Cuvari-Dean Koontz

odjel izložen punoj novinarskoj znatiželji. A da bismo znali kako postupiti u ovom slučaju, tvojim bih ljudima morao točno reći što traže. A to bi, pak, značilo da odajem vojne tajne velikoj skupini policajaca... — Tvoji ljudi znaju o čemu je riječ — uzvrati Walt. — Da, no svi su moji ljudi potpisali prisegu o čuvanju tajne, prošli su sveobuhvatne provjere i školovani su da nikom ništa ne govore. — I moji znaju čuvati tajnu. — Vjerujem da mogu — oprezno će Lem. — Vjerujem kako izvan postaje ne govore o uobičajenim slučajevima. No ovo nije običan slučaj. Ne, to mora ostati u mojim rukama. Walt nastavi: — Moji ljudi mogu potpisati prisegu. — Morali bismo provjeriti sve o svim tvojim ljudima, i to ne samo o policajcima, nego i činovničkom osoblju. To bi potrajalo tjednima, mjesecima. Pogledaviši preko kuhinje prema otvorenim vratima velike blagovaonice, Walt je opazio kako Cliff Soames i još jedan agent UDSa razgovaraju s dvojicom policajaca. — Počeo si preuzimati slučaj čim si stigao, zar ne? Prije no što si sa mnom razgovarao? — Da. Želimo biti sigurni da će tvoji ljudi shvatiti kako ne smiju govoriti ni o čemu što su večeras ovdje vidjeli, čak ni suprugama. Svakog upoznajemo s odgovarajućim saveznim zakonima, jer želimo biti sigurni da shvaćaju o kakvim je novčanim i zatvorskim kaznama riječ. — Opet mi prijetiš zatvorom? — upita Walt, no ovaj put nije bilo traga šale u njegovu glasu, kao onda kada su razgovarali u garaži Bolnice Sv. Josipa nakon posjete Tracy Keeshan. Lema nije tištila samo policajčeva smrt, nego i to što ovaj slučaj stvara lom između njega i Walta. — Ne želim da itko završi u tamnici. Zato baš želim biti siguran da shvaćaju posljedice... Namršten, Walt reče: — Pođi sa mnom. Lem ga je slijedio iz kuće do patrolnih kola parkiranih ispred zgrade. Sjeli su na prednja sjedala, Walt za upravljač, Lem do njega, i zatvorili vrata. — Zatvori prozore kako bismo nesmetano razgovarali. Lem se usprotivi objasnivši kako će se bez ventilacije ugušiti u toj vrućini. Čak i u prigušenoj svjetlosti vidio je da je Waltov bijes golem i 201

da svakog trenutka može planuti. Osjećao se kao čovjek koji stoji u benzinu sa upaljenom svijećom u ruci. Zatvorio je prozor. — Dobro — reče Walt — sami smo. Ne kao pokrajinski ravnatelj UDS-a i šerif, nego kao stari prijatelji, kompići. Hajde ispričaj mi sve o tome. — Prokletstvo, Walt. Ne mogu. — Reci mi sad i neću se miješati u istragu. Držat ću se podalje. — Ionako ćeš se držati podalje. Moraš. — Ma nemoj! — srdito će Walt. — Mogu fino poći tamo dolje do onih lešinara. — Automobil je bio okrenut prema izlazu iz Bordeauxskog vijenca, prema kozlićima gdje su čekali novinari; Walt je upro prst prema njima. — Mogu im reći da su Laboratoriji Banodyne radili na vojnom projektu i da su stvari izmakle nadzoru; reći ću im da je, netko ili nekakvo čudno stvorenje, unatoč sigurnosnim mjerama, pobjeglo iz laboratorija i sada je na slobodi i ubija ljude. — Učiniš li to — reče Lem — nećeš samo svršiti u tamnici, nego ćeš izgubiti posao i uništiti svoju karijeru. — Sumnjam. Na suđenju bih objasnio kako sam morao birati između toga hoću li ugroziti državnu sigurnost ili izdati povjerenje ljudi iz okruga koji su me izabrali na ovu dužnost. Kazao bih da sam u takvom kriznom trenutku morao dati prednost sigurnosti ovdašnjeg pučanstva pred interesom vojne birokracije u Washingtonu. Uvjeren sam kako bi me gotovo svaka porota oslobodila optužbe. Ne bih pošao u tamnicu, a na sljedećim izborima pobijedio bih s više glasova nego prošli put. — Sranje — reče Lem. Znao je da Walt ima pravo. — Ako mi sada ispričaš sve o tome, ako me uvjeriš da tvoji ljudi ovaj slučaj mogu riješiti bolje nego moji, onda ti neću smetati. Ali, ako mi ne kažeš, obratit ću se novinarima. — Time bih prekršio prisegu. Stavio bih si omču oko vrata. — Nitko neće doznati da si mi ti išta rekao. — Da? Za ime Božje, Walte, zašto me onda stavljaš u tako neugodan položaj da zadovoljiš svoju radoznalost? Kao da je to pogodilo Walta. — Ma uopće se ne radi o tome, proklet bio. Nema to veze s radoznalošću. — Nego s čime? 202

— Poginuo je moj čovjek! Lem se zavalio u sjedalo, sklopio oči i duboko uzdahnuo. Walt je morao znati zašto se od njega traži da odustane od osvete za smrt svog čovjeka. Njegov osjećaj odgovornosti i čast nisu mu dopuštali da se povuče tek tako, a da ne zna barem razlog. Ne bi se moglo reći da je njegovo stajalište nerazborito. — Hoću li poći dolje do novinara? — upita Walt tihim glasom. Lem otvori oči i rukom obriše vlažno lice. U automobilu je bilo neugodno toplo, sparno. Želio je otvoriti prozor. No svaki tren netko bi prošao pokraj njih na putu u kuću ili iz nje, pa nije mogao riskirati da itko načuje što će reći Waltu. — Imao si pravo što si zapeo za Banodyne. Posljednjih nekoliko godina obavljali su vojna istraživanja. — Biološko oružje? — upita Walt. — Mijenjali su strukturu DNK-a kako bi proizveli gadne nove viruse? — Možda su se i time bavili — reče Lem. — No biološko oružje nema nikakve veze s ovim slučajem. Ispričat ću ti samo o istraživanjima koja se odnose na ovaj slučaj. Prozori su se zamagljivali. Walt je upalio motor, a kako u automobilu nije bio ugrađen klimatizacijski uređaj, prozori su se i dalje zamagljivali. Ali im je čak i lagano strujanje vlažnog i toplog zraka kroz ventilacijske otvore dobrodošlo. Lem reče: — Radili su na nekoliko istraživačkih programa objedinjenih pod nazivom Projekt Franjo. Ime je dobio po svetom Franji Asiškome. Trepćući očima u nevjerici, Walt upita: — Zar su kadri vojnom projektu dati ime sveca? — Prikladno je — uvjeravao ga je Lem. — Sveti Franjo govorio je pticama i drugim životinjama. U Banodyneu je dr. Davis Weatherby vodio projekt koji je trebao omogućiti komunikaciju između ljudi i životinja. — Učenje govora dupina, to misliš? — Ne. Svrha je bila da se primijene najnovije spoznaje o genetskom inženjeringu kako bi stvorili životinje s mnogo višim stupnjem inteligencije, životinje sposobne razmišljati na gotovo ljudskoj razini, životinje s kojima bismo mogli komunicirati. Walt je zurio u njega s potpunom nevjericom. Lem nastavi: — Okupili su nekoliko skupina znanstvenika kojima 203

su povjerili različite pokuse, vodili su ih pod općim nazivom Projekt Franjo. Izvori za sve projekte izdvajali su se više od pet godina. Kao prvo, tu imamo pse Davisa Weatherbya... Dr. Weatherby izvodio je pokuse sa spermom i jajašcima zlatnih retrivera. Odabrao je tu pasminu, jer su je uzgajivači tijekom više od sto godina uzgajali vrlo selektivno. A taj visok stupanj selektivnosti značio je da su, u slučaju najčišćih primjeraka pasmine, sve naslijedne bolesti i mane gotovo potpuno izbrisane iz životinjina genetskog koda. To je pak Weatherbyu omogućavalo pokuse s najzdravijim i najbistrijim životinjama. Tako je, ako bi se oštenila pokusna štenad s ikakvim abnormalnim značajkama, Weatherby mogao lakše razlučiti mutacije nastale prirodnim putem od onih što su se javljale kao neželjena popratna pojava njegovih podmuklih preinaka životinjine genetske baštine. I tako je mogao učiti na svojim pogreškama. Tijekom godina, hoteći isključivo povećati inteligenciju pasmine bez ikakve promjene tjelesna izgleda, Davis Weatherby umjetno je oplodio stotine genetsko izmijenjenih retriverskih jajašaca i potom prebacio plodna jajašca u maternice kuja koje su služile kao surogatne majke. Kuje su do kraja nosile pokusnu štenad i oštenile se, a Weatherby je onda proučavao štenad tražeći znakove povećane inteligencije. — Neuspjeha je bilo napretek — reče Lem. — Morali su uništiti one s grotesknim tjelesnim mutacijama. Bilo je i mrtvooštenjenih. Zatim štenadi koja su izgledala normalno, no bili su manje inteligentni od običnih retrivera. Napokon, moraš znati da je dr. Weatherby provodio inženjering miješajući vrste, pa treba pretpostaviti da su se ostvarile i najužasnije mogućnosti. Walt je zurio u vjetrobran koji je sada bio potpuno zamagljen. Onda se namrštio i pogledao Lema. — Miješanje vrsta? Kako misliš? — Pa, vidiš, on je izdvajao genetske činitelje koji se odnose na inteligenciju iz vrsta koje su pametnije od retrivera... — Primjerice majmuna? Majmuni su pametniji od pasa, zar ne? — Da. Majmuna... i ljudi. — Isuse — reče Walt. Lem je namjestio otvor za provjetravanje kako bi usmjerio strujanje mlaka zraka u svoje lice. — Weatherby je ubacivao strani genetski materijal u retriverov genetski kod i istodobno je brisao 204

pasje gene koji su njegovu inteligenciju ograničavali na pasju razinu. Walt se pobuni: — Nemoguće! Taj genetski materijal, kako si ga ti nazvao, on se jamačno ne može prenijeti sjedne vrste na drugu. — To se u prirodi stalno događa — reče Lem. Genetski se materijal prenosi s jedne vrste na drugu i to redovito s pomoću virusa. Uzmimo primjerice virus koji je običan u majmuna rezusa. Dok boravi u majmunovu tijelu, virus usvaja genetski materijal iz majmunovih stanica. Ti stečeni majmunski geni postaju dijelom samog virusa. Posije, nakon što inficira čovjeka, virus može ostaviti majmunov genetski materijal u čovjeku primatelju virusa. Uzmi primjerice virus side. Pretpostavlja se da je sida zarazna bolest koju su određene vrste majmuna i ljudi prenosili desetljećima, premda ni jedna ni druga vrsta nije bila podložna zarazi. Hoću reći, bili smo samo prijenosnici i nikad nismo oboljeli od tog virusa. No onda se nešto poremetilo u majmunima, neka negativna genetska promjena učinila ih je ne samo prijenosnicima, nego i žrtvama virusa side. Majmuni su počeli umirati od te bolesti. A onda, kad se virus prenio na ljude, sa sobom je ponio tu novu genetsku građu koja je određivala osjetljivost na sidu, tako da su i ljudi uskoro postali podložni zarazi. Tako je to u prirodi. U laboratoriju se to ostvaruje još djelotvornije. I bočni su se prozori postupno zamagljivali, a Walt reče: — Znači, Weatherby je uspio: odista je uzgojio psa s ljudskom inteligencijom? — Bio je to dug, mukotrpan proces, no postupno je napredovao. I, prije nešto više od godine dana, oštenilo se čudnovato štene. — Razmišlja poput ljudskih bića? — Ne baš poput nas, no možda jednako dobro kao mi. — A izgleda kao svaki drugi pas? — To je ono što je Pentagon želio. Pretpostavljam da je to Weatherbyu prilično otežavalo posao. Čini se kako veličina mozga ipak donekle utječe na inteligenciju. Weatherby bi vjerojatno uspio mnogo prije da su mu dopustili da uzgoji retrivera s većim mozgom. No veći mozak zahtijevao bi drukčije oblikovanu i mnogo veću lubanju, pa bi takav pas izgledao prilično neobično. Sada su već svi prozori bili zamagljeni. Ni Walt ni Lem nisu pokušavali obrisati stakla. Kako ništa nisu vidjeli izvan auta, ograničeni na njegovu sparnu i klaustrofobičnu unutrašnjost, činilo se da su odsječeni od svijeta, izgubljeni u vremenu i prostoru, a takvo je 205

stanje na čudan način bilo prikladno njihovoj raspravi o čudesnim i nečuvenim rezultatima koje je omogućavao genetski inženjering. Walt reče: — Pentagon je želio psa koji izgleda kao pas, ali koji razmišlja kao čovjek. Zašto?! — Zamisli mogućnosti u špijunaži — reče Lem. — U ratu psi ne bi imali nikakvih teškoća da uđu duboko u neprijateljsku pozadinu i proučavaju instalacije i brojno stanje. Inteligentni psi, s kojima bismo nekako mogli komunicirati, vratili bi nam se i obavijestili nas o svemu što su vidjeli i načuli od neprijatelja. — Obavijestili?! Hoćeš reći kako bi psi mogli progovoriti kao u kakvoj televizijskoj seriji? Kvragu, Leme, daj se uozbilji! Lem je potpuno shvaćao kako je teško shvatiti te zapanjujuće mogućnosti. Suvremena znanost napreduje tako brzo, ostvaruje toliko revolucionarnih otkrića svake godine, otkrića koja tek treba istražiti, da će laici sve teže razlikovati primjenu znanosti od čarolija. Malo je onih izvan znanstvenih krugova koji uopće shvaćaju kako će svijet za dvadeset godina biti drukčiji od sadašnjeg, a ta razlika bit će otprilike jednaka onoj između svijeta osamdesetih godina 20. i osamdesetih godina 18. stoljeća. Promjene se zbivaju nepojmljivom brzinom, tako da kad čovjek stekne predodžbu o onome što će se dogoditi — kao sada Walt — ta ga predodžba ujedno nadahnjuje i zastrašuje, veseli i ispunjava strahom. Lem reče: — Pas bi se genetski vjerojatno mogao podesiti da govori. Možda je to čak i lako izvedivo. Ne znam. Ali da bi se psu pružio potreban govorni aparat, pravilan oblik usana i jezika... to zahtijeva drastične promjene njegova izgleda, a to ne odgovara Pentagonovim potrebama. Prema tome, ti psi neće govoriti. S njima bi se komuniciralo s pomoću razrađena sustava znakova. — Ne smiješ se — reče Walt. — To je neka jebena šala, no zašto se ne smiješ? — Razmisli o tome — strpljivo će Lem. — U mirnodopskim vremenima... zamisli kako predsjednik Sjedinjenih Država daje sovjetskom premijeru jednogodišnjeg zlatnog retrivera kao dar američkog naroda. Zamisli tog psa kako živi u premijerovoj kući i uredu, kako sluša tajne razgovore najviših partijskih dužnosnika SSSR-a. Povremeno, svakih nekoliko tjedana ili mjeseci, pas bi se noću mogao išunjati, susresti s američkim agentom u Moskvi i ispričati mu 206

