Cuvari-Dean Koontz

uvjerena da će proizvesti pobjednike. Za tjedan dana planirali su u konjušnicu dovesti dvije rasne kobile, koje će odvesti na rasplodnu farmu gdje će ih Dobro Srce oploditi. Onda će sva tri konja vratiti ovdje kako bi se Tracy brinula o njima. Sljedeće godine imat će dva zdrava ždrijepca koja će dati dreseru negdje u okolici. Tracy će ih stalno posjećivati, pomoći će u njihovom treningu, naučit će sve što treba znati o uzgoju pobjednika, a onda, onda će ona i potomci Dobroga Srca ispisati stranice trkačke povijesti, oh da, bila je sigurna da će uspjeti... Njezina su maštanja bila prekinuta kada je četrdesetak metara od konjušnice nagazila na nešto mekano i sklisko, tako da je zamalo pala. Nije osjetila smrad, no pretpostavila je da je to izmet što ga je ostavilo Dobro Srce kad su ga navečer pustili u dvorište. Osjećala se glupo i nespretno, no upalila je svjetiljku i usmjerila je prema tlu, a umjesto izmeta ugledala je ostatke unakažene mačke. Tracy ispusti sikćući zvuk gađenja i smjesta ugasi svjetiljku. Svi u susjedstvu držali su puno mačaka, djelomice i zato što su tamanile miševe oko štala. Kojoti su se u potrazi za plijenom redovito spuštali s brda i kanjona na istoku. Premda su mačke brze, kojoti ponekad znaju biti brži, te je Tracy isprva pomislila da je kojot iskopao prolaz ispod ograde, ili je pak preskočio i ščepao nesretnu mačku koja je vjerojatno lovila glodavce. No kojot bi mačku požderao i za sobom možda ostavio samo komadić repa ili krzna, jer kojoti su prije žderonje negoli sladokusci i poznati su po svojoj proždrljivosti. Ili bi pak ponijeli mačku na kakvo skrovito mjesto kako bi je na miru pojeli. No ova mačka nije bila ni napola požderana, bila je samo rastrgana, kao da ju je netko ili nešto ubilo bolesno uživajući u njezinu komadanju... Tracy je zadrhtala. I prisjetila se glasina o zoološkom vrtu. U Irvineskom parku, koji je udaljen samo nekoliko kilometara, netko je preksinoć navodno ubio nekoliko životinja u kavezima malog zoološkog vrta. Neki narkoticima izluđeni vandali. Ubojice iz užitka. Ta priča bila je tek glasina, nitko je nije uspio potvrditi, no neki su znakovi upućivali da je istinita. Neki su se klinci jučer nakon škole biciklima odvezli u park. Nisu vidjeli unakažene strvine, ali kazali su kako im se čini da u oborima ima manje životinja nego inače. 151

Šetlandskog ponija nije bilo. Čuvari u parku nisu o tome željeli govoriti. Tracy se upitala je li moguće da se u području Orangeskog parka šuljaju manijaci koji ubijaju mačke i kućne ljubimce. Sama je pomisao bila jezovita i mučna. Odjednom joj sine kako su bolesni ljudi koji su kadri iz užitka masakrirati mačke možda toliko umobolni da uživaju i ubijati konje. Obuzeo ju je gotovo paralizirajući strah kad je pomislila na svoje Dobro Srce i kako je sam u staji. Ne trenutak se nije mogla pomaknuti. Činilo joj se da je tama oko nje još više utihnula. I jest utihnula. Cvrčci su prestali cvrčati. Čak su i žabe prestale kreketati. Činilo se kako su oblaci nalik na jedrenjake spustili sidra i kako je noć smrznula ledenoblijedu mjesečinu. Nešto se pomaknulo u grmlju. Većinu golemog zemljišta prekrivali su prostrani travnjaci, no dvadesetak stabala stajalo je u vješto postavljenim skupinama: većinom lovorike i palisanderi te nekoliko smrduša; tu su bile također gredice azaleja, grmovi kalifornijskog ljiljaka, nasadi dvobojne kozje krvi. Tracy je razgovjetno čula da grmlje šušti dok se nešto kroza nj kretalo grubo i brzo. No kad je upalila svjetiljku i svjetlosnim snopom osvijetlila najbliže raslinje nije opazila nikakav pokret. Noć je ponovno utihnula. Ušutkano. U iščekivanju. Razmislila je da li da se vrati u kuću, gdje bi mogla probuditi oca i zamoliti ga da provjeri, ili bi mogla leći u krevet te pričekati jutro i sama istražiti što se dogodilo. No što ako u grmlju odista jest kakav kojot? U tom slučaju ona nije ni u kakvoj opasnosti. Premda bi gladan kojot napao maleno dijete, pobjegao bi od svakog Tracyne dobi. Osim toga, suviše se brinula zbog svog plemenitog Dobrog Srca da bi tratila vrijeme; morala se uvjeriti da je s konjem sve u redu. Rasvjetljavala si je put da bi izbjegla još koju mrtvu mačku, i uputila se prema staji. Tek što je učinila nekoliko koraka, ponovno je čula šuškanje i, što je bilo još gore, jezovito režanje koje nije bilo nalik na glasanje nijedne životinje koju je ikad čula. 152

Počela se okretati, možda u tom trenutku spremna da pohita natrag u kuću, no u konjušnici je Dobro Srce resko zanjištao, bio je preplašen, i kopitima je udarao o daščane pregrade svog odjeljka. Ona zamisli manijaka kako nasrće na Dobro Srce najodvratnijim mučilačkim spravama. Prestala se brinuti za svoju sigurnost svjesna prijetnje da bi se nešto užasno moglo dogoditi njezinom voljenom proizvođaču pobjedničkih konja, pa ga je pohitala spasiti. Jadno Dobro Srce još je mahnitije ritao kopitima. Njegova su kopita uzastopce udarala o daske i divlje bubnjala, a kroz noć se prolijegala tutnjava nalik na grmljavinu nadolazeće oluje. Bila je petnaestak metara od konjušnice kad je ponovno čula ono čudno, duboko režanje i shvatila da je nešto slijedi, da joj se približava s leđa. Poskliznula se na vlažnoj travi, okrenula se i podignula svjetiljku. Prema njoj je hitalo stvorenje koje je jamačno pobjeglo iz samog pakla. Oglasilo se krikom ludila i bijesa. Iako je osvijetlila napadača, Tracy ga nije dobro vidjela. Svjetlosni snop je treperio, dok je noć obavila veća tama jer Mjesec se skrio iza oblaka, a užasna zvijer kretala se brzo, i ona je bila suviše preplašena da bi razumjela što zapravo vidi. Ipak, vidjela je dovoljno da zaključi kako takvo što nikad dotad nije vidjela. Stekla je dojam mračne, nakazne glave s asimetričnim udubljenjima i kvrgama, s golemom gubicom ispunjenom oštrim zaobljenim zubima, s jantarastim očima koje su blještale u svjetlosnom snopu kao što pseće ili mačje oči sjaje u svjetlu automobilskih farova. Tracy je vrisnula. Napadač je ponovno kriknuo i skočio na nju. Udario je Tracy tako snažno da je ostala bez daha. Svjetiljka joj je ispala iz ruke i otkotrljala se niz travnjak. Pala je, stvorenje se bacilo na nju i zajedno su se kotrljali prema konjušnici. Dok su se tako kotrljali, očajnički je udarala stvorenje svojim malenim šakama i osjetila kako joj zariva pandže u desnu stranu tijela. Razjapljena čeljust približila se njezinu licu i osjetila je kako je preplavljuje njegov vruć oduran dah, ćutila je krv i trulež, pa i gore od toga, te osjetila kako joj se usmjerilo na vrat. Pomislila je: Gotova sam, Bože, ubit će me. Gotova sam, svršit ću kao ona mačka! I bila bi mrtva, i to za nekoliko sekundi, da Dobro Srce, sada udaljen manje od pet metara, 153

nije izbio zakračunata vrata svog odjeljka i panično pojurio prema njima. Ugledavši ih, pastuh zanjišti i propne se na stražnjim nogama kao da će ih zgaziti kopitima. Tracyin čudovišni napadač ponovno je kriknuo, premda sada ne u bijesu, nego iz iznenađenja i straha. Pustio ju je i bacio se ustranu, dalje od konja. Kopita Dobrog Srca zarila su se u tlo nekoliko centimetara od Tracyine glave. Konj se ponovno propne lamatajući kopitima po zraku, njišteći, a ona shvati kako bi joj u svom mahnitom strahu nehotice kopitima mogao zdrobiti lubanju. Bacila se ustranu, suprotno od jantarnooke zvijeri koja je nestala u tamu s druge strane pastuha. Dobro Srce i dalje se propinjao i njištao. Tracy je vrištala, a psi u susjedstvu su zavijali. Tad su se upalila kućna svjetla i ulila joj nadu u spas. Međutim, predosjećala je kako napadač ne namjerava odustati, lako već obilazi pomahnitalog konja da bi je ponovno napao. Čula ga je kako reži, kako pljuje. Znala je da ne može stići do daleke kuće, da bi je do tamo stvorenje ponovno srušilo, pa se rukama i nogama bacila prema obližnjoj konjušnici. Putem se čula kako govori — Isuse, oh, Isuse, Isuse, Isuse... Dvodjelna vrata na odjeljku konjušnice bila su čvrsto zakračunata. Dodatni zasun držao je cijela vrata u okviru. Otpustila je taj zasun, otvorila vrata, uletjela u mrak namirisan slamom, zatvorila vrata za sobom i držala ih svom snagom, jer ih se iznutra nije moglo zakračunati. Trenutak poslije, njezin se napadač zaletio u vanjsku stranu vrata pokušavajući ih silom otvoriti, no u tome ga je sprečavao okvir. Vrata su se mogla otvoriti samo prema van i Tracy se nadala kako jantarnooko stvorenje nije dovoljno lukavo da odgonetne kako se otvaraju. No bilo je dovoljno lukavo... (Mili Bože, zašto to stvorenje nije onoliko glupo koliko je ružno!) ... i nakon što je samo dva puta udarilo o tu prepreku, prestalo je gurati i počelo vući. Vrata su se zamalo istrgnula iz Tracyinih ruku. Htjela je vrisnuti upomoć, no bila joj je potrebna sva snaga da ukopa pete i drži vrata zatvorena. Tresla su se i lupala o okvir dok se njezin demonski napadač rvao s njima. Nasreću, Dobro Srce i dalje se 154

oglašavao prodornim vriscima i njištanjem užasa, a i napadač je i dalje kričao — bijaše to neobičan zvuk, životinjski no istodobno ljudski — tako da je njezin otac sigurno mogao odgonetnuti gdje je nastao metež. Vrata su se odškrinula nekoliko centimetara. Zacviljela je i zatvorila ih. Napadač ih je istog trena ponovno djelomice otvorio i tako držao nastojeći ih šire otvoriti dok ih je ona grčevito zatvarala. Gubila je. Vrata su se polako otvarala. Ugledala je zasjenjene obrise izobličena lica. Oštro zašiljeni zubi mutno su se svjetlucali. Jantaraste oči bile su blijede, jedva vidljive. Siktao je i režao na nju, a njegov jedak dah nadjačao je miris slame. Plačući od užasa i nemoći, Tracy je povukla vrata svom snagom. No ona su se još malo otvorila. . I još malo. Srce joj je lupalo tako jako da je gotovo zaglušilo prvi hitac iz sačmarice. Nije bila sigurna što je čula sve dok drugi pucanj nije odzvonio tamom, i onda je znala da je, izlazeći iz kuće, njezin otac zgrabio svoju pušku. Vrata konjušnice zalupila su joj se pred nosom kad ih je njezin napadač, prestrašen pucnjima, pustio. Tracy ih je i dalje čvrsto držala. Tada je pomislila kako će, u svom tom metežu, njezin otac pomisliti kako je Dobro Srce kriv za sve to, kako je pomahnitao. Iz odjeljka je doviknula: — Nemoj ubiti Dobro Srce! Nemoj ubiti konja! Više se nisu čuli pucnji, i Tracy se odmah osjećala glupo što je pomislila da bi njezin otac ustrijelio Dobro Srce. Tatica je u svemu oprezan, osobito kad ima punu pušku, i, ako nije potpuno siguran u to što se događa, ispalio bi samo upozoravajuće pucnje. Najvjerojatnije je samo isprašio kakvo grmlje. Dobro Srce vjerojatno nije ozlijeđen, a jantamooki napadač sigurno je pobjegao u predbrđa ili u kanjone ili natrag otkud je došao... (No kakvo je bilo to stvorenje?) ... i njezinim je mukama, hvala Bogu, došao kraj. Čula je kako netko trči i njezin otac ju je dozvao imenom. Gurnula je vrata i ugledala taticu kako hita prema njoj odjeven u plave hlače od pidžame, bosonog, sa sačmaricom u ruci. I mama je bila 155

tu, u kratkoj žutoj spavaćici, trčeći iza tate s baterijskom svjetiljkom. Pri vrhu kosine dvorišta stajao je Dobro Srce, pastuh budućih prvaka, smiren, neozlijeđen. Vidjevši neozlijeđena pastuha, Tracy su na oči navrle suze radosnice. Spotičući se, izišla je iz konjušnice da ga pogleda izbliza. Na drugom ili trećem koraku cijelu joj je desnu polovicu tijela zahvatila strašna goruća bol i iznenada osjeti vrtoglavicu. Posrnula je, pala, rukom se primila za rebra, osjetila nešto mokro i shvatila da krvari. Prisjetila se kako su se pandže žarile u nju neposredno prije no što je Dobro Srce izletio iz konjušnice i prestrašio napadača. Čula je svoj glas kako, kao iz daljine, govori: — Dobar konj... kako si ti dobar konj... Tatica je kleknuo pokraj nje. — Dijete, što se to dogodilo? Što je? Stigla je i njezina majka. Tatica ugleda krv. — Pozovi hitnu pomoć! Njezina majka, i inače nesklona neodlučnosti i histeriji u nevolji, smjesta se okrenula i potrčala prema kući. Tracy se sve više vrtjelo u glavi. Obuzimala ju je tama koja nije pripadala noći. Nije se bojala. Činilo joj se da je ta tama pozdravlja, da će joj olakšati bol. — Dijete moje — reče njezin otac i položi ruku na njezine rane. Slabašnim glasom, shvativši kako pomalo bunca, nesigurna što će reći, ona je govorila: — Sjećaš se kad sam bila mala... jako mala... i kad sam mislila kako se... u mojoj ostavi... noću... živi neko užasno stvorenje? Zabrinuto se namrštio. — Mila moja, možda bi bilo najbolje da mirno ležiš, da ništa ne govoriš. Dok je gubila svijest, Tracy se čula kako govori s ozbiljnošću koja joj je bila smiješna, no ujedno i zastrašujuća: — Pa... mislim kako je u ostavi u našoj staroj kući živio vražičak. Mislim kako možda... on stvarno postoji... i da se vratio. 9. U srijedu, u četiri sata i dvadeset minuta, tek nekoliko sati nakon 156

