01
DEAN R. KOONTZ S engleskoga preveo TOMISLAV PISK ČUVARI 02
Ova je knjiga posvećena Lennartu Saneu ne samo da je najbolji u svom poslu nego je i dobar čovjek i Elisabeth Sane koja je jednako draga kao njezin suprug 03
PRVI DIO RAZBIJANJE PROŠLOSTI Prošlost je tek početak početka, a sve što jest i i sve što je bilo tek je osvit zore. — H. G. Wells Susret dviju osobnosti nalik je na dodir dviju kemijskih tvari: dođe li do reakcije, obje se preoblikuju. — C. G. Jung 04
PRVO POGLAVLJE 1. Na svoj trideset i šesti rođendan 18. svibnja Travis Cornell ustao je u pet sati. Obuo je čvrste planinarske čizme, odjenuo traperice i kockastu plavu pamučnu košulju s dugačkim rukavima. Uputio se kamionetom od svog doma u Santa Barbari prema jugu, sve do ruralnog Santiaškog kanjona na istočnom rubu okruga Orangea, južno od Los Angelesa. Sa sobom je ponio samo kutiju keksa, veliku čuturu napunjenu sokom s okusom naranče i pun revolver Smith & Wesson tipa Chiefs Special kalibra .38. Tijekom dva i pol sata vožnje uopće nije uključivao radio. Nije ni zamumljao, ni zazviždio niti si pjevušio, što ljudi nasamo često znaju činiti. Jednim dijelom puta s desne strane bio mu je Tihi ocean. Jutarnje more bijaše pritješteno tamom prema obzoru, tvrdo i hladno poput škriljevca, no bliže obali bijaše živo poprskano prvom svjetlošću boje bakrenih novčića i ružinih latica. Travis nije nijedanput zadivljeno pogledao more posuto suncem. Bio je vitak, žilav tip s uvučenim očima iste tamnosmeđe boje kakve mu je kosa. Lice mu je bilo usko, s aristokratskim nosom, visokim jagodicama i lagano zašiljenom bradom. Bijaše to asketsko lice koje bi pristajalo redovniku nekog svetog reda koji još uvijek vjeruje u samokažnjavanje, u pročišćavanje duše kroz patnju. Sam Bog zna da se itekako napatio. No moglo bi to biti i ljubazno lice: toplo i otvoreno. Njegov je osmijeh nekoć očaravao žene, premda ne u posljednje vrijeme. Dugo se već nije nasmiješio. Keksi, čutura i revolver bili su u maloj najlonskoj naprtnjači s crnim najlonskim remenima na sjedalu pored njega. Povremeno bi pogledavao naprtnjaču. Činilo se da mu pogled prodire kroz materijal, sve do napunjenog Smith & Wessona. 05
S puta k Santijaškom kanjonu u okrugu Orangeu skrenuo je na mnogo užu cestu, a potom na zemljani put koji uvelike nagriza gume. Nekoliko minuta poslije pola devet zaustavio je svoj crveni kamionet u odvojku, ispod golemih bodljikavih grana sitkanske smreke. Navukao je naramenice male naprtnjače preko ramena i uputio se u predgorje Santaanskih planina. Još od djetinjstva poznavao je svaki obronak, dolinu, usku klisuru i sedlo. Njegov otac imao je kamenu kolibu u gornjem dijelu Kanjona Svetog Jima, vjerojatno najzabitijeg naseljenog kanjona, pa je Travis tjednima istraživao divljinu u krugu od više kilometara. Volio je te nepripitomljene kanjone. Dok je bio dječak, šumama su lutali crni medvjedi; sada ih više nema. Prerijske bjelorepe jelene još se može naći, premda ne u onom broju koliko ih je viđao prije dvadeset godina. No barem su pregibi i rasjeline tla, obilan i raznovrsan šiprag te drveće isti kakvi su bili; dugo je hodao ispod neprekinutog pokrova kalifornijskih vazdazelenih hrastova i američkih platana. Povremeno bi na osami naišao na kolibu ili skupinu koliba. Neki kanjonski stanovnici bili su malodušni sljedbenici pokreta za opstanak koji su vjerovali u skori kraj civilizacije, ali nisu imali srčanosti da se presele na opasnije mjesto. Većina su bili obični ljudi kojima je dosadio metež modernog života i bili su sretni iako su bez struje i vodovoda. Premda se činilo da su kanjoni u zabitu kraju, uskoro će ih preplaviti nova predgrađa. U krugu od sto pedeset kilometara živi gotovo deset milijuna ljudi u susjednim okruzima Orangeu i Los Angelesu; njihov rast ne pokazuje znakove slabljenja. No sada je kristalna svjetlost otkrivanja pala na nepripitomljen kraj; bijaše jednako opipljiva kao kiša, i sve bijaše čisto i divlje. Na goloj kosi grebena, gdje se niska trava nikla tijekom kratkoga kišnog razdoblja već posušila i posmeđila, Travis sjedne na široku ravnu stijenu i skine naprtnjaču. Čegrtuša dugačka metar i pol sunčala se na ravnoj stijeni udaljenoj petnaestak metara. Podignula je svoju gadnu klinastu glavu i proučavala ga. Kao dječak ubio je na desetke čegrtuša u ovim brdima. Izvadio je revolver iz naprtnjače i ustao sa stijene. Učinio je nekoliko koraka 06
prema zmiji. Čegrtuša se još jače uzdigla s tla i napeto zurila u njega. On joj se primakne za još jedan korak, pa još jedan i zauzme streljački stav, s obje ruke na revolveru. Čegrtuša se počne svijati. Ubrzo će shvatiti da ga ne može napasti s te udaljenosti i pokušat će se povući. Premda je Travis bio uvjeren da na nišanu ima laganu metu, iznenadila ga je spoznaja da ne može pritisnuti okidač. Došao je u to predgorje ne samo da bi se pokušao prisjetiti vremena kad se radovao što je živ, nego i zato da ubije zmije ako naiđe na njih. U zadnje vrijeme, naizmjence potišten i bijesan zbog osamljenosti i potpune besmislenosti svog života, bio je napet kao struna na samostrijelu. Trebao se osloboditi napetosti nekim nasilnim djelom, pa mu se činilo da je ubiti nekoliko zmija — što za nikog nije gubitak — savršen lijek za njegovu nevolju. Međutim, dok je zurio u tu čegrtušu, shvatio je da je njezino postojanje manje besmisleno od njegovoga: ona barem ima svoje mjesto u prirodi, a vjerojatno i uživa u životu, što njemu već duže vremena nije uspijevalo. Počeo je drhtati i revolver nikako da ostane uperen u zmiju, a on nikako da smogne volju da puca. Nije on pravi krvnik. Spustio je revolver i vratio se na stijenu gdje je ostavio naprtnjaču. Zmija je očevidno bila miroljubiva, jer je ponovno spustila i svila glavu na stijenu, te mirno ležala. Nakon nekog vremena Travis otvori kutiju voćnih keksa, svoju omiljenu poslasticu iz djetinjstva. Punih petnaest godina nije ih kušao. Bili su gotovo jednako dobri kao nekoć. Pio je iz čuture, ali napitak mu nije godio koliko keksi. Sada mu je bio suviše sladak. Nevinost, zanos, radosti i lakomosti mladosti mogu se prizvati u mislima, ali možda se nikad ne mogu potpuno obnoviti, pomisli on. Prepuštajući čegrtušu njezinu druženju sa suncem, Travis ponovno prebaci naprtnjaču preko ramena i spusti se južnom padinom grebena u sjenu stabala na ulazu u kanjon, gdje je zrak osvježavao miomiris proljetnih vazdazelenih mladica. Na dnu kanjona koje se spušta prema zapadu, u dubokoj sjeni, skrenuo je na zapad i slijedio stazu koju su utrli jeleni. Nakon nekoliko minuta, prolazeći ispod dvije velike kalifornijske platane, koje su bile svinute tako da oblikuju nadsvođen prolaz, došao 07
je do mjesta gdje je sunčeva svjetlost natapala čistinu u šumi. Na drugoj strani čistine staza je vodila u dio šume gdje su omorike, lovori i platane rasle gušće negoli drugdje. Točno ispred njega tlo se naglo spuštalo na mjestu gdje je kanjon usjekao dno. Kad je stao na rub čistine obasjane suncem tako da su mu vrhovi čizama bili u sjeni, gledajući niz taj krivudav put, pogled mu je dopirao samo petnaest metara do mjesta gdje je tama, začuđujuće bez jasnog ruba, obavila stazu. Kad se Travis spremao zakoračiti iz sunca i nastaviti, iz suhog šipraga s desne strane banuo je pas i dotrčao, zadihan, ravno do njega. Bio je to zlatni retriver, naizgled čistokrvan. Mužjak. Prema njegovu sudu imao je nešto više od jedne godine, jer premda je gotovo dosegnuo svoju punu veličinu, dijelom je zadržao živahnost šteneta. Gusta dlaka bijaše mu vlažna, prljava, zapletena, zamršena, puna čičaka, komadića korova i lišća. Zaustavio se ispred Travisa, sjeo, naherio glavu i pogledao ga nedvojbeno prijateljskim izrazom. Ma koliko bila grozno prljava, životinja je ipak bila privlačna. Travis se sagne, potapše psa po glavi i počeša ga iza ušiju. Napola je očekivao da će vlasnik, zadihan i možda srdit na tog bjegunca, izaći iz šipraga. Nitko se nije pojavio. Dosjetio se da provjeri ogrlicu i markicu, no nije našao nijedno ni drugo. — Sigurno nisi divlji pas, zar ne? Retriver frkne. — Ma da, suviše si dobronamjeran za divljeg psa. Nisi valjda izgubljen, ha? Pas mu njuškom protrlja ruku. Opazio je da pas, osim što ima prljavu i zamršenu dlaku, na desnom uhu ima zgrušane krvi. Svježija krv bila je vidljiva na njegovim prednjim šapama, kao da je trčao tako dugo i mukotrpno preko krševita tla da su mu popucale jabučice na šapama. — Čini se da si prošao težak put, maleni. Pas tiho zacvili, kao da potvrđuje Travisove riječi. Travis mu nastavi gladiti leđa i češkati uši, no nakon koje minute shvati da je od psa tražio nešto što mu ovaj ne može pružiti: smisao, svrhu, olakšanje očaja. — Hajde, pođi svojim putem. — Lagano potapša retrivera po boku, uspravi se i protegne. 08
Pas ostane pred njim. Zaobišao ga je i uputio se prema uskom puteljku koji se spuštao u tamu. Pas jurne ispred njega i prepriječi stazu. — Makni se, mali. Retriver iskesi zube i zareži iz dubine grla. Travis se namršti. — Makni se. Dobar pas. Kad ga je pokušao zaobići, retriver zareži i pokuša ga ugristi za nogu. Travis poskoči nekoliko koraka unatrag. — Hej, pa koji ti je vrag? Pas je prestao režati. Samo je dahtao. Travis ponovno krene naprijed, ali pas nasrne na njega silovitije nego prije; još nije lajao, ali je zato dublje režao i pokušavao ga ugristi za nogu tjerajući ga natrag preko čistine. Učinio je desetak nespretnih koraka na skliskom sagu suhih smrekovih i borovih iglica, spotaknuo se o vlastite noge i pao na stražnjicu. Čim je Travis pao, pas mu okrene leđa. Odcapka preko čistine do ruba strma puteljka i zagleda se dolje u tamu. Naćulio je mlohave uši onoliko koliko to retriver može. — Prokleti pas — reče Travis. Pas se nije osvrnuo. — Ma koji ti je vrag, ha, džukelo? Stojeći u sjeni šume, pas je i dalje zurio niz puteljak u tamu na dnu šumovite kanjonske strmine. Spustio je rep i držao ga gotovo zbijenog među nogama. Travis prikupi pet-šest kamenčića sa zemlje oko sebe, ustane i baci jednoga na retrivera. Udarac u stražnjicu bio je dovoljno jak da ga zapeče, no pas nije zacvilio nego se, iznenađen, prenuo i okrenuo. Sad sam ga uprskao, pomisli Travis. Krenut će mi na vrat. Ali pas mu samo uputi optuživački pogled i nastavi zaprečavati prilaz stazi. Nešto u držanju odrpane životinje — u širokim tamnim očima ili u načinu na koji je nagnuo svoju četvrtastu glavu — učinilo je da Travis osjeti grižnju savjesti što ga je pogodio kamenom. Prokleti otužan pas izgledao je kao da se razočarao u njemu, i Travis osjeti sram. — Hej, slušaj — reče — ti si prvi počeo, znaš. Pas je samo zurio u njega. 09
Travis ispusti ostalo kamenje. Pas pogleda odbačene projektile i onda ponovno podigne glavu. Travis se mogao zakleti da je na psećem licu ugledao znak odobravanja. Travis se mogao vratiti otkud je došao. Hi je mogao pronaći drugu stazu do kanjonskog dna. Ali obuzela ga je gotovo iracionalna odlučnost da se probije, da pođe kamo želi, Boga mu! Baš na današnji dan neće ga spriječiti, pa ni usporiti ništa tako trivijalno kao pas koji mu stoji na putu. Ustao je, trznuo ramenima kako bi namjestio naprtnjaču, duboko udahnuo borov zrak i odlučno se uputio preko čistine. Retriver ponovno zareži, tiho ali prijeteći. Razvukao je gubicu i iskesio zube. Travis je svakim korakom gubio hrabrost, tako da se kad je posve prišao psu odlučio za drukčiji pristup. Stao je i odmahivao glavom, i nježno korio psa: — Zločesti pas. Baš se ponašaš kao jako zločest pas. Znaš? Što ti je? Hmmm? Ne izgledaš kao da si se rodio zločest. Izgledaš kao dobar pas. Nastavio je tepati retriveru i pas prestane režati. Mahne repom jedanput, dvaput, oklijevajući. — Dobar pas — reče on lukavo ulagujući se. — Tako. Možemo se sprijateljiti, ha? Pas zacvili pomirljivo, onim poznatim, privlačnim zvukom kojim svi psi iskazuju prirodan nagon da budu voljeni. — Eto, sad smo bliže istini — reče Travis i učini još jedan korak prema retriveru s namjerom da se sagne i da ga potapša. Istog trenutka pas skoči na njega režeći i potjera ga natrag preko čistine. Zario je zube u nogavicu Travisovih traperica i bijesno tresao glavom. Travis zamahne nogom, ali promaši. Čim je izgubio ravnotežu od udarca u prazno, pas ščepa drugu nogavicu i optrči krug oko njega povlačeći ga za sobom. Očajnički je skakutao kako bi održao korak sa suparnikom, ali sruši se i ponovno tresne o tlo. — Sranje! — uzvikne, osjećajući se neizmjerno glupim. Pas ponovno zacvili, sad opet prijateljski raspoložen, i poliže mu ruku. — Pa ti si šizofreničar — reče Travis. Pas se vrati na drugu stranu čistine. Stajao je leđima okrenut 10