sve što treba. — Ispričati?! Ma to je ludost! — reče Walt i nasmije se. No njegov je smijeh imao oštar, šupalj i nedvojbeno nervozan ton, a to je Lema upozoravalo da šerifova sumnja polako nestaje, premda ju je želio zadržati. — Kažem ti kako je to moguće. Takav je pas odista začet umjetnom oplodnjom genetski izmijenjenog jajašca genetsko izmijenjenom spermom i oštenjen s pomoću surogatne kuje. Nakon što je proveo godinu dana u Banodyneskim laboratorijima, u ranim jutarnjim satima u ponedjeljak 17. svibnja, taj je pas pobjegao služeći se velikim lukavstvom kako bi izigrao sustave osiguranja. — I pas je sada na slobodi? — Da. — I on ubija... — Ne — reče Lem. — Pas je bezopasan. To je draga i prekrasna životinja. Bio sam u Weatherbyevu laboratoriju dok je radio s retriverom. Na određen način komunicirao sam s njime. Tako mi svega, Walte, kad vidiš što ta životinja može, kad vidiš što je Weatherby stvorio, to ti daje golemu nadu za budućnost naše nesretne vrste. Walt je zurio u njega kao da ništa nije razumio. Lem je tražio riječi kojima bi opisao što osjeća. Kad je pronašao odgovarajući način da opiše što mu je pas značio, u prsima ga je stezalo od siline osjećaja. — Pa... hoću reći, ako možemo učiniti takve nevjerojatne stvari, ako možemo na svijet donijeti takvo čudo, onda to pokazuje kako posjedujemo duboko ukorijenjenu vrijednost, bez obzira na sve što pesimisti i zloslutni proroci kažu. Ako to možemo učiniti, to znači da imamo moć, a moguće i mudrost samog Boga. Znači da ne stvaramo samo oružje, nego i sam život! Kad bismo pripadnike druge vrste uzdignuli na našu razinu i time stvorili rasu koja će zajedno s nama dijeliti svijet... naša bi se vjerovanja i filozofije zauvijek promijenili. Time što smo promijenili retrivera, promijenili smo i sebe. Dovodeći psa na novu razinu svijesti, nužno smo podignuli i našu vlastitu svijest. — Isuse, Leme! Govoriš kao pop! — Misliš? Možda zato što sam imao više vremena da razmislim o tome. S vremenom ćeš i ti shvatiti što želim reći. I onda ćeš i ti postati 207

svjestan tog nevjerojatnog osjećaja kako je čovječanstvo na putu da postane božanstveno. A mi to i zaslužujemo. Walt Gaines zurio je u zamagljeno staklo kao da čita nešto osobito zanimljivo u šarama koje su stvarale kondenzirane kapljice. Onda reče: — Možda imaš pravo. Možda jesmo na pragu novog svijeta. No zasad moramo živjeti u ovom starom i izlaziti nakraj s njime. Reci, ako mog policajca nije ubio pas, tko ga je ubio? — Još je nešto pobjeglo iz Banodynea iste noći kad i pas — reče Lem. Njegov zanos iznenada je splasnuo kad je morao priznati kako Projekt Franjo ima i svoju mračnu stranu. — Nazvali su ga Samcem. 5. Nora je podignula reklamu u časopisu koja je uspoređivala automobil s tigrom i prikazivala auto u željeznom kavezu. Einsteinu reče: — Dobro, da vidimo možeš li nam još štogod pojasniti. Uzmimo ovu sliku primjerice. Što te zanima na ovoj fotografiji? Auto? Einstein zalaje jedanput: Ne. — Tigar? — upita Travis. Jedan av. — Kavez? — upita Nora. Einstein zamaše repom: Da. — Izdvojio si ovu sliku jer, su te držali u kavezu? — upita Nora. Da. Travis je puzao podom dok nije pronašao fotografiju jadnika u zatvorskoj ćeliji. Vratio se s njome i pokazao je retriveru. — Jesi li izdvojio ovu, jer te ćelija podsjeća na kavez? Da. — I zato što te zatočenik na fotografiji podsjeća na to kako si se osjećao u kavezu? Da. — A violina? — upita Nora. — Je li netko u laboratoriju svirao violinu za tebe? Da. — Pitam se zašto su to činili — reče Travis. Na to pitanje Einstein nije mogao odgovoriti jednostavnim da ili 208

ne. — Svidjeo ti se zvuk violine? — upita Nora. Da. — Općenito voliš glazbu? Da. — Voliš li jazz? Pas nije ni zalajao ni mahnuo repom. Travis reče: — Vjerojatno ne zna što je jazz. Valjda mu nisu puštali tu vrstu glazbe. — Voliš li rock-and-roll? — upita Nora. Jedan av i mahanje repom. — Što bi to trebalo značiti? — upita Nora. — Vjerojatno želi reći i da i ne. Voli neke rock-and-roll stvari, ali ne sve. Einstein mahne repom kako bi potvrdio Travisovo tumačenje. — A klasičnu glazbu? — upita Nora. Da. Travis zaključi: — Znači, imamo psa koji je snob, ha? Da, da, da. Nora se od srca nasmije, a i Travis, a Einstein ih je veselo gurkao njuškom i lizao. 6. Padam u zečju rupu, pomisli Walt Gaines osjetivši nelagodu dok je slušao Lema Johnstona. Činilo mu se kako taj novi svijet visoke tehnologije, kućnih računala, telefonskih razgovora koji se prenose preko satelita, tvorničkih robota, a sada i biološkog inženjeringa, nema nikakve veze sa svijetom u kojem se rodio i odrastao. Zaboga, bio je dijete za drugog svjetskog rata, a onda još nije bilo ni zrakoplova na mlazni pogon. On pripada jednostavnijem svijetu Chryslerovih cestovnih krstarica s perajastim ukrasima na stražnjem dijelu auta, svijetu telefona s okruglim brojčanicima a ne svijetu telefona s tipkama, on voli ure s kazaljkama a ne one s digitalnim ekranima. Kad se rodio, 209

nije bilo televizije; tada nitko nije mogao pomisliti kako postoji mogućnost nuklearnog Sudnjeg Dana. Činilo mu se da je iz svog svijeta zakoračio kroz nevidljivu prepreku u drukčiju zbilju, koja se kretala mnogo većom brzinom. To novo carstvo visoke tehnologije čovjeka može ushićivati ili prestraviti, a često ijedno i drugo. Primjerice sada. Pomisao o inteligentnom psu bila je primamljiva djetetu koje se u Waltu krilo, tako da se želio nasmiješiti. Ali nešto drugo — Samac — pobjeglo je iz tih laboratorija, a to ga je prestravilo. — Psu nisu dali ime — reče Lem Johnson. — To nije tako neobično. Većina znanstvenika koji rade s laboratorijskim životinjama nikad im ne daje imena. Ako životinji daš ime, neizbježno ćeš joj pridavati određene osobine, a time će se promijeniti tvoj odnos prema njoj i nećeš je moći promatrati objektivno. Stoga je pas imao samo svoj broj, sve dok nije postalo jasno kako je riječ o probitku na kojem je Weatherby tako mukotrpno radio. Čak i kad je postalo jasno da psa neće morati ubiti, da nije propali pokušaj, nisu mu dali ime. Svi su ga jednostavno nazivali »pas«, što je bilo dovoljno da se razlikuje od sve druge Weatherbyeve štenadi koje su nazivali prema njihovim brojevima. No, otprilike u isto vrijeme, dr. Yarbeck radila je na drugom istraživanju, posve drukčijem, u sklopu Projekta Franjo. I ona je naposljetku donekle uspjela. Cilj dr. Yarbeck bio je stvoriti životinju znatno povećane inteligencije, ali takve koja prati vojnike koji idu u borbu, slično kao što policijski psi prate policajce u opasnim gradskim četvrtima. Yarbeckova je trebala stvoriti zvijer koja nije samo pametna nego i smrtonosna, zvijer koja ulijeva strah na bojištu: okrutna, okretna, lukava i inteligentna te uspješna u borbama kako u džungli, tako i u gradovima. Naravno, zvijer ne bi trebala biti inteligentna kao ljudi, ni pametna kao pas na kojem je Weatherby radio. Bila bi čista ludost stvoriti stroj za ubijanje koji je jednako inteligentan kao ljudi koji bi se njime trebali služiti i nadzirati ga. Svi su čitali roman o Frankensteinu ili gledali stare filmove s Borisom Karloffom; nitko nije potcjenjivao opasnosti što vrebaju u istraživanjima Yarbeckove. Za svoje pokuse odabrala je majmune i čovjekolike majmune, jer 210

prirodno raspolažu visokom inteligencijom i jer su im ruke slične ljudskima. Naposljetku se odlučila za grivaste pavijane kao osnovnu vrstu za svoje mračne čine stvaranja. Pavijani se ubrajaju u najpametnije primate, pa su dobra sirovina. Prirodno su ubojiti i sposobni borci sa zastrašujućim pandžama i zubima, svojstven im je jak nagon za osvajanjem i očuvanjem svog područja, te su spremni napasti svakog za kog drže da im je neprijatelj. — Prva zadaća Yarbeckove glede tjelesnih preinaka u pavijana bila je da ih učini većim, dovoljno velikim da ugroze odrasla čovjeka — reče Lem. — Odlučila je da bi trebao biti visok barem metar pedeset i pet i težiti između četrdeset i pet i pedeset kilograma. — Nije osobito velik — prosvjedovao je Walt. — Sasvim dovoljno. — Mogao bih jednom rukom srušiti takva čovjeka. — Čovjeka da. Ali ne ovo stvorenje. Nabijeno je mišićima, bez imalo sala, i mnogo je brže od čovjeka. Stani i razmisli kako pitbull, koji teži dvadesetak kila, može rastrgati odrasla čovjeka. A kako li je tek opasan ratnik Yarbeckove koji teži pedeset kila? Srebrenkasto zamagljen vjetrobran patrolnih kola bio je nalik na filmsko platno na kojem je Walt gledao slike okrutno ubijenih ljudi: Wesa Dalberga... Teela Portera... Zatvorio je oči, no i dalje je vidio unakažena trupla. — Da, dobro. Shvaćam. Dovoljno je da teži pedeset kilograma ako je stvoreno za borbu i ubijanje. — Tako je Yarbeckova stvorila vrstu pavijana s krupnijim tijelom. Potom se usmjerila na preinake sperme i jajašca svojih divovskih primata na druge načine, bilo zahvatima unutar pavijanove genetske građe, bilo uvođenjem gena iz drugih vrsta. Walt upita: — Slagala je i krpala gene različitih vrsta onako kako su to činili da bi stvorili pametnog psa? — Ne bih to nazvao krpanjem... ali da, zapravo se služila istim postupcima. Yarbeckova je željela da njezin ratnik ima veliku, strašnu čeljust, nalik na onu u njemačkog ovčara ili čak hijene, kako bi bilo mjesta za više zuba. Željela je da zubi budu veći i oštriji, po mogućnosti i pomalo kukasti, a to je pak značilo da mora povećati pavijanovu glavu i strukturu lica. Lubanju su ionako morali prilično povećati kako bi.stvorili prostor za veći mozak. Dr. Yarbeck nije radila s ograničenjima kakva su postavljena Davisu Weatherbyu koji nije 211

smio mijenjati izgled psa. Štoviše, Yarbeckova je polazila od činjenice kako bi njezino stvorenje bilo djelotvorniji ratnik ako je odvratno, ako izgleda strano, jer ne bi služilo samo u potrazi za neprijateljem i u njegovu uništenju, nego ga je trebalo zastrašiti. Usprkos vrućini i sparini, Walt Gaines osjetio je hladnoću u trbuhu, kao da je progutao velike komade leda. — Za ime Božje, zar ni Yarbeckova ni itko drugi nije razmišljao da je to nemoralno? Zar nitko od njih nije čitao Otok doktora Moreaudl Leme, proklet bio, tvoja je moralna obveza da obavijestiš javnost o tome, da im kažeš sve. Kao i moja. — Ne dolazi u obzir — reče Lem. — Stajalište da znanje može biti dobro ili loše... to je isključivo vezano uz vjeru. Djela mogu biti moralna ili nemoralna, to da, no znanje se ne može tako određivati. Za znanstvenika, pa i za svaku izobraženu osobu, znanje je općenito moralno neutralna kategorija. — Ali, kvragu, primjena znanja u slučaju Yarbeckove nije moralno neutralna kategorija. Dok bi vikendima sjedili na terasi, naizmjence kod jednog i drugog, pili pivo i raspravljali o velikim svjetskim problemima, rado su razgovarali baš o tom pitanju. Filozofi iz hobija. Mudraci uz limenku piva koji uživaju u vlastitoj mudrosti. Kadšto su moralne dileme o kojima su tijekom vikenda razglabali poslije iskrsnule u njihovim policijskim poslovima; no Walt se nije mogao prisjetiti ijedne rasprave koja se tako neposredno odnosila na njihov rad kao ova sada. — Primjena znanja dio je procesa stjecanja novih spoznaja — reče Lem. — Znanstvenik mora primijeniti svoja otkrića kako bi vidio kamo svaka primjena vodi. Moralna obveza jest na onima koji prenose tehnologiju izvan laboratorija i služe se njome u nemoralne svrhe. — Stvarno vjeruješ u to sranje? Lem razmisli nekoliko trenutaka. — Jest, čini mi se da vjerujem. Čini mi se da, ako bismo znanstvenike okrivljavali za sve loše što proizlazi iz njihova rada, oni uopće ne bi željeli raditi i ne bi bilo napretka. Još bismo živjeli u spiljama. Walt iz džepa izvadi čist rupčić i obriše si lice da bi se koncentrirao. Nije ga toliko mučila vrućina i sparina. Preznojavao se 212

