Cuvari-Dean Koontz

restoran udaljen četiri bloka od njihova skrovišta. Promijenili su Pantangelu izgled koliko je to bilo moguće. Nekoć je imao gustu crnu, nešto dužu kosu, koja mu je prelazila preko ovratnika. Sada je bio ošišan kratko, a kosu je obojio svjetlosmeđe. Prije je nosio brkove, no natjerali su ga da ih obrije. Nekoć je imao tridesetak kilograma previše, no u dva mjeseca skrivanja izgubio je dvadesetetak kilograma. Usprkos tome, Vince ga je prepoznao. U srijedu 4. kolovoza odveli su Pantangelu u talijanski restoran u jedan sat kao i obično. U jedan sat i deset minuta Vince se ušetao u restoran na ručak. U sredini restorana bilo je samo osam stolova i po šest separea duž dva zida. Doimao se čistim, no za Vinceov ukus bilo je tu previše talijanskog kiča: crveno-bijeli kockasti stolnjaci; užasne zidne slike rimskih ruševina; prazne vinske boce koje su služile kao svijećnjaci; tisuću grozdova plastičnoga grožđa, za ime Božje, obješenih s rešetki na stropu koje su trebale stvoriti ugođaj brajde. Budući da Kalifornijci redovito ranije večeraju, to jest ranije nego je to običaj na istoku SADa, oni također ranije ručavaju, tako da se u jedan i deset gosti već počinju razilaziti. Bilo je vjerojatno da će u dva sata jedini preostali gosti biti Pantangela, njegova dva tjelohranitelja i Vince. Baš zato je restoran bio mjesto pogodno za likvidaciju. Restoran je bio tako malen da za ručak nisu imali domaćicu, nego su istaknuli natpis kojim mole goste da si sami pronađu slobodan stol. Vince se uputio prema kraju restorana, pokraj Pantangelina društva, i sjeo u prazan separe do njihovog. Vince je pomno razmišljao o tome kako će se odjenuti. Obuo je pletene sandale, obukao crvene pamučne kratke hlače i bijelu majicu na kojoj su naslikani plavi morski valovi, žuto sunce i natpis JOŠ JEDNO KALIFORNUSKO TIJELO. Nosio je avijatičarske tamne naočale sa zrcalnim staklima. U ruci je nosio otvorenu platnenu torbu za plažu, na kojoj je velikim slovima pisalo MOJE STVARI. Ako bi prolaznik zavirio u torbu, vidio bi čvrsto zamotan ručnik, bočice s uljem za sunčanje, malen radio i četku za kosu. No ne bi vidio automatski pištolj Uzi opremljen prigušivačem i magazinom s četrdeset metaka, koji je bio skriven na dnu. Njegova preplanula koža potpuno je odgovarala toj odjeći. Imao je željen izgled zdravog i snažnog, no ostarjelog jahača na dasci, čovjeka opsjednutog dokolicom, 251

nesnalažljive i vjerojatno površne budale koja se svakodnevno mota po plaži, pretvara da je mlada i da će biti puna sebe i kad dogura do šezdesete. Pantangelu i agentima uputio je tek nezainteresiran pogled, no opazio je da su ga pomno pogledali i zaključili kako je bezopasan. Savršeno. Klupice u separeima imale su povišen naslon, pa sa svojeg mjesta nije mogao vidjeti Pantangelu. No čuo je kako gnjida i agenti povremeno razgovaraju, uglavnom o baseballu i ženama. Nakon tjedan dana motrenja, Vince je znao da Pantangela nikad ne odlazi iz restorana prije pola tri, a najčešće u tri, očito zato što inzistira na predjelu, salati, glavnom jelu, desertu... sve redom. Stoga je Vince zaključio da ima vremena pojesti salatu i tjesteninu s umakom od rakova. Konobarici je bilo oko dvadeset godina, imala je čisto svijetlu, plavu kosu, bila je zgodna i jednako preplanula kao Vince. Njezin izgled i govor podsjećali su na tipičnu djevojku s plaže, i bacila je oko na Vincea još dok je zapisivala njegovu narudžbu. Pretpostavljao je da je ona jedna od onih pješčanih nimfi kojima sunce nije opržilo samo tijelo nego i mozak. Vjerojatno je svaku ljetnu večer provodila na plaži, fiksajući se svim mogućim drogama, šireći noge svakom ševcu koji joj je bio iole zanimljiv, a većina bi je zanimala, što znači da je, ma kako zdravo izgledala, zaražena svim mogućim bolestima. Pozlilo mu je od pomisli da bi je povalio, no morao je odglumiti ulogu koju si je namijenio. Pomalo joj je udvarao i pokušao izgledati kao da se jedva svladava da ne počne slinaviti na pomisao o njezinom golom, previjajućem tijelu pod sobom. U dva sata i pet minuta Vince je dovršio svoj objed; jedini gosti, osim njega, bili su Pantangela i dvojica agenata. Jedna je konobarica otišla na kraju smjene, ostale su još samo dvije u kuhinji. Nije moglo biti bolje. Torba za plažu bila je na klupici pokraj njega. Zavukao je ruku i izvadio Uzia. Pantangela je s agentima razgovarao o mogućnostima Dodgersa da uđu u završnicu prvenstva u baseballu. Vince je ustao, zakoračio do njihova separea i isprašio u njih dvadeset do trideset zrna iz Uzia. Odeblji, modemi prigušivač savršeno 252

je djelovao, tako da su se pucnji čuli kao zvuk nimalo glasniji od mucavca koji s teškoćom izgovora riječ koja počinje sibilantom. Sve je bilo gotovo tako brzo da agenti nisu imali vremena ni da posegnu za svojim oružjem. Nisu imali vremena ni da pokažu iznenađenost. Zzzup. Zzzup. Zzzup. Pantangela i njegovi čuvari bili su mrtvi u tri sekunde. Vince je drhtao od silnog užitka. Nakratko ga je obuzelo bogatstvo životne energije koju je upravo upio. Nije mogao govoriti. A onda je treperavim, promuklim glasom rekao: — Hvala vam. Kad se okrenuo od separea, ugledao je svoju konobaricu kako stoji nasred restorana ukipljena od šoka. Njezine razrogačene plave oči bile su fiksirane na mrtvace, no pogled je sada polako skrenula na Vincea. Prije no što je stigla vrisnuti, u nju je ispraznio ostatak magazina, možda deset metaka. Dok je padala, oko nje je prskala krv. Zzzup. — Hvala ti — reče on, i onda to ponovi jer je bila mlada i vitalna i, prema tome, bila mu je od veće koristi. Zabrinut da još netko ne izađe iz kuhinje, ili da možda neki prolaznik ne zaviri u restoran i ugleda konobaricu na podu, Vince je brzo pošao do svog separea, zgrabio svoju torbu i gurnuo Uzia pod ručnik. Stavio je svoje zrcalne tamne naočale na nos i nestao. Nije se brinuo zbog otisaka prstiju. Prethodno je na jagodice prstiju nanio ljepilo. Osušeno, bilo je gotovo prozirno i nitko ga ne bi primijetio osim kad bi Vince pokazao dlanove i svratio pozornost na njih. Sloj ljepila bio je dovoljno debeo da popuni sićušne crte na koži i učini jagodice glatkima. Izašavši iz restorana, pošao je do kraja bloka, zašao iza ugla i ušao u svoj kombi parkiran uz nogostup. Koliko je mogao vidjeti, nitko se nije osvrtao na njega. Odvezao se do oceana, radujući se sunčanju i okrepljujućem moru. Činilo mu se kako bi bilo prehrabro da ode do gradske plaže u Redondo Beachu, udaljene dva bloka od restorana. Stoga se obalnom autocestom uputio na jug prema Bolsa Chici, koja je malo sjevernije od njegove kuće u Huntington Beachu. 253