Travisu i zurio niz puteljak što se spuštao kroz hladnu sjenu drveća. Iznenada je spustio glavu i zgrbio se. Jasno se vidjelo kako napinje leđne i butne mišiće kao da se sprema za brz pokret. — Što to gledaš? — Travis iznenada shvati da psa uopće ne zanima sam puteljak, nego možda nešto na puteljku. — Kuguar? — razmišljao je naglas dok se pridizao. Dok je bio mlad, razni su se grabežljivci, osobito kuguari, šuljali ovim šumama. Pretpostavljao je da ih još ima. Retriver zareži, ovaj put ne na Travisa, nego na ono što je privuklo njegovu pozornost. Režao je tako tiho, jedva čujno, da se Travisu učini da je pas istodobno srdit i preplašen. Kojoti? Dosta ih je lutalo predgorjem. Čopor gladnih kojota mogao bi uznemiriti čak i tako snažnu životinju kao što je ovaj zlatni retriver. Zaprepašteno štekćući pas se panično okrenuo od sjenovite staze. Jurnuo je prema Travisu, zatim pokraj njega do druge strane čistine tako da je Travis pomislio kako će pas nestati u šumi. No, ispod luka koji su oblikovale dvije platane, kroz koji je Travis prošao prije nekoliko minuta, pas je stao, okrenuo se i gledao ga kao da nešto očekuje. Držeći se pomalo nezadovoljno i tjeskobno pas se hitro uputi ponovno prema Travisu, optrči krug oko njega, ugrize ga za nogavicu i povlačeći ga pokuša odvući natrag. — Čekaj, čekaj, dobro — reče on. — Dobro. Retriver ga pusti. Oglasi se jednim av, više glasnim dahtanjem negoli lavežom. Očevidno, a i začuđujuće, pas ga je hotimice sprečavao da nastavi put tmurnim dijelom staze zbog nečeg što se tamo nalazilo. Zbog nečeg opasnog. Sada je pas želio da Travis pobjegne jer se ta opasna životinja približavala. Nešto se primicalo. Ali što? Travis nije bio zabrinut nego samo znatiželjan. Što god da se primicalo moglo bi preplašiti psa, ali nijedna zvijer u ovim šumama, čak ni kojot ili kuguar, ne bi napala odrasla čovjeka. Cvileći nestrpljivo, retriver je ponovno pokušao ščepati nogavicu Travisovih traperica. Ponašao se neobično. Ako je preplašen, zašto ne pobjegne i zaboravi Travisa? Nije on njegov gospodar; ne duguje mu ništa, ni privrženost ni zaštitu. Psi lutalice nemaju razvijen osjećaj dužnosti prema neznancima, nemaju moralne poglede, savjest. Pa što si ta 11
životinja umišlja? Da je nekakav Lassie? — Dobro, dobro — reče Travis, oslobodi se retrivera i pođe za njim do luka dviju platana. Pas jurne naprijed uza stazu koja vodi gore prema kanjonskom rubu kroz razrijeđeno drveće, gdje je prodiralo više svjetlosti. Travis zastane kod platana. Namršten, pogledao je preko suncem natopljene čistine prema rupi u šumi, crnoj kao noć, gdje se staza počela spuštati. Ma što se to približava? Cvrčci istodobno prekinuše svoj rezak zvuk, kao kad čovjek digne iglu s gramofonske ploče. Šumu obavije nadnaravna tišina. Tad Travis začu kako nešto hita neosvijetljenom stazom. Stružući zvuk. Nešto nalik na štropot ugaženih kamenčića. Blago šuškanje suha šipraga. Činilo se da je zvijer bliže nego što vjerojatno jest, jer se zvuk pojačavao odjekujući uskim tunelom između drveća. Ipak, stvorenje se brzo približavalo. Jako brzo. Prvi put Travis osjeti da je u velikoj opasnosti. Znao je da u ovim šumama nema zvijeri dovoljno velike i dovoljno hrabre da bi ga napala, ali nagon je nadvladao um. Srce mu je snažno lupalo. Iznad njega, na višoj stazi, retriver postane svjestan Travisove neodlučnosti. Zalajao je uznemireno. Prije dvadesetak godina pomislio bi da stazom juri razjaren crni medvjed, bijesan od neke bolesti ili boli. No ljudi u kolibama i vikendaši-planinari — izviđači civilizacije — potisnuli su nekoliko preostalih medvjeda duboko u Santaanske planine. Sudeći prema šumu nepoznata zvijer tek što nije doprla do čistine između gornje i donje staze. Niz cijelu dužinu kralješnice Travis osjeti kako trnci ostavljaju trag nalik na trag susnježice koja se topi na prozorskom staklu. Želio je vidjeti zvijer, no istodobno se skamenio od strave, od sasvim instinktivnog straha. Poviše u kanjonu zlatni ga je retriver požurivao lavežom. Travis se okrene i potrči. Bio je u izvrsnoj tjelesnoj formi, bez ijednog suvišnog kilograma. Zadihan retriver vodio je put i Travis je skupio ruke uz tijelo i jurio uza stazu povremeno se saginjući ispod niskih grana. Nazubljeni potplati planinarskih čizama dobro su prijanjali uz tlo; poskliznuo se na rasutom kamenju i skliskim slojevima suhih borovih iglica, ali nije 12
pao. Dok je trčao kroz prividan plamen treperenja svjetlosti i sjene, u plućima mu se rasplamsala drukčija vatra. Život Travisa Cornelia bio je ispunjen opasnostima i tragedijom, ali nikad ni pred čim nije ustuknuo. I kad mu je bilo najteže, mirno se suočavao s gubitkom, boli i strahom. Ali sad se dogodilo nešto neobično. Izgubio je kontrolu. Prvi put u životu ulovila ga je panika. Strah mu se zario u biće i dirnuo najdublju primitivnu razinu, do koje ništa prije nije doprlo. Dok je trčao, naježio se i oblio ga je hladan znoj, i nije znao zašto ga nepoznati gonitelj toliko ispunjava jezom. Nije se osvrtao. Isprva zato što nije htio skrenuti pogled s vijugave staze, da se ne zaleti u neku nisku granu. No dok je trčao postupno ga je obuzimala panika, tako da se nakon prijeđenih dvjestotinjak metara nije osvrtao bojeći se onog što bi ugledao. Bio je svjestan da je njegova reakcija iracionalna. Bockanje koje je ćutio na leđima i ledeni osjećaj u trbuhu tipični su simptomi praznovjernog straha. Ali civiliziran i školovan Travis Cornell prepustio je uzde prestravljenom djetetu-divljaku koji živi u svakom ljudskom biću — genetskom duhu onog što smo nekad bili — i on nije mogao tek tako ponovno preuzeti kontrolu iako je bio svjestan koliko je njegovo ponašanje apsurdno. Prevladavao je životinjski nagon, i taj nagon govorio mu je da mom trčati, trčati, prestati razmišljati i samo trčati. Blizu kanjonskog vrha staza je skrenula nalijevo i slijedila izduben vijugav put uza strmu sjevernu liticu prema sedlu. Iza jednog zavoja Travis ugleda deblo prepriječeno preko staze, poskoči, ali nogom zapne za trulo drvo. Pao je ravno na trbuh. Ošamućen, izgubio je dah, nije se mogao pomaknuti. Očekivao je da će nešto skočiti na njega i iščupati mu grkljan. Retriver pohita natrag stazom, preskoči Travisa i doskoči sigurno na sve četiri na stazu iza njega. Bjesomučno je lajao na zvijer koja ih je gonila, i to mnogo više prijetećim lavežom nego kad je Travisu prepriječio put na čistini. Travis se okrene na leđa i uspravi loveći dah. Nije ništa vidio dolje na stazi. Onda shvati da psa ne brine ništa što bi dolazilo iz tog smjera, jer je prepriječio puteljak i gledao šipražje u šumi na istočnoj strani. Prskajući slinu, kreštavo je lajao, tako silno i glasno da je svaki eksplozivan zvuk probijao Travisove uši. Prizvuk divljačkog bijesa u 13
njegovu glasanju ulijevao je strah. Pas je upozoravao neviđenog neprijatelja da se ne približava. — Mir — reče Travis tihim glasom. — Mir. Retriver prestane lajati ali ne skrene pogled prema Travisu. Uporno je zurio u šiprag, dižući svoje kvrgave crne labrnje sa zuba i režući iz dubine grla. Još uvijek zadihan Travis ustane i pogleda prema šumi na istoku. Vazdazelena stabla, platane, nekoliko ariša. Sjenke nalik na zakrpe od tamne tkanine pričvršćene tu i tamo zlatnim pribadačama i iglama svjetlosti. Šiprag. Tmjaci. Puzavci. Nekoliko istrošenih nazubljenih kamenih tvorba. Nije opazio ništa neuobičajeno. Kad se sagnuo i spustio ruku na retriverovu glavu, pas prestane režati kao da je osjetio što namjerava. Travis udahne, zadrži dah i osluhne kako bi čuo kretanje u šipragu. Cvrčci su i dalje šutjeli. Nijedna ptica nije pjevala u krošnjama. Šuma bijaše mirna kao da je beskrajan, pomno izrađen mehanizam svijeta prestao kucati. Bio je siguran u to da on nije uzrokom iznenadne tišine. Njegov hod kanjonom do tada nije uznemirio ni ptice ni cvrčke. Tamo se doista nešto nalazilo. Uljez, prisutnost kojeg obična šumska stvorenja očevidno ne odobravaju. Ponovno je duboko udahnuo i zadržao dah, naprežući se da čuje i najmanji pokret u šumi. Ovaj put začuo je šuškanje šipraga, lom grančice, tiho gniječenje suha lišća — i uznemirujuće osebujno, teško i grubo dahtanje nečeg velikog. Činilo se da je udaljeno dvanaestak metara, ali nije mogao odrediti točno od kuda dopire zvuk. Stojeći uz njega, retriver se ukipio. Lagano je uzdignuo mlohave uši i naprezao ih prema naprijed. Hrapavo disanje nepoznatog neprijatelja bilo je tako grozovito — možda još strašnije zbog jeke u šumi i kanjonu, ili pak zato što je samo po sebi jezovito — da je Travis brzo skinuo naprtnjaču, otvorio je i izvukao napunjen Smith & Wesson. Pas je zurio u revolver. Travisa obuzme čudan osjećaj da životinja zna čemu služi i da odobrava Travisov postupak. Pomislivši da je to nešto u šumi možda čovjek, Travis dovikne: — Tko je tamo? Iziđi da te vidim! Grubo dahtanje u šipragu poprati duboko, prijeteće režanje. 14
Neprirodno grleno odjekivanje prestravi Travisa. Srce mu je još jače lupalo i on se ukipio baš kao retriver pokraj njega. Tijekom beskonačnog odbrojavanja sekundi nije mogao shvatiti zašto ga je sam taj zvuk uzdrmao tako silovitim osjećajem straha. Onda shvati da ga je prestravila dvosmislenost zvuka: režanje nedvojbeno potvrđuje da je tamo životinja. .. no u tom se zvuku osjeća nešto što upućuje na inteligenciju — boja i pregibanje glasa kao u čovjeka obuzeta bijesom. Što je više osluškivao, Travis je sve više dolazio do zaključka da zvuk nije ni samo životinjski ni samo ljudski. Ali ako nije ni jedno ni drugo... kvragu, pa što je onda? Opazio je micanje visokog šipraga. Točno ispred sebe. Nešto je dolazilo prema njemu. — Stoj! — reče oštro. — Ni korak bliže! I dalje se primicalo. Sada udaljeno samo deset metara. Kretalo se sporije nego prije. Možda donekle oprezno. Ali ipak se približavalo. Zlatni retriver prijeteći je zarežao, ponovno upozoravajući stvorenje što im se prikradalo. No bili su vidljivi drhtaji na njegovim slabinama i tresla mu se glava. Premda je pozivao stvorenje u šipragu da stane, cijelim se bićem plašio sukoba s njim. Pasji strah uznemirio je Travisa. Retriveri su glasoviti po srčanosti i neustrašivosti. Uzgajani su da služe lovcima i često ih se koristilo u opasnim spasavalačkim pothvatima. Kakva bi opasnost, kakav bi neprijatelj izazvao takvu jezu u tako jakom i junačnom psu? Stvorenje u šipragu i dalje se približavalo. Sada je od njih bilo udaljeno jedva sedam metara. Premda do tada nije vidio ništa neobično, ispunjavao ga je praznovjeran užas, osjećaj neodređenih ali strašnih prisutnosti. Govorio si je da se namjerio na kuguara koji se vjerojatno boji više od njega. Ali ledeni trnci, koji su se uspinjali od dna kralješnice sve do tjemena, sada su bili još izraženiji. Ruka mu je bila tako skliska od znoja da se bojao da će mu ispasti revolver. Pet metara. Travis uperi revolver u zrak i opali hitac upozorenja. Pucanj se razlijegne šumom i odjekne dubinom dugačkog kanjona. Retriver nije ni trepnuo, ali stvorenje u šipragu smjesta se 15