napada na Keeshanovu imanju, Lemuel Johnson stigao je u bolesničku sobu Tracy Keeshan u Bolnici Sv. Josipa u Orangeu. Međutim, ma koliko bio brz, Lem je otkrio da je šerif Walt Haines stigao prije njega. Walt je stajao u hodniku i nadvio se nad mladim liječnikom u zelenom kirurškom odijelu i bijelom laboratorijskom kaputu. Činilo se da se tiho svađaju. Krizni odred UDS-a za Banodyne nadzirao je sve redarstvene službe u okrugu, uključujući policijski odjel u gradu Orangeu, u nadležnosti kojeg je Keeshanovo imanje. Šef noćne smjene u odredu pozvao je Lema kući i obavijestio ga o ovom slučaju, koji potvrđuje očekivane događaje u svezi s Banodyneom. — Predao si svoju nadležnost — upozorio je Lem Walta kad se pridružio šerifu i liječniku ispred zatvorenih vrata Tracyne bolesničke sobe. — Možda ovo nema veze s tim slučajem. — I sam znaš da ima. — Pa, to nije utvrđeno. — Bilo je utvrđeno! Kod Keeshanovih kada sam razgovarao s tvojim ljudima. — Dobro, recimo da sam ovdje kao promatrač. — Vidi oko — reče Lem. — Što ti je s okom? — upita Walt smiješeći se. Muči me ječmenac imenom Walter. — Zanimljivo — reče Walt. — Daješ imena ječmencima. Jednako postupaš sa zuboboljom i glavoboljom? — Trenutačno imam glavobolju. I ona se zove Walter. — Time stvaraš zbrku, prijatelju. Bolje bi bilo da glavobolji daš ime Bert ili Harry. Lem se gotovo nasmijao — obožavao je tog čovjeka — no znao je kako će, usprkos njihovu prijateljstvu, Walt iskoristiti taj smijeh da se postupno vrati na slučaj. Stoga je Lem ostao ozbiljan, iako je Walt očito znao kako se Lem želi nasmijati. Taje igra bila apsurdna, no morala se odigrati do kraja. Liječnik Roger Selbok nalikovao je na Roda Steigera u mladim danima. Namrštio se kad su Lem i Walt povisili glas, a budući da je imao i nešto Steigerova autoriteta, njegovo je mrštenje bilo dovoljno da ih ukori i stiša. 157

Selbok je izvijestio da su djevojčicu pregledali, previli joj rane i dali sredstvo za ublažavanje boli. Umorna je. Spremao se dati joj sredstvo za umirenje koje bi joj zajamčilo potreban san i držao je kako nije poželjno da je ikakvi policajci ovog trenutka ispituju. Šaptanje, ranojutamji bolnički muk, miris sredstava za dezinfekciju koji se širio hodnikom i pogled na opaticu u bijeloj odori koja je tiho prošla pokraj njih, izazvali su u Lemu nelagodu. Iznenada se preplašio da je djevojčica u mnogo težem stanju no što mu je bilo rečeno. Svoje je rekao Selboku. — Ne, ne. Prilično je dobro — objasni liječnik. — Poslao sam njezine roditelje kući. To ne bih učinio da ima ikakva razloga za zabrinutost. Lijevi joj je obraz pun modrica, kao i oko, no to nisu ozbiljne ozlijede. Rane na desnom boku zašivene su sa trideset i dva šava, i moramo pripaziti da joj ne ostane veći ožiljak, no život joj nije u opasnosti. Pretrpjela je užasan strah. Međutim, ona je bistra i uzda se u svoje snage, pa mislim da neće pretrpjeti trajnu psihološku traumu. Ipak, nije dobro da je sada ispitujete. — To nije ispitivanje — reče Lem. — Želim joj postaviti samo nekoliko pitanja. — Pet minuta — doda Walt. — Manje od toga — reče Lem. Nagovarali su Selboka sve dok napokon nisu uspjeli. — Pa... Morate raditi svoj posao. Ako obećate da nećete previše navaljivati na nju... — Bit ću nježan kao da je od mjehurića sapuna — obeća Lem. — Obojica ćemo biti nježni kao da je od mjehurića sapuna — potvrdi Walt. Selbok reče: — Samo, recite mi... što joj se to, zaboga, dogodilo? — Ona vam nije rekla? — upita Lem. — Pa, kaže da ju je napao kojot... Lema je to iznenadilo, a vidio je kako je i Walt zaprepašten. Možda ovaj slučaj ipak nema nikakve veze sa smrću Wesa Dalberga i mrtvim životinjama u zoološkom vrtu u Irvinskom parku. — No — reče liječnik — nijedan kojot ne bi napao djevojčicu Tracy ina uzrasta. Oni mogu biti opasni samo za malu djecu. I njezine rane nimalo ne nalikuju ranama koje bi nanijeo kojot. Walt reče: — Rečeno mi je kako je njezin otac otjerao napadača 158

puškom. Zar ni on ne zna što ju je napalo? — Ne — odvrati Selbok. — Nije vidio što se događa u mraku, pa je samo ispalio dva hica u zrak. Kaže kako je nešto pojurilo preko dvorišta i preskočilo ogradu, no nije uspio razabrati o čemu je riječ. Kaže kako mu je Tracy isprva rekla da ju je napao vražičak koji se nekoć skrivao u njezinoj ostavi, no onda je još buncala. Meni je kazala da ju je napao kojot. Prema tome... znate li vi o čemu je riječ? Možete li mi reći išta što bi mi pomoglo u njezinu liječenju? — Ja ne mogu — reče Walt. — No g. Johnson upućen je u sve pojedinosti. — Baš ti hvala — reče Lem. Walt se samo nasmiješio. Lem se obrati Selboku: — Žao mi je, doktore, no ne mogu reći ništa o ovom slučaju. Ionako ništa od onog što bih vam kazao ne bi pomoglo u liječenju Tracy Keeshan. Kada su, ostavivši dr. Selboka u hodniku da mjeri vrijeme njihova posjeta, Lem i Walt napokon ušli u Tracyinu bolesničku sobu, ondje su našli zgodnu trinaestogodišnjakinju, teško izudaranu i blijedu kao snijeg. Ležala je u krevetu s plahtom navučenom do ramena. Premda su joj dali sredstva za ublaživanje boli, bila je budna, čak pomalo razdražljiva, i bilo je jasno zašto joj je dr. Selbok želio dati sredstvo za smirivanje. Iako je to pokušavala skriti, bila je preplašena. — Rado bih da odeš — rekao je Lem Waltu Gainesu. — Kad bi nam se želje ispunjavale, svaki dan jeo bih teletinu — reče Walt. — Zdravo, Tracy. Ja sam šerif Walt Gaines, a ovo je Lemuel Johnson. Dobronamjemijeg policajca od mene nećeš naći, no Lem je prilično opak, svi tako kažu. No ne moraš se brinuti, jer ja ću ga držati na oku i prisiliti da bude ljubazan s tobom. Dobro? Zajedno su naveli Tracy na razgovor. Ubrzo su doznali kako je izmislila da ju je napao kojot jer je pretpostavljala da joj ni liječnik, pa ni bilo tko drugi neće povjerovati ako kaže istinu. — Bojala sam se neko će misliti da je udarac u glavu bio tako težak da su mi misli pobrkane — objasni ona — i da će me zato mnogo duže zadržati ovdje. Sjedeći na rubu djevojčičina kreveta, Lem reče: — Tracy, ne moraš se brinuti da ću ja pomisliti kako si smušena. Mislim da znam što si vidjela, samo želim da mi to potvrdiš. 159

Zurila je u njega ne vjerujući. Walt je stajao na dnu njezina kreveta. Smiješeći joj se sličio je velikom, maznom plišanom medi koji je oživio. On reče: — Prije no što si izgubila svijest, svom ocu si kazala da te napao vražičak koji se nekoć skrivao u tvojoj ostavi. — Kako je samo bio ružan — prisjeti se djevojčica tihim glasom. — No to ipak nije bio on. — Reci mi — reče Lem. Zurila je u Walta, pa u Lema i onda uzdahnula. — Recite mi što mislite da sam trebala vidjeti, a ako ga približno opišete, ispričat ću vam sve čega se sjećam. Ali neću prva ništa reći, jer ćete pomisliti kako sam potpuno ćaknuta. Lem je promatrao Walta ne krijući svoju frustraciju. Shvatio je kako sada nikako ne može izbjeći odgovor i da mora otkriti neke pojedinosti o slučaju. Walt se nacerio. Lem se obrati djevojčici: — Žute oči. Ona zine od čuda i ukipi se. — Da! Znate o čemu je riječ, zar ne? Znate što je to bilo. — Pokušala se pridignuti, no trgnula se od boli kad je rastegnula šavove na rani i zavalila se natrag na krevet. — Ma što je to bilo? Što? — Tracy — reče Lem — ne mogu ti reći što je to bilo. Potpisao sam zakletvu o tajnosti. Kad bih je prekršio, strpali bi me u zatvor, no još je važnije od toga što... što sam sebi ne bih više mogao pogledati u oči. Namrštila se, no napokon je kimnula. — Mislim da to mogu razumjeti. — Fino. Sada mi reci sve što možeš o tvom napadaču. Pokazalo se da nije mnogo vidjela, jer je noć bila vrlo mračna, a njezina je svjetiljka samo na trenutak osvijetlila Samca. — To je prilično velika životinja... možda velika čak kao ja. Žute oči. — Zadrhtala je. — A lice mu je bilo... čudno. — Kako čudno? — Kvrgavo., izobličeno — reče djevojčica. Iako je bila vrlo blijeda kad su ušli, sada je još više problijedjela. Sićušne kapljice znoja izbile su uz rub njezine kose i vlažile joj čelo. Walt se naslonio na ogradu na dnu kreveta, nagnut naprijed, silno zainteresiran, nije htio propustiti nijednu riječ. 160

Iznenadni vjetar sa Santaanskih planina udario je o zgradu i preplašio djevojčicu. Sa strahom u očima pogledala je prema prozoru koji je zazveckao, prema mjestu gdje je vjetar tulio, kao da se bojala da će nešto uletjeti u sobu kroz staklo. Lem se prisjetio kako je Samac baš tako nasrnuo na Wesa Dalberga. Djevojčica je progutala slinu. — Imao je golema usta... a ti zubi... Nije prestajala drhtati, pa je Lem položio ruku na njezino rame da je umiri. — U redu je, dušo. Gotovo je s time. Neće se ponoviti. Zastala je da bi se pribrala, te još uvijek drhćući, Tracy se prisjećala: — Čini mi se da je bio jako dlakav... ili je imao krzno... nisam sigurna, no bio je strašno jak. — Kojoj životinji nalikuje — upita Lem. Odmahnula je glavom. — Nije nalik ni na jednu životinju. — No, ako je tako, možeš li reći je li primjerice sličniji pumi no nekoj drugoj životinji? — Ne, nije nalik na pumu. — Na psa? Oklijevala je. — Možda... možda je pomalo nalik na psa. — A možda i pomalo na medvjeda? — Ne. — Na panteru? — Ne. Nije nalik na ikoju mačku. — Nalik na majmuna? Ponovno je oklijevala, namrštila se i razmišljala. — Ne znam zašto... ali da, možda je pomalo nalik na majmuna. Ali nijedan pas ni majmun nema takve zube. Otvorila su se vrata prema hodniku i pojavio se dr. Selbok. — Prošlo je vaših pet minuta. Walt je rukom dao doktoru znak da ode. Lem reče: — Ne, u redu je. Sada smo gotovi. Još samo pola minute. — Brojim vam sekunde — reče Selbek na odlasku. Djevojčici je Lem rekao: — Mogu li se uzdati u tebe? Pogledala ga je u oči: — Da šutim? Lem kimne glavom. Ona obeća: — Da. Niti ne želim o tome govoriti. Moji roditelji misle kako sam zrela za svoju dob. Hoću reći, umno i emocionalno zrela. Ali 161

ako počnem pričati lude priče o... o čudovištima, pomislit će da ipak nisam zrela. I možda će zaključiti kako nisam dovoljno odgovorna da skrbim za konje, a time će usporiti planove za rasplod. A to neću riskirati, g. Johnsone. Ni slučajno. Što se mene tiče, napao me pomahnitali kojot. Ali... — Što? — Možete li mi reći... je li moguće da će se vratiti? — Mislim da ne. No bilo bi uputno da neko vrijeme noću ne odlaziš u konjušnicu. Može? — Može — reče ona. Sudeći prema njezinu prestravljenom izgledu, bio je siguran da će ga poslušati. Izišli su iz sobe, zahvalili dr. Selboku na susretljivosti, i spustili se* do bolničke podzemne garaže. Zora još nije svanula i betonska špiljasta građevina bila je prazna i pusta. Njihovi koraci tupo su odzvanjali od zidova. Svoje su automobile parkirali na istoj razini i Walt je otpratio Lema do zelene limuzine bez službenih oznaka UDS-a. Dok je Lem gurao ključ u bravu, Walt se osvrnuo oko sebe da provjeri da su sami i onda rekao: — Reci mi. — Ne mogu. — Sam ću otkriti. — Ne radiš na ovom slučaju. — Tuži me sudu. Isposluj sudski nalog. — Možda i hoću. — Zbog ugrožavanja državne sigurnosti. — To bi bila primjerena optužba. — Baci me u tamnicu. — Možda i hoću — reče Lem, iako je znao da neće. Zanimljivo je što je Waltova upornost ipak godila Lemu, iako je kvarila njegove planove, a i prilično ga razdraživala. Imao je malo prijatelja, a među njima Walt mu je bio najvažniji, i volio je misliti kako je razlog što ima tako malo prijatelja to što je izbirljiv, što postavlja visoke standarde. Da se Walt potpuno povukao, da ga je zabrana savezne vlati dokraja prestrašila, da je svoju radoznalost mogao isključiti jednako lako kao što bi isključio svjetlosni prekidač, Lem bi se itekako razočarao. — Na što te podsjeća stvorenje nalik na psa i majmuna koje ima 162

