Cuvari-Dean Koontz

Van Dyne i Travis neko su se vrijeme cjenkali i napokon dogovorili cijenu od šest i pol tisuća dolara za dva kompleta isprava s »punim jamstvom«. Vratili su im njihove stvari, uključujući revolver i mesarski nož. Iz sivoga ureda slijedili su Van Dynea u uzak hodnik, gdje je ovaj otpustio Caesara, i zatim su krenuli prema slabo osvijetljenim stubama koje su vodile dolje u podrum ispod Hot Tip sa, gdje je bučnu glazbu još jače prigušavao betonski strop. Nora je nagađala što se skriva u podrumu: možda ljudi koji izgledaju kao Edward G. Robinson i nose zelena sjenila s gumicom i rade na prastarim tiskarskim strojevima, koji ne proizvode samo krivotvorene isprave, nego i gomile krivotvorena novca. Umjesto toga, ono što je otkrila uistinu ju je iznenadilo. Na dnu stuba bila je skladišna prostorija s kamenim zidovima, dugačka oko trinaest, a široka oko deset metara. Barske zalihe bile su nagomilane do visine ramena. Hodali su uskim prolazom između kutija viskija, piva i papirnatih ubrusa do čeličnih vrata izlaza za nuždu. Van Dyne pritisnuo je dugme u okviru vrata i televizijska kamera sigurnosnog sustava brujala je dok ih nije sve obuhvatila kadrom. Netko je iznutra otvorio vrata i ušli su u manju sobu s prigušenom rasvjetom, gdje su dvojica bradatih tipova radili za dva od sedam računala, koja su bila poredana na radnim stolovima duž jednog zida. Jedan je tip nosio mekane mokasine, safari-hlače, mrežast pojas i pamučnu safari-majicu. Drugi je nosio tenisice, traperice i majicu s crtežom Trojice Lakrdijaša. Izgledali su gotovo kao blizanci i obojica su bili nalik na Stevena Spielberga u mladim danima. Bili su tako usmjereni na svoj rad na računalima da nisu ni podignuli pogled prema Nori, Travisu i Van Dyneu. No uz rad su se prilično i zabavljali jer su oduševljeno razgovarali sami sa sobom, sa svojim računalima i međusobno visokostručnim tehničkim jezikom koji Nora uopće nije razumjela. U istoj je sobi radila i žena, ne starija od dvadeset i pet godina. Imala je kratku plavu kosu i neobične prekrasne oči boje bakrenih novčića. Dok je Van Dyne razgovarao s dvojicom za računalima, žena je povela Noru i Travisa do drugog kraja sobe, posjela ih ispred bijelog zastora i fotografirala ih za krivotvorene vozačke dozvole. 301

Nakon što je plavuša nestala u tamnu komoru da bi razvila film, Nora i Travis pridružili su se Van Dyneu kod računala za kojima su mladići veselo radili. Nora ih je promatrala kako ulaze u navodno sigurne računalske sustave Kalifornijskog ministarstva za motorna vozila i Uprave socijalnog osiguranja, kao i u sustave drugih saveznih, državnih i mjesnih vladinih službi. — Kad sam g. Van Dyneu kazao da želim isprave s »punim jamstvom« — objasnio je Travis — to znači da vozačke dozvole ne smiju biti nimalo sumnjive ako nas zaustavi prometni policajac i provede potpunu provjeru na policijskom računalu. Dozvole koje ćemo dobiti ni u čemu se ne razlikuju od pravih. Ovi ljudi ubacuju naša nova imena u kartoteku Ministarstva za motorna vozila. Oni zapravo stvaraju računalske zapise o tim dopusnicama u državnoj datoteci. Van Dyne reče: — Naravno, adrese su lažne. No nakon što se negdje skrasite sa svojim novim imenima, jednostavno obavijestite Ministarstvo o promjeni adrese, što od vas zahtijeva zakon, i sve će biti potpuno zakonito. Ove dozvole vrijede oko godinu dana, a tada ćete otići u podružni ured Ministarstva, obaviti uobičajene formalnosti i dobiti potpuno nove dozvole jer imaju vaša imena u svojoj kartoteci. — Koja su naša nova imena? — upitala je Nora. — Znate — reče Van Dyne, govoreći s uvjerenjem i strpljivošću burzovnog posrednika koji novom ulagaču objašnjava poslovanje — moramo početi s izvodima iz knjige rođenih. Držimo kartoteku dječjih smrti u posljednjih pedesetak godina za čitav zapadni dio SAD-a. Već smo pretražili popise za godine vašeg rođenja kako bismo pronašli umrlu djecu s odgovarajućom bojom kose i očiju, a i s vašim imenima, jer je vama lakše ako promijenite samo prezime. Pronašli smo djevojčicu, Noru Jean Aimes, rođenu 12. listopada iste godine kao vi, a koja je umrla nakon mjesec dana tu u San Franciscu. Imamo laserski pisač koji raspolaže gotovo beskonačnim izborom vrste i veličine slova, i već smo proizveli duplikat izvoda iz matične knjige rođenih kakav je tada bio u uporabi u San Franciscu. Na izvodu je ispisano ime Nore Jean i svi potrebni podaci. Izradit ćemo dvije fotokopije koje ćete dobiti. Sljedeći je korak bio da uđemo u kartoteku socijalnog osiguranja i preuzmemo matični broj za Noru Jean Aimes koji joj nikad nije bio izdan. Također smo sredili povijest uplata poreza za socijalno osiguranje. — Nasmiješio se. — Već ste uplatili dovoljno 302

poreza da možete tražiti mirovinu kad prestanete raditi. U skladu s time Savezna porezna služba u svojim računalima ima podatke da ste radili kao konobarica u šest gradova i da ste svake godine uredno platili porez. Travis reče: — S izvodom iz matične knjige rođenih i ispravnim matičnim brojem socijalnog osiguranja, mogli su srediti vozačku dozvolu s ispravnim podacima. — Znači, ja sam sada Nora Jean Aimes? Ali ako postoji zapis iz knjige rođenih, jamačno postoji i zapis u knjizi umrlih. Ako netko želi provjeriti... Van Dyne odmahne glavom. — U ono su doba i izvodi iz matične knjige rođenih i iz knjige umrlih bili isključivo papirnati dokumenti, bez ikakvih računalskih kartoteka. A budući da se država više razbacuje novcem nego što ga mudro troši, nikad nije skupila izvore da prebaci arhive iz predračunalskog doba u elektronske kartoteke. Tako, ako netko postane sumnjičav, ne može jednostavno sjesti za računalo kako bi doznao istinu za nekoliko minuta. Mora otići u matični ured i pretražiti knjigu umrlih za određenu godinu da bi otkrio da je Nora Jean umrla. No to se ne može dogoditi jer, budući da ste kupili njezin identitet, naša usluga uključuje uništavanje svakog traga o smrti Nore Jean u javnim arhivima. — Ušli smo u TRW, agenciju za provjeru kreditnog boniteta — reče s očitim oduševljenjem jedan od blizanaca nalik na Spielberga. Nora je promatrala podatke koji su treperili na zelenim ekranima, no nije ništa razumjela. — Stvaraju uzorne kreditne podatke za naš novi identitet — reče joj Travis. — Kad se jednom skrasimo i prijavimo promjenu adrese TRW-u i Ministarstvu za motorna vozila, poštanski sandučić će nam preplaviti ponude za kreditne kartice: Visu, Mastercard, vjerovatno čak i American Express i Carte Blanche. — Nora Jean Aimes — izustila je ukočeno, pokušavajući pojmiti kako se brzo i temeljito izgrađivao njezin nov život. Budući da nisu uspjeli pronaći dijete imenom Travis koje je umrlo iste godine kad je on rođen, on se morao zadovoljiti imenom Samuel Spencer Hyatt, koji je rođen u siječnju te godine i umro u ožujku u Portlandu, u državi Oregonu. Podaci o smrti bit će izbrisani iz matične knjige i Travisov nov identitet moći će izdržati prilično temeljitu 303

provjeru. Iz čiste zafrkancije (tako su rekli), mladi bradati maheri Travisu su stvorili vojnu evidenciju; pripisali su mu šest godina službe u marincima i dodijelili mu orden za ranjavanje u borbi i nekoliko pohvala za hrabrost iskazanu u misiji za održavanje mira na Bliskom Istoku, koja se izrodila u nasilje. Na njihovu veliku radost, Travis ih je upitao mogu li mu također stvoriti ispravnu dopusnicu za obavljanje poslova posredovanja nekretninama. Za dvadeset i pet minuta provalili su u odgovarajuće kartoteke i obavili taj posao. — L.K.N. — reče jedan od mladića. — L.K.N. — ponovi drugi. Nora se namršti, jer nije razumjela. — Ništa lakše — objasni jedan mladić. — Lako kao ništa — reče drugi. — L.K.N. — reče Nora kimajući glavom. Plavuša s očima boje bakrenih novčića vratila se noseći vozačke dopusnice s fotografijama Travisa i Nore. — Oboje ste prilično fotogenični — reče. Dva sata i dvadeset minuta nakon što su upoznali Van Dynea, napustili su Hot Tips s dvije žutosmeđe omotnice koje su sadržale razne isprave koje potvrđuju njihov nov identitet. Vani na ulici Nori se malo zavrtjelo u glavi, pa je čvrsto držala Travisovu ruku cijelim putem do automobila. Dok su bili u Hot Tip su, magla se spustila nad gradom. Bljeskajuća svjetla i prelijevajući neonski natpisi u Tenderloinu bijahu ublaženi, no i čudnovato povećani u maglici tako da se činilo da je svaki prostorni centimetar noćnog zraka ispunjen čudnim svjetlima, kao da se na zemlju spustila polama svjetlost. Sve te prljave ulice doimale su se pomalo zagonetno i kičasto privlačne u mraku, u magli. No samo ako ih prethodno niste vidjeli na svjetlu dana i upamtili što ste tada vidjeli. Einstein ih je strpljivo čekao u mercedesu. — Ipak nismo mogli srediti da te pretvore u pudlicu — reče mu Nora dok si je vezala sigurnosni pojas. — No sebi smo sve lijepo sredili. Einsteine, upoznaj Sama Hyatta i Noru Aimes. Retriver je gurnuo glavu preko naslona prednjeg sjedala, pogledao Noru, zatim Travisa i zafrktao kao da želi reći kako njega ne mogu 304

prevariti, kako on dobro zna tko su. Zatim Nora reče Travisu: — Tvoja antiteroristička obuka... jesu li te onda naučili o mjestima poput Hot Tipsa i ljudima poput Van Dynea? Je li to način na koji teroristi pribavljaju nove isprave nakon što se ubace u zemlju? — Da, neki odlaze ljudima kao što je Van Dyne, ali to nije uobičajena praksa. Sovjeti redovito opskrbljuju većinu terorista krivotvorenim ispravama. Van Dyne većinom opslužuje ilegalne doseljenike, premda ne one siromašne, a i kriminalce koji pokušavaju izbjeći uhićenje. Dok je palio motor, ona reče: — Ali, ako si ti pronašao Van Dynea, možda će ga pronaći oni koji nas traže. — Možda. Trebat će im neko vrijeme, no možda hoće. — Onda će doznati sve o našem novom identitetu. — Ne — reče Travis. Uključio je uređaj za odleđivanje stakala i brisače kako bi uklonio rosu s vjetrobrana. — Van Dyne neće čuvati te podatke. Ne želi da ga uhvate s dokazima o tome što radi. Ako vlasti ikad doznaju za njega i upadnu u prostorije sa sudskim nalogom za premetačinu, u Van Dyneovim računalima neće naći ništa, osim knjigovodstvenih podataka za Hot Tips. Dok su se vozili gradom prema mostu Golden Gate, Nora je začuđeno promatrala ljude na ulicama i u automobilima, i to ne samo u Tenderloinu, nego i u svakoj četvrti kroz koju su prolazili. Pitala se koliko njih živi s imenima i identitetima koje su stekli rođenjem, a koliko njih su kupili nova imena kao ona i Travis. — Stvoreni smo iznova za manje od tri sata — rekla je. — Vidiš li u kakvom svijetu živimo, ha? To je ono što visoka tehnologija prvenstveno znači: maksimalna pokretljivost. Cijeli svijet postaje sve fluidniji, prilagodljiviji. Većina financijskih transakcija sada se obavlja s pomoću elektronskog novca koji se iz New Yorka prebacuje u Los Angeles ili bilo gdje drugdje na svijetu za nekoliko sekundi. Dok trepneš okom, novac se prebaci preko granice; više ga se ne mora krijumčariti pokraj carinika. Većina spisa čuva se u obliku električnih impulsa koje samo računala mogu čitati. I tako je sve postalo fluidno. Identiteti su fluidni. Prošlost je fluidna. Nora reče: — Danas je čak i genetska struktura vrsta fluidna. Einstein zalaje u znak potvrde. 305

Nora reče: — Zastrašujuće je, zar ne? — Pomalo — reče Travis dok su prilazili svjetlima okićenom južnom ulazu mosta Golden Gate, koji se jedva nazirao u sumaglici. — No maksimalna fluidnost u biti je dobra stvar. Društvena i financijska pokretljivost jamče slobodu. Vjerujem, a i nadam se, da se krećemo prema dobu kad će se uloga države neizbježno smanjivati, kada neće biti moguć način upravljanja i nadziranja ljudi onako temeljito kako je bilo moguće u prošlosti. Totalitarne vlade više neće moći ostati na vlasti. — Kako misliš? — Pa, kako će diktatorski poredak nadzirati svoje građane u sklopu visokotehnološkog društva s maksimalnom fluidnošću? On to može učiniti samo ako odbije dopustiti prodor visoke tehnologije, ako zatvori granice i živi potpuno u nekom prethodnom dobu. No bilo bi to nacionalno samoubojstvo za bilo koju zemlju koja bi to pokušala. Ne bi se mogla natjecati. Za nekoliko desetljeća građani te države postali bi novovjeki Indijanci, primitivni po mjerilima uljuđenoga svijeta visoke tehnologije. Primjerice, Sovjeti trenutačno pokušavaju ograničiti elektronska računala na uporabu u svojoj vojnoj industriji, a to neće moći potrajati. Morat će kompjutorizirati sveukupno gospodarstvo i podučiti svoj narod da se koristi računalima, a kako će održavati potpunu stegu kad njihovi građani budu imali sredstva da manipuliraju sustavom i njegove kontrolne mehanizme? Na ulazu na most nije se plaćala mostarina za prijelaz prema sjeveru. Krenuli su na most, gdje je brzina bila drastično ograničena zbog vremenskih uvjeta. Upirući pogled prema sablasnom kosturu mosta, koji se svjetlucao od rose i nestajao u magli, Nora reče: — Ti kao da misliš da će za deset ili dvadeset godina vladati raj na zemlji. — Neće to biti raj — reče on. — Život će biti lakši, svijet bogatiji, sigurniji, sretniji. Ali neće to biti raj. Napokon, neće nestati svi problemi ljudskog srca i sve moguće bolesti ljudskog uma. A novi svijet neće nam jamačno donijeti samo blagodati, nego i neke nove opasnosti. — Kao ono stvorenje što je ubilo tvog stanodavca — reče ona. — Da. Einstein je na stražnjem sjedalu zarežao. 306