okrenulo i potrčalo prema sjeveru, uzbrdo prema kanjonskom sedlu. Travis ga nije mogao vidjeti, ali jasno je mogao pratiti kako hitro napreduje po tome kako se onisko grmlje i raslinje treslo i razmicalo pod njegovim naletom. Na trenutak je osjetio olakšanje, jer je mislio da ga je preplašio. Onda je shvatio da ono zapravo ne bježi. Uputilo se prema sjeverozapadu u luku koji će ga dovesti do puteljka iznad njih. Travis osjeti da im stvorenje želi prepriječiti put i prisiliti ih da iziđu iz kanjona donjom stazom, gdje bi imalo više boljih prilika za napad. Nije mu bilo jasno kako je to zaključio, nego je znao da je to tako. Praiskonski nagon za opstankom prisiljavao ga je da djeluje ne razmišljajući o svakom pokretu; automatski je činio sve što je bilo potrebno. Nije osjetio tu životinjsku sigurnost otkad je sudjelovao u vojnim akcijama prije gotovo deset godina. Pokušavajući držati pogled na izdajničkom micanju šipraga sa svoje desne strane, ostavivši naprtnjaču i ponijevši samo revolver, Travis je pohitao uza strmu stazu, a retriver za njim. Ipak, nije bio dovoljno brz da prestigne nepoznatog neprijatelja. Kad je shvatio da će ovaj izbiti na puteljak mnogo prije njega, ispalio je još jedan hitac upozorenja, koji ovaj put nije iznenadio neprijatelja niti ga natjerao da skrene sa svojeg puta. Dva puta je pucao u šiprag prema znakovima kretanja, ne mareći je li tamo možda neki čovjek, i to se pokazalo djelotvornim. Pretpostavljao je da nije pogodio progonitelja, ali ipak ga je preplašio tako da je skrenuo. Nastavio je trčati. Htio je što prije doći do kanjonskog sedla, gdje je drveće razrijeđeno duž vrha sedla, gdje šiprag nije tako gust i gdje jača sunčeva svjetlost ne pruža zaštitu u skrovitoj sjeni. Kada je nakon nekoliko minuta stigao do bila, bio je potpuno bez daha. Mišići u listovima i bedrima gorjeli su od boli. Srce mu je u prsima lupalo tako jako da ga ne bi čudilo da čuje njegovu jeku kako odzvanja s druge litice preko cijeloga kanjona. Na tom je mjestu prije zastao da pojede koji keks. Zmija, koja se bila sunčala na velikoj, ravnoj stijeni, sada nije bila tu. Zlatni retriver slijedio je Travisa. Stajao je pokraj njega zadihan i povirivao niza strminu kojom su se upravo popeli. Pomalo omamljen, želeći sjesti i odahnuti, ali svjestan da još prijeti nepoznata opasnost, Travis je pogledao niz puteljak i, koliko je 16
mogao, pregledao okolni šiprag. Ako ih je njihov gonitelj i dalje slijedio, činio je to opreznije i uspinjao se strminama ne uznemirujući grmlje i raslinje. Retriver zacvili i potegne Travisovu nogavicu. Pretrčao je vrh uskoga sedla do obronka kojim se mogu spustiti u susjedni kanjon. Bilo je očito kako pas još osjeća pogibelj i tjera da nastave dalje. I Travis je tako mislio. Njegov atavističan strah — pa i oslanjanje na instinkte koje je taj strah prouzročio — navelo ga je da pohita za psom, preko ruba sedla u još jedan šumoviti kanjon. 2. Vincent Nasco je u mračnoj garaži čekao satima. Nije izgledao kao osoba koja lako podnosi čekanje. Bio je krupan — teži od devedeset kilograma, visok 188 cm, nabijenih mišića — i uvijek se doimao tako punim snage da bi svakog trenutka mogao eksplodirati. Njegovo široko lice bilo je mirno i redovito bezizražajno kao u krave. Ali u njegovim zelenim očima blještala je vitalnost s primjesama nervoznog opreza — i čudne gladi kakvu bismo očekivali u očima divlje životinje, kakve mačke u džungli, ali nipošto u ljudskim očima. I, poput mačke, usprkos svojoj silnoj energiji, bio je strpljiv. Mogao je satima čučati, nepokretan i tih, čekajući žrtvu. Tog utorka u 9 sati 40 minuta, mnogo kasnije no što je Nasco očekivao, sigurnosna brava na vratima između garaže i kuće otključala se uz tvrdi klak. Vrata se otvoriše, dr. Davis Weatherby upali svjetlo u garaži i ispruži ruku prema prekidaču za otvaranje velikih ulaznih vrata. — Stanite! — reče Nasco uspravljajući se i iskoračivši iza doktorova biserno bijela cadillaca. Weatherby je treptao očima, iznenađen: — Pa tko ste dovraga... Nasco podigne Walther P-38 s prigušivačem i ustrijeli doktora jednim hicem u lice. Zzzup. Prekinut usred rečenice, Weatherby padne natraške u živahno žuto obojenu praonicu. U padu je glavom udario o električnu sušilicu i 17
odbacio metalna kolica za rublje u zid. Vince Nasco nije se brinuo zbog buke, jer Weatherby nije bio oženjen i živio je sam. Nagnuo se nad truplom koje je ležalo u vratima i nježno polegnuo ruku na doktorovo lice. Zrno je pogodilo Weatherbya u čelo, oko dva centimetra od nosnog pregiba. Gotovo da nije bilo krvi, jer je smrt bila trenutačna, a samo zrno nije bilo toliko snažno da probije s druge strane lubanje. Weatherbyeve smeđe oči bijahu širom otvorene. Izgledao je iznenađen. Vince je prstima pogladio Weatherbyev topao obraz i vrat. Sklopio je slijepo mrtvo lijevo oko, zatim i desno, iako je znao da će ih mišićne reakcije što nastupaju nakon smrti ponovno otvoriti za nekoliko minuta. S dubokom zahvalnošću koja se jasno razabirala u glasu Vince reče: — Hvala. Hvala vam, doktore. — Poljubi oba mrtvačeva zatvorena oka. — Hvala. Drhćući od ugode, Vince podigne automobilske ključeve s poda kamo ih je ubijeni ispustio, uđe u garažu i otvori cadillacov prtljažnik pazeći da ne dodirne kakvu površinu na kojoj bi ostavio jasan otisak prstiju. Prtljažnik je bio prazan. Fino. Prenio je Weatherbyevo truplo iz praonice, stavio ga u prtljažnik te zatvorio i zaključao vrata prtljažnika. Vinceu su kazali da doktorovo mrtvo tijelo ne smije biti otkriveno do sutra. Nije znao zašto je takvo tempiranje važno, ali ponosio se time što besprijekorno obavlja posao. Stoga se vratio u praonicu, vratio metalnu košaru na svoje mjesto i pregledao prostorije za tragove nasilja. Zadovoljan, zatvori vrata žuto-bijele praonice i zaključa ih Weatherbyevim ključevima. Ugasio je svjetla u garaži, uputio se kroz mrak i izišao kroz sporedna vrata na koja je te noći ušao provalivši slabu bravu s pomoću kreditne kartice. Poslužio se doktorovim ključevima da ponovno zaključa vrata i udaljio se od kuće. Davis Weatherby stanovao je u Corona del Maru s pogledom na Tihi ocean. Vince je ostavio svoj kamionet marke Ford, star dvije godine, tri bloka od doktorove kuće. Šetnja do kamioneta bila je ugodna, okrepljujuća. Bijaše to fina četvrt koja se dičila raznovrsnim arhitektonskim stilovima; skupocjene španjolske kuće pokraj prekrasno ukrašenih kuća kakve se inače viđaju na istočnoj obali, na 18
Cape Codu. Sve se doimalo tako skladno; moralo se vidjeti da bi se povjerovalo. Vrtovi su bili bogati i njegovani. Palme i fikusi i masline bacali su sjenu na nogostupe. Crvene, koraljne, žute i narančaste bugenvilije plamtjele su tisućama cvjetova. Vretenika bijaše u cvatu. Palisandrove grane urešavali su purpurni cvjetovi kapljičasta oblika. Zrak je odisao mirisom jasmina. Vincent Nasco osjećao se prekrasno. Tako jak, tako moćan, tako živ! 3. Kadšto je prvi išao pas, a katkad je Travis trčao prvi. Daleko su odmaknuti kada Travis shvati da se potpuno prenuo iz očaja i očajničke samoće koji su ga zapravo i potaknuli da dođe u predgorje Santaanskih planina. Velik odrpan pas pratio ga je cijelim putem do njegova kamioneta, koji je bio parkiran na zemljanom putu ispod grana goleme sitkanske smreke. Zaustavivši se kod kamioneta, retriver baci pogled prema natrag od kuda su došli. Iza njih crne su se ptice obrušavale nebom bez ijednog oblaka, kao da su zaokupljene izviđanjem nekog planinskog čarobnjaka. Mračan zid od drveća prijeteći se uzdizao kao bedem kakva zloslutna dvorca. Premda je šuma bila mračna, zemljani put na koji je Travis zakoračio bio je potpuno izložen suncu i zapečen do svijetlosmeđe boje te prekriven finom, mekanom prašinom koja se podizala oko njegovih čizama sa svakim korakom. Iznenadilo ga je što je tako vedar dan mogao naprasno ispuniti silan, opipljiv osjećaj zla. Promatrajući šumu iz koje su pobjegli, pas je zalajao prvi put nakon pola sata. — Još nas slijedi, zar ne? — reče Travis. Pas ga pogleda i zacvili nesretno. — Da — reče Travis. — I ja to osjećam. Ludo... ali i ja to osjećam. No, dovraga, što je to tamo, mali? Ha? Pa, dovraga, što je to? Pas silovito zadrhće. Travisov strah pojačavao se svaki put kad je opazio kako se očituje 19
retriverova prestravljenost. Spustio je vratašca na kamionetu i rekao: — Hajde. Povest ću te odavde. Pas uskoči u teretni prostor. Travis zalupi vratašcima i obiđe kamionet. Dok je otvarao vrata na vozačevoj strani, učinilo mu se da je opazio pokret u obližnjem grmlju. Ne tamo natrag prema šumi, nego s druge strane zemljana puta. Tamo se uska poljana gušila u visokoj smeđoj travi, krhkoj poput sijena, s nekoliko bodljikavih gajića mahunastih mesquita i rijetkim bujnim grmovima oleandra kojih su korijeni dovoljno duboki da ih održe zelenima. Pogledom je oprezno pregledao poljanu, ali nije vidio nikakva traga pokreta za koji je bio uvjeren da ga je netom opazio, no slutio je da mu se nije pričinilo. Obnovljeni osjećaj nužnosti natjera ga da se uspne u kamionet i položi revolver na sjedalo pokraj sebe. Vozio je koliko je brzo valovita cestica dopuštala, a uza stalan obzir prema četvoronožnom putniku u teretnom prostoru. Dvadeset minuta poslije, kad se zaustavio na kanjonskoj cesti, ponovno u svijetu asfalta i uljudbe, još se osjećao slabim i uzdrmanim. Ali strah koji je i dalje osjećao bijaše drukčiji od onog u šumi. Srce mu više nije snažno lupalo. Hladan znoj na rukama i čelu osušio se. Nije više ćutio čudno bockanje na zatiljku i na glavi — a i samo prisjećanje na to činilo mu se nestvarno. Sad se nije bojao neke nepoznate zvijeri nego svog čudnog ponašanja. Na sigurnom, izvan šume, nije se točno mogao prisjetiti koliki ga je užas bio obuzeo; stoga su mu se njegovi postupci činili iracionalni. Zategnuo je ručnu kočnicu i ugasio motor. Bilo je jedanaest sati i jutarnja prometna gužva je prošla; tek bi povremeno prošao poneki auto asfaltiranom seoskom cestom. Sjedio je neko vrijeme pokušavajući se uvjeriti da je postupio prema instinktima koji su dobri, ispravni i pouzdani. Oduvijek se ponosio svojom nepokolebljivom smirenošću i trijeznim pragmatizmom — ako ni u što drugo, onda barem u to. Ostajao bi hladan usred lomače. Mogao je donositi teške odluke pod pritiskom i prihvatiti posljedice. Ali — sve je teže mogao prihvatiti da ga je neko čudno biće doista pratilo tamo u šumi. Pitao seje li pogrešno protumačio ponašanje psa i 20
je li umislio pokret u šipragu samo kao ispriku da se ne bi sažaljevao. Izišao je iz kamioneta i zakoračio prema natrag. Našao se oči u oči s retriverom, koji je stajao u teretnom prostoru. Gurnuo je svoju jaku glavu prema Travisu i liznuo mu vrat i bradu. Iako je prije lajao na njega i pokušao ga ugristi, bijaše to srdačan pas, a sada ga se prvi put njegov uprljan izgled dojmio pomalo smiješnim. Pokušavao je zadržati psa na odstojanju. Ali ovaj se upirao prema naprijed, gotovo se penjući preko ograde teretnog prostora u svojoj gorljivosti da obliže Travisovo lice. Nasmijao se i potapšao njegovu zapletenu dlaku. Retriverova živahnost i mahnito mahanje repom neočekivano su djelovali na Travisa. Dugo je vremena njegov um bio mračno mjesto ispunjeno mislima o smrti, što je dosegnulo vrhunac u njegovu današnjem putovanju. Ali retriverova čista radost što je živ bila je poput reflektorskog svjetla koje probija Travisovu unutarnju tamu i podsjeća ga da život ima vedriju stranu kojoj je odavno okrenuo leđa. — Ma što je to tamo zapravo bilo? — pitao se naglas. Pas ga je prestao lizati, prestao mahati svojim zamršenim repom. Promatrao ga je ozbiljno i Travis se ukočio od životinjinih blagih, toplih smeđih očiju. Nešto u njima bilo je neobično, neodoljivo. Travis je bio napola hipnotiziran, a činilo se da je i pas jednako opčinjen. Blagi proljetni povjetarac podizao se s juga i Travis je u retriverovim očima tražio znak koji potvrđuje njihovu posebnu moć i privlačnost, ali nije vidio ništa neobično. Osim... pa možda su se doimale izražajnije nego što su inače pseće oči, inteligentnije i svjesne. S obzirom na to da psi inače ne mogu dugo usredotočiti pozornost na jednu stvar, retriverovo postojano zurenje bilo je itekako neobično. Prolazile su sekunde, i budući da nijedan nije prekidao pogled, Travis se sve više osjećao neobično. Osjeti kako mu prolaze trnci, ah njih nije prouzročio strah, nego osjećaj da se događa nešto tajnovito, da je na rubu strašnog otkrića. Tada pas strese glavu, oblizne Travisovu ruku i prekine čaroliju. — Otkud si došao? Pas naheri glavu nalijevo. — Tko ti je gazda? Pas naheri glavu nadesno. — Što da radim s tobom? Kao odgovor na to pitanje, pas preskoči stražnju ogradu, projuri 21