od pomisli kako ratnik Yarbeckove slobodno luta bregovima okruga Orangea. Htio je o svemu obavijestiti javnost, upozoriti neoprezan svijet da ih ugrožava nešto novo i opasno. No time bi samo išao naruku novovjekim luditima, kojima bi ratnik Yarbeckove poslužio da potaknu opću histeriju protiv svih istraživanja preinaka DNK-a. Takvim su istraživanjima nastale vrste kukuruza i pšenice koje uspijevaju s manje vode i na slabijem tlu, čime je smanjena glad u svijetu. A prije više godina razvijen je umjetni virus kojega je popratni proizvod jeftin inzulin. Kad bi ljudima razglasio istinu o čudovištu Yarbeckove, kratkoročno bi možda spasio nekoliko života, no time bi možda pridonio tome da se svijetu uskrate sva blagotvorna čuda istraživanja preinaka DNK-a, što bi dugoročno moglo stajati desetke tisuća ljudskih života. — Sranje — reče Walt. — Ne može se to promatrati u jednostavnoj crno-bijeloj optici, zar ne? Lem zaključi: — Da nije tako, život bi nam bio dosadan. Walt se kiselo nasmiješio. — Po mome, ovoga je trenutka čak i suviše zanimljivo. Dobro onda. Razumijem kako je mudro ovo držati u tajnosti. Osim toga, ako bismo obavijestili javnost, našlo bi se tisuću kretenskih pustolova koji bi pošli u potragu za tim stvorenjem. Svršili bi kao njegove žrtve ili bi pucali jedan u drugoga. — Tako je. — No moji bi se ljudi mogli priključiti potjeri i time pridonijeti da za slučaj ne dozna javnost. Lem mu je na to ispričao kako stotinjak pripadnika jedinice mornaričke obavještajne službe, prerušeni u civile, i dalje pretražuje bregove najmodernijom elektronskom opremom, a neki i s tragačkim psima. — Već sada u pričuvi imam više ljudi nego što bi mi ti mogao staviti na raspolaganje. Činimo sve što možemo. Hoćeš li sada, molim te, postupiti kako treba? Hoćeš li se držati dalje od svega toga? Mršteći se, Walt reče: — Zasad hoću. No želim znati što se događa. Lem je kimnuo. — Dobro. — I imam još nekoliko pitanja. Prvo, zašto ga zovu Samcem? — Pa, pasje bio njihov prvi veliki uspjeh, prva laboratorijska životinja koja pokazuje neobičnu inteligenciju. Onda je slijedilo to stvorenje. Imali su samo dva uspjeha: psa i tog drugog. Prvo su ga tako 213

i nazvali: »Drugi«. No s vremenom su mu dali ime Samac, jer im se činilo prikladnijim. On nije bio napredak u odnosu prema Božjim stvorenjima, kao što je to bio pas; Samac je nešto potpuno izvan stvorenog Svijeta, izdvojeno biće. Sramno djelo, iako to nitko nije glasno rekao. A i taj stvor bio je svjestan, potpuno svjestan, kako ne pripada ovom svijetu. — Zašto ga nisu zvali jednostavno »pavijan«? — Zato što... on sada uopće ne nalikuje pavijanu. Nije nalik na išta stoje čovjek vidio... osim možda u noćnoj mori. Waltu se nije svidjeo izraz na mračnom licu svog prijatelja, u njegovim očima. Zaključio je da ga neće pitati za podrobniji opis Samca; možda je to nešto što ne mora znati. Umjesto toga reče: — A što je s ubojstvima Hudstonovih, Weatherbya i Yarbeckovih? Tko je odgovoran za to? — Ne znamo tko ih je ubio, no znamo da su ubojicu unajmili Sovjeti. Također su ubili još jednog čovjeka iz Banodynea koji je ljetovao u Acapulcu. Waltu se činilo da ponovno prolazi kroz neku nevidljivu prepreku u još zamršeniji svijet. — Sovjeti? Zar je sve ovo povezano sa Sovjetima? Otkud oni? — Mislili smo da ne znaju za Projekt Franjo — reče Lem. — No, znali su. Čini se kako su čak imali »krticu« u Banodyneu, koja ih je obavještavala o tome kako napredujemo. Kad su pas, a nakon njega i Samac pobjegli, krtica je to dojavila Sovjetima koji su potom očito odlučili iskoristiti gužvu i nanijeti nam još veću štetu. Ubili su sve voditelje pojedinačnih projekata, Yaebeckovu, Weatherbya i Hainesa, a i Hudstona, koji je nekoć bio voditelj projekta, no u međuvremenu je napustio Banodyne. Mislimo da su to učinili iz dva razloga: prvo, da zaustave rad na Projektu Franjo i, drugo da nam otežaju potragu za Samcem. — Zašto bi nam to otežalo potragu? Lem se duboko zavalio u sjedalo, kao da je samim time što razgovara o krizi postao svjesniji tereta svojih obveza. — Uklonivši Hudstona, Hainesa, a naročito Weatherbya i Yarbeckove, Sovjeti su nam spriječili pristup ljudima koji najbolje poznaju način na koji Samac i pas razmišljaju, koji bi najbolje znali kamo bi te životinje mogle poći i kako bi ih se moglo uhvatiti. 214

— Imate pouzdane dokaze kako su Sovjeti umiješani u to? Lem uzdahne. — Nismo potpuno sigurni. Moja je osnovna zadaća pronaći psa i Samca. Imamo drugu skupinu za posebne zadatke, koja pokušava otkriti sovjetske agente odgovorne za ubojstva, podmetanje požara i otmicu podataka. Nažalost, Sovjeti su se vjerojatno poslužili plaćenim ubojicama slobodnjacima izvan svoje špijunske mreže. Tako ne znamo gdje bismo počeli potragu za ubojicama. Taj dio istrage prilično je zapeo. — A požar koji je u Banodyneu buknuo nakon dan-dva? — upita Walt. — Nema dvojbe: podmetnut je. I to je djelo Sovjeta. Time je uništena sva papirnata i elektronska dokumentacija o Projektu Franjo. Naravno, imali smo pričuvne kompjutorske diskove na drugom mjestu... no svi su podaci na njima nekim načinom izbrisani. — Opet Sovjeti? — Mislimo da jesu. Voditelje Projekta Franjo i svu njihovu dokumentaciju progutao je mrak, pa ne znamo otkud bismo krenuli da odgonetnemo kako pas i Samac razmišljaju, kamo bi pošli i kako bismo ih mogli uloviti. Walt je odmahnuo glavom. — Nikad nisam mislio da ću se naći na ruskoj strani, no mislim da je prekid tog projekta dobro djelo. — Nisu oni nevinašca. Koliko znam, rade na sličnom projektu u laboratorijima u Ukrajini. Ne bih se čudio da naši marljivo rade na uništavanju njihove dokumentacije i likvidaciji njihovih ljudi onako kao što su to oni nama učinili. No Sovjetima bi itekako odgovaralo da Samac pohara kakvom finom mirnom predgradskom četvrti, da kućanicama raspara utrobu, da zubima otkida glave malenoj djeci, jer, dogodi li se to nekoliko puta... sve će nam se obiti u glavu. Da zubima otkida glave maloj djeci? Isuse! Walt se strese i reče: — Je li to vjerojatno? — Mislimo da nije. Samac jest agresivan kao sam vrag, najposlije, stvorili su ga da bude takav, i usto gaji duboku mržnju prema onima koji su ga stvorili, a to je nešto s čime Yarbeckova nije računala, nešto što se nadala ispraviti u budućim pokusima. Samac uvelike uživa u tome da kolje ljude. No usto je pametan i zna kako nas svako ubojstvo upućuje na to gdje se nalazi. Zato neće često davati oduška svojoj mržnji. Većinom će se kloniti ljudi, kretat će se uglavnom noću. 215

Povremeno, iz čiste radoznalosti, možda će zaviriti u naseljena područja uz rub urbanizirane istočne strane okruga... — Kao kod Keeshanovih. — Da. No kladio bih se kako onamo nije pošao s namjerom da ikog ubije, nego iz puke znatiželje. Ne želi da ga ulovimo prije nego ostvari svoj osnovni cilj. — A to je? — Da pronađe i ubije psa — reče Lem. Walt se iznenadio. — Zašto bi mu bilo stalo do psa? — Zapravo ne znamo — reče Lem. — No u Banodyneu je gajio jaku mržnju prema psu, veću nego prema ljudima. Dok je Yarbeckova radila s njime na znakovima sporazumijevanja kojima bi razmjenjivala složene pojmove i misli, Samac je nekoliko puta pokazao želju da ubije i unakazi psa, no nikad nije htio objasniti zašto. Bio je opsjednut psom. — I misliš da on sada slijedi retrivera? Da. Jer sve upućuje na to da je pas prvi pobjegao iz laboratorija one svibanjske noći, a njegov bijeg razbjesnio je Samca. Samca su držali u velikom ograđenom prostoru u laboratoriju Yarbeckove. Rastrgao je ili razbio sve što mu je pripadalo: postelju, mnogobrojna pomagala, učila i igračke. I onda, kad je shvatio da će mu pas zauvijek umaći ako nekako i sam ne pobjegne, Samac se posvetio tom problemu i ipak je uspio pobjeći. — Ali ako je pas bio u velikoj početnoj prednosti... — Između psa i Samca postoji veza koju nitko ne razumije. Nekakva misaona veza. Instinktivna svijest. Ne znamo do kuda dopire, no ne možemo isključiti mogućnost da je ta veza dovoljno jaka da jednome od njih omogućuje da slijedi drugoga na velikoj udaljenosti. Čini se da je riječ o svojevrsnom šestom osjetu koji se razvio kao popratna pojava u sklopu genetskog povećavanja inteligencije što su ga provodili Weatherby i Yarbeckova. No to su samo nagađanja. Ne znamo zasigurno. Jebi ga, toliko toga ne znamo! Neko su vrijeme sjedili u tišini. Sparni, zatvoren osjećaj u automobilu nije više bio toliko neugodan. S obzirom na sve opasnosti što vrebaju čovjeka u suvremenom svijetu, taj zamagljen prostor doimao se sigurnim i udobnim, pravim utočištem. 216

Naposljetku, ne želeći više pitati, bojeći se odgovora, Walt ipak reče: — Banodyneova zgrada ide u red onih s velikim stupnjem osiguranja. Opremljena je tako da spriječi ulazak nepozvanima, no onda je jamačno teško izaći odande. A pas i Samac ipak su pobjegli. — Da. — A očito je kako nitko nije pomislio da bi im to uspjelo. Što znači da su obojica pametniji nego što je itko pretpostavljao. — Da. Walt reče: — Što se tiče psa... zapravo nije bitno ako je pametniji nego se mislilo, zar ne? Pas je bezopasan. Lem, koji se zagledao u zamagljeni vjetrobran, najposlije je pogledao Walta u oči. — Tako je. No ako je Samac pametniji nego se pretpostavljalo... ako je gotovo pametan kao mi, znači da ćemo ga teže uloviti. — Gotovo pametan kao... ili jednako pametan kao mi? — Ne. Nemoguće. — Ili čak pametniji? — reče Walt. — Ne, ne može biti. — Ne može? — Definitivno ne može? Lem je uzdahnuo i umornim pokretom protrljao oči. Ništa nije rekao. Neće sada ponovno početi lagati svom najboljem prijatelju. 7. Nora i Travis uzimali su sliku po sliku i pokazivali ih Einsteinu kako bi doznali više o njemu. Lajući ili živahno mašući repom, on je odgovarao na njihova pitanja i potvrdio kako je izdvojio reklame za računala jer su ga podsjećale na računala u laboratoriju u kojem su ga držali. Fotografija četvero mladih koji se igraju šarenom loptom na plaži svidjela mu se, jer, čini se, jedan od znanstvenika u laboratoriju loptama različite veličine testirao je inteligenciju životinja, što se Einsteinu svidjelo. Nikako nisu uspjeli odgonetnuti zašto ga toliko zanimaju papagaj, leptiri, Mickey Mouse, a i mnogo drugih stvari, no vjerojatno nisu uspjeli postaviti prava pitanja na koja bi pas mogao 217

odgovoriti sa da ili ne i tako objasniti o čemu je riječ. Čak i kad ni stotinjak pitanja nije bilo dovoljno da otkriju značenje određene fotografije, sve troje i dalje su bili uzbuđeni i oduševljeni otkrićem. Bili su uspješni u dovoljno slučajeva tako da su se njihovi napori isplatili. Einsteinu se raspoloženje pokvarilo jedino kad su mu postavili pitanja o fotografiji demona iz najavljenog filma strave. Jako se uznemirio. Podvio je rep među noge, iskezio zube i glasno zarežao. Nekoliko je puta pobjegao od fotografije, i skrio se iza sofe ili u drugoj sobi; ostao bi ondje nekoliko minuta prije nego bi se nevoljko vratio na nastavak ispitivanja o demonu, tijekom kojeg se gotovo neprekidno tresao. Nakon što je barem deset minuta pokušavao dokučiti razloge retriverova straha, Travis je najposlije upro prstom u filmsko čudovište s velikom čeljusti, opakim zubima i svijetlećim očima te rekao: — Možda ne razumiješ, Einstein. Nije to slika stvarnog živog bića. To je izmišljen demon iz filma. Razumiješ li što znači »izmišljen«? Einstein je mahnuo repom: Da. — E, ovo je izmišljeno čudovište. Zalajao je: Ne. — Izmišljeno, plod mašte, nestvarno. To je samo čovjek u gumenom odijelu — reče Nora. Ne. — Da — reče Travis. Ne. Einstein ponovno pokuša pobjeći iza sofe, no Travis ga je zgrabio za ogrlicu i čvrsto držao. — Želiš li reći da si vidio takvo stvorenje? Pas podigne pogled s fotografije, pogleda Travisa u oči, strese se i zacvili. Jadan ton prožet strahom u Einsteinovu tihom cviležu i neopisivo uznemirujući pogled njegovih tamnih očiju iznenadili su Travisa. Držeći ogrlicu u jednoj ruci, druguje položio Einsteinu na leđa i osjetio da pas silno drhti. Iznenada se i sam počeo tresti. Retriverov golem strah prenio se i na njega i suludo je pomislio: Mili Bože, uistinu je vidio takvo stvorenje. Osjetivši promjenu u Travisovu držanju, Nora upita: — Što je? Umjesto da joj odgovori, ponovio je pitanje na koje Einstein još nije odgovorio: — Želiš li reći da si vidio takvo stvorenje? 218