12. Poslijepodne, tog četvrtka, 26. kolovoza, Vince Nasco pošao je do Johnnya Santinija zvanog Žica u San Clementeu po izvještaj za protekli tjedan i tada je doznao za ubojstvo Teda Hockneya prethodne večeri. Stanje trupla, osobito iskopane oči, upućivale su na Samca. Johnny je također utvrdio da je UDS potiho preuzeo nadležnost nad istragom, što je Vincea uvjerilo da je ubojstvo povezano s bjeguncima iz Banodynea. Te večeri kupio je novine i, za večerom koja se sastojala od morskih plodova i piva u meksičkom restoranu, čitao je o Hockeyevoj pogibiji i o čovjeku koji je unajmio kuću u kojoj se dogodilo ubojstvo: Travisu Cornellu. Novine su izvijestile da je Cornell, bivši posrednik nekretninama i nekadašnji pripadnik Delta Forcea, u kući držao panteru, i da je ona usmrtila Hockneya. No Vinceu je bilo jasno da je priča o panteri čista izmišljotina koju su plasirale vlasti. Policija je izjavila da želi razgovarati s Cornellom i nepoznatom ženom s kojom je bio viđen, premda još nisu podnijeli tužbu protiv njih. Jedna je rečenica u članku spomenula Cornellova psa: »Cornell i nepoznata žena možda putuju sa zlatnim retriverom.« Pronađem li Cornelia, pomisli Vince, pronaći ću psa. Naišao je na prvi trag, a to je potvrdilo njegovo uvjerenje da mu je retriver suđen. Da bi proslavio, naručio je još morskih plodova i piva. 13. Travis, Nora i Einstein prenoćili su u četvrtak u motelu u okrugu Morinu sjeverno od San Francisca. U trgovini su kupili pakovanje od šest boca meksičkog piva, a u restoranu brze hrane kupili su i ponijeli sa sobom pečenu piletinu, slance i salatu od kupusa i kasno su večerali u motelskoj sobi. 307

Einsteinu je godila piletina i pokazao je prilično zanimanje za pivo. Travis je pristao natočiti pola boce u novu žutu plastičnu posudu koju su retriveru kupili tog poslijepodneva u San Franciscu. — Ma koliko ti se svidjelo, nećeš dobiti više od pola boce. Želim da mi budeš trijezan kako bi odgovarao na moja pitanja. Nakon večere sve troje sjeli su na veliki krevet i Travis je odmotao igru sa slovnim pločicama. Okrenuo je ploču naopačke na madrac tako da se nisu vidjeli kvadratići predviđeni za slaganje riječi, a Nora mu je pomogla razvrstati sve slovne pločice na dvadeset i šest kupova. Einstein je sve to promatrao sa zanimanjem i činilo se da mu meksičko pivo nije nimalo udarilo u glavu. — Dobro — reče Travis — trebaju mi iscrpniji odgovori od onih koje smo dobivali postavljajući jednostavna pitanja na koja se odgovara sa da i ne. Sinulo mi je da bi ovo moglo upaliti. — Briljantno — reče Nora. Travis se obrati psu: — Postavit ću ti pitanje, a ti ćeš pokazati koja ti slova trebaju da bi složio odgovor, slovo po slovo, riječ po riječ. Jesi li shvatio? Einstein pogleda Travisa, trepne očima, pogleda kupove slovnih pločica, ponovno podigne pogled prema Travisu i naceri se. Travis reče: — Dobro. Znaš li ime laboratorija iz kojeg si pobjegao? Einstein njuškom dodirne kup slova B. Nora s kupa skine jednu pločicu i stavi je na dio ploče koji je Travis ostavio slobodan. Za manje od minute pasje sročio ime BANODYNE. — Banodyne — zamišljeno će Travis. — Nikad nisam čuo za nj. Je li to cijelo ime? Einstein je zastao i onda počeo birati još slova dok nisu ispisali BANODYNE LABORATORIES INC. Na motelskom notesu Travis je pribilježio Einsteinov odgovor i onda vratio sve pločice na svoje mjesto. — Gdje je sjedište Banodynea? IRVINE. — To bi se moglo uklopiti — reče Travis. — Pronašao sam te u šumi sjeverno od Irvinea. Dobro... Pronašao sam te u utorak 18. svibnja. Kad si pobjegao iz Banodynea? 308

Einstein je zurio u pločice, cvilio i nije se odlučio ni za jednu. — Iz svih knjiga koje si pročitao — reče Travis — naučio si sve o mjesecima, tjednima, danima i satima. Sada imaš osjećaj za vrijeme. Pas pogleda Noru i ponovno zacvili. Ona reče: — On sada ima osjećaj za vrijeme, ali nije ga imao kad je pobjegao. Stoga mu je teško prisjetiti se koliko je dugo bježao. Einstein je istog trenutka počeo pokazivati slova: TAKO JE. — Znaš li imena kojeg znanstvenika u Banodyneu? DAVIS WEATHERBY. Travis je zapisao ime. — A još koga? Često zastajući da bi razmislio o mogućim načinima pisanja, Einstein je najposlije ispisao LAWTON HAINES, AL HUDSTON i još nekoliko imena. Nakon što je sve to zapisao u motelski notes, Travis upita: — Ti su među onima koji te traže? DA. I JOHNSON. — Johnson? — reče Nora. — I on je bio među znanstvenicima? NE. Retriver je razmišljao na trenutak, promatrao slova i konačno nastavio: SIGURNOST. — On je šef sigurnosne službe u Banodyneu? NE. VEĆI. — Vjerojatno je iz neke savezne službe — reče Nori koja je vraćala slova na svoja mjesta. Nora upita Einsteina: — Znaš li Johnsonovo ime? Einstein je zurio u slova i gunđao. Baš kad mu je Travis htio reći da nije važno ako ne zna njegovo ime, pas ga je ipak pokušao ispisati: LEMOOL. — Ne postoji takvo ime — reče Nora i pospremi slova. Einstein je ponovno pokušao: LAMYOULL. I još jednom: LIMUUL. — Ne postoji ni takvo ime — reče Travis. I treći put: LEMB YOU WILL. Travis shvati da se pas muči ispisati ime fonetski. Sam je izabrao šest pločica: LEMUEL. — Lemuel Johnson — reče Nora. Einstein se nagne prema njoj i gurne joj njušku pod bradu. Tako se migoljio od sreće što im je uspio prenijeti to ime da su zaškripila pera motelskog kreveta. 309

Onda je prestao maziti Noru i ispisao: MRAČNI LEMUEL. — Mračni? — reče Travis. — Želiš reći da je Johnson »mračan« u smislu daje... zao? NE. MRAČAN. Nora pospremi slova i reče: — Opasan? Einstein frkne prema njoj i onda prema Travisu, kao da želi reći da su katkad nepodnošljivo tupi. NE. MRAČAN. Na trenutak su sjedili ne govoreći ništa, razmišljajući. Napokon Travis reče: — Cm! Želiš reći da je Lemuel Johnson crnac. Einstein je potiho gunđao, tresao glavom gore-dolje i naširoko mahao repom po pokrivaču. Izdvojio je petnaest slova, svoj najduži odgovor dosad: IMA JOŠ NADE ZA VAS. Nora se nasmijala. Travis reče: — Pametnjaković. No bio je oduševljen, ispunjen radošću koju bi vrlo teško mogao opisati riječima. Već su tjednima komunicirali s retriverom, no slovne pločice pružale su mnogo veće mogućnosti komunikacije nego išta što su dotad pokušavali. Više nego ikad prije činilo mu se da je Einstein njihovo dijete. No obuzeo ga je i opijajući osjećaj da se ruše granice uobičajenog ljudskog iskustva; bijaše to uzvišen osjećaj. Naravno, Einstein nije običan pas, a njegova visoka inteligencija više je ljudska nego pseća, no on je ipak pas — i prije svega pas — i njegova se inteligencija kvalitativno razlikovala od ljudske, tako da je taj razgovor između dviju vrsta nužno sadržao izrazitu tajanstvenost i izazvao silno čuđenje. Zureći u poruku IMA JOŠ NADE ZA VAS, Travis pomisli da bi se tome moglo pridodati i šire značenje, da bi se poruka mogla odnositi i na sav ljudski rod. Sljedećih pola sata nastavili su ispitivati Einsteina i Travis je bilježio njegove odgovore. Nakon nekog vremena počeli su raspravljati o žutookoj zvijeri koja je ubila Teda Hockneya. — Kakva je to prokleta zvijer? — upita Nora. SAMAC. Travis reče: — »Samac«? Kako misliš? TAKO SU GA ZVALI. — Ljudi u laboratoriju? — upita Travis. — Zašto su ga zvali Samcem? ZATO JER NE PRIPADA. 310

Nora reče: — Ne razumijem. DVA USPJEHA. JA I ON. JA SAM PAS. NJEMU SE NE MOŽE DATI IME. SAMAC. Travis upita: — Je li i on inteligentan? DA. — Jednako inteligentan kao ti? MOŽDA. — Bože — reče Travis, potresen. Einstein ispusti nesretan glas i spusti glavu na Norino koljeno, tražeći utjehu i pouzdanje koje mu samo maženje može pružiti. Travis upita: — Zašto su stvorili takvo stvorenje? Einstein se vrati hrpicama slova: DA UBUA ZA NJIH. Ledeni žmarci spustili su se Travisovom kralješnicom i prodrijeli mu duboko u tijelo. — Koga da ubija? NEPRIJATELJA. — Kojeg neprijatelja? — upita Nora. U RATU. Usporedo s razumijevanjem javila se odbojnost koja je graničila s mučninom. Travis se zavali na uzglavlje. Prisjetio se da je Nori kazao kako čak i svijet bez neimaštine, sa sveopćom slobodom neće biti raj na zemlji zbog svih problema ljudskog srca i svih mogućih bolesti ljudskog uma. Einsteinu reče: — Zapravo nam želiš reći da je Samac prototip genetski proizvedenog vojnika. Svojevrstan je... vrlo inteligentan, ubojit policijski pas namijenjen za bojno polje. STVOREN JE DA UBIJA. ŽELI UBIJATI. Čitajući riječi dok je slagala pločice, Nora je bila užasnuta. — Ali to je sumanuto! Kako bi se to stvorenje moglo nadzirati? Kako bi se moglo pouzdati u nj da se ne okrene protiv svojih gospodara? Travis se pridignuo s uzglavlja. Einsteina upita: — Zašto te traži taj Samac? MRZI ME. — Zašto te mrzi? NE ZNAM. Dok je Nora vraćala pločice, Travis nastavi: — Hoće li te i dalje tražiti? DA. ZAUVIJEK. 311

— Ali kako se takvo stvorenje kreće a da ga nitko ne primijeti? NOĆU. — No ipak... KAO ŠTO SE ŠTAKORI NEOPAŽENO KREĆU. Začuđena, Nora reče: — Ali kako te slijedi? OSJEĆA ME. — Osjeća te? Kako misliš? Retriver se dugo zamislio nad tim pitanjem i nekoliko puta krenuo odgovoriti, predomislio se i najposlije ispisao: NE MOGU OBJASNITI. — Osjećaš li i ti njega? — upita Travis. KATKAD. — Osjećaš li ga sada? DA. VRLO DALEKO. — Itekako daleko — složio se Travis. — Stotine kilometara. Može li te osjetiti i slijediti čak s takve udaljenosti? JOŠ DALJE. — Slijedi li te sada? DOLAZI. Travis se još jače sledio. — Kada će te pronaći? NE ZNAM. Pas se doimao potišten i ponovno se tresao. — Uskoro? Hoće li te uskoro pronaći? MOŽDA NE USKORO. Travis je opazio da je Nora problijedjela. Položio je ruku na njezino koljeno i rekao: — Nećemo bježati od njega cijeloga života. E nećemo. Pronaći ćemo neko mjesto, skrasiti se i čekati. Naći ćemo mjesto gdje ćemo moći pripremiti obranu i gdje ćemo se na miru moći suočiti sa Samcem kad dođe. Drhćući, Einstein njuškom pokaže još slova, a Travis složi pločice: TREBAM POĆI. — Kako misliš? — upita Travis spremajući pločice. JA VAMA OPASNOST. Nora ispruži ruke prema retriveru i čvrsto ga zagrli. — Nemoj ni pomisliti takvo što. Dio si nas. Obitelj smo, dovraga, svi smo jedna obitelj. Ovo je naša zajednička briga i izdržat ćemo zajedno jer zato postoji obitelj! Pustila je psa iz svog zagrljaja i uzela mu glavu u obje ruke, 312

potpuno mu se približila i duboko se zagledala u njegove oči. — Kad bih se jednog jutra probudila i otkrila da si nas napustio, to bi mi slomilo srce. — Suze su joj navrle na oči i glas joj je zadrhtao. — Jesi li me razumio, čupavi? Slomilo bi mi srce da nas napustiš. Pas se odmakne od nje i odabere još slovnih pločica: UMRO BIH. — Umro bi kad bi nas napustio? — upita Travis. Pas je odabrao nova slova, pričekao da prouče riječi i onda ozbiljno pogledao svakog od njih kako bi bio siguran da su shvatili što želi reći: UMRO BIH OD SAMOĆE. 313

DRUGI DIO ČUVAR Samo ljubav može ujediniti živa bića tako da ih učini potpunima i posve razvijenima, jer ih samo ona prihvaća i spaja s pomoću onoga što lezi u dubini njihova bića. — Pierre Teilhard de Chardin Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje. — Evanđelje po Ivanu 314