Dok se vozio, razmišljao je o psu. Još je plaćao Johnnya Žicu da prati podatke koje prikupljaju živoderi, policijske službe i svi drugi koji bi mogli biti uključeni u potragu za retriverom. Znao je za okružnicu Ureda za državnu sigurnost upućenu veterinarima i vlastima za nadzor životinja u tri države, a znao je također da UDS dosad nije imao nikakva uspjeha. Možda je pas nastradao pod kotačima kakva automobila, ili ga je ubilo stvorenje koje je Hudston zvao Samcem, možda ga je rastrgao čopor kojota u brdima. Ali Vince nije želio povjerovati da je mrtav, jer to bi bio kraj njegovim snovima o golemoj zaradi koju bi ostvario ili ucjenjujući vlast ili prodavši psa bogatom tipu iz show businessa koji bi psa znao iskoristiti za nastupe. Postojala je i mogućnost da na neki način sam iskoristi životinjinu tajnu inteligenciju kako bi izveo sigurnu i unosnu prijevaru. Bio je ipak skloniji pretpostaviti da je netko pronašao psa i uzeo ga za kućnog ljubimca. Kada bi samo uspio pronaći ljude koji drže psa, mogao bi ga otkupiti od njih... ili ih jednostavno smaknuti i uzeti džukelu. Ali, kvragu, gdje da ih počne tražiti? Kako će ih naći? ako ih je uopće moguće naći, UDS će sigurno biti prvi koji će to učiniti. Ako pas nije mrtav, vjerojatno je najbolji način da ga se domogne taj da prvo pronađe Samca i pusti zvijeri da ga dovede do psa. Hudston je mislio da će Samac upravo to učiniti. No ni to neće ići lako. Johnny Žica također ga je obavještavao o osobito divljim ubojstvima ljudi i životinja diljem južne Kalifornije. Vince je znao za pokolj u zoološkom vrtu u Irvineskom parku, za ubojstvo Wesa Dalberga i ljudi u Bordeauxskom vijencu. Johnny mu je također pronašao mnogobrojna izviješća o unakaženim kućnim ljubimcima u području gradića Diamond Bara, a sam Vince gledao je televizijsku reportažu o dvoje mladih koji su u divljini podno Johnstoneova vrha naletjeli na biće koje su držali izvanzemaljcem. Prije tri tjedna pronađena su užasno unakažena trupla dvoje planinara u Angeleskom nacionalnom parku, a probijanjem računalskih šifri sustava UDS-a, Johnny je dobio potvrdu da je taj ured preuzeo nadležnost za istragu i u tom slučaju, što znači da su i ta ubojstva Samčevo djelo. Odonda, ništa. Vince nije ni pomišljao odustati. Ni slučajno. Bio je strpljiv. 254

Strpljenje je dio posla kojim se bavi. On će lijepo pričekati, motriti, dalje plaćati Johnnya Žicu i prije ili poslije dočekati svoj trenutak. Bio je uvjeren u to. Odlučio je da je pas, baš kao i besmrtnost, sastavni dio njegove sudbine. Na gradskoj plaži u Bolsa Chici, nekoje vrijeme stajao u vodi tako da su mu valovi udarali o bedra. Zurio je u golemu, tamnu masu nadiruće vode. Osjećao se jednako snažnim kao more. Ispunjavalo ga je na desetke života. Ne bi se čudio da iz vrhova njegovih prstiju iznenada sijevnu iskre električne struje jednako kao što munje sijevaju iz ruku bogova u mitologiji. Naposljetku se bacio u vodu i zaplivao ususret snažnim nadolazećim valovima. Plivao je daleko prema pučini prije nego je skrenuo i nastavio usporedo s obalom. Plivao je prvo prema jugu, onda natrag prema sjeveru sve dok se nije iscrpio, pa se onda prepustio plimi da ga odnese na obalu. Neko je vrijeme drijemao na vrućem poslijepodnevnom suncu. Usnuo je san o trudnici s velikim okruglim trbuhom. U snu ju je zadavio. Često je sanjao da ubija djecu ili, još bolje, nerođenu djecu u utrobama trudnica, jer je odista žudio da to učini u stvarnom životu. Ubijati djecu bilo je opasno; bio je to užitak koji si je morao uskratiti, premda bi dječja životna energija bila najbogatija, najčišća, i nju bi bilo najvrednije prisvojiti. No to bi bilo opasno, vrlo opasno. Nije si mogao dopustiti infanticid dok si ne osigura besmrtnost, jer u tom slučaju ne bi se više morao bojati ni policije ni ikoga drugog. Premda je često snivao takve snove, san iz kojeg se probudio na plaži u Bolsa Chici dojmio ga se više od drugih takvih snova. Činio mu se daje... drukčiji. Proročanski. Sjedio je, zijevao i žmigao pod zalazećim suncem pretvarajući se da ne opaža djevojke u bikinijima, koje su mu upućivale zamamne poglede, i govorio si je da je taj san tek navještaj budućeg zadovoljstva. Jednog dana odista će osjetiti svoje ruke oko vrata trudnice, poput one u snu, i tada će iskusiti konačno uzbuđenje, primiti konačni dar, ne samo njezinu životnu energiju nego i čistu, nedirnutu energiju nerođena bića u njezinoj utrobi. Osjećajući se kao da je cijeli svijet njegov, vratio se u kombi, odvezao kući, istuširao se i pošao na večeru u najbliži grill-restoran 255

Stuart Anderson, gdje se počastio goveđom pisanicom u umaku. 6. Einstein se zaleti pokraj Travisa, izjuri iz kuhinje preko malene blagovaonice i nestane u dnevnoj sobi. Noseći uzicu, Travis je pošao za njim. Einstein se skrivao iza sofe. Travis reče: — Slušaj, kad ti kažem, neće boljeti. Pas ga je oprezno promatrao. — Moramo to srediti prije puta u Vegas. Veterinar će ti dati nekoliko injekcija, cijepit će te protiv štenećaka i bjesnoće. To je za tvoje dobro. I uopće neće boljeti. Zbilja. A onda ćemo dobiti markicu za tebe. To smo trebali učiniti davno prije. Jedan av. Ne. — E, hoćemo. Ne. Sagnuvši se, držeći uzicu za karabiner kojim se pričvršćuje za ogrlicu, Travis je zakoračio prema Einsteinu. Retriver je u trenu pobjegao. Dotrčao je do naslonjača, skočio na nj i stajao na tom motrilačkom mjestu, pomno promatrajući Travisa. Polako izlazeći iza sofe, Travis reče: — E, sad me slušaj, čupavi. Tvoj sam gospodar... Jedan av. Namršten, Travis reče: — Oh, da. Jesam tvoj gospodar. Možda jesi vraški pametan pas, ali ti si ipak pas, a ja čovjek i kažem ti da idemo veterinaru. Jedan av. Naslonjena na prolaz prema blagovaonici, prekršenih ruku i nasmiješena, Nora reče: — Mislim da ti želi pokazati kako je to s djecom. Ako se odlučimo za djecu. Travis se baci prema psu. Einstein odleprša sa svoje grane i već je izletio iz sobe kad je Travis, u nemogućnosti da se zaustavi, pao preko naslonjača. Smijući se, Nora reče: — Kako je ovo zabavno. Prstom je pokazala prema hodniku koji vodi do dvije spavaonice i 256

