„PLAVA PTICA“ Knj. 97 Pol Divoa LAVAREDOVIH PET MARJAŠA Šta uraditi sa testamentom kojim škrti rođak zaveštava ogromno nasledstvo ali pod izričitim uslovom da naslednik sa samo pet marjaša u džepu, kao Jevrejin Lutalica, mora obići ceo svet za godinu dana. Još kad je obezbeđen i strogi nadzor izvršenja. To liči na zlobnu šalu s onu stranu groba. Tu zlobu rođak Žan Rišar nije mogao sakriti u poslednjim rečenicama oporuke gde se unapred naslađuje mukama na koje je stavio naslednika, mladog Armana Lavareda, novinara i bonvivana, čiju je sklonost ka rasipništvu, ka ugodnom i veselom životu, sa osudom ali i potajnom zavišću, hteo da kazni. Rišar je ceo život potčinio sticanju novca, a Lavared radi upravo suprotno: novcem uvećava sopstvena zadovoljstva, pa ga zato nikad i nema. U lov čija je divljač vredela četiri miliona franaka moraju da krsnu i onaj koji nasleđuje i onaj koji nadzire, međusobno pakleno uslovljeni dobitkom odnosno gubitkom. No Armanovom pustolovnom duhu godi ta neizvesnost borbe za „zlatno runo“. On nijednog minuta ne sumnja u uspeh svog poduhvata, mada je svestan bezbrojnih teškoća na koje će ne samo naići, već i onih kojima je u tom momentu ophrvan. Najteža, kao zla kob koja će ga celim putem pratiti i zagorčavati mu opijenost uspehom sopstvenih kombinatorika kojima smelo s brojnim rizicima ali uvek mudro i duhovito ostvaruje plan, jeste u vidu g. Buvreja, kućevlasnika kome poprilično duguje, ali koji je spreman da dug „oprosti“ ako mu Arman postane zet. Pohlepni g. Buvrej ima ružnu kćer a nanjušio je budućeg milionera. Lavared prihvata izazov i što je mogao mirnije izjavljuje beležniku da će navrh godine dana, a bio je to 26. mart 1891, doći po svoje nasledstvo. Skovao je munjevito plan i taj plan on zaista i realizuje.
KNjIGA ZA MLADE I STARE Knj. 97 POL DIVOA LAVAREDOVIH PET MARJAŠA ROMAN Naslov originala Paul D’ivoi LES CINQ SOU S DE LAVARĒDE Prevela s francuskog: DOBRILA STOŠIĆ Ilustracije JEVREM MILANOVIĆ MIH. S. PETROV Sken: drasko11 Obrada: solicitor „Prosveta“ BEOGRAD, 1991
SADRŽAJ I ................................................................................................................................. 1 II...............................................................................................................................11 III ........................................................................................................................... 28 IV.............................................................................................................................43 V .............................................................................................................................. 51 VI.............................................................................................................................59 VII .......................................................................................................................... 80 VIII......................................................................................................................... 89 IX...........................................................................................................................106 X ............................................................................................................................124 XI........................................................................................................................... 135 XII ......................................................................................................................... 152 XIII........................................................................................................................ 161 XIV ........................................................................................................................169 XV.......................................................................................................................... 191 XVI........................................................................................................................201 XVII.......................................................................................................................225 XVIII .....................................................................................................................237 XIX ....................................................................................................................... 246 XX......................................................................................................................... 260 XXI........................................................................................................................ 271 XXII...................................................................................................................... 286 XXIII.................................................................................................................... 300 XXIV..................................................................................................................... 309 XXV...................................................................................................................... 323 XXVI......................................................................................................................337 XXVII....................................................................................................................361 XXVIII...................................................................................................................376 XXIX .....................................................................................................................395 XXX.......................................................................................................................410
1 I TESTAMENT ROĐAKA RIŠARA — Onda, vaš odgovor? — Već sam vam ga dao, gospodine Buvrej, nikada! — Razmislite još, gospodine Lavared. — Razmislio sam. Nikada, nikada. — Vi, dakle, ne shvatate da vas imam u ruci i da ću sutra, ako izgubim strpljenje, prodati vaš nameštaj i vi ćete biti bez krova nad glavom. — Možete dodati — i bez novaca... — A ako pristanete to je lep brak, bogatstvo, nezavisnost... — I vi mislite da bih samog sebe poštovao ako bih postao zet g. Buvreja, nekadašnjeg sumnjivog poslovnog čoveka, nekadašnjeg policijskog dostavljača... — Ubogi novinarski đavo kakav ste vi trebalo bi da bude počašćen da postane zet jednog krupnog kućevlasnika, jednog bogatog finansijera... Ne računajući to da vas moja kći Penelopa voli i da joj dajem dve stotine hiljada franaka miraza, i veoma lepe nade uz to... — Gospođica vaša kći nije u pitanju, gospodine, ne gnušam se braka niti odbijam gospođicu, već tasta. — Znate li da niste baš učtivi, gospodine Lavared? — Znate li da me je baš briga, gospodine Buvrej? Ali kućevlasnik je imao u rezervi još jedan, poslednji argument. Polako poređa nekoliko listova hartije s taksenim markama, jedne bele, druge plave, originale i kopije, i poče ih nabrajati:
2 — Ovde osim vaše tri neplaćene priznanice za kiriju, evo i priznanica o vašim raznim dugovima koje sam otkupio da bih vas pritegao. Svi su vaši dugovi isplaćeni. — Zaista ste ljubazni! reče ironično mladić. — Da, ali ja sam vaš jedini poverilac. Ako se oženite Penelopom, predajem vam sve to. Ako odbijete, goniću vas do božje kuće. — Slobodno me gonite. — Ima tu za dvadeset hiljada franaka. S troškovima koje ću vam napakovati suma će uskoro biti udvostručena. — Vi savršeno poznajete sudske postupke, kako vidim. — Morate se u najkraćem roku odlučiti, jer ja moram bez odlaganja da putujem u Panamu. Sindikat akcionara mi je naložio da na licu mesta izvršim istragu. — Eh! čudnog li poverenja tog sindikata. A što se tiče moje odluke, mislim da sam vam dovoljno stavio do znanja pa se ne bih na to vraćao. Prekinimo sada, dakle, dragi gospodine, nemamo šta više jedan drugom da kažemo... Idite kod vašeg izvršitelja, vaših sudskih izvršitelja, vaših punomoćnika, vaših advokata. Idite i uživajte u tim taksiranim hartijama, ta vam hrana prija. Meni ona ne prija. Zbogom. Gospodin Buvrej pokupi svoje hartijetine, stavi šešir na glavu, izađe i zalupi vrata. Ne beše zadovoljan. Ovaj razgovor nam je bio dovoljan da upoznamo g. Buvreja, jednog od onih bezobzirno obogaćenih ljudi kojima novac ipak ne znače sve, nego teže i da ih svet uvažava. Međutim, Lavared, junak naše priče, zaslužuje da se o njemu iznese nekoliko biografskih podataka. Arman Lavared rodio se u Parizu od oca južnjaka i majke Bretonke. U njemu, dakle, behu dve rase; uzeo je od jedne neposrednu živost, od druge razboritu mirnoću. A povrh toga, kao Parižanin, dobio je onaj dar svojstven deci Lutecije, 1 snalažljiv i podsmešljiv duh, kojega je teško začuditi koliko i uplašiti. 1 Некадашњи назив Париза. (Прим, прев.)
3 Rano ostavši siroče, odgajio ga je ujak Rišar, koji se baš nije mnogo bavio vaspitanjem karaktera svog sestrića, iako je za njega plaćao sve potrebne časove i učitelje. Jadni čovek je imao mnogo muke sa svojim sopstvenim sinom, Žanom Rišarom. On beše sasvim suprotne naravi od rođaka Armana. Koliko je Arman bio zdrav, veseo i široke ruke, toliko je Žan bio bolešljiv, tužan i štedljiv. Žan je bio malo stariji od Armana. Godine 1891. prvi je imao skoro četrdeset godina a drugi trideset pet. Žan je preuzeo trgovinu svog oca koji se bavio posredovanjem na veliko i tako se brzo obogatio. Slabog zdravlja i mrzovoljne naravi, na kraju nije više mogao da podnosi Pariz, Francusku, prijatelje i rođake pa se nastanio u Engleskoj, u Devonšajru. Neka trgovačka slučajnost, tovar pamuka iz Amerike koji je ostao neplaćen, doneo mu je tamo, u naknadu, vrlo lepu kuću na selu. Postavši samoživ, bio je srećan da ode da živi u zemlji u kojoj niti on koga niti ko njega zna. Za to vreme Lavared, smeo, preduzimljiv, ali prijatelj promena, prešao je mnoge „staze i bogaze“ kako se to slikovito kaže u narodu. Još kao dečkić, 1870, stupio je u partizane, borio se u armiji sa Loare, pod zapovedništvom generala Šanzija, i tako počeo da se uči hrabrosti. Zatim je nastavio studije, pokušao je sa medicinom, no uskoro mu je bilo dosta ljudske bede gledane iz suviše velike blizine. Počeo je da radi u brodogradnji, pomalo plovio, pomalo gradio. I kada je stekao dovoljno praktičnog znanja da to više nije bila nepoznanica za njega, promenio se njegov predmet interesovanja. Vratio se zatim u Pariz, i kad izbi tursko-pruski rat ode kao ratni dopisnik, učestvova u pohodu, vide Plevnu, produži sve do Azije i pri povratku je mislio da je našao svoj pravi poziv. Bio je odličan dopisnik, mogli ste ga sresti u Tunisu, Egiptu, Srbiji, Rusiji, Italiji itd. Bio je u svim zemljama u koje je pariska štampa slala dopisnike. Pošto je imao bistar um, bio brz u odlukama, snažnog zdravlja, a obrazovanje mu je dalo površne pojmove u svim modernim oblastima znanja, Lavared postade novinar. Na tom se položaju nalazio na početku ovog poglavlja, pri dosta gorkom razgovoru sa svojim gazdom, g. Buvrejom. Već smo ga dosta ocrtali da bi se lako shvatilo da, trošeći bez računa, ne brinući o sutrašnjici i gajeći u srcu neizmernu ljubav