Da. — Nešto što je točno nalik na ovog demona? Zajalao je i mahnuo repom: I da i ne. — Nešto slično tom demonu? Da. Travis pusti ogrlicu i pogladi psa po leđima kako bi ga umirio, no Einstein se i dalje tresao. — I zato noću ponekad stražariš na prozoru? Da. Očito začuđena i uznemirena zbog Einsteinovih strahovanja, i Nora ga je pogladila. — Mislila sam da se bojiš da te ne pronađu ljudi iz laboratorija. Einstein zalaje jedanput. — Ne bojiš se da će te pronaći ljudi iz laboratorija? Da i ne. Travis zaključi: — Ali više se bojiš da... da će te naći ono drugo stvorenje? Da, da, da. — Je li to bilo u šumi onog dana, je li nas je to proganjalo? Na to sam pucao? — upita Travis. Da, da, da. Travis pogleda Noru. Namrštila se. — Ali to je samo čudovište iz filma. Nema ničeg na svijetu što bi imalo nalikovalo na to. Odcupkavši preko poda, ponjušivši raznovrsne fotografije, Einstein je ponovno zastao kod reklame za Blue Cross koja je prikazivala liječnika i majku s djetetom u bolničkoj sobi. Donio je časopis do njih i spustio ga na pod. Njuškom je dodirnuo liječnika na fotografiji i onda pogledao Noru, zatim Travisa, ponovno spustio njušku, dodirnuo liječnika i podignuo pogled prema njima u očekivanju. — Prije si nam rekao — reče Nora — da liječnik predstavlja jednog od znanstvenika u laboratoriju. Da, Travis reče: — Znači, želiš reći da znanstvenik, koji je radio s tobom u laboratoriju, zna kakvo nas je čudovište proganjalo u šumi? Da, Einstein se ponovno uputi prema sredini sobe i počne razgledavati fotografije. Ovaj put vratio se s reklamom koja prikazuje automobil u 219

kavezu. Njuškom je dodirnuo kavez; onda je, neodlučno, nosom dodirnuo fotografiju demona. — Želiš li reći da je onom stvorenju iz šume mjesto u kavezu? — upita Nora. Da, — I više od toga — reče Travis. — Mislim da želi reći kako je ono nekoć bilo u kavezu. Da ga je vidio u kavezu. Da. — U istom laboratoriju gdje su i tebe držali u kavezu? Da, da, da. — To je isto bila eksperimentalna laboratorijska životinja? — upita Nora. Da. Travis je pomno promatrao fotografiju demona, njegovo zadebljano čelo i uvučene žute oči, njegov izobličen nos nalik na gubicu i njegova usta načičkana zubima. Napokon reče: — Je li to bio pokus... koji nije uspio? I da i ne, odvrati Einstein. Tada, na vrhuncu uznemirenosti, pas prijeđe do prozora dnevne sobe, doskoči prednjim šapama na prozorsku dasku i zagleda se u noć koja se spuštala nad Santa Barbarom. Nora i Travis sjedili su na podu među otvorenim časopisima i knjigama. Zadovoljni postignutim napretkom, pomalo osjetivši umor koji je prikrivala njihova uzbuđenost, namrštili su se i začuđeno se pogledali. Ona tiho upita: — Misliš li da bi Einstein mogao lagati, zapravo izmišljati sulude priče kao što to čine djeca? — Ne znam. Znaju li psi lagati, ili je to svojstveno ljudima? Nasmijao se apsurdnosti svog pitanja. — Znaju li psi lagati? Može li los biti izabran za predsjednika? Znaju li krave pjevati? Na to se i Nora nasmijala, i to ljupko. — Znaju li patke plesati step? Nakon tišine koja je nastala jer su pokušali misaono i osjećajno prihvatili pomisao kako postoji pas koji je pametan kao njihov Einstein, Travis reče: — Jednom sam vidio patka kako pleše step. — Da? — Aha. U Las Vegasu. Kroz smijeh, ona upita: — U kojem je hotelu nastupao? 220

— U Ceasar’s Palaceu. Usto je i pjevao. — Patak? — Aha. Pitaj me kako se zvao. — Kako se zvao? — Sammy Davis Patak Junior — reče Travis i oboje se ponovno nasmijaše. — Bio je tako velika zvijezda da mu nisu morali ispisati čitavo ime na plakatu. — Samo su napisali »Sammy«, ha? — Ne. Samo »Junior«. Einstein je sišao s prozora, prišao im i promatrao ih nakrivljene glave pokušavajući odgonetnuti zašto se tako čudno ponašaju. Retriverov začuđen pogled dojmio se Travisa i Nore kao najsmješniji prizor koji su ikad vidjeli. Naslonili su se jedno na drugo, zagrlili se i smijali kao ludi. Retriver prezrivo frkne i vrati se na prozor. Nakon što su se polako sabrali a njihov smijeh stišao, Travis shvati da uistinu drži Noru i da je ona naslonila glavu na njegovo rame, da su postigli takav stupanj tjelesnog dodira koji si prije ni slučajno nisu dopuštali. Miris njezine kose bio je čist i svjež. Osjećao je isijavanje topline njezina tijela. Iznenada ju je očajnički zaželio i znao je da će je poljubiti čim podigne glavu s njegova ramena. Trenutak nakon toga ona je podignula pogled, a on je učinio ono što je znao da će učiniti: poljubio ju je, a ona je uzvratila. Nekoliko trenutaka činilo se da ona ne shvaća što se događa i što to znači. Nakratko je to bilo bez ikakva značenja, slatko i potpuno bezazleno; nipošto strastven poljubac, nego poljubac prijateljstva i velike privrženosti. No nakon toga poljubac je postao drukčiji i njezine su se usne smekšale. Disanje joj se ubrzalo, njezina ruka čvršće je primila njegovu i pokušala ga je privući bliže. Izustila je prigušen mrmor potrebe, no zvuk njezina glasa doveo ju je svijesti. Naglo se ukočila, potpuno svjesna njega kao muškarca, a njezine prekrasne oči širom su se otvorile u čudu, ali i u strahu od onog što se zamalo dogodilo. Travis se smjesta povukao, jer je instinktivno osjetio da ovo nije pravi trenutak, da ovo još nije savršen trenutak za to. Kad jednom budu vodili ljubav, trenutak mora biti pravi, bez oklijevanja ili smetnji, jer ostatak će svog života pamtiti svoj prvi put, a to sjećanje treba biti potpuno vedro i veselo, toliko vrijedno da će ga se moći prisjetiti i tisuću puta u svom zajedničkom životu. 221

Premda nije bio najpogodniji trenutak da riječima izraze budućnost i potvrde ih zavjetom, Travis nije dvojio da će on i Nora Devon provesti ostatak života zajedno, a i shvatio je da je podsvjesno već nekoliko dana znao kako je to neizbježno. Nakon nekoliko trenutaka nelagode, kad su se razdvojili i pokušavali odlučiti hoće li komentirati tu iznenadnu promjenu svog odnosa, Nora je konačno progovorila: — Još je na prozoru. Einstein je naslonio njušku na staklo i zurio u noć. — Je li moguće da govori istinu? — pitala se Nora. — Je li moguće da je još nešto pobjeglo iz laboratorija, nešto tako čudovišno? — Ako su imali tako pametnog psa, pretpostavljam da su mogli imati i neobičnijih stvorenja. A tog dana je nešto odista bilo u šumi. — No ovdje mu jamačno ne prijeti pogibelj. Doveo si ga daleko na sjever. — Toga se ne trebamo bojati — složio se Travis. — Mislim da Einstein ne shvaća koliko smo daleko putovali od mjesta gdje sam ga pronašao. Što god da je bilo u šumi, ne može ga pronaći. No kladim se da su ljudi iz laboratorija pokrenuli veliku potragu. Zbog njih se brinem. A i Einstein; zato se među ljudima uglavnom pretvara da je običan glupi pas. Svoju inteligenciju pokazuje samo kad smo nasamo. Ne želi se vratiti. Nora reče: — Ako ga pronađu... — Neće. — Ali ako ga ipak pronađu, što ćemo onda? — Nikad ga nikome neću dati — reče Travis. — Nikome. 8. Do jedanaest sati te večeri ljudi iz ureda sudskog istražitelja već su iz Bordeauxskog vijenca uklonili bezglavi leš policajca Portera i unakaženo tijelo nadzornika gradilišta. Izmišljen je izgovor i prenesen je novinarima na policijskoj barikadi; čini se da su ga prihvatili. Postavljali su pitanja, snimili nekoliko stotina fotografija, tisuću metara videovrpce s koje će montirati stotinjak sekundi izviješća za sutrašnje vijesti. (U ovom dobu masovnih ubojstava i terorizma, dvije 222

žrtve ne dobivaju više od dvije minute: deset sekundi za uvod, sto sekundi slike, deset sekundi za lijepo očešljana voditelja da pokažu doličnu zabrinutost i žaljenje, a da bi onda nastavili vijesti prilogom o izboru ljepotica, o skupštini vlasnika Edsela, ili o čovjeku koji tvrdi da je vidio izvanzemaljski svemirski brod nalik na čokoladni kolačić.) Novinari su otišli, kao i stručnjaci za sudsku medicinu, uniformirani policajci, a i svi agenti Lemuela Johnstona, osim Cliffa Soamesa. Oblaci su skrivali mladi mjesec. Više nije bilo reflektora, a jedina svjetlost dolazila je od farova automobila Walta Gainesa. Okrenuo je svoju limuzinu i uperio farove na Lemov auto, koji je bio parkiran na kraju nepopločene ulice, kako se Lem i Cliff ne bi spoticali u tami. U dobokom mraku s one strane svjetlosti farova poludovršene kuće uzdizale su se kao fosilni kosturi pretpovijesnih gmazova. Hodajući prema svom autu, Lem se osjećao onoliko dobro koliko je to moguće u tim okolnostima. Walt je pristao bespogovomo dopustiti saveznim vlastima da preuzmu ovlasti u ovom slučaju. Iako je Lem prekršio desetak pravila službe, a i prisegu o čuvanju tajne time što je Waltu ispričao pojedinosti Projekta Franjo, bio je siguran da će Walt čuvati tajnu. Sačuvao je tajnost slučaja; istina, ne onako kako bi trebalo, no ipak dovoljno djelotvorno. Cliff Soames prvi je prišao autu, otvorio vrata i sjeo na suvozačevo sjedalo, a Lem je otvarao svoja vrata kad je čuo Cliffa kako kaže — O, Isuse Bože! — i Cliff je izletio iz auta dok je Lem zavirio s druge strane i ugledao ono stoje Cliffa tako uznemirilo. Glavu. Bez sumnje, pripadala je Teelu Forteru. Bila je na prednjem sjedalu, naslonjena tako da je gledala Lema kad je otvorio vrata. Usta su bila otvorena u tihom kriku. Očiju nije bilo. Odmaknuvši se od auta, Lem je zavukao ruku u sako i zgrabio revolver. Walt Gaines je već izišao iz svog auta, također s revolverom u ruci, i trčao je prema Lemu. — Što se dogodilo? Lem pokaže prstom. Dotrčavši do limuzine UDS-a, Walt pogleda kroz otvorena vrata te ispusti tih i bolan zvuk kad je ugledao glavu. Cliff je obišao auto i pridružio im se. U ruci je čvrsto držao revolver s cijevi uperenom uvis. — Prokleti stvor bio je tu kad smo došli, pa i 223

dok smo bili u kući. — Možda je još uvijek tu — reče Lem zabrinuto promatrajući tamu koja ih je pritiskala sa svih strana izvan snopa farova policijskog automobila. Proučavajući gradilište uronjeno u mrak, Walt reče: — Pozvat ću svoje ljude. — Nema smisla — reče Lem. — Nestat će čim vidi da se tvoji vraćaju... a možda je već pobjegao. Stajali su na kraju Bordeauxskog vijenca od kojeg se prostiru kilometri divljine, uzbrežja i planina iz kojih je Samac došao i u kojima će ponovno nestati. Ti bregovi, lanci brežuljaka i kanjoni bijahu tek nejasni oblici u sjaju polumjeseca; prije bi se moglo reći da se naziru negoli da se vide. Odnekud se u neosvijetljenoj ulici začulo glasno štropotanje, kao da je netko srušio hrpu dasaka ili šindre. — Tu je! — reče Walt. — Možda — reče Lem. — Ali nećemo ga tražiti u mraku, ne samo nas trojica. On upravo to želi. Naćulili su uši. Ništa se više nije čulo. — Sve smo zgrade pretražili kad smo stigli, još prije nego si ti došao — objasni Walt. Cliff reče: — Sigurno se šunjao tako da vam izmakne, igrao se skrivača s vašim ljudima. Onda je vidio nas kako dolazimo i prepoznao je Lema. — Sigurno me prepoznao jer sam nekoliko puta posjetio Banodyne — složio se Lem. — Zapravo... Samac je vjerojatno baš mene čekao. Vjerojatno shvaća moju ulogu u svemu i zna da vodim potragu za njim i za psom. Zato je želio ostaviti policajčevu glavu za mene. — Da ti se ruga? — reče Walt. — Da mi se ruga. Zašutjeli su i s osjećajem nelagode zurili u crnu tamu u nedovršenim kućama i oko njih. Nije bilo ni daška vjetra u vrućem lipanjskom zraku. Dugo vremena nije se čuo nikakav zvuk, osim tihog brujanja motora šerifova auta. — Promatra nas — reče Walt. 224

Ponovno se začu štropot prevrnute građe. Ovaj je put zvuk bio bliži. Sva trojica su se ukipili, svaki je gledao na drugu stranu kako bi spremni dočekali napad. Tišina je potrajala gotovo čitavu minutu. Kad je Lem zaustio nešto reći, Samac je vrisnuo. Urlik je bio izvanzemaljski i od njega se ledila krv u žilama. Sada su mogli odrediti smjer otkud dolazi: iz divljine, iz mraka s one strane Bordeauxskog vijenca. — Sada odlazi — reče Lem. — Zaključio je da nas trojicu ne može namamiti da krenemo u potragu sami, pa odlazi prije nego pristigne pojačanje. Još jedanput je kriknuo, sada još dalje od njih. Sablasan krik parao je Lemovu dušu kao da njome prolaze oštri nokti. — Ujutro — reče on — uputit ćemo naše ljude iz mornaričke obavještajne službe u uzbrežje na istoku. Naći ćemo tog vraga. Tako mi svega, hoćemo! Okrenuvši se prema limuzini, očito razmišljajući o neugodnoj zadaći uklanjanja otrgnute glave Teela Portera, Walt se zapita: — Zašto oči? Zašto uvijek kopa oči? Lem odgovori: — Djelomice zato što je to stvorenje tako prokleto agresivno, krvoločno. To mu je u genima. A djelomice jer odista uživa u širenju terora. Ali isto tako... — Što? — Radije bih da se toga ne sjećam, no sjećam se, i to vrlo jasno... Tijekom jednog svog posjeta Banodyneu Lem je bio svjedok uznemirujućeg razgovora (ako bi se to tako moglo nazvati) između dr. Yarbeck i Samca. Yarbeckova i njezini pomoćnici naučili su Samca načinu komuniciranja, kakav su otprilike provodili istraživači u svojim prvim pokusima komuniciranja s višim primatima, primjerice s gorilama, još sredinom sedamdesetih godina. Najuspješniji gorila, ženka Koko* koja je bila u središtu mnogobrojnih novinarskih napisa prošlih deset godina, navodno se sporazumijevajući znakovima mogla služiti rječnikom od otprilike četiri stotine riječi. Kada ga je Lem posljednji put vidio, Samac je raspolagao znatno većim brojem riječi, premda je sve to još uvijek bilo na primitivnoj razini. U laboratoriju Yarbeckove Lem je promatrao kako čudovište, koje je čovjek stvorio, 225

