da održi obećanje. Hodao je logorom s puškom o ramenu, trorogim šeširom navučenim na lice i podignutim okovratnikom. Ličio je na adranskog vojnika na odsustvu, koji traga za prijateljima ili rođacima među ranjenicima. Niko ga nije zaustavio niti ispitivao. Ka-pel ga je držala za ruku, skrivena kaputom. Bio je iscrpljen dugotrajnim vojevanjem, dok je ona izgledala životnije nego ikad pre. Dani odmora su joj prijali. Koža joj je blistala, a oči se sjajile. Smrt oko njih kao da je se nije ticala, ali je Tanijel znao da žudi za odlaskom iz logora koliko i on. Opazio je poznatu priliku. Čekala je pored zaprege kraj bolničkog šatora u središtu logora. Zastao je da bi bolje osmotrio najstarijeg prijatelja. „Jesam li ikad zahvalio Bou zato što mi je spasao život u planinama?” pitao je Tanijel. Ka-pel je klimnula, pokazala na sebe i odmahnula glavom. „Zavalio sam i tebi zato što si mi spasla život! Jesi li ti ikad zahvalila meni što sam spasao tvoj?” Pocrveneo je kad je podigla obrvu. „U redu, pa, hvala ti na svemu”, rekao je. Plitko je klimnula. Tanijel je zakoračio ka Bou. Oklevao je kad je video da je Nila s njim. Namrštio se. Ka-pel ga je cimnula za ruku. „Poručio sam mu da dođe sam.” Ka-pel je posmatrala Nilu kao da iznova procenjuje situaciju. Ponovo ga je cimnula za rukav. Usnama je oblikovala reči. Dobra je. Prišli su Bou i njegovoj učenici. Tanijel je dodirnuo obod šešira. Bo se samo osmehnuo i zagrlio Ka-pel, a zatim Tanijela. „Tane. Sestrice. Izgledate sveže.” „Smrt blagotvorno utiče na nas”, odgovorio je Tanijel.
Nila se mrštila, posmatrajući Boa. „Zašto mi, jame ti, nisi rekao da je živ?” „Je li to bitno?” pitao je Bo. „Čitavu nedelju dana mislila sam da si bezosećajni nitkov zato što nisi tugovao za najboljim prijateljem, koji je stradao od božje ruke.” „To je bilo malo sumnjivo, zar ne?”, rekao je Bo. „Moraću da ga ožalim kad se prašina malo slegne.” Nila je zakolutala očima. „Jame mi, nepodnošljiv si. Tanijele, zašto te nema? Svi misle da si mrtav.” „To sam i hteo”, kazao je Tanijel. „Ali zašto?” „Zato što bi”, Bo je odgovorio umesto njega, „ostatak života proveo u očevoj senci. Mislim da ni ja ni ti ne znamo o kakvom se teretu radi. Ne bi mu dopustili da bude Tanijel. Očekivali bi da bude Tamas. Da vodi zemlju, da svakog trenutka bude njeno živo srce.” Tanijel je ćutao. Imao je pregršt razloga da ostane mrtav. Pitao se da li je kukavica koja je izabrala lakši izlaz i ostavila druge da čiste za njim. „To ne objašnjava zašto si krio istinu od mene”, rekla je Nila. „Misliš da ne umem da čuvam tajne? Jame mi, kome bih to rekla! Ti si jedina osoba od mog poverenja.” Tanijel se oglasio. „Zamolio sam ga da nikom ne govori”, kazao je. „Boje čovek od reči. Predlažem vam da to kasnije raspravite. Svaki trenutak proveden na ovom mestu izlaže me riziku da me prepoznaju. Jesi li je našao?” „Jesam”, rekao je Bo. „Unutra je.” „Dobro je.” Tanijel je potegao pištolj s pojasa i proverio da li je napunjen kad je Bo navukao rukavice. „Jesi li siguran da sam ti potreban?” pitao je Bo. „Biće mi lakše ako budeš pored mene. Ne moraš da ulaziš, samo... budi tu, za svaki slučaj.” „Verovatno je već osetila moje prisustvo”, kazao je Bo. „Nas dvoje nismo bili u najboljim odnosima. Ne zaboravi da sam je bacio s planine kad smo se poslednji put videli.” „Ja sam je bacio s planine”, rekao je Tanijel. Srce mu je jače zakucalo. Zapitao se da li greši.