žute oči? — upita Walt. — Time ne mislim na tvoju mamu. — Pusti moju mamu na miru, bjelčugo — reče Lem. Nije mogao suzdržati osmijeh dok je ulazio u auto. Walt mu je pridržao vrata i sagnuo se kako bi ga pogledao. — Ma što je to, za ime Božje, pobjeglo iz Banodynea? — Već sam ti rekao: ovo nema nikakve veze s Banodyneom. — A ona vatra koja je izbila u laboratorijima sljedeći dan... je li to podmetnuto da se zametu tragovi o djelatnosti u laboratoriju? — Koješta — odvrati Lem umornim glasom i gurne ključ u bravu na upravljaču. — Dokazi bi se mogli uništiti na djelotvorniji i manje drastičan način. I to ako postoje dokazi koje treba uništiti. A ne postoje. Jer Banodyne nema nikakve veze s ovim. Lem upali motor, no Walt se nije predavao. Držao je vrata otvorena i sagnuo se još više kako bi ga Lem čuo kroz bučanje motora: — Genetski inženjering. Time se bave u Banodyneu. Petljaju s bakterijama i virusima kako bi stvorili nove bube koje čine dobra djela, koje primjerice proizvode inzulin ili uništavaju naftne mrlje. A petljaju i s biljnim genima, valjda kako bi stvorili kukuruz koji raste i na kiseloj zemlji, ili pšenicu kojoj je za rast dovoljna polovica uobičajene količine vode. Ljudi misle kako znanstvenici petljaju s genima na sićušnim stvarima, na biljkama i bakterijama. No, mogu li se zafrkavati sa životinjskim genima kako bi proizveli čudovišne potomke, neku novu vrstu? Jesu li učinili takvo što? Je li takvo što pobjeglo iz Banodynea? Lem razdraženo odmahne glavom. — Walte, nisam stručnjak za prestrukturiranje DNK-a, no mislim da znanost nije ni izbliza dostigla stupanj gdje bi se usudili raditi na takvom projektu. A i koja bi bila svrha svega toga? Dobro, pretpostavimo da mogu stvoriti neku čudnu novu životinju petljajući s genetskom strukturom postojećih vrsta... no, čemu bi to služilo? Osim da pokazuju nakaze u kakvom cirkusu? Walt je stisnuo oči. — Ne znam. Hajde reci. — Slušaj, užasno se teško dolazi do novca za istraživanja, a konkurencija za svaki projekt, veliki i mali, vrlo je velika, tako da si nitko ne može priuštiti pokuse s nečim što ničem ne služi. Shvaćaš? A budući da sam ja uključen u istragu, znaš kako je riječ o pitanju državne sigurnosti, što bi značilo da Banodyne rasipa Pentagonov novac da bi stvorio cirkusku nakazu. 163

— Ne bi bilo prvi put da Pentagon rasipno troši proračunski novac — sarkastično napomene Walt. — Budi realan, Walt. Jedno je kad Pentagon dopušta tvrtkama koje za njega rade da rasipaju novac u proizvodnji potrebnog sustava naoružanja. No drugo je kad bi svjesno davali novac za pokuse koji nemaju vojnog potencijala. Naš je sustav ponekad nedjelotvoran, ponekad čak korumpiran, no nikad nije totalno glup. Ipak, ponovit ću još jedanput: ovaj je razgovor besmislen, jer ovo nema nikakve veze s Banodyneom! Walt je dugo zurio u njega i onda uzdahnuo. — Isuse, Leme. Dobar si ti. Znam da mi lažeš, no sada si možda čak govorio istinu. — Jesam — potvrdi Lem. — Dobar si, nema što. No reci mi... što je s Wetherbyem, Yarbeckom i drugima? Jeste li otkrili tko ih je ubio? — Nismo. — Zapravo je čovjek zadužen za istragu izvijestio Lema kako su se Sovjeti vjerojatno koristili ubojicom izvan svojih službi, a možda i izvan političkih krugova. Činilo se da je istraga zapala u slijepu ulicu. No sve što je kazao Waltu bilo je — Ne. Walt se napola uspravio i počeo zatvarati vrata, no onda se ponovno sagnuo. — Još samo jedna stvar. Zar ti se ne čini kao da ima određen cilj? — O čemu govoriš? — Otkad je pobjegao iz Banodynea uporno se kreće na sjever odnosno sjever — sjeverozapad — objasni Walt. — Ma nije, kvragu, pobjegao iz Banodynea. — Od Banodynea do Kanjona Holy Jima, odande do Irvineskog parka, pa onda večeras do Keeshanova imanja. Stalno prema sjeveru, zapravo sjever-sjeverozapadu. Pretpostavljam kako znaš što bi to moglo značiti, kamo ide. No, naravno, ne usuđujem se pitati išta o tome, jer ćeš me smjesta strpati u tamnicu i pustiti me da ondje trunem. — Kazao sam ti istinu o Banodyneu. — Tako ti kažeš. — Tako kažu svi! Hoćeš li me sada pustiti kući? Umoran sam. Nasmiješen, Walt napokon zatvori vrata. Lem je iz bolničke garaže skrenuo na glavnu ulicu, zatim na autocestu prema svojoj kući u Placentii. Nadao se kako će stići prije 164

zore. Dok je vozio službeni automobil ulicama praznim poput plovnih putova usred oceana, razmišljao je o tome kako se Samac uputio prema sjeveru. I sam je to bio primijetio. I bio je siguran kako zna što traži, iako nije točno znao kamo ide. Od samoga su početka pas i Samac bili izrazito svjesni jedan drugoga; posjedovali su čudesnu nagonsku svijest o raspoloženjima i postupcima onog drugog čak i kad nisu bili u istoj prostoriji. Davis Weatherby je rekao, ne potpuno neozbiljno, da je odnos između tih dvaju stvorenja na neki način telepatski. Sada je Samac vjerojatno, s pomoću kakva šestog čula, u dodiru s psom i slijedi ga. Lem se molio za psa da nije tako. U laboratoriju je bilo očito kako se pas boji Samca, a imao je i razloga za strah. Njih dvoje bili su »jin« i »jang« Projekta Franjo, uspjeh i neuspjeh, dobro i zlo. Onoliko koliko je pas bio divan, ispravan i dobar, Samac je bio odvratan, naopak i zao. I istraživači su primijetili kako se Samac ne plaši psa; dapače, mrzio ga je strašću koju nitko nije mogao razumjeti. Sada, kada su obojica na slobodi, moguće je da Samca goni samo jedna misao — pronaći psa; jer nikad nije želio ništa drugo do rastrgati retrivera. Lem je postao svjestan kako je, zbog zabrinutosti, prejako pritisnuo papučicu gasa. Automobil je jurio autocestom. Malo je podignuo nogu s papučice. Gdje god pas bio, ma kod koga pronašao utočište, bio je izložen pogibelji. A i oni koji su mu pružili utočište također su u golemoj opasnosti. 165

ŠESTO POGLAVLJE 1. Tijekom zadnjeg tjedna svibnja i prvog tjedna lipnja Nora i Travis, a i Einstein, bili su zajedno gotovo svaki dan. U početku se ona brinula da je Travis u neku ruku opasan, možda ne toliko kao Art Streck, no dovoljno da ga se ipak treba bojati. No ubrzo je preboljela tu paranoju. Sada se sama sebi smijala kad god se prisjetila kako je bila oprezna prema njemu. Bio je drag i dobar čovjek, a njezina je teta Violet govorila kako takvi ne postoje nigdje na svijetu. Kad je jedanput prevladala svoju paranoju, Nora je bila uvjerena kako je jedini razlog zbog kog se Travis viđa s njom to što mu se sažalila. Budući da je po prirodi samilostan, nije mogao okrenuti leđa ikome tko se našao u velikoj" nevolji ili ikome kome je očajnički potrebna pomoć. Većina ljudi, kad bi upoznali Noru, ne bi pomislili kako je očajna; možda bi zaključili kako je čudna i stidljiva i jadna, no nipošto očajna*. Ipak, jest — ili bila je — u očajnom stanju jer se nije mogla suočiti sa svijetom izvan svoja četiri zida; očajno se bojala budućnosti, i bila je beskrajno usamljena. A Travis nije bio samo dobrostiv, nego je i sve primjećivao, shvatio je kako je očajna i pokušao joj pomoći. S vremenom, kako se svibanj pretočio u lipanj i kako su dani postali sve topliji od ljetnoga sunca, čak se usudila pomisliti kako joj možda pomaže ne zato što joj se smilovao, nego zato što mu je uistinu draga. No nije mogla shvatiti što čovjek poput njega vidi u ženi kakva je ona. Mislila je da mu ona nema što pružiti. Da, naravno, ona ima teškoća sa slikom koju je stvorila o sebi. Možda i nije tako neugledna i dosadna kakvom se osjeća. Ipak, očito je kako Travis zaslužuje — i zasigurno može imati — bolje žensko društvo od nje. 166

Odlučila je ne pitati ga zašto se zanima za nju. Najbolje da se opusti i uživa u tome. Kako je Travis prodao svoju agenciju za posredovanje nekretninama nakon suprugine smrti, te kako je zapravo bio u mirovini, a ni Nora nije bila zaposlena, mogli su provoditi cijele dane zajedno ako žele. To su i činili. Odlazili bi u galerije, obilazili knjižare, izlazili u duge šetnje, vozili se na izlete u slikovitu Dolinu Santa Yneza ili na sjever uz prekrasnu tihooceansku obalu. Dva puta krenuli su rano ujutro i uputili se u Los Angeles na cjelodnevni izlet. Noru je oduševila veličina grada i sve što su vidjeli: obišli su filmski studio, posjetili zoološki vrt, poslijepodnevnu predstavu popularnog mjuzikla. Jednog ju je dana Travis nagovorio da ode na šišanje i na frizuru. Odveo ju je u salon u koji je redovito išla njegova pokojna supruga, a Nora je bila tako nervozna da je zamuckivala kad je razgovarala s frizerkom, veselom plavušom imenom Melanie. Violet je oduvijek Noru šišala kod kuće, a nakon tetine smrti, šišala se sama. Odlazak frizerki bilo je sasvim nešto novo za nju; jednako uznemirujuće kao kad je prvi put jela u restoranu. Melanie ju je ošišala tako da joj je kosa ostala puna, iako ju je prilično skratila. Nori nisu dopustili da se pogleda u zrcala ni na trenutak, sve dok joj Melanie nije posušila i očešljala kosu. Onda su zavrtjeli stolac i suočili je s novim izgledom. Ugledavši svoj odraz, ostala je zaprepaštena. — Izgledaš fenomenalno — reče Travis. — Potpuno ste preobraženi — reče Melanie. — Fenomenalno — reče Travis. — Imate tako lijepo lice, krasno oblikovane kosti — reče Melanie. — No ravna, dugačka kosa izdužila vam je i zaoštrila lice. Ova vam frizura licu daje najbolji okvir. Kao da se čak i Einsteinu sviđala ta promjena. Kad su napustili salon, pronašli su psa gdje su ga ostavili, svezanog za stupić parkirališnog sata. Na svoj pseći način stresao se i dva puta pogledao Noru, poskočio na nju prednjim šapama, njuškao joj lice i kosu, sretno cvileći i mašući repom. Mrzila je svoj nov izgled. Kad su je okrenuli prema zrcalu, ugledala je staru usidjelicu koja pokušava izgledati kao zgodno, živahno mlado stvorenje. Nova frizura jednostavno joj nije pristajala. Samo je isticala 167

kako je zapravo neugledna, sumorna žena. Nikako ne može biti izazovna, šarmantna, modema žena kakvom je frizura želi prikazati. Bilo je to kao da šarenu perušku privežemo puranu na rep kako bismo ga pokušali predstaviti kao pauna. Kako nije željela povrijediti Travisa, pretvarala se da joj se sviđa što su učinili s njom. No iste je večeri oprala kosu i izravnala je četkom, izvlačeći iz nje svaki trag frizure. Ipak, kosa nije visjela onako ravno i mlohavo kao prije, no izravnala ju je koliko je mogla. Sutradan, kad je Travis došao da je izvede na ručak, bio je očito zaprepašten što se vratila na staru frizuru. No nije ništa kazao, nije ništa pitao. Tako se stidjela i plašila što ga je povrijedila da ga nekoliko sati nije mogla pogledati u oči duže od nekoliko sekundi. * * * Iako se svaki put sve žešće protivila, Travis je ustrajao u namjeri da je odvede kupiti novu haljinu, kakvu veselu ljetnu opravu koju bi mogla odjenuti za izlazak na večeru u Talk of the Town, otmjen restoran na Zapadnoj Gutierrezovoj aveniji, za koji je kazao da u nj katkad zalaze filmske zvijezde koje žive u tom kraju, a sve članovi filmske kolonije koja je po važnosti iznad svih, osim Beverly Hillsa i Bel Aira. Pošli su u skupu trgovinu, gdje je isprobala dvadesetak haljina, pokazujući se u svakoj Travisu, crveneći se i stideći. Činilo se da prodavačica iskreno odobrava kako Nori sve pristaje i stalno je ponavljala kako ima savršen stas, no Nora se nije mogla oteti dojmu da joj se ruga. Haljina koja se Travisu najviše svidjela bila je iz kolekcije Diane Freis. Nora nije mogla poreći da je haljina predivna: isticale su se crvena i zlatna boja, ali na gotovo kričavoj podlozi drugih boja koje su se u tom sklopu doimale skladnije no što bi trebalo (a to je navodno odlika Freisinih krojeva). Haljina je bila vrlo ženstvena. Na lijepoj bi ženi od te haljine zastajao dah. No jednostavno nije bila za nju. Tamne boje, bezoblični krojevi, jednostavne tkanine bez ikakvih uresa: to je bio njezin stil. Pokušala mu je objasniti što je najbolje za nju, objasnila mu kako nikad ne bi mogla odjenuti takvu haljinu, na što je on rekao: — Izgledaš predivno u njoj. Odista izgledaš predivno. Dopustila mu je da kupi haljinu. Mili Bože, odista mu je dopustila. Znala je kako uvelike griješi, kako je to krivo i da je nikad neće 168

odjenuti. Dok su haljinu umotavali, Nora se pitala zašto je pristala i shvatila je kako joj, usprkos tome što se stidjela, laska što joj muškarac kupuje haljinu, što se muškarac zanima za njezin izgled. Ni sanjala nije kako će joj se dogoditi takvo što. To ju je oduševilo. Nikako da se prestane crvenjeti. Srce joj je lupalo. Osjetila je vrtoglavicu, no lijepu vrtoglavicu. A onda, kada su izlazili iz trgovine, doznala je kako je haljinu platio pet stotina dolara. Pet stotina dolara! Namjeravala ju je objesiti u ormar i često gledati, služiti se njome kako bi lijepo sanjarila, a to bi bilo u redu da je stajala pedeset dolara, no kako je stajala pet stotina, mora je odjenuti čak i ako se u njoj bude osjećala smiješno, čak i ako bude izgledala kao pozer, čistačica koja se pretvara da je kraljevna. Sljedeće večeri, tijekom dva sata prije no stoje Travis trebao doći da je izvede u Talk of the Town, odjenula je i svukla haljinu barem šest puta. Više je puta pretražila svoje ormare grozničavo tražeći što će odjenuti, nešto manje upadljivo. No nije imala ništa takvo, jer joj nikad prije nije trebala odjeća za otmjen restoran. Mrštila se na svoj lik u kupaoničkom zrcalu i rekla: — Izgledaš kao Dustin Hoffman u Tootsie. Iznenada se nasmijala, jer ipak je bila prestroga prema sebi. A nikako nije mogla biti blaža, jer tako se osjećala: kao muškarac u ženskoj odjeći. No sada su osjećaji važniji od činjenica i njezin se smijeh ubrzo istopio u kiselu grimasu. Dva puta izgubila je vlast nad sobom i zaplakala, čak je pomišljala da ga nazove i otkaže sastanak. No više od svega željela ga je vidjeti, bez obzira na to koliko će cijela večer ispasti užasno ponižavajuća. Nakapala si je oči da ublaži crvenilo. Potom je ponovno isprobala haljinu.. . i ponovno je svukla sa sebe. Stigao je nekoliko minuta poslije sedam sati. Bio je naočit u tamnom odijelu. Nora je nosila neuglednu usku plavu haljinu i tamnoplave cipele. On reče: — Pričekat ću. Ona reče: — Što? Zašto? — Ma znaš — na to će on, a želio je reći: Presvući se. Njezine su riječi tekle kao nervozna bujica, a izgovor je bio mlak: — Travise, žao mi je, to je grozno, tako mi je žao. Prolila sam kavu na haljinu. 169