u velikom kavezu razmjenjuje sa znanstvenicom niz složenih znakova rukama. Pritom je pomoćnik Lemu šapćući prevodio što govore. Samac je izražavao silno neprijateljstvo prema svima i svemu, te je često prekidao razgovor s Yarbeckovom i s neobuzdanim bijesom jurio po kavezu, lupao o željezne rešetke i bjesomučno vrištao. Lemu je taj prizor istodobno bio zastrašujući i odbojan, no pritom ga je obuzimala golema tuga i sažaljenje zbog Samčeve sudbine: ta zvijer uvijek će ostati u kavezu, uvijek će biti nakaza, sama na ovom svijetu na način na koji nijedno drugo stvorenje na ovom svijetu, pa čak ni Weatherbyev pas, nije bilo samo. Taj ga se prizor toliko dojmio da se i sada sjećao gotovo svake razmjene znakova između Samca i Yarbeckove, a sada se živo sjećao dijela tog sablasnog razgovora: U jednome je trenutku Samac kazao: Iščupat ću ti oči. Želiš mi iščupati oči? — Upitala je Yarbeckova. Svima iščupati oči. Zašto? Zato da me ne vide. Zašto ne želiš da te vide? Ružan. Misliš da si ružan? Vrlo ružan. Otkud ti ta pomisao da si ružan? Od ljudi. Kojih ljudi? Svih koji me prvi put vide. Kao ovaj čovjek koji je danas s nama? — kazala je Yarbeckova pokazujući Lema. Da. Svi misle ja ružan. Mrze me. Nitko te ne mrzi. Svi. Nitko ti nikad nije rekao da si ružan. Kako znaš da baš to misle? Znam. Kako znaš? Znam, znam, znam! Pojurio je kavezom, tresao rešetke, vrištao i onda se vratio i suočio s Yarbeckovom. Želim sebi iščupati oči. Tako da se ne možeš gledati? Tako da ne moram gledati ljude koji me gledaju — odgovorilo je 226

stvorenje, i Lem ga je tada sažaljevao, i to silno, premda njegovo sažaljenje nije nimalo umanjilo njegov strah pred njime. Sada, stojeći u vrućoj lipanjskoj noći, ispričao je Waltu Gainesu o tom razgovoru u laboratoriju Yarbeckove. Šerif se stresao. — Isuse — reče Cliff Soames. — Mrzi sam sebe, mrzi to što je tako drukčiji, i zato još više mrzi one koji su ga stvorili. — Sada, kad si mi to ispričao — reče Walt — čudim se što nitko od vas nije shvatio zašto on tako silno mrzi psa. To jadno, prokleto, izopačeno stvorenje i pas u biti jedini su izdanci Projekta Franjo. Pas je voljeno dijete, miljenik svojih roditelja, a Samac je oduvijek bio svjestan toga. Pas je dijete kojime se roditelji uvijek žele hvaliti, dok je Samac dijete koje bi najradije sigurno zaključali u podrumu. I zato on mrzi psa, i u njemu ta mržnja ključa svakoga trenutka, svakoga dana. — Da — potvrdi Lem — imaš pravo. Naravno. — A to nam možda objašnjava zašto su razbijena dva zrcala u kupaonicama na katu kuće u kojoj je ubijen Teel Porter — reče Walt. — To stvorenje ne može podnijeti da se vidi. U daljini, sada vrlo daleko od njih, nešto je opet vrisnulo, nešto što Bog nije stvorio. 227

SEDMO POGLAVLJE 1. Do kraja lipnja Nora je malo slikala, dosta vremena provodila s Travisom i pokušala Einsteina naučiti čitati. Ni ona ni Travis nisu bili sigurni može li se psa, koji je istina pametan, naučiti takvo što, no vrijedilo je pokušati. Ako razumije govor, a činilo se da razumije, znači da bi također mogao naučiti razumjeti pisanu riječ. Naravno, nisu mogli biti potpuno sigurni da li Einstein odista razumije govor, premda je odgovarao primjerenim i određenim reakcijama. Postojala je mala vjerojatnost da pas zapravo ne razumije točno značenje riječi, nego da mu svojevrsna telepatija pomaže da čita slike riječi u mislima ljudi koji govore. — Mislim da nije tako — reče Travis jednog poslijepodneva dok je s Norom sjedio na terasi svog bungalova i pijuckao rashlađeno vino miješano sa sokom te promatrao Einsteina kako se igra u mlazu pokretne prskalice. — Možda tako mislim jer ne želim povjerovati da je to tako. Sama pomisao da je on pametan kao ja i da usto posjeduje telepatske sposobnosti potpuno mi je neprihvatljiva. Ako je takvo što moguće, onda bih možda ja trebao nositi ogrlicu, a on bi trebao držati uzicu! No test sa španjolskim kao da je pokazao da retriver zapravo uopće nema telepatskih sposobnosti. Na fakultetu je Travis tri godine studirao španjolski. Poslije, kada se odlučio za vojnu karijeru i kad je pristupio elitnoj jedinici Delta Force, poticali su ga da nastavi učiti taj jezik, jer su njegovi nadređeni smatrali da će sve veća politička nestabilnost u Srednjoj i Južnoj Americi dovesti do stanja gdje će Delta Force sve češće morati provoditi antiterorističke akcije u zemljama u kojima se govori 228

španjolski. Premda već više godina nije u sastavu Delta Forcea, u susretima s pripadnicima mnogobrojne latinoameričke zajednice govorio je španjolski i tako očuvao razmjernu rječitost na tom jeziku. Sada, kada je Einsteinu izdavao zapovijedi ili mu postavljao pitanja na španjolskome, pas ga je samo glupo gledao i mahao repom, ne pokazujući ikakav znak da razumije što mu govori. Kad je Travis nastavio govoriti na španjolskome, retriver je nakrivio glavu i tiho zalajao kao da želi pitati je li to neka šala. Ako pas čita slike u mislima, sigurno bi ih razumio neovisno o jeziku. — Ne zna on čitati misli — reče Travis. — Hvala Bogu, postoje granice njegove genijalnosti! Svakodnevno je Nora sjedila na podu Travisove dnevne sobe ili na terasi, objašnjavala Einsteinu abecedu i pokušavala mu pomoći da shvati kako ta slova tvore riječi. Željela je također da pas shvati odnos između tih pisanih riječi i izgovorenih riječi koje već razumije. Povremeno bi Travis uskočio i preuzeo nastavu kako bi se Nora malo odmorila, no uglavnom je sjedio u blizini i čitao, jer govorio je da nema strpljenja za učitelja. Nora je od jedne bilježnice izradila početnicu za psa. Na lijevoj bi stranici nalijepila sliku iz časopisa, a na desnoj bi velikim slovima ispisala riječ koja odgovara onome prikazanom na lijevoj stranici; bijahu to jednostavne riječi: stablo, auto, kuća, muškarac, žena, stolica... Dok je Einstein sjedio pokraj nje i napeto zurio u početnicu, ona bi prvo pokazala sliku, a onda riječ, koju bi više puta ponovila. Posljednjeg dana lipnja Nora je na pod prostrla dvadesetak neoznačenih slika. — Opet je vrijeme za ispit — reče Einsteinu. — Da vidimo možeš li bolje nego u ponedjeljak. Einstein je sjedio potpuno uspravno, isprsio se i visoko držao glavu, kao da je siguran u svoje sposobnosti. Travis je sjedio u naslonjaču i promatrao ih. Reče: — Padneš li na ispitu, čupavko, zamijenit ćemo te za pudlicu koja se zna okrenuti na leđa, glumiti da je mrtva i moliti večeru. Nori je bilo drago što je Einstein ignorirao Travisa. — Nije vrijeme za šalu — ukorila ga je. — Ispričavam se, profesorice — reče Travis. Nora podigne karton na kojem je pisalo STABLO. Retriver je, ne 229

oklijevajući, pošao do fotografije bora i dodirnuo ga njuškom. Kad je podignula karton s natpisom AUTO, položio je šapu na fotografiju auta, a kad je podignula karton na kojem piše kuća, ponjušio je fotografiju velike stare kuće. Isti su postupak ponovili s pedeset riječi, i pas je prvi put ispravno povezao svaku pisanu riječ sa slikom koju označava. Nora je bila oduševljena njegovim napretkom, a Einstein od sreće nije prestajao mahati repom. Travis reče: — Dakle, Einstein, još je dug put do dana kad ćeš čitati Prousta. Povrijeđena Travisovim bockanjem njezina uzornog učenika, Nora odvrati: — Dobro mu ide! Izvanredno. Ne možeš očekivati da preko noći čita kao sveučilištarac. Uči brže nego što bi naučilo dijete. — Misliš? — Da. Mislim! Uči mnogo brže od djeteta. — Onda zaslužuje nekoliko psećih kolačića. Einstein je na to odmah pohitao u kuhinju po kutiju svojih kolačića. 2. Tijekom ljeta Travisa je začudila brzina kojom je Nora napredovala u podučavanju Einsteina da nauči čitati. Sredinom srpnja već su apsolvirali njezinu početnicu i prešli na dječje knjige Dr. Seussa, Mauricea Sendaka, Phila Parksa, Sisi Bodhal, Sue Dreamer, Mercera Mayera i mnoge druge. Činilo se da Einstein u svima silno uživa, iako je najviše volio Parksove knjige i — iz razloga koje ni Nora ni Travis nisu uspjeli otkriti — dražesne knjige o Žabi i Žapcu autora Amolda Lobela. Donosili bi pregršte dječjih knjiga iz gradske knjižnice i kupovali dodatne hrpe u knjižari. Isprva ih je Nora čitala naglas polagano mičući prst ispod svake riječi dok ju je izgovarala, a Einsteinove bi je oči pratile dok se naginjao prema knjizi i posvećivao joj svu pozornost. Poslije mu nije čitala naglas, nego je držala otvorenu knjigu i okretala stranice na njegov znak, tiho cviljenje i tome slično, kojim bi je upozorio da je pročitao taj dio teksta i da je spreman za sljedeću stranicu. 230

Činilo se da je Einsteinova spremnost da satima sjedi koncentriran na knjige dokazivala da uistinu čita, a ne da samo gleda zgodne crteže. Usprkos tome, Nora je odlučila da ga treba ispitati o sadržaju nekih knjiga. Postavila mu je više pitanja o samoj fabuli. Kad je Einstein pročitao Žaba i Žabac u svim godišnjim dobima, Nora je sklopila knjigu i rekla: — Dobro. A sada odgovori sa da ili ne na sljedeća pitanja. Bili su u kuhinji, gdje je Travis za večeru pripremao pečeni krumpir sa sirom. Nora i Einstein sjedili su na stolicama za kuhinjskim stolom. Travis je na tren zastao da bi promatrao kako će pas proći na tom ispitu. Nora reče: — Prvo, kada je Žaba posjetila Žapca jednog zimskog dana, Žabac je ležao u krevetu i nije želio izaći iz kuće. Je li tako? Einstein se morao okrenuti u stolici i pridignuti kako bi oslobodio rep i mahnuo njime. Da. Nora reče: — No Žaba je ipak nagovorila Žapca da izađe i otišli su na klizanje. Jedan av. Ne. — Pošli su se sanjkati — reče ona. Da. — Vrlo dobro. Poslije toga, za Božić, Žaba je Žapcu dala dar. Je li to bio pulover? Ne. — Nove sanjke? Ne. — Uru za policu iznad kamina? Da, da, da. — Izvrsno! — reče Nora. — A što ćemo sada čitati? Može li ova knjiga? Lukavi gospodin Lisac? Einstein je živahno mahao repom. Travis bi rado bio aktivnije sudjelovao u Einsteinovoj izobrazbi, no opazio je da intenzivan rad s retriverom iznimno povoljno djeluje na Noru, pa se nije želio uplitati. Dapače, često je glumio čangrizavca izražavajući sumnju u smisao toga da se psa podučava čitati, zbijajući šale o brzini kojom napreduje i o njegovu ukusu glede štiva. Takva blaga gunđanja bila su Nori dovoljna da je potaknu da udvostruči svoju odlučnost i ustraje u poduči, da provodi još više vremena s psom 231

i da dokaže kako Travis nema pravo. Einstein nikad nije reagirao na te negativne opaske, i Travis je posumnjao da je pas strpljiv jer shvaća da Travis primjenjuje psihološku smicalicu. Nije potpuno jasno zašto je učiteljevanje tako blagotvorno djelovalo na Noru. Možda zato što nikad ni sa kime nije tako intenzivno komunicirala, čak ni s Travisom ili sa svojom pokojnom tetom Violet, a sam proces sveobuhvatnog komuniciranja potaknuo ju je da još više oslobodi. Hi je možda pravi razlog bio što je nalazila veliko zadovoljstvo u tome da psu prenosi dar pismenosti. Po prirodi je bila osoba koja voli davati i dijeliti zadovoljstvo s drugima, a čitav je život provela povučena od svijeta, bez ijedne prilike da izrazi taj dio svoje osobnosti. Sada joj se pružila prilika da nekome nešto pruži, pa nije štedjela ni truda ni vremena, a u svojoj plemenitosti nalazila je radost i zadovoljstvo. Travisu se također činilo da kroz svoj odnos s retriverom pokazuje prirodan dar za majčinstvo. Njezino golemo strpljenje podsjećalo je na ono kako dobra majka postupa s djetetom, a često se Einsteinu obraćala tako nježno i s toliko ljubavi baš kao da govori voljenom djetetu. Bez obzira na razloge, Nora se, radeći s Einsteinom, sve više opuštala i oslobađala. S vremenom je odbacila svoje neugledne tamne haljine i oblačila lagane bijele pamučne hlače, živopisne bluze, traperice i majice, te se činilo da se pomladila deset godina. Uredila je svoju prekrasnu crnu kosu u frizerskom salonu i ovaj put nije iščešljala frizuru. Smijala se češće i srdačnije. U razgovoru bi gledala Travisa u oči, rijetko bi sramežljivo skretala pogled, što je prije često činila. Ne bi zazirala od toga da ga dodirne, da ga rukom obgrli oko pasa. Voljela je njegov zagrljaj i sada su se ljubili s lakoćom, premda su njezini poljupci najčešće nalikovali na poljupce nesigurnih mladih djevojaka na početku udvaranja. Nora je 14. srpnja primila vijest koja ju je još više oraspoložila. Iz ureda santabarbarskog okružnog javnog tužitelja javili su joj da nema potrebe da se pojavi na sudu i svjedoči protiv Arthura Strecka. Imajući na umu svoj policijski i sudski dosje, Streck se predomislio i odustao od najavljene obrane za optužbe za pokušaj silovanja, tvorni napad i provaljivanje. Ovlastio je svog odvjetnika da pokrajinskom tužitelju prizna djela uz nagodbu za lakšu kaznu. Kao posljedica toga, odustali 232