OSMO POGLAVLJE 1. U četvrtak kad se Nora odvezla do ordinacije dr. Weingolda, Travis i Einstein pošli su u šetnju preko travom obraslih bregova i kroz šume iza kuće koju su kupili u prekrasnom obalnom području Kalifornije zvanom Big Sur. Na bregovima bez stabala jesensko je sunce grijalo kamenje i bacalo raspršene sjene oblaka. Povjetarac s Tihoga oceana izmamio je šapat iz suhih, zlatnih vlati trave. Na suncu je bilo lijepo, ni vruće ni svježe. Travisu je bilo ugodno u trapericama i košulji dugih rukava. Sa sobom je nosio Mossbergovu sačmaricu pumpericu s kratkom cijevi i revolverskim drškom. Uvijek ju je nosio sa sobom kad bi izlazio u šetnju. Ako bi naišao netko i raspitao se zašto nosi pušku, odlučio je odgovoriti da lovi čegrtuše. Na mjestima gdje je drveće bilo najgušće vedro jutro doimalo se kao kasno poslijepodne i zrak je bio tako svjež da je Travisu bilo drago što ima flanelnu košulju. Masivni borovi, nekoliko lugova mamutskih sekvoja i raznovrsno bjelogorično drveće zaklanjali su sunce tako da je najveći dio šumskog tla trajno ostajao u sjeni. Šipražje je na mjestima bilo gusto, a među raslinjem bilo je niske, neprobojne guštare vazda zelena hrasta ponekad zvane »chapparal«, a i mnogobrojne paprati koja je uspijevala zbog česte magle i postojane vlažnosti primorskoga zraka. Einstein je više puta nanjušio trag pume i navaljivao je da pokaže Travisu otiske velikih mačaka na vlažnom šumskom tlu. Srećom, bio je potpuno svjestan koliko je opasno šuljati se za pumom, pa je mogao potisnuti svoj nagonski poriv da ih slijedi. Pas se zadovoljio time da samo promatra mjesnu faunu. Često bi vidjeli plahe jelene kako se uspinju ili spuštaju svojim šumskim 315

stazama. Bilo je zabavno promatrati mnogobrojne rakune. Iako su neki bili prilično prijateljski, Einstein je znao da mogu pokazati opaku ćud ako ih nehotice preplaši; odlučio je držati se na pristojnoj udaljenosti. Na prethodnim šetnjama potištilo ga je kad je otkrio da su vjeverice, kojima bi se sigurno mogao približiti, bile prestravljene kad bi ga ugledale. Ukipile bi se od straha i zurile divljim pogledom, a malena bi im srca vidljivo lupala. ZAŠTO VJEVERICE BOJE SE? — upitao je Travisa jedne večeri. — Instinktivno — objasnio mu je Travis. — Ti si pas, a one instinktivno znaju da ih psi napadaju i ubijaju. JANE. — Ne, ti ne bi — složio se Travis i promrsio mu dlaku na leđima. — Ti im ne bi naudio. No vjeverice ne znaju da si drukčiji, zar ne? Njima izgledaš kao pas, mirišeš im kao pas, pa te se, kao psa, trebaju bojati. VOLIM VJEVERICE. — Znam. Nažalost, one nisu tako pametne da bi to shvatile. I tako se Einstein držao podalje od vjeverica i trudio se ne preplašiti ih, pa je često prolazio mimo njih glave okrenute na drugu stranu kao da ne zna da su tu. Tog posebnog dana njihovo je zanimanje za vjeverice, jelene, ptice i rakune te neobičnu šumsku faunu bilo gotovo zanemarivo. Čak ih ni pogled na Tihi ocean nije privlačio. Danas, za razliku od drugih dana, šetali su samo da im prođe vrijeme i da ne misle o Nori. Travis je više puta pogledavao na sat. Odabrao je kružni put koji ih je trebao dovesti natrag do kuće u jedan sat, kada se Nora trebala vratiti. Bijaše to dvadeset i prvi listopada, osam tjedana nakon što su nabavili nove osobne isprave u San Fanciscu. Nakon pomnog razmatranja odlučili su poći na jug, čime su znatno smanjili udaljenost koju je Samac trebao proći kako bi se dočepao Einsteina. Shvatili su da neće moći nastaviti novim životom sve dok ih zvijer ne pronađe, dok ga ne ubiju. Prema tome, nisu željeli odgoditi, nego požuriti taj obračun. Nasuprot tome, nisu željeli riskirati da se vrate previše blizu Santa Barbari, jer bi Samac možda mogao prevaliti taj put brže nego onaj od 316

okruga Orangea do Santa Barbare prošloga ljeta. Nisu mogli pouzdano računati s time da neće prevaliti više od pet do šest kilometara na dan. Ako se bude kretao brže, našao bi ih prije no što bi bili spremni za nj. Zbog razmjerno slabe naseljenosti, bigsursko područje udaljeno tristo kilometara zračnom linijom od Santa Barbare, činilo im se idealnim. Ako Samac bude osjetio gdje je Einstein i slijedio ga jednako sporo kao prije, trebat će mu gotovo pet mjeseci da ih pronađe. A ako se bude kretao dvostrukom brzinom, brzo prelazeći prostrane poljoprivredne površine i bregovitu divljinu, hitro zaobilazeći naseljena područja, ne bi mogao stići ovamo prije polovice studenoga. Taj dan se bližio, no Travis je bio zadovoljan, jer je poduzeo sve moguće pripreme, pa je gotovo nestrpljivo očekivao Samčev dolazak. No zasad je Einstein tvrdio kako ne osjeća da se njegov neprijatelj opasno približio. Očito se mora još pričekati do konačnog obračuna. U dvanaest sati i pedeset minuta stigli su na kraj svog kružnog puta kroz kanjone i brda i vratili se u dvorište iza svoje nove kuće. Bijaše to jednokatnica s pobijeljenim zidovima, krovom od cedrove šindre i masivnim kamenim dimnjacima sa sjeverne i južne strane. O kuću su se sa stražnje, istočne, te s prednje, zapadne, strane naslanjali trijemovi, a i s jednog i drugog trijema pružao se pogled na šumovite padine. Budući da u ovim krajevima nikad nije padao snijeg, krov je bio tek blago nakošen, tako da se po njemu moglo hodati. I baš je tu, na krovu, Travis izveo jednu od prvih obrambenih preinaka na kući. Sada, kad je izlazio iz šume, podignuo je pogled i ugledao dračast uzorak dasaka koje je pribio preko krova. Te će daske omogućiti lakše i sigurnije kretanje kosom površinom. Ako bi se Samac prišuljao kući noću, ne bi mogao ući kroz prozore u prizemlju, jer ih u sumrak Travis osigurava čvrstim kapcima koji su se zakračunavali iznutra, a koje je on sam ugradio i koji će spriječiti svakog nepozvanog gosta, osim možda mahnito odlučna čovjeka sa sjekirom. Samac bi se stoga najvjerojatnije uspeo stupovima trijema na nadstrešnicu s prednje ili stražnje strane kuće da bi razgledao prozore na katu, koje također štite unutrašnji kapci. U međuvremenu bi se Travis, kojega bi na približavanje neprijatelja upozorio infracrveni alarmni sustav koji je ugradio oko kuće prije tri tjedna, popeo na krov kroz tavanski prozor. Oslanjajući se o novopostavljene daske, moći će dopuziti do krovnog 317

ruba, odozgo promatrati nadstrešnice trijemova ili bilo koji dio okolnog dvorišta i zapucati na Samca s mjesta gdje ga ovaj ne bi mogao napasti. Dvadeset metara od istočne strane kuće bila je malena hrđastocrvena staja, koja se protezala do drveća. Njihov posjed nije uključivao obradivu zemlju, pa bi se moglo zaključiti da je prethodni vlasnik sagradio staju da u njoj drži nekoliko konja i kokoši. Travis i Nora rabili su je kao garažu jer je zemljan put, koji se protezao oko dvjesto metara od glavne ceste i prolazio pokraj kuće, vodio izravno do dvokrilnih stajskih vratiju. Travis je pretpostavljao da će Samac, kad jednom dođe, prvo izviđati kuću iz šume, a potom skriven iz staje. Možda će čak tamo i pričekati, nadajući se da će ih iznenaditi kada budu došli po Dodgeov kamionet ili Toyotu. Stoga je Travis i u staji pripremio nekoliko iznenađenja. Njihovi najbliži susjedi, koje su samo jedanput sreli, stanovali su oko pola kilometra prema sjeveru, izvan vidokruga, s one stranu drveća i gustiša. Glavna cesta, koja je bila bliža, nije bila osobito prometna noću, kada će Samac najvjerojatnije napasti. Ako bi u sukobu s njime bilo mnogo pucnjeva, oni bi odzvanjali na sve strane šumom i golim brdima, pa bi i oni malobrojni ljudi u okolici — naime, susjedi i prolaznici na glavnoj cesti — teško mogli odrediti odakle zvuk dopire. Vjerojatno će imati vremena ubiti zvijer i pokopati je prije nego itko dođe i počne se raspitivati. No sada, zabrinutiji zbog Nore nego Samca, Travis se uspne stubama stražnjeg trijema, otključa dvije sigurnosne brave na stražnjim vratima i uđe u kuću. Einstein ga je slijedio. Kuhinja je bila dovoljno prostrana da može poslužiti i kao blagovaonica, no ipak je pružala topao ugođaj sa zidovima od hrastovine, podom prekrivenim pločicama s meksičkim uzorkom, radnim površinama sa žutosivim pločicama, ormarićima od hrastovine, ručno ukrašenim gipsanim stropom i najboljom bijelom tehnikom. Zbog velikog masivnog stola sa četiri udobne sjedalice i kamenog kamina izabrali su kuhinju za glavnu prostoriju. U kući je bilo još pet soba — golema dnevna soba i radna soba u prizemlju te tri spavaonice na katu — i po jedna kupaonica na svakom katu. Jedna je spavaonica bila njihova, druga je Nori služila kao 318

atelijer u kojem je, pošto su uselili, ponovno slikala, a treća je soba bila prazna, u iščekivanju tijeka događaja. Travis je upalio svjetla u kuhinji. Iako se činilo da je kuća odvojena od svijeta, bili su samo dvjesta metara od glavne ceste i stupovi s električnim vodovima slijedili su njihov zemljani prilazni put. — Ja ću pivo — reče Travis. — Želiš li ti nešto? Einstein odcupka do svoje prazne posude za vodu, koja je stajala u kutu pokraj njegove posude za jelo, i šikne je preko poda do sudopera. Pretpostavljali su da si neće moći priuštiti takvu kuću tako brzo nakon bijega iz Santa Barbare, pogotovo jer ih je Garrison Dilworth, kad su ga prvi put nazvali, obavijestio da je policija uistinu blokirala Travisove bankovne račune. Imali su sreću da je odvjetnik uspio unovčiti ček na dvadeset tisuća dolara. Garrison je, kao što su se dogovorili, Travisovim i Norinim novcem kupio osam blagajničkih zapisa i poslao ih na ruke gospodinu Samuelu Spenceru Hyattu, dakle Travisu, u motel u okrugu Marinu, gdje su bili odsjeli gotovo tjedan dana. No također im je, pod izgovorom da je prodao Norinu kuću za lijep šesteroznamenkast iznos, nakon dva dana poslao još jedan paketić blagajničkih zapisa na istu adresu. Razgovarajući s njime iz javne govornice, Nora mu je kazala: — Ali čak i da ste je već uspjeli prodati, kupac jamačno nije mogao tako brzo obaviti sve formalnosti i uplatiti cjelokupni iznos. — Tako je — priznao je Garrison. — Uplatit će cijenu za mjesec dana. No vama je novac potreban sada, pa sam vam ga poslao unaprijed. Otvorili su dva računa u banci u Carmelu, pedesetak kilometara sjeverno od mjesta gdje su sada stanovali. Kupili su nov kamionet i odvezli Garrisonov mercedes na sjever te ga ostavili na sanffranciskanskom aerodromu. Potom su se ponovno uputili na jug, prošli Carmel i krenuli niz obalu u potragu za kućom u bigsurskom području. I kada su pronašli ovu, mogli su je platiti u gotovini. Bilo je to mudrije nego je unajmiti, a i bilo je mudrije platiti gotovinom nego hipotekarnim zajmom, jer su tako izbjegli razne formalnosti i dodatna pitanja. Travis je bio uvjeren da njihove nove osobne isprave neće izazivati sumnju, no nije vidio razloga provjeravati kakvoću Van Dyneovih 319

isprava dok to ne bude nužno. Osim toga, kad su kupili kuću, stekli su određen ugled; samom je kupovinom njihov novi identitet dobio na uvjerljivosti. Dok je Travis izvadio bocu piva iz hladnjaka, otvorio ga, ispio velik gutljaj i potom napunio Einsteinovu posudu vodom, retriver je pošao do smočnice. Vrata su, kao uvijek, bila odškrinuta i pas ih je otvorio do kraja. Položio je šapu na papučicu koju mu je Travis postavio tik iza vrata kako bi si pas sam mogao upaliti svjetlo. U prostranoj se smočnici, osim polica s namirnicama u limenkama i staklenkama, nalazila i složena sprava koju su Nora i Travis izradili da bi olakšali komunikaciju s psom. Sprava je bila naslonjena o stražnji zid. Sastojala se od dvadeset i osam tvrdih plastičnih cijevi promjera dva i pol centimetra, koje su bile poredane jedna do druge u drvenom okviru; cijevi su bile visoke pola metra, otvorene na vrhu, a na njihovom dnu bio je zatvarač koji se otvarao na pritisak papučice. Prvih dvadeset i šest cijevi sadržale su slovne pločice iz šest kutija Scrabblea, pa je Einstein imao dovoljno slova za dugačke poruke. Na prednjoj strani svake cijevi ispisali su slovo kako bi Einstein znao što je u određenoj cijevi: A, B, C, D i tako redom. U zadnje dvije cijevi bile su prazne pločice na kojima je Travis urezao zareze i upitnike. (Zaključili su da će sami moći odgonetnuti gdje bi trebale doći točke.) Einstein je pritiskom šape na papučice mogao iz cijevi izbaciti odgovarajuća slova i njuškom od pločica složiti riječi na podu u smočnici. Odlučili su napravu držati u smočnici, izvan vidokruga, kako susjedima ne bi morali objašnjavati čemu služi kad bi neočekivano svratili. Dok je Einstein užurbano pritiskao papučice i slagao pločice, Travis je ponio svoje pivo i retriverovu posudu s vodom na trijem kod ulaznih vrata kako bi obojica ondje sjeli i čekali Noru. Kad se vratio u kuhinju, Einstein je već ispisao svoju poruku. MOGU LI DOBITI PLJESKAVICU? ILI TRI HRENOVKE? Travis reče: — Ručat ću s Norom kad se vrati kući. Nećeš pričekati i jesti s nama? Retriver se oblizne i razmisli nekoliko trenutaka. Onda pogleda upotrijebljena slova, otprilike polovicu njih gurne ustranu, a ostala, kojima je dodao pločice sa dva slova D, jednim M i jednim A, presloži u novu poruku. 320