— Pričekat ću te tamo — ustrajao je on i uputio se prema prolazu u dnevnu sobu. Nije odustajala: — Čitav lonac kave. — Požuri, rezervirao sam stol za pola osam. Duhovno se pripremajući za podrugljivo šaputanje ako ne i otvoren smijeh svih koji će je vidjeti, uvjeravajući se kako je njoj stalo samo do toga što Travis misli, presvukla se u haljinu iz kolekcije Diane Freis. Požalila je što si je uništila frizuru koju joj je uredila Melanie prije nekoliko dana. Možda bi joj ta frizura pomogla. Ne, vjerojatno bi izgledala još smješnije. Kad se spustila u prizemlje, Travis joj se nasmiješio i rekao: — Prekrasna si. Nije dokučila je li hrana u Talk of the Town onako dobra kako kažu. Dok je jela, nije ćutila nikakav okus. Poslije se nije ni čestito mogla prisjetiti kako je lokal bio uređen, premda su joj se lica drugih posjetitelja — uključujući glumca Genea Hackmana — duboko urezala u pamćenje, jer bila je sigurna da su cijelu večer zurili u nju s čuđenjem i omalovažavanjem. Usred večere, očito svjestan da joj je nelagodno, Travis je spustio svoju čašu vina, nagnuo se prema njoj i tiho rekao: — Odista izgledaš divno, Nora. Ma što mislila. A da imaš iskustva u tim stvarima, znala bi kako si većini muškaraca u restoranu vrlo privlačna. No ona je znala pravu istinu. I mogla se suočiti s njom. Ako su muškarci odista zurili u nju, nisu to činili zato što je zgodna. Vrlo je vjerojatno da će ljudi zuriti u purana s peruškom koji se predstavlja kao paun. — Bez trunke šminke — reče on — izgledaš ljepše od svih drugih žena ovdje. Bez šminke je. I zato zure u nju. Kada žena odjene haljinu od pet stotina dolara u skup restoran, onda se još dotjera uporabom ruža, sjenila, rumenila i tko zna čega sve ne. No Nora nije ni razmišljala o šminki. Desert, čokoladni parfait, iako jamačno ukusan, njoj je imao tek po ljepilu za papir i zapinjao joj je u grlu. Ona i Travis su tijekom proteklih nekoliko tjedana znali satima razgovarati i s iznenađujućom su si lakoćom otkrivali najosobnije 170

osjećaje i misli. Ona je doznala zašto je on usamljen unatoč svojoj naočitosti i razmjerno velikom bogatstvu, a on je shvatio zašto ona tako loše misli o sebi. Tako da joj je, kada se više nije mogla prisiljavati da guta parfait, kada je preklinjala Travisa da je smjesta povede kući, on blago rekao: — Ako ima pravde, Violet Devon večeras se prži u paklu. Zaprepaštena, Nora reče: — Oh, ne. Nije bila tako grozna. Cijelim putem natrag do Norme kuće šutio je i duboko razmišljao. Kad ju je ostavio na njezinim vratima, uporno je tražio da Nora dogovori sastanak s Garrisonom Dilworthom, odvjetnikom koji je prije zastupao Violet, a sada skrbio o Norinim pravnim poslovima. — Iz svega što si mi pričala — reče Travis — Dilworth je poznavao tvoju tetu bolje od drugih. Zato bih se mirne duše kladio kako ti on može ispričati stvari o njoj koje će razbiti taj užasan stisak u kojem te ona drži čak iz groba. Nora reče: — Ali nema nikakvih mračnih tajni o teti Violet. Ona je bila onakva kakva se doimala. Bila je odista jednostavna žena. Moglo bi se reći kako je bila tužna žena. — Tužna? Ma nemoj! — reče Travis. Ustrajao je sve dok nije pristala ugovoriti sastanak s Garrisonom Dilworthom. Poslije, gore u svojoj spavaonici kad se spremala svući haljinu od Diane Freis, shvatila je kako je nije željela skinuti. Cijelu večer jedva je čekala trenutak kad će skinuti taj kostim, jer za nju je to bio kostim. No sada, razmišljajući o proteklim satima, činilo joj se kako je večer odisala toplinom, i željela je da ta toplina potraje. Poput sentimentalne šiparice, spavala je u haljini od pet stotina dolara. * * * Ured Garrisona Dilwortha bio je pomno uređen kako bi zračio poštenjem, uspravnošću i pouzdanošću. Prekrasno gravirana hrastova oplata. Teški tamnoplavi zastori obješeni o mjedene šipke. Police krcate kožom presvučenih pravnih knjiga. Stol od masivne hrastovine. Sam odvjetnik doimao se kao zagonetna mješavina dostojanstva i čestitosti, pa i Svetog Nikole. Visok, prilično naočit, s gustom srebrenkasto sijedom kosom, sedamdesetogodišnjak koji još uvijek radi puno radno vrijeme, Garrison je redovito nosio trodjelna odijela i 171

nenametljive kravate. Iako je dugo godina živio u Kaliforniji, njegov dubok, uglađen i kultiviran glas jasno je potvrđivao da je izdanak visokih krugova s istočne obale SAD-a u kojima je rođen, odgajan i školovan. No u njegovim se očima krijesio jasan, veseo treptaj, a osmijeh mu je bio živ, topao i u svemu nalik na osmijeh Svetog Nikole. Nije se distancirao od njih ostajući za svojim stolom, nego se pridružio Nori i Travisu u ugodnim naslonjačima oko stolića s velikom porculanskom zdjelom. — Ne znam što očekujete doznati od mene. Nema tajni o vašoj teti. Nikakvih mračnih pojedinosti koje bi vam promijenile život... — To sam i pretpostavljala — reče Nora. — Ispričavam se na smetnji. — Čekaj — reče Travis. — Dopusti g. Dilworthu da dovrši. Odvjetnik reče: — Violet Devon bila je moja klijentica, a odvjetnikova je dužnost štititi povjerljivosti svojih klijenata čak i nakon njihove smrti. To je barem moje stajalište, premda neki moji kolege možda ne poštuju toliko trajne obveze. Naravno, budući da razgovaram s Violetinom najbližom živom rođakinjom i nasljednicom, pretpostavljam da nema mnogo toga što ne bih bio spreman priopćiti vam... ako bi uistinu postojale kakve tajne. I odista ne vidim etičkih razloga koji bi me spriječili da izrazim svoje iskreno mišljenje o vašoj teti. Čak je i odvjetnicima, svećenicima i liječnicima dopušteno imati vlastito mišljenje o ljudima. — Duboko je uzdahnuo i namrštio se. — Nikad mi se nije sviđala. Držao sam je uskogrudnom, potpuno sebična žena koja je bila barem malo... pa, duševno neuravnotežena. A način na koji te odgojila, Nora, bio je čisti zločin. Nije to bilo zlostavljanje u pravnom smislu koje bi zahtijevalo krivično gonjenje, no ipak je to bio zločin. I to okrutan. Cijeli život, koliko se Nora sjećala, činilo joj se da u utrobi nosi velik uzao koji joj pritišće vitalne organe i krvotok, uzao koji ju je činio napetom, koji joj je ograničavao protok krvi i prisiljavao je da živi tako da su joj sva osjetila prigušena, tjerajući je da se kroz život muči kao da je stroj koji nikako da primi dostatnu snagu. Iznenada su riječi Garrisona Dilwortha odvezale taj uzao i bićem joj je prvi put potekao pun, ničim ometan životvomi tijek. Ona je znala što joj je Violet Devon učinila, no sama ta spoznaja nije joj bila dovoljna da prevlada svoj težak odgoj. Trebala je čuti 172

kako netko drugi osuđuje tetu Violet. Travis je već optužio Violet i Nora je, čuvši njegove riječi, osjetila određeno olakšanje. No to nije bilo dovoljno da je oslobodi jer Travis nije poznavao Violet i prema tome nije mogao govoriti mjerodavno. Međutim Garrison je dobro poznavao Violet i njegove su riječi Noru oslobodile ropstva. Grozničavo se tresla i suze su joj tekle obrazom, no sama nije bila svjesna toga sve dok se Travis nije ispružio iz svoje fotelje i položio utješno ruku na njezino rame. U torbici je nespretno tražila rupčić. — Ispričavam se. — Gospođice draga — reče Garrison — nemojte se ispričavati što ste razbili željeznu ljusku koja vas je cijeli život sputavala. Ovo je prvi put što vas vidim da pokazujete duboke osjećaje, prvi je to put što vas vidim da niste krajnje stidljivi i to je prekrasno. — Okrećući se Travisu dao je Nori vremena da si obriše suze i rekao: — A što ste mislili da bih vam još mogao reći? — Ima nekih pojedinost koje Nora ne zna, trebala bi ih znati. Mislim da ne biste prekršili ni svoj krut etički kodeks povjerljivosti kad biste ih priopćili. — Kao primjerice? Travis reče: — Violet Devon čitav život nije ništa radila, no ipak je prilično dobro živjela. Nikad joj nije nedostajalo novca, a Nori je ostavila dovoljno da je osigurana gotovo doživotno, ako i dalje ostane u onoj kući i živi samotnjačkim životom. Otkud Violet toliko novca? — Otkud? — Garrisona je iznenadilo pitanje. — Nora to sigurno zna. — Ne zna — reče Travis. Nora podigne pogled i ugleda kako Garrison Dilworth zuri u nju začuđeno. Trepnuo je očima i rekao: — Violetin suprug bio je prilično situiran. Umro je mlad i ona je sve naslijedila od njega. Nora je zinula od iznenađenja i jedva je smogla daha da prozbori: — Suprug?! — George Olmstead — reče odvjetnik. — Nikad nisam čula to ime. Garrison je ponovno treperio očima, kao da mu je vjetar bacio pijesak u lice. — Nikad nije spomenula svog muža? — Nikad. — Ni susjedi ga nisu spomenuli? 173

— Uopće nismo razgovarali sa susjedima — reče Nora. — Violet ih nije voljela. — Zapravo čini mi se — reče Garrison — sad kad bolje razmislim, da su se vaši prvi susjedi doselili prije nego ste vi došli živjeti s Violet. Nora obriše nos i pospremi rupčić. Još se tresla. Iznenadan osjećaj oslobođenja iz ropstva potaknuo je silne osjećaje, koji su sada malo splasnuli i načinili mjesta za radoznalost. — Je li ti dobro? — upita Travis. Kimnula je, zatim čvrsto uprla pogled u njega i upitala: — Znao si, zar ne? Mislim, o njezinu suprugu. I zato si me doveo ovamo. — Pretpostavljao sam — reče Travis. — Da je sav imetak naslijedila od roditelja, to bi ti spomenula. To što nikad nije govorila otkud joj novac... pa, pretpostavio sam da je moguć samo jedan odgovor: suprug, i to vrlo vjerojatno suprug s kojim je imala neprilika. To je bilo najlogičnije, s obzirom kakvo je mišljenje općenito imala o ljudima, a posebice o muškarcima. Odvjetnik je bio tako zbunjen i uznemiren da nije mogao mirno sjediti. Ustao je i koračao pokraj golema globusa koji je, čini se, bio izrađen od pergamenta i koji je svijetlio iznutra. — Zaprepašten sam. I tako vi niste zapravo znali zašto je ona takav ogorčen mizantrop, zašto je mislila da joj svi žele samo najgore? — Nisam — reče Nora. — Nisam morala znati zašto. Bila je takva i gotovo. Još uvijek koračajući gore-dolje, Garrison reče: — Da. Tako je. Uvjeren sam da je ona još u mladosti bila graničan slučaj paranoika. A onda kada je doznala da ju je George prevario s drugim ženama, u njoj je prevladala ludost. Nakon toga bilo joj je mnogo gore. Travis reče: — Zašto je Violet ponovno uzela djevojačko prezime Devon, ako je bila udata za Olmsteada? — Nije željela nositi njegovo prezime. Prezirala je to prezime. Natjerala ga je da se pokupi. Gotovo ga je otjerala iz kuće batinom! Baš se namjeravala razvesti kad je on umro — reče Garrison. — Kao što sam rekao, doznala je za njegove avanture s drugim ženama. Bila je bijesna. Postiđena i razjarena. Moram reći... da ne mogu potpuno okriviti jadnoga Georgea, jer mislim da kod kuće nije nailazio na ljubav i toplinu. Već mjesec dana nakon vjenčanja znao je kako je pogriješio oženivši se njome. 174