4 prema svojoj nezavisnosti, Lavared ne beše bogat. Zarađivao je ipak dosta novaca ali ga nije gomilao i živeo je na visokoj nozi od danas do sutra. Međutim, razgovor sa g. Buvrejom podstakao ga je na razmišljanje. — Ta će životinja, mislio je s razlogom, da stavi zabranu na moje prinadležnosti u redakciji. Popisaće i prodaće mi nameštaj. To je sigurno i naći ću se u neugodnom položaju od sada pa za dvadeset četiri časa. Dakle, danas budimo potpuno spokojni. To će još uvek biti jedan dobijeni dan. I tako on uveče zaspa sa spokojstvom sudije i tek ga sutradan probudi njegova poštovanja dostojna nastojnica, koja mu je bila vrlo sklona. — Gospodine Armane, evo jednog pisma. Doneo ga je pisar nekog beležnika; nije tačno znao vašu adresu pa vas je sinoć tražio u redakciji, u kafani, bogzna gde. Najzad je stigao ovde vrlo kasno i strogo preporučio da vam ga odmah ujutru predam. — Hvala vam, dobra moja gospođo Diboa, ali, jeste li baš sigurni da je to bio beležnikov pisar? — Pa, on mi je tako kazao. — Hm! bojim se da to nije pre pisar nekog izvršitelja... To Buvrej počinje s neprijateljstvima. Lavared je bio obdaren takvom bezbrižnošću da nije odmah otvorio pismo. Pročita jutarnje novine, obuče se, izađe da ruča i tek se na ulici odluči da ga otvori. Bilo je to zaista pismo od beležnika, jedan poziv. G. Panaber ga je pozivao da hitno dođe u njegovu kancelariju, u ulicu Šatoden, „radi posla koji se njega tiče“, uobičajena rečenica koja ništa ne kazuje. Pošto toga časa nije imao šta bolje da radi, Arman se, posle ručka, uputi beležniku. Sastanak je bio zakazan za dva sata. Idući tamo on primeti u prolazu jednu englesku porodicu koja je išla istim pločnikom kojim i on. Nije se mogao prevariti, bili su to Englezi. Čovek, pedesetih godina, imao je onu klasičnu ukrućenost, dobro poznate zulufe, kariranu odeću i putnički ogrtač po kome celi svet odmah pozna
5 naše susede na putovanju. Jedna stara dama, majka ili domaćica, s ružnim okruglim šeširom sa zelenim velom i dugim bezobličnim kišnim kaputom, pratila je jednu mladu devojku. A ova je, pak, bila sveža i lepa, bela i rumena, kakve su Anglosaksonke kada nisu ni suve niti namrgođene. Lavared je mahinalno pogleda. Sto koraka dalje, na raskrsnici ulica Šatoden i Fobur Monmartr, susrela su se troja kola dolazeći sa raznih strana. Mala Engleskinja uspe da izbegne dvoja, ali ne vide treća, i možda bi je ona pregazila, da Arman ne polete i čvrstom rukom u mestu zaustavi ščepavši konja za nozdrve. Kočijaš opsova, konj zarza, prolaznici viknuše, ali mlada osoba se samo malo preplaši. Mada malo bleda, ona ostade vrlo mirna. I pružajući Armanu ruku, zahvali mu jednim snažnim shake hand-om2 na engleski način. — Nije to ništa, gospođice, nemate mi na čemu zahvaliti. Priđoše otac i domaćica i Lavaredova ruka bi tri puta snažno stisnuta. — Ne, zaista, govorio je sa potpuno iskrenom skromnošću, to samo izgleda da sam vam spasao život. Međutim, ipak biste imali vremena da prođete, naši fijakerski konji su zaista vrlo mirni, verujte mi. — Vi ste mi ipak učinili uslugu? Zar ne, oče? Zar ne misis3 Grifit? — Sigurno, potvrdiše oboje. — I ja imam prava da vam budem zahvalna. Znate, nisam navikla da hodam po vašim pariskim ulicama i uvek se malo plašim, naročito kada tražim kuda treba da idem. — Mogu li vas uputiti? vrlo učtivo zapita Lavared. Sad otac uze reč i izvadi jedno pismo iz svoje lisnice.— Idemo kod jednog beležnika. — Gle, i ja. — Jednog beležnika koga ne poznajemo. — Dođavola, kao i ja. — Koji stanuje u ulici Šatoden. 2 Руковање. 3 Госпођа
6
7 — I moj isto tako. — Gospodin Panaber. — Takvo mu je ime. — Curious4 slučaj. — Ali kao od proviđenja. Dopustite da vas ja vodim. Stigoše svi zajedno, predadoše svoje pozive i biše uvedeni u beležnikovu radnu sobu, osim domaćice koja ostade u kancelariji. — To je dakle za istu stvar, pomisliše Lavared i Englez. Podudarnost beše čudna kod ljudi koji se ne poznaju a pozvani su zajedno kod jednog pravnika čije ime nisu znali ni sinoć, niti toga jutra. Pozdravljanje, predstavljanje, bez ikakvog uvoda. G. Panaber bio je od onih beležnika koji ne traći svoje vreme. On odmah započe: — Gospodine Lavared, gospodine Murliton, mis5. Oret, čast mi je i žaljenje da vam saopštim smrt jednog od mojih najboljih klijenata, sopstvenika dvorca Marsone, na Kot d’Oru, dveju kuća u Parizu, u ulici Ober i bulevaru Malerb, najzad poseda Baslet-Kastl u Devonšajru. Imenovao sam žaljenog g. Žana Rišara. — Mog rođaka! uzviknu Lavared. — Mog suseda! na to će Englez. Dva se čoveka zgledaše, potpuno zbunjeni, bez nepoverenja, još samo sa nekim očevidnim zaprepašćenjem. Beležnik nastavi mirno: — Shodno pokojnikovim željama pozvao sam vas ovde da saslušate njegov testament, svojeručno pisan, pravovaljano registrovan i parafiran. On brzo pročita zakonske propise i malo sporije izgovori: Uključujući kuće i posede gore označene, vrednosti u rentama, akcijama i obligacijama, kao i novac u gotovu položen kod mog beležnika, moj imetak iznosi oko četiri miliona. Kako nemam ni brata, ni žene, ni deteta, ni 4 Чудан 5 Госпођица
8 direktnog pretka niti potomka, moj jedini naslednik je moj rođak Arman Lavared...“ — Šta kažete? prekide ga Arman. — Čekajte, odgovori beležnik. „ ...ali ga proglašavam svojim sveopštim naslednikom pod jednim izričitim uslovom. Taj momak ne zna vrednost novca, on će rasprčkati moj imetak, rasipaće ga levo-desno, kako se to dogodilo kada smo zajedno putovali radi razonode u Bulonj na moru; njega je to koštalo dve hiljade franaka, dok sam ja potrošio sto šezdeset četiri franka i devedeset pet santima. Dakle, Lavared će poći iz Pariza sa pet marjaša u džepu, kao Jevrejin lutalica, i kao taj čuveni Semit, obići će svet nemajući druge sume na raspolaganju, biće tako prinuđen da bude štedljiv. Dajem mu godinu dana, ni dana više, da ispuni taj uslov. Neophodno je da bude pod nadzorom i određujem da ga prati čovek koji će imati lični i znatni interes da ispuni svoju misiju. To je moj sused iz Baslet-Kastla, ser Mur Murliton, koga imenujem za svoga sveopšteg naslednika umesto Armana Lavareda ukoliko ovaj ne ispuni doslovno propisani uslov...“ — Kako, ja?... reče Englez. Ali ja sam jedva poznavao tog čudaka i stalno smo vodili sporove. Panaber nastavi ne uzbuđujući se: „Ser Murliton je čovek koji do tančina poznaje svoja prava. Čim me je obuzimala dosada, vodio sam s njim neki spor, bilo povodom zajedničkog zida, bilo zbog reke koja razdvaja naše parkove, bilo zbog berbe voćaka koje iviče naše posede. To me je veselilo i razbijalo mi dosadan život. Prema tome, ser Murliton, kome stvaram uslovno pravo na moj imetak, umeće to da iskoristi. Razume se da gubi
9 svako pravo na nasledstvo, ako počini neko izdajničko delo prema tom sirotom Lavaredu. Mora da ga nadgleda jednostavno i pošteno. Ali ipak priznajem da osećam jedno zlobno zadovoljstvo jer kao da unapred vidim svog lepog rođaka rasipnika neminovno lišenog nasledstva.“ Čak ni ironija završne rečenice ne uspe da razvedri onog koji je to pročitao. Ali to čitanje proizvede razna dejstva na slušaoce. Lavared se smešio. Možda mu je taj osmeh bio gorak, ali se to nije moglo videti. Ser Murliton je bio isto tako miran kao da je pred njim jedan odrezak bifteka. Samo mis Oret beše vidno uznemirena. Ona najpre pocrvene a zatim poblede. Gledala je dva čoveka koji će sada krenuti u lov čija je divljač vredela četiri miliona. Ona prva progovori: — Oče, ne možete lišiti imetka tog mladog čoveka koji nije vaš neprijatelj i koji mi je upravo spasao život. — Kćeri moja, odgovori on, poslovi su poslovi; ne bi bilo praktično izgubiti to bogatstvo. Nemoguće je, ne samo napraviti put oko sveta nego čak ni ići od Pariza do Londona sa dvadeset pet farthing-a, 6 petinom jednog šilinga... Good business.7 — I tako vi nećete da se odreknete? Beležnik se umeša u razgovor. — Gospođice, reče, čak i kada bi se vaš otac odrekao da prihvati uslovnu tačku koja se na njega odnosi, g. Lavared ne bi mogao usled toga da dođe u posed nasledstva. On na njega ima prava samo pod izvesnim uslovima, izričito označenim. I, sem ako ne odustane... — Šalite se! uzviknu Arman. Kako, eto miliona koji mi padaju s neba i vi verujete da ja neću ništa učiniti da bih ih dobio... Na prvom mestu, ono što traži moj rođak nije ni tako teško. Kada je već neko išao od Bastilje do Madlene bez ijedne pare, može baš da ide u Ameriku, u Kinu, do đavola, sa pet marjaša. 6 Новчић. 7 Добар посао.
10 — Vi hoćete da pokušate, reče Englez, pa neka vam bude! Ja sam bogat, nikada nisam bez svoje čekovne knjižice, neću vas ni trenutka napuštati i videćemo da li neće proći dva dana a da ja ne dobijem glavni ulog te igre. — Dobro, prihvatam dvoboj, hladno odgovori Lavared. Zatim obraćajući se beležniku: Gospodine imate li u kancelariji red vožnje? — Evo vam ga, dragi moj gospodine. Lavared pročita: — Sutra, 26. marta 1891. ima u 8 časova voz za Bordo koji ima vezu u Pojaku sa brodom koji kreće za Ameriku... Ser Murlitone, sutra ujutro čekaću vas na stanici Orlean, zaključi s velikom drskošću. Dva suparnika se učtivo zdravljahu dok je beležnik brižljivo sređivao dosije Rišar, a mis Oret se smešila videvši mladićevu samouverenost. Arman se obrati g. Panaberu: — Treba dakle, da budem u vašoj kancelariji dogodine, 25. marta 1892, pre završetka radnog vremena. — Najkasnije, gospodine. — Odlično, biću ovde. I on mirno izađe.
11 II IGRA ŽMURKE Izlazeći od beležnika Lavared je zapalio cigaretu i hodao jedno pola sata razmišljajući šta da radi. Svakako, njegova je prva pomisao odlična; polazak u osvajanje tog izvanrednog zlatnog runa godila je njegovom pustolovnom duhu. Nije sumnjao u uspeh svoga poduhvata. Samo je, razmišljajući, bio svestan bezbrojnih teškoća na koje će naići. Odjednom — beše stigao kod Madlene — osmeh mu ozari zabrinuto lice. Nešto mu pade na um. Ali šta? Vrati se natrag i ode u svoju redakciju, jedan bulevarski list Pariski odjeci, i tamo napisa za sutrašnji broj članak u kome opisa, navodeći imena ličnosti samo upola providnim pseudonimima, celu priču o testamentu. Zatim ode do blagajne gde ga je očekivala prva neprijatna okolnost, što ga uostalom nije mnogo iznenadilo. Jedan izvršitelj, kojega je Buvrej poslao, stavio je zabranu na njegova primanja. — Dobro, reče, to je početak. Vrati se kući i tamo mu nastojnica, gđa Diboa, saopšti da je drugi jedan izvršitelj došao da mu popiše stvari, u ime kućevlasnika Buvreja. — Šta me se to tiče? reče veselo. Sutra krećem za drugi svet. — Ah! Bože moj! uzviknu dobra gospođica Diboa, nećete se ubiti, čestiti moj gospodine Armane... Novčane brige nisu smrtonosne. — Umirite se, reče on smejući se. Drugi svet u koji idem je Amerika. Tamo treba da primim nasledstvo jednog rođaka četiri puta milionera.