pokraj Travisa do otvorenih vrata i popne se u vozačku kabinu. Kad je Travis zavirio unutra, retriver je sjedio na suvozačevu mjestu i gledao ravno naprijed kroz vjetrobran. Okrenuo se prema Travisu i lagano zalajao, kao da je nestrpljiv što on trati vrijeme. Travis sjedne za upravljač i pospremi revolver ispod sjedala. — Mislim da se neću moći brinuti o tebi. Prevelika je to odgovornost. Ne uklapa se u moje planove. Žao mi je. Pas ga pogleda molećivo. — Izgledaš kao da si gladan. Pas zalaje jedanput, potiho. — Dobro, možda ti barem u tome mogu pomoći. Čini mi se u pretincu imam čokoladu... a nedaleko odavde je McDonalds. Mislim da bi se za tebe mogao naći pokoji hamburger. No nakon toga... morat ću te ili pustiti u divljini ili te odvesti šinterima. Još dok je Travis govorio, pas podigne prednju šapu i njome udari dugme za otvaranje priručnog pretinca. Vratašca se otvore. — Pa dovraga... Pas se nagne naprijed, ugura njušku u pretinac i izvadi je držeći čokoladu u zubima. Primio ju je tako lagano da zubima nije ni probio omot. Travis žmigne sav iznenađen. Retriver ispruži čokoladu, kao da Travisa moli da odmota slatkiš. Zapanjen, uzeo je čokoladu i rastrgnuo omot. Retriver ga je promatrao oblizujući gubicu. Lomeći čokoladu u komadiće, Travis ih jednog po jednog ponudi psu. Pas ih zahvalno uzme i pojede gotovo kao sladokusac. Travis je promatrao sav zbunjen, nesiguran je li to što se dogodilo uistinu neobično ili za to postoji razumno objašnjenje. Je li ga pas uistinu razumio kad je rekao da ima čokolade u pretincu? Ili je, pak, nanjušio čokoladu? Sigurno ovo drugo. Psu reče: — Ali, kako si znao otvoriti vratašca? Pas je zurio u njega, obliznuo se i prihvatio još jedan komadić čokolade. Travis reče: — No dobro, možda je to neki trik koji su te naučili. Iako to nije nešto za što se obično dresira psa, zar ne? Da se prevrće, da glumi da je mrtav, da zavijanjem traži večeru, pa čak i da malo hoda na zadnjim nogama... jest, dresiraju pse da rade takve stvari... ali 22
ne dresiraju ih da otvaraju brave i kvake. Retriver je čeznutljivo zurio u zadnji komadić čokolade, no Travis na trenutak zadrži poslasticu. Zaboga, tempiranje svega toga bilo je nevjerojatno. Dvije sekunde nakon što je Travis spomenuo čokoladu, pas je krenuo da se je domogne. — Jesi li razumio što sam rekao? — upita Travis osjećajući se glupo što uopće pomišlja da bi to mogla biti istina. Usprkos tome ponovio je pitanje: — Jesi li? Jesi li razumio? Retriver nevoljko podigne pogled sa zadnjeg komadića čokolade. Susretnu im se pogledi. I ponovno Travis osjeti da se zbiva nešto tajnovito; zadrhtao je, ali, kao i prije, nije to bio neugodan osjećaj. Oklijevao je i nakašljao se. — Ovaj... hoćeš li meni prepustiti zadnji komadić čokolade? Pas skrene pogled na dva malena četvorokuta čokolade u Travisovoj ruci. Zaštektao je jedanput, pomalo žalosno, i onda skrenuo pogled naprijed kroz vjetrobran. — Pa vidi vraga! — reče Travis. Pas zijevne. Pazeći da ne pomakne ruku, da pokretom ne ponudi čokoladu, da ničim, osim riječima, ne privuče pozornost na čokoladu ponovno se obratio velikom raščupanom psu. — No, možda tebi treba više nego meni. Ako hoćeš, zadnji je komadić tvoj. Retriver ga pogleda. I dalje nije ispružio ruku. Držeći je čvrsto uz tijelo, kao da nipošto ne želi dati čokoladu, Travis reče: — Ako hoćeš, uzmi je. Inače ću je baciti. Retriver mu se primakne, nagne glavu i nježno otme čokoladu s Travisova dlana. — Vidi ti njega, opet! — reče on. Pas je na sjedalu stao na sve četiri, tako da mu je glava dopirala gotovo do krova. Gledao je kroz stražnje staklo vozačke kabine i tiho zarežao. Travis pogleda u retrovizor, zatim u bočno zrcalo, no nije vidio ništa neuobičajeno. Samo dva asfaltna traka, usku bermu i korovom obraslu padinu brežuljka koja se spuštala s desne strane. — Misliš da bismo trebali krenuti dalje? To misliš? 23
Pas ga pogleda, poviri kroz stražnji prozor, zatim se okrene i sjedne sa stražnjim nogama sklopljenim ustranu tako da ponovno gleda prema naprijed. Travis upali motor, ubaci u brzinu, priključi se kanjonskoj cesti i krene na sjever. Baci pogled na suputnika i reče: — Jesi li doista više od običnog psa... ili sam ja izgubio kompas? A ako nisi samo običan pas... dovraga, pa što si onda? Na ruralnom, istočnom kraju Chapmanove avenije skrenuo je na zapad prema McDonaldsu kako je bio obećao. Reče: — Sada te ne mogu ni pustiti u divljini ni predati šinterima. Koju minutu poslije reče: — Da te ne zadržim, umro bih od znatiželje razmišljajući o tebi. Nakon otprilike tri kilometra skrenuli su u parkiralište kod McDonaldsa. Travis reče: — I tako mi se čini da si sad moj pas. Retriver nije odgovorio. 24
DRUGO POGLAVLJE 1. Nora Devon bojala se televizijskog servisera. Premda se činilo da ima oko trideset godina (koliko i ona), bio je neugodno samosvjestan poput tinejdžera sveznalice. Kad mu je otvorila vrata, drsko ju je odmjeravao od glave do pete dok se predstavljao: Art Streck. Wadlowov TV-servis. A kad ju je ponovno pogledao u oči, namignuo joj je. Bio je visok, vitak i savršeno čist, odjeven u bijele radne hlače i košulju. Bio je glatko izbrijan. Njegova tamnoplava kosa bila je kratko ošišana i uredno počešljana. Izgledao je kao običan majčin sin, nije nimalo nalikovao na silovatelja ili manijaka, ali Nora se prepala čim ga je ugledala, možda zbog toga što su njegova drskost i samouvjerenost odudarale od njegova izgleda. — Treba vam pomoć? — pitao je jer je ona oklijevala na vratima. Premda se činilo da je njegov upit posve bezazlen, naglasak koji je stavio na riječ »pomoć« Nori se pričinjao neugodan i seksualno obojen. Smatrala je da ne pretjeruje. No, ona je napokon nazvala Wadlowov TV-servis i ne može sada odbiti Strecka bez ikakva objašnjenja. A objašnjenja bi vjerojatno izazvala svađu. Budući da ona nije osoba koja traži sukobe, pustila ga je da uđe. Dok ga je pratila širokim, ugodno hladnim hodnikom do luka na ulazu u dnevnu sobu, obuzeo ju je nelagodan osjećaj da su njegov uredan i čist izgled te širok osmijeh sastavni dijelovi pomno proračunate krinke. Zračio je prodornom životinjskom budnošću, suspregnutom napetošću koja je Noru svakim korakom od ulaznih vratiju sve više uznemiravala. Koračao je tako blizu iza nje da se gotovo nadvijao nad njom. Art Streck reče: — Imate zgodnu kuću, gđo Devon. Jako zgodnu. Uistinu mi se sviđa. 25
— Hvala — odgovori mu usiljeno ne trudeći se da ga ispravi da živi sama. — Čovjek bi ovdje mogao biti sretan. Jest, mogao bi biti itekako sretan. Bila je to kuća izgrađena u stilu koji se katkad naziva starim santabarbarsko-španjolskim stilom: dva kata, blijedožuto ožbukani zidovi s crvenim crijepom na krovu, terasama, balkonima, a sve to s blago zaobljenim crtama bez oštrih kuteva. Raskošne crvene bugenvilije uspinjale su se sjevernom fasadom i natapale je žarkim cvjetovima. Kuća je bila prekrasna. Nora ju je mrzila. Živjela je u njoj od svoje druge godine, dakle dosad ukupno dvadeset i osam godina, a sve to vrijeme, osim jedne godine, bila je pod čeličnom stegom svoje tetke Violet. Djetinjstvo joj nije bilo nimalo sretno, kao ni njezin čitav život. Violet Devon umrla je prije godinu dana. No, iskreno rečeno, Nora je još uvijek bila pod pritiskom svoje tetke. Sjećanje na tu mrsku staricu bilo je strašno, nesnosno. Streck je u dnevnoj sobi spustio svoj alat pokraj Magnavoxa i zastao da razgleda sobu. Očito ga je iznenadilo kako je soba uređena. Cvjetne tapete bile su tamne, sumorne. Perzijski sag bio je izrazito neprivlačan. Izboru boja — siva, kestenjasta, tamnoplava — nisu nimalo pridonosili tragovi izblijedjele žute boje. Masivno englesko pokućstvo iz sredine devetnaestog stoljeća, urešeno duboko urezbarenim reljefima, stajao je na nogama s pandžama: veliki naslonjači, podnožne klupice, vitrine koje bi odgovarale dr. Caligariu, ormari koji kao da su težili barem pola tone. Stolići su bili prekriveni teškim brokatom. Neke su svjetiljke bile kositrene sa svijetlosivim sjenilima, a neke su pak imale kestenjaste keramičke stalke; ali nijedna nije davala mnogo svjetla. Zastori su izgledali teški poput olova; s godinama požutjeli prozirni zastori visjeli su preko prozora dopuštajući tek smeđežućkastom, raspršenom snopu sunčeva svjetla da prodre u sobu. Ništa od toga nije bilo primjereno španjolskoj arhitekturi; Violet je hotimice nametnula svoj nezgrapan neukus toj ljupkoj kući. — Vi ste ovo uređivali? — upita Art Streck. — Ne. Moja tetka — reče Nora. Stajala je pokraj mramornog kamina, udaljena od Strecka što je više mogla, a da ne izađe iz sobe. — 26
Ovo je bila njezina kuća. Ja sam... naslijedila sam je. — Da sam na vašem mjestu — reče on — izbacio bih sve ovo pokućstvo. Ovo bi mogla biti svijetla, vesela soba. Ispričavam se što tako govorim, ali ovo vam nikako ne pristoji. Naravno, odgovaralo bi kakvoj neudatoj tetki. Nije bila udata, zar ne? Da, tako sam i mislio. Sve ovo ide uz staru neudatu tetku, ali nije to za zgodnu ženu kakva ste vi. Nora se željela suprotstaviti njegovoj bezobraštini, željela mu je reći da šuti i popravi televizor, ali nije imala nikakva iskustva u tome da se brani. Tetka Violet naučila ju je da bude krotka, poslušna. Streck joj se smiješio. Desni kut njegovih usana bio je izrazito neugodno nakrivljen u gotovo preziran osmijeh. Prisilila se da kaže: — Meni se sviđa. — Ma ne. Doista? — Da. Slegnuo je ramenima. — Što nije u redu s televizorom? — Slika stalno bježi. I ima smetnji, snijega. Izvukao je televizor od zida, uključio ga i promatrao mutne, sniježne slike kako se vrte odozgo prema dolje. Uključio je malenu prijenosnu svjetiljku i objesio je sa stražnje strane televizora. Starinska stojeća ura u predvorju odzvonila je četvrt sata jednim udarcem o zvono. Zvuk je šuplje odzvanjao kućom. — Mnogo gledate televiziju? — upitao je dok je skidao zaštitni poklopac sa stražnje strane. — Ne baš — reče Nora. — Ja volim gledati one večernje serije: Dallas, Dinastiju, takve stvari. — To nikad ne gledam. — Ne? Ma hajde, kladim se da gledate — podrugljivo se nasmijao. — Svi ih gledaju, iako to ne žele priznati. Nema ničeg zanimljivijeg od priča gdje jedni drugima zabijaju nož u leđa, kuju urotu jedni protiv drugih, priča punih lopovluka, prijevare... i preljuba. Razumijete što hoću reći? Ljudi sjede, gledaju, cvokću jezikom i vele »Joj, kako je to grozno!«, ali zapravo uživaju u tome. Takva je ljudska narav. — Ja... imam posla u kuhinji — reče ona uznemireno. — Pozovite me kad budete gotovi. Izišla je iz sobe, prošla hodnikom i kroz njišuća vrata ušla u kuhinju. 27