DOBRO. ALI UMIREM OD GLADI. — Preživjet ćeš — reče mu Travis, skupi slovne pločice i vrati ih u odgovarajuće cijevi. Pošao je po sačmaricu s kratkom cijevi koju je odložio pokraj stražnjih vrata i ponio je na prednji trijem, gdje ju je spustio pokraj svoje sjedalice za ljuljanje. Čuo je Einsteina kako gasi svjetlo u smočnici i dolazi za njim. Zabrinuto su sjedili u tišini, Travis u svojoj sjedalici, a Einstein na podu od sekvojinih dasaka. Cvrkut ptica pjevica odzvanjao je blagim listopadskim popodnevom. Travis je polagano ispijao svoje pivo, Einstein bi povremeno popio malo vode i obojica su uperili pogled niz zemljani put, prema drveću i glavnoj cesti koju nisu mogli vidjeti. U Toyotinom priručnom pretincu Nora je držala pištolj kalibra .38 s dum-dum mecima. Nakon što su napustili okrug Marin naučila je voziti i, uz Travisovu pomoć, vješto rukovati pištoljem, te potpuno automatskim Uziem i sačmaricom. Danas je sa sobom ponijela samo pištolj, no bit će sigurna na svom putu do Carmela i natrag. Osim toga, čak ako se Samac i prišuljao u ovo područje a da ga Einstein nije osjetio, on nije tražio Noru; tražio je psa. Prema tome, ništa joj se ne može dogoditi. Ali gdje je tako dugo? Travis je požalio što nije pošao s njom. No nakon trideset godina straha i ovisnosti o drugima, njezini samostalni izleti u Carmel bijahu jedan od načina na koje je potvrđivala, a i iskušavala, svoju novu snagu, neovisnost i samopouzdanje. Ne bi joj bilo drago da je pošao s njom. U pola jedan, dakle kad je Nora kasnila punih trideset minuta, Travisa je spopao mučan osjećaj, kao da mu se utroba izvrće. Einstein je počeo koračati amo-tamo. Pet minuta nakon toga retriver je prvi čuo zvuk automobila koji je skretao s glavne ceste na njihov pristupni put. Zaletio se niz stube trijema koje su stajale uz ugao kuće i stao na rub zemljana puta. Travis nije želio pokazati Nori da se pretjerano brinuo, jer bi to na neki način značilo da sumnja u njezinu sposobnost da skrbi o sebi, a bijaše to sposobnost koju je odista posjedovala i kojom se ponosila. 321

Ostao je u svojoj sjedalici za njihanje s pivom u ruci. Odahnuo je kad je ugledao plavu Toyotu. Kad je prolazila pokraj kuće, zatrubila mu je. Travis joj je mahnuo kao da sve to vrijeme nije sjedio pod olovnim prekrivačem straha. Einstein je pošao do garaže da je pozdravi i oboje su se ubrzo pojavili na trijemu. Nora je bila odjevena u plave traperice i žutobijelu kockastu košulju, no Travisu je izgledala tako lijepo da bi zaplesao valcer s njom na plesnom podiju među princezama u svečanim haljinama i nakitom od dragoga kamenja. Prišla mu je, sagnula se prema njemu i poljubila ga. Usne joj bijahu tople. Ona reče: — Jesam li ti grozno nedostajala? — Bez tebe nije bilo sunca, ptice nisu pjevale; riječju, bez tebe nema radosti. — Pokušao je to reći olako, u šali, no glas mu je bio ozbiljan. Einstein se trljao o njezinu nogu i cvilio da bi privukao njezinu pozornost, a onda je podignuo pogled prema njoj i lagano zalajao kao da pita Dakle? — Ima pravo — reče Travis. — Nije pošteno. Nemoj nas držati u neizvjesnosti. — Jesam — reče. — Jesi? Nasmijala se: — Trudna. — Ajme meni — reče on. — Bremenita. Noseća. Zatrudnjela. Buduća majka. Ustao je i zagrlio je, čvrsto je držao i poljubio te rekao: »Nije moguće da se dr. Weingold zabunio?«, na što je ona kazala: »Ne, dobar je on liječnik«. Travis je nastavio: »Sigurno ti je rekao kada«, a ona odgovori: »Rodit ću u trećem tjednu lipnja«, na što Travis glupo reče: »Sljedećeg lipnja?«, a ona se nasmije: »Ne namjeravam nositi dijete jednu cijelu dodatnu godinu.« Na kraju je Einstein ustrajao na tome da mu se pruži prilika da je pomazi njuškom i pokaže svoje oduševljenje. — Donijela sam rashlađenu bocu pjenušca da proslavimo — reče ona i u ruke mu gurne papirnatu vrećicu. Kad je u kuhinji izvadio bocu iz vrećice, vidio je da je kupila bezalkoholnu pjenušavu jabukovaču. Reče: — Ne zaslužuje li ova 322

prigoda da je proslavimo najboljim šampanjcem? Vadeći čaše iz ormarića, ona objasni: — Vjerojatno sam luckasta, no po naravi sam takva da se užasno brinem... Ipak, neću ništa riskirati, Travis. Nikad nisam pomišljala da ću imati dijete, nikad se nisam usudila sanjati o tome. A sada me muči čudan osjećaj da mi je bilo suđeno ne roditi dijete, te da ću ga izgubiti ne poduzmem li svaku moguću mjeru opreza, ako ne učinim baš sve onako kako treba. I zato neću okusiti alkohola dok ne rodim. U prehrani ću izbjegavati krvavo meso, osobito govedinu, i jest ću više povrća. Nikad nisam pušila, pa to neće biti problem. Dobit ću na težini točno onoliko koliko dr. Weingold odredi da bih trebala i radit ću sve propisane vježbe tako da ću roditi najsavršenije dijete koje je svijet ikad vidio. — Naravno da hoćeš — reče on i napuni im vinske čaše pjenušavom bezalkoholnom jabukovačom. I Einsteinu je ulio malo u njegovu posudu. — Ništa se neće dogoditi da to pokvari — reče ona. — Ništa — potvrdi on. Nazdravili su djetetu, a i Einsteinu koji će mu biti sjajan kum, ujak, djed i dlakav anđeo čuvar. Samca nitko nije spomenuo. * * * Kasnije te noći, u mraku u krevetu, nakon što su vodili ljubav i zagrljeno ležali osluškujući kako im srca kucaju u isti glas, usudio se reći: — Možda, s obzirom na to što nas čeka, ne bismo sada trebali imati dijete. — Tiho — reče ona. — Ali.. — Nismo planirali ovo dijete — reče ona. — Dapače, pazili smo se koliko smo mogli. Ipak se dogodilo. Ima nešto posebno u tome što sam zatrudnjela unatoč tome što smo se itekako pazili. Zar ne misliš da je tako? Usprkos svemu što sam prije govorila, o tome da mi možda nije suđeno da rodim... ma, tako govori stara Nora. Ova nova Nora misli da jest suđeno da nam se rodi dijete, da nam je to velik dar. Baš kao što nam je to bio Einstein. — Ali kad pomisliš na ono što nas možda čeka... — To nema veze — reče ona. — Izaći ćemo nakraj s time. Ništa 323

nam se neće dogoditi. Spremni smo. A onda će nam se roditi dijete i uistinu ćemo početi živjeti zajedničkim životom. Volim te, Travis. — Volim te — reče on. — Bože, kako te volim. Shvatio je koliko se promijenila, kako više nije nimalo nalik na plahu ženu koju je u proljeće upoznao u Santa Barbari. Sada je ona bila jaka, ona je bila odlučna i ona je pokušavala svladati njegov strah! A i uspijevala je. Bolje se osjećao. Razmišljao je o djetetu i licem naslonjenim o njezin vrat nasmiješio se u mraku. I premda je sreća u svojim rukama sada držala tri taoca — Noru, nerođeno dijete i Einsteina — već dugo nije bio tako dobro raspoložen. Nora je pobijedila njegov strah. 2. Vince Nasco sjedio je na raskošno izrezbarenoj talijanskoj sjedalici s dubokom sjajnom politurom koja je postala tako nevjerojatno prozirna tek nakon nekoliko stoljeća redovita laštenja. S njegove desne strane stajali su jednako elegantna sofa, još dvije sjedalice i nizak stol, postavljeni ispred polica ispunjenih u kožu ukoričenim knjigama koje nitko nije pročitao. Znao je da ih nitko nije pročitao, jer je Mario Tetragna, u čijoj se radnoj sobi nalazio, jednom zgodom ponosno uperio prstom prema njima i kazao: »Skupe knjige. Jednako su dobre kao onog dana kad su proizvedene, jer ih nitko nije čitao. Nikada. Nijednu.« Ispred njega bio je golem radni stol za kojim je Mario Tetragna pregledavao izvještaje o prihodima koje su mu podnosili upravitelji, stol s kojeg je izdavao naputke o novih pothvatima i naredbe o smaknućima. Don je bio za svojim stolom, pregolemim za svoj kožnati naslonjač; sjedio je zatvorenih očiju. Izgledao je kao da je mrtav, mrtav od začepljenja vena i srčane klijenuti kao posljedice opterećenja masnoćom u krvi, no samo je razmišljao o Vinceovoj molbi. Mario Tetragna zvan Odvijač (štovan patriarh svoje najbliže rodbine i strašan don mnogobrojnije Obitelji Tetragna koja je nadzirala trgovinu drogom, kockanje, prostituciju, lihvarstvo, 324

pornografiju i druge oblike kriminala u San Franciscu) bio je stotinu šezdeset i četiri centimetara visoka te stotinu trideset i pet kilograma teška bačva od čovjeka, lica debela, masna i glatka poput prepunjene kobasice. Bilo je teško vjerovati da je takav primjerak ljudskoga roda mogao izgraditi zloglasnu kriminalnu organizaciju. Istina, Tetragna je nekoć bio mlad, no i tada je bio onizak, a izgledao je kao čovjek koji je čitav život bio debeo. Njegove zdepaste, kratkoprste ruke podsjećale su Vincea na ruke maloga djeteta. No ove su ruke vladale gangsterskim carstvom. Kad je Vince pogledao u oči Maria Tetragne, istog je trenutka shvatio da donov stas i više nego očita dekadencija uopće nisu važni. Oči su mu kao u gmaza: plosnate, hladne, krute i uvijek na oprezu. Ako nisi na oprezu, ako bi ga oneraspoložio, hipnotizirao bi te tim očima i progutao onako kao što zmija guta hipnotizirana miša: progutao bi te u jednom komadu i probavio. Vince se divio Tetragni. Znao je da je pred njim velik čovjek i rado bi da donu može reći kako je i on čovjek kojeg vodi moć sudbine. No naučio je ne spominjati svoju besmrtnost, jer ga je u prošlosti ismijao čovjek kojem se povjerio vjerujući da će razumjeti. No sada je don Tetragna otvorio svoje gmazovske oči i progovorio: — Želim biti siguran da sam te dobro razumio. Ti tražiš čovjeka. To nema veze s poslovima moje obitelji. Riječ je o osobnoj stvari. — Tako je, gospodine. — Pretpostavljaš da je taj čovjek možda kupio krivotvorene isprave i da sada živi s novim imenom. I on bi znao pribaviti takve isprave, iako ne pripada nijednoj obitelji, ne pripada našoj bratovštini? — Tako je, gospodine. Njegovo je obrazovanje takvo... takvo da bi znao. — I pretpostavljaš da je takve isprave pribavio ili u Los Angelesu ili ovdje — reče don Tetragna pokazujući prema prozoru i gradu San Franciscu svojom mekanom, ružičastom rukom. Vince reče: — Dvadeset i petog kolovoza dao se u bijeg. Iz Santa Barbare krenuo je automobilom, jer iz raznih razloga nigdje ne bi mogao kupiti zrakoplovnu kartu. Uvjeren sam da mu je nov identitet bio prijeko potreban. Prvo sam pretpostavio da je pošao na jug i potražio krivotvorene isprave u Los Angelesu, jer mu je to najbliže 325

mjesto. Ali gotovo dva mjeseca raspitivao sam se u Los Angelesu, okrugu Orangeu, pa čak i u San Diegu, kod svih ljudi od kojih je mogao pribaviti visokokvalitetne krivotvorene isprave. Imao sam i nekoliko ohrabrujućih tragova, no od svega toga nije bilo ništa. Prema tome, ako iz Santa Barbare nije pošao na jug, pošao je na sjever, a jedino mjesto na sjeveru gdje bi mogao naći isprave primjerene kakvoće... — Je naš krasan grad — reče don Tetragna pokazujući ponovno prema prozoru, smiješeći se pogledavši mnogoljudne padine koje su se prostirale tamo dolje. Vince je pretpostavio da se don smješkao odmila svom ljubljenom San Franciscu. No osmijeh nije bio dobronamjeran, nego pohlepan. — I — reče don Tetragna — želio bi da ti dam imena ljudi koji imaju moje dopuštenje da trguju takvim ispravama. — Ako biste bili tako dobri da ispunite tu moju molbu, bio bih vam vrlo zahvalan. — Oni ne bi držali zapise. — Imate pravo, no možda se nečeg prisjete. — Plaćeni su da se ne prisjete. — Ali ljudski um nikad ne zaboravlja, don Tetragna. Ma koliko se čovjek trudio, nikad ne zaboravlja. — Koliko u tome ima istine. I kuneš li se da čovjek kojeg tražiš nije član nijedne Obitelji? — Kunem se. — To smaknuće ne smije se ni na koji način povezati s mojom Obitelji. — Kunem se. Don Tetragna ponovno sklopi oči, no ne na onako dugo kao malo prije. Kad ih je otvorio, široko se nasmiješio. Kao i uvijek bio je to osmijeh bez smisla za šalu. Bio je najneveseliji debeli čovjek koga je Vince ikad poznavao. — Kad se tvoj otac oženio Šveđankom, a ne djevojkom našega roda, njegova je porodica bila očajna i očekivala je najgore. No tvoja je majka bila uzorna supruga, slijepo poslušna. I stvorili su tebe: izvanredno naočita sina. Ali nisi ti samo naočit. Dobar si vojak, Vincent. Obavljao si, fino i čisto, poslove za obitelji iz New Yorka i New Jerseya, za one iz Chicaga, a također za nas na zapadnoj obali. Ne tako davno učinio si mi veliku uslugu uklonivši onu gnjidu Pantangelu. 326