12 — Dobro ste me uplašili. Lavared je već dosta stvari znao. Uze jedna kola i odveze se na stanicu Orlean, u biro za otpremu brzovozne robe. Poznavao je pomoćnika šefa kome je, s vremena na vreme, davao ulaznice za pozorište. Provede s njim nekoliko trenutaka, zatim ode da pregleda jedan peron za istovar na kome su bile nabacane sve vrste denjkova, sanduka, kotarica itd. Nesumnjivo zadovoljan svojom posetom, vrati se u biro, napisa otpremni list, što najpre začudi službenika, a izazva osmeh njegovog prijatelja šefa koji ga je pratio. — Pa to je baš za Panamu? zapita službenik. — Da, za Panamu, reče Lavared, brzovozno. Tovar treba da pođe ujutru ekspresom koji ima vezu sa parobrodom Ujedinjenih prevoznika. I radi veće sigurnosti, vrati se na peron, zaiska od jednog radnika na utovaru četkicu i kofu crne boje, i krupnim slovima ispisa na jednom ogromnom drvenom sanduku reč: Panama. Sanduk je imao oblik koncertnog klavira. Bio je dugačak i prostran, na njemu su bili još neki drugi natpisi koje on izbrisa, neke druge oznake za otpremu i prijem koje on skide... Zatim dade napojnicu službenicima koji su mu pomogli i srdačno se rukova sa pomoćnikom šefa koji ne krijaše pravu razdraganost. — Kao šala, reče on, zaista je uspela. Ali mi bar potvrdite da Kompanija neće ničim biti oštećena. — Odgovaram za sve. A kada dobijem svoju opkladu obećavam vam dobru večeru, sa ložom u Operi posle toga. Opet sede u fijaker i vrati se na bulevar. Nije izgubio svoje poslepodne. Kako je pogledao u svoj novčanik, vide da mu je ostalo nekoliko zlatnika. Trebalo ih je potrošiti iste večeri ili u toku noći. To nije bilo teško. Pozva nekoliko drugova te obilna večera zalivena dobrim vinom, veselo provedeno veče u razonodi i fina zakuska sa šampanjom dokrajčiše zlatnike. Tako je udesio da je ujutro u džepu imao samo novčić od dva franka. — Taman koliko mi treba!... Trideset pet marjaša za kola... i pet marjaša za put oko sveta.
13 Lavared je dakle imao dvadeset pet para određenih od strane pisca testamenta kada se u osam sati iskrca na stanicu Orlean. Istina, cele noći nije spavao. — Ali ću imati dosta vremena da uz put dremam, mislio je. I odmah iščeze u pravcu teretne stanice. Malo kasnije, među putnicima koji su se spremali da krenu ekspresom, mogli su se videti i neki naši znanci. Bio je to najpre dični g. Buvrej, koga je došla da isprati njegova kći Penelopa u pratnji služavke. Kad pogledam gđicu Penelopu zaista ne možemo prebaciti Lavaredu što neće svoju sudbinu da sjedini sa sudbinom te mlade osobe. Suviše visoka da bi bila elegantna, pre koščata nego mršava, žućkastog tena, oholog i uobraženog izraza lica — što narod na svom jezgrovitom jeziku zove „naduven izgled“ — tako je izgledala gospođica kći tog dobrog gospodina Buvreja. Znala je da je bogata, iz toga je poticala njenu glupu taštinu i stoga joj je ponos bio povređen Lavaredovim odbijanjem. Ona lično savetovala je ocu da glađu pritera mladića. Stari lisac je pažljivo čitao jedne novine, Pariske odjeke, koje upravo behu izašle, i u tim novinama Lavaredovu hroniku. Kako je u tom članku našao sebe označenog pod imenom „G. Šardonre, 8 sopstvenika iz reda nepripitomljenih kobaca“, on prelete očima ostatak članka i pročita „između redova“. Dade novine svojoj kćeri, saopštavajući joj svoja razmišljanja. — Kako! reče ona pošto je pročitala, taj gospodin koji mene neće, naslediće četiri miliona ako uspe da jedno takvo putovanje napravi bez novca? — Vidiš da je lud kad preduzima takvo putovanje. — Zato se i nadam da neće uspeti. — Budi mirna, uskoro će se vratiti u Pariz, posramljen i kao pokajnik. I tako će se tu naći uhvaćen u moju mrežu od taksiranih akata da će biti srećan da prihvati mir, s tvojom rukom. Penelopa uzdahnu. Nije bila tako lepa ni dok je mirovala, a bila je mnogo ružna kada je uzdisala. 8 Игра речи: Бувреј значи птица зимовка а Шардонре чешљугар.
14 — Ali, to je čudovište zaista divno, reče podižući k nebu oči kao kakav zaljubljeni šaran. Tog trenutka nosači su prenosili u furgon za prtljag jedan sanduk čije neuobičajene srazmere privukoše svačije poglede. — Gle, reče Buvrej, evo jednog sanduka koji ide na isti put na koji i ja. — Ide u Panamu? zapita Penelopa. — Da, tako je napisano odozgo. — To mora biti da je neki klavir, reći će gospođica. — Neki tamošnji inženjer hoće, bez sumnje, da se razonodi. — Čuvaj se groznice, tata. — Ne brini, novcem može da se kupi savršena higijena. A plus toga, neću tamo ostati dugo. Koliko da razgledam gradilišta, da proverim troškove i stanje radova. Samo ću da beležim a izveštaj za moj sindikat sastaviću na brodu pri povratku... Petnaest dana biće mi uveliko dovoljno. — Sa dva putovanja u odlasku i povratku i boravkom koji predviđaš bićeš odsutan oko šest nedelja. — Najviše šest nedelja. Poslaću ti telegram o datumu mog dolaska tamo i mog povratka amo. Govoreći to Buvrej se omesti u jedan kupe prve klase gde mu se uskoro pridružiše druge dve osobe. Ser Murliton, u pratnji svoje kćeri, mis Oret i domaćice misis Grifit, beše stigao na stanicu u rečeni čas, s tačnošću svojstvenom Englezima. Gledali su na sve strane, ali ne videše Lavareda. Ovaj, kao što znamo, nije mogao biti na stanici za putnike. — Da nije već odustao od pustolovine, zapita se Englez. — To nije verovatno, odgovori mis Oret. Vreme je, međutim, prolazilo, trenutak polaska se približavao a Lavared se nije nikako pojavljivao. — Aoh! učini ser Murliton nezadovoljan. — Ti moraš da ga pratiš. — Zato je trebalo da je on ovde. — Ali on je možda mislio da je opreznije da pođe za Bordo sam, pre tebe.
15 — Pa da, da ne bih mogao da proverim da li je uzeo svoju kartu koja staje više od dvadeset pet marjaša, dodade smejući se. Obaviše jedan brzi pregled vagona već prepunih putnika. Lavareda nije bilo među njima. Odjednom jedna misao padne mis Oret na um. — Oče, u Parizu, u staničnom metežu, ti rizikuješ da ga izgubiš iz vida. Ali ako ideš da ga sačekaš u Bordou, tamo si siguran da ti neće promaći. Da bi se ukrcao na packet-boat9 samo je jedan put, mostić. On je rekao da voz ima vezu u Pojaku sa parobrodskom linijom, ti bi ipak morao donde da ideš. — Oh! nama Englezima, velikim putnicima, to nije velika smetnja. Na kraju krajeva obična šetnja. — Da, i kada bi ti bio tako dobar, ja bih te pratila da se s tobom oprostim pre tvog polaska na put oko sveta. — Ali ako taj gospodin potom stigne, sa zakašnjenjem, posle polaska ekspresa, kako ću to znati? — Misis Grifit ga je juče videla na ulici, i kod beležnika. Neka ona ostane ovde. Poznaće ga sigurno i poslaće nam jedan telegram u Bordo-Pojak, na stanicu ili na pomorsku agenciju. — Tačno. Objasniše domaćici kakvu ulogu treba da odigra, i uzeše dve karte. Mis Oret, s razdraganošću njenih dvadeset godina, bila je očarana tim kratkim izletom koji joj je ličio na neki školski nestašluk. Misis Grifit je ozbiljno zagrli. — Do prekosutra, zar ne, mis? — Do sutra možda. Brod polazi večeras, čak se i ne noći u Bordou: vratiću se, dakle, jednim noćnim vozom i više je nego verovatno da ću se vratiti sutra a ne prekosutra. — Onda ću se ovde vratiti da vas čekam. — Obavestiću vas telegramom. Otac se umeša u razgovor. — Jednu poslednju preporuku, misis. Čim se moja kći bude vratila, napustićete Pariz i vratićete se kući, u Devonšajr. Ne mogu znati da li će moje odsustvovanje biti dugačko ili kratko, niti da li ću 9 Поштански брод
16 se ukrcati, to ne zavisi od mene već od onog drugog. U svakom slučaju, više volim da znam da ste kod kuće, at home, u Engleskoj. Misis Grifit s poštovanjem klimnu glavom. Murliton i Oret se popeše u jedini kupe koji je još delom bio raspoloživ. Sedeli su naspram g. Buvreja koga nisu poznavali. Buvrej beše izvukao iz svog džepa ogromnu lisnicu, lisnicu poslovnog čoveka; očekujući da voz krene nešto je beležio, dok je gospođica Penelopa pogledom tražila svoju služavku koja je bila nestala. Buvrej je pisao na jednoj praznoj stranici: 1. Radije izabrati engleski hotel, oni su udobniji. 2. Izbegavati društvo Francuza, izuzev inženjera Kompanije. 3. Ni s kim ne govoriti o politici. 4. U slučaju teškoća najpre ići kod francuskog konzula. Bio je tu stao sa svojim mudrim beleškama kada njegova kći dotrča do kupea; izgledala je uzrujano ali je blistala. — Tata, reče, tata!... Da čuješ jednu novost!... — Šta je? — G. Lavared mora biti da je u istom vozu u kojem i ti. — U vozu... nisam ga video. — Ni ti, niti iko. On je u sanduku! — Kakvom sanduku? — Znaš onaj veliki sanduk za Panamu. — Onaj što smo mislili da je u njemu klavir?... Murliton i njegova kći ne mogaše se uzdržati da ne izmenjaju pogled i kažu koju reč. — Aoh! Gospodin Lavared... — Lepo sam ti kazala, reče mis Oret. Buvrej ih pogleda, sav u čudu što ti stranci izgovaraju Lavaredovo ime. Ali, imaće vremena da ih o tome ispita kad kontrolor bude zatvorio vrata kupea, i kad bude razdvojen od Penelope. Naginjući se na prozor, pošto mu je kći stajala na stepeništu kupea, on je još upita:
17 — Ali kako to znaš? — Od služavke. — Eh! — Jedan od nosača je iz njenog kraja, iz Santeneja, na Kotd’Oru. Poznaju se i taj joj je čovek, smejući se, ispričao da je video u magacinu kako neki čovek ulazi u sanduk. Opis odgovara Lavaredu, nemoguće je prevariti se. Pomoćnik šefa je došao, vrlo veseo, da zaklopi daske koje su kao vrata i preporučio nosaču svedoku da ni reč ne kaže... — A on se požurio da to prekrši. — Oh! Sa svojom zemljakinjom mislio je da to nije važno. Ali izgleda da na stanici to niko ne zna. — Vrlo dobro, sad ga imam! U Bordou ću reći da ga uhvate... i odoše njegova četiri miliona. — Hvala, tata, i reci mu neka samo dođe kući, da mu ja dopuštam da mi se udvara i da ćemo se venčati kroz šest nedelja, po tvom povratku. — U redu. Mis Oret i njen otac nisu ni reč propustili od tog razgovora, koji je, uostalom, glasno vođen. Pisak lokomotive, signal. Voz krenu. Buvrej još uvek nagnut, na prozoru, maše rukom u znak oproštaja. I tako svi naši znanci polaze za Bordo-Pojak: Lavared u svom sanduku, Murliton, mis Oret i Buvrej u svom kupeu. Poznata je uzdržljivost Engleza koji se nikada prvi ne obraćaju ljudima koje ne poznaju. Buvrej prvi zapodenu razgovor. — Izvinjavam se, reče svojim susedima, ali je maločas izgledalo da poznajete tog gospodina Lavareda o kome mi je moja kći govorila. — Mi ga zaista poznajemo, reče ser Murliton. Ali s kim imam čast?... — Buvrej, kućevlasnik, finansijer, predsednik sindikata akcionara Paname, odgovori on pružajući svoju posetnicu. — Odlično, poštovani džentlmenu. A ja sam ser Murliton i evo moje kćeri Oret.