Tresla se. Prezirala se zbog svoje slabosti, zbog lakoće kojom se predala strahu, ali nije mogla drukčije. Takva je i gotovo. Mišica. Tetka Violet često joj je govorila: — Malena, u svijetu ima dvije vrste ljudi: mačke i miševi. Mačke idu kamo im se prohtije, čine što im je po volji, uzimaju što žele. Mačke su po naravi agresivne i neovisne. Nasuprot tome, miševi ne posjeduju ni trunke agresivnosti. Po prirodi su ranjivi, blagi i plašljivi; a najsretniji su kad pognu glavu i prihvate što im život udijeli. Ti si mišica, draga moja. Nije to tako loše — biti miš. Možeš biti potpuno sretna. Miš možda i nema uzbudljiv život kao mačka, ali ako se sigurno drži svoje rupe i ne druži se s drugima, nadživjet će mačku, a usto će mu život biti mnogo mirniji. A upravo sada mačak je vrebao u dnevnoj sobi i popravljao televizor, dok je Nora bila u kuhinji, sva obuzeta mišjim strahom. Zapravo nije imala nikakva posla u kuhinji, kao što je rekla Strecku. Nije kuhala. Koji trenutak stajala je kraj sudopera, jedna ledena ruka stezala je drugu — činilo joj se da su joj ruke uvijek ledene — dok je razmišljala što će raditi dok on popravlja televizor. Odluči ispeći kolač. Biskvit s čokoladnim preljevom. Tako će se zaposliti da ne misli na Streckovo drsko namigivanje. Dohvatila je zdjele, pribor, električni mikser, prašak za kolač iz vrećice i ostale sastojke iz ormarića, te se primila posla. Uskoro su joj istrošene živce ublažili svakodnevni kućanski poslovi. Upravo kad je izlila gotovu smjesu u dvije tepsije, Streck je zakoračio u kuhinju i rekao: — Volite kuhati? Toliko ju je iznenadio da je gotovo ispustila praznu metalnu posudu za miješanje i smjesom prekrivenu lopaticu. Nekako ih je ipak zadržala u ruci i — samo s malim zveketom koji je odao njezinu napetost — položila ih u sudoper gdje će ih oprati. — Da. Volim kuhati. — Kako je to lijepo. Divim se ženi koja uživa u ženskim poslovima. Šijete li, kukičate, vezete i takvo što? — Vezem čipku — reče ona. — Pa to je još ljepše. — Jeste li popravili televizor? — Skoro. Nora je trebala staviti kolač u pećnicu, ali nije htjela nositi tepsije 28
dok ju je Streck promatrao jer se bojala da će joj se ruke suviše tresti. Tada bi on shvatio da je zastrašuje, pa bi vjerojatno postao još drskiji. Zato je ostavila napunjene tepsije na polici i otvorila vrećicu s preljevom. Streck je još dublje zakoračio u veliku kuhinju. Kretao se ležerno, izrazito opušteno, razgledavajući kuhinju s ljubaznim osmijehom na licu, ali ipak hodajući ravno prema njoj. — Mogu li dobiti čašu vode? Nora je na tren odahnula s olakšanjem. Žarko je željela uvjeriti samu sebe da je čaša vode jedini razlog što ga je doveo ovamo. — Naravno — reče. Izvadila je čašu iz ormarića i pustila da teče hladna voda. Kad se okretala da mu pruži čašu, stajao je tik iza njezinih leđa. Prikrao se nečujno poput mačka. Nehotimice se prenula. Voda se izlila iz čaše i razlila po podu. Ona reče: — Iz... — Evo — reče on uzimajući joj čašu iz ruke. — .. .nenadili ste me. — Ja? — reče on nasmiješen zureći u nju ledenim plavim očima. — Oh, to nipošto nisam želio. Ispričavam se. Bezopasan sam, gđo Devon. Uistinu. Želim samo čašu vode. Niste valjda mislili da želim nešto drugo. Zar ne? Bio je tako prokleto drzak. Nije mogla vjerovati kako je drzak, kako je slatkoiječiv, smiren i nasrtljiv. Željela ga je pljusnuti, ali bojala se onog što bi potom slijedilo. Pljuska — ili bilo što čime bi potvrdila njegove uvredljive dvosmislenosti i druge podvale — zacijelo bi ga prije ohrabrila nego navela da odustane. Zurio je u nju uznemirujućom žestinom, pohlepno. Krasio ga je smiješak grabežljivca. Činilo joj se da će se Strecka najlakše riješiti bude li hinila nevinost i kolosalnu tupoglavost, zanemarila njegove opake spolne aluzije kao da ih ne razumije. Riječju, mora mu se suprotstaviti baš kao što bi se miš suprotstavio bilo kakvoj opasnosti od koje ne može pobjeći. Pretvaraj se da ne vidiš mačku, pretvaraj se da je nema, i možda će mačku zbuniti i razočarati to što nema očekivane reakcije tako da će drugdje potražiti plijen koji joj bolje odgovara. Da bi se oslobodila njegova izazovnog pogleda, Nora strgne nekoliko papirnih ubrusa sa stalka kraj sudopera i počne brisati vodu 29
koju je prolila na pod. No čim se sagnula, shvatila je kako je pogriješila. Jer Streck se nije maknuo, nego je stajao nad njom, dizao se nad njom dok je pred njim klečala. Prizor je bio nabijen erotičkom simbolikom. Shvativši svu podređenost svog položaja pod njegovim nogama, naglo se uspravila i opazila kako se njegov osmijeh još proširio. Zarumenjena i uznemirena, Nora je ubacila mokre ubruse u kantu za otpatke ispod sudopera. Art Streck reče: — Kuhanje, vezenje čipke... jest, mislim da je to zbilja lijepo, zbilja lijepo. Što još volite raditi? — To je sve, nažalost — reče ona. — Nemam nikakvih neobičnih hobija. Nisam naročito zanimljiva osoba. Povučena. Čak i dosadna. Proklinjala se što ne može smoći snage da zapovijedi gadu da se gubi iz njezine kuće, prošla je kraj njega i prišla pećnici pod izgovorom da želi provjeriti je li se zagrijala, no zapravo se samo željela maknuti od Strecka. Slijedio ju je držeći joj se što bliže: — Prilazeći kući, opazio sam mnoštvo cvijeća. Vi ga uzgajate? Zureći u prekidače na pećnici, ona reče: — Da... volim raditi u vrtu. — To cijenim — reče on, kao da bi joj trebalo biti stalo cijeni li on to ili ne. — Cvijeće... dobro je kad se žena zanima za takvo što. Kuhanje, vezenje čipke, vrtlarstvo. Ta, rese vas pravi ženski interesi i sklonosti. Kladio bih se da sve činite dobro, gđo Devon. Hoću reći, sve što bi žena trebala činiti. Kladio bih se da ste prava žena u svakom pogledu. Ako me dodirne, vrisnut ću, pomisli ona. No zidovi stare kuće tako su debeli, a susjedi udaljeni. Nitko je ne bi čuo, kamoli joj pritekao u pomoć. Udarit ću ga nogom, pomislila je. Oduprijet ću mu se. No zapravo nije bila sigurna bi li se borila, nije bila sigurna je li dovoljno snalažljiva. Čak i kad bi se pokušala braniti, on je ipak veći i jači od nje. — Jest, kladio bih se da ste prava žena u svakom pogledu — ponovio je on, ovaj put izazovnije nego prije. Okrećući se od pećnice, prisilila se na smijeh: — Moj bi se suprug začudio da to čuje. Znam ispeći kolač, ali još nisam uspjela pripremiti pravo tijesto za pitu, a pečenka mi uvijek ispadne previše suha. Čipku 30
vezem prilično dobro, ali traje cijelu vječnost dok išta izvezem. — Prošla je kraj njega i vratila se za kuhinjski stol. Zaprepastilo ju je što sama sebe čuje kako i dalje ćaska otvarajući paketić sa smjesom za preljev. Iz očaja je postala brbljava: — Imam smisla za vrtlarstvo, ali nisam neka kućanica. Da mi suprug ne pomaže, joj, kuća bi bila u strašnom neredu. Činilo joj se da time odaje kako sve izmišlja. Otkrila je tračak histerije u svom glasu, a i on je to morao opaziti. No sam spomen supruga očevidno je natjerao Arta Strecka da dobro razmisli hoće li se dalje nametati. Dok je Nora sipala prašak u zdjelu i odmjerila potrebnu količinu maslaca, Streck je ispio čašu vode koju mu je dala. Pošao je do sudopera i ondje spustio praznu čašu među prljave zdjele i pribor. Ovaj joj se put nije nepotrebno približavao. — Trebao bih se vratiti na posao — reče on. Uputila mu je proračunato nehajan smješak i kimnula glavom. Lagano je pjevušila radeći svoj posao kao da je posve bezbrižna. Krenuo je iz kuhinje i odgurnuo vrata, no onda je zastao i rekao: — Vaša teta uistinu je voljela mračne prostorije, zar ne? I ova kuhinja bila bi krasna da je uredite u svjetlijim tonovima. Prije no što mu je stigla odgovoriti izišao je i pustio da se vrata sama zatvore. Iako je neupitan izrazio mišljenje o uređenju kuhinje, činilo se da se Streck povukao, i Nora je bila zadovoljna sobom. Sa nekoliko bezazlenih laži o nepostojećem suprugu, koje je izgovorila zadivljujuće staloženo, ipak ga se na koncu riješila. Ne bi se baš moglo reći da je postupila kao mačka kad se obračunava s napadačem, no nipošto se nije ponijela kao bojažljiv, prestrašen miš. Razgledala je kuhinju, njezin visok strop, i zaključila da je uistinu suviše mračna. Prljavoplavi zidovi. Neprozirne mliječne plafonijere, koje su isijavale slabu, hladnu svjetlost. Razmišljala je kako bi bilo da kuhinju oliči i zamijeni svjetiljke. Samo razmišljanje o znatnim promjenama u kući Violet Devon opijalo ju je i bacalo u zanos. Nakon tetkine smrti Nora je preuredila svoju spavaonicu, ali ništa više od toga. A sada, razmišljajući o tome kako kuću može potpuno preurediti, obuze je osjećaj divlje hrabrosti i bunta. Možda. Možda joj pođe za rukom. Ako joj uspijeva odbiti Streckove nasrtaje, možda smogne odlučnosti da prkosi mrtvoj teti. 31
Njezino veselo, samozadovoljno raspoloženje trajalo je nepunih dvadeset minuta, što je bilo dovoljno da tepsije stavi u pećnicu, umiješa smjesu za preljev i opere dio zdjela i pribora. Onda se vratio Streck i kazao joj da je televizor popravljen te joj predao račun. Premda se činilo da je bio obeshrabren kad je izlazio iz kuhinje, sada je bio samouvjeren i drzak kao prije. Pogledom ju je odmjerio od glave do pete, kao da je u mislima svlači, i kad su im se pogledi sreli, u njegovim je očima opazila izazovan sjaj. Činilo joj se da je račun previsok, no šutjela je jer je željela da on što prije ode. Dok je sjedila za kuhinjskim stolom i ispisivala ček, pribjegao je prokušanom triku da joj stane preblizu, pokušavajući je zastrašiti svojom muškošću i nadmoćnim stasom. Kad je ustala i predala mu ček, uspio ga je uzeti tako da je rukom izazovno dotaknuo njezinu ruku. Cijelim putem niz hodnik Nora je bila gotovo uvjerena da će iznenada spustiti svoju torbu s alatom i napasti je s leđa. No stigla je do vrata, a on je prošao pokraj nje na trijem i njezino srce više nije uznemireno lupalo. Zastao je pred vratima: — A što radi vaš suprug? Pitanje ju je zbunilo. To ju je mogao pitati prije, u kuhinji kad je govorila o suprugu. Sad se njegova znatiželja doimala neprimjerenom. Trebala mu je kazati da ga se to ne tiče, no još uvijek ga se bojala. Osjetila je da je on čovjek koga se lako može naljutiti, da se sputana nasilnost u njemu može osloboditi najmanjim naporom. Stoga mu je odgovorila još jednom laži, takvom za koju se nadala da će ga obeshrabriti od daljih nasrtaja. — On je... policajac. Streck podigne obrve: — Doista? Ovdje u Santa Barbari? — Tako je. — Krasna kuća za policajca. — Molim? — reče ona. — Nisam znao da policajce tako dobro plaćaju. — Oh, ali rekla sam vam: naslijedila sam kuću od tete. — Svakako, sad se sjećam. Rekli ste mi. Tako je. Pokušavajući učvrstiti laž, ona reče: — Imali smo stan, a nakon što je umrla moja teta, preselili smo ovamo. Imate pravo, inače si to ne bismo mogli priuštiti. — No — reče on — baš mi je drago. Uistinu. Takva lijepa dama 32
kao što ste vi zaslužuje lijepu kuću. Pozdravio ju je podignuvši zamišljen šešir, namignuo i uputio se puteljkom prema ulici gdje je uz nogostup parkirao svoj bijeli kombi. Zatvorila je vrata i promatrala ga kroz proziran dio ovalnog vitražnog prozora u sredini vrata. On se osvrnuo, ugledao je i mahnuo rukom. Odmaknula se od prozora dublje u mračan hodnik i promatrala ga s mjesta gdje ju nije mogao vidjeti. Očito, nije joj povjerovao. Znao je da je priča o suprugu čista laž. Nije smjela kazati da je udana za policajca, za ime Božje; bio je to suviše proziran pokušaj da ga obeshrabri. Trebala je reći da je udana za vodoinstalatera ili liječnika, bilo koga, samo ne za policajca. Kako bilo, Art Streck je odlazio. Premda je znao da ona laže, odlazio je. Nije se osjećala sigurno sve dok njegov kombi nije nestao iz vida. Zapravo, čak se ni onda nije osjećala sigurno. 2. Nakon što je ubio doktora Davisa Weatherbya, Vince Nasco odvezao se svojim sivim fordovim kombijem do benzinske crpke na Tihooceanskom autoputu. Ušavši u javnu govornicu, ubacio je novčiće u aparat te pozvao broj u Los Angelesu koji je već davno naučio napamet. Javio mu se muški glas i ponovio broj koji je Vince pozvao. Bio je to jedan od tri glasa koji su se redovito javljali na pozive: onaj blag, dubok glas. Često se javljao drugi muškarac čiji je tvrd i oštar glas vrijeđao Vinceovo uho. Rjeđe se javila žena; imala je seksi glas, grlen ali ipak djevojački. Vince je nikad nije vidio, no često je pokušao zamisliti kako izgleda. Sad kad je blagi muški glas izgovorio broj, Vince reče: — Gotovo je. Doista sam zahvalan što ste me zvali. Uvijek sam na raspolaganju budete li imali još kakav posao. — Bio je uvjeren da mu je čovjek na drugom kraju linije prepoznao glas. — Drago mi je što je sve prošlo dobro. Veoma cijenimo vašu umješnost. Upamtite ovo — reče glas i izgovorio sedmeroznamenkasti telefonski broj. 33