Garrison je zastao pokraj globusa; jednom rukom lagano se oslonio na vrh svijeta i upro pogled daleko u prošlost. Obično se doimao mlađim no što jest. No sada, kad se prisjećao davno minulih godina, činilo se kako mu se produbljuju bore na licu i kako blijedi boja njegovih plavih očiju. Nakon nekoliko trenutaka odmahnuo je glavom i nastavio: — No, bila su to druga vremena, vremena kad je prevarena žena bila predmet sažaljenja, rugla. No mislim da je čak i za to doba Violetina reakcija pretjerana. Spalila je svu njegovu odjeću i promijenila sve brave... čak je ubila psa, španijela, kojeg je on volio. Otrovala ga je. I poslala mu ga poštom u paketu. — Mili Bože — reče Travis. Garrison reče: — Violet je ponovno uzela svoje djevojačko prezime, jer njegovo više nije željela. Bila joj je odbojna pomisao da čitav život nosi ime Georgea Olmsteada, govorila je, čak i nakon njegove smrti. Violet nije praštala. — Da — složila se Nora. Lica zgrčena od nelagode pri samom sjećanju, Garrison reče: — Kad je George poginuo, nije ni pokušala skriti zadovoljstvo. — Poginuo je? — Nora je napola očekivala da će čuti kako je Violet ubila Georgea Olmsteada i nekako izbjegla suđenje. — U automobilskoj nesreći, prije četrdeset godina — reče Garrison. — Izgubio je nadzor nad automobilom dok se vozio kući iz Los Angelesa obalnom autocestom. Sletio je s ceste na mjestu gdje tada još nije bilo zaštitne ograde. Padina je bila visoka nekih dvadesetak metara i vrlo strma, a Georgeov auto, velik crni Packard, preokrenuo se nekoliko puta prije nego se zaustavio na stijenama. Violet je naslijedila sve jer, premda je pokrenula razvod, George još nije promijenio oporuku. Travis reče: — Tako da George Olmstead nije samo prevario Violet. Time što je umro, ostavio ju je bez ikog na koga bi usmjerila svoj bijes. I tako je taj bijes usmjerila na cijeli svijet. — I osobito na mene — reče Nora. * * * Istog poslijepodneva Nora je Travisu ispričala o svojim slikama. Nije do tada spominjala svoje slikarske sklonosti, a on nije bio u 175

njezinoj spavaonici i nije mogao vidjeti njezin slikarski stalak, ormarić s priborom i crtaću dasku. Nije bila sigurna zašto je od njega tajila taj dio svog života. Spomenula mu je da je zanima umjetnost, baš zato su obilazili muzeje i galerije. No o svojim slikama možda nije govorila jer se plašila da na njega ne bi ostavila osobit dojam. Što ako on pomisli da ona nije osobito nadarena? Osim bijega koji su joj omogućavale knjige, slikarstvo je bilo ono što je držalo Noru tijekom dugih, mračnih godina u osami. Smatrala je da slika dobro, možda čak i vrlo dobro, premda je bila suviše stidljiva i ranjiva da ikome priopći svoje mišljenje. Što ako je imala krivo? Što ako uopće nije nadarena i ako slikarstvom samo krati vrijeme? Njezina je umjetnost bila temeljni medij s pomoću kojeg je određivala samu sebe. Jedva da je postojalo išta drugo čime bi podržala tanašnu i klimavu sliku koju je stvorila o sebi, tako da je očajnički morala vjerovati u svoj dar. Travisovo mišljenje značilo joj je neizrecivo mnogo, a ako bi njegova reakcija na njezine slike bila nepovoljna, to bi je shrvalo. No nakon što su napustili ured Garrisona Dilwortha, Nora je osjetila kako je ovo trenutak da riskira. Istina o Violet Devon bio je ključ koji je otvorio vrata Norine emocionalne tamnice. Treba joj dugo vremena da iziđe iz svoje ćelije i uputi se dugačkim hodnikom prema stvarnom životu, no neizbježno će nastaviti tim putem. Stoga se ona mora otvoriti prema svim doživljajima koje pruža njezin nov život, a to uključuje i užasnu mogućnost da bude odbijena i jako razočarana. Bez rizika, nema nade da ostvari probitak. Vrativši se u kuću razmišljala je o tome da povede Travisa na kat i pokaže mu pet-šest svojih najnovijih slika. No pomisao da muškarac kroči u njezinu spavaonicu, čak i u najbezazlenijoj namjeri, suviše ju je uznemiravala. Otkrića Garrisona Dilwortha oslobodila su je, i obzori njezina svijeta brzo su se širili, no nije još tako slobodna! Umjesto toga, zatražila je da Travis i Einstein sjednu na jednu od velikih sofa u dnevnoj sobi krcatoj pokućstvom kamo će donijeti neka svoja platna. Upalila je sva svjetla, razmaknula zastore s prozora i rekla: — Odmah ću se vratiti. No na katu se nije mogla odlučiti između deset slika u svojoj spavaonici; nikako nije mogla odabrati koje će mu dvije prvo pokazati. Napokon je izabrala četiri platna, iako ih je teško nosila sve 176

odjednom. Na pola puta niza stube zastala je drhćući, te odlučila vratiti te slike i odabrati druge. No povukla se samo četiri stube prije nego je shvatila da ne može oklijevati čitav dan. Podsjetila se da nema probitaka bez rizika, duboko je udahnula i brzo se spustila stubama s četiri slike koje je odabrala. Travisu su se svidjele. I više nego svidjele. Bio je lud za njima. — Zaboga, Nora, to nisu amaterske slike. To je ono pravo. To su umjetnička djela! Naslonila je slike o četiri sjedalice. On se nije zadovoljio gledajući slike iz sofe; ustao je da bi ih bolje razgledao i kretao se od jedne do druge i natrag do prve. — Izvrstan si hiperrealist — reče. — Istina, nisam likovni kritičar, no, tako mi svega, tehnika ti je ravna Wyethu. Ali ovo drugo... ta sablasna kakvoća u ove dvije... Od njegovih se komplimenata silno zacrvenjela i morala je čvrsto progutati slinu kako bi joj se vratio glas. — Malo nadrealizma. Donijela je dva krajolika i dvije mrtve prirode. Po jedna slika iz te dvije skupine bila je odista rađena u strogom hiperrealističkom stilu. No druge dvije bile su hiperrealistične s izraženim nadrealističkim elementom. Primjerice, na jednoj je slici nacrtala stol s nekoliko čaša za vodu, vrčem, žlicama i limunom razrezanom na kriške; sve je bilo naslikano do najmanje pojedinosti i na prvi se pogled prizor doimao vrlo realistično. No nakon pozornog promatranja bilo je očito kako se jedna čaša rastapa na plohi na kojoj stoji, te kako jedna limunova kriška prodire kroz stijenku čaše, kao da se staklo oblikovalo oko nje. — Briljantne su, uistinu jesu — rekao je. — Imaš li još koju? Ima li još koju?! Još dva puta odlazila je u spavaonicu i vratila se s još šest slika. Sa svakim je novim platnom Travisovo uzbuđenje raslo. A njegovo je uživanje i oduševljenje bilo iskreno. Prvo je pomislila da joj laska, no ubrzo se uvjerila da on ničim ne prikriva što uistinu misli. Krećući se od jednog platna do drugog, zaključio je: — Imaš izvrstan osjećaj za boju. Einstein je pratio Travisa i dodao bi tihi av na svaki sud svoga gospodara. Usto je živahno mahao repom kao da želi pokazati kako odobrava sve ocjene. — Svako platno odiše određenim raspoloženjem — reče Travis. 177

— Av. — Zapanjuje kako vladaš medijem. Uopće nemam dojam kako gledam tisuće poteza kistom. Prije bih rekao da se svaka slika, kao kakvom čarolijom, pojavila na platnu. — Av. — Nora, bez sumnje su dovoljno dobre da bi ih mogla prodati. Bilo koja galerija istog bi ih trena zgrabila. — Av. — Slikanjem ne bi mogla samo zarađivati... mislim kako bi mogla steći itekakav ugled. Budući da se nije usudila priznati kako nije uvijek ozbiljno shvaćala svoje radove, Nora je često više puta rabila isto platno i slikala jednu sliku preko druge. Kao posljedica toga mnoge su njezine slike zauvijek izgubljene. No na tavanu je pospremila više od osamdeset svojih najboljih djela. Sada, na Travisovo inzistiranje, donijela je više od dvadeset tih umotanih platna, rastrgnula smeđi papir i naslonila ih o pokućstvo u dnevnoj sobi. Koliko se Nora sjećala, ovo je bio prvi put što ta mračna prostorija izgleda svijetlo i ugodno. — Svaka bi galerija s oduševljenjem pripremila izložbu ovih slika — reče Travis. — Dapače, sutra bismo neke mogli utovariti u kamionet i pokazati ih nekim galeristima. Da čujemo što će reći. — Oh, ne, ne. — Obećavam ti, Nora, nećeš se razočarati. Iznenada se našla u čvrstom zagrljaju straha. Iako ju je zanosila pomisao na umjetničku karijeru, plašila se velike promjene koju bi to donijelo. Činilo joj se da hoda rubom provalije. Reče: — Ne sad. Za tjedan... ili za mjesec dana... onda ćemo ih natovariti na kamionet i ponijeti u galeriju. Ali ne još sada, Travise. Jednostavno ne mogu... Ne bih to mogla učiniti. Nasmiješio joj se. — Ponovno si preopterećena osjećajima? Einstein joj je prišao i njuškom joj trljao nogu. Podignuo je pogled prema njoj s tako slatkim izrazom da se Nora morala nasmiješiti. Češala je psa iza ušiju i rekla: — Toliko se toga dogodilo u tako kratkom vremenu. Ne mogu sve to prihvatiti odjedanput. Stalno se odupirem napadajima vrtoglavice. Pomalo se osjećam kao na vrtuljku koji se sve brže vrti i izmiče nadzoru. To je djelomice bila istina, no nije to bio jedini razlog zašto još nije 178

željela javno pokazati svoje slike. Željela je usporiti tijek zbivanja kako bi imala vremena uživati u svakom predivnom trenutku novih otkrića. Ako bi žurila, njezina preobrazba od povučene usidjelice do punopravna sudionika u životu tekla bi prebrzo, tako da bi joj se poslije sve činilo mutnim sjećanjem. Željela je uživati u svakom trenutku svoje metamorfoze. Kao da je invalid koji je od rođenja ograničen na mračnu sobu s opremom za održavanje života koji je čudom izliječen, Nora Devon oprezno je izlazila u novi svijet. * * * Nije samo Travis bio odgovoran za Norin izlazak iz pustinjačkog života. Einstein je odigrao jednako važnu ulogu u njezinoj preobrazbi. Retriver je očito odlučio da se Nori može povjeriti tajna njegove neobične inteligencije. Nakon epizoda s časopisom Modema nevjesta i djetetom u Solvangu, pas joj je više puta otkrio svoje nimalo pseće umne sposobnosti. Potaknut Einstenovim postupcima, Travis je ispričao Nori kako je pronašao retrivera u šumi i kako ga je progonilo nešto čudno, nešto što nije uspio vidjeti. Ispričao joj je o svim nevjerojatnim stvarima koje je pas odonda učinio. Također joj je pričao o Einstenovim povremenim strahovanjima usred noći, kada bi pas stao na prozor i zurio u tamu, kao da je bio uvjeren da će ga nepoznato stvorenje iz šume pronaći. Jedne su večeri satima sjedili u Norinoj kuhinji, pijuckali kavu za kavom, jeli domaći kolač od ananasa i raspravljali o mogućim objašnjenjima retriverove nevjerojatne inteligencije. U trenucima kad nije moljakao komadiće kolača, Einstein ih je slušao sa zanimanjem, kao da razumije što govore o njemu, a ponekad je cvilio i nestrpljivo cupkao, kao da je frustriran jer mu pseće glasnice ne omogućuju da progovori. Nora i Travis uglavnom su predlagali objašnjenja. Naime zapravo nijedno njihovo objašnjenje nije bilo vrijedno ozbiljna razmatranja. — Mislim da bi nam on mogao reći otkud je i zašto je tako prokleto drukčiji od drugih pasa — reče Nora. Einstein je repom vrijedno mahao. — Oh, uvjeren sam u to — reče Travis. — Poput ljudi, i on 179

posjeduje samosvijest. On zna da je drukčiji, a mislim i da zna zašto je takav, te da bi nam rado pričao o tome kad bi znao kako. Retriver je zalajao jedanput, otrčao do drugog kraja kuhinje i natrag, pogledao ih, izveo divlji ples kojim je izrazio čisto ljudsku frustriranost i najposlije se spustio na pod, položio glavu na šape, te naizmjence frktao i potiho cvilio. Noru je najviše dojmila priča o tome kako se pas jedne večeri zanimao na Travisove knjige. — On shvaća da su knjige sredstvo komunikacije — reče ona. — I možda osjeća kako postoji način da se knjigama premosti komunikacijski jaz između nas i njega. — Kako? — upita Travis i vilicom zgrabi još jedan komadić kolača od ananasa. Nora slegne ramenima. — Ne znam. No možda je problem u tome što nisi imao prave knjige. Rekao si da imaš romane, zar ne? — Da. Beletristiku. Ona reče: — Možda nam trebaju knjige sa slikama, slikama koje razumije. Ako bismo prikupili mnogo raznovrsnih slikovnica i časopisa sa slikama, pa kad bismo ih rasprostrti na podu i radili s Einsteinom, možda bismo našli način da komuniciramo s njime. Retriver skoči na noge i odcupka ravno prema Nori. Njegov izraz i pogled u očima potvrdili su da je njezin prijedlog dobar. Sutra će prikupiti desetke knjiga i časopisa i početi ostvarivati svoj plan. — To će zahtijevati mnogo strpljenja — upozorio je Travis. — Strpljenja imam napretek. — Možda ti se čini, no druženje s Einsteinom daje potpuno nov smisao toj riječi. Okrenuvši se prema Travisu, pasje puhnuo kroz nos. Tijekom prvih nekoliko pokušaja u srijedu i četvrtak, mogućnosti za izravno komuniciranje kao da nisu bile nimalo dobre, no nisu morali dugo čekati veliki preokret. Navečer, u petak 7. lipnja, pronašli su način, i njihovi životi nakon toga više nisu bili isti. 2. — ... dojava o vrisku u nedovršenom stambenom nizu, 180

Bordeauxski vijenac... U petak navečer, 4. lipnja, manje od jednog sata prije sumraka, sunce je zlatnom i bakrenom svjetlošću obasjalo okrug Orange. Već su drugi dan vladale vrućine s popodnevnim temperaturama od oko trideset i tri stupnja, pa se nagomilana toplina dugog ljetnog dana isijavala iz zgrada i s nogostupa. Drveće kao da je klonulo od umora. Zrak je stajao. Na autocestama i ulicama zvuk prometa bio je prigušen, kao da je gust zrak zatomio buku motora i glasanje truba. — ... ponavljam: Bordeauxski vijenac, na istočnom kraju gradilišta... Na blagim brežuljcima prema sjeveroistoku, u ruralnom području okruga pokraj Yorba Linde, kamo se grad tek stidljivo počeo širiti, nije bilo osobitog prometa. Povremeni zvuk automobilske trube ili škripa kočnica nisu bili samo prigušeni, nego i neobično žalosni, odzvanjajući melankolično u sparnoj tišini. Šerifovi pomoćnici Teel Porter i Ken Dimes bili su u patrolnim kolima (Teel je vozio, Ken je bio u pratnji) s neispravnim sustavom za provjetravanje, bez klimatizacije, čak i bez prirodnog provjetravanja kroz bočne otvore. Otvorili su prozore, no u autu je bilo kao u pećnici. — Smrdiš kao krepana svinja — reče Teel Porter svom partneru. — Da? — odvrati Ken Dimes. — A ti ne samo što smrdiš kao krepana svinja, nego tako i izgledaš! — Da? A tvoje su djevojke krepane krmače. Unatoč vrućini, Ken se nasmiješio. — Ma nemoj? A tvoje mi ženskice vele da ti ševiš kao krepana svinja. Njihove umorne doskočice nisu mogle prikriti njihovu iscrpljenost i nelagodu. Usto su se odazivali na poziv koji nije obećavao osobito uzbuđenje; vjerojatno se samo klinci igraju, klinci se vole igrati na gradilištima. Oba su policajca bili tridesetjednogodišnjaci, kršni bivši igrači američkog nogometa u srednjoj školi. Nisu bili braća, no kao partneri posljednjih šest godina bili su više nego braća. Teel je skrenuo s glavne ceste na pomalo mastan zemljan put koji je vodio prema naselju u izgradnji zvanom Bordeauxski vijenac. Četrdesetak kuća bilo je na različitom stupnju dovršenosti. Većini su tek dizali krovove, no neke su već bile ožbukane. — Eto vidiš — reče Ken — nije mi jasno kako ljudi padaju na ta sranja. Kvragu, hoću reći, kako mogu dati ime »Bordeauxski« naselju 181