kupaonice. Pronašao je retrivera u velikoj spavaonici kako stoji na krevetu okrenut prema vratima. — Ne možeš pobijediti — reče Travis. — To je za tvoje dobro, kvragu sve, i ići ćeš na injekcije, svidjelo se to tebi ili ne. Einstein podigne jednu nogu i popiški se po krevetu. Zapanjen, Travis reče: — Pa što to, kvragu, radiš? Einstein je prestao piškiti, odmaknuo se od mlake koja se počela upijati u punjen prekrivač i prkosno je zurio u Travisa. Travis je čuo priče o psima i mačkama koji su na taj način pokazivali krajnje nezadovoljstvo. Još dok je bio vlasnik poduzeća za posredovanje nekretninama, jedna njegova namještenica ostavila je svog minijaturnog škotskog ovčara u hotelu za pse na dva tjedna dok je bila na godišnjem odmoru. Kad se vratila i otišla po psa, kaznio ju je tako što se pomokrio na njezin krevet i omiljen naslonjač. No Einstein nije bio običan pas. Imajući na umu njegove izvanredne misaone sposobnosti, njegovo mokrenje po krevetu još je veći izgred nego da je to učinio običan pas. Sada već vidno ljut, Travis se približi psu i reče: — To je neoprostivo. Einstein pohita s kreveta. Shvativši da će pas pokušati klisnuti pokraj njega i izjuriti iz sobe, Travis zakorači unatrag i zalupi vratima. Budući da mu je zapriječen izlaz, Einstein je brzo promijenio smjer kretanja i zaletio se na drugi kraj spavaonice i stao ispred komode. — Dosta zafrkancije — reče Travis strogim glasom mašući uzicom. Einstein se povuče u kut. Sagnut, gotovo čučeći, raširenih ruku kako bi spriječio psa da klisne pokraj njega, Travis ga je napokon uvatio i prikvačio uzicu za ogrlicu. — Ha! Sklupčan u kutu, poražen, Einstein objesi glavu i počne drhtati. Travisovo pobjedničko raspoloženje nije dugo trajalo. Potišteno je zurio u retriverovu obješenu, drhtavu glavu, u vidljive drhtaje koji su drmali njegovim slabinama. Einstein ispusti tiho, jedva čujno, očajničko cviljenje nabijeno strahom. Gladeći psa, pokušavajući ga smiriti i ohrabriti, Travis reče: — To je uistinu za tvoje dobro, znaš. Štenećak, bjesnoća... s time se ne smijemo igrati. I neće boljeti, prijatelju moj. Obećavam. 257

Pas ga nije htio ni pogledati i odbio je prihvatiti njegova uvjeravanja. Travis je pod rukom osjetio kako pas silovito drhće. Čvrsto je usmjerio pogled prema retriveru, razmišljajući, i onda reče: — U onom laboratoriju... jesu li ti često davali injekcije? Jesu li te boljele te injekcije? Zato se tako bojiš cijepljenja? Einstein je samo cvilio. Travis je neodlučnog psa izvukao iz kuta, oslobađajući mu rep kako bi mogao odgovarati na pitanja. Ispustivši uzicu, uzeo je Einsteinovu glavu u obje ruke i prisilio ga da je podigne tako da su se gledali oči u oči. — Jesu li ti davali injekcije u laboratoriju? Da. — I zato se bojiš veterinara? Premda nije prestao drhtati, pasje zalajao jedanput: Ne. — Injekcije su te boljele, a ipak ih se ne bojiš? Ne. — A zašto se onda tako ponašaš? Einstein je samo zurio u njega i ispuštao one užasne zvukove koji potvrđuju da je u nevolji. Nora je odškrinula vrata toliko da može zaviriti u sobu. — Einsteine, jesi li mu konačno pričvrstio uzicu? — A onda reče: — Joj! Što se tu dogodilo? I dalje držeći pseću glavu, zureći mu u oči, Travis objasni: — Hrabro je izrazio svoje nezadovoljstvo. — Hrabro, nema što — složila se Nora i pošla do kreveta te počela skidati uprljan prekrivač, pokrivač i plahte. Pokušavajući shvatiti takvo retriverovo ponašanje, Travis upita: — Einstein, ako se ne bojiš injekcije, bojiš li se veterinara? Jedan av. Ne. Isfrustriran, Travis je smišljao sljedeće pitanje dok je Nora s kreveta skidala zadnju plahtu. Einstein se tresao. Iznenada, Travisu sine kako bi se moglo objasniti retriverovo proturječno ponašanje i strah. Prokleo se stoje bio tako glup. — Kvragu, naravno! Ti se ne bojiš veterinara, nego toga da te nekom ne prijavi. 258

Einsteinova se tresavica pomalo smirila i nakratko je zamahnuo repom. Da. — Ako te traže ljudi iz laboratorija, a znamo da te zasigurno grozničavo traže, jer si najvažnija pokusna životinja u povijesti, onda su zacijelo u vezi sa svim veterinarima u državi, zar ne? Sa svim veterinarima... i svim živoderima... i svim uredima za izdavanje psećih markica. Opet je nakratko zamahao repom i manje se tresao. Nora im se pridružila s druge strane kreveta i sagnula se pokraj Travisa. — Ali zlatni retriveri jedna su od dvije ili tri najpopularnije pasmine. Veterinari i činovnici koji izdavaju dopusnice za životinje stalno imaju posla s njima. Ako se naš genij od psa prikrije i glumi glupoga psa... — Što vrlo dobro zna činiti. — ... onda nema načina da doznaju kako je on odbjegli pas kojeg traže. Da, inzistirao je Einstein. Travis reče psu: — Kako misliš? Želiš reći da te mogu prepoznati? Da. — Kako? — upitala se Nora. Travis pomogne: — Nosiš neku oznaku? Da. — Negdje ispod sve te silne dlake? — upita Nora. Jedan av. Ne. — A gdje onda? — upita se Travis. Izvukavši se iz Travisovih ruku, Einstein je tako silovito tresao glavom da su mu uši zaklepetale. — Možda na šapama — dosjeti se Nora. — Ne — reče Travis prije nego je Einstein zalajao. — Kad sam ga pronašao, šape su mu bile sve krvave od hodanja teškim terenom, pa sam mu morao očistiti rane bornom vodom. Da ima kakav znak na šapama, vidio bih ga. Einstein je ponovno snažno stresao glavom i zaklepetao ušima. Travis reče: — Možda je znak na unutrašnjoj strani labrnje. Tako tetoviraju trkaće konje da bi ih raspoznavali i spriječili da sudjeluju u trci pod drugim imenom. Daj da ti pogledam labrnju, mali moj. Einstein zalaje jednom — Ne — i silovito strese glavu. 259

Travis je napokon shvatio. Pogledao je u desno uho, no ništa nije vidio. No u lijevom je uhu opazio nešto. Pozvao je psa da pođe s njim do prozora, gdje ima više svjetla, i otkrio oznaku koja se sastojala od dvije znamenke, crtice i treće znamenke utetovirane grimiznom tintom na ružičasto-smeđu kožu: 33-9. Gledajući preko Travisova ramena, Nora reče: — Vjerojatno su imali mnogo štenadi s kojima su radili pokuse, iz raznih legala, i morali su ih nekako raspoznavati. — Bože! Da smo ga odveli veterinaru, a veterinaru su kazali da obrati pozornost na retrivera s tetovažom... — Ali moramo ga cijepiti. — Možda već jest cijepljen — reče Travis pun nade. — Ne smijemo se uzdati u to. Bio je laboratorijska životinja u nadziranim uvjetima u kojima mu cijepljenje možda nije bilo potrebno. A možda bi cjepivo nekako omelo njihove pokuse. — Ne možemo riskirati odlazak veterinaru. — Ako ga otkriju — reče Nora — mi im ga jednostavno nećemo dati. — Mogu nas prisiliti — objasni Travis zabrinutim glasom. — Da ih samo vidim da nas prisile. — Da ih samo vidim da nas nekako ne prisile! Najvjerojatnije je vlada financirala istraživanje, a oni nas mogu samljeti. Ne možemo to riskirati. Einstein se više od ičega boji povratka u laboratorij. Da, da, da. — Ali — reče Nora — ako se zarazi bjesnoćom ili štenećakom ili... — Poslije ćemo ga cijepiti — odluči Travis. — Poslije, kad se sve smiri. Kad ga ne budu više tražili. Retriver je sretno zacvilio i njuškom mazio Travisov vrat i lice, slinavo pokazujući zahvalnost. Namrštena, Nora reče: — Moglo bi se reći da je Einstein najveće čudo dvadesetog stoljeća. Odista misliš da će se situacija ikad smiriti, da će ga ikad prestati tražiti? — Možda će ga još godinama tražiti — prizna Travis gladeći psa. — Nos vremenom će ta njihova potraga splasnuti i sve će se manje nadati uspjehu. A veterinari će s vremenom zaboraviti provjeravati uši svakom retriveru koji im dođe u ruke. Do tada mislim da mora izdržati bez cijepljenja. To je najbolje što možemo učiniti. To je jedino 260