Iznenađen, Vince je ponovio broj. Muški glas reče: — To je broj javne govornice u Fashion Islandu. Na šetalištu blizu Robinsonove robne kuće. Možete li stići tamo za petnaest minuta? — Nego — reče Vince. — Za deset. — Nazvat ću vas za petnaest i dati pojedinosti. Vince je prekinuo vezu i vratio se do kombija zviždeći. To što su ga uputili na drugu javnu govornicu kako bi primio »pojedinosti« moglo bi značiti samo jedno: već imaju posao za njega, dva u jednom danu! 3. Poslije, kad je ispekla kolač i prekrila ga preljevom, Nora se povukla u svoju spavaonicu na jugozapadnom kutu prvoga kata. Za života Violet Devon ovo je bilo Norino utočište, iako na vratima nije imala bravu. Kao i sve sobe u velikoj kući bila je prepuna teškog pokućstva, kao da je to skladište a ne dom. I u svemu drugome je bilo turobno. Ipak, kad bi obavila kućanske poslove, ili nakon što bi je teta otpustila poslije jednog od njezinih beskonačnih predavanja, Nora je bježala u svoju sobu gdje je nalazila utočište u knjigama ili živopisnim maštanjima. Violet je stalno provjeravala svoju nećakinju bez upozorenja — šuljala se bešumno hodnikom, naglo otvarala vrata sobe koja nije imala bravu, upadajući s nadom da će zateći Noru u nekoj zabranjenoj razonodi ili činu. Te nenajavljene provjere provodila je često tijekom Norina djetinjstva i puberteta, da bi one potom postale sve rjeđe, premda Violet Devon od njih nije odustajala ni posljednjih tjedana svog života kada je Nora već bila zrela dvadeset i devetogodišnja žena. Budući da je Violet voljela tamne haljine, a kosu čvrsto stezala u punđu, te kako uopće nije nanosila šminku na svoje blijedo lice oštrih crta, često je više nalikovala na muškarca, strogog redovnika u grubim pokorničkim haljama koji se šulja hodnicima srednjovjekovnoga utočišta kako bi provjeravao ponašanje drugih redovnika. Ako bi uhvatila Noru da mašta ili spava, oštro bi je prekorila i kaznila teškim kućanskim poslovima. Teta Violet nije praštala lijenost. 34
Čitati knjige bilo je dopušteno — ako ih je Violet prethodno odobrila — jer, kao prvo, knjige prosvjećuju. Osim toga, kao što je Violet često isticala: »Neugledne, jednostavne žene kao ti i ja nikad nećemo živjeti život pun čari, nikad nećemo putovati u egzotične krajeve. Knjige su nam prema tome iznimno važne. Kroz knjige možemo iskusiti gotovo sve. Nije to loše. Živjeti kroz knjige čak je bolje nego imati prijatelje i poznati... muškarce.« Uz pomoć popustljivog obiteljskog liječnika Violet je spriječila Norin odlazak u školu pod izlikom lošeg zdravlja. Svu izobrazbu stekla je kod kuće, pa su joj knjige usto bile jedina škola. Pored toga što je do tridesete godine pročitala tisuće knjiga, Nora je bila samouka slikarica u uljnoj tehnici, akriličkim bojama, akvarelima i olovci. Crtanje i slikanje je teta Nora odobravala. Umjetnost bijaše jedina djelatnost koja je Nori skrenula misli sa svijeta izvan kuće i pomogla joj da izbjegne dodir s ljudima koji bi je svakako odbacili, povrijedili i razočarali. Jedan je kutak svoje sobe Nora opremila crtaćom daskom, štafelajem i komodom za pribor. Prostor za studio u malome stvoren je primičući drugo pokućstvo, a ne uklanjajući ga, tako da je učinak bio klaustrofobičan. Mnogo je puta tijekom godina, osobito noću ali čak i usred dana, Noru obuzimao osjećaj da će se pod spavaonice urušiti pod teretom sveg tog pokućstva, da će se ona strovaliti u donju prostoriju gdje će je nasmrt zgniječiti njezin vlastiti masivan krevet na četiri stupa. U trenucima kad bi je obuzeo taj strah, bježala bi u vrt iza kuće, gdje bi sjedila pod vedrim nebom, stisnula se i drhtala. Tek je s dvadeset i pet godina shvatila da njezini napadaji tjeskobe nisu posljedica samo pretrpanih soba i mračno uređene kuće, nego i tiranskog držanja njezine tete. Jednoga subotnjeg jutra prije četiri mjeseca, osam mjeseci nakon smrti Violet Devon, Noru je iznenada obuzela silna potreba za promjenom, pa je mahnito preuredila svoju spavaonicu-studio. Iznijela je i izvukla sve manje komade pokućstva i rasporedila ih ravnomjerno po drugih pet pretrpanih soba na prvome katu. Neke teže komade morala je rastaviti i odnijeti u dijelovima, i napokon je uspjela izbaciti sve osim kreveta na četiri stupa, jednog noćnog ormarića, jednog naslonjača, svoje crtaće daske i stolice, komode za 35
pribor i štafelaja; drugo joj nije ni trebalo. Potom je skinula tapete. Tijekom čitavog tog omamljujućeg vikenda osjećala je kao da je počela revolucija, kao da njezin život više nikad neće biti isti. No dok je preuredila svoju spavaonicu, njezin se pobunjenički duh istrošio, te je ostavila ostatak kuće nedirnutim. Sada je barem ova jedna prostorija bila svijetla, čak vedra. Zidove je oličila najbljeđom žutom bojom. Nije više bilo zastora; mjesto njih postavila je zaslone u nijansi koja je odgovarala boji zidova. Smotala je otužan sag i ulaštila prekrasan hrastov pod. Više nego ikad bilo je to njezino utočište. Nije bilo prilike da, kad bi ušla u sobu i ugledala što je učinila, ne živne i pronađe prekid svojih muka. Nakon zastrašujućeg susreta sa Streckom Noru je, kao uvijek, oraspoložila vedra soba. Sjela je za crtaću dasku i počela skicirati olovkom; bijaše to početna studija za sliku u ulju o kojoj je duže vremena razmišljala. Isprva su joj ruke drhtale, pa je više puta morala prekidati rad kako bi joj se vratila prisebnost da nastavi crtati. No s vremenom je njezin strah nestao. Čak je mogla razmišljati o Strecku dok je radila; pokušala je zamisliti na što bi sve on bio spreman da ga spretnošću nije navela da napusti kuću. Tih se dana Nora pitala je li pesimizam Violet Devon o svijetu izvan kuće i o drugim ljudima bio posve točan. Premda je Nora prihvatila takvo stajalište od samoga početka, kopkalo ju je nije li ono ipak iskrivljeno, čak i bolesno. No susret s Artom Streckom uistinu je potvrdio Violetine tvrdnje, dokazao da je opasno imati suviše dodira s vanjskim svijetom. No nakon nekog vremena, kad je napola dovršila svoju skicu, Nora je počela razmišljati nije li krivo protumačila sve što je Streck kazao i učinio. Zacijelo nije mogao imati spolne želje prema njoj. Ne prema njoj! Ona, najposlije, nije nimalo poželjna. Neugledna. Jednostavna. Možda čak i ružna. Nora je znala da je tako jer, unatoč svim Violetinim manama, starica je imala i neke vrline, a jedna od tih bila je njezino odbijanje da okoliša riječima. Nora je neprivlačna, sjetna; nimalo nije žena koja bi mogla očekivati da je netko zagrli, ljubi, štuje. Bijaše to činjenica u koju ju je teta Violet uvjerila još u ranoj mladosti. Premda mu je ličnost odbojna, Streck je tjelesno privlačan 36
muškarac koji bi mogao birati među mnogobrojnim lijepim ženama. Smiješno je pretpostaviti da bi ga mogla zanimati neugledna osoba kao što je ona. Nora je još uvijek nosila odjeću koju joj je kupila njezina teta — tamne, bezoblične haljine, suknje i bluze slične onima koje je nosila Violet. Svjetlije i ženstvenije oprave samo bi istaknule njezino košćato tijelo lišeno ljupkosti te bezlične i neugledne crte njezina lica. Ali zašto je Streck kazao da je zgodna? No dobro, to je lako objasniti. Možda joj se rugao. Ili, što je vjerojatnije, htio je biti ljubazan, blag. Što je više razmišljala o tome, to je Nora više bila uvjerena da je jadnika pogrešno procijenila. U trideset i prvoj već je usplahirena usidjelica, prožeta podjednako strahom i samoćom. Ta ju je pomisao neko vrijeme deprimirala. No udvostručila je napore na skici, dovršila je i počela drugu iz drukčije perspektive. Kako je poslijepodne odmicalo, sve je više pronalazila utjehu u svojem slikarstvu. Iz prizemlja se točno svakog sata, pola sata, četvrt sata oglašavala zvonjava velike starinske stojeće ure. Kako je vrijeme prolazilo, tako je zalazeće sunce poprimalo sve zlatniju boju, a što je dan više odmicao, soba je postajala sve svjetlija. Zrak kao da je treperio. S onu stranu južnog prozora golema palma gibala se lagano pod svibanjskim povjetarcem. Do četiri sata Nora se potpuno smirila i pjevuckala je dok je radila. Iznenadila ju je zvonjava telefona. Odložila je olovku i posegnula za slušalicom. — Halo? — Čudno — reče muški glas. — Molim? — Nisu čuli za njega. — Žao mi je — reče ona. — Čini mi se da imate pogrešan broj. — To ste vi, zar ne, gđo Devon? Sad je prepoznala glas. To je on. Streck. On reče: — Nisu čuli za njega. Nazvao sam santabarbarsku policiju i tražio policajca Devona. No rekli su da u svom sastavu nemaju nikakva policajca imenom Devon. Nije li to čudno, gđo Devon? — Što hoćete? — upita drhtavim glasom. — Mislim da je posrijedi računalska greška — reče Art Streck smijuljeći se potiho. — Jest, nego, zbog neke računalske greške, vaš je 37
suprug ispao iz njihove evidencije. Mislim kako bi bilo dobro da mu kažete čim stigne doma, gđo Devon. Ne sredi li to... joj, možda čak neće primiti plaću krajem tjedna. Prekinuo je, a na zvuk da je telefonska linija slobodna shvatila je kako je ona prva trebala prekinuti, kako je trebala zalupiti slušalicu čim je spomenuo da je nazvao policijsku postaju. Nije se usudila ohrabrivati ga ni toliko da ga sluša preko telefona. Prošla je cijelu kuću provjeravajući sve prozore i vrata. Bili su sigurno zaključani. 4. U McDonaldsu na Istočnoj Chapmanovoj aveniji u Orangeu Travis Cornell naručio je pet hamburgera za zlatnoga retrivera. Na prednjem sjedalu kamioneta pas je pojeo sve meso i dva peciva, te je svoju zahvalnost želio izraziti ližući Travisovo lice. — Imaš zadah kao aligator s probavnim smetnjama — prosvjedovao je držeći životinju dalje od sebe. Put natrag do Santa Barbare potrajao je tri i pol sata, jer je na autocestama bio mnogo gušći promet nego u jutro. Za cijelog puta Travis je pogledavao svog suputnika i govorio mu, a sve očekujući da će ponovno pokazati onu istu uznemirujuću inteligenciju. No njegova se očekivanja nisu ostvarila. Retriver se ponašao kao svaki drugi pas na dugom putovanju. Ipak je svako medo sjeo posve uspravno i kroz vjetrobran promatrao krajolik s naizgled neobičnim stupnjem zanimanja i pozornosti. No najveći dio vremena sklupčao se i spavao na sjedalu, njuškajući u snovima ili je pak dahtao i izgledao kao da se dosađuje. Kada je smrad retriverove prljave dlake postao nepodnošljiv, Travis je spustio prozore radi boljeg provjetravanja, a pas je gurnuo njušku na vjetar. Ušiju zabačenih unatrag, dlake što leprša u zračnoj struji, nasmiješio se smiješnim i ljupkim budalastim smješkom, baš kao svaki pas koji se ikad tako vozio na suvozačevu sjedalu. U Santa Barbari Travis je stao u trgovačkom središtu i kupio konzervirano meso za pse, kutiju mliječnih psećih keksa, teške 38