„Ona to pamti na drugi način.” „O kome govorite?” pitala je Nila. „Šta ovde tražimo?” „Suočićemo se s polubogom”, kazao je Bo. Nila je prebledela. „Šta si rekao?” Tanijel je podigao platno na ulazu u šator. „Dame imaju prednost”, rekao je Ka-pel. A Nili je kazao: „Ne brini. Nema šake. Možete ovde pričekati.” U šatoru je bilo tri puta više kreveta od bolesnika. Tanijel se zapitao da li je to dobar ili loš znak. Odsustvo bolničarki im je odgovaralo. Niko od ranjenika nije bio pri svesti. Pa, gotovo niko. Džulin je sedela na postelji na drugoj strani šatora. Platno na ćošku bilo je podignuto da bi mogla da gleda napolje. Nije se okrenula kad su joj prišli. „Vidim da su te skinuli odozgo”, rekao je Tanijel. „Ne zahvaljujući tebi.” Njen glas se po svoj prilici oporavio od meseci provedenih na suncu bez vode. Tanijel je obišao postelju. Nakrenuo je glavu da bi se zagledao u njene ruke. Završavale su se previjenim patrljcima. Jedan deo njega se pitao da li bi ponovo izrasle ako bi prošlo dovoljno vremena. Naposletku, njena magija ju je činila snažnijom od svih, izuzev bogova. „Tražila si da te ubijem, a ne da te skinem”, kazao je Tanijel. I ne bi joj obećao da će uraditi ono drugo. Ubila je njegove prijatelje. Pokušala je da ga ubije. Prizvala je Kresimira na ovaj svet, prouzrokovavši silne smrti i razaranja. Džulin se promeškoljila na postelji. Podigla je desni patrljak. Uperila je njime u njega. „I došao si da ispuniš obećanje?” Odgovorio je potezanjem pištolja. „Shvatam.” Pogledala je svoje ruke, pa Ka-pel. „Ti si nešto drugo, zar ne? Ne mogu da verujem da to nisam videla. Jesi li napunio tu stvar njenim kuršumom? Onakvim kakvim si ubijao privilegovane na Saut Pajku?” „Jesam”, rekao je Tanijel. Oblizao je usne. Hteo je da podigne pištolj i povuče obarač, ali ga je nešto sprečavalo u tome. Možda se radilo o kajanju. Oprezu. Nesklonosti daljem krvoproliću. Nije bio siguran. „Jesu li znali ko si kad su te spustili?” pitao je.