18 — Ah! Da li ste vi onaj Englez nazvan u članku Odjeka Mirliton Esquire? 10 — Ne znam za taj članak. — Evo, čitajte. Pošto brzo prelete pogledom, Englez nastavi: — Da, to mora biti da sam ja. A vi, ona ptica vrste „kopca“? — Tačno... Ah! Pokvarenjak jedan!... — Vi ne spadate u njegove prijatelje, kako vidim. — Oh! ne... Mis Oret prekide razgovor svojim ljupkim osmehom: — Međutim, gospođica vaša kći, maločas... Nije li bilo reči o braku između nje i njega? — Moja kći bi to želela, ali to on, nikogović, neće ni da čuje. — Aoh! Izvinite... I neki se čudan, zagonetan osmeh ocrta na njenim usnama, umesto onog učtivog i ljubaznog koji je najpre pokazala. Mis Oret beše videla lice gospođice Penelope i njenu neprijatnu spoljašnjost, pa je u svojoj duši davala za pravo g. Lavaredu. Nekako je mislila da taj mladić, koji joj je spasao život — ona je i dalje pri tome ostajala — zaslužuje nešto bolje od te u svakom slučaju, nimalo ljupke supruge. Ali dva čoveka nastaviše razgovor. — Da, govorio je Buvrej, udesiću ja da mu propadne nasledstvo, biće uhapšen još večeras, vi ćete biti zadovoljni pošto ste mu suparnik, a i pomoći ćete mi. — Oh! Ja, ja ne mogu ništa protiv njega. To je pitanje časti i predviđeno je testamentom. Ja treba samo da nagledam, ali da mu ne pravim nikakve smetnje. — Onda ću ja dejstvovati sam i on neće stići dalje od Bordoa. Posle četrnaest časova putovanja prtljag bi istovaren blizu keja za utovar na brodove. Buvrej nije gubio iz vida sanduk u kome je bio njegov neprijatelj. I trljajući ruke, uputi se ka carinskom uredu. 10 Племић.
19 Istoga časa, pored sanduka, začu se kucanje o daske i jedan slatki glasić reče: — Gospodine Lavared!... Gospodine Lavared! Bila je to mis Oret koja je, nagonski, ne razmišljajući, stala na Lavaredovu stranu protiv Buvreja. Radeći to bila je i protiv svoga oca. Ali ona na to nije ni pomišljala. Njen prvi pokret, onaj dobar — najbolji, rekao je Taljeran11 — gonio je da štiti mladog protiv starog, lepog protiv ružnog, siromašnog protiv bogatog. Ne treba da joj prebacujemo tu prirodnu velikodušnost. Ona je tako retka u životu! Ali je dosta svojstvena dobu mis Oret. Zar dvadeseta godina nije godina iluzija? — Gospodine Lavared: Nikakav šum, nikakav odgovor. Još uvek poluglasno, ona nastavi: — Ne bojte se, molim vas. Preti vam jedna opasnost i došla sam da vas obavestim. Onda se iznutra javi jedan prigušeni glas: — Reklo bi se vaš glas, mis Oret? — Da! reče ona radosno. Brzo izađite odatle. — Ne, gospođice, izaći ću tek kada moja spavaća soba bude ukrcana na parobrod i kada mi ljuljuškanje bude pokazalo da brod plovi ka Kolonu. — Ali, neće je čak ni ukrcati, vašu... ono što rekoste je shocking. 12 — Eh! Zašto gospođice? zapita on iznenađen očajničkim glasom mlade Engleskinje. — Zato što gospodin... ne znam njegovo ime, ptica iz roda kobaca... — Gospodin Buvrej?... — Da, on... otišao je po carinike i službenike da vas „ukeba u kutiji“! — Ukeba?... do vraga! 11 Француски дипломата и министар (1754—1838) 12 Саблажњиво.
20 Govoreći to odškrinu vrata. Mis Oret beše sva zarumenjena. — Oh! reče zbunjena, „ukebati“ nije možda lepa reč... To je malopre on rekao, — a rekao je i „kutija“ — kada je obavestio mog oca. — Ali šta, pobogu, on radi ovde? — Moj otac!... pa prati vas kao što je red. — Ama ne vaš otac... onaj drugi. — On, on nam je pričao da ide u Panamu. — Dobro, dobro, hvala mis... I tako je g. Murliton u zaveri? — Oh! ne... tata je ispravan. On se obavezao da ništa ne preduzima. Zato se udaljio. — Da pusti onog drugog da radi? — Ne može da ga spreči, gospodine... Ali ja... — Vi! uzviknu Lavared iskačući na kaldrmu keja, vi ste proviđenje, i možda vas je dobri Bog stvorio tako lepu da biste odigrali tu ulogu... — Bez komplimenata, spasioče moj. I brzo se sakrijte, jer evo njih. — Hvala, dobri moj anđele. I poslavši vrhom prstiju poljubac, Arman se sakri iza denjkova i buradi koji su nedaleko odatle obrazovali jednu veliku gomilu. Mis Oret, u stvari malo zbunjena, ali mirnog lica, vide kako Buvrej dolazi sa jednim železničarom. Bila se postarala da zaklopi sanduk. — Ovde je, reče Buvrej uz pokret rukom koji je bio sličan Napoleonovom kod Marenga. — Tu unutra, na to će službenik pomalo zgranut, vi kažete da je tu jedan čovek. — Možda neki zločinac koji se krije, dodade Buvrej. — U svakom slučaju živo meso, ljudsko meso, neprijavljena roba, zapisnik, izgovori carinik. Dva čoveka nisu znala kako da otvore da bi proverili sadržinu. Ni Buvrej nije znao. Sva trojica uzalud pokušaše, pred mis Oret koja je jedva uspevala da ostane ozbiljna. Ali njihovi pokušaji uspeše samo to da uzdrmaju, da pokrenu sanduk, što ljudima vičnim da
21 rukuju paketima odmah pokaza da je sanduk lagan, prema tome i prazan. — Vi ste ludi, moj gospodine, reče železničar Buvreju. Nikakav čovek ne može biti unutra. — Ali može biti, potvrdi on. — Ali ne mora, uporno reče onaj drugi, vidite prevrćem ga jednom rukom, bez napora. — Tačno, potvrdi carinik. — Međutim, tvrdim vam, kao što sam izjavio, da u Parizu... — U Parizu su moje kolege terali šegu s vama. — Najzad treba samo otvoriti pa će se videti. — Samo mi ovde nemamo alata, a zatim, ne usuđujem se da otkujem bez prisustva jednog od mojih šefova. Ići ću po drugove da prenesemo ovaj sumnjivi sanduk u kancelariju. — A ja, dodade carinik, idem po svog brigadira, prisustvovaćemo autopsiji. — Nije nego! reče Buvrej podižući ruke uvis, razočaran,... a za to vreme će razbojnik koji je unutra, pobeći iz svoje pećine! — Pa vi onda ostanite na straži i videćete da li će on izaći, rekoše ona dvojica odlazeći. Buvrej se, dakle, sam šetkao na malom prostoru koji je ostao prazan između brda sanduka, buradi, denjkova, kotarica, robe sa svih strana i svakojake vrste koja je dolazila iz Amerike ili odlazila tamo. Rekosmo da je bio sam jer se mis Oret bila približila Lavaredovom skrovištu koji joj je davao znakove očajanja. — Preklinjem vas, mis, reče joj tihim glasom, ne ostajte ovde... Ne treba da bude nijednog svedoka za ono što će se dogoditi. Ne odgovorivši, ona pozdravi Buvreja i udalji se da bi otišla ocu koji se uputio usidrenom velikom brodu. — Pa, kćeri moja? zapita. — Pa konačno ništa. — Aoh!... A g. Lavared? — Mislim da će se ukrcati.
22 — Onda idem da uzmem kartu za brod. — Karte, oče. Ne uzbuđujući se, ser Murliton reče: — Vi hoćete da putujete sa mnom? Isto tako mirno, kao prava Engleskinja, ona odgovori: — Da, oče, taj mali izlet u Panamu može biti poučan; još nisam prošla Srednjom Amerikom. — Putovanja obrazuju omladinu... Ali kakav prtljag imate? — Moju ručnu torbu i toaletni pribor. — Mislite li da je to dovoljno? — Nije, ali ću brzo da obavim neophodnu kupovinu. — All Right13 Ali misis Grifit? — Iskoristiću kupovinu da joj telegrafišem da odmah mora sama da se vrati u naš kotež u Devonšajru. — Onda je sve predviđeno. U redu. Rukovaše se i rastaše, ona ode u ulice oko morske luke, a on se pope na brod da bi rezervisao dve kabine. Nijedno od njih ne beše ni trenutka napustila klasična engleska hladnokrvnost. Išli su u Ameriku kao što bi išli u Anijer, 14 sa istim spokojstvom. Dok se taj prizor odigravao ispred Lorene, prekomorskog broda pod komandom kapetana Kaslera, evo šta se događalo pred osumnjičenim sandukom. Iznenada se nasmejani Lavared pojavi pred Buvrejom koji je kipteo od besa. — Ah! Znao sam ja, reče ovaj pobedonosno. — Šta ste znali? ljubazno upita mladić. — Da ste tu, i pokazivao je na sanduk. — Varate se, gospodine, bio sam na drugom mestu. — Znam ja šta govorim. — Ne tako dobro kao ja, verujte. Ja se šetam, u očekivanju da malo obiđem Ameriku, kao i vi, uostalom... Samo ja da bih pobegao od vaših ljubaznih izvršitelja. Buvrej se sažaljivo i ironično nasmeja: 13 У реду. 14 Предграђе Париза.
23 — Da, vi hoćete, kao što kažete, da kidnete u Ameriku, ali putujući kao prevarant, pomoću neke mračne ujdurme. — Istina je da se baš mnogo ne vidi među ovim daskama, reče Arman podsmešljivo. Mračno je prava reč. — Dok ja, nastavi poslovni čovek uobraženo, putujem javno, plaćajući svoje mesto, ja, gospodine!... imam kabinu broj 10, ja, gospodine!... ne zavlačim se na dno nekog bednog sanduka, ja, gospodine!... I kadgod bi podvlačio to „ja, gospodine“ glas mu je bivao snažniji sa veličanstvenim, čestitim i melodramskim prizvukom. Lavared stidljivo odgovori: — Ja činim što mogu, ja, gospodine! I naglim i brzim pokretom otvori vrata sanduka, silom u njega ugura nesrećnog kućevlasnika, i hitro priklopi daske. Samo jednim snažnim pokretom otkoči tajno zatvaranje, tako da Buvrej više nije mogao da izađe iz te paklene kutije. On poče da viče, da doziva. Ali glas mu se uskoro utiša. Neka senka ga pokri. Da li ga srdžba beše zagušila? Ili proređenost vazduha za disanje? Lavared sebi i ne postavi to pitanje. Hitro se što pre izgubi i, trčeći, ode do mola gde su se ukrcavali putnici Lorene. Bilo je vreme. Dva minuta kasnije, stizala su četiri nosača na kej za robu prateći malopređašnjeg carinika. — Gle, reče on začuđeno, stari nije više tu. — Bio je nestrpljiv pa je otišao, reče službenik, dobro je uradio. I nosači počeše da tovare sanduk. — Oho!... reče jedan od njih, ala je teško. — Tako je, teže nego malopre. — Ama, zaista ima nešto unutra. — Da, i mrda se. — Gle, kad se podigne na jednu stranu, nagne se na drugu. Čuo se zaista jedan tupi odjek. — Ali, to se kotrlja. Carinik oslušnu: — Reklo bi se da to ječi. — Oho! Ulovili smo ga. — To je krijumčarenje.