što možemo učiniti. Jednom rukom mrseći Einsteinovu dlaku, Nora reče: — Nadam se da imaš pravo. — Imam. — Nadam se da imaš. — Imam. * * * Travisa je silno potreslo što je Einsteina zamalo izložio pogibelji da bude uhvaćen, te je idućih nekoliko dana stalno razmišljao o zloglasnom Cornellovu prokletstvu. Možda se sve to ponavlja. Njegov se život potpuno promijenio i postao podnošljiv zbog ljubavi koju osjeća prema Nori i prema tom nemogućem vražjem psu. Sada će mu sudbina, koja je prema njemu oduvijek bila krajnje neprijateljska, možda oduzeti i Noru i psa. Znao je da je sudbina mitološki pojam. Nije vjerovao da odista postoji panteon zloćudnih bogova koji ga promatraju s visoka kroz nebesku ključanicu i kuju tragedije koje mora otrpjeti. Ipak, nije se mogao svladati a da povremeno ne podigne oprezno pogled prema nebu. Kad god bi izustio bilo što imalo optimistično o budućnosti, ulovio se kako kuca o drvo da bi se obranio od zla usuda. Za večerom kad je prevrnuo soljenku, istog je trenutka zgrabio nekoliko zrna da ih baci preko ramena, no onda se osjećao glupo i stresao ih s prstiju. No srce mu je na to počelo silno lupati i obuzeo ga je praznovjeran strah. Nije mu bilo dobro dok nije zgrabio još soli i bacio je preko ramena. Premda je Nora sigurno bila svjesna Travisova čudna ponašanja, bila je toliko pristojna da se nije osvrtala na njegovu živčanu razdraženost. Radije je ublažavala njegovo raspoloženje tako što mu je potiho pružala ljubav svakoga trenutka, govorila s velikom radošću o njihovu putovanju u Las Vegas, tako što je neprestano održavala dobro raspoloženje i tako što nije kucala o drvo! Nije znala za njegove noćne more jer joj o tome nije ništa rekao. Zapravo dvije noći zaredom usnuo je isti ružan san. U tom snu lutao je šumovitim kanjonima uzbrežja Santaanskih planina u okrugu Orangeu, istim onim šumama u kojima je naletio na Einsteina. Ponovno je pošao tamo s Einsteinom, a i s Norom, no izgubio ih je. Strahujući za njih, zaletavao se niz strme padine, trčao 261

uzbrdo, probijao se kroz gust šiprag, mahnito ih dozivao. Povremeno bi čuo kako mu se Nora odziva ili kako Einstein laje. Činilo se da su u nevolji, pa je krenuo u smjeru otkud su dopirali njihovi glasovi, no svaki put kad bi ih čuo, glasovi su dopirali s drugog, sve udaljenijeg mjesta, i ma kako načulio uši, ma kako brzo se probijao šumom, gubio ih je, gubio... ... dok se nije probudio, bez daha. Srce mu je lupalo, a u grlu mu je zapeo nečujan krik. Petak, 6. kolovoza, bio je tako prekrasno naporan dan da Travis nije imao mnogo vremena razmišljati o nesklonoj mu sudbini. Čim je ustao, nazvao je kapelu za vjenčanja u Las Vegasu i pomoću svoje American Express kartice ugovorio sve pojedinosti za vjenčanje u srijedu 11. kolovoza u 11 sati. Obuzet romantičnom groznicom kazao je upravitelju kapele da želi dvadeset tuceta crvenih ruža, dvadeset tuceta bijelih karanfila, dobroga orguljaša (nikakvu vražju snimljenu glazbu) koji zna svirati tradicionalnu glazbu, toliko svijeća da oltar bude žarko osvijetljen bez napadne električne svjetlosti, bocu Dom Perignona za zdravicu na kraju i prvorazrednog fotografa da ovjekovječi vjenčanje. Kad je dogovorio sve te pojedinosti, telefonirao je u hotel Circus Circus u Las Vegasu, hotel prilagođen prema obiteljskim potrebama, iza kojeg je kampiralište za auto-prikolice; rezervirao je mjesto u kampu od nedjelje 8. kolovoza navečer. Nakon toga nazvao je kampiralište u Barstowu i rezervirao mjesto za subotu navečer tako da mogu prenoćiti na pola puta do Las Vegasa. Zatim je pošao u draguljarnicu, pregledao sve što imaju i naposljetku kupio zaručnički prsten s velikim, savršenim dijamantom od tri karata i vjenčani prsten s dvanaest dijamanata od četvrt karata. Sakrivši prstene ispod sjedala u svom kamionetu, Travis se s Einsteinom odvezao do Norine kuće i povezao je na sastanak s njezinim odvjetnikom Garrisonom Dilworthom. — Vjenčat ćete se? Pa to je krasno! — reče Garrison čestitajući Travisu čvrstim stiskom ruke. Poljubio je Noru u obraz. Doimao se istinski radostan. — Raspitao sam se o vama, Travis. Iznenađen, Travis reče: — Odista? — Zbog Nore. Nora se zbog odvjetnikove napomene zacrvenjela i prosvjedovala je, no Travisu je bilo drago što se Garrison tako brine za njezino 262

dobro. Fiksirajući Travisa odmjerenim pogledom, sjedokosi odvjetnik reče: — Čujem da ste se prilično dobro snašli u poslovima s nekretninama prije nego ste prodali poduzeće. — Bilo je dobro — potvrdi Travis skromno, osjećajući se kao da razgovara s Norinim ocem, trseći se da ostavi povoljan dojam. — I to vrlo dobro! — reče Garrison. — Također sam čuo da ste dobro uložili svoju dobit. — Nisam bez novca — prizna Travis. Nasmiješen, Garrison reče: — Usto sam čuo da ste dobar, pouzdan čovjek, više nego dobronamjeran. Sada se Travis zacrvenio. Slegne ramenima. Potom Garrison Nori reče: — Draga moja, veselim se zbog tebe. Ne mogu ti reći kako sam sretan. — Hvala vam. — Nora uputi Travisu pogled tako pun ljubavi i topline da je prvi put tog dana poželio kucnuti o drvo. Budući da su namjeravali poći na svadbeno putovanje na barem deset dana nakon vjenčanja, Nora se nije željela vraćati u Santa Barbaru ako njezin posrednik nekretninama pronađe kupca za kuću Violet Devon. Zamolila je Garrisona Dilwortha da pripremi dokument kojim mu daje punomoć da je zastupa u svemu u svezi s prodajom kuće dok je na putu. Sve je bilo sređeno, potpisano u nazočnosti svjedoka, za manje od pola sata. Nakon što im je još jedanput čestitao i zaželio sve najbolje, krenuli su kupiti prikolicu. Namjeravali su povesti Einsteina sa sobom ne samo na vjenčanje u Vegas, nego i na svadbeno putovanje. S obzirom na to kamo su namjeravali poći, pretpostavljali su da neće biti lako pronaći dobre, čiste motele koji primaju pse, pa im se činilo mudro da putuju sa svojim motelom na kotačima. Osim toga, ni Travis ni Nora ne bi mogli voditi ljubav u istoj sobi s retriverom. »Bilo bi to kao da je s nama još jedna osoba« rekla je Nora i zacrvenjela se poput sjajno ulaštene jabuke. U motelu bi morali uzeti dvije sobe, jednu za sebe, drugu za Einsteina, a to im se činilo prilično nezgodno. U četiri poslije podne pronašli su što su tražili: srebrenkastu kućicu na kotačima srednje veličine marke Airstream, s kuhinjicom, kutkom za blagovanje, dnevnom sobom, spavaonicom i kupaonicom. Kada pođu na počinak, mogu ostaviti Einsteina u prednjem dijelu 263