u Južnoj Kaliforniji? Zar nas žele uvjeriti kako će ovdje jednog dana biti vinogradi? I zovu ga »vijencem«, a gradilište je na ravnici između bregova. Imenom bi najavili miran kraj. Možda to danas i jest. No što će biti kad u idućih pet godina izgrade još tri tisuće kuća? Teel reče: — Da. No ono što mene smeta jest kad to reklamiraju kao »mini-posjede«. Ma, jebi ga, što mu znači mini-posjed!? Nitko kome su sve daske na broju ne bi ovo nazvao posjedima, osim možda Rusi, koji su naviknuli živjeti u stanovima s dvanaest članova kućanstva. Ovo su kuće u nizu! Betonski rubnjaci i slivnici već su bili postavljeni u ulicama Bordeauxskog vijenca, no još nije bio položen nogostup. Teel je vozio polako da ne diže prašinu, no prašina se i tako dizala. On i Ken gledali su lijevo-desno, promatrali kosture nedovršenih kuća u potrazi za klincima koji se bave nepodopštinama. Na zapadu, na rubu grada Yorba Linde, tik do Bordeauxskog vijenca, dizali su se dovršeni nizovi kuća u koje su ljudi već uselili. Ti su stanari obavijestili policiju u Yorba Lindi o vrisku koji je dopirao odnekud s ovoga gradilišta. Budući da to područje nije bilo pripojeno gradu, »slučaj« je bio u nadležnosti šerifova odjela. Na kraju ulice policajci su ugledali bijeli kamionet tvrtke u čijem je vlasništvu Bordeauxski vijenac: Tulemann Brothers. Bio je parkiran ispred niza od tri gotovo dovršene ogledne kuće. — Čini se da je nadzornik još tu — reče Ken. — Ili je možda noćni čuvar već u službi — reče Teel. Zaustavili su se iza kamioneta, izašli iz zagušljivo vrućeg patrolnog auta, stali mirno i osluškivali nekoliko trenutaka. Tišina. Ken dovikne: — Hej! Ima li koga? Njegov je glas odjekivao praznim nizom kuća. Zatim upita partnera: — Hoćeš da pogledamo? — Neću — reče Teel. — Ali učinimo to. Ken nije mislio da se u Bordeauxskom vijencu išta dogodilo. Možda su radnici kamionet namjerno ostavili kad su odlazili. Ionako su preko noći ostavljali strojeve i opremu na gradilištu: nekoliko buldožera na teretnjaku, rovokopač. Još uvijek je bio uvjeren da su ljudi čuli vrisak zaigrane djece. Iz auta su uzeli baterijske svjetiljke jer, čak i da je električna struja priključena u naselju, u nedovršenim zgradama nisu bile ugrađene 182

rasvjetne instalacije. Namjestivši revolverske pojaseve više iz navike nego zato što bi im oružje moglo zatrebati, Ken i Teel pošli su u najbližu djelomice natkrovljenu kuću. Nisu tražili ništa osobito, samo su postupali uobičajeno, što je polovica svih policijskih poslova. Zapuhao je blag, mahovit povjetarac — prvi dašak toga dana — i podignuo piljevinu kroz otvore na stranama kuće. Sunce je sve brže zalazilo prema zapadu, a skelna konstrukcija bacala je rešetkaste sjene na podove. Sve slabije dnevno svjetlo, koje se od zlatne pretvaralo u mutnocrvenu boju, pridavalo je zraku blag sjaj nalik na onaj oko otvorenih vrata peći. Betonska ploha bila je prekrivena odbačenim čavlima koji su svjetlucali u vatrenoj svjetlosti i pucketali pod nogama. — Za sto osamdeset tisuća dolara — reče Teel proučavajući mračne kutove snopom svjetlosti svoje svjetiljke — očekivao bih nešto veće. sobe od ovih. Duboko udahnuvši zrak namirisan piljevinom, Ken doda: — Kvragu, ja bih očekivao sobe veličine aerodromskih dvorana. Izašli su s druge strane kuće u maleno dvorište i ugasili svjetiljke. Gola, suha zemlja nije bila uređena. Dvorištem je bio razasut građevinski krš: otpaci drvene građe, komadi odlomljena betona, zgužvani komadi ter-papira, zapletena svinuta žica, još čavala, beskorisni komadići plastičnih cijevi, komadi šindre što su je odbacili krovopokrivači, stiroporske čaše i kutijice od MacDolandsa, prazne limenke Coca-Cole, neprepoznatljivo smeće. Radnici još nisu podignuli ograde, tako da se Kenu i Teelu pružao pogled na svih dvanaest dvorišta u ovom nizu. Grimizne sjenke puzale su pjeskovitim tlom, no vidjeli su da su sva dvorišta prazna. — Nema tragova meteža — reče Teel. — Ne vidim ni djeve u pogibelji — reče Ken. — No, pođimo barem ovuda tako da zavirimo između zgrada — reče Teel. — Kad nas već plaćaju, trebali bismo poreznim obveznicima pružiti uslugu. Dvije kuće dalje, u desetmetarskom prolazu između građevina, pronašli su mrtvaca. — Prokletstvo — reče Teel. Čovjek je ležao na leđima, najvećim dijelom u sjeni, tako da je 183

prljava crvena svjetlost pokazivala samo donju polovicu njegova tijela, pa Ken i Teel isprva nisu shvatili na kakav su užas naletjeli. No, kad je kleknuo pokraj leša, Kena je šokirao prizor rasporene utrobe. — Mili Bože! Pogledaj mu oči! — reče Teel. Ken podigne pogled s masakrirana trupla i ugleda prazne duplje na mjestu gdje je očekivao vidjeti žrtvine oči. Povlačeći se u dvorište prepuno otpadaka, Teel je izvukao revolver. Ken se također odmaknuo od unakažena leša i izvadio revolver iz futrole. Iako se cijeli dan znojio, iznenada osjeti kako je još vlažniji, kako ga obliva drukčiji znoj: hladan, gorak znoj straha. Anđeoski prah, pomisli Ken. Samo bi neka budala nafiksana anđeoskim prahom mogla počiniti takvo divljaštvo. Bordeauxski vijenac bio je obavijen tišinom. Ništa se nije micalo, osim sjenki koje su naizgled svakim trenutkom postajale sve duže. — To je djelo nekog narkića nafiksanog anđeoskim prahom — izrekao je Ken svoje strahove. — Tako se i meni čini — reče Teel. — Hoćeš da nastavimo pretraživati? — Ma nikako samo nas dvojica! Pozovimo pomoć. Vraćali su se putem kojim su došli oprezno promatrajući sve oko sebe. Nisu došli daleko kad su čuli zvukove. Lomljavu. Zveckanje metala. Lom stakla. Ken nije dvojio otkud su zvukovi dopirali. Iz najbliže od tri gotovo dovršene zgrade koje su trebale poslužiti kao ogledne kuće. Da nisu vidjeli osumnjičenog i da nisu imali trag otkud početi potragu, imali bi opravdanje da se vrate do patrolnih kola i pozovu pomoć. No sada kad su čuli pometnju u oglednoj kući, njihovo školovanje i instinkti nalagali su im da budu odlučni. Krenuli su prema stražnjoj strani kuće. Šperploče su bile zakucane na grede skela kako bi štitile zidove od kiše i vjetra, gusta mreža bila je pričvršćena na daske prekrivene terpapirom. Samo je polovica zidova bila ožbukana. Štoviše, činilo se da je žbuka vlažna, kao da su radnici tek danas počeli taj dio posla. Većina prozora bila je ugrađena; samo je nekoliko okvira još uvijek bilo prekriveno poderanim komadima mutne plastične folije. 184

Iznutra se začu još jedan tresak, jači od prethodnog, i potom ponovno lom stakla. Ken Dimes pokušao je otvoriti klizeća staklena vrata kroz koja se s dvorišta ulazilo u dnevnu sobu. Nisu bila zaključana. Izvana je Teel kroz staklo proučavao dnevnu sobu. Iako je nešto svjetlosti još uvijek prodiralo u kuću kroz nepokrivene prozore i vrata, u unutrašnjosti je sve bilo obavijeno sjenkama. Vidjeli su da je dnevna soba prazna, pa se Teel provukao kroz poluotvorena vrata čvrsto držeći svjetiljku u jednoj i svoj Smith & Wesson u drugoj ruci. — Pođi okolo s prednje strane — prošapće Teel — tako da gad ne pobjegne onuda. Sagnuvši se kako bi prošao ispod prozora, Ken je požurio iza ugla, duž bočne strane kuće i ponovno iza ugla do ulaza. Na svakom je koraku napola očekivao kako će netko skočiti na njega s krova ili pak izletjeti iz kojeg nedovršenog prozora. * * * Unutrašnjost je bila obložena gipsanim pločama, a stropovi grubo obrađeni. Iz dnevne sobe ulazilo se u manju blagovaonicu do kuhinje, a svi su ti prostori bili potpuno povezani, bez ikakvih pregrada. U kuhinji su bili postavljeni elementi od hrastovine, no pod još nije bio popločen. U zraku je visio miris kreča od žbuke, a osjećao se i miris boje za drvo. Teel je stajao u maloj blagovaonici i osluškivao kakve nove zvukove razbijanja ili pokreta. Ništa. Ako je ova kuća nalik na većinu kalifornijskih kuća u nizu, velika je blagovaonica s lijeve strane, iza kuhinje, a odande se ulazi u salon, predvoije i radnu sobu. Kad bi pošao u hodnik koji vodi iz male blagovaonice, vjerojatno će naići na praonicu, malu kupaonicu, ostavu i tako doći do predvorja. Zaključio je kako je prilično svejedno kojim će putem krenuti, pa je krenuo u hodnik i prvo zavirio u praonicu. Mračna prostorija bila je bez prozora. Vrata su stajala odškrinuta; svjetlost njegove svjetiljke pokazivala je samo žute ormariće i prostore za strojeve za pranje i sušenje rublja. No Teel je želio zaviriti u prostor iza vrata, gdje je pretpostavljao da se nalazi radna površina i 185

umivaonik. Gurnuo je vrata i brzo ušao okrećući svjetiljku i revolver u tom smjeru. Ugledao je umivaonik od nerđajućeg čelika i ugrađen radni stol, kao što je očekivao, no nikakvog ubojicu. Bio je napetiji no ikad posljednjih godina. Nije iz misli mogao otjerati sliku ubijenog čovjeka: te prazne očne duplje. Nisi samo napet, pomislio je. Pogledaj istini u oči: usrao si se od straha. * * * Vani, s ulične strane, Ken je preskočio uzak rov i uputio se prema dvokrilnim ulaznim vratima koja su još uvijek bila zatvorena. Promatrao je okolni prostor, no nije vidio nikog tko pokušava pobjeći. U sve dubljem sumraku Bordeauxski vijenac nije toliko izgledao kao naselje u izgradnji koliko kao izbombardirana četvrt. Sjenke i prašina stvarale su privid da je sve u ruševinama. * * * U praonici se Teel Porter okrenuo, s namjerom da se vrati na hodnik, kada su se s njegove desne strane, među žutim ormarićima, šezdeset centimetara široka i metar i osamdeset visoka vrata ormara za metle naglo otvorila. I prema njemu je poput lutke na pero iskočilo stvorenje i, Isuse, na trenutak je pomislio da je to kakav klinac s nakaznom gumenom krinkom. Nije mogao razabrati što je to zapravo, jer je svjetiljka bila uperena na drugu stranu, no onda je shvatio da to nije krinka. Te oči, nalik na krugove zadimljenih svjetiljaka, nikako nisu mogle biti od plastike ili stakla. Ispalio je metak, no revolver je uperio ispred sebe prema hodniku, pa se zrno bezopasno žarilo u zid. Pokušao se okrenuti, no stvorenje je već skočilo na njega sikćući poput zmije. Ponovno je pucao, ovaj put u pod — prasak je bio zaglušujući u tom zatvorenom prostoru — a onda ga je stvorenje gurnulo prema umivaoniku i istrgnulo mu revolver iz ruke. Ostao je i bez svjetiljke, koja je odletjela u kut. Pokušao se obraniti šakom, no prije nego je napola zamahnuo rukom, osjetio je užasnu bol u trbuhu, kao da se u njega odjednom žarilo nekoliko noževa. Istog je trenutka shvatio što mu se dogodilo. Vrištao je, vrištao, a u tmini se izobličeno lice lutke na pero nadvilo nad njim, očima što su žuto sjale, i Teel je ponovno vrisnuo, zamahnuo, a nove oštrice žarile se u meko tkivo 186

njegova vrata... * * * Ken Dimes bio je udaljen četiri koraka od ulaznih vrata kad je čuo Teelov vrisak. Krik iznenađenja, straha, boli. — Sranje! Dvokrila vrata bila su od hrastovine. Desno krilo bilo je pričvršćeno za prag i okvir kračunima, dok se lijevo krilo otvaralo. Vrata nisu bila zaključana. Ken pohita u kuću, na tren zaboravivši oprez, i onda se zaustavi u mračnom predvoiju. Krikovi su već utihnuli. Uključio je svoju svjetiljku. Prazni salon s desne strane, prazna radna soba s lijeve strane. Stube koje vode na kat. Nigdje nikoga. Tišina. Potpuna tišina. Kao da je u zrakopraznom prostoru. Ken je na trenutak dvojio da li da pozove Teela. Neće li tako ubojici odati gdje je. Onda je shvatio kako je već svjetiljka, bez koje ionako ne bi mogao dalje, bila dovoljna da ga oda. Bilo je svejedno hoće li se oglasiti. — Teel! Ime je odzvanjalo praznim sobama. — Teel, gdje si? Bez odgovora. Teel je mrtav. Isuse. Odazvao bi se da je živ. A možda je samo ozlijeđen i bez svijesti, ili ranjen i na samrti. U tom bi slučaju bilo najbolje da se vrati u patrolna kola i pozove hitnu pomoć. Ne. Ne, ako njegov partner jest u velikoj nevolji, Ken ga mora hitno pronaći i pružiti mu prvu pomoć. Teel može umrijeti dok on poziva hitnu. Odgađanjem bi suviše riskirao. Osim toga, treba se obračunati s ubojicom. Sada je kroz prozore prodirala najslabija mutnocrvena svjetlost, jer noć je polagano gutala dan. Ken je potpuno ovisio o svjetiljci, a to nije bilo najsretnije rješenje jer svaki put kad bi se svjetlosni snop pomaknuo, iskakale bi i obrušavale se na njega sjene i tako stvarale prividne napadače. Ti lažni napadači mogli bi mu skrenuti pozornost s prave opasnosti. Ostavivši vrata širom otvorena, šunjao se uskim hodnikom koji je 187

vodio prema stražnjem dijelu kuće. Držao se zida. Potplata jedne njegove cipele škripala je gotovo sa svakim korakom. Revolver je uperio ravno ispred sebe, a ne prema stropu ili podu, jer je, barem u ovom trenutku, odlučio zaboraviti upute o sigurnom rukovanju oružjem. S desne strane zjapila su otvorena vrata. Ostava. Prazna. Smrad vlastita znoja zasjenjivao je miris kreči i boje za drvo. Došao je do zahoda s lijeve strane hodnika. Brzi pokret svjetiljke nije pokazao ništa neuobičajeno, premda se iznenadio ugledavši odraz svog preplašenog lica u zrcalu. Stražnji dio kuće, s dnevnom sobom, malom blagovaonicom i kuhinjom, bio je ravno ispred njega, a s lijeve strane bila su još jedna otvorena vrata. U snopu svjetiljke, koja se iznenada počela jako tresti u njegovoj ruci, Ken ugleda Teelovo tijelo na podu praonice, a goleme količine krvi nedvojbeno su potvrđivale da je mrtav. Ispod naleta straha koji mu je prolazio mislima, nadirali su osjećaji duboke žalosti, bijesa, mržnje te silna želja za osvetom. Iza Kena začu se potmuo tresak. Poviknuo je i okrenuo se prema mjestu odkud mu prijeti opasnost. No, hodnik s njegove desne i mala blagovaonica s lijeve strane bili su pusti. Zvuk je dopro iz prednjeg dijela kuće. Još dok je jeka tutnja zamirala, znao je stoje čuo: netko je zatvorio ulazna vrata. Još jedan zvuk prekinuo je tišinu, ne tako glasan kao prvi, no mnogo više uznemirujući: klik sigurnosne brave kojom su se zaključavala vrata. Je li to ubojica otišao i ključem zaključao vrata izvana? Ali otkud mu ključ? Je li ga uzeo od nadzornika kojeg je ubio? A zašto bi zastao zaključati vrata? Vjerojatnije je da je zaključao vrata iznutra, ne samo da uspori Kenov bijeg, nego da bi mu usto dao na znanje kako potjera još traje. Ken je razmislio treba li ugasiti svjetiljku, jer ga je odavala neprijatelju, no sada je već predvečemja svjetlost poprimila grimiznosivu boju i uopće nije dopirala u kuću. Bez svjetiljke bio bi potpuno slijep. Ma kako se, kvragu, ubojica snalazio u sve većoj tami? Je li moguće da anđeoska prašina tako pospješuje narkomanov noćni vid, baš kao 188