24
25 — Sigurno. — Odnesimo taj sanduk. Ja ću prvo da ga zapečatim. Nećemo ga dirati dok brigadir ne završi ručak. Naredio je da ga donesemo u kancelariju šefa carine. Otvorićemo ga pred njim. Rečeno učinjeno. I siroti predsednik sindikata akcionara koji je, verovatno, izgubio svest, imao je vremena da se povrati. Ali, da se sada ne bavimo njime nego da se vratimo Loreni. Sve je bilo spremno za polazak. Parobrod je bio pod punom parom. Mašina se zagrevala sa svojom potmulom tutnjavom ukroćene zveri. Izbijao je gust i crn dim. Mornari potežu užad ili pričvršćuju utovareni prtljag i robu. Svi su na palubi. Rođaci i prijatelji upravo napuštaju brod pošto su se oprostili od putnika. Prilaz brodu biće povučen. Drugi oficir dovršava prozivku putnika. — Da vidim da li su tu... Kabine 8 i 9 malopre su uzete. — Jeste, 8 i 9, to je za moju kći i mene, odgovara ser Murliton. — Dobro, vi ste na brodu... Ali broj 10 još nije odgovorio. Gde je broj 10... rezervisan u Parizu kad Pomorske agencije? Jedan čovek projuri preko prilaznog mostića baš u trenutku kada je jedan mornar hteo da ga povuče. — Broj 10, to sam ja, evo me, uzviknu preplašen. — Koje ime? zapita drugi oficir. — Buvrej, iz Pariza. — U redu... polazimo. Pisak odjeknu, zvono zazvoni. Lorena dostojanstveno krenu. Pošli su! Dva putnika se skoro sudariše kraj krme. — Aoh! reče jedan,... gospodin Lavared. — Tako je, ser Murlitone, a gospođica vaša kći se vratila u Pariz? — Nije, gospodine, ona je ovde. — Na brodu! Zaista sam očaran što započinjemo naše putovanje u njenom prijatnom društvu. — Izvinite, ser?... Ali kako se vi ovde nalazite? Znam koliko staje put, malopre sam uplatio za dvoje i to prevazilazi svotu koju treba da imate u džepu. — Sigurno... zato i nisam platio i evo mojih dvadeset pet santima još netaknutih. Možete to proveriti, strogi moj nadzorniče.
26 — Dobro, ali to nije odgovor na moje pitanje. — To je vrlo jednostavno. Ja imam kabinu broj 10, čiju je cenu platio onaj izvanredni g. Buvrej, putovanje prvom klasom, hrana, sve je uračunato. — On je platio... za vas? — Ne, za sebe. — Aoh!... Ne razumem. — E pa šta? Ja sam u njegovoj kabini. — Ah!... a on? — On? On je, zaboga, u mom sanduku. — Sanduk je na brodu? — Nije... ostao je na kopnu. — I on je unutra? — I on je unutra, svakako. Ser Murliton razmisli nekoliko sekundi, zatim se nasmeši svojoj kćeri koja je, prilazeći, čula poslednje reči. — Ni najmanje korektno, reče ozbiljno, ali je vrlo dovitljivo. Zatim se okrete i ode da se nalakti na ogradu. Dvoje mladih izmenjaše nekoliko reči. — Uspeli ste, gospodine, čestitam vam. — Ako sam prešao preko te prve opasnosti, mis, to vama dugujem, ne zaboravljam to. — Oh! gospodine, još nismo sve izravnali. — Vi baš uporno tvrdite da sam vam spasao život, reče on nasmešivši se. — Stalo mi je naročito da ne naškodim vašem interesu. — Čak na uštrb vašem? Mis Oret ne odgovori i priđe svome ocu. Bilo je prirodno da Arman pođe za tom mladom devojkom tako malo gramzivom. Njegova nova prijateljica mu to, uostalom, pogledom i odobri. Kad se njihova grupa okupi ona reče: — Naći ćete da sam vrlo radoznala, gospodine Lavared, ali kada su se slučajno, ona naglo pocrvene izgovarajući te reči, pre jednog
27 časa vrata vašeg malog stana za putovanje otvorila, učinilo mi se da sam primetila neko tapacirano sedište... Da li sam se prevarila? — Ni najmanje, mis. — Aoh! Kako i zašto tapacirano sedište? zapita ser Murliton. — Zato što je to bio namerno pripremio za jedno drugo putovanje od Pirineja do Pariza neki čudak čiji sam doživljaj ispričao u svojim novinama. Setio sam se toga. Proverio sam da je taj sanduk, o kome je ceo Pariz pričao, još uvek na stanici Orlean... i poslužio sam se njime, eto cele priče. — Dobro sam rekao, na to će Englez, da ste veoma dovitljiv džentlmen. Osmeh mlade devojke potvrdi mišljenje njenog oca. Oslonjen o ogradu, ser Murliton je svojim pomorskim durbinom posmatrao jezičak kopna koji je već iščezavao u magli udaljenosti. Nešto mu ipak privuče pogled. — Pogledajte, gospodine Lavared, reče dodajući mu durbin. Ne vidite li da se nešto pokreće po molu, na kraju nasipa? Arman pogleda. — Da, neki čovek trči mlatarajući rukama... Ali ga gone... Može se čak razaznati da ima i ljudi u uniformama među njima koji su u poteri za njim. To su sigurno žandarmi. — Šta to može biti? — Oh! Ne dvoumeći se mislim da je to Buvrej... Nije umro na prečac od kapi... Utoliko bolje, utoliko bolje. Međutim, prođoše Žirondom i nikakav signal ne pozva Lorenu. Lavared je, dakle, mislio da je miran za celo putovanje.
28 III USPUTNA PRISTAJANjA Prva dva dana putovanja bila su ne može biti prijatnija za Lavareda. Svakog jutra bi se nalazio na palubi sa ser Murlitonom i mis Oret. I to su onda bila prijatna pričanja s mladom devojkom u kojima se otkrivala divna i sveža duša mlade Engleskinje. Samo, ako su o svemu pomalo pričali, ako su putovanja Armanova i njenog oca pružala široke teme za zanimljive razgovore, jedan je predmet mis Oret brižljivo izbegavala. Nikada ne bi izgovorila ime gđice Penelope. Nikada ni najmanja aluzija na bračne planove koje je Buvrej otkrio u vagonu, pri polasku iz Pariza. Kao da je ta ideja bila mrska mladoj Engleskinji. Nije li to bila jedna od onih malih tajni koje skrivaju zagonetna srca mladih devojaka? Lavared na to nije mogao pomišljati iz dva razloga: prvo, on ni pojma nije imao da je mis Oret upoznata sa planovima koje je smislila gđica Penelopa Buvrej; drugo, njegov se duh ni najmanje nije njome bavio i ni na kraj pameti mu nije bilo da misli na onu izduženu i neprijatnu osobu, sav predat prijateljskoj čari koju je nesvesno i nehotično osećao. Jednog jutra, pošto izmenjaše uobičajene jutarnje pozdrave, on reče: — Otkuda to, gospođice, da vi, strankinja po rođenju, tako čisto govorite francuski? — To nije ništa čudno, dragi gospodine. Kao većina lepo odgojenih mladih devojaka iz moje zemlje, po svršenom školovanju u Londonu, bila sam na kontinentu da usavršim znanje francuskog
29 jezika. Otac me je smestio u jedan zavod u Šoazile-Roa, zavod gđe Lavil, gde sam srela dvanaestak mojih sunarodnica, pitomica kao i ja, ali dosta slobodnih s obzirom na njihove godine, i englesko vaspitanje; i mi smo zajedno gotovo svakog dana odlazile u Pariz. — Tako da ste skoro mala Parižanka? — Samo mi nedostaje koketerije, a za tu reč nema doslovnog prevoda na engleski. — Ali zato imate smelost i mirnoću koja proizilazi iz inicijative i slobode — što je posebna strana vaspitanja mladih osoba vaše narodnosti. — Tako je... Uostalom nama je Pariz veoma poznat grad. Moj otac je tamo boravio, bio je na čelu filijale naše trgovačke kuće iz Londona, i u više navrata sam duže boravila u vašoj prestonici. — Onda vam moram priznati, mis, da ste mi još simpatičniji otkako vas mogu smatrati svojom sunarodnicom. Izraz „simpatična“ kojim se poslužio bio je po sebi vrlo učtiv, vrlo pristojan. Međutim, mis Oret pocrvene i izgledaše zbunjena. Ona ništa ne odgovori. I dvoje mladih bi se osećalo malo neugodno da otac, g. Murliton, nije u pravi čas došao da ih obavesti kako je vreme ručku. Poznato je da putnike prve klase obilno služe za stolom na velikim prekookeanskim brodovima. Luksuz je tamo tako reći prinčevski. I divota je naći, usred mora, gde je čovek mislio da je daleko od kuvarskih obilnih i prefinjenih izvora, jelovnik i uslugu dostojne prvih pariskih restorana. Putnici iz svih zemalja cene tu ugodnost i dive joj se. U začelju sedi kapetan. Brodski oficiri su u svakodnevnom dodiru sa putnicima i putnicama, i nema ničeg prijatnijeg od tih društvenih i kratkih veza sa našim uglađenim pomorcima. Lavaredu su se obraćali kao „Buvreju“ kad god su s njim govorili. Za ceo svet na brodu bio je g. Buvrej iz kabine broj 10. I tom je imenu stvorio odličan glas. Duhovit, živahan, uvek spreman na brz ali nimalo zajedljiv odgovor, pričajući duhovite zgode i zanimljive anegdote, svima se dopao. Komandant i njegov zamenik ljubaznim su osmehom dva puta dnevno pozdravljali Lavaredov dolazak za zajednički sto.