prikolice i zatvoriti spavaonička vrata za sobom. Budući da je Travisov kamionet opremljen kukom za vuču, mogli su prikvačiti kućicu i povesti je sa sobom odmah kad je kupe. Einstein, koji je sjedio u kamionetu između Travisa i Nore, stalno je istezao vrat kako bi kroz stražnji prozor promatrao blistavu poluvaljkastu prikolicu, kao da je zapanjen domišljatošću ljudskoga roda. Trebali su kupiti još zastore za prikolicu, plastično suđe, čaše i hranu za prazne kuhinjske ormariće, te mnogobrojne potrepštine za putovanje. Kad su se vratili u Norinu kuću i pripremili si omlet za kasnu večeru, bili su prilično umorni. Einsteinovo zijevanje za promjenu nije značilo da se nečem ruga; jednostavno je bio umoran. Te noći, kod kuće u svojem krevetu, Travis je usnuo dubok san. Nisu se ponovili snovi od prethodne dvije noći. * * * U subotu ujutro krenuli su na put prema Las Vegasu, na putovanje ususret bračnom životu. Vozili su širokim autocestama da bi se osjećali što sigurnije s prikolicom. Krenuli su auto-cestom 101 prema jugu-, a onda prema istoku autocestom 134, koja se nakon nekog vremena spojila s međudržavnom autocestom 210. Los Angeles sa svojim predgrađima prostirao se prema jugu, a golemi Angeleski nacionalni park prema sjeveru. Poslije, u nepreglednoj Mojaveskoj pustinji, Nora se oduševila pustim, no očaravajuće divnim krajolicima pijeska i kamena s loptama suha korova, mesquiteom, stablima visoke juke i drugim kaktusima. Primijetila je da joj se svijet odjednom čini mnogo većim nego ga je zamišljala, a Travis je uživao u njezinu ushićenju. Grad Barstow u Kaliforniji bio je prostrana usputna postaja u toj nepreglednoj pustinji. Stigli su u veliko kampiralište za prikolice tog poslijepodneva nešto prije tri sata. Sredovječni par u susjednoj prikolici, Frank i Mae Jordan iz Salt Lake Citya, putovao je sa svojim ljubimcem, crnim labradorom Jackom. Na veliko iznenađenje Travisa i Nore Einstein se silno zabavljao u igri s Jackom. Jurili su jedan za drugim oko prikolica, u igri se grickajući, zaplićući i kotrljajući da bi potom skočili na noge i nastavili juriti. Frank Jordan bacio im je crvenu gumenu lopticu i oni su pohitali 264

za njom da pokažu koji je bolji. Dvojica pasa izmislili su igru u kojoj su jedan drugome otimali lopticu i pokušali je što duže zadržati za sebe. Travisa je izmorilo samo to što ih je promatrao. Einstein je bez sumnje bio najpametniji pas na svijetu, najpametniji pas svih vremena, fenomen, pravo čudo; njegova je moć percepcije bila ravna ljudskoj, no on je ujedno bio pas. Ponekad bi Travis to zaboravio, no bio je oduševljen uvijek kad bi Einstein učinio nešto da ga na to podsjeti. Poslije, nakon što su podijelili pljeskavice i kukuruz pečene na roštilju s Jordanovima i popili nekoliko piva pod bistrim pustinjskim noćnim nebom, pozdravili su se s bračnim parom iz Salt Lake Citya; činilo se da se Einstein pozdravio s Jackom. U prikolici je Travis potapšao Einsteina po glavi i rekao mu: — Bilo je to vrlo lijepo od tebe. Pas je naherio glavu i zurio u Travisa kao da ga želi pitati o čemu on to govori. Travis reče: — Dobro znaš o čemu govorim, čupavi. — I ja znam — reče Nora. Zagrlila je psa. — Kad si se igrao s Jackom, da si htio, mogao si učiniti budalu od njega. No pustio si mu da i on malo pobjeđuje, zar ne? Einstein je sretno i nasmiješeno dahtao. Nakon još jedne čašice pića, Nora je pošla u spavaonicu, a Travis je legao na rasklopnu sofu u dnevnoj sobi. Razmišljao je hoće li spavati s njom. Nora bi možda čak pristala. Napokon, preostala su još samo četiri dana do vjenčanja. I sam Bog zna kako je Travis žudio za njom. Premda je nju sigurno obuzimao djevičanski strah, i ona je njega željela; Travis nije nimalo sumnjao u to. Svakog dana sve su se češće dodirivali i ljubili, i to sve intimnije, a zrak između njih kao da je pucketao erotskim nabojem. No zašto ne bi postupili kako treba kad je taj dan tako blizu? Zašto ne bi legli u bračnu postelju kao djevica i djevac, ona kao čista djevica, a on djevac u odnosu prema njoj? Te je noći Travis sanjao da su Nora i Einstein izgubljeni u najzabitijem području Mojaveske pustinje. U tom snu bio je, iz nepoznatog razloga, bez nogu i morao ih je tražiti tako da izluđujuće sporo puzi, što je bilo gadno jer je znao da im, ma gdje bili, prijeti opasnost od... nečega. 265

* * * U nedjelju, ponedjeljak i utorak u Las Vegasu su se pripremali za vjenčanje, promatrali Einsteina kako se oduševljeno igra s psima drugih kampingaša i odlazili na izlete na Charlestonovu planinu i Meadsko jezero. Navečer bi Nora i Travis ostavili Einsteina s njegovim knjigama i izlazili na predstave. Travisa je grizla savjest što retrivera ostavljaju samog, no Einstein im je na razne načine dao na znanje kako ne želi da oni ostanu u kamp-kućici samo zato što lasvegaski hoteli ga je takve predrasude i tako su ograničeni da ne dopuštaju dobroodgojenim genijalnim psima ulazak u kockarnice i dvorane za predstave. U srijedu ujutro Travis je odjenuo smoking, a Nora jednostavnu bijelu haljinu koja je pokrivala koljena, s čipkastim ukrasom na rukavima i ovratniku. S Einsteinom na sjedalu između njih, odvezli su se kamionetom na svoje vjenčanje. Prikolica je ostala u kampiralištu. Nekonfesionalna, komercijalna kapela bila je najsmješnija zgrada koju je Travis u životu vidio, jer je bila u stilu koji je istodobno bio romantičan, ozbiljan i neukusan. I Nori je izgledala silno smiješna, tako da su, ušavši, jedva svladali smijeh. Kapelica je bila smještena između kičastih hotelskih nebodera optočenih neonskim svjetlima na lasvegaskom Južnom bulevaru. A ona sama bila je jednokatnica sa svjetloružičastom žbukom i bijelim vratima. Iznad vrata bio je ugraviran natpis PRISTUPIT ĆETE DVOJE PO DVOJE... Umjesto da prikazuju vjerske slike, vitraži na prozorima prikazivali su prizore iz slavnih ljubavnih priča, kao one iz Romea i Giuliette, Abelarda i Heloise, Aucassina i Nicollette, Prohujalo s vihorom, Casablanke i, gotovo nevjerojatno, iz komičnih televizijskih serija Volim Lucy te Ozzie i Harriet. Začudo, sav taj kič nimalo im nije pokvario vedro raspoloženje. Ništa im nije moglo pomutiti taj dan. U najljepše sjećanje urezat će im se i ta neukusna kapela, upamtit će svaku kičastu pojedinost i prisjećat će je s ljubavlju, jer to je njihova kapela na njihov najsvečaniji dan, pa je stoga, čak i na svoj čudan način posebna. U pravilu nisu dopuštali pristup psima. No Travis je svima zaposlenima unaprijed podijelio pozamašne napojnice ne samo da bi Einsteinu dopustili da uđe, nego i da bi mu osigurali da se osjeća kako 266