Džulin je slegnula ramenima. „Delivski kabal se zainteresovao za mene. Rekla sam im da sam plaćenica koja je uvredila Kresimira i da me je magijom održavao u životu.” „A oni su ti poverovali?” „Zašto ne bi? Uglavnom sam govorila istinu. Sem toga, zbog šaka me ne bi smatrali pretnjom čak i da su znali da sam predei.” „Ali mnogo znaš.” „Zato im ništa nisam rekla o sebi.” Plitki osmeh je zategao ožiljak na njenom licu. „Hoćemo li preći na posao?” Tanijel je pogledao Ka-pel. Njeno lice je bilo spokojno. Podigao je pištolj. „Pretpostavljam da bi razmislio o odustajanju od date reči, zar ne?”, pitala ga je Džulin blagim tonom. Tanijel se iznenadio i spustio pištolj. „Misliš da bih to učinio? Posle sveg zla koje si počinila?” „Vredelo je pitati.” Džulin je slegnula ramenima kao da joj je bilo svejedno. „Želiš da živiš u ovakvom stanju?” Okrenula je ruke. „Možda ću ga povratiti. Mislim na Drugo. Još ga vidim. Samo nemam prste kojima bih ga dotakla. Možda sam ovo zaslužila. Možda sam zaslužila da provedem sledećih hiljadu godina na spravama za mučenje delivskog kabala odajući im svako zrno znanja koje sam prikupila.” Tamas je kratko vreme posmatrao njen profil. Pitao se da li Džulin iskreno žali zbog onog što je učinila ili je to samo gluma. Nije sumnjao da se pokajala zbog prizivanja Kresimira. Ali ubistvo? Haos? Žali li zbog svega toga? Vratio je pištolj za pojas. Džulinin pogled je lutao između njega i Ka-pel. Oči su joj se blago raširile. „Ne igraj se sa mnom, Dva Hica. Dokrajči me ili nemoj, ali nemoj da se igraš sa mnom. Toliko mi duguješ zbog meseci koje sam provela viseći s Kresimirove grede i zbog mojih šaka.” „Ništa ti ja ne dugujem”, kazao je Tanijel. „Ali nisam dželat. Ovde sam samo zato što sam ti obećao da ću te ubiti kad si želela kraj. Sad ga ne želiš... umoran sam od krvoprolića. Umoran sam od
borbe. Još jedan pucanj neće ništa rešiti. Ali moraš mi nešto obećati.” „Šta?” „Zaboravi na sve. Moraš zauvek odustati od svih omraza protiv Borbadora ili bilo kog u Adru. Ovde više nećeš imati nikakvog posla.” „Slažem se”, rekla je Džulin, gotovo prebrzo. Neko vreme su posmatrali jedno drugo, pre nego što je podigla bradu u njegovom pravcu. „Neću ti ovo zaboraviti, Dva Hica.” Ka-pel i on ostavili su Džulin u šatoru. Pridružili su se Bou i Nili, koji su čekali napolju. „Nisam čuo pucanj”, kazao je Bo. „Nisam je ubio.” „Je li dobra ideja ostaviti je u životu?”, pitao je Bo. Izgledao je malo nervozno. Počeo je da skida rukavice, ali se zaustavio. „Ne znam. Možda jeste, a možda i nije. Mislim da ti više neće praviti probleme.” „Znaj da ću je držati na oku, uprkos tome.” „Ne krivim te”, rekao je Tanijel. „Je li gotovo?”, pitao je Bo. „Odlaziš?” Tanijel je razmenio pogled s Ka-pel. Skoro da je kucnuo čas. Ali još nije. „Imam da obavim još jedan posao”, kazao je.
EPILOG Vlora je stajala ispred kočije. Gledala je dvospratnu gradsku kuću u mirnoj ulici na istočnoj strani Adopesta. Bilo je kasno po podne, gotovo četiri sata. Nakrenula je glavu i osluškivala, očekujući da čuje crkvena zvona, koja su se čula svakog sata u godinama koje je provela u ovom domu. Trebalo joj je izvesno vreme da se seti da su sve crkve u Adopestu uništene. Rastužila se zbog pomisli da nikada više neće čuti to zvono. „Hoćeš li da uđem?” pitao je Olem iz kočije. „Daj mi nekoliko minuta”, rekla je i zatvorila vrata kočije. Prošla je pored zaraslog vrta do stepenica. Izvadila je mesingani ključ iz džepa. Dugo sticano iskustvo nateralo ju je da se zaustavi u predvorju i oslušne da li neko doziva njeno ime. Ali ništa u staroj kući nije odgovaralo na njeno prisustvo, izuzev poznate škripe podnih dasaka pod njenim nogama. Prašina joj je ispunila nozdrve. Zapitala se da li je iko bio ovde od noći državnog udara pre mnogo meseci. Saznala je da je posluga otpuštena prošle zime. Postala je general, ali unapređenje nije doživljavala kao uspeh. Novoosnovano ministarstvo obasulo ju je pohvalama. Unapređena je nepunih sedam dana posle Tamasovog pogreba. Čudila se tome, iako je odonda prošlo šest nedelja. Bila je najmlađi general u adranskoj istoriji, čak mlađa i od samog Tamasa kad je dobio taj čin. Pitala se da li svi u tome vide politički potez, što je i bio. Iskoristi ih pre nego što oni tebe iskoriste, čula je Tamasove reči u pozadini uma. Pokaži im da si to zaslužila. Popela se uz stepenice i ušla u prvu sobu desno. Šest godina je bila njena, kad ju je Tamas spasao sa ulice. Sećala se vremena pre državnog udara, pre nego što je Tanijel poslat u Fatrastu i pre onog prokletog plemića.