plastične zdjele za hranu i vodu, pocinčanu kadu, bocu šampona za kućne ljubimce sa sredstvom protiv buha i krpelji, četku za iščešljavanje retriverove zapetljane dlake, ogrlicu i uzicu. Dok je Travis tovario kupljenu robu u prtljažni prostor kamioneta, pas je naslonio vlažnu njušku o stražnji prozor vozačke kabine i promatrao ga kroz staklo. Sjedajući za volan, Travis reče: — Očajno si prljav i smrdiš. Nadam se da nećeš praviti probleme s kupanjem. Ha? Pas zijevne. Dok je Travis zaustavio kamionet u prilazu svojem unajmljenom četverosobnom bungalovu na sjevernom loaju Santa Barbare i ugasio motor, počeo se pitati jesu li postupci psa tog jutra doista bili tako izvanredni kako mu se činilo. — Ne pokažeš li mi uskoro da si uistinu poseban — reče psu dok je gurao ključ u ulazna vrata — morat ću zaključiti da sam poludio ondje u šumi, da sam jednostavno šašav i da mi se sve to samo pričinilo. Stojeći kraj njega na zaravanku, pas podigne glavu i začuđeno ga pogleda. — Želiš li biti odgovoran za to što ću posumnjati u svoje duševno zdravlje? Hmmm? Narančasto-crn leptir iznenadio je retrivera preletjevši mu ispred nosa. Pas zalaje i pohita za svojim lepršavim plijenom, prvo niz zaravanak, onda niz prilaz kući. Jurio je amo-tamo preko tratine, visoko skakao, škljocao zubima i hvatao samo zrak, te se zamalo zaletio u kvrgavo deblo goleme datulje, a onda je gotovo pao u nesvijest od čelnog sudara s betonskom ptičjom kupelji. Napokon se nespretno sunovratio u gredicu novogvinejskih nediraka iznad koje se leptir vinuo na sigurno. Retriver se prevrnuo, brzo pridignuo i iskočio iz cvijeća. Kad je shvatio da je izigran, pas se vratio do Travisa. Uputio mu je smeten pogled. — I ti si mi neko čudo od psa! — reče Travis. — Mili Bože. Otvorio je vrata, a retriver brzo uđe prije njega. Smjesta je počeo istraživati te nove prostore. — Nadam se da ćeš tražiti da te pustim van kad trebaš piškiti — dovikne Travis za njim. Ponio je pocinčanu kadu i plastičnu vrećicu s ostalim 39
potrepštinama u kuhinju. Ondje je ostavio hranu i posude, a sve je drugo iznio kroz stražnja vrata. Spustio je vrećicu na betoniranu površinu dvorišta, a kraj nje, nadohvat plastičnoj cijevi priključenoj na vanjsku slavinu, postavio je kadu. Vrativši se u kuhinju, izvadio je vedro iz ormarića ispod sudopera, napunio ga vrućom vodom, iznio ga i ispraznio u kadu. Kad je Travis četvrti put iznio vedro, pojavio se retriver i krenuo istraživati dvorište. Nakon što je kada bila napunjena više od polovice, pas je počeo mokriti na svakom koraku niz okrečen zid od betonskih gredica koji omeđuje dvorište. Obilježavao je svoje područje. — Nakon što dovršiš uništavanje trave — reče Travis — nadam se da ćeš biti raspoložen za kupelj. Smrdiš. Retriver se okrene, pogleda Travisa i naheri glavu. Kao da je slušao što mu ovaj govori. No nije izgledao kao oni pametni psi u filmovima. Nije izgledao kao da ga razumije. Jednostavno, izgledao je glupo. Čim je Travis prestao govoriti, pas je brzo učinio još nekoliko koraka uza zid i ponovno se popiškio. Promatrajući psa kako mokri, i Travis osjeti vlastitu nuždu. Pošao je u zahod i potom se presvukao u stare traperice i majicu primjerene mokrom poslu koji ga čeka. Kad se Travis vratio u dvorište, retriver je stajao pokraj kade iz koje se dizala para držeći cijev u zubima. Nekako je uspio otvoriti slavinu. Voda je iz cijevi šiktala u kadu. Za psa bi uspješno otvaranje i zatvaranje slavine bilo vrlo teško, ako ne i nemoguće. Travis je procijenio da bi se njegova domišljatost i spretnost našle na jednakoj kušnji kad bi pokušao otvoriti sigurnosni poklopac na bočici aspirina s jednom rukom vezanom iza leđa. Zaprepašten, reče: — Voda ti je bila prevruća? Retriver je spustio cijev tako da se voda izlijevala po betonu, i onda je gotovo otmjeno zakoračio u kadu. Sjeo je i pogledao Travisa kao da mu želi reći: Hajde, glupane, što se čeka? Travis je pošao do kade i čučnuo kraj nje. — Pokaži mi kako znaš zatvoriti slavinu. Pas ga je glupo pogledao. — Pokaži mi — reče Travis. Pas frkne i premjesti se u toploj vodi. — Ako si znao pustiti vodu, znaš je i zatvoriti. Kako si to učinio? 40
Zubima? Morao si zubima. Ma nisi, zaboga, mogao šapom. No odvrnuti slavinu je teško. Mogao si slomiti zub; slavina je od lijevana željeza. Pas se malo nagnuo iz kade, tek toliko da zagrize rub papirnate vrećice u kojoj je bila bočica od šampona. — Nećeš zatvoriti slavinu? — upita Travis. Pas je samo trepnuo i ostao nedokučiv. Travis uzdahne i zatvori vodu: — No dobro. U redu. Izigravaj pametnjakovića. — Izvadio je četku i šampon iz vrećice i ispružio ih prema retriveru: — Izvoli. Vjerojatno ti uopće nisam potreban. Jamačno se sam znaš izribati. Pas se oglasi dugačkim, rastegnutim aaaavom duboko iz grla. Travisu se pričini da pas njega naziva pametnjakovićem. Pazi se, reče sam sebi. Lako bi mogao poludjeti, Travisu. Imaš vraški pametnog psa, no on ne može razumjeti što govoriš, niti odgovoriti. Retriver se potpuno prepustio pranju, čak je uživao. Nakon što je psa izvukao iz kade i isprao šampon, Travis je punih sat vremena četkao njegovu mokru dlaku. Izvukao je zapetljane čičke, komadiće korova koje voda nije isprala i odmrsio čvoriće dlake. Pas nije bio nimalo nestrpljiv. Do šest sati izgledao je posve drukčije. Ovako dotjeran, bio je krasan pas. Dlaka mu je većinom bila zagasito zlatne boje, s tragovima svjetlijih nijansi na stražnjem dijelu noga, te na trbuhu, stražnjici i donjoj strani repa. Donji sloj dlake bio je gust i mekan kako bi ga štitio od hladnoće i odbijao vodu. I vanjska je dlaka bila mekana, ali ne toliko gusta; mjestimice su te duže dlake bile valovite. Retriverov rep bio je blago svinut prema gore, što mu je davalo veseo, živahan izgled, a tu živahnost pas je naglašavao sklonošću da njime neprekidno maše. Zgrušana krv na uhu bila je od malene rane koja je već gotovo zacijelila. Krv na šapama nije bila posljedica ozbiljne rane, nego dugotrajnog trčanja po teškom terenu. Travis je te sitne rane samo zalio bornom vodom, blagim antiseptikom. Bio je uvjeren da pas od tih rana možda osjeća tek malu neugodnost — a možda niti to jer uopće nije hramao — te da će za nekoliko dana biti potpuno zdrav. Retriver je sada izgledao prekrasno, no Travis je bio sav mokar, znojan i smrdio je po psećem šamponu. Jedva je čekao da se istušira i presvuče. Usto je nakon napora ogladnio. 41
Preostalo je još samo da psu stavi ogrlicu. No kad mu ju je pokušao pričvrstiti, retriver je lagano zarežao i povukao se izvan Travisova dohvata. — Čekaj malo. To je samo ogrlica. Pas je zurio u omču od crvene kože u Travisovoj ruci i nastavio režati. — Imaš loša iskustva s ogrlicom, ha? Pas prestane režati, no nije se približavao Travisu. — Zlostavljali su te? — upita Travis. — Sigurno je u tome problem. Možda su te ogrlicom gušili, zavrnuli je i gušili te, ili su te možda držali na kratkom lancu. Tako nešto? Retriver zalaje jedanput, krene preko betonirane terase i stane u najudaljenijem kutu promatrajući ogrlicu sa sigurne udaljenosti. — Vjeruješ li mi? — upita Travis i dalje na koljenima, u položaju u kojem ga ničim ne ugrožava. Pas skrene pogled s kožnate omče na Travisa. Pogledi im se susretnu. — Nikada te neću zlostavljati — reče Travis ozbiljnim glasom, nimalo se ne osjećajući glupo što se tako izravno i iskreno obraća jednom psu. — Pa ti znaš da to ne bih učinio. Hoću reći, imaš razvijen instinkt za te stvari, zar ne? Oslanjaj se na svoje instinkte. Vjeruj mi. Pas se vratio s kraja terase i stao tik izvan Travisova dohvata. Pogledao je ogrlicu, a onda je fiksirao Travisa onim svojim nevjerojatno prodornim pogledom. Kao i prije, Travis je osjetio vezu sa životinjom, vezu koja je bila duboka jednako koliko i tajanstvena — a tajanstvena koliko i neopisiva. Travis reče: — Slušaj, bit će prilika kad ću te htjeti povesti na mjesta gdje ćeš morati biti na uzici. A uzicu moram prikvačiti za ogrlicu, zar ne? To je jedini razlog zašto ti želim staviti ogrlicu: da te mogu voditi posvuda sa sobom. A usto će te štititi od buha. No ako doista ne želiš da ti je stavim, neću te prisiljavati. Dugo su tako stajali suočeni dok je retriver razmišljao o nastaloj situaciji. Travis nije spuštao ruku s ogrlicom, pružajući je više kao dar nego kao zahtjev, a pas je i dalje zurio u oči svog novog gospodara. Napokon se retriver stresao, kihnuo jedanput i polako mu pristupio. — Dobar pas — reče Travis ohrabrujući ga. Približivši se Travisu, pas se spustio na trbuh, zatim se okrenuo na 42
leđa sa sve četiri u zraku, stavljajući se tako u podređen položaj. Uputio je Travisu pogled pun ljubavi, povjerenja, ali i s malo straha. Potpuno suludo. Travis osjeti kako mu se u grlu steže i kako mu vruće suze peku očne kapke. S mukom je progutao slinu i treptanjem suzdržao suze i govorio sam sebi da se ponaša kao sentimentalna budala. No znao je zašto ga se retriverovo promišljeno pokoravanje tako silno dojmilo. Prvi put u posljednje tri godine Travis Cornell osjetio je kako ga netko treba i osjetio je duboku povezanost s nekim živim bićem. Prvi put u tri godine imao je razlog da živi. Namjestio je psu ogrlicu, zakopčao je te nježno počešao i protrljao retriverov trbuh. — Moram ti dati ime — reče. Pas ustane pogledom uprtim u Travisa te načuli uši kao da čeka da čuje kako će se zvati. Bože, pomisli Travis, pridajem mu ljudske osobine. A on je džukac; istina, možda poseban, no ipak džukac. Možda se čini da čeka kako ću ga zvati, no jedno je jasno: on sigurno ne razumije što govorim. — — Nikako ne mogu smisliti prikladno ime — napokon reče Travis. — Nema potrebe za žurbom. Ime ti mora biti posve prikladno. Nisi ti običan pas, čupko. Moram malo razmisliti prije no što smislim pravo ime. Travis isprazni kadu, ispere je i odloži da se posuši. Zajedno, on i retriver, uđoše u kuću koja je sada bila njihov zajednički dom. 5. Dr. Elisabeth Yarbeck i njezin suprug Jonathan, odvjetnik po struci, živjeli su u Newport Beachu u izduženoj prizemnici izgrađenoj u stilu ranča sa šindrastim krovom, žuto ožbukanim zidovima i prilaznim puteljkom opločenim kanjonskim kamenom. Zalazeće sunce isijavalo je zrake boje bakra i rubina, koje su se ljeskale i svjetlucale u koso izbrušenim staklima uskih, olovom uokvirenih prozora s obje strane ulaznih vrata, tako da su stakla izgledala kao golemi dragulji. Elisabeth je otvorila vrata nakon što je Vince pozvonio. Bilo joj je 43
oko pedeset godina, bila je uredna i privlačna, s kudravom, srebrnkastoplavom kosom i plavim očima. Vince se predstavio kao John Parker, kazao da radi za FBI, te da želi razgovarati s njom i njezinim suprugom u svezi sa slučajem koji istražuje. — Slučajem? — reče ona. — Kakvim slučajem? — Riječ je o istraživačkom projektu koji je financirala vlada, a na kojem ste svojedobno radili — reče Vince, jer su ga tako bili uputili. Pomno je proučila njegove osobne i službene iskaznice. To ga nije nimalo zabrinulo. Krivotvorene isprave izradili su isti ljudi koji su ga angažirali za ovaj posao. A isprave su mu dali prije deset mjeseci kako bi lakše obavio likvidaciju u San Franciscu, te su mu dobro poslužile u još tri slučaja. Premda je znao da su iskaznice tako vješto izrađene da im ona neće moći prigovoriti, nije bio siguran kakav će dojam on ostaviti. Bio je odjeven u tamnoplavo odijelo, bijelu košulju, plavu kravatu i imao je sjajno ulaštene crne cipele — propisnu odjeću agenta FBI-a. Njegov stas i bezizražajno lice također su pristajali ulozi koju glumi. No ubojstvo dr. Davisa Weatherbya i očekivanje da će u idućih nekoliko minuta ubiti još dvoje ljudi tako ga je divljački uzbuđivalo, tako ga je ispunilo mahnitom radošću da se jedva suzdržavao. U njemu je rasao naboj za smijehom, a borba da ga potisne svakim je trenutkom bivala sve teža. Još u neuglednom zelenom fordu, koji je ukrao samo za ovaj posao, imao je napadaj tresavice kojoj uzrok nije bila nervoza, nego silna ugoda gotovo spolne naravi. Morao je zaustaviti automobil uz rub ceste i sjediti deset minuta, duboko dišući da se donekle smiri. A sad je Elisabeth Yarbeck podignula pogled s krivotvorene iskaznice, pogledala Vincea u oči i namrštila se. Riskirao je i nasmiješio se, premda je bio svjestan opasnosti da ga obuzme smijeh koji neće moći svladati, a to bi ga posve otkrilo. Imao je dječački osmijeh za koji bi se u određenim prilikama, budući da nikako nije u skladu s njegovim stasom, moglo reći da osvaja. Nakon nekoliko trenutaka doktorica Yarbeck također se nasmiješila. Zadovoljna provjerom, vratila mu je iskaznice i pozvala ga u kuću. — Morao bih razgovarati i s vašim suprugom — podsjetio ju je Vince dok je zatvarala vrata. — U dnevnoj je sobi, g. Parker. Izvolite. 44