je dobrodošao kao i svi drugi. Svećenik, velečasni Dan Dupree (»Molim vas, zovite me Velečasni Dan«) bio je čovjek rumena obraza i velika trbuha, koji na licu neumorno drži osmijeh i odražava srdačnost te neodoljivo podsjeća na tipičnog trgovca rabljenim automobilima. S obje su mu strane stajale plaćene svjedokinje, njegova žena i šogorica, prigodno odjevene u ljetne haljine živih boja. Travis je stao na svoje mjesto u prednjem dijelu kapele. Orguljašica je zasvirala Svadbenu koračnicu. Nora je izrazila iskrenu želju da zakorača lađom i priđe Travisu, a ne da obred jednostavno počne ispred oltara. Dapače, željela je da je netko, kao mladenku, preda mladoženji. Naravno, ta čast trebala bi pripadati njezinu ocu, no ona oca nije imala. A pri ruci nije bilo nikog tko bi priskočio i dostojno obavio tu dužnost, tako da se činilo da će morati hodati sama, ili pod rukom potpuna stranca. No u kamionetu, na putu do kapele, shvatila je da ima Einsteina, i odlučila da nitko na čitavom svijetu nije pozvaniji da je prati do oltara. Sada, kad je orguljašica zasvirala, Nora je ušla u lađu praćena psom. Einstein je itekako bio svjestan velike časti koja mu je ukazana i hodao je što je dostojanstvenije i ponosnije mogao, držeći glavu visoko, polaganim koracima potpuno usklađenim s njezinima. Čini se da se nitko nije uznemirio, pa ni iznenadio, što pas predaje Noru pred oltarom. Pa to je Las Vegas. — Jedna je od najljepših mladenki koje sam ikad vidjela — došapnula je Travisu žena velečasnog Dana; činilo se da to govori iskreno, da to nije tek rutinski kompliment koji izriče svima. Ponovno je bljeskao fotografov aparat, no Travis je bio suviše opčinjen pogledom na Noru da bi ga zasmetali bljeskovi. Vaze pune ruža i karanfila svojim su mirisom ispunjavale lađu, a stotinjak je svijeća blago treperilo, neke u prozirnim zavjetnim kaležima, a neke na mjedenim svijećnjacima. Kad je Nora stigla do njega, Travis više nije opažao kičast dekor. Njegova ljubav bijaše arhitekt koji je potpuno preuredio kapelu, pretvarajući je u katedralu kakvoj nema ravna na čitavom svijetu. Obred je bio kratak i neočekivano dostojanstven. Travis i Nora razmijenili su zavjete, a potom i prstene. Suze pune odraza svjetlosti svijeća treperile su joj u očima. Travis se na trenutak pitao kako je 267

moguće da mu suze u njezinim očima zamagljuju vid, no onda je shvatio kako je i on sam zamalo zaplakao. Provala dramatične glazbe orgulja popratila je njihov prvi poljubac kao muža i žene, a bijaše mu to najslađi poljubac u životu. Velečasni Dan otvorio je Dom Perignon i, na Travisov znak, svima natočio šampanjac, uključujući i orguljašicu. I za Einsteina se pronašao tanjurić. Glasno mljaskajući, retriver se pridružio njihovoj zdravici za život, sreću i vječnu ljubav. * * * Einstein je proveo cijelo poslijepodne u prednjem dijelu prikolice, u dnevnoj sobi, i čitao. Travis i Nora proveli su poslijepodne na drugom kraju prikolice, u krevetu. Nakon što je zatvorio vrata spavaonice, Travis je položio drugu bocu Dom Perignona u posudu s ledom i u CD-player stavio četiri ploče s najnježnijom klavirskom glazbom Georgea Winstona. Nora je navukla zastor na jedinom prozoru u sobi i uključila malenu svjetiljku sa sjenilom od zlatnog platna. Blago jantamo svjetlo u sobi stvorilo je ozračje umnogome nalik na prizor iz sna. Neko su vrijeme ležali na krevetu i razgovarali, smijali se, dodirivali, ljubili, da bi onda manje razgovarali a više se ljubili. Travis ju je postupno svukao. Nikad je prije nije vidio bez odjeće. Sada je otkrio da je ljepša i izvanrednije oblikovana nego je zamišljao. Njezin vitak vrat, nježnost njezinih ramena, čvrstoća njezinih dojki, udubljenje njezina trbuha, zakrivljenost njezinih bokova, zamamne obline njezinih guzova, gipka glatkoća njezinih dugačkih nogu — svaka crta, pregib i oblina uzbuđivali su ga, i ispunjavali velikom nježnošću. Svukao se, te je strpljivo i nježno upoznao s ljubavnim umijećem. S beskrajnom željom da je zadovolji i s potpunom sviješću da je njoj sve to novo, pokazao je Nori, ponekad i sa slasnim draženjem, sva uzbuđenja koja je u njoj mogao pobuditi svojim jezikom, prstima i muškošću. Bio je spreman da će ona biti neodlučna, stidljiva, čak prestrašena, jer se u svojih trideset godina života nije pripremala za taj stupanj intimnosti. No nije gajila ni trunke frigidnosti i spremno se prepuštala 268

svemu što bi njemu ili njoj, ili njima oboje pružilo zadovoljstvo. Posebno je uživao u njezinim tihim usklicima i stenjanju od uzbuđenja. Svaki put kad bi sladostrasno uzdahnula i prepustila se drhtajima ekstaze, Travis se još više uzbudio sve dok nije postigao veličinu i ukrućenost kao nikad prije, sve do trenutka kad je njegova potreba postala gotovo bolna. Kad je najposlije pustio svoje toplo sjeme da se rascvjeta u njoj, spustio je lice na njezin vrat, dozvao njezino ime i kazao joj da je voli, ponavljajući joj to stalno, a činilo mu se kako trenutak oslobađanja tako dugo traje da je napola pomislio da je vrijeme stalo ili da je naišao na neobjašnjiv izvor koji nikad neće moći iscrpsti. Konzumiravši brak, dugo su se držali, u tišini, bez potrebe za razgovorom. Slušali su glazbu i nakon nekog vremena napokon su progovorili o tome što doživljavaju, i tjelesno i osjećajno. Popili su malo šampanjca i onda su još jedanput vodili ljubav. I još jedanput. Premda se postojana sjena neizbježne smrti nadvija nad svakim danom, životni užici i radosti mogu biti tako divni i mogu ostaviti tako dubok pečat da pod dojmom tog čuđenja srce zamalo prestane kucati. * * * Iz Las Vegasa su za sobom vukli prikolicu prema sjeveru, autocestom 95 preko goleme nevadske pustoši. Dva dana poslije, u petak 13. kolovoza, stigli su do Tahoeskog jezera i spojili prikolicu na priključke za vodu i struju u kampiralištu na kalifornijskoj strani granice. Noru više nije tako lako oduševljavao svaki nov krajolik i nepoznat doživljaj kao prije. Međutim, Tahoesko jezero zračilo je tako zapanjujućom ljepotom da ju je ponovno obuzelo dječje čuđenje. Dugačko trideset i pet, široko dvadeset kilometara, omeđeno Sierra Nevadom na zapadu i Carsonovim planinama na istoku, za Tahoesko jezero kažu da je najbistrija vodena masa na svijetu, svjetlucav dragulj u kojem se čudesno prelijevalo stotinu nijansa plave i zelene boje. Šest su dana Nora, Travis i Einstein planinarili eldoradoskim, tahoeskim i toiyabeskim nacionalnim parkovima, tim nepreglednim prastarim prostranstvima borova, smreka i jela. Unajmili su čamac i otisnuli se na jezero, istražujući rajske uvale i skladne zaljeve. Sunčali su se i plivali, a Einstein je oduševljeno skočio u vodu, kako i priliči 269