Smeh je odjekivao njenim pamćenjem kad je nagnula glavu, pitajući se da li ga je zaista čula. Ne. Naravno da nije. Krevet je izgledao mnogo manji nego što ga se sećala. Kako su Tanijel i ona ležali na njemu u noćima Tamasovog odsustva? Da li je Borbador još bio u kući? Ili su ga tragači za magovima kabala već odveli? Te uspomene su se činile dalekim. Izašla je iz sobe i nastavila niz hodnik. Zastala je ispred Tamasove kancelarije. Prašina je popadala po njegovom stolu. Najdraža šoljica za čaj i nekoliko kuršuma za muskete još su pritiskali mapu Adopesta. Prišla je stolu i pažljivo savila mapu pre nego što ju je vratila na mesto na polici za knjige. Otkopčala je zlatne epolete na ramenima uniforme. Spustila ih je na sto na mestu na kom je bila mapa. Bila je umorna. Vrtelo joj se u glavi. Nedeljama se rukovala, paradirala i obilazila komemoracije. Bila je i na Tamasovom pogrebu, zajedno s dva kralja, kraljicom i, po procenama novinara, osam miliona ožalošćenih. Odnedavno pomilovani arhidiocel Šarlemand održao je službu. Otvorila je prozor Tamasove radne sobe i posmatrala prašinu koja se kovitlala na sunčevoj svetlosti. Natenane je pregledala raznorazne predmete koje je Tamas doneo iz Gurle. Prešla je prstom niz korice njegovih u kožu uvezenih knjiga o vođenju rata, religiji i ekonomiji. Poznavala je ovu prostoriju kao vlastiti dlan. Pokušala je da se seti kad je prvi put bila njoj. To je bilo daleko sećanje. Možda je bilo samo tvorevina njenog uma, sastavljeno od odlomaka stotina originalnih sećanja. Izbledelo je kao krpa koja je godinama stajala na suncu. Podne daske su zaškripale. Otvorila je oči. Nije se sećala da je spustila kapke. Suze su joj tekle niz obraze. Nije ih brisala. „Ne moraš da odeš”, kazala je prilici na vratima. Tanijel je nosio blede pantalone i jaknu od jelenske kože, kao i staru, polovnu pušku. Pustio je bradu i kosu. Pogled mu je bio sjajniji nego ko zna koliko poslednjih godina. Izgledao je kako čovek koji se ratosiljao velikog tereta. „Moram”, rekao je sa osmehom. „Slobodan sam, Vlora.”