što mu daje snagu desetorice? U kući je vladala tišina. Stajao je leđima naslonjenim na zid hodnika. Do nosnica mu je dopirao miris Teelove krvi. Pomalo metalan miris. Klik, klik, klik. Ken se ukoči i načuli uši, no nakon ta tri brza zvuka više ništa nije čuo. Zvuk je podsjećao na brze korake po betonskom podu, korake nekog u čizmama s tvrdim kožnatim potpeticama, ili cipelama s metalnim potplatom. Zvukovi su se pojavili i nestali tako naglo da nije mogao odrediti otkud dolaze. Onda ih je ponovno čuo — klik, klik, klik, klik — ovaj put četiri koraka; dopirali su iz predvorja i kretali se prema njemu, prema hodniku u kojem je stajao. Odmah se odgurnuo od zida, okrenuo prema neprijatelju, čučnuo, usmjerio svjetiljku i ispružio revolver prema mjestu otkud su dopirali koraci. No hodnik je bio prazan. Dišući kroz usta da priguši zvuk svog ubrzanog disanja, koji bi, bojao se, prikrio zvuk neprijateljevih pokreta, Ken se polagano uputio hodnikom prema predvorju. Ništa. Ulazna vrata odista su bila zatvorena, no radna soba, salon, stubište i otvoren prostor iznad stubišta bili su prazni. Klik, klik, klik, klik. Zvukovi su sada dopirali iz potpuno drugog smjera, iz stražnjeg dijela kuće, iz male blagovaonice. Ubojica se tiho iskrao iz predvorja, prošao salonom i velikom blagovaonicom, te kroz kuhinju ušao u malu blagovaonicu i zašao Kenu iza leđa. Sada je gad ulazio u hodnik iz kojeg je Ken izašao. I premda je tip bio tih dok se kretao kroz druge sobe, sada je ponovno proizvodio zvukove, očito ne zato što mu cipele svakim korakom zveckaju, onako kao što Kenove škripe, nego zato što je želio ponovno proizvoditi zvukove, zato što je želio bockati Kena, zato što mi je želio reći: Hej! Tu sam ti iza leđa i, evo me, stižem! Klik, klik, klik. Ken Dimes nije bio kukavica. On je bio dobar policajac koji nikad nije bježao od neprilika. Tijekom sedam godina u policiji primio je čak dvije pohvale za hrabrost. No taj nepoznat, bolesno divlji gad koji se kućom kretao u potpunoj tami, koji je kad je želio mogao biti potpuno 189

tih, ili koji je pak proizvodio zvukove kada mu to odgovara, Kena je zbunjivao i plašio. I, premda je Ken bio jednako hrabar kao svi policajci, nije bio budala, a samo bi se budala upustila u nešto što ne razumije. Umjesto da se vratio u hodnik i suočio s ubojicom, pošao je do ulaznih vrata i ispružio ruku prema kvaki s namjerom da što prije izađe. Tada je opazio da vrata nisu bila samo zaključana i zakračunana. Kvake na oba krila bile su čvrsto svezane komadićem žice koji bi morao odpetljati da otvori vrata i izađe. A to bi moglo potrajati pola minute. Klik, klik, klik. Ispalio je nasumice jedan hitac prema hodniku i potrčao u suprotnom smjeru, kroz prazan salon. Čuo je ubojicu za petama. Čuo je njegove korake. Hitro su mu se približavali u tami. No kada je Ken došao do velike blagovaonice i gotovo stigao do prolaza prema kuhinji s namjerom da potrči prema dnevnoj sobi u kojoj su vrata koja vode na terasu, vrata kroz koja je ušao Teel, čuo je zvukove kako mu dolaze ususret! Bio je siguran da ga je ubojica slijedio u salon, no tip se vratio u potpuno mračan hodnik i sada mu prilazio iz suprotna smjera, kao da se luđački poigrava s Kenom. Sudeći prema zvukovima, gad tek što nije ušao u malu blagovaonicu, što je značilo da ga od Kena dijeli samo širina kuhinje, pa ovaj odluči pričekati, odluči da će luđaka ustrijeliti čim se pojavi u svjetlosnom snopu... A onda je ubojica vrisnuo. Tapkajući hodnikom, još uvijek izvan Kenova vida, no približavajući mu se, napadač je ispustio neljudski prodoran vrisak, vrisak koji je odražavao primitivan bijes i mržnju, najčudniji zvuk koji je Ken ikada čuo. Nije to bio zvuk koji bi čovjek, pa ni luđak, mogao proizvesti. Odbacio je svaku pomisao da mu se suprotstavi, bacio svoju svjetiljku u kuhinju kako bi izazvao pomutnju, okrenuo se od nadolazećeg neprijatelja i ponovno počeo bježati, no ovaj put ne natrag u salon, a ni prema ijednom drugom dijelu kuće gdje bi se mogla nastaviti ta igra mačke i miša, nego ravno preko blagovaonice prema prozoru koji se mutno svjetlucao u posljednjoj prigušenoj svjetlosti sumraka. Sagnuo je glavu, podignuo ruke na prsa i okrenuo se postrance prije nego je udario o staklo. Prozor se rasprsnuo, Ken je pao u dvorište i kotrljao se po građevinskom kršu. Špranjavi komadići 190

dasaka i komadi betona bolno su mu se zabijali u noge i rebra. Brzo se pridignuo, okrenuo prema kući i ispraznio revolver u razbijen prozor za slučaj da ga je ubojica slijedio. U crnom mraku koji se spuštao nije vidio nikakva traga ubojice. Pretpostavljajući da ga nije pogodio, nije gubio vrijeme proklinjući sreću. Jurnuo je iza ugla, uz bočni zid kuće i van na ulicu. Morao je stići do patrolnog automobila, gdje je imao radio... i pumpericu. 3. U srijedu i četvrtak, 2. i 3. lipnja, Travis, Nora i Einstein marljivo su tražili način da poboljšaju ljudsko-pseću komunikaciju, a pritom su i čovjek i pas iz očaja zamalo počeli gristi pokućstvo. No Nora je dokazala kako ima strpljenja za sve njih zajedno. Kada su napokon ostvarili proboj, a bilo je to u predvečer u petak, 4. lipnja, nju to nije iznenadilo koliko Travisa, pa i samog Einsteina. Kupili su četrdeset časopisa — sve od Timea i Lifea, pa do McCallsa i Redbooka — i pedeset knjiga o umjetnosti i fotografiji, te ih donijeli u dnevnu sobu Travisove unajmljene kuće, gdje je bilo mjesta da ih sve rasprostru na podu. Usto su na pod položili jastuke kako bi im bilo udobno raditi na psećoj razini. Einstein je sa zanimanjem promatrao kako provode pripreme. Sjedeći na podu, leđima naslonjena o sintetičku sohi, Nora je uzela retriverovu njušku u ruke i, približivši mu se tako da su im se nosevi gotovo dodirivali, rekla: — Dobro, a sada me slušaj, Einsteine. Želimo štošta doznati o tebi: otkud si došao, zašto si pametniji od drugih pasa, čega si se bojao u šumi onda kad te Travis pronašao, zašto katkad noću zuriš kroz prozor kao da se nečeg bojiš. I još mnogo toga. No ti ne znaš govoriti, zar ne? Ne. I, koliko znamo, ne znaš pisati. Tako da mislim da se moramo poslužiti slikama. S mjesta gdje je sjedio, pokraj Nore, Travis je vidio da se, dok je govorila, retriverov pogled nijedanput nije odvajao od njezina. Einstein se ukipio. I rep mu je nepomično visio. Činilo se kako pas ne samo da razumije što mu govori, nego da je oduševljen pokusom. Koliko li toga taj džukac zapravo razumije, pitao se Travis. I koliko 191

si njegovih reakcija zapravo umišljam, koliko su te reakcije plod moje mašte? Ljudima je urođena sklonost da svojim ljubimcima pridaju ljudske osobine, da životinjama pripisuju ljudske sposobnosti opažanja i ljudske namjere gdje ih nema. U Einsteinovu slučaju, gdje je izvanredna inteligencija nedvojbena, iskušenje da se u svakom njegovu pokretu vidi duboko značenje bilo je veće no obično. — Proučit ćemo sve ove slike. Tražimo stvari koje te zanimaju, koje će nam pomoći da doznamo otkud si došao i kako si postao takav kakav jesi. Kad god ugledaš nešto što će nam pomoći da riješimo zagonetku, moraš nam to nekako pokazati. Zalaji, ili stavi šapu na sliku, ili maši repom. — Ovo je suludo — reče Travis. — Jesi li me razumio, Einsteine? — upita Nora. Retriver se oglasi sa tihim av. — Ma, to neće uspjeti — reče Travis. — Hoće — ustrajala je Nora. — Ne može govoriti, ne zna pisati, no može nam pokazivati stvari. Ako izdvoji desetak slika, možda nećemo odmah shvatiti što mu one znače, kako upućuju na njegovu prošlost. No s vremenom pronaći ćemo neki način da ih povežemo, i međusobno, i s njim. Tako ćemo znati što nam želi reći. Pas, čiju je glavu Nora i dalje čvrsto držala u svojim rukama, okrenuo je oči prema Travisu i ponovno tiho zalajao. — Spreman? — upita Nora Einsteina. Vratio je pogled na nju i mahnuo repom. — Dobro — reče ona i pusti njegovu njušku. — Počnimo. U srijedu, četvrtak i petak, više puta po nekoliko sati, prelistavali su desetke publikacija i pokazivali Einsteinu najrazličitije fotografije — ljudi, drveća, cvijeća, pasa, drugih životinja, strojeva, gradskih ulica, seoskih puteva, automobila, brodova, zrakoplova, hrane, reklama za tisuće proizvoda — u nadi da će ugledati nešto što će ga zainteresirati. Teškoća je bila u tome što su ga mnoge stvari uzbuđivale, previše njih. Lajao je, šapama grebao, njuškom dodirivao ili mahao repom na nekih stotinjak od više tisuća slika, a prema tom izboru Travis nije otkrio nikakav uzorak, ništa što bi ih povezivalo i omogućilo da se iz njihove međusobne asocijacije izvuče bilo kakvo značenje. 192

Einsteina je očarala reklama za automobile u kojoj je auto uspoređivan sa snažnim tigrom i prikazan u željeznom kavezu. Nije bilo jasno privlači li njegovo zanimanje auto ili tigar. Reagirao je na nekoliko reklama za računala, reklame za pseću hranu, reklamu za prijenosni kasetofon, te na slike knjiga, leptira, papagaja, bespomoćnog čovjeka u zatvorskoj ćeliji, četvoricu mladih koji se na plaži igraju prugastom loptom, Mickya Mousea, violine, čovjeka koji gimnasticira na pokretnoj vrpci te na mnogo drugih stvari. Posebno ga je zanimala fotografija sebi sličnog zlatnog retrivera i izuzetno se uzbudio ugledavši fotografiju koker španijela, no, začudo, gotovo da ga nisu zanimale druge pasmine. Najjače — a i najzagonetnije — reagirao je na fotografiju uz članak o novom filmu iz studija 20th Century-Fox. Film je sadržao vrhunaravne elemente — duhove, demone iz pakla — a fotografija koja ga je uznemirila prikazivala je demonsko čudovište s izbočenim čeljustima, opakim zubima i svjetlucavim očima. To stvorenje nije bilo odvratnije od drugih u filmu, pa čak i manje odvratno od nekoliko njih, no Einsteina je uznemirio samo taj jedan demon. Retriver je lajao na fotografiju. Zavukao se iza sofe i virio iza nje kao da je uvjeren da će stvorenje izaći s fotografije i napasti ga. Ponovno je zalajao i cvilio tako da su ga dugo morali nagovarati da se vrati i pogleda časopis. Kad je drugi put ugledao demona, Einstein je prijeteći zarežao. Mahnito je grebao časopis, okrećući stranice sve dok ga nije, pomalo zgužvana, potpuno zatvorio. — Zašto je ta slika tako posebna? — upita Nora psa. Einstein je samo zurio u nju i lagano se tresao. Nora je strpljivo ponovno otvorila časopis na istoj stranici. Einstein ga opet zatvori. Nora ga otvori. Einstein ga je treći put zatvorio, zgrabio zubima i iznijeo iz sobe. Travis i Nora slijedili su retrivera u kuhinju i promatrali ga kako ide ravno do kante za otpatke. Kanta je imala papučicu s pomoću koje se otvarao poklopac. Einstein je šapom pritisnuo papučicu, promatrao kako se otvara poklopac, spustio časopis u kantu i otpustio papučicu. — Ma što mu to znači? — pitala se Nora. — Mislim da taj film nipošto ne želi gledati. — Naš čupavi, četveronožni filmski kritičar. 193