— Za što ste me izdašno nagradili, don Tetragna. Odvijač odmahne rukom kao da to nije vrijedno spomena. — Svi mi primamo naknadu za naš trud. No sada nije riječ o novcu. Tvoja dugogodišnja odanost i dobre usluge vrijede više od novca. Prema tome, dugujemo ti barem tu jednu uslugu. . — Hvala vam, don Tetragna. Dobit ćeš imena ljudi koji u ovom gradu prodaju takve isprave. Pobrinut ću se da svi budu unaprijed obaviješteni o tvojem posjetu. Potpuno će surađivati s tobom. — Ako vi kažete da hoće — reče Vincent ustajući i klanjajući se glavom i ramenima — znam da će tako biti. Don mu je rukom pokazao da sjedne. — No prije nego se posvetiš toj osobnoj stvari, želio bih da preuzmeš jedan posao. Jedan čovjek u Oaklandu zadaje mi veliku bol. On misli da ga ne mogu pipnuti, jer ima dobre političke veze i dobro je čuvan. Zove se Ramon Velazquez. Bit će to težak posao, Vincent. Vince je pažljivo prikrio svoju frustraciju i nezadovoljstvo. U ovom trenutku nije želio preuzeti problematičnu eliminaciju. Sve što je želio bilo je pronaći Travisa Cornelia i psa. No bilo mu je jasno da posao za Tetragnu nije toliko ponuda koliko zahtjev. Da bi dobio imena ljudi koji prodaju krivotvorene isprave, prvo mora smaknuti Velazqueza. Reče: — Bit će mi čast ako mogu zgniječiti bilo kojeg kukca koji vas je ubo. I ovaj put bez naknade. — Oh, inzistiram na tome da ti platim, Vincent. Trseći se da mu dodvorava, Vince se nasmiješi i reče: — Molim vas, don Tetragna. Dopustite mi da vam učinim tu uslugu. Bit će mi veliko zadovoljstvo. Činilo se da Tetragna razmišlja o molbi, iako je to očekivao: besplatnu eliminaciju zauzvrat za to što pomaže Vinceu. Položio je obje ruke na svoj golem trbuh i potapšao se. — Kako sam ja sretan čovjek. Gdjegod se okrenem, ljudi mi žele učiniti usluge, dobra djela. — Nije to sreća, don Tartagna — reče Vince, a bilo mu je već mučno od tog uglađena razgovora. — Žanjete kako ste sijali. A ako žanjete dobrotu, to je tek zasluga sjemena veće dobrote koju ste tako naširoko posijali. Ozarena lica, Tetragna je prihvatio njegovu ponudu da besplatno eliminira Velazqueza. Nozdrve njegova svinjskog nosa raširile su se 327

kao da je nanjušio kakvo ukusno jelo i on reče: — No reci ti meni... pitam iz radoznalosti, što ćeš učiniti tom drugom čovjeku kada ga budeš uhvatio, tog čovjeka kojemu se želiš osvetiti? Prosvirat ću mu glavu i ščepati psa, pomisli Vince. No znao je kakvo sranje Odvijač želi čuti, isto ono frajersko preseravanje koje svi ti tipovi žele čuti od njega, njihova omiljena plaćenog ubojice, pa je rekao: — Don Tartagna, namjeravam mu prvo odrezati jaja, odrezati uši, odrezati mu jezik, i tek nakon svega toga mu u srce zabiti sjekač za led i zaustaviti mu sat. Oči debeloga čovjeka zacaklile su se u znak odobravanja. Nozdrve su mu se raširile. 3. Do Dana zahvalnosti, četvrtka 25. studenog, Samac nije pronašao bijelu drvenu kuću u Big Suru. Nora i Travis svake su večeri zatvarali kapke s unutrašnje strane prozora. Zaključali bi sigurnosne brave na vratima. Pošli bi na kat i spavali sa sačmaricama pokraj kreveta i revolverima na noćnim ormarićima. Ponekad, u mrklo doba poslije ponoći, probudili bi ih čudni zvukovi u dvorištu ili na nadstrešnici trijema. Einstein bi cupkao od prozora do prozora i revno njuškao, no uvijek bi im pokazao da se nemaju čega bojati. Kad bi pošao provjeriti, Travis je redovito pronalazio rakuna ili koju drugu šumsku životinju koja se šulja. Travis je uživao u Danu zahvalnosti više nego je očekivao s obzirom na okolnosti. Zajedno s Norom pripremio je tradicionalni objed za njih troje: pečena purana s nadjevom od kestena, gulaš od rakova, mrkve s glazurom, kuhani kukuruz, salatu od zelja i paprika, pecivo u obliku polumjeseca i pitu od buče. Einstein je kušao sve, jer je razvio mnogo profinjeniji ukus nego ga imaju obični psi. No ipak je bio pas i iako mu se jedino nije svidjela kisela salata od paprika i zelja, ipak mu je najviše godila puretina. Tog je poslijepodneva dugo vremena zadovoljno žvakao batke. Posljednjih tjedana Travis je opazio da je, poput većine pasa, 328

povremeno odlazio u dvorište pojesti malo trave, premda se ponekad činilo da mu se od nje povraća. Učinio je to ponovno na Dan zahvalnosti. Kad ga je Travis upitao voli li jesti travu, Einstein je odgovorio niječno. — A zašto je ponekad pokušavaš jesti? TREBA MI. — Zašto? NE ZNAM. — Ako ne znaš zbog čega ti treba, kako znaš da ti uopće treba? Instinktivno? DA. — Samo zbog instinkta? PUSTI. NIJE ZA BACITI. Te večeri sve troje sjedili su na gomilama jastuka na podu dnevne sobe ispred velikog kamenog kamina i slušali glazbu. Einsteinova zlatna dlaka doimala se gustom i sjajnom u svjetlosti vatre. Dok je Travis jednom rukom grlio Noru, a drugom gladio psa, pomislio je da je žvakati travu sigurno dobro, jer je Einstein pucao od snage i zdravlja. Einstein je nekoliko puta kihnuo i povremeno zakašljao, no Travisu se činilo da su to prirodne reakcije na obilni blagdanski objed i na topao, suh zrak ispred kamina. Travis se ni na trenutak nije zabrinuo za retriverovo zdravlje. 4. Poslijepodne, u petak 26. studenoga, blagog dana nakon Dana zahvalnosti, Garrison Dilworth bio je na svom ljubljenom četrnaestmetarskom krstašu Amazing Grace privezanom na svom sidrištu u santabarbaranskoj luci. Laštio je metalne dijelove i bio tako zaokupljen poslom da gotovo nije opazio dvojicu muškaraca u odijelima koji su mu se približavali hodajući gatom. Podignuo je pogled baš kada su se namjeravali predstaviti, a znao je tko su — ne njihova imena, nego za koga zacijelo rade — čak prije nego su mu pokazali osobne isprave. Jedan se zvao Johnson. 329

Drugi se zvao Soames. Hineći začuđenost i zainteresiranost, pozvao ih je na brod. Zakoraknuvši s gata na palubu, onaj imenom Johnson rekao je: — Željeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja, g. Dilworth. — O čemu je riječ? — upita Garrison brišući ruke bijelom krpom. Johnson je bio crnac prosječna stasa, čak pomalo mršav, oronula izgleda, a ipak je ulijevao poštovanje. Garrison reče: — Kažete da ste iz Ureda za državnu sigurnost? Ne mislite valjda da sam na platnom popisu KGB-a? Johnson se mlako nasmiješio. — Obavljali ste poslove za Noru Devon? Podignuo je obrve. — Nora? Ne mislite valjda ozbiljno? Uvjeravam vas da Nora nije osoba koja bi se uplela u... — Vi, dakle, jeste njezin odvjetnik? — upita Johnson. Garrison skrene pogled na mlađeg muškarca s pjegavim licem, agenta Soamesa, te ponovno podigne obrve kao da ga želi pitati je li Johnson uvijek tako hladan. Soames je, ravnajući se po svom šefu, bezizražajno zurio u njega. Joj, neće mi biti lako s ovom dvojicom, pomisli Garrison. * * * Nakon frustrirajućeg i jalovog ispitivanja Dilwortha, Lem je poslao Cliffa Soamesa da obavi niz poslova: da zatraži sudski nalog kojim bi se dopustilo prisluškivanje telefona u odvjetnikovoj kući i njegovu uredu; da pronađe tri javne telefonske govornice najbliže njegovoj kući i tri govornice najbliže njegovu uredu i priključi ih na uređaje za prisluškivanje; da pribavi podatke telefonske kompanije o svim međugradskim pozivima s Dilworthovih kućnih i uredskih telefona; da angažira dodatno ljudstvo iz losangeleskog ureda kako bi za tri sata počeli danonoćno pratiti Dilwortha. Dok je Cliff sređivao te poslove, Lem se šetao gatovima u luci u nadi da će mu zvukovi mora i umirujući pogled na valovitu površinu pomoći da si razbistri um i usmjeri misli na trenutačne probleme. I sam Bog zna kako mu je očajnički potrebno da usredotoči misli. Prošlo je više od šest mjeseci otkad su pas i Samac pobjegli iz Banodynea, a u potrazi za njima Lem je izgubio sedam kila. Već mjesecima loše spava, gotovo je izgubio tek, a to se sve loše odrazilo 330

čak na njegov spolni život. Možda se previše trudim, govorio je sam sebi. A time blokiram misli. No ta mu upozorenja nisu nimalo koristila. I dalje je bio zatvoren kao cijev puna betona. Puna tri mjeseca, otkad su pronašli Cornellovu kamp-kućicu na školskom parkiralištu dan nakon Hockneyeva ubojstva, Lem je znao da se Cornell zajedno s nekom ženom te kolovoške večeri vratio s puta u Las Vegas, Tahoe i Monterey. Reklamne posjetnice iz lasvegaskih noćnih lokala, hotelski pisaći blokovi, kutije šibica i potvrde o plaćanju benzina kreditnom kraticom pronađeni u kamionetu i prikolici otkrivali su svaku postaju na njihovu putu. Nije znao tko je ta žena, no pretpostavljao je da je Cornellova prijateljica i ništa više od toga. Naravno, nije smio pretpostavljati bilo što. Tek prije nekoliko dana, kada je jedan njegov agent pošao u Las Vegas da se vjenča, Lem je napokon shvatio da je Cornell možda pošao u Las Vegas s tom ženom iz istog razloga. Iznenada mu se čitavo to putovanje činilo kao bračno. Za nekoliko sati potvrđeno mu je da se Cornell odista vjenčao 11. kolovoza u okrugu Clarku u Nevadi s Norom Devon iz Santa Barbare. Tražeći ženu, doznao je da je njezina kuća prodana prije mjesec i pol dana, dakle nakon što je nestala s Cornellom. Istražujući prodaju kuće, doznao je da ju je u transakciji zastupao njezin odvjetnik Garrison Dilworth. Blokiranjem Cornellovih računa, Lem je pretpostavio da mu je otežao život u bijegu, no onda je doznao da je Dilworth podignuo dvadeset tisuća dolara s njegova računa, te da je ženi nekako prebačen sav novac od prodaje njezine kuće. Osim toga, preko svojeg zastupnika Dilwortha još prije četiri tjedna zatvorila je svoje bankovne račune u Santa Barbari. I taj je novac sada u njezinim rukama. Sada ona, njezin muž i pas možda imaju dovoljno novca da se godinama skrivaju. Stojeći na molu, Lem je zurio u more u kojem su se ljeskale sunčeve zrake, u more koje je zapljuskivalo drvene stupove. To mu je gibanje izazivalo mučninu. Podignuo je pogled prema galebovima koji su lebdjeli u visini i 331

glasno kliktali. Njihov skladan let nije ga smirio. Dapače, činio ga je nervoznim. Garrison Dilworth bio je inteligentan, lukav — pravi borac. Sada, kada su ga povezali s Cornellovima, odvjetnik je obećao da će UDS tužiti sudu kako bi deblokirao Travisov račun. »Protiv njega niste podnijeli nikakvu tužbu,« rekao je Dilworth. »Koji bi sudački ulizica pristao ovlastiti vas da mu blokirate bankovne račune? Način na koji manipulirate pravnim sustavom kako biste otežali život nevinom građaninu krajnje je neodgovoran.« Lem je mogao podnijeti tužbu protiv Travisa i Nore Cornell za prekršaje mnogih zakona za zaštitu državne sigurnosti i tako Dilwortha spriječiti da pomaže bjeguncima. No podnijeti tužbe značilo bi privući pozornost sredstava javnog priopćavanja. Nakon toga bi se napuhana priča o Cornellovoj kućnoj panteri — as njome možda i UDS-ovo cjelokupno prikrivanje slučaja — srušilo kao papirnata kuća u oluji. Njegova je jedina nada da će Dilworth pokušati Cornellove obavijestiti da su vlasti napokon otkrile njihovu vezu pa će odsad morati biti mnogo oprezniji. Tada će, s malo sreće i s pomoću njihova telefonskog broja, Lem otkriti gdje se Cornellovi nalaze. Nije se pouzdavao u to da će sve ići tako lako. Dilworth nije budala. Prelazeći pogledom santabarbarsku marinu, Lem se pokušao opustiti. Znao je da mora biti svjež i smiren kako bi nadmudrio starog odvjetnika. Stotine jahti sa smotanim ili spremljenim jedrima lagano su se njihale na nadolazećoj plimi. Druge su pak s razvijenim jedrima mirno klizile prema otvorenu mom, a ljudi u kupaćim kostimima sunčali su se na palubi ili pili koktele, galebovi su poput šivaćih igala hitali plavo-bijelim nebeskim poplunom, ribiči su pecali s kamenog valobrana i cijeli se prizor doimao bolno slikovitim. No bila je to također slika dokolice, velike i proračunate dokolice s kojom se Lem Johnson nije mogao poistovjetiti. Za Lema je previše dokolice značilo opasno skretanje pozornosti s nepomirljive, hladne životne zbilje, sa svijeta konkurencije, pa ga ja svaka besposlica koja je trajala dulje od nekoliko sati činila nervoznim i željnim posla. A pred njim se prostiralo slobodno vrijeme koje se mjerilo danima, tjednima; pred njim, u tim skupocjenim i s ljubavlju izrađenim plovilima, dokolica se mjerila tridesetodnevnim izletima uz obalu, a od pomisli na toliko 332