30 — Kako ste vi veseo putnik! reče mu jednom drugi oficir Lorene. Kada pomislim kako zamalo niste zakasnili za polazak iz Bordoa. — Ah! Tačno je da bi brod pošao bez mene da sam stigao pet minuta kasnije. Ali ko je to mogao predvideti? — A da li je indiskretno zapitati za uzrok tom zakašnjenju, gospodine Buvrej? — Ni najmanje, i sad ću vam to reći. Onda, sa svojom savršenom smelošću, na koju se nasmešiše mis Oret i njen ozbiljni otac, Lavared izgovori sledeću malu priču i veliku laž: — Zamislite da me u Parizu progoni, i to već duže vremena, neka vrsta luckastog novinara, ili se bar tako predstavlja, koji se mislim zove Lavared, i ima maniju da se predstavlja kao Buvrej. — Maniju? — Da. Do te mere je uspeo sebe da ubedi da je njegovo ludilo postalo stvarnost. Ubeđen je da je on lično Buvrej. To je poseban oblik ludila. U stvari za ostali svet njegovo je ludilo blago i ne treba ga zatvoriti. Na kraju krajeva, to samo meni smeta, pa sam se s tim pomirio. — Ali to mora da vam stvara mnoge neprijatnosti? — Oh! Ne mnogo do sada i eto me oslobođenog od njega na ovom putovanju. Samo, kada me ugleda, kada ja tvrdim da sam Buvrej, a da je on Lavared, obuzimaju ga katkad žestoki besovi. Jedan običan tuš, uostalom, i nekoliko dana odmora lako izađu na kraj sa tim prekim nastupima. Pred tim ludim besovima mene, pak, nikada nije napustila moja mirnoća. — To je jedino ophođenje koje razuman čovek može da ima pred nesrećnikom čija je pamet izgubila ravnotežu. — Zar ne?... tako i ja mislim. Taj me je čovek pratio do Bordoa i imao sam grdne muke da se od njega otkačim. Da nije bilo nekoliko carinika i službenika plovidbe, ne bih se mogao njega na vreme osloboditi da bih se ukrcao... Ali, dosta smo govorili o tim stvarima, tužnim uprkos njihovom zabavnom izgledu. U kom se pravcu Lorena sada kreće, ka Lisabonu? — Ne, u Lisabonu pristaju samo brodovi Mesažri, naš prvi pristan je Santander.
31 — Da li ćemo tamo primiti putnike? — Oh! Nećemo, nema više kabina. Samo je jedna slobodna, ali je telegrafski zadržana za jednog putnika koji nas čeka na Azorskim ostrvima, gde ćemo pristati pošto krenemo iz Portugalije. — Da li je taj putnik Francuz? Zemljak? — Mislim da nije... bar po njegovom imenu, ili bolje reći imenima: Don Hoze de Kuramazas i Miraflor. — Oh! To doista liči na hidalga. Putovanje se nastavi bez smetnje; prekosutra po odlasku pristadoše u Santander u kome je trebalo ostati ceo dan, i naši se prijatelji iskrcaše. Lepa vegetacija te zemlje, nebo bistro plavetno, nisu u njima izazvali najveće čuđenje. Najčudniji utisak prilikom obilaska doživeše razgledajući veliku katedralu Santandera. Murliton kupi od crkvenjaka, za jedan franak i dvadeset pet para, jednu indulgenciju15 koja je sadržavala oproštaj od zločina ubistva. Imao je pravo da ubije jednog čoveka pa da ipak ode na nebo, ali pod uslovom da ne napušta Santander; izvan biskupije indulgencija nije više važila. Lavareda je to veoma zanimalo dok se vraćao sa obilaska grada da bi se sa dvoje Engleza ukrcao na brod. Ali, u trenutku kada je Lorena, ukotvljena u pristaništu, htela da krene ka pučini, dogodi se nešto što ga je moralo zabrinuti i naterati da zaboravi na živopisnu kupovinu. Neka kola, niska i s velikim točkovima, pristizala su u trku. U njima je bio jedan putnik unezverena pogleda, kao izgubljen, s razbarušenom kosom, kome je brada, narasla tri do četiri dana, davala čudan izgled. Reklo bi se da je ludak ili zločinac. Beše to Buvrej. On iskoči iz kola, polete preko mosta i pojavi se na palubi broda vičući: — Kapetan?... Gde je komandant? — Komandant je još na kopnu, overava brodska dokumenta. Krećemo čim se vrati na brod. 15 Опроштај од греха.
32 — Ali ja hoću da govorim s nekim pretpostavljenim. — Eno drugog oficira. Obratite se njemu. Lavared je upravo razgovarao s tim oficirom. — To je moj ludak, reče mu tiho. — Kako?... Došao je dovde?... Uto Buvrej, prilazeći drugom oficiru i još ne primećujući Lavareda, odmah uzviknu: — Gospodine, ja sam Buvrej! Ovaj mu se u brk nasmeja. — Znamo mi to, jadni čoveče. G. Buvrej je na brodu još od Bordoa. — U kabini broj 10 bez sumnje? — Naravno, pošto je njegova. — Ah! Pa to je i suviše... Ali, kabina je moja, pa ja sam Buvrej iz Pariza, ja. — Onda, reče podsmešljivo oficir, a on, naš putnik, ko je on? — Otkud ja to znam! — Možda Lavared? Buvrej podskoči, zaista je izgledao kao ludak. — Lavared! viknu, taj razbojnik... To je on. Ah! Opet sam ga našao... Lopov jedan. Morali su ga smiriti. Dva mornara ga čvrsto uhvatiše. Ali ja imam svoje isprave, urlao je. Oficir se okrete Lavaredu i drugim putnicima koje je buka bila privukla, među kojima su bili Murliton i njegova kći. — Ima napad, reče oficir. Sad ću ja njega pod tuš. — Ne, umeša se Lavared, pustite da govorim s njim. — Kako hoćete. Ali bi tuš više vredeo. Dok je tekao taj razgovor Buvrej beše primetio Engleza. — Ah! Evo ko me poznaje i ko će moći da potvrdi da li lažem ili ne. Mis Oret se naže ocu i brzo mu reče tihim glasom: — Tata, vi ne možete ništa reći... vi ne smete da budete protiv g. Lavareda... pitanje časti.
33 — Ali ipak... — Onda se setite da gubite svoja prava na četiri miliona. — Tačno. Buvrej se obrati Murlitonu: — Hajdete, gospodine, recite ko sam ja. — Ali... ja vas ne poznajem. Krik polete iz Buvrejevih usta kao odgovor na to. — Ali to je da čovek poludi, viknu. — Avaj! To se već odavno desilo, dobričino, odgovori drugi oficir. Toga časa Lavaredovom anđelu, njegovom Proviđenju, kako je on zvao mis Oret, pade na um dragocena misao. Lavared je stajao pored oficira. Okrenuvši se mladom čoveku, ona mu reče: — Gospodine Buvreju, pokušajte da saznate šta je taj siroti čovek radio da bi stigao u Santander. To može biti zanimljivo, dodade ona naglašavajući to. — Gle, mis, u stvari imate pravo. Ta intervencija mlade Engleskinje postiže da se, više no ikad, u duhu oficira potvrdi misao da je lažni Buvrej pravi Buvrej. To je, isto tako, bilo korisno za Lavareda, odnosno, za njegovu buduću odbranu. Opasnost, za koju je mislio da je otklonjena, pionovo se javljala. Dok su trajala ta razna zbivanja komandant Kasler se vratio na brod, izdao naredbu za polazak i Lorena je već plovila odnoseći oba Buvreja, kada razgovor između njih dvojice otpoče u prisustvu Murlitonovih i drugog oficira, koji se kraj njih zaustavljao kad god bi mu služba dopuštala. Nesrećnog Buvreja, onog pravog, u Bordou su poterale sve nesreće. Prvo je morao da plati prenos sanduka. Zatim njegovo vraćanje u Pariz. Zatim cenu svog sopstvenog putovanja jer je u gužvi bio izgubio svoju kartu prve klase i niko nije hteo da poveruje u njegovu „izmišljotinu“. Najzad je sve to isplatio gunđajući i proklinjući Lavareda. Verovao je da je sve izmirio i samo je jednu misao imao: da otrči do broda. Kad, toga časa se umešaše carinici.
34 Železnica nije više od njega ništa zahtevala, u redu. Ali carina? A specijalni komesar? Postojao je i jedan zapisnik. Nije to moglo da prođe tek tako. Buvrej sve šalje dođavola i potrči... Sad se umešaše i žandarmi. Viču. Trče za njim. Hvataju ga. On obara jednog carinika, odgurne jednog žandarma i, najzad ga uhapse, odvode u zatvor i optuže za pružanje otpora službenicima javne bezbednosti. Tako proteče dan. I bogzna koliko je Buvrej kiptao od besa pomišljajući kako mu Lavared izmiče iz ruku. Najzad se pojavi jedan policijski komesar koji se posle ispitivanja pokoleba. Zatraži telegramom obaveštenja o optuženom iz Pariza. „Veleposednik, poznat poslovni čovek.“ Takav beše odgovor. U ime akcionara Paname, Buvrej bi najzad pušten na slobodu, ali mu naplatiše poveću kaznu. A da bi izbegao proces i podizanje optužbe, što će reći veliki gubitak u vremenu, uplatio je znatnu sumu novaca u dobrotvorne svrhe u gradu. Posle svega toga, pošto se obavestio, krenuo je Južnom železnicom da bi stigao Lorenu kod njenog pristajanja u Santanderu. Ukratko, prevoz, kazne, zapisnici, uplate, putovanje itd, sve ga je to stajalo više od tri hiljade franaka. Beše to papreno. I što se Lavared više smejao slušajući tu jadnu priču, to se Buvrej sve više ljutio. Što se više ljutio, to je sve više mračna lagarija njegovog neprijatelja izgledala stvarnija, a on sve više ličio na ludaka. Čak se i do takvih psovki spustio da mu ser Murliton uputi udarac pesnicom, jedan od onih engleskih udaraca koji ošamute čoveka. — Govorio je nepristojnosti pred mojom ćerkom. To je bilo isuviše shocking. A Buvrej, koji se od udarca sručio na zemlju, nikako da shvati šta se događa. — Oh! govorio je zabrinuto sedeći na zadnjici, i on je protiv mene!... A ja sam mislio da mi je saveznik... Pa taj Lavared je pravi đavo!... — Dobar đavo, u svakom slučaju, odgovori mis Oret, jer govori o vama s jednim brodskim oficirom. — O meni!... Veliki Bože!... Šta će još da napravi. I brzo ustade.
35 Odista, Lavared i drugi oficir behu otišli kapetanu s jednom molbom. Lorena je plovila, nisu zaista mogli tog jadnog ludaka da bace u more. Tražili su da ga zadrže na brodu. Spavaće u ambulanti, iz opreznosti za slučaj krize, a hraniće se s mornarima. Da bi bio od neke koristi pomoći će ložačima; uvek se nađe neka lopata više u spremištu za ugalj. Saznavši od Lavareda, hladno podsmešljivog, kakva ga sudbina očekuje, Buvreja obuze krajnja jarost. — Hajde de! reče oficir, opet ga hvata. — Ali, vikaše nesrećnik, neću da se sa mnom postupa kao sa siromašnim putnikom. Ja sam Buvrej, i imam novaca!... Govoreći to zamahivao je jednom lisnicom. — Bez sumnje vaša lisnica? reče jedan mornar Lavaredu, sad ćemo mu je oduzeti. Arman ga zaustavi. — Ne, reče, ostavite mu je pošto mu je do nje stalo; to bi prouzrokovalo još jedan napad... Samo proverite da li je tamo moja karta. Mis Oret i ser Murliton pokazaše gestom da su zadovoljni. Lavared je varao svog protivnika ali ga nije potkradao. Potrebno je sedam dana plovidbe od Santandera do Azorskih ostrva. Siroti Buvrej nije imao snage da izdrži ni nedelju dana na poslu ložača. Pokušao je prvo da protestuje. Ništa nije pomagalo. Morao se pomiriti sa sudbinom. Ali nije prošlo ni tri dana, a on je bio tako premoren, satrven, pa nije imao snage da se žali. Samo je nekako slabašno ječao kad je bio u prisustvu nekog oficira. Zahvaljujući velikoj napojnici datoj mornarima u ložionici, nikakvog mu posla nisu ni davali. Ostajao je opružen na gomili uglja. Samo je pregrejani vazduh morio njegova pluća koja na to nisu bila navikla. I on zatraži da više ne silazi kod mašina. Lavared, kome je upućivao besne poglede kada bi ga video, zamoli drugog oficira da njegov nesrećni kućevlasnik ostane u ambulanti i dobi čak odobrenje da može malo da izađe na palubu radi vazduha.