To se dogodilo u četvrtak poslijepodne. Predvečer u petak, Travisova frustriranost — a i retriverova — približavala se kritičnoj točki. Einstein bi povremeno pokazivao nevjerojatnu inteligenciju, no ponekad se ponašao kao običan pas, a te oscilacije između pseće genijalnosti i krajnje tuposti izluđivale bi svakog tko bi pokušao razumjeti kako može biti tako pametan. Travis je polako dolazio do zaključka kako bi bilo najbolje retrivera prihvatiti takvog kakav jest. Dakle, treba biti spreman na njegove povremene nevjerojatne pothvate, no ne treba očekivati da će čitavo vrijeme biti takav. Najvjerojatnije nikad neće riješiti zagonetku Einsteinove neobične inteligencije. Nora je, međutim, i dalje bila strpljiva. Često ih je podsjećala kako se ništa ne može postići bez upornosti, te da svako vrijedno postignuće zahtijeva odlučnost, ustrajnost, upornost i vrijeme. Kad bi ih tako počela podučavati o upornosti i strpljivosti, Travis bi umorno uzdahnuo, a Einstein bi zijevnuo. Nora se nije dala smesti. Nakon što su proučili slike u svim knjigama i časopisima, izdvojila je one na koje je Einstein reagirao, posložila ih na podu i poticala ga da poveže jednu sliku s drugom. — Ovo su slike stvari koje su u njegovu životu imale veliku važnost — rekla je. — Mislim da ne možemo biti sigurni u to — reče Travis. — Pa, tražili smo od njega da takve izdvoji — reče ona. — Zamolili smo ga da pokaže slike koje bi nam mogle kazati štogod o njegovoj prošlosti. — No, razumije li on tu igru? — Da — reče ona uvjereno. Pas je zalajao. Nora je primila Einsteinovu šapu i spustila je na fotografiju violine. — Hajde, džukelo. Odnekud se sjećaš violine, i u nečem ti je bila važna. — Možda je svirao s filharmonijom — reče Travis. — Budi tiho. — Zatim se obratila psu — Dobro. Ima li violina veze s kojom drugom slikom? Možeš li je povezati s nekom slikom koja bi nam pomogla da shvatimo što ti violina znači? Einstein je napeto zurio u nju nekoliko trenutaka, kao da razmišlja 194

o tome što ga je pitala. Onda je krenuo na drugu stranu sobe oprezno hodajući uzanim prolazima između poredanih fotografija. Njuškao je, skretao pogled malo lijevo, malo desno, sve dok nije pronašao reklamu za Sonyev kasetofon. Položio je šapu na nj i okrenuo se prema Nori. — Veza je očita — zaključi Travis. — Violina stvara glazbu, kasetofon je reproducira. To je dojmljiv pothvat za jednog psa, no govori li nam to išta o njegovoj prošlosti? — Sigurna sam da postoji veza — reče Nora. Zatim se obrati Einsteinu: — Jesi li poznavao nekog tko je svirao violinu? Pas je zurio u nju. Ona upita: — Je li tvoj bivši gospodar imao takav kasetofon? Pas je zurio u nju. Ona nastavi: — Je li možda violinist kojeg si poznavao snimao svoju svirku na kasete? Pas je treptao očima i cvilio. — No dobro — reče ona — vidiš li koju drugu sliku koju možeš povezati s violinom i kasetofonom? Einstein spusti pogled na Sonyevu reklamu. Zurio je u nju kao da razmišlja i onda pošao do prolaza između druga dva reda slika. Sada se zaustavio kod časopisa s reklamom za Blue Cross. Na njoj liječnik u bijeloj kuti stoji pokraj kreveta porodilje koja u naručju drži novorođenče. Liječnik i porodilja su nasmiješeni, a novorođenče vedro i nevino poput maloga Isusa. Puzeći na koljenima prema psu, Nora reče: — Podsjeća li te ta slika na obitelj koja te posjedovala? Pas je zurio u nju. — Jesi li živio s obitelji čiji su članovi otac, majka i novorođenče? Pas je zurio u nju. Još uvijek sjedeći na podu naslonjen o sofu, Travis reče: — Joj, možda je odista riječ o reinkarnaciji. Možda se naš Einstein sjeća kako je u prethodnom životu bio liječnik, majka, ili dijete. Nora je prečula tu primjedbu; nije bila dostojna odgovora. — Novorođenče koje svira violinu — reče Travis. Einstein je nesretno zacvilio. Stojeći na rukama i koljenima u psećem položaju, od psa udaljena manje od metra, bila je gotovo oči u oči s njim. — No dobro. Ovo nas 195

nikamo ne vodi. Moramo učiniti nešto više od toga da povezuješ jednu sliku s drugom. Moramo ti postavljati pitanja o slikama, a ti nam nekako moraš odgovoriti. — Daj mu olovku i papir — reče Travis. — Ovo su ozbiljne stvari — ukori ga Nora; s psom nikad nije bila nestrpljiva kao sada s Travisom. — Znam da je ozbiljno — reče on — ali je i smiješno. Glava joj je klonula, kao psu koji teško podnosi ljetne vrućine. Onda je iznenada pogledala Einsteina i rekla: — Psiću, a koliko si ti zapravo pametan? Hoćeš li nam dokazati svoju genijalnost? Želiš li pridobiti naše trajno divljenje i štovanje? Onda moraš ovako: nauči se odgovarati na moja pitanja sa da ili ne. Pas ju je promatrao, kao da nešto očekuje. — Ako je odgovor na moje pitanje potvrdan, mahni repom — reče Nora. — No maši samo ako je odgovor da. Dok traje ispitivanje, ne smiješ mahati repom iz navike ili zato što te nešto uzbuđuje. Repom maši samo kad želiš reći da. A kad želiš reći ne, zalaji jedanput. Samo jedanput. Travis reče: — Ako zalaje dva puta, to znači: »Radije bih jurio za mačkama«, a zalaje li tri puta, to znači: »Donesi mi pivo«. — Nemoj ga zbunjivati — oštro mu uzvrati Nora. — Zašto ne? On mene zbunjuje. Pas se uopće nije obazirao na Travisa. Velikim smeđim očima usmjerio je pogled na Noru dok mu je ona ponovno objasnila dogovor o mahanju repom za potvrdan i lajanju za niječan odgovor. — Dobro — reče ona — hajde da isprobamo. Einsteine, razumiješ li znakove za da i ne? Retriver je pet-šest puta mahnuo repom i onda stao. — Slučajna podudarnost — reče Travis. — To ništa ne znači. Nora je zastala na trenutak i smišljala sljedeće pitanje. Onda reče: — Znaš li kako se zovem? Rep je mahao i onda stao. — Zovem li se... Ellen? Pas zalaje. Ne. — Zovem li se... Mary? Jedan av. Ne. — Zovem li se... Nona? 196

Pas okrene očima, kao u znak prijekora što ga pokušava prevariti. Ništa od mahanja repom. Jedan av. — Zovem li se... Nora? Einstein je mahnito mahao repom. Smijući se od oduševljenja, Nora je dopuzila do retrivera, pridignula se i zagrlila ga. — Vidi vraga! — reče Travis puzeći da im se pridruži. Nora upre prstom u fotografiju na kojoj je retriver još držao šapu. — Jesi li izdvojio ovu sliku zato što te podsjeća na obitelj s kojom si živio? Jedan av. Ne. Travis upita: — Jesi li ikad živio u nekoj obitelji? Jedan av. — No ti nisi divlji pas — reče Nora. — Sigurno si živio s nekim prije nego te Travis pronašao. Proučavajući reklamu, Travis iznenada pomisli kako zna koja bi pitanja trebalo postaviti. — Jesi li reagirao na ovu fotografiju zbog djeteta? Jedan av. Ne. — Zbog žene? Ne. — Zbog čovjeka u bijelom laboratorijskom kaputu? Silno je mahao repom: Da, da, da! — Znači, živio je s liječnikom — reče Nora. — Hi možda veterinarom. — Ili kakvim znanstvenikom — reče Travis slijedeći intuitivno trag koji mu se nametnuo. Einstein je zamahnuo repom na spomen znanstvenika. — Istraživač — reče Travis. Da. — U laboratoriju — reče Travis. Da, da, da. — Ti si laboratorijski pas? — upita Nora. Da. — Pokusna životinja — reče Travis. Da. — I zato si tako pametan. 197

Da. — Zbog nečeg što su ti učinili. Da. Travisovo je srce ubrzano lupalo. Odista su komunicirali, tako mu svega! I to ne samo površno, ne na onaj razmjerno primitivan način na koji su on i Einstein komunicirali one večeri kada je pas oblikovao upitnik od psećih keksa. Ovo je sada krajnje određena komunikacija. Evo ih, sada razgovaraju kao troje ljudi — no gotovo razgovaraju — i iznenada više ništa neće biti isto. Kako bi išta moglo biti isto u svijetu gdje ljudi i životinje posjeduju jednaki (premda drukčiji) intelekt, gdje se suočavaju sa životom s jednakim mogućnostima, jednakim pravima, sa sličnim nadama i snovima. No dobro, možda ipak u tome pretjeruje. Nije svim životinjama iznenada podarena svijest i inteligencija nalik na ljudsku. Ovo je samo jedan pas, pokusna životinja, možda jedina takva na svijetu. Ali, Bože moj! Bože moj! Travis je zapanjeno zurio u retrivera i prošli su ga žmarci; ne iz straha nego iz čuđenja. Nora se obrati psu, a u njezinu se glasu osjećao trag iste zapanjenosti koja je Travisa nakratko ostavila bez riječi. — Oni te nisu tek tako pustili, zar ne? Jedan av. Ne. — Pobjegao si? Da. — Ujutro onog utorka kad sam te pronašao u šumi? — upita Travis. — Jesi li tada pobjegao? Einstein nije ni zalajao ni mahao repom. — Više dana prije toga? — upita Travis. Pas zacvili. — Vjerojatno ima osjećaj za vrijeme — reče Nora — jer gotovo sve životinje slijede prirodni ritam dana i noći, zar ne? Imaju instinktivne, biološke satove. No vjerojatno ne razumije pojam kalendarskih dana. On zapravo ne razumije kako mi vrijeme dijelimo na dane, tjedne i mjesece. Zato nikako ne može odgovoriti na tvoje pitanje. — To je nešto što ćemo ga naučiti — reče Travis. Einstein je živahno mahao repom. Nora zamišljeno reče: — Pobjegao... 198

Travis je znao što misli. Obratio se Einsteinu: — Sigurno te traže, zar ne? Pas je cvilio i mahao repom, što je Travis protumačio kao potvrdan ali osobito zabrinut odgovor. Jedan sat nakon zalaska sunca, Lemuel Johnson i Cliff Soames stigli u Bordeauxski vijenac u pratnji dvaju automobila bez posebnih oznaka. S njima su bila osmorica agenata UDS-a. Neasfaltirana ulica koja je prolazila središtem nedovršenog naselja bila je krcata vozilima, većinom crno-bijelim sa štitom šerifova odjela, te automobilima i vozilom sudskoga istražitelja. Lem je bio zaprepašten kad je vidio da su novinari već stigli. I novinari i televizijske skupine s kamerama stajali su iza policijske linije razgraničenja, pedesetak metara od mjesta zločina. Tiho sprečavajući da se objave pojedinosti o pogibiji Wesleya Dalberga u Kanjonu Holy Jimu, o ubojstvima znanstvenika iz Banodynea te agresivnim širenjem dezinformacija, UDS je od novinara uspješno prikrio da postoji veza između svih tih zbivanja. Lem se nadao da su ljudi u policijskom obruču najpouzdaniji kojima Walt Gaines raspolaže, te da će na novinarska pitanja odgovoriti potpunom šutnjom sve dok se ne smisli uvjerljiva priča. Redarstvenici su odmaknuli kozliće za piljenje drva da propuste automobile UDS-a, i onda ih natrag vratili. Lem je parkirao auto na kraju ulice, podalje od mjesta zločina. Ostavio je Cliffa Soamesa da daje upute ostalim agentima i krenuo je prema nedovršenoj kući koja je, čini se, bila u središtu zanimanja. Radijski prijemnici u patrolnim automobilima ispunjavali su vrelinu noći šifriranim porukama i policijskim žargonom — a također šuštanjem i pucketanjem radijskog šuma, pa se činilo da se cijeli svijet peče na svemirskoj tavi. Prijenosni reflektori postavljeni na tronošcima osvijetljivali su pročelje kuće da se olakša istraga. Lemu se pričini kako je na divovskoj pozornici za filmsko snimanje. Noćni leptiri slijetali su na reflektore i lepršali oko njih. Njihove povećane sjene jurile su prašnjavim tlom. Bacajući svoju preuveličanu sjenu, prešao je zemljanim dvorištem do kuće. I unutra su bili reflektori. Zasljepljujuća svjetlost odbijala se od bijelih zidova i na njoj su se svi nazočni doimali blijedi i uznojeni: 199

dvojica mladih policajaca, osoblje iz ureda sudskog istražitelja te uobičajeni ozbiljni tipovi iz Ureda za znanstveno istraživanje. Fotografski fleš bljesnuo je jedanput, dva puta iz dubine kuće. U hodniku je bila prilična gužva, pa se Lem uputio otraga kroz salon, blagovaonicu i kuhinju. Walt Gaines stajao je u maloj blagovaonici, u slabom svjetlu iza zasjenjenog reflektora. No čak u sjeni mogao se razabrati njegov bijes i duboka bol. Očito je bio kod kuće kad je obavješten da je policajac ubijen, jer bio je odjeven u svijetlo smeđe zgužvane hlače, smeđecrvenu kockastu košulju kratkih rukava i stare tenisice. Usprkos svojoj visini, bivoljoj šiji, mišićavim rukama i velikim šakama, sada se, stojeći spuštenih ramena, u toj odjeći doimao kao izgubljen dječak. Iz male blagovaonice Lem preko laboranata nije mogao vidjeti što se događa u praonici, gdje je još uvijek ležalo truplo. Reče: — Žao mi je, Walt. Iskreno mi je žao. — Zove se Teel Porter. Njegov otac Red Porter moj je prijatelj; poznajemo se dvadeset i pet godina. Red je umirovljen prošle godine. Kako ću mu to priopćiti? Isuse. Bliski smo, moram to učiniti sam. Ovaj put ne mogu to prepustiti nekom drugom. Lem je znao da Walt nikad nije izbjegavao tu nesretnu dužnost da obavijesti obitelj ako bi njegov čovjek poginuo obavljajući dužnost. Uvijek je to činio osobno, priopćio tužnu vijest i ostao s članovima obitelji dok ne bi preboljeli prvi šok. — Zamalo sam izgubio dvojicu — reče Walt. — Drugi je silno potresen. — Kako je Teel...? — Rasporena mu je utroba, kao Dalbergu. I otkinuta mu je glava. Samac, pomisli Lem. Sad više nema dvojbe. Noćni leptiri uvukli su se u reflektor iza kojeg su stajali Lem i Walt i sudarali su se s lećom. Glasom koji se od srdžbe pojačavao Walt reče: — Nismo mu pronašli.. . glavu. Kako ću njegovu ocu reći da tijelu nedostaje glava? Lem nije imao odgovor na to. Walt uperi pogled u njega. — Ne možeš me sada potpuno izgurati. Ne sada, kada je jedan moj čovjek poginuo. — Walt, moja služba djeluje u tajnosti s dobrim razlogom. Kvragu, čak je i broj mojih agenata na platnom popisu državna tajna. A tvoj je 200