njegovoj pasmini. Ponekad ujutro, ponekad poslijepodne, a češće navečer, Nora i Travis vodili su ljubav. Iznenadio ju je njezin tjelesni nagon. Nikako ga nije mogla zasititi. — Volim tvoj um i tvoju dušu — kazala mu je — no možda jednako tako volim tvoje tijelo! Jesam li izopačena? — Zaboga, ne. Mlada si, zdrava žena. Dapače, s obzirom na to kako je izgledao tvoj život, osjećajno si zdravija nego bi se uopće moglo očekivati. Uistinu, Nora, zapanjuješ me. — Radije bih te zajašila. — Možda jesi izopačena — reče on i nasmije se. U rano, mirno plavo jutro, petak, 20. kolovoza napustili su Tahoe i odvezli se na zapadni kraj Kalifornije do Montereyskog poluotoka. Tu, gdje se kopnena masa susreće s morem, priroda je, ako je to moguće, bila čak ljepša nego na Tahoeskom jezeru. Ostali su četiri dana i krenuli kući poslijepodne, u srijedu 25. kolovoza. Tijekom čitavog putovanja radost bračnog života tako ih je zaokupljala da o čudu Einsteinove inteligencije nisu razmišljali toliko kao prije. No Einstein ih je podsjetio na svoje jedinstvene sposobnosti kad su se predvečer približili Santa Barbari. Sedamdesetak kilometara od kuće postao je nemiran. Stalno se premještao na sjedalu između Nore i Travisa; na trenutak bi ustao, onda bi položio glavu Nori na krilo i ponovno ustao. Počeo je čudno cviliti. Petnaestak kilometara od kuće počeo se tresti. — Što ti je, čupavi? — upitala ga je. Svojim izražajnim smeđim očima Einstein je pokušao prenijeti složenu i važnu poruku, no nije ga mogla razumijeti. Pola sata prije sumraka, kad su stigli do grada i sišli s autoceste na gradske ulice, Einstein je počeo naizmjence skičati i oštro režati. — Ma što mu je? — upita Nora. Namršten, Travis reče: — Ne znam. Kad su skrenuli u prilaz Travisove unajmljene kuće i zaustavili se u palminoj sjeni, Einstein počne lajati. Nikad nije lajao u kamionetu, niti jedanput tijekom njihova dugog putovanja. Lavež je parao uši u tom skučenom prostoru, no nikako nije prestajao. Kad su izašli iz kamioneta, Einstein se zaletio pokraj njih, stao između njih i kuće i nastavio lajati. 270

Nora je krenula stazom prema ulaznim vratima, a Einstein pohita za njom režeći. Ščepao ju je za nogavicu od traperica i pokušao je baciti na pod. No uspjela je zadržati ravnotežu i, kad se vratila do ptičje kupelji, on ju je pustio. — Ma što mu je? — upita Travisa. Zamišljeno zureći prema kući, Travis reče: — Tako se ponašao u šumi kad sam ga pronašao... nije me htio pustiti da krenem mračnom stazom. Nora je pokušala namamiti psa bliže da bi ga podragala. No Einstein se nije dao namamiti. Kad je Travis krenuo prema kući s namjerom da vidi kako će pas reagirati, Einstein je iskesio zube i natjerao ga na povlačenje. — Čekaj ovdje — reče Travis Nori. Pošao je do prikolice na prilazu kući. Einstein je trčao lagano amo-tamo ispred kuće i gledao prema vratima i prozorima, režeći i cvileći. Sunce se polagano spuštalo zapadnim nebom i dodimulo je morsku površinu. Ulica s obiteljskim kućama bila je tiha i mirna, po svemu obična, no ipak je Nora ćutila da u zraku nešto nije kako treba biti. Topao vjetar s Pacifika šaputao je u palminim granama, eukaliptusima i fikusima; bilo koji drugi dan, ti bi zvukovi godili uhu, no sad su se doimali zlokobnima. U sjenama što su se produžavale, u posljednjem narančasto-grimiznom svjetlu toga dana također je ćutila neopisivu prijetnju. Ako se izuzme retriverovo ponašanje, nije bilo razloga da pomisli kako je opasnost negdje u blizini; njezina nelagoda nije se temeljila na razumu nego na instinktu. Kad se Travis vratio iz prikolice, u ruci je nosio velik revolver. Na svadbenom putovanju držao ga je, nenapunjena, u ladici noćnog ormarića. Sada je ubacio zadnji metak i sklopio bubanj. — Je li to potrebno? — zabrinuto ga je upitala. — Onog je dana nešto bilo u šumi — reče Travis. — Premda zapravo ništa nisam vidio... kako da kažem, sav sam se naježio. Da, mislim da će mi revolver možda trebati. Njezina reakcija na šapat drveća i predvečemje sjene dala joj je naslutiti kako se Travis osjećao u šumi. Morala je priznati da joj je bilo lakše kad je ugledala revolver. Einstein je prestao šetati i ponovno je zauzeo svoj stražarski 271

položaj na puteljku i zapriječio im pristup kući. Travis se obrati retriveru: — Je li netko u kući? Brzo mahanje repom. Da. Ljudi iz laboratorija? Jedan av. Ne. — Ona druga pokusna životinja o kojoj si nam pričao? Da. — Ono stvorenje koje je bilo u šumi? Da. — Dobro, idem unutra. Ne. — Idem — inzistirao je Travis. — To je moja kuća, i nećemo bježati od toga, ma što bilo. Nora se prisjetila fotografije u časopisu na kojoj je prikazano filmsko čudovište i na koju je Einstein tako silovito reagirao. Nije vjerovala da može postojati bilo što imalo nalik na to stvorenje. Držala je da Einstein pretjeruje, ili da su pogrešno protumačili što im je htio kazati o fotografiji. Usprkos tome, poželjela je da osim revolvera imaju i sačmaricu. — Ovo je Magnum .357 — reče Travis psu. — Samo jedan hitac, pa čak i da pogodi ruku ili nogu, srušit će najvećeg i najjačeg čovjeka i taj neće ustati. Bit će mu kao da ga je pogodilo topovsko zrno. Mene su rukovanju oružjem podučavali najveći stručnjaci, tijekom svih ovih godina redovito sam vježbao u streljani. Uistinu znam što radim i izaći ću nakraj s time. Osim toga, ne možemo pozvati policiju, zar ne? Jer, što god da pronađu tamo unutra, izazvat će sumnju, postavljat će svakakva pitanja i kad-tad ponovno će te strpati u onaj laboratorij. Bilo je očito da je Einstein nesretan zbog Travisove odlučnosti, no popeo se na vrh ulaznih stuba i pogledao ga kao da želi reći: Dobro, neka bude, ali neću te pustiti da ideš sam. Nora je željela poći unutra s njima, no Travis je bio odlučan da mora ostati u dvorištu. Nevoljko je priznala da — budući da nema nikakvo oružje, niti bi se njime znala poslužiti — nikako ne može pomoći, te da bi im najvjerojatnije samo smetala. Držeći revolver uz tijelo, Travis se pridruži Einsteinu i gurne ključ u bravu. 272

7. Travis je otključao vrata, stavio ključ u džep i gurnuo vrata pokrivajući prostoriju svojim Magnumom. Oprezno je zakoračio preko praga, a Einstein je ušao držeći mu se uz bok. U kući je vladala tišina, kako je i trebalo biti, no u zraku se osjetio odvratan smrad kojem ovdje nije bilo mjesta. Einstein je tiho zarežao. Malo je sunčeve svjetlosti, koja je brzo slabila, ulazilo u kuću kroz prozore, koji su mnogi bili djelomice ili potpuno zastrti. No bilo je dovoljno svjetlosti da Travis vidi kako su navlake na sofi razderane. Komadići spužve iz punjenja ispali su na pod. Drven stalak za časopise ležao je u komadićima na podu; bio je razbijen udaranjem o zid, što se moglo zaključiti prema rupama na gipsanim zidnim pločama. Televizijski ekran razbijen je udarcem podne svjetiljke koja je virila iz televizorskog kućišta. Netko je skinuo knjige s polica, razderao ih i razbacao po dnevnoj sobi. Unatoč povjetarcu koji je ulazio kroz otvorena vrata, smrad je postajao sve nepodnošljiviji. Travis dodirne zidni prekidač. Upalila se svjetiljka u kutu. Nije bacala mnogo svjetlosti, tek toliko da se vide još neke pojedinosti krša. Kao da je ovuda netko prošao prvo s motornom pilom, a onda s velikom kosilicom, pomisli Travis. U kući je i dalje vladala tišina. Ostavivši za sobom vrata otvorena, krenuo je nekoliko koraka u sobu i zgužvane stranice uništenih knjiga pucketale su i šuštale mu pod nogama. Opazio je tamne mrlje boje hrđe na nekim papirima i na bijeloj spužvi iz pokućstva. Iznenada je stao shvativši da su to mrlje od krvi. Trenutak poslije opazio je leš. Bijaše to tijelo krupna čovjeka, položeno na boku blizu sofe, djelomice prekriveno stranicama knjiga natopljenih krvlju, policama i ovicima. Einsteinovo reženje postalo je glasnije, oštrije. Približavajući se truplu, koje je ležalo jedva metar od prolaza 273