36 — Na palubu da, reče oficir, ali nikad na krmu sa putnicima. Neka uvek bude na pramcu sa posadom. Tamo će ga naši ljudi imati na oku. To nije za Lavareda bilo dovoljno. Zato se doseti jednog odgovarajućeg argumenta kako njegova žrtva ne bi više silazila da se živa prži ispred kotlova parobroda. Napomenu da čovek koji je podložan nastupima ludila predstavlja opasnost po bezbednost putnika. Dovoljno bi mu bilo da okrene bilo koju ručicu pa da prouzrokuje kvar na mašini. Primedba je bila na svom mestu. Oficir to uvide. Ali, pomišljajući na svoju odgovornost, pade mu na um misao koja mu se učini bolja. — Staviću ga u okove do sledećeg pristana, i iskrcaćemo ga na Azore; tamo će ga portugalski žandarmi odvesti francuskom konzulu koji se nalazi u Ponte Delgadu, na ostrvu San Miguel i on će se postarati da ga vrate u domovinu. Drugi deo plana je isuviše odgovarao našem prijatelju da se njime ne bi zadovoljio. Tražio je, međutim, da Buvreja ostave na slobodi, uvek među posadom i bez prava da pređe sa pramca broda. — Hajde, neka bude, reče oficir, nećemo ga odmah okovati, ali ću jednom od mojih momaka reći da pazi na njega... I kod najmanjeg ispada, gotov je! Buvreju sve to bi saopšteno. I kako je pravo najjačeg uvek najbolje, a kako je on osećao da je najslabiji, povinova se, grizući se u sebi. Ali možemo pojmiti koliko mu se mržnje skupilo u srcu videvši „gospon“ Lavareda, udobno opruženog, kako ga sa jednom pankom hladi dežurni Indus, jedan od onih slugu kod kabina prve klase, kako on putuje kao ugledna ličnost dok su s njim — koji je platio za drugog — postupali kao sa siromaškom ili običnim mornarom. A suprotno njemu, Lavared je uživao u toj udobnosti sa još više zadovoljstva. Putovanje je dobro počinjalo. Već je bio na sredini Atlantika i još nije pokleknuo ma kolike bile teškoće na koje je nailazio. Ser Murliton mu je to rado priznavao. Ali uporan kao i svi njegovi zemljaci, i poznajući dobro snagu novca, ocenjujući prema
37 tome slabost onih koji ga nemaju, strpljivo je iščekivao prvu povredu testamenta da bi je odmah ustanovio i iskoristio svoje pravo na četiri miliona. Lorena je 4. aprila spazila na vidiku Floru, prvo od ostrva na koja pristaju francuski poštanski parobrod Opšte transatlantske kompanije, ali je ona tamo izuzetno pristala jer je putnik, koji je trebalo da se ukrca, bio guverner okruga, visoki funkcioner jedne države Srednje Amerike. To je drugi oficir objasnio Armanu kad ga je pitao koliko će se vremena tu zadržati. — Ovi divni krajevi zemaljske kugle, reče Francuz mis Oreti, najlepši su na svetu, najlepši i najbolji, jer po jednoj izuzetnoj povlastici arhipelag Otura, na portugalskom Asora, nema otrovnih životinja; jedna lokalna legenda priča da se tamo na njemu ne mogu pronaći. Ali, kako kaže geograf Vivijen de Sen-Marten, bile bi možda neoprezno to proveravati. Lavaredove reči izazvaše osmeh mlade Engleskinje. — Nastavite, molim vas, reče ona. — Da nastavim svoje predavanje? Dobro, ali potrudimo se da bude zanimljivo i poučno. Primetićete, gospođice, da stanovništvo od preko 260.000 duša za devet ostrva San Miguel, Terseira, Piro, Fajal, San Horhe, Graciozo, Flores, Santa Marija i Korio, skoro je belo, belje u svakom slučaju od stanovništva provincije Algarve, na jugu Portugalije, sa divnom crnom kosom. Azorci, koji su većinom lepi i dobro građeni, a njihove žene su poznate po plodnosti, nose tragove triju elemenata čije je učešće bilo bitno u naseljavanju tih ostrva koja su zvana „afrička“ (kao Madera, Kanarska ostrva i ostrvo Zelenog Rta) mada su bliže evropskom kopnu nego Africi. Ta tri elementa, stopljena već vekovima, su: poljoprivrednici poreklom Mavri, portugalski osvajači, koji su došli sredinom petnaestog veka, i — što je manje poznato — flamanski kolonizatori koje je nešto kasnije poslala majka Karla Smelog, vojvotkinja Izabo od Burgundije, kojoj je njen brat Eduardo poklonio ta ostrva, nova osvajanja portugalske krune. Zbog toga su čak nosila ime Flamanska ostrva u vreme kada je njima upravljao jedan plemić iz Briža, Žak Irter; ali je tome uskoro
38 bio kraj i Azori su sledili sudbinu Portugalije, koja ih je prva posedovala ali nije prva i istražila, jer je arhipelag opisan tek na italijanskim kartama iz četrnaestog veka, posebno na onoj Portulan Medieceén. Mis Oret je sa zadovoljstvom slušala šta joj je pričao Lavared koji je bio veliki znalac tih stvari. To joj je ispunilo poslednje trenutke pre pristajanja Lorene. Brojna gomila radoznalaca je očekivala brod, jer naši brodovi ne pristaju redovno na Azorska ostrva. Pristani su na Maderi, ili u pravcu Dakara u Senegalu, na ostrvu Zelenog Rta. Ali se ovog puta radilo, kao što rekosmo, o ukrcavanju jedne važne ličnosti i izuzetak je bio opravdan. Dolazak don Hozea de Karamazasa i Miraflor bio je događaj za ostrvo. Mali, suvonjav, crne kose, maslinaste boje kože, don Hoze je bio neki rođak iz Estramadura jedne rođake guvernera San Miguela. Da li mu je bila baš rođaka? Lorena nije dovoljno dugo ostala u arhipelagu da bismo mogli da rešimo taj problem: u svakom slučaju bila je to jedna lepa osoba koja je upravljala kućom — i uz to guvernerom. Njen je rođak bio možda rodom iz Kolumbije, ali posle izvesnih pustolovnih putovanja, osetio je težnju da postane građanin Venecuele, a s vremena na vreme i Kostarike. U svojoj novoj otadžbini bio je pristalica jednog generala čijeg se imena ne sećamo, takmaca jednog lekara čije ime nije važno. Posle revolucije koje izbijaju godišnje, izazvane polugodišnjim proninciamento-m, 16 koji od dva puta bar jednom uspe, pošto su generalovi prijatelji bili potučeni, don Hoze je morao da se ukrca za Evropu. I kao svaki dobar nazovi-plemeniti gospodin, najpre je došao u Pariz. Šta je tamo radio doznaćemo kasnije, možda uskoro. Zatim se setio da ima neku rodbinu, neku ambicioznu rođaku. Dođe da se kraj nje odmori i sačeka bolje dane. A ti dani dođoše. Hronični proninciamento održa se kad mu bi vreme. Sad lekareve pristalice krenuše na parobrode za Evropu i Severnu Ameriku. A generalovi prijatelji ih zameniše na svim dobro platežnim položajima. I tako svi po redu — u republikama Srednje i Južne Amerike. 16 Илегалан долазак на власт.
39 Don Hoze de Karamazas i Miraflor dobi mesto koje odgovara jednoj prefekturi, bi imenovan za guvernera Kamboa i posla telegram predstavniku svoga naroda u Parizu da mu zadrži mesto na prvom prekookeanskom brodu koji kreće na put, da bi se javio na svoju dužnost. Taj predstavnik u Parizu nikada se ne smenjuje pa ma kakav bio ishod godišnje revolucije. Smatrali su da je tako bolje, da će biti više u toku stvari. To je bilo mudro razmišljanje. Jer, videvši kako dolaze i odlaze, da bi ponovo otišli pa opet došli, guverneri, njihovi zamenici i drugi službenici, građanski i vojni, koji se šetkaju tamoamo, taj je Amerikanac u prste znao itinerere i postao veliki stručnjak za putovanja. Tako, pošto je primio don Hozeovu depešu, da mu nije odmah zadržao mesto na prvom prekookeanskom brodu koji je polazio 26. iz Bordoa, budući guverner Kamboa bio bi prinuđen da sa Azora najpre ide u Maderu na nekom jadnom trgovačkom brodu. Tamo bi video francuski poštanski brod Mesažerija kako ide u Senegal ili u Brazil, ali samo bi ga video jer se u Maderi prema ugovoru vrši prekrcavanje pošte, paketa i putnika na parobrode Steam Floride Circus and Liberian Company, američkog društva čije je sedište u Talahasi, na Floridi. Don Hoze ne bi čak ni jedan sat putovao francuskim brodom, ukrcao bi se napuštajući neki svoj teretnjak, na parobrod Sjedinjenih Američkih Država na kome nimalo ne poštuju niti imaju obzira prema službenicima malih špansko-američkih republika. Vide kako se oni i suviše često smenjuju da bi osmatrali da će se duže zadržati na svojim položajima. A uzimajući kabinu na brodu koji 26. polazi, postojala je sigurnost da će se sa don Hozeom pristojno postupati i da će uživati elegantnu udobnost naših francuskih usluga. I samim tim što je Lorena posebno za njega pristajala, zar mu to nije podizalo ugled u očima naroda Azora? Pa bi se i taj ugled preneo na njegovog polurođaka guvernera, pošto je i njegova rođaka imala od toga dobru korist. Sve je, dakle, bilo u najboljem redu, i takva je nova ličnost koja se upravo pridružila na brodu našim starim znancima.
40 Počasna straža koja je pratila gospodina gobernadora17 i don Hozea, dođe s njima do mostića prebačenog s broda na molo. Miraflor pređe prvi, s poštovanjem pozdravi komandanta, uputi mali naklon ostalim putnicima i, zatim, ceremonijalnim pokretom ruke pozdravi svetinu, svoju rođaku i svoga domaćina. Posle svih tih salamaleka, pokrenu se pitanje Buvreja. Saznadoše prvo da nema konzula, da je trenutno međuvlast, od jedne ostavke do drugog imenovanja. Ali je upravo jedan domaći trgovac, koji je vodio računa o francuskim interesima u očekivanju dolaska novog konzula, bio u guvernerovoj pratnji. — Hoćete li nas osloboditi jednog poremećenog čoveka slučajno ukrcanog? reče mu jedan oficir s broda. Na takvu preporuku te osobe Azorac napravi grimasu. — Ali, reče, šta hoćete da radim s njim? — Da ga čuvate i ispratite u domovinu prvom prilikom. Čestitom trgovcu dođe izvrsno nadahnuće kako da izbegne taj kuluk. — Na prvom mestu, primeti, nemam nikakvih sredstava za taj predmet. Zatim kako veze sa Francuskom nisu ovde redovne, ne znam kada bismo ga ukrcali. Treba ga hraniti, ko će platiti? Zatvarati, a ja ne raspolažem nikakvim zatvorom. Zar nije bolje pošto je već na brodu da ga sačuvate do mesta opredeljenja? Vi ste bar siguran da ćete se vratiti u Bordo posle dolaska u Ameriku. Pa, vratićete ga tamo mnogo ranije nego da mene za to zadužite. Oficir je vrlo dobro shvatio ali nije odustajao. — Verujte da bih više voleo da ga poverim ovim žandarmima, reče. Tada se umeša don Hoze, plemenit i velikodušan. — Ne, gospodine, reče, organi portugalske vlasti neće morati da intervenišu. I veličanstvenim pokretom dade im znak da se udalje, pa dodade: Uzimam tog nesrećnika pod svoju zaštitu, i zadržaću ga kraj sebe za sve vreme putovanja. — Izvinite, reče komandant, ali u kom svojstvu? — Biće mi sluga. 17 Гувернер.