slobodnog vremena Lema je oblio hladan znoj i želio je vrisnuti. A trebao je misliti i o Samcu. Od njega nije bilo traga od kada je Travis Cornell pucao u njega u svojoj unajmljenoj kući, a to je bilo krajem kolovoza. Prije tri mjeseca. Što je zvijer radila ta tri mjeseca? Je li se skrivala? Je li još tragala za psom? Je li mrtva? Možda ga je, negdje u divljini, ugrizla čegrtuša ili je pao s neke klisure. Bože, pomisli Lem, daj da je mrtav, molim te, daj mi barem toliko pomogni. Daj da je mrtav. No znao je da Samac nije mrtav, jer bilo bi to prelagano. A ništa u životu nije tako lako. Prokleto stvorenje još je tamo negdje i još traga za psom. Vjerojatno je potisnulo nagon da ubija ljude na koje nailazi, jer je znalo da će mu se nakon svakog ubojstva približiti Lem i njegovi ljudi, a nipošto nije želio da ga nađu prije nego ubije psa. Kad zvijer rastrga psa i Cornellove, bijes će ponovno iskaljivati na svim ljudima, a svaka smrt teško će opterećivati savjest Lema Johnstona. U međuvremenu je istraga ubojstava banodyneskih znanstvenika tapkala na mjestu. Dapače, rasformiran je poseban odred UDS-a koji je vodio istragu. Očito da su Sovjeti unajmili ljude izvan špijunskih krugova za ta ubojstva i nema načina da otkriju koga su angažirali. Preplanuo muškarac u bijelim kratkim hlačama i športskim cipelama prošao je pokraj Lema i kazao: — Prekrasan dan! — Vraga prekrasan — odvrati Lem. 5. Dan nakon Dana zahvalnosti Travis je otišao u kuhinju po čašu mlijeka i ugledao Einsteina kojeg je spopao napadaj kihavice. Nije na to obraćao nikakvu pozornost. Ni Nora, koja bi se čak prije od Travisa zabrinula za retriverovo zdravlje, nije se na to osvrtala. Koncentracija peluda u zraku u Kaliforniji najgušća je u proljeće i jesen. No budući da ovdašnja klima dopušta cjelogodišnji cvat cvijeća, peludi ima u svim godišnjim dobima. Stanovanje u šumi samo je pogoršavalo to stanje. Te je noći Travisa probudio zvuk koji nije mogao identificirati. 333

Istog je trenutka bio potpuno budan, nimalo sanjiv, pridignuo se i posegnuo za sačmaricom što je ležala na podu pokraj kreveta. S puškom u ruci, pozorno je osluškivao. Nakon nešto više od minute ponovno je čuo taj zvuk; dolazio je iz hodnika na katu. Polagano se dignuo iz kreveta da ne probudi Noru i oprezno je pošao do vratiju. U hodniku, kao i u gotovo svim prostorijama, noću je svijetlila prigušena žarulja, a u njezinu blijedu sjaju Travis je opazio da je zvuk prozvodio pas. Einstein je stajao na vrhu stuba, kašljao i tresao glavom. Travis pođe do njega i retriver podigne pogled. — Je li sve u redu? Einstein hitro mahne repom: Da. Sagnuo se i protrljao retriverovu dlaku. — Siguran si? Da. Na trenutak se pas stisnuo uz Travisa, uživajući u tome što ga tapše. Onda se odmaknuo od njega, zakašljao nekoliko puta i spustio se stubama. Travis je pošao za njim. Ušao je u kuhinju kad je pas mljaskao vodu iz svoje posude. Nakon što je ispraznio posudu, retriver je pošao u smočnicu, uključio svjetlo i počeo šapom vaditi slovne pločice iz plastičnih cijevi. ŽEDAN. — Jesi li siguran da ti je dobro? DOBRO. SAMO ŽEDAN. PROBUDILA ME NOĆNA MORA. Iznenađen, Travis reče: — Ti sanjaš? TI NE? — Da. I previše. Napunio je retriverovu posudu vodom. Einstein ju je ponovno ispraznio, pa je Travis napuni i drugi put. No više nije bio žedan. Travis je očekivao da će zatražiti da ga pusti van piškiti, no pas je odlučio poći na kat gdje se smjestio pred vratima spavaonice u kojoj je Nora još mirno spavala. Šapćući, Travis reče: — Slušaj, možeš doći i spavati pokraj kreveta ako želiš. Einstein je baš to želio. Sklupčao se na podu s Travisove strane kreveta. U mraku je Travis mogao ispružiti ruku i ne naprežući se dodirnuti i pušku i Einsteina. Više ga je smirivala činjenica da je tu pas negoli 334

puška. 6. U subotu poslijepodne, samo dva dana nakon Dana zahvalnosti, Garrison Dilworth sjeo je u svoj mercedes i polagano se odvezao od svoje kuće. Već nakon što je prošao dva raskrižja, uvjerio se da ga UDS još prati. Zeleni ford, vjerojatno onaj od sinoć. Držali su se na priličnoj udaljenosti, i bili su diskretni, no Garrison nije slijep. Još se nije javio Nori i Travisu. Budući da su ga slijedili, pretpostavljao je da mu prisluškuju telefon. Mogao je poći u neku javnu govornicu, no bojao se da UDS može prisluškivati razgovor s pomoću direkcijskog mikrofona ili nekom drugom elektronskom napravom. A ako bi uspjeli snimiti tonove za biranje telefonskog broja Cornellovih, lako bi te tonove pretvorili u brojeve i doznali da je riječ o priključku u Big Suru. Morat će se poslužiti lukavstvom da bi uspostavio sigurnu vezu s Norom i Travisom. Znao je da mora djelovati brzo, prije nego Travis i Nora nazovu njega. Današnja tehnologija omogućava UDS-u da odredi s kojeg priključka Cornellovi pozivaju Garrisonov broj prije nego bi ih Garrison stigao upozoriti da ga prisluškuju. I tako se u dva sata tog subotnjeg poslijepodneva, u pratnji zelenog forda, odvezao do kuće Delle Colby u Montecitu da bi je odveo na svoj brod Amazing Grace, gdje bi trebali provesti ugodno poslijepodne na suncu. Barem joj je tako kazao preko telefona. Della je udovica suca Jacka Colbya. Ona i Jack bili su najbolji prijatelji Garrisona i Francine punih dvadeset i pet godina, sve dok ih nije razdvojila smrt. Jack je umro godinu dana poslije Francine. Della i Garrison ostali su bliski; često bi izlazili na većem, odlazili na ples, u šetnje i na jedrenje. Prvo je njihov odnos bio čisto platonski; bili su jednostavno stari prijatelji koji su imali tu sreću — odnosno nesreću — da nadžive svoje najdraže, a bili su potrebni jedno drugome, jer bi im mnoga lijepa sjećanja izblijedjela kad ne bi imali jedno drugo. Prije godinu dana, kad su se nenadano našli u krevetu, iznenadili su se i shrvao ih je osjećaj krivnje. Činilo im se da varaju svoje supružnike, 335

premda su Jack i Francine preminuli prije više godina. Osjećaj krivnje s vremenom je, naravno, prošao i sada su bili zahvalni što im se pružila mogućnost za druženje i lagano plamteću strast koja je neočekivano razvedrila jesenske dane njihovih života. Kad je skrenuo u prilazni put prema Dellinoj kući, izašla je iz kuće, zaključala vrata i užurbano krenula prema njegovu autu. Imala je cipele za brod, bijele hlače, prugasti bijelo-plavi pulover i plavu vjetrovku. Premda joj je bilo šezdeset i devet godina i iako joj je kosa bila potpuno sijeda, izgledala je petnaest godina mlađa. Izašao je iz mercedesa, zagrlio je i poljubio, te rekao: — Možemo li poći tvojim autom? Trepnula je: — Imaš problema sa svojim? — Ne — odgovorio je. — Ali radije bih da pođemo tvojim. — Nema problema. Vožnjom unatrag izvela je svog caddya iz garaže i on je sjeo na suvozačevo sjedalo. Kad je skrenula na ulicu, on reče: — Bojim se da su u moj auto možda postavili prislušni uređaj, a ne želim da čuju što ću ti reći. Izraz na njezinu licu nije moguće opisati. Nasmijan, on reče: — Ne, nisam posenilio preko noći. Ako, dok voziš, budeš gledala u retrovizor, vidjet ćeš da nas slijede. Vrlo su dobri u svom poslu, vrlo su diskretni, no nisu nevidljivi. Pustio ju je da se uvjeri i nakon što su prošli nekoliko raskrižja Della upita: — Onaj zeleni ford? — Tako je. — U što si se to uvalio, dragi? — Nemoj odmah poći do marine. Vozi prvo na tržnicu; kupit ćemo svježeg voća. A onda nas odvezi do trgovine pićem da kupimo vina. Do tada ću ti već sve ispričati. — Vodiš li ti kakav tajni život, a da nisam ništa naslutila? — upitala je smiješeći se. — Jesi li ti kakav starački James Bond? * * * Prethodni je dan Lem Johnson ponovno uspostavio svoj privremeni stožer u klaustrofobičnom uredu pri santabarbarskoj sudnici. Soba je imala samo jedan uzak prozor. Zidovi su bili tamni, a stropno svjetlo tako slabo da su u kutovima visjele sjene nalik na 336

zaboravljena strašila. Posuđeno pokućstvo sastojalo se od svega što su izbacili iz drugih prostorija. Ovdje je radio nakon Hockneyeva ubojstva, no zatvorio je ured nakon tjedan dana kada se više ništa nije moglo obaviti u ovom području. Sada, nadajući se da će ih Dilworth dovesti do Cornellovih, Lem je ponovno otvorio svoj skučen terenski stožer, uključio telefone i čekao tijek događaja. U sobi je s njime bio jedan pomoćni agent, imenom Jim Vann, gotovo pretjerano marljiv i pretjerano predan mladić od dvadeset i pet godina. Cliff Soames trenutačno je bio zadužen za šesteročlanu momčad u marini; ne samo što je nadzirao rad UDS-ovih agenata postavljenih čitavim tim područjem, nego je i usklađivao nadzor nad kretanjem Garrisona Dilwortha s ophodnjom lučke kapetanije i obalnom stražom. Oštrouman starac očito je shvatio da ga prate, pa je Lem očekivao kako će Dilworth pokušati pobjeći, pokušati izmaknuti svojim pratiteljima dovoljno dugo da se potajno javi Cornellovima. Najlogičniji način da Garrison izbjegne nadzor jest da isplovi na jahti, da plovi usporedo s obalom, da se negdje iskrca čamcem i telefonira Cornellu prije nego što ga ponovno pronađu njegovi pratitelji. No iznenadit će se kad bude isplovljavao iz luke u pratnji lučke ophodnje. A kada izađe na pučinu slijedit će ga brod obalne straže koji ga već sada spremno čeka. U tri sata i četrdeset minuta Cliff se javio da izvijesti Lema kako Dilworth sjedi sa svojom prijateljicom na palubi Amazing Grace, jede voće i pijucka vino. Uglavnom se prepuštaju sjećanjima, a povremeno se i smiju. — Prema onome što možemo razabrati prisluškivanjem s pomoću direkcijskih mikrofona, a i prema onom što vidimo, rekao bih da nemaju nikakvu namjeru ikamo poći. Osim možda u krevet. Čini se da su starci prilično zagrijani. — Pomno ih motri — reče Lem. — Ne vjerujem mu. Nakon toga Lem je primio telefonski izvještaj Odreda za pretraživanje, koji je potajno ušao u Dilworthovu kuću nekoliko minuta nakon što ju je odvjetnik napustio. Nisu pronašli ništa o Cornellima i psu. Još sinoć su pomno pretražili Dilworthov ured, a ni tamo nisu ništa našli. A ni provjera njegovih telefonskih računa nije nimalo pomogla; ako im je ikad telefonirao, uvijek je to činio iz javne govornice. 337

Pregled računa njegove telefonske kreditne kartice nije upućivao na to da ih je zvao. Prema tome, ako se odista poslužio javnom govornicom, nije ih zvao na svoj račun, nego na Cornellov, tako da u njegovoj evidenciji ne postoji nikakav trag. A to nije bio dobar znak. Očito je da je Dilworth bio izvanredno oprezan, čak i prije nego je shvatio da ga prate. * * * Bojeći se da je pas možda prehlađen, u subotu je Travis pomno motrio Einsteina. No retriver je kihnuo samo nekoliko puta i uopće nije kašljao i doimao se čilim i zdravim. Prijevozničko poduzeće dostavilo je deset golemih kartonskih kutija sa svim Norinim dovršenim platnima koje je ostavila u Santa Barbari. Prije nekoliko tjedana, s prijateljeve adrese, kako bi bio siguran da nitko neće moći otkriti vezu između njega i Nore »Aimes«, Garrison Dilworth poslao je slike na njihovu novu adresu. Dok je otvarala kutije i odmotavala platna, gomilajući hrpe papira za zamatanje i oblaganje u dnevnoj sobi, Nora je bila izvan sebe. Travis je znao da su, tijekom više godina, ta djela ono za što je živjela i shvatio je kako joj to što ponovno ima svoje slike nije samo velika radost, nego da će je vjerojatno potaknuti da se posveti svojim novim platnima u pomoćnoj spavaonici s većim entuzijazmom. — Hoćeš li nazvati Garrisona da mu zahvališ? — upitao ju je. — Da, nego! — reče ona. — Ali daj da ih prvo raspakiramo i provjerimo da koje nije oštećeno. * * * Dok se poslijepodne primicalo večeri, razmješteni po marini prerušeni u vlasnike jahta, ribare i ribiče, Cliff Soames i drugi UDS-ovi agenti promatrali su Dilwortha i Dellu Colby. I prisluškivali su ih preko elektronskih naprava. Spuštao se sumrak, a još nije bilo nikakve naznake da Dilworth namjerava isploviti. Pala je noć, no odvjetnik i njegova prijateljica nisu ništa poduzimali. Pola sata nakon što je pao mrak, Cliffu Soamesu dosadilo je da se pretvara kako peca s krme dvadesetmetarske športske jahte privezane na četvrtom vezu od Dilworthove. Popeo se brodskim stubama do kormilarske kabine i skinuo slušalice s glave Hanka 338