su od svih optužaba, osim od tvornog napada i Streck je prihvatio zatvorsku kaznu u trajanju od tri godine, pod uvjetom da mora odslužiti barem dvije godine prije nego bude mogao tražiti uvjetno puštanje na slobodu. Nora se užasno bojala suđenja. Iznenada joj je taj kamen pao sa srca i, kad su proslavljali tu vijest, prvi put u životu bila je blago pripita. Tog istog dana Travis je donio novu hrpu literature i Einstein je otkrio da postoje slikovnice i stripovi s Mickyem Mouseom. Tim otkrićem pas je bio jednako ushićen kao Nora raspletom u svezi s Arthurom Streckom. Njegova opčinjenost Mickyem, Donaldom i svim drugim Disneyevim likovima ostala je zagonetna, no isto je tako bila neprijeporna. Einstein nije mogao prestati mahati repom i u znak zahvalnosti oblizao je Travisa od glave do pete. Sve bi bilo prekrasno da je Einstein noću prestao obilaziti od prozora do prozora i u očitom strahu gledati u mrak. 3. U četvrtak ujutro 15. srpnja, gotovo šest tjedana nakon ubojstava u Bordeauxskom vijencu, dva mjeseca nakon što su pas i Samac pobjegli iz Banodynea, Lemuel Johnson sjedio je sam u svojem uredu na jednom od gornjih katova savezne zgrade u Santa Ani, sjedištu okruga Orangea. Kroz prozor je zurio u sumaglicu natopljenu zagađivačima koja se našla pritješnjena ispod inverzijskog sloja koji je prekrivao zapadnu polovicu okruga i tako pojačavao jade života na vrućini od trideset i osam stupnjeva. Mutnožuti dan potpuno je odgovarao njegovu kiselu raspoloženju. Njegove dužnosti nisu bile ograničene na potragu za bjeguncima iz laboratorija, no taj ga je slučaj stalno brinuo dok je obavljao druge poslove. Nikako nije uspijevao ni na tren zaboraviti banodyneski slučaj, od njega nije mogao spavati; u posljednje vrijeme spavao je samo četiri do pet sati na dan. Nije podnosio neuspjeh. Ne, zapravo je njegovo stajalište bilo mnogo kruće: bio je opsjednut time da mora uspjeti. Njegov otac, koji je krenuo iz najvećeg siromaštva i izgradio uspješno poduzeće, usadio je u Lemu 233

gotovo religioznu vjeru o potrebi za stjecanjem, za uspjehom, za ispunjenjem svih postavljenih ciljeva. Bez obzira na to koliko si uspješan, govorio bi mu otac, ako nisi dovoljno marljiv, život te može iznenaditi i baciti na koljena. »A sve je to mnogo gore za crnca, Lem. Za crnca je uspjeh nalik na hod po žici iznad Velikog kanjona. Kad je tamo gore visoko, čini mu se slatko, no kad padne, past će 1500 metara duboko u bezdan. Bezdan! Jer neuspjeh znači siromaštvo. A u očima mnogih ljudi, čak i u ovom prosvijetljenom dobu, siromašan, jadan, neuspješan crnac nije nikakav čovjek, on je najobičnija cmčuga.« Bio je to jedini put da je njegov otac uporabio tu mrsku riječ. Lem je odrastao s uvjerenjem da ikakav uspjeh u životu znači tek nesigurno uporište na životnoj litici, da je u neprestanoj opasnosti da će ga s te litice otpuhnuti naleti vjetra nesreće, te kako ne smije ni pomisliti da posustane u odlučnosti da se čvrsto drži i uspne na širi, sigurniji greben. Nije dobro spavao i izgubio je tek. Kada bi ipak nešto pojeo, nakon obroka bi neizbježno slijedio napadaj dispepsije. Kada bi igrao bridž, prolazio je užasno, jer se nikako nije mogao koncentrirati na karte; na tjednim sastancima s Waltom i Audrey Gaines, Johnsonovi su trpjeli teške poraze. Znao je zašto je tako opsjednut uspješnim rješavanjem svakog slučaja, no sama činjenica što to zna nije mu pomogla da nekako ublaži tu opsesiju. Takvi smo kakvi smo, pomislio je, i možda se jedina prilika da se promijenimo javlja kad nam život priredi takvo iznenađenje da, nalik na palicu koja udara o veliko staklo, razbije okove koje nam je nametnula prošlost. I tako je zurio u vruć srpanjski dan i duboko, zabrinuto razmišljao. Još je u svibnju pretpostavio da je netko možda pronašao retrivera i zadržao ga u svojoj kući. Napokon, riječ je o krasnoj životinji, a ako je ikome pokazao i djelić svoje inteligencije, njegova bi privlačnost bila neodoljiva; pronašao bi utočište. Lem je, prema tome, zaključio da će psa pronaći mnogo teže nego Samca. Pretpostavljao je da će mu trebati tjedan dana da pronađe Samca i možda cijeli mjesec da se dočepa retrivera. Izdao je okružnice svim službama za odlutale životinje i veterinarima u Kaliforniji, Nevadi i Arizoni u kojima je hitno tražio 234

njihovu pomoć u pronalaženju zlatnoga retrivera. U okružnici se navodilo da je pas pobjegao iz laboratorija za medicinska istraživanja koji provodi važne pokuse u liječenju raka. Okružnica je dalje navodila da bi gubitak tog psa ujedno značio gubitak milijuna dolara utrošenih u istraživanja i nebrojene radne sate, te bi to ozbiljno ugrozilo razvoj liječenja određenih oblika te zloćudne bolesti. Na okružnici je tiskana i fotografija psa s podatkom da na unutrašnjoj strani lijevoga uha ima utetoviran laboratorijski znak: broj 33-9. Popratno pismo uz okružnicu nije zahtijevalo samo suradnju, nego i povjerljivost. Okružnicu su slali svakih sedam dana nakon bijega iz Banodynea, a dvadesetak agenata UDS-a isključivo je bilo zaduženo da naziva službe za odlutale životinje i veterinare u tri navedene države kako bi ih podsjetili na letak i zamolili da i dalje traže retrivera s utetoviranim brojem na uhu. U međuvremenu se hitna potraga za Samcem mogla, s priličnom sigurnošću, ograničiti na nenaseljena područja, jer on se nije želio pokazivati. A nije moguće da itko pomisli kako je Samac tako zgodan da bi ga poželio povesti kući. Osim toga, Samac je za sobom ostavljao tragove smrti koje su mogli slijediti. Nakon ubojstava u Bordeauxskom vijencu istočno od Yorba Linde, stvorenje je pobjeglo u nenaseljena Chinoska brda. Od tamo Samac se uputio na sjever i prešao u istočne predjele losangeleskog okruga; utvrđeno je da je 9. lipnja bio na periferiji polururalnog naselja Diamond Bara. Služba za nadzor životinja losangeleskog okruga primila je mnogobrojne, usto histerične, prijave stanovnika Diamond Bara da divlja životinja napada njihove kućne ljubimce. Mnogi su se obratili policiji, jer su bili uvjereni da su pokolji djelo čovjeka poremećena uma. U dvije noći, više od dvadeset diamondbarskih kućnih životinja bilo je rastrgano, a vidjevši leševe, Lem ni trenutka nije dvojio da je to Samčevo djelo. Nakon toga gubi mu se trag na više od tjedan dana, sve do jutra 18. srpnja kada su dvoje mladih izletnika na podbrežju Johnsonova vrha, s južne strane golema Angeleskog nacionalnog parka, tvrdili da su vidjeli nešto što uporno opisuju kao »biće s drugog svijeta«. Zaključali su se u svoj kombi, no stvorenje ih je i dalje napadalo i čak je kamenom razbilo bočno staklo. Srećom, u kombiju su imali pištolj kalibra .32, pa se jedno od njih dvoje snašlo, zapucalo na napadača i 235

otjeralo ga. Novinari su izletnike držali ekscentricima, a rječiti voditelji televizijskih večernjih vijesti dobro su iskoristili cijelu priču. Lem je vjerovao mladom paru. Na zemljovidu je ucrtao slabo naseljen koridor kojim je Samac mogao poći od Diamond Bara do područja u podnožju Johnsonova vrha: preko Sanjoseskih brda, kroz Bonelliski regionalni park, kroz područje između San Dimasa i Glendore, te zatim u divljinu. Morao je prijeći tri glavne ceste koje presijecaju to područje, no ako se kretao kasno noću, kad gotovo da nije bilo prometa, mogao je izbjeći da ga itko vidi. Lem je prebacio sto ljudi iz mornaričke obavještajne službe u taj dio šume, gdje su u manjim skupinama nastavili potragu u civilnoj odjeći. Nadao se da su izletnici barem jednim metkom pogodili Samca. No na mjestu događaja nisu pronašli tragove krvi. Sada se zabrinuo da će Samac duže vremena izbjeći potjeru. Smješten sjeverno od grada Los Angelesa, Angeleski nacionalni park pokrivao je obeshrabrujuće veliku površinu. — Ta je površina gotovo jednaka površini čitave savezne države Delawarea — reče Cliff Soames nakon što je premjerio i izračunao površinu na zidnom zemljovidu u Lemovu uredu. Cliff je bio podrijetlom iz Delawarea i tek je nedavno stigao na zapad, pa se još nije oslobodio došljačkog čuđenja golemim razmjerima svega na ovom dijelu kontinenta. Bio je mlad, nošen entuzijazmom i njegov je optimizam poprimao opasne razmjere. Cliffov se odgoj potpuno razlikovao od Lemova; nije se osjećao kao da hoda žicom iznad provalije, niti da mu prijeti opasnost kako će mu život upropastiti jedna pogreška, samo jedan neuspjeh. Lem mu je katkad zavidio. Lem je zurio u Cliffove načrčkane pretpostavke. — Ako se skloni u Sangabrielske planine, hrani se divljači i zadovolji se životom u osami, pa samo u rijetko pođe iskaliti svoj bijes na ljudima koji žive na rubnim područjima nacionalnog parka... možda ga nikad nećemo naći. — Ali morate imati na umu — reče Cliff — da psa mrzi više nego ljude. Želi se dočepati psa i može ga pronaći. — To je samo pretpostavka. — I može li on izdržati život u divljini? Hoću reći, istina da je jednim dijelom divlji, ali je i pametan. Možda je prepametan da bi se zadovoljio teškim životom u tim okrutnim uvjetima. — Možda — reče Lem. 236

— Uskoro ćemo ga pronaći, ili će on sam učiniti nešto što će nam pokazati na to gdje se nalazi — prognozirao je Cliff. To je bilo 18. lipnja. Kada ni u sljedećih deset dana nisu pronašli nikakav Samčev trag, više nisu mogli opravdati troškove za stotinu ljudi na terenu. Tako je 29. lipnja Lem napokon morao odustati od angažiranja marinaca koji su mu dani na raspolaganje i vratiti ih u njihove baze. Iz dana u dan Cliffa je sve više radovalo što nema nikakvih vijesti i čak je pomislio da se Samcu dogodila kakva nesreća, da je mrtav i da nikad više neće za njega čuti. A iz dana u dan Lem je padao u sve dublju depresiju. Bio je uvjeren da mu je situacija izmakla nadzoru i da će se Samac ponovno javiti, i to spektakularno, tako da će javnost doznati kako on postoji. Neuspjeh. Jedina svijetla točka u nastaloj situaciji bila je što se zvijer sada nalazi u losangeleskom okrugu, izvan nadležnosti Walta Gainesa. Ako i bude novih žrtava, Walt možda i neće čuti za njih, pa ga neće morati iznova nagovarati da se ne miješa u vođenje slučaja. Do četvrtka 15. srpnja, točno dva mjeseca nakon bijega iz Banodynea i gotovo mjesec dana nakon što je izletnike navodno napao izvanzemaljac, neki Alfov zubati i opaki rođak, Lem je bio uvjeren da će uskoro morati potražiti drugi posao. Nitko ga nije krivio što su stvari krenule tako kako jesu. Bio je pod pritiskom da riješi slučaj, ali pritisak nije bio ništa veći od onoga što ga je osjećao u drugim velikim slučajevima. Dapače, neki njegovi nadređeni jednako su povoljnim smatrali nedostatak vijesti, kao Cliff Soames. No u najcmijim raspoloženjima Lem se već vidio kao uniformiranog čuvara u noćnoj smjeni u kakvom skladištu, spalog na razinu čovjeka koji se igra policajca sa zveckavom značkom. Zureći mračno iz svoje uredske sjedalice u žućkastu sumaglicu vrućeg ljetnog dana, naglas je rekao: — Prokletstvo! Školovao sam se za borbu protiv ljudskih zločinaca! Kako se, kvragu, od mene može očekivati da nadmudrim bjegunca iz noćne more? Začuo je kucanje na svojim vratima i vrata su se otvorila dok se okretao u sjedalici. Cliff Soames je užurbano ušao. Izgledao je i uzbuđen i uznemiren. — Samac — reče Cliff. — Imamo njegovu novu lokaciju... ali dvoje je mrtvih. 237

* * * Lemov pilot helikoptera UDS-a naučio je prije dvadeset godina u Vijetnamu sve što se može znati o slijetanju i polijetanju u nepovoljnim terenskim uvjetima. Budući da je sada bio u stalnoj radijskoj vezi s losangeleskim policajcima, koji su već bili na mjestu događaja, nije mu bilo teško pronaći to mjesto opažanjem, služeći se u vođenju helikoptera prirodnim navigacijskim točkama. Nekoliko minuta poslije trinaest sati spustio je svoj helikopter na širokom dijelu gologa vrha s kojeg se pružao pogled na Boulderski kanjon u Angeleskom nacionalnom parku, stotinjak metara od mjesta gdje su pronađena trupla. Lem i Cliff izašli su iz helikoptera i požurili duž grebena prema skupini policajaca i pripadnika gorsko-šumske službe. Putem su se našli pod udarom topla vjetra; nosio je sa sobom mirise suha šipražja i borovine. Na toj vrleti samo su buseni divlje trave, popržene i krhke pod srpanjskim suncem, uspijevali pustiti korijene. Niska šikara, i pustinjske biljke poput mesquitea, označavala je rubove kanjonskih litica koje su se strmo obrušavale s njihove lijeve i desne strane, a dolje, pri dnu padina i na samom kanjonskom dnu, bilo je drveća i zelenija raslinja. Bili su manje od šest kilometara zračne linije sjeverno od grada Sunlanda, dvadeset i dva kilometra sjeverno od Hollywooda te trideset i dva kilometra udaljeni od mnogoljudnog srca velegrada Los Angelesa. Ipak, činilo im se da su usred pustoši koja se rasprostire više od tisuću kilometara oko njih, nelagodno daleko od civilizacije. Šerifovi policajci parkirali su svoja terenska vozila kilometar od tog mjesta, na zapuštenoj zemljanoj cesti — na dolasku je Lemov helikopter preletio iznad tih vozila — a dalje su morali planinariti s vodičima gorsko-šumske službe do mjesta gdje su pronađena iznakažena tijela. Oko trupla okupila su se četvorica policajaca, dvojica stručnjaka iz područnog laboratorija za sudsku medicinu i trojica iz gorsko-šumske službe; izgledali su kao da se i oni osjećaju osamljeni u primitivnoj okolini. Kad su stigli Lem i Cliff, šerifovi su ljudi upravo smjestili ostatke u plastične vreće. Još ih nisu zatvorili, pa je Lem opazio da je jedna žrtva muškarac, druga žena, te da su oboje mladi i odjeveni za planinarenje. 238