41 — Onda primate na sebe troškove njegove ishrane na brodu? — Primam, komandante. — I ne plašite se njegovih kriza, njegovih nastupa? — Nadam se da ih neće imati, a ako ih ima postupaću blago s njim. — Pa vi ga ne poznajete? — Poznajem, video sam ga u Parizu. Učinio mi je jednu uslugu i stalo mi je da mu se odužim. — Neka bude, gospodine, ali vi ćete biti odgovorni za njegove postupke, ma šta se desilo. Želim vam da ne zažalite za taj dobar postupak. Zatim povukoše mostić. Izmenjaše poslednje pozdrave. I Lorena nastavi svoj put između ostrva tog ljupkog arhipelaga da bi uskoro prispela na otvoreno more. Lavared je nemo prisustvovao celom tom prizoru. Buvrej i on samo behu izmenjali značajan pogled. I novinar je bez reči stajao na palubi pitajući se šta se to moglo desiti između ta dva čoveka. Opet ga njegovo malo Proviđenje, mis Oret, o tome obavesti. S tananošću osobenoj ženama ona je uhvatila pokret čuđenja koji se omakao don Hozeu kada se popeo na brod. Buvrej je odmah stavio prst na usta verovatno preporučujući ćutanje nazovi-plemiću. To je izazvalo njenu radoznalost. Povukavši se brzo iza prednje katarke ona se za jedan trenutak prikrila, dosta dugo da u letu uhvati ovaj kratki dijalog, koji prenese Armanu: — Kako, reče Buvrej, ono zvanično lice koje se očekivalo, to ste vi? — Ja lično, ali ni reči, molim vas, odgovori don Hoze, radi se o mom položaju, mojoj budućnosti. — Neću vas izdati, imam za to više razloga koji su vam dobro poznati, a povrh toga imam i ja jedan za koji ne znate. Ja sam vama potreban, vi ste potrebni meni, to je ne može biti bolje. — Šta želite od mene? — Hoće da me oteraju sa ovog broda, a meni je u interesu da tu ostanem, zadržite me kraj sebe, makar kao slugu, i to će biti dovoljno.
42 — To je lako. — Nešto važno: ovde neće da se zovem pravim imenom. Zovu me Lavared, dodade uz osmeh koji ispade ružna grimasa. — Odlično. I don Hoze je odmah održao svoje obećanje. Iz tog saopštenja mlade Engleskinje, Lavared je samo ovo zaključivao: neka tajanstvena veza združila je ova dva čoveka, ali koja? I kako je otkriti? U jedno je bio siguran, Lorena je imala za njega dva neprijatelja umesto jednog, i od toga je njegov položaj bio još složeniji.
43 IV EKVATORSKO KRŠTENjE I da je poznavao biografiju senjora Hozea, Lavared ne bi bio vrlo umiren. Taj je čovek bio, rekosmo već, od soja pustolova bez domovine koji ne uzmiče ni pred kakvom bezobzirnošću. U Parizu je morao od nečega da živi. Kad je jednom ispraznio kasu srebrnjaka koju je doneo, pa iscrpeo mali kredit koji stranci uvek tako lako dobiju kod nas, započeo je niz postupaka za svaku osudu. Hoze je prvo iskoristio srce i samilost mnogobrojnih izbeglica koji su govorili španski i stanovali u Parizu. Ali oni nisu bogati i ta zlatna žica uskoro usahnu. Rođaka, koju smo ugledali na Azorskim ostrvima pružila mu je neko vreme svoj udeo materijalne potpore. Ali je uskoro morala da pomišlja i na samu sebe da se ne bi zaglibila u pariskom kalu. Don Hoze se onda združi sa nekim sumnjivim tipovima, čija policijska dosijea nisu dovoljno poznata, i bi uveden u neke kockarnice nedolično nazvane „klubovima“, gde je vršio razne poslove, ni jedne ni druge baš mnogo preporučljive. Malo varanja, malo moljakanja, strasno traženje zajmova, nimalo čestitosti, s takvim programom nizbrdica je klizava. Naš se čovek okliznuo i odao uskoro lupeštvu. Žrtva je bio zajmodavac na kratke rokove, bolje reći zelenaš. Ali je ta osoba bila samo firma iza koje se skrivao jedan drugi „špekulant“ koji je iskorišćavao strasne igrače i tatine sinove koje je sreća napustila. A taj gazda pozajmica sa zelenaškim interesom nije bio niko drugi do znani Buvrej, jedan od onih prepredenjaka obojenih svim bojama. Buvrej nije, dakle, lako podnosio da bude prevaren.
44 U to vreme Hoze se jednostavno zvao Miraflor, možda je to bilo njegovo ime, možda ime njegovog sela, ta tačka još nije rasvetljena. Tek jednog dana, kada je jedan njegov zemljak zapitao Buvreja šta je sa pustolovom ovaj odgovori: — Ako vaš prijatelj tako nastavi on juri u zatvor (Il Court a Mazas). I zaista, tamo je i išao. Jer ga je Buvrej uputio u zatvor. Ali u isto vreme, Miraflor dobi tako lažno ime pod kojim ga i danas nalazimo. Iberijskim ušima dopade se harmoničnost, prihvatiše zvučnost rečenice. Buvrej je, i ne sluteći, krstio svog prevaranta. Eto kako don Hoze postade Miraflor i Karamazas, nazovi-plemić iz bilo koje južnoameričke republike. Eto kakve su bile njihove međusobne veze. Razumljivo da je prevarant bio na milost i nemilost Buvreju. Ali je na Loreni Buvreju bio potreban don Hoze. I zajednički interes uskoro sjedini te dve poštenjačine. Dok je brod plovio od 30. stepena severne širine do severnog povratnika, krećući se ka izmišljenoj liniji polutara, Buvrej upozna svog novog ortaka sa svojim mučnim položajem. Pažljivo ga ispitujući, don Hoze stavi jednu tačnu primedbu. — Na brodu, reče, ništa se ne može bolje uraditi nego kako jeste. Ja sam vas navodno primio kao svog slugu, mirni ste do kraja putovanja. Ali od trenutka kada se iskrcamo u nekoj američkoj zemlji, tamo ja postajem ugledna ličnost i možete računati na mene. — Ah! biću vam na tome zahvalan. — Samo, sećam se kada mi je nekada u Parizu, prilikom našeg malog spora, g, zamenik državnog tužioca skrenuo pažnju da posle osude na nekoliko meseci odmora, za jedno zakašnjenje koje vaši francuski zakoni zovu prestupom, ipak i dalje ostajem vaš dužnik. — Ah! ne govorimo o tome, nemarno reče Buvrej. — Naprotiv, da govorimo, namerno podvuče ovaj drugi. Ja sam tako dobro ostao vaš dužnik da me je na to podsetio vaš izvršitelj, i to je jedan od razloga što sam napustio onaj tako malo gostoljubiv grad. Zar ne mislite da bi bilo dobro da se taj mali zaostatak likvidira? Buvrej je bio uhvaćen u zamku.
45 — Vrlo rado... ali možete misliti da nemam pri sebi potrebna spisa... dosije je u Parizu. — Bila bi dovoljna i obična priznanica, reče hladno Hoze, razmislićete. — Tako je, kad se budemo iskrcali. — Tada će to biti skuplje. — Zaista? — Svakako... jer ćemo se morati osloboditi vašeg neprijatelja i to će povećati troškove. — Povećati? — Čak i u ekvatorskim zemljama, dragi gospodine, pucnji iz pištolja plaćaju se odvojeno. Buvrej preblede. — Ali, ne tražim njegovu smrt! uzviknu. — Pih! polumera nikada ništa ne vredi, uveravam vas da vam je to loša ušteda. Don Hoze se počeo pokazivati u pravoj boji. On je, odista, malo plašio kopca Buvreja — civilizovanu ološ koju je zakon stvorio, ali čije kombinacije nikada nisu prelazile zakonske granice. Poznato je da se one, uostalom, protežu dosta daleko i da „pravo“ pokriva mnoga ne baš lepa dela. U Francuskoj je druga stvar imati za sebe pravdu ili pak zvanični akt sa pečatom. Lorena se približavala liniji polutara. Prelazak te zamišljene zone je za mornare prilika za zabavu, koja je dobro poznata svima onima koji su malo plovili. Lavared i Murliton pričali su o tome kao dobri poznavaoci stvari. Već se zapažalo kako posada tajanstveno priprema, sa zagonetnim osmesima, sve što je potrebno za čuveno krštenje, s čijim su nas smešnim peripetijama upoznali slikari. — Ipak je to čudan običaj, reče mis Oret. — Oh, gospođice, ako je starina opravdanje, može mu se oprostiti, jer potiče još iz davnine. Ne zna se da li je to iskvarena paganska svetkovina, na koju je katoličanstvo ostavilo u prolazu neki komadić svojih običaja. Neki misle da je to uspomena na neki
46 bezbožni kult, na neku neodređenu veru naroda moreplovaca, koja se vezuje za obožavanje sunca. — Ali ja sam čitala u mojim knjigama, primeti mlada devojka, da taj običaj nisu upražnjavali drugovi Kristofora Kolumba, što mu ne bi dalo tako drevno poreklo. — Međutim, gospođice, naši najstariji mornari su to pomenuli. Žan de Leri, koji je pošao iz Onflra za Brazil 1557, govori o tom običaju koji su upražnjavali već i oni prvi istraživači koji su mnogo pre njega krenuli iz Avra ili Dijapa. Drugi jedan, Suši de Renfor, koji je 1688. napisao Istoriju Indije opisuje ekvatorsko krštenje onako kako se i danas obavlja na svim ratnim i trgovačkim brodovima. I ser Murliton se umeša u razgovor. — Gospodin Arman je u pravu, dete moje, i ja verujem da su nam tu ceremoniju ostavili u nasledstvo Normani, ne naši sadašnji susedi, ni oni koji su došli u Englesku sa Viljemom Osvajačem, već oni pravi „ljudi sa severa“ koji su se kao gusari spustili u one krajeve koji iviče „naš kanal“ koji Francuzi zovu Lamanš. — Na čemu zasnivate svoje mišljenje, dragi gospodine? — Po jednoj švedskoj tradiciji iz jedanaestog veka, u doba Valdemara Pobednika, koji je vladao od 1170. do 1241, na planini Kulaberg, u Skaniji, obitavao je jedan vrač zvan Čovek-iz-Kula, koji je moreplovcima iz tih krajeva dozvoljavao da obiđu rt Kulen tek pošto s njima odigra ulogu polivača, koju otada vrši Otac Tropika ispod polutarske linije. — Sve je to vrlo zanimljivo, reče mis Oret, ali ja nikada nisam videla to krštenje; samo ne bih volela da mu budem junakinja. — Oh, budite bez brige, gospodin vaš otac platiće sutra mornarima mali danak koji služi kao otkup za taj kuluk; uostalom, pocijent je već određen. Obično se izabere putnik koji nikada nije prešao tu liniju. Imamo jednog na brodu. — Koga to? — Pa onog izvrsnog Buvreja, treba samo jednu reč da kažem nostromu i sutra ćemo videti kako ga gnjuraju u čabar za tradicionalno kupanje.