Gomera, agenta koji je pratio razgovor staroga para s pomoću direkcijskog mikrofona. Sam je poslušao što govore. — ... a sjećaš li se ono u Acapulcu kad je Jack unajmio onu ribarsku brodicu? — ... Da, cijela posada izgledala je kao da su gusari! — Mislili smo da će nam prerezati grkljane ili nas ostaviti na pučini... — A pokazalo se da su svi redom studenti bogoslovnog fakulteta... — ... studirali su da postanu misionari... a Jack veli... Vraćajući slušalice, Cliff reče: — Još se prepuštaju sjećanjima! Drugi je agent kimnuo glavom. Nisu bili upalili svjetlo u kabini, tako da je Hanka osvjetljivala samo malena, zasjenjena radna svjetiljka postavljena iznad stola za navigacijske karte, pa mu je lice izgledalo izduženo i čudno. — Tako je već cijeli dan. Sva sreća što pričaju krasne priče. — Idem na zahod — reče Cliff umornim glasom. — Vraćam se odmah. — Ne moraš žuriti. Ne idu oni nikamo. Poslije nekoliko minuta, kad se Cliff vratio, Hank Gomer skinuo je slušalice i rekao: — Spustili su se u potpalublje. — Nešto se događa? — Ne ono čemu smo se nadali. Sad će se poševiti. — Oh. — Joj, Cliff, ne želim to slušati. — Slušaj — inzistirao je Cliff. Hank prisloni jednu slušalicu na uho. — Ma joj, svlače se, a stari su kao moj djed i baka. Užasno mi je neugodno. Cliff uzdahne. — Sada su tiho — reče Hank, a lice mu poprimi izraz gađenja. — Ma, Cliff, sad će svaki trenutak početi stenjati. — Samo ti slušaj — bio je uporan Cliff. Zgrabio je laganu vjetrovku sa stola i ponovno izašao da on sam to ne bi morao slušati. Zauzeo je svoj položaj na sjedalici na krmenoj palubi i ponovno podignuo ribički štap. Večer je bila svježa, tako da je vjetrovka poslužila svrsi, no vrijeme inače nije moglo biti bolje. Zrak je bio čist i sladak, s jedva osjetnim mirisima mora. Nebo bez Mjeseca bilo je načičkano zvijezdama. More 339

je smirujuće zapljuskivalo stupove molova i trupove privezanih brodova. Negdje na drugoj strani luke, netko je na svom brodu svirao ljubavne pjesme iz četrdesetih. Čulo se paljenje brodskog motora — brum, brum, brum — i bilo je nečeg romantičnog u tom zvuku. Cliff je pomislio kako bi bilo lijepo imati brod i isploviti na dugo potovanje južnim dijelom Tihoga oceana, prema otocima zasjenjenim palmama... Iznenada se tihi rad motora pretvorio u veliku buku i Cliff shvati da isplovljava Amazing Grace. Spustivši ribički štap i ustajući sa sjedalice, ugledao je kako se Dilworthov brod odvaja od svog veza gotovo nesmotrenom brzinom. Bila je to jedrilica, pa Cliff nije očekivao da će isploviti smotanih jedara, no brod je bio opremljen pomoćnim motorom; znali su to, bili su spremni za to, no ipak se silno iznenadio. Pojurio je u kabinu. — Hank, pozovi lučku kapetaniju! Dilworth je krenuo. — Ma ševe se. — Ma nemoj! — Cliff potrči prema pramcu. Dilworth je već okrenuo Amazing Grace i plovio je prema izlazu iz luke. Bez ikakvih svjetala na krmi i prostoru oko kormila, samo s malenim svjetlom na pramcu. Mili Bože, uistinu namjerava pobjeći. * * * Kad što su razmotali svih stotinu platna, a nekoliko njih i objesili, te ostale prenijeli u nekorištenu spavaonicu, bili su prilično gladni. — I Garrison sada vjerojatno večera — reče Nora. — Ne želim ga prekidati. Nazvat ćemo ga poslije večere. U smočnici je Einstein izvadio slova iz plastičnih cijevi i složio poruku: MRAK JE. PRVO ZATVORITE KAPKE NA PROZORIMA. Iznenađen i uznemiren pomanjkanjem opreza, što mu inače nije svojstveno, Travis je žurio iz sobe u sobu zatvarajući unutrašnje kapke i zasune na njima. Očaran Norinim slikama i oduševljen njezinim zadovoljstvom, uopće nije opazio da se spustila noć. * * * Na pola puta do izlaza iz luke, uvjeren da ih udaljenost od obale i buka motora štiti od elektronskog prisluškivanja, Garrison reče: — Usmjeri brod blizu vanjske točke sjevernog valobrana, uza sam rub plovnoga puta. 340

— Jesi li siguran? — zabrinuto će Della. — Nisi više mladić. Potapše je po stražnjici i reče: — Bolji sam od mladića. — Sanjar. Poljubio ju je u obraz, polagano krenuo prema pramcu držeći se desne brodske ograde i pripremio se za skok u vodu. Obukao je tamnoplave kupaće gaćice. Trebao je navući gumeno odijelo, jer je more zasigurno prohladno. No zaključio je da će moći doplivati do valobrana, oko njegove krajnje točke i izaći iz mora s njegove sjeverne strane, izvan vidokruga promatrača iz luke, za nekoliko minuta, dakle mnogo prije nego što hladno more iscijedi suviše njegove tjelesne topline. — Imamo društvo! — doviknula je Della s kormila. Okrenuo se i ugledao brod lučke kapetanije kako kreće s južnih molova i prilazi im s njihove lijeve strane. Neće nas zaustaviti, pomislio je. Nemaju zakonsko pravo da to učine. No morao je skočiti u more prije nego što patrolni brod zauzme položaj iza njihove krme. Kad budu iza njih, vidjet će ga kako skače preko ograde. Sve dok su još s njihove lijeve strane, Amazing Grace će zakloniti njegov odlazak, a luminiscentni trag brodskih vijaka prikrit će pjenu koju će stvarati prvih nekoliko trenutaka dok bude plivao oko vrha valobrana. U međuvremenu će pozornost patrolnog broda biti usmjerena podalje od njega, na Dellu. Plovili su prema pučini najvećom brzinom pri kojoj se Della osjećala ugodno. Jahta od petnaest metara tresla se na pomalo uzburkanom moru tako silovito da se Garrison morao čvrsto držati za brodsku ogradu. Usprkos tome, činilo mu se da prolaze pokraj kamena valobranskog zida frustrirajuće sporo, a patrolni brod još im se više približio. No Garrison je čekao i čekao, jer nije želio skočiti u luku punih sto metara prije izlaza. Kad bi prerano skočio, ne bi mogao otplivati skroz do rta i oko njega; umjesto toga, morao bi plivati ravno prema valobranu i uspeti se njegovom dužom stranicom, i svi bi ga vidjeli. Sada se patrolni brod približio na sto metara — mogao ga je vidjeti kad se uspravio iz svog čučećeg položaja i pogledao preko krova kabine — i polagano im zalazio točno iza krme tako da Garrison nije mogao čekati još dugo, nije mogao... — Rt! — dovikne Della s kormilarskog mjesta. 341

Bacio se preko ograde, u mračnu vodu, što dalje od broda. More je bilo hladno! Od šoka je gotovo ostao bez daha. Potonuo je i nikako nije mogao pronaći put do površine, uhvatila ga je panika, pa je mlatio, grabio rukama i nogama, no onda je ipak izbio na površinu loveći dah. Začudio se vidjevši kako je Amazing Grace tako blizu. Činilo mu se da je pod vodom, mahnito mlateći more, proveo barem minutu, no zacijelo je bio zaronjen tek koju sekundu, jer se njegova jahta još nije znatnije odmaknula. A i partolni brod mu je bio blizu. Zaključio je da ga čak ni zapjenjena brazda Amazing Grace dovoljno ne štiti, pa je duboko udahnuo, ponovno zaronio i zadržao se pod površinom što je duže mogao. Kad je izronio, i Della i njezini pratitelji već su odmaknuti od lukobrana i skrenuli prema jugu. Bio je siguran da ga nitko ne promatra. Plimna struja brzo ga je vukla pokraj rta sjevernog lukobrana, koji je izgrađen od nasipanih stijena i kamenja koji su se dizali više od šest metara iznad morske razine i nalikovali na sivo-crne pjegaste bedeme u noći. Preostalo mu je još samo oplivati rt te prepreke, no prema kopnu se morao probijati protiv jake struje. Ne čekajući više ni trenutka, zaplivao je i razmišljao kako je, zaboga, mogao pomisliti da će to biti lak posao. Uskoro ćeš navršiti sedamdeset i prvu, govorio sije plivajući pokraj kamenitog rta koji je osvjetljavalo lučko svjetlo. Koji ti je vrag da moraš glumiti heroja? No znao je što mu je. Bio je duboko uvjeren da pas mora ostati na slobodi, da se prema njemu ne smije odnositi kao da je državno vlasništvo. Ako smo napredovali toliko da možemo stvarati onako kako stvara Bog, onda se moramo naučiti postupati s jednakom pravednošću i milošću kao sam Bog. To je rekao Nori i Travisu — i Einsteinu — one večeri kad je ubijen Ted Hockney, i svaku je riječ mislio ozbiljno. Slana voda pekla mu je oči i zamagljivala vid. More mu se skupilo u ustima i izgrizlo čir na njegovoj donjoj usni. Silno se opirao struji, isplivao pokraj valobranskog rta, izvan vidokruga svih u luci i onda zamahnuo prema stijenama. Kad ih je napokon dosegnuo, primio se za prvi kamen koji je dotaknuo i lovio zrak, suviše iscrpljen da se odmah izvuče iz vode. 342

Tijekom višetjednog razdoblja, otkad su se Travis i Nora dali u bijeg, Garrison je imao dosta vremena razmišljati o Einsteinu i sad je bio još čvršće uvjeren da je zatvoriti inteligentno, potpuno nevino stvorenje teška nepravda, iako je riječ o psu. Garrison se čitav svoj život borio za pravednost koju omogućuju zakoni jedne demokracije i za očuvanje slobode koja proistječe iz te pravednosti. Kad čovjek ideala odluči kako je prestar da bi za ono u što vjeruje stavio sve na kocku, onda on više nije čovjek od ideala. Možda bi se moglo reći da on više uopće nije čovjek. Ta gorka istina tjerala ga je da se, unatoč svojim godinama, upusti u to noćno plivanje. Čudno što je čovjek, nakon dugog života idealizma, nakon sedam desetljeća, stavljen na najveću kušnju zbog sudbine jednog psa. Ali kakvog psa! E, u kako čudnom svijetu živimo, pomislio je. Možda će genetsku tehnologiju morati preimenovati u »genetsku umjetnost«, jer svako je umjetničko djelo stvaralački čin, a nijedan stvaralački čin po profinjenosti i ljepoti ne nadmašuje stvaranje inteligentna uma. Došavši do daha, izvukao se iz vode na zakošenu sjevernu stranu sjevernoga valobrana. Ta se prepreka uzdizala između njega i marine dok se preko kamenja kretao prema kopnu, dok mu je s lijeve strane nadiralo more. Sa sobom je ponio malenu baterijsku svjetiljku koju je pričvrstio o kupaće gaćice. Sada se koristio njome da bi, bosonog, napredovao krajnje oprezno, jer se bojao da se ne posklizne na mokrom kamenju, padne i slomi nogu. Nekoliko stotina metara pred sobom vidio je gradska svjetla i nejasnu, srebrnkastu crtu plaže. Bilo mu je hladno, no ne onoliko hladno kao u vodi. Srce mu je ubrzano kucalo, no ne onako brzo kao prije. Uspjet će. * * * Lem Johnson došao je autom iz privremenog stožera, i Cliff ga je dočekao kod praznog sidrišta gdje je bila privezana Amazing Grace. U međuvremenu je zapuhao vjetar. Stotine plovila u marini valjale su se lagano na svojim vezovima. Jahte su škripale, a labavi podigači zveckali su i zveckali o svoje jarbole. Svjetiljke na molovima i susjedni 343

im brodski fenjeri bacali su treperave svjetlosne šare na mračnu, uljastu morsku površinu na mjestu gdje je bila privezana Dilworthova jedrilica. — A lučka kapetanija? — zabrinuto upita Lem. — Slijedili su ga prema pučini. Činilo se da će skrenuti prema sjeveru, držao se blizu rta, no onda je ipak zaplovio prema jugu. — Je li ih Dilworth primijetio? — Morao ih je vidjeti. Vidite i sami: nema magle, vide se sve zvijezde, potpuno je bistro. — Fino. Želim da zna. A obalna straža? — Razgovarao sam s njihovim brodom — uvjeravao ga je Cliff. — Prate Amazing Grace stotinjak metara s boka. Plove prema jugu usporedo s obalom. Dršćući na sve hladnijem vjetru, Lem upita: — Znaju li da će se možda pokušati iskrcati, primjerice gumenim čamcem? — Znaju — reče Cliff. — Neće mu uspjeti. Pod nosom im je. — Je li obalna straža sigurna da ih je opazio? — Osvijetljeni su poput Božičnog drvca. — Fino. Želim da zna kako nema nikakvih mogućnosti. Samo da ga spriječimo da nazove Cornellove. Prije ili poslije, oni će ga nazvati i onda su naši. Čak ako ga nazovu iz javne govornice, znat ćemo iz kojeg mjesta zovu. Osim što su na Dilworthove kućne i uredske telefonske priključke spojili prislušne uređaje, ljudi iz UDS-a priključili su posebnog »lovca« koji otvara liniju istog trenutka kad se uspostavi veza s određenim brojem i drži je otvorenom čak nakon što obje stranke prekinu vezu, sve dok ne utvrde i provjere broj s kojeg je poziv upućen i pretplatnikovu adresu. Čak ako Dilworth dovikne upozorenje i prekine vezu čim prepozna glas Cornellovih, bilo bi prekasno. Jedino bi mogao pokušati nadmudriti UDS tako da se uopće ne javlja na telefon. No čak ni to mu ne bi pomoglo, jer nakon što telefon šest puta zazvoni, na svaki dolazeći poziv automatski se »javlja« ugrađena oprema UDS-a, koja otvara liniju i počinje postupak provjere. — Sada nas može zajebati samo ako Dilworth stigne do telefona koji ne nadziremo i upozori Cornellove da ga ne nazovu — zaključi Lem. — Neće se to dogoditi — reče Cliff. — Čvrsto ga držimo pod 344