Njihove su rane bile teške; oči su im bile iskopane. Broj žrtava time je narastao na pet nevinih ljudi, a ta je brojka izazivala sablast krivnje koja je Lema progonila. U takvim je trenucima požalio što mu je otac usadio ikakav osjećaj za odgovornost. Policajac Hal Brocker, visok i preplanule puti, no sa začuđujuće piskavim glasom, obavijestio je Lema o identitetu žrtava i stanju u kojem su ih pronašli. — Prema osobnim ispravama koje smo pronašli, muškarac je Sidney Tranken, dvadeset i osam godina, iz Glendalea. Na tijelu su tragovi dvadesetak gadnih ugriza i još mnogobrojni tragovi od pandži, posjekotina. Vrat, vidjeli ste sami, rasparan. Oči... — Da — reče Lem držeći kako nema potrebe da se zadržavaju na tim mučnim pojedinostima. Ljudi iz laboratorija za sudsku medicinu zatvorili su patentne zatvarače na vrećama. Bijaše to hladan zvuk koji je nekoliko trenutaka lebdio oko njih poput ledena lančića u vrućem srpanjskom zraku. Policajac Bockner reče: — Prvo smo pomislili da je Trankena vjerojatno zaklao kakav manijak. Povremeno naiđe neki luđački ubojica koji se ne šulja gradskim ulicama nego šumama i vreba planinare. Tako smo pretpostavili... da ga je prvo netko zaklao i da su sve ovo drugo učinile životinje, strvinari, kad je već bio mrtav. Ali sada... nismo baš tako sigurni. — Ne vidim tragove krvi na zemlji — reče Cliff Soames pomalo začuđeno. — Trebalo bi ih biti napretek. — Nisu ubijeni ovdje — reče Bockner i nastavi svoje izlaganje onako kako ga je počeo. — Žena, dvadeset i sedam godina, Ruth Kasavaris, također iz Glendalea. Također divlje izgrižena... posjekotine. Njezin vrat... Lem ga ponovno prekine i upita: — Kada su ubijeni? — Teško je reći prije laboratorijskog izvještaja; ovako, rekao bih jučer navečer. Pretpostavljamo da su trupla dovučena ovamo na vrh da bismo ih prije pronašli. Ovuda vodi popularna planinarska staza. No nisu ih pronašli planinari nego zrakoplov na rutinskoj protupožarnoj ophodnji. Pilot je pogledao dolje i ugledao ih na golom vrhu. 239

Ta uzvisina iznad Boulderskog kanjona nalazi se pedesetak kilometara zračne linije sjeverno-sjeverozapadno od Johnstoneova vrha, mjesta gdje su se mladi izletnici sklonili od Samca u svoj kombi i pucali na njega iz pištolja kalibra .32 prije dvadeset i osam dana, 18 lipnja. Samac je putovao na sjever-sjeverozapad oslanjajući se isključivo na instinkt, tako da se zasigurno često morao vraćati putem kojim je došao kako bi zaobišao kanjone iz kojih nema drugog izlaza. Prema tome, zbog brdskog terena, vjerojatno je morao propješačiti između sto i sto i pedeset kilometara kako bi prešao tu udaljenost od pedeset kilometara zračne linije. Ipak, to znači da na dan nije proputovao više od pet kilometara, pa se Lem pitao što je stvorenje radilo kad nije putovalo, spavalo ili tražilo hranu u lovu. — Vjerojatno želite vidjeti mjesto gdje je to dvoje ubijeno — reče Bockner. — Pronašli smo to mjesto. Također će vas zanimati brlog. — Brlog? — Jazbina — reče jedan pripadnik gorsko-šumske službe. — Prokleta jazbina. Policajci, pripadnici gorsko-šumske službe i ljudi iz laboratorija za sudsku medicinu čudno su gledali Lema i Cliffa otkad su došli, no Lema to nije čudilo. Mjesne su vlasti uvijek prema njemu bile sumnjičave i radoznale, jer nisu navikli da se pojavi moćna savezna služba poput UDS i zatraži da joj se prepusti nadležnost; bila je to prava rijetkost. No sada je shvatio da je ovo drukčija, pa i veća, radoznalost nego inače. Odjednom osjeti njihov strah. Pronašli su nešto — jazbinu koju su spomenuli — i zaključili da je ovaj slučaj čudniji nego slučajevi kada bi inače iznenada dolazio UDS. U odijelima s kravatama, s ulaštenim gradskim cipelama, Lem i Cliff nisu bili obučeni za silazak u kanjon, no nisu oklijevali ni trenutak kad su pripadnici gorsko-šumske službe krenuli niz padinu. Dvojica policajaca, sudski medicinari i jedan od trojice iz gorsko-šumske službe ostali su s truplima, a njih šestorica uputili su se prema dnu kanjona. Slijedili su plitko korito izdubeno kišnim bujicama, a zatim prešli na stazu kakvom se koriste jeleni. Kad su se spustili na samo kanjonsko dno, skrenuli su prema jugoistoku i tako nastavili nekih osamsto metara. Uskoro je Lem bio sav znojan i prekriven tankim slojem prašine; čarape i nogavice bile su mu pune čičaka. — Evo, tu su ubijeni — reče policajac Brockner dovodeći ih do 240

čistine koju su okruživali kalifornijski borovi, topole, i šiprag. Blijeda, pješčana zemlja i od sunca pobijeljela trava bijahu išarane velikim tamnim mrljama. Krvlju. — A tamo otraga — reče jedan iz gorsko-šumske službe — pronašli smo brlog. Bila je to plitka spilja na samom dnu kanjonske litice, duboka oko tri metra, široka šest metara, ne više od desetak koraka udaljena od malene čistine na kojoj su ubijeni planinari. Ulaz u spilju bio je širok oko dva i pol metra, no prilično nizak, tako da se Lem morao malo sagnuti kad je ulazio. Unutra se mogao uspraviti, jer je svod bio visok. U unutrašnjosti je prevladavao pomalo neugodan miris ustajala zraka. Svjetlost je prodirala kroz ulaz i rupu na svodu, izdubljenu vodom, široku šezdesetak centimetara, no spilja je u najvećem dijelu bila mračna i u njoj je bilo desetak stupnjeva hladnije nego vani u kanjonu. U spilju je s Lemom i Cliffom ušao samo Bockner. Lemu se činilo da drugi nisu ostali vani iz bojazni da će unutra biti gužva, nego jer su osjećali nelagodu. Bockner je ponio baterijsku svjetiljku. Uključio ju je i snopom svjetlosti prolazio preko stvari koje im je želio pokazati tako da su neke sjene nestale, a druge se raspršile i, poput šišmiša, letjele s jednog kraja prostorije na drugi kako bi se smjestile u drugom kutu. U jednom je kutu bilo naslagano dvadesetak centimetara suhe trave, očito kako bi se prostrla postelja na pješčenjaku. Pokraj postelje stajalo je pocinčano vedro puno razmjerno svježe vode koju je spavač donio iz najbližeg potoka, a očito je trebala poslužiti kako bi mogao popiti vode kad se probudi usred noći. — Bio je tu — tiho reče Cliff. — Da — složi se Lem. Instinktivno je osjetio da je to Samac ovdje sebi složio postelju; nekako je ćutio njegovu nazočnost u prostoriji. Zurio je u vedro i pitao se kako li ga je stvorenje nabavilo. Najvjerojatnije je na putu iz Banodynea odlučio da najposlije mora naći kakvu jazbinu kako bi se neko vrijeme mogao skrivati. Također je shvatio da mu trebaju neke stvari koje bi mu olakšale život u divljini. Možda je provalio u kakvu staju, konjušnicu ili napuštenu kuću te ukrao vedro i ostale stvari koje je Bockner osvijetlio svojom svjetiljkom. 241

Kockast flanelni pokrivač za hladnije dane. Sudeći po izgledu, bio je to konjski pokrivač. Lem je opazio da je pokrivač uredno složen i polegnut na usku izbočinu na zidu pokraj ulaza. Baterijska svjetiljka. Stajala je na istoj toj izbočini. Samac je izvanredno dobro vidio u mraku. Bio je to jedan od zahtjeva na kojem je radila dr. Yarbeck; u mraku bi genetski dobro proizveden ratnik trebao vidjeti jednako dobro kao mačka. Zašto mu je onda trebala svjetiljka? Osim ako...možda se čak i noćno stvorenje katkad boji mraka. Od te se pomisli Lem prenuo. I odjednom je sažalijevao tu zvijer onako kako ju je sažalijevao onog dana kad ju je promatrao kako s pomoću primitivnih znakova komunicira s Yarbeckovom, onog dana kad je Samac kazao da želi iskopati svoje oči da sam sebe više ne bi morao gledati. Bockner je sada preusmjerio svoju svjetiljku i uperio je prema dvadeset omotnih papirića od čokolade. Čini se da je Samac putem ukrao nekoliko velikih paketića čokolade. Čudno je bilo to što papirići nisu zgužvani nego izravnani i položeni na pod duž stražnjeg zida spilje: deset Reeseovih čokolada s maslacem od kikirikija i deset Clarkovih čokolada. Možda su se Samcu svidjele žive boje na papirićima. Ili ih je možda sačuvao da bi se prisjetio ugode jedenja čokolade jer, nakon što je te slatkiše izjeo, težak život na koji je prisiljen nije mu mogao pružiti nikakav drugi užitak. U najudaljenijem kutu, duboko u sjeni, nalazila se hrpa kostiju. Kostiju manjih životinja. Nakon što je izjeo čokoladu, Samac je bio prisiljen loviti da bi se prehranio. Bez mogućnosti da zapali vatru, divljački se hranio sirovim mesom. Možda je kosti držao u spilji, jer se bojao da će ga ti tragovi odati. Slažući ih u najmračnijem, najudaljenijem kutku svog skrovišta, kao da je pokazivao uljuđen smisao za red i urednost, no Lemu se također činilo da je Samac skrio kosti u sjeni jer se stidio svojeg divljaštva. Najjadnije od svega bila je čudna skupina predmeta sklonjenih u rupi u zidu iznad travnate postelje. Ne, zaključio je Lem, nisu samo sklonjeni tamo. Svi su ti predmeti bili brižljivo složeni, kao za pokazivanje, na način na koji bi strastveni skupljač umjetničkog stakla, keramike ili majanske lončarije izložio svoju vrijednu zbirku. Tu je bio okrugli privjesak od obojena stakla kakav ljudi vješaju o 242

nadstrešnicu terase kako bi svjetlucao na suncu; bio je promjera oko deset centimetara, a na njemu je bio naslikan plav cvijet na blijedožutoj podlozi. Pokraj privjeska nalazila se sjajna bakrena posuda koja je vjerojatno nekoć sadržala kakvu biljku na toj istoj ili nekoj drugoj terasi. Do posude su bila dva predmeta, zacijelo uzeta iz neke kuće, možda iz one otkud je Samac ukrao čokoladu: prvo, fina studija u porculanu dvoje crvenorepih kardinala na grani, studija u kojoj su sve pojedinosti bile izvanredno izrađene; drugo, kristalni pritiskivač za papire. Čini se da je čak i u izvanzemaljskom tijelu čudovišta Yarbeckove tinjala svijest o lijepome i želja da ne živi kao životinja nego kao razumno biće u okruženju koje pokazuje barem najmanje tragove uljudbe. Lem se osjećao bijedno kad je razmišljao o osamljenom, izmučenom, neljudskom a ipak samosvjesnom stvorenju koje je Yarbeckova dovela na svijet, o tom stvorenju koje samo sebe mrzi. Naposljetku, u udubini iznad travnate postelje bila je dvadesetak centimetara visoku figura Mickeya Mousea, koja je služila kao kašica. Lem ga je još više sažaljevao, jer je znao zašto se ta kašica Samcu tako svidjela. U Banodyneu su provodili pokuse da utvrde doseg i narav Samčeve i retriverove inteligencije. Namjeravali su otkriti koliko su njihove percepcije nalik na ljudske. Jednim se pokusom ispitivala njihova sposobnost da razlučuju fantaziju od zbilje. U nekoliko prigoda, psu i Samcu odvojeno su prikazivali videokasetu s raznovrsnim filmskim isječcima: kadrove iz starih filmova Johna Waynea, dijelove Zvjezdanih ratova Georgea Lucasa, vijesti, prizore iz raznovrsnih dokumentaraca... i stare crtane filmove s Mickeyem Mouseom. Snimali su retriverove i Samčeve reakcije, a poslije su ih testirali da utvrde razumiju li koji dijelovi vrpce predstavljaju stvarne događaje, a koji su plod mašte. Oba stvorenja postupno su naučila razlučiti fantaziju od zbilje, no, začudo, ona fantazija u koju su najupornije vjerovali, fantazija koje su se najteže odrekli bio je Mickey Mouse. Bili su očarani pustolovinama Mickeya i njegovih prijatelja u crtanim filmovima. Nakon što je pobjegao iz Banodynea, Samac je negdje naišao na tu kašicu i silno ju je želio imati jer je jadno, prokleto stvorenje podsjećala na jedino pravo zadovoljstvo koje je doživjelo u laboratoriju. U snopu svjetlosti Bocknerove svjetiljke nešto se na polici 243

zasvjetlucalo. Ležalo je gotovo skriveno pokraj kašice tako da su ga gotovo previdjeli. Cliff je zakoračio na travnatu postelju i iz udubljenja u zidu izvadio svjetlucav predmet: trokutastu krhotinu zrcala širine sedam, visine deset centimetara. Samac bi se tu sklupčao, pomisli Lem, hrabrio se gledajući svoje bijedno blago i pokušavao, koliko je to bilo moguće, stvoriti za sebe kakav-takav dom. I povremeno bi uzeo u ruke tu oštru krhotinu od zrcala i zurio u sebe, u nadi da će možda pronaći nešto u svom liku što nije ružno, ili se, pak, možda pokušavao pomiriti s time kakav je. I u tome nije uspio. Sigurno nije uspio. — Mili Bože — tiho reče Cliff Soames. Glavom su mu očito proletjele iste misli. — Jadna li, bijedna stvorenja. Samac je posjedovao još nešto: primjerak časopisa People. Na naslovnoj stranici bila je fotografija Roberta Redforda. Pandžom, oštrim kamenom ili kakvim drugim oruđem Samac je izrezao Redfordove oči. Časopis je bio zgužvan i poderan, kao da je bio prelistavan stotinu puta. Sada im ga je Brockner dao u ruke i predložio da ga i oni prelistaju. Lem je to učinio i opazio da su oči svih osoba u časopisu bile izgrebene, izrezane ili grubo izderane. Vidjevši kako je to simbolično unakaženje temeljito provedeno, jer nijedna fotografija u časopisu nije bila pošteđena, ledila mu se krv u žilama. Samac jest jadan. I treba ga sažalijevati. Ali ga se treba i bojati. Pet žrtava... neke rasporene utrobe, neke dekapitirane. Nevine žrtve ne smiju se zaboraviti, pa ni na trenutak. Ni to što mu se sviđa Mickey Mouse, ni ljubav za lijepo ne može opravdati takve pokolje. Ali, Isuse... Tom stvorenju bili su podarili dovoljno inteligencije da shvati važnost i pogodnosti uljudbe, da žudi za time da bude prihvaćen i da osmisli svoje postojanje. No u nj je ugrađena i silna požuda za nasiljem, instinkt za ubijanjem kojem u prirodi nema ravna, jer je smišljen da bude pametan ubojica na labavoj, nevidljivoj uzici, živi ratni stroj. Ma kako dugo živio u mirnoj osami u svojoj kanjonskoj spilji, ma koliko se dana ili tjedana odupirao svojim nasilnim 244