Obišla je oko Tamasovog stola. Prišla mu je, proučavajući njegovo lice i oči. Bacila je pogled na epolete koje je ostavila na stolu. Pomislila je da je razumeo. „Unapređena si u generala”, kazao je. Pogledala je epolete s gorkim ukusom u ustima. „Bićeš potrebna ovoj zemlji. Tamas je ostavio veliku prazninu za sobom.” „Ne mogu je popuniti.” „Samo se usredsredi na najpreče zadatke”, rekao je Tanijel. Odvratila je: „Bion že Ipil se krije. Govorka se o građanskom ratu u Kezu. General Hilanska još nije priveden pravdi. Bo želi da ujedini privilegovane i barutne magove u novom republikanskom kabalu, a Gavril da provede opsežne reforme u Planinskoj straži. Pred nama je... mnogo posla.” Očekivala je emotivniji odgovor od Tanijela na pomen Hilanske, ali je on samo klimnuo i pružio ruku ka zlatnim epoletama koje je ostavila na stolu. „Tamas bi se ponosio.” Vlora je spustila pogled na uniformu, na priznanje koje je svakog dana htela da stigne sa sebe. „Jesi li siguran?” „Jesam. Da li ćeš prodati kuću?” Zbunjeno je zatreptala. „Kako to misliš?” „Čitao sam o testamentu u novinama. Pošto sam ja mrtav, Tamas je sve ostavio tebi i Bou”, rekao je Tanijel. Dodirnuo je dovratak s dva prsta. „Ja bih je prodao. Čuva previše uspomena.” „Jame mi, ne. Useliću se u nju.” Osmehnuo se, posle prvobitnog iznenađenja. „To mi se zbog nečega dopada. Bilo nam je lepo ovde, zar ne?” „Jeste.” Tiho su stajali dok Vlora nije nastavila: „Opraštaš li mi?” „Samo ako ti meni oprostiš.” „Već sam ti oprostila.” Zagrlili su se. Osetila je njegove usne na čelu i vlagu na kosi kad su se razdvojili. Tanijel je obrisao suze iz očiju. Uhvatila ga je za ruku. „Srećno. Čuvaj se.” „I ti.” Ostavio ju je u tišini njenog novog doma.
Setila se noći, nedugo pošto je Tamas doveo kući, kad su je spopale noćne more. Tamas je ušao u njeno sobu i ušuškao je u postelji. Poljubio ju je u čelo, što nikad niko nije učinio za nju. Rekao je da ništa neće nauditi njoj ili Tanijelu dok god je on živ. Odonda nije znala za noćnu moru, uprkos krvi, pokoljima i smrti. „Jesi li s nekim razgovarala?”, pitao je Olem kad je ušao u kancelariju. Ko će me sad braniti od noćnih mora, zapitala se, ali je čula Tamasov glas u glavi: Ti ćeš. „Ni sa kim”, odgovorila je Olemu. „Bile su to samo senke prošlosti.”
ZAHVALNICE Veliko hvala mojoj urednici Devi Pilai na strpljenju i dalekovidosti koje je iskazala dok mi je pomagala da preguram prve knjige. Najbolja je u svom poslu, za koji nije dobila ni izbliza dovoljno priznanja. Takođe zahvaljujem i mom agentu Ketlin Blejzdel zato što me je nekoliko puta skinula sa simsa pri pisanju ovog serijala. Moja supruga Mišel pomagala mi je na svakom koraku mog puta, od poigravanja idejama za magiju i likove, do čitanja materijala pre slanja u kompaniju. Ona je najveća i ne bi trebalo da ikom dozvoli da tvrdi nešto drugo. Zahvaljujem Hauardu Tejloru, Džastinu Landonu i Dejvidu Volriku zbog toga što su pregledali rane verzije knjige i sa mnom razgovarali o njima. Takođe sam im zahvalan na beskrajnoj podršci mom stvaralaštvu i ljubavi prema njemu. Sličnu zahvalnost dugujem svim prijateljima i porodici što su dolazili na potpisivanja knjiga i slušali moje govorancije. Konačno, najveće poštovanje gajim prema Džinu Moliki, Majklu Frostu i Loren Panepinto. Zahvalan sam na njihovom radu na čudesnim naslovnim stranama sve tri knjige u serijalu. Hvala i Džejmsu Longu, Aleksu Lencickom, Elen Rajt, Lori Ficdžerald, Lindsi Hol i celokupnom osoblju u Orbitu i Orbitu UK, koji su se potrudili da ove knjige postanu nešto čudesno.
O AUTORU Brajan Maklelan rođen je 1986. godine u Ohaju. Studirao je engleski jezik i kreativno pisanje. Godine 2014. je sa debitantskim romanom Obećanje krvi osvojio nagradu Morningstar u kategoriji najboljih pisaca početnika u fantastici. Trenutno živi na planini sa suprugom Mišel gde vreme provodi u pisanju knjiga, šetanju i igranju igrica.