nadzorom. — Molim te, nemoj tako govoriti — zabrinuo se Lem. Vjetar je uhvatio metalnu kopču s otpuštena podigača tako da je glasno zveknuo o jarbol. Od tog se zvuka Lem trgnuo. — Otac mi je uvijek govorio da te nesreća stiže kad to najmanje očekuješ. Cliff je odmahnuo glavom. — Stvarno vas poštujem, ali moram reći da što više citirate svog oca, sve više shvaćam da je bio jedan od najzlovoljnijih ljudi svih vremena. Promatrajući ljuljanje brodova i namreškano more, osjećajući se pomalo mučno, kao da ne stoji u pokretnom svijetu, nego kao da se sam kreće, Lem reče: — Jest... moj je otac, na svoj način, bio divan čovjek, no bio je i... nemoguć. Hank Gomer im dovikne: — Hej! — Trčao je molom od broda na kojem je s Cliffom stražario cijeli dan. — Upravo sam razgovarao s brodom obalne straže. Reflektorom su osvijetlili Amazing Grace da bi ih malo zastrašili. Kažu da ne vide Dilwortha. Samo ženu. Lem uzvikne: — Ali, zaboga, on upravlja brodom! — Ne — reče Gomer. — Nema svjetala na Amazing Grace, no reflektor broda obalne straže potpuno ih osvjetljava. Kažu da je za kormilom žena. — Ništa strašno. U potpalublju je — reče Cliff. — Ne — reče Lem, a srce mu silno zakuca. — Ne bi bio ispod palube u tim okolnostima. Proučavao bi brod obalne straže i razmišljao hoće li nastaviti ploviti ili će se vratiti u luku. Nije na Amazing Grace. — Mora biti! Nije sišao s broda prije nego su isplovili s veza. Lem je zurio preko kristalno bistre luke, prema svjetlu blizu rta sjevernog valobrana. — Rekao si da je vražji brod prolazio blizu sjevernog lukobrana i da se činilo kao da će zaploviti prema sjeveru, no da je iznenada skrenuo na jug. — Sranje — reče Cliff. — Tamo je iskočio — reče Lem. — Tamo kod rta sjevernog valobrana. I bez gumenog čamca. Tako mi svega, plivao je. — Prestar je za to — pobunio se Cliff. — Očito nije. Oplivao je valobran i sada trči do telefonske govornice na jednoj od sjevernih gradskih plaža. Moramo ga zaustaviti. I to hitno. 345

Cliff podigne ruke na usta i dovikne imena četvorice agenata koji su bili raspoređeni na drugim brodovima u luci. Unatoč vjetru, njegov se glas razlegnuo marinom i tupo odjekivao od vode. Ljudi su potrčali i, još dok su Cliffovi povici tiho odzvanjali s druge strane luke, Lem je hitao prema svom autu na parkiralištu. Nesreća te stiže kad to najmanje očekuješ. * * * Dok je Travis ispirao suđe, Nora reče: — Pogledaj! Okrenuo se i vidio je kako stoji pokraj Einsteinovih posuda za hranu i vodu. Vodu je popio, no ostavio je polovicu svoje večere. Ona reče: — Je li ikad dosad ostavio ijednu mrvicu? — Nikad. — Namršten, Travis je obrisao ruke o kuhinjsku krpu. — Posljednjih nekoliko dana... Mislio sam da je možda prehlađen. Ne znam. No on kaže da mu je dobro. Danas nije ni kihao ni kašljao kao prije. Pošli su u dnevnu sobu, gdje je retriver s pomoću naprave za okretanje stranica čitao Crnu ljepoticu. Kleknuli su pokraj njega i on je podignuo pogled. Nora reče: — Jesi li bolestan, Einstein? Retriver zalaje jedanput, potiho: Ne. — Jesi li siguran? Brzo je mahnuo repom: Da. — Nisi pojeo večeru dokraja — reče Travis. Pas je neprirodno zijevnuo. Nora zaključi: — Pomalo si umoran? Da. Nora je ipak pregledala Einsteinove oči, usta i uši ne bi li pronašla znakove infekcije, no na kraju reče: — Ništa. Čini se da je sve u redu. Mislim da čak i Superpas ima pravo da jednom bude umoran. * * * Vjetar se iznenada pojačao. Bilo je prohladno, a pod njegovim udarima valovi su se dizali više nego tijekom dana. Naježene kože od glave do pete, Garrison je stigao do obalne strane sjevernog lučkog valobrana. Laknulo mu je što je napustio tvrde i na mjestima oštre stijene te građevine i zakoračio na pješčanu 346

obalu. Bio je siguran da je putem izgrebao i porezao stopala; jako su ga pekla, naročito na lijevoj nozi, pa je šepesao. Držao se mora, što dalje od parka zasađenog drvećem s druge strane plaže. Tamo, gdje svjetiljke rasvjetljavaju staze i reflektori efektno ističu palme, lakše bi ga opazili ljudi na ulici. Nije mislio da će ga itko tražiti. Bio je uvjeren da je njegova varka uspjela. Međutim, za svaki slučaj ipak nije želio privlačiti pozornost. Siloviti udarci vjetra trgali su pjenu s nadolazećih valova i bacali je Garrisonu u lice. Činilo mu se da neprestano trči kroz paučinu. Oči, koje su mu napokon prestale suziti od plivanja u moru, ponovno su ga pekle i najposlije se morao udaljiti od mora, do ruba plaže gdje je mekši pijesak doticao travnjak, no tako da je ipak ostajao izvan osvijetljenog dijela. Na mračnoj plaži bilo je mladih prikladno odjevenih za noćnu hladnoću: zagrljeni parovi sjedili su na pokrivačima; neki su u malenim skupinama pušili travu i slušali glazbu. Nekih osam ili deset mladića skupili su se oko dva terenska vozila s velikim balonskim gumama; pristup takvim vozilima na plažu nije bio dopušten danju, a najvjerojatnije ni noću. Pili su pivo pokraj rupe koju su iskopali u pijesku da mogu brže zakopati boce ako naiđe policajac. Glasno su razgovarali o djevojkama i zafrkavali se. Nisu obratili pozornost na Garrisona dok se žurio pokraj njih. Kalifornija obiluje zanesenjacima, zdravom hranom i tjelovježbom kao što New York obiluje uličnim razbojnicima, pa kad starac odluči noću plivati u hladnom moru i potom trčati plažom, to nije neobičnije ni manje očekivano nego kad u crkvi ugledate svećenika. Trčeći prema sjeveru, Garrison je pozorno motrio park sa svoje desne strane u potrazi za javnim govornicama. Bilo je vjerojatno da će biti u paru i posebno osvijetljene na betonskim postoljima pokraj koje staze ili blizu javnih zahoda. Počeo je očajavati, bio je siguran da je prošao barem jednu govornicu, da su ga stare oči izdale, no onda je ugledao što je tražio. Dvije javne govornice s krilastim zaklonima. Raskošno osvijetljene. Bile su tridesetak metara od plaže, na pola puta između pijeska i ulice s druge strane parka. Okrenuvši leđa uzburkanom moru, usporio je da ulovi dah i hodao je travom ispod krošanja skupine triju veličanstvenih golemih palmi. 347

Bio je desetak metara od govornica kad je ugledao auto. Dojurio je, iznenada zakočio i uz škripu guma zaustavio se pokraj nogostupa u liniji s govornicama. Garrison nije znao o kome je riječ, no nije želio riskirati. Sklonio se iza golemog dvostrukog palminog stabla koje, srećom, nije bilo opremljeno ukrasnim reflektorima. Kroz raspuklinu između stabala imao je pogled na govornice i stazu koja vodi do nogostupa gdje je stajao auto. Dvojica su izašli iz limuzine. Jedan je potrčao rubom parka prema sjeveru, gledajući prema parku; činilo se da nešto traži. Drugi se stazom zaletio u park. Kad je došao do osvijetljenog prostora oko govornica, Garrison ga je prepoznao i zaprepastio se. Lemuel Johnson. Stojeći iza stabala sijamske palme, Garrison je, iako siguran da ga spojena stabla dovoljno štite, skupio noge i stisnuo ruke uz tijelo da bi bio što neprimjetniji. Johnson je pošao do prvog telefona, podignuo slušalicu... i pokušao je iščupati iz aparata. Imala je svitljivu metalnu žicu, pa ju je više puta silovito pokušao strgnuti, no bezuspješno. Naposljetku je opsovao, iščupao slušalicu i bacio je duboko u park. Onda je uništio drugi telefon. Na trenutak, kad se Johnson okrenuo od telefona i pošao ravno prema Garrisonu, odvjetnik je pomislio da ga je opazio. No Johnson je nakon nekoliko koraka stao i bacio pogled kroz park prema plaži. Pogled mu ni na trenutak nije zastao na palmama iza kojih se skrivao Garrison. — Proklet bio, luđače stari! — izusti Johnson i požuri natrag u auto. Čučeći u sjeni iza palmi, Garrison se nacerio, jer je znao kome je čovjek iz UDS-a uputio kletvu. Odvjetniku odjedanput više nije smetao hladan vjetar koji je nadirao s mora iza njegovih leđa. Prokleti, stari luđak ili starački James Bond: odlučite sami. Kako bilo da bilo, ne može ga se lako otpisati. * * * U podrumskoj centrali telefonske kompanije agenti Rick Olbier i Denny Jones opsluživali su elektronsku opremu za prisluškivanje i praćenje dolazećih poziva priključenih na Dilworthove uredske i 348

kućne linije. Dežurstvo je bilo dosadno, pa su kartali da im brže prođe vrijeme: kanastu i remi, ni jedna ni druga igra nisu bogzna što, no bila im je odbojna već pomisao na poker udvoje. Kad je u osam sati i četrnaest minuta bio upućen poziv na Dilworthov kućni broj, Olbier i Jones reagirali su življe nego bi trebalo, jer se napokon nešto počelo događati. Olbier je svoje karte bacio na pod, James svoje na stol, i obojica su zgrabili slušalice sa stola kao da je U. svjetski rat i da očekuju kako će prisluškivati Hitlerov tajni razgovor s Goeringom. Oprema je bila namještena da otvori liniju i blokira je kako bi se utvrdio broj s kojeg je poziv upućen ako se Dilworth ne javi do šestog zvonjenja. Budući da su znali da se nitko neće javiti, jer odvjetnik nije kod kuće, Olbier je isključio automatiku i otvorio liniju nakon drugog zvonjenja. Zelena slova na računalskom zaslonu ispisala su poruku: PROVJERAM. Muški glas na liniji reče: — Halo? — Halo — reče Jones. Na zaslonu se pojavio broj s kojeg je poziv upućen i pretplatnikova adresa u Santa Barbari. Sustav UDS-a bio je nalik na policijsko računalo koje omogućava trenutačnu identifikaciju broja s kojeg je upućen hitan poziv. No sada se iznad adrese umjesto osobnog imena pojavilo ime poduzeća: TELEFONSKI MARKETING, D.O.O. Muški glas na liniji reče Dennyu Jonesu: — Gospodine, slobodan sam obavijestiti vas da vam omogućavamo besplatnu izradu jedne fotografije veličine dvadeset na dvadeset i pet centimetara i deset malih fotografija za isprave... Jones reče: — Tko ste vi? Računalo je pretraživalo popis adresa da bi provjerilo identitet osobe koja zove. Glas na telefonu objasni: — Pa, gospodine, zovem u ime fotografskog studija »Olin Mills«, koji izrađuje najbolje... — Samo malo — reče Jones. Računalo je potvrdilo pretplatnikov identitet. Dilworthu je upućen marketinški poziv i ništa više od toga. — Nemojte me gnjaviti! — oštro će Jones i prekine vezu. — Sranje — reče Olbier. 349

— Hoćemo kanastu? — upita Jones. * * * Osim šestorice svojih ljudi koji su bili u luci, Lem je pozvao još četvoricu iz privremenog stožera u sudu. Petoricu je rasporedio svakih dvjestotinjak metara uz rub obalnog parka. Zadužio ih je da nadziru aveniju između parka i gradskog poslovnog središta, gdje se nalaze mnogobrojni moteli, a i restorani i trgovine. Naravno, svi ti lokali imaju telefone, a neki moteli imaju i javne govornice u predvorju. Odvjetnik bi s bilo kojeg mogao upozoriti Travisa i Noru Cornell. U to doba u subotu navečer, neke su trgovine bile zatvorene, no neke — a i svi restorani — bile su otvorene. Ne smiju dopustiti Dilworthu da prijeđe ulicu. Vjetar je jačao i postajao sve hladniji. Lemovi ljudi stajali su s rukama u džepovima, sagnutih glava i drhtali od zime. Palmino lišće šuštalo je pod iznenadnim mahovima vjetra. Ptice u gnijezdima na drveću uznemireno su se glasale i potom smirile. Lem je šestog agenta poslao na jugozapadni kut parka, na početak valobrana koji je odvajao gradsku plažu od luke. On bi trebao spriječiti Dilwortha da se vrati do valobrana, uspne na njega i odšulja natrag preko luke do govornica u drugom dijelu grada. Sedmog agenta poslao je do sjeverozapadnog kuta parka, do same obale, da spriječi Dilwortha da pođe prema privatnim plažama na sjeveru, otkud bi mogao ući u stambene četvrti i zamoliti koga da se posluži telefonom. Lem, Cliff i Hank morali su sami pretražiti park i plažu uz njega u potrazi za odvjetnikom. Lem je znao da nema dovoljno ljudi, no njih desetorica — a njima treba dodati Olbiera i Jonesa u telefonskoj kompaniji — bili su svi kojima raspolaže u Santa Barbari. Bilo mu je jasno da nema smisla pozvati još agenata iz Los Angelesa; dok bi oni došli, Lem bi već pronašao i zaustavio Dilwortha — ili bi ovaj uspio dozvati Cornellove. * * * Otvoreno terensko vozilo bilo je opremljeno sigurnosnom šipkom za slučaj prevrtanja. Imalo je dva duboka sjedala, a iza njih teretni prostor dugačak metar i dvadeset za dodatne putnike ili znatnu 350