nagonima, nije mogao promijeniti to što jest. Pritisak bi se u njemu gomilao tako dugo dok se ne bi više mogao svladati, tako dugo dok ubijanje manjih životinja ne bi više pružalo dovoljan psihološki odušak. I onda bi krenuo u potragu za većim, zanimljivijim plijenom. Može on proklinjati svoje divljaštvo, može on žudjeti da se promijeni u stvorenje koje bi moglo skladno živjeti s ostalim svijetom, ali nemoćan je promijeniti ono što jest. Evo sada, prije nekoliko sati, Lem je razmišljao o tome kako mu je teško da postane drukčiji čovjek od onog kojeg je odgojio njegov otac, o tome kako je bilo kojem čovjeku teško da postane drukčiji od onog kakva ga je život stvorio, no to je barem moguće ako je čovjek uporan, ako ima snagu volje i vremena. Međutim, Samac se ne može promijeniti; u genima mu je nagon da ubija, i on se ne može nadati da će biti stvoren iznova ili spašen. — Kvragu, o čemu je tu zapravo riječ? — upita Bockner, koji više nije mogao svladavati svoju znatiželju. — Vjerujte mi — reče Lem — bolje da ne znate. — A što je to bilo tu u spilji? — upita Bockner. Lem je samo odmahnuo glavom. Ako je još dvoje ljudi moralo poginuti, onda je velika sreća što su ubijeni u nacionalnom parku, koji je u saveznom vlasništvu. To znači da je jako pojednostavljen postupak kojim UDS može preuzeti nadležnost u istrazi. Cliff Soames je još u ruci okretao krhotinu zrcala i zamišljeno zurio u nju. Osvrćući se posljednji put na jezovitu prostoriju, Lem Johnson obećao je sebi i opasnom stvorenju koje goni: Kada te pronađem, neću ni pomišljati da te uhvatim živoga; neće biti nikakvih mreža ili omamljujućih sredstava, kako bi to željeli znanstvenici i vojska; umjesto toga, pucat ću u tebe čim te ugledam tako da te što prije ubijem. To nije bio samo najsigurniji plan. Bio bi to čin samilosti i milosrđa. 4. Do 1. kolovoza Nora je prodala svo pokućstvo i druge stvari što su pripadale teti Violet. Nazvala je čovjeka koji trguje starinama i 245

rabljenim stvarima; on joj je ponudio određen iznos za sve, a ona je tu ponudu rado prihvatila. Sada u kući više nije bilo ničeg, ničeg osim suda, srebrenine i pokućstva u njezinoj spavaonici. Kuća se doimala očišćena, pročišćena, kao da su iz nje istjerani svi duhovi. Znala je da sada ima volje da je potpuno preuredi. No zapravo više nije željela stanovati u njoj, pa je nazvala posrednika nekretninama i dala je na prodaju. Također se riješila svoje stare odjeće, i to sve; sada je imala samo nove stvari: hlače, suknje, bluze, traperice i haljine, baš kao svaka druga žena. Povremeno se osjećala suviše upadljiva u živim bojama, no uvijek se othrvala nagonu da se presvuče u nešto tamno i neugledno. Još nije smogla hrabrosti da tržištu prikaže svoj slikarski talent kako bi vidjela vrijede li njezini radovi. Travis bi je povremeno pokušavao nagovoriti na način koji se njemu činio suptilnim,, no ona jednostavno nije bila spremna položiti svoje krhko ja na nakovanj i pružiti svima priliku da udaraju o nj. I taj će dan doći uskoro. Ali ne još sada. Ponekad, kad bi se pogledala u zrcalo ili ugledala svoj odraz u staklu izloga obasjana suncem, shvatila je da je odista zgodna. Možda ne lijepa, ne prekrasna kao kakva filmska zvijezda, no prilično zgodna. Međutim, nikako nije uspijevala zadržati u svijesti tu potpuno novu spoznaju o svom izgledu, barem ne zadugo, jer bi je svakih nekoliko dana iznova iznenadila ljupkost lica koje je promatra u zrcalu. Kasno poslijepodne 5. kolovoza sjedila je s Travisom za stolom u njegovoj kuhinji i igrala igru slaganja riječi. Osjećala se zgodnom. Prije nekoliko minuta u kupaonici je, pogledavši se u zrcalo, doživjela to otkriće; uistinu, sada joj se njezin izgled dopao više nego ikad. Slažući riječi s pomoću pločica sa slovima, osjećala se živahno, sretnije nego što se ikad mogla nadati. A usto i nestašna. Počela je pločicama slagati besmislice, da bi ih potom odlučno branila kad je Travis posumnjao u njihovu prihvatljivost. — »Dofnup?« — namršti se on gledajući ploču. — Ne postoji riječ »dofnup«. — To je trokutasta kapa koju nose drvosječe — objasni ona. — Drvosječe? 246

— Primjerice legendarni Paul Bunyan. — Drvosječe nose pletene vunene kape, ili okrugle kožnate kape s pokrivalom za uši. — Ne kažem da je to kapa koju nose kad idu na sječu u šumu — strpljivo je objasnila. — »Dofnup« je kapa koju navlače kad liježu u krevet. Nasmijao se i odmahnuo glavom. — Zar me vučeš za nos? Gledala ga je mrtvo ozbiljno. — Ma ne. Istina je. — Drvosječe nose posebne kape u krevetu? — Da. I ta se kapa zove »dofnup«. Nije bio naviknut na pomisao da bi se Nora našalila s njime pa je nasjeo. — Dofnup? A zašto je tako zovu? — Nemam pojma — odgovorila je. Einstein je ležao na trbuhu na podu i čitao roman. Nakon što je iznenađujuće brzo prešao sa slikovnica na knjige za djecu poput Vjetra u vrbama, čitao je osam do deset sati na dan, i to svaki dan. Jednostavno, nikad mu nije bilo dosta knjige. Postao je ovisnik o beletristici. Prije deset dana, kad je retriverova opsjednutost čitanjem najposlije iscrpila Norinu strpljivost da mu drži knjigu i okreće stranice, pokušali su pronaći rješenje koje bi Einsteinu omogućilo da pred sobom ima otvorenu knjigu i da sam okreće stranice. Obratili su se poduzeću koje je opskrbljivalo bolnice i nabavili napravu za bolesnike koji se ne mogu služiti ni rukama ni nogama. To je metalni stalak na koji se stezaljkama pričvrste knjiške korice; mehaničke ruke pokretane električnim motorom, kojima se upravlja sa tri tipke, okretale su stranice i držale knjigu otvorenu. Kvadriplegičari se napravom mogu služiti s pomoću olovke koju drže zubima. Einstein se služio svojom njuškom. Činilo se da je pas jako zadovoljan napravom. Sada je tiho zacvilio zbog nečeg što je upravo pročitao, gurnuo jednu tipku i okrenuo sljedeću stranicu. Travis je složio riječ »zločest« i zaradio mnogo bodova, jer je riječ pokrila kvadratić za udvostručenje zbroja. Na to je Nora svojim pločicama ispisala riječ »svinjpuran«. — »Svinjpuran«? — sumnjičavo će Travis. — To je popularno slavensko jelo — reče ona. — Je li? — Da. Osnovni su sastojci tog jela svinjetina i puretina, zato se 247

zove... — Nije mogla dovršiti rečenicu. Prasnula je u smijeh. Zurio je u nju sa zaprepaštenjem. — Ma ti me vučeš za nos. Pa ti me odista vučeš za nos! Noro Devon, pa što je to s tobom? Kad sam te upoznao, pomislio sam: »Evo, to je najstroža i prokleto najozbiljnija djevojka koju sam ikad vidio.« — I luckasta. — Pa, ne baš luckasta. — Da, luckasta — inzistirala je. — Mislio si da sam luckasta. — No dobro, da, mislio sam da si luckasta i da ti fali koja daska koju si vjerojatno pospremila na tavanu. Smiješeći se, ona reče: — Da smo Violet i ja živjele na Jugu, bile bismo kao stvorene za kakav Faulknerov roman, zar ne? — Prečudne ste čak i za Faulknera. Ali pogledaj se sad! Izmišljaš glupe riječi i još gluplje šale, a prijevarom želiš da ti povjerujem, jer nikad ne bih očekivao kako bi Nora Devon, kud baš ona, učinila takvo što. Itekako si se promijenila u ovih nekoliko mjeseci. — Zahvaljujući tebi — reče ona. — Možda je Einstein zaslužniji od mene. — Ne. To je najviše zbog tebe — reče ona i iznenada je obuzme ona stara stidljivost koja ju je nekoć gotovo paralizirala. Skrenula je pogled s njega i zagledala se u svoje pločice sa slovima te tihim glasom rekla: — Najviše zbog tebe. Nikad ne bih upoznala Einsteina da nisam upoznala tebe. A ti... bilo ti je stalo do mene... brinuo si se zbog mene... vidio si nešto u meni što ni sama nisam vidjela. Iznova si me stvorio. — Ne — reče on. — Pridaješ mi prevelike zasluge. Tebe nije trebalo stvarati iznova. Ova Nora je oduvijek bila tu, u onoj staroj Nori. Poput cvijeta stisnuta i skrivena u neuglednom malom sjemenu. Samo ti je trebao malen poticaj da... no, da izrasteš i procvjetaš. Nije ga mogla pogledati. Osjećala se kao da su joj stavili golem kamen za vrat i tako prisilili da sagne glavu. A i zacrvenjela se. No smogla je hrabrosti da kaže: — Tako je prokleto teško procvjetati... promijeniti se. Čak i kad se želiš promijeniti, kad to želiš najviše od svega na svijetu, teško je to. Nije dovoljna želja da se promijeniš. Ni očaj. To se ne može učiniti bez... ljubavi. — Glas joj se stišao tako da je gotovo šaptala, no nikako nije mogla govoriti glasnije. — Ljubav je poput vode i sunca koje sjemenu omogućuju da proklija. On reče: — Nora, pogledaj me. 248

Taj kamen na njezinu vratu jamačno je težio pedeset kilograma, pet stotina. — Nora? Težio je tonu! — Nora, i ja tebe volim. Nekako, s golemim naporom podignula je glavu. Pogledala ga je. Njegove smeđe oči, tako tamne, gotovo crne, bile su tople, dobronamjerne i predivne. Voljela je te oči. Voljela je visok greben i usku liniju njegova nosa. Voljela je svaku pojedinost njegova suha, asketska lica. — Ja sam to prvi trebao reći — reče on — jer je to meni lakše reći nego tebi. Trebao sam to reći prije više dana, tjedana: Nora, tako mi svega, volim te. Ali nisam to rekao jer sam se bojao. Svaki put kad si dopustim da zavolim neku osobu, izgubim je. Ali ovaj put mislim da će možda biti drukčije. Možda ćeš ti mene promijeniti onako kako sam ti ja pomogao da promijeniš sebe, i možda je ovaj put sreća na mojoj strani. Srce joj je silovito lupalo. Jedva je lovila dah, no rekla je: — Volim te. — Hoćeš li se udati za mene? Bila je zaprepaštena. Nije znala što je očekivala da će se dogoditi, no svakako ne to! Samo to što je čula kako kaže da je voli, samo to što mu je mogla izraziti iste te osjećaje bilo joj je dovoljno da bude sretna tjednima, mjesecima. Očekivala je da će imati vremena da prošeće oko njihove ljubavi, kao da je riječ o kakvom golemom tajanstvenom zdanju koje, kao novootkrivenu piramidu, treba proučavati i ispitivati iz svakog kuta prije nego se usudi proučiti unutrašnjost. — Hoćeš li se udati za mene? — ponovio je. Ovo je prebrzo, suludo brzo, i dok je sjedila na kuhinjskom stolcu, zavrtjelo joj se u glavi kao da je na nekom vrtuljku u zabavištu, a i bojala se, pa mu je pokušala reći da uspori, pokušavala mu je reći da imaju dovoljno vremena razmisliti o sljedećem koraku prije nego ga poduzmu, no na svoje veliko iznenađenje čula se kako kaže — Da. Oh, da! Primio ju je za ruke. Tada je zaplakala, no bile su to suze radosnice. Iako zaokupljen svojom knjigom, Einstein je bio svjestan što se 249

događa. Došao je do stola, njuškao ih oboje, trljao leđa o njihove noge i sretno cvilio. Travis reče: — Idući tjedan? — Vjenčanje? Ali sređivanje svih formalnosti dugo traje. — Ne u Las Vegasu. Mogu ih nazvati i dogovoriti sve za obred u kapelici u Vegasu. Možemo poći tamo idući tjedan i vjenčati se. Istodobno plačući i smijući se ona pristane: — Dobro. — Sjajno — reče Travis, nasmijan od uha do uha. Einstein je mahnito mahao repom: Da, da, da, da, da! 5. U srijedu 4. kolovoza, radeći po nalogu za obitelj Tetragna iz San Francisca, Vince Nasco krknuo je malenu gnjidu imenom Lou Pantangela. Gnjida je pristala svjedočiti protiv svojih suučesnika i trebala se u rujnu pojaviti na suđenju protiv članova organizacije obitelji Tetragna. Johnny Santini zvan Žica, mafijaški računalski hacker, primijenio je svoje visokostručno znanje da dopre u savezni računalski sustav i otkrije gdje se nalazi Pantangela. Gnjida je živjela pod zaštitom dvojice saveznih agenata u kući koju je država čuvala za takve prilike u, od svih mjesta, Redondo Beachu, južno od Los Angelesa. Nakon svjedočenja ove jeseni trebao je dobiti nov identitet i priliku da počne nov život u Connecticutu. No to, naravno, neće doživjeti. Budući da će Vince vjerojatno morati ubiti jednog ili obojicu agenata kako bi sredio Pantangelu, likvidacija će biti opasna zbog velike potjere što će uslijediti, pa su mu Tetragni ponudili vrlo visok honorar: 60.000 dolara. Oni nisu mogli znati kako je narudžba da ubije više od jednog čovjeka za Vincea bila pun pogodak na lutriji; njemu je time posao postao više, a ne manje privlačan. Gotovo je čitav tjedan pratio Pantangelu. Svaki dan se koristio drugim vozilom kako ga gnjidini tjelohranitelji ne bi opazili. Pantangelu nisu često puštali iz kuće, no ipak su bili sigurniji u svoje skrovište nego što bi trebali biti, jer su mu tri do četiri puta na tjedan dopuštali da ruča u javnosti. Pošli bi s njime u malen talijanski 250