Dnevna soba bila je prostrana i prozračna. Zidovi i sag bili su blijedožute boje. Sofe blijedozelene. Veliki prozori od debela stakla, djelomice zasjenjeni zelenim tendama, otvarali su pogled na besprijekorno njegovan vrt i kuće na susjednim bregovima. Jonathan Yarbeck gurao je pune šake iverja među klade koje je naslagao u zidanom kaminu pripremajući se da zapali vatru. Uspravio se i isprašio ruke dok mu je supruga predstavljala Vincea. — ... John Parker iz FBI-a. — FBI? — reče Yarbeck radoznalo dižući obrve. — G. Yarbeck — reče Vince — ako su u kući drugi članovi obitelji, rado bih se i njima sada obratio, tako da se ne moram ponavljati. Yarbeck odmahne glavom i reče: — Tu smo samo Liz i ja. Klinci su na fakultetu. O čemu je zapravo riječ? Vince izvadi pištolj s prigušivačem ispod pazuha i prostrijeli Jonathana Yarbecka u prsa. Odvjetnika je hitac bacio natrag na okvir kamina, gdje je koji trenutak ostao visjeti kao da ga je netko prikovao, i onda se stropoštao na mjeden pribor za kamin. Zzzup. Elisabeth Yarbeck na trenutak se sledila od zaprepaštenja i užasa. Vince se smjesta bacio na nju. Zgrabio joj je lijevu ruku i snažno je zavrnuo iza leđa. Kad je poviknula od boli, naslonio joj je pištolj o sljepoočnicu i rekao: — Budi tiho ili ću ti rasuti jebeni mozak po sobi. Prisilio ju je da ga slijedi preko sobe do trupla njezina muža. Jonathan Yarbeck ležao je na trbuhu na malenoj mjedenoj lopatici za ugljen i žaraču s mjedenom drškom. Bio je mrtav. No Vince nije želio išta prepustiti slučaju. Ustrijelio je Yarbecka dva puta u potiljak iz neposredne blizine. Liz Yarbeck izusti čudan, nježan, gotovo mačji zvuk i onda počne jecati. Zbog velike udaljenosti i sivkaste nijanse u boji stakla, Vince je držao da čak ni susjedi nisu mogli vidjeti što se zbiva iza velikih prozora, no želio se pozabaviti ženom na skrovitijem mjestu. Izgurao ju je u hodnik i uputio se dublje u kuću, zavirujući usput kroz vrata sve dok nije pronašao njihovu spavaonicu. Ondje ju je silovito odgurnuo tako da ju je srušio na pod. — Lezi tu! — reče on. Upalio je svjetiljke pokraj uzglavlja kreveta. Pošao je do velikih 45
kliznih staklenih vrata koja su se otvarala na terasu i počeo navlačiti zastore. Čim joj je okrenuo leđa, žena se brzo pridignula i potrčala prema vratima. Sustigao ju je, uhvatio i bacio uza zid, zario joj šaku u trbuh tako da je ostala bez daha i onda je ponovno bacio na pod. Podignuvši joj glavu, zgrabio ju je za kosu i prisilio da ga pogleda u oči: — Slušajte, gospođo, neću vas ustrijeliti. Došao sam ubiti vašeg supruga. Samo njega. Ali ako pokušate pobjeći od mene prije no što sam spreman da vas pustim, morat ću i vas smaknuti. Jasno? Naravno, lagao je. Platili su ga da ubije nju, a supruga je morao ukloniti jednostavno zato što je bio tu. Međutim, govorio je istinu rekavši da je neće ustrijeliti. Želio je da barem donekle surađuje s njim dok je ne sveže kako bi se njome pozabavio bez veće žurbe. Dva ubojstva iz pištolja pružila su mu veliko zadovoljstvo, no želio je da ovo potraje, želio ju je ubiti polagano. Kadšto se u smrti može uživati kao u ukusnoj hrani, dobrom vinu i prekrasnim sunčevim zalascima. Hvatajući dah, jecajući, ona reče: — Ma tko ste vi? — To vas se ne tiče. — Što želite? — Samo šutite, surađujte i još ćete izvući živu glavu. Nije joj preostalo drugo do žurne molitve. Riječi su joj se stapale jedna s drugom, a povremeno ih je naglašavala kratkim, očajničkim, nerazgovjetnim zvukovima. Vince dokraja navuče zastore. Iščupao je telefon iz zida i bacio ga na drugu stranu sobe. Ponovno ju je zgrabio za ruku, povukao na noge i odvukao u kupaonicu. Pretražio je ladice i pronašao pribor za prvu pomoć; ljepljiva vrpca dobro će mu poslužiti. Vrativši se u spavaonicu, prisilio ju je da legne na krevet licem prema gore. Ljepljivom vrpcom svezao joj je gležnjeve i zapešća. Iz ladice komode izvadio je lagane ženske gaćice, zgužvao ih i ugurao joj u usta. Nakraju joj je začepio usta ljepljivom vrpcom. Grozničavo se tresla trepćući očima kroz suze i kaplje znoja. Izašao je iz spavaonice, pošao do dnevne sobe i kleknuo pokraj trupla Jonathana Yarbecka s kojim još nije bio gotov. Prevrnuo ga je. Jedan metak koji je ispaljen u Yarbeckov potiljak načinio je izlaznu 46
ranu u grlu, tik ispod brade. Njegova otvorena usta preplavila je krv. Jedno je oko bilo potpuno okrenuto prema unutra, tako da su se vidjele samo bjeloočnice. Vince pogleda drugo oko: — Hvala vam — reče iskrenim glasom punim poštovanja. — Hvala vam, g. Yarbeck. Zatvorio je oba očna kapka. Poljubio ih je. — Hvala vam. Poljubio je mrtvačevo čelo. — Hvala vam za to što ste mi dali. Zatim je pošao u garažu i pretražio ormariće dok nije pronašao alat. Odabrao je čekić s finom, gumom prevučenom drškom i glavom od ulaštena čelika. Kad se vratio u utihnulu spavaonicu i spustio čekić na madrac pokraj vezane žene, gotovo je komično razrogačila oči. Počela se izvijati i micati, pokušavala je osloboditi ruke od višestruko omotane ljepljive vrpce, no ništa nije pomoglo. Vince se počne svlačiti. Vidjevši kako žena zuri u njega s jednakim užasom u očima kao kad je ugledala čekić, on reče: — Ne, molim vas. Ne brinite se, dr. Yarbeck. Neću vas napastovati. — Objesio je jaknu i košulju o naslon stolice. — Spolno me uopće ne zanimate. — Izuo je cipele, svukao čarape i hlače. — Takvo poniženje nećete morati trpjeti. Nisam takav čovjek. Svlačim se samo zato da odjeću ne poprskam krvlju. Gol golcat, pođignuo je čekić, zamahnuo njime prema njezinoj lijevoj nozi i razmrskao joj koljeno. Nakon otprilike pedeset ili šezdeset udaraca, stigao je veliki trenutak. Zzzup. Iznenadan naboj energije prasnuo je cijelim njegovim bićem. Osjećao se nečovječno živ, izrazito osjetljiv na boju i kakvoću sveg oko sebe. I osjećao se mnogo jačim nego ikad u životu, kao bog u ljudskom tijelu. Spustio je čekić i pao na gola koljena pokraj .kreveta. Spustio je čelo na krvav pokrivač i duboko udisao, drhćući od ugode koja je bila tako jaka da je gotovo nije mogao izdržati. Nekoliko minuta poslije, nakon što se oporavio, kad se prilagodio svojem novom, moćnijem stanju, pridignuo se, okrenuo mrtvoj ženi i izljubio joj iznakaženo lice, a potom joj udijelio po jedan poljubac na 47
svaki dlan. — Hvala vam. Bio je tako duboko dirnut žrtvom koju je učinila za njega da je pomislio da će zaplakati. No radost zbog vlastite sreće nadmašivala je njegovo sažaljenje za nju, pa stoga suze nisu potekle. U kupaonici se brzo istuširao. Dok je vruća voda ispirala sapunicu s njegova tijela, razmišljao je kako je sretan što je pronašao način da mu ubojstva postanu zanimanje, što je plaćen za ono što bi ionako činio. I bez naknade. Kad se obukao, ručnikom je obrisao malobrojne predmete koje je dodirnuo otkad je ušao u kuću. Uvijek je pamtio svaki svoj pokret, ama baš svaki, i nikad se nije brinuo hoće li propustiti obrisati sve predmete i tako omaškom ostaviti otisak prstiju. Njegovo savršeno pamćenje također je dio njegova Dara. Izišavši iz kuće, vidio je da je pao mrak. 48
TREĆE POGLAVLJE 1. Čitave te rane večeri retriver nije pokazivao nikakve znakove izuzetnog ponašanja koje je tako uzbudilo Travisovu maštu. Pomno je promatrao psa, kadšto izravno, kadšto krajem oka, no nije opazio ništa što bi potaknulo njegovu radoznalost. Sebi za večeru pripremio je sendviče sa slaninom, salatom i rajčicom, a za psa je otvorio limenku pseće hrane. Itekako mu je godilo, navaljivao je i žderao velike zalogaje, no bilo je jasno da više voli ono što jede Travis. Sjeo je na kuhinjski pod uz njegovu stolicu gledajući ga tužno dok je ovaj jeo svoja dva sendviča za stolom presvučenim crvenim furnirom. Najposlije mu je Travis udijelio dva odreska slanine. Nije bilo ničeg neuobičajenog u njegovu psećem prošenju. Nije izveo nikakve zapanjujuće trikove. Samo je oblizivao gubicu, svako malo zacvilio, i uzastopce se koristio ograničenim repertoarom tužnih izraza namijenjenih da iznude sažaljenje i samilost. Svaki bi džukac pokušao izmoljakati poslasticu na jednak način. Poslije u dnevnoj sobi Travis je uključio televizor i pas se sklupčao na kauču pokraj njega. Nakon nekog vremena položio je glavu na Travisovu nogu tražeći da ga se gladi i češe iza ušiju, na što je Travis i pristao. Pas je povremeno bacio oko na televizor, no nije pokazivao veće zanimanje za program. Ni Travisa nije zanimala televizija. Njegovo je zanimanje pobuđivao samo pas. Želio ga je proučavati i potaknuti da izvede još koju vještinu. Premda je pokušao smisliti načine na koje bi ga naveo da pokaže svoju zapanjujuću inteligenciju, nije se dosjetio čime bi pouzdano provjerio retriverove umne sposobnosti. Osim toga, Travis je predosjećao da pas ne bi surađivao u takvoj 49
provjeri. Činilo se da većinu vremena prikriva svoju nadarenost. Prisjetio se njegove bezumne i smiješne nespretnosti dok je lovio leptira, i onda je to ponašanje usporedio s oštroumnošću i spretnošću potrebnima da okrene slavinu u dvorištu; ta dva postupka naizgled su bila svojstvena za dvije različite životinje. Premda mu se zamisao činila sumanutom, Travis je posumnjao da retriver ne želi privlačiti pozornost na sebe, te da svoju nevjerojatnu inteligenciju pokazuje samo u kriznim trenucima (kao u šumi) ili kad je vrlo gladan (kao kada je otvorio pretinac u kamionetu kako bi se dočepao čokolade) ili, pak, onda kad ga nitko ne gleda (kao kada je okrenuo slavinu). Ta se zamisao protivila zdravu razumu, jer je nametala zaključak da retriver ne posjeduje samo visoku inteligenciju za jednog psa, nego da je i svjestan izvanredne prirode vlastitih sposobnosti! Psi — a zapravo sve životinje — jednostavno nemaju visok stupanj samosvijesti potreban da sami sebe analiziraju i uspoređuju s drugima svoje vrste. Usporedna analiza isključivo je ljudska osobina. Ako je pas i posebno oštrouman i zna pokazati mnoge vještine, ipak ne bi bio svjestan da se razlikuje od većine drugih pasa. Pretpostaviti da je pas uistinu svjestan toga, značilo bi da mu ne pripisujemo samo izvanrednu inteligenciju, nego i sposobnost razumijevanja i logike, a sve to zajedno sa sposobnošću da racionalno prosuđuje, što nadjačava nagone koji upravljaju odlučivanjem svih drugih životinja. — Ti — reče Travis retriveru dok mu je lagano gladio glavu — ti si prava zagonetka obavijena tajnovitošću. Ili to, ili sam spreman za luđačku košulju. Čuvši mu glas, pas usmjeri pogled u njegove oči nekoliko trenutaka, zijevne — i onda iznenada trgne glavom i zagleda se iza Travisa, u police s knjigama s obje strane prolaza između blagovaonice i dnevne sobe. Zadovoljan, tupav pasji izraz nestao je, a zamijenio ga je izraz pomne zainteresiranosti koji je Travis već poznao, pogled koji nadmašuje običnu pseću budnost. Hitro se spustivši sa sofe, retriver odhita do polica. Trčao je od jedne do druge razgledavajući šarene hrptove uredno složenih knjiga. Unajmljena kuća bila je potpuno, premda nemaštovito i jeftino, opremljena; presvlake na pokućstvu bile su odabrane zbog trajnosti (sintetika) i da prikriju neizbrisive mrlje (šare koje bodu oči). Umjesto od drveta, sve je bilo od furnirane iverice otporne na oštećenja, 50