prema blagovaonici, Travis je prepoznao svog stanodavca, Teda Hockneya. Pokraj tijela bila je njegova kutija s alatom. Ted je imao ključ od kuće i Travis nije imao ništa protiv da on dođe u bilo koje doba i obavi potrebne popravke u kući. U posljednje vrijeme nagomilalo se više sitnica koje je trebalo srediti, slavinu koja kapa i pokvaren stroj za pranje suda. Očito da se Ted došetao od svoje kuće, podalje u istoj ulici, i ušao s namjerom da nešto popravi. Sada je i sam Ted bio u rasulu, no njega se nije moglo popraviti. Zbog užasna smrada, Travis je prvo pomislio da je Ted ubijen prije barem tjedan dana. No, kad ga je pogledao izbliza, opazio je da tijelo nije naduto od plinova koji nastaju raspadanjem tkiva, niti je bilo drugih znakova trulenja, i zaključio je da nije moglo proći toliko vremena od smrti. Možda jedan dan, a možda i manje. Odvratan smrad širio se iz druga dva razloga: prvo, njegovu je stanodavcu rasporena utroba; drugo, čini se da se ubojica pomokrio i ispraznio crijeva na truplu i oko njega. Glava Teda Hockneya bila je bez očiju. Travisu je bilo mučno, i to ne samo zato što mu je Ted bio drag. Smučilo bi mu se od takva luđačka nasilja bez obzira na žrtvu. Smrt poput ove lišila je žrtvu svakog dostojanstva i na određen način ponizila čitav ljudski rod. Einsteinovo potiho glasanje pretvorilo se u opako režanje prekidano oštrim, glasnim lavežom. Travisu je srce odjedanput snažno zakucalo. Nervoznim trzajem okrenuo se od trupla i opazio da je retriver okrenut prema blagovaonici. Taje prostorija bila u dubokoj sjeni, jer su zastori na prozorima bili potpuno navučeni, tako da je u nj dopiralo nešto malo sivkaste svjetlosti iz kuhinje. Odi, izađi, nestani! — govorio mu je unutarnji glas. No nije se okrenuo i pobjegao, jer nikad u životu nije ni od čega bježao. No dobro, to baš i nije bila istina: gotovo je bio pobjegao od života tih nekoliko posljednjih godina kad se prepustio potpunom očaju. Njegovo povlačenje u osamu bio je najveći kukavičluk. Međutim, to je sada prošlost; sada je drugi čovjek, promijenili su ga Einstein i Nora, i, tako mu svega, neće više bježati. Einstein se ukipio. Izvinuo je leđa, spustio i ispružio glavu, te tako mahnito lajao da mu je slina potekla iz gubice. 274

Travis učini još jedan korak prema prolazu u blagovaonicu. Retriver mu se držao uz bok i još jače lajao. Držeći revolver ispred sebe, pokušavajući iscrpsti samopouzdanje iz moćnoga oružja, Travis je polako učinio još jedan korak, oprezno hodajući među kršem koji bi ga mogao odati. Bio je samo dva-tri koraka od prolaza. Nepregnuo je oči da bi štogod razaznao u mračnoj prostoriji. Einsteinov lavež odzvanjao je kućom tako da se činilo da je ondje čitav čopor pasa. Travis učini još jedan korak, i ugleda kako se nešto pomaknulo u sjenovitoj blagovaonici. Ukipio se. Ništa. Ništa se nije pomaknulo. Je li to bio samo plod mašte? S one stranu prolaza, naslage sjena visjele su poput sivog i crnog krepa. Nije bio siguran je li odista zamijetio da se nešto miče ili je to samo umišljao. Vrati se, nestani, odmah! — kazao mu je unutarnji glas. Prkoseći mu, Travis podigne jednu nogu u namjeri da zakorači u prolaz. Nešto se u blagovaonici ponovno pomaknulo. Ovaj put nije bilo dvojbe da je tu, jer pohrlilo je iz najdublje tame s drugog kraja prostorije, skočilo na velik stol i krenulo ravno prema Travisu ispuštajući vrisak od kojeg se ledila krv. U polumraku je ugledao oči koje sjaje poput svjetiljke i obrise lika gotovo ljudskog stasa. Unatoč slaboj svjetlosti, lik je bio izobličen. Idućeg trenutka stvorenje se sa stola bacilo prema Travisu. Einstein se zaletio prema njemu da bi ga zaustavio, no Travis je pokušao zakoračiti unatrag kako bi dobio dodatnu sekundu da ispali hitac. U trenutku kad je pritisnuo okidač, poskliznuo se na rastrganim knjigama koje su prekrivale pod i pao na leđa. Revolver je prasnuo, no Travis je znao da je promašio ispalivši hitac u strop. Na trenutak, dok je Einstein hitao prema napadaču, Travis je jasnije vidio svjetlooko stvorenje, vidio je kako otvara krokodilske ralje i pokazuje nevjerojatno široka usta na kvrgavom licu i opake, kukaste zube. — Einsteine, ne! — poviknuo je znajući da bi pas bio raskomadan u sukobu s tim paklenim stvorenjem i ponovno je povukao obarač, 275

dva puta, pucajući nasumice onako ispružen na podu. Njegov povik i pucnji nisu samo zaustavili Einsteina, nego su i napadaču dali da dobro razmisli hoće li nasrnuti na naoružana čovjeka. Stvorenje se okrenulo — bilo je brzo, brže od mačke — i pojurilo mračnom blagovaonicom prema kuhinjskim vratima. Ne trenutak je vidio njegov obris u slabom svjetlu koje je dolazilo iz kuhinje. Stekao se dojam da to stvorenje ne bi trebalo stajati uspravno, no ipak je stajalo uspravno, da je to nešto izobličene glave, dvostruko veće nego bi trebala biti, zgrbljenih leđa, predugačkih ruku koje su svršavale pandžama nalik na zupca vrtnih grabalja. Ponovno je zapucao i ovaj put pogodio bliže meti. Metak je istrgnuo krhotinu iz vratnog okvira. Ispustivši urlik, zvijer je pobjegla u kuhinju. Za ime Božje, pa što je to? Otkud se stvorilo? Je li uistinu pobjeglo iz istog laboratorija koji je stvorio Einsteina? No kako su proizveli to čudovište? I zašto? Zašto?! Travis je bio načitan. Dapače, posljednjih je godina većinu vremena provodio čitajući knjige, pa su mu se u mislima počele javljati razne mogućnosti, najizrazitije mogućnosti o istraživanju preinaka DNK-a. Einstein je stajao nasred blagovaonice, okrenut prema vratima kroz koja je stvorenje nestalo, i lajao. Dižući se na noge u dnevnoj sobi, Travis je pozvao psa i Einstein se vratio brzo, gotovo nestrpljivo. Ušutkao je psa i pomno osluškivao. Čuo je Noru kako mahnito doziva njegovo ime iz dvorišta, no iz kuhinje nije ništa čuo. Da bi smirio Noru, poviknuo je: — Dobro mi je! Dobro mi je! Ostani gdje jesi! Einstein se tresao. Travis je čuo glasno dvotaktno lupanje svog srca, i gotovo je mogao čuti kako mu se kapljice znoja cijede licem i kralješnicom, no nije čuo ništa prema čemu bi mogao odrediti položaj tog bjegunca iz noćne more. Mislio je da nije izašao kroz stražnja vrata u dvorište. Prvo, pretpostavljao je kako ne želi da ga ljudi vide, pa je izlazio samo noću i kretao se pod zaštitom mraka; tako se mogao ušunjati neopaženo čak i u grad kakav je Santa Barbara. Vani je još bilo toliko dnevne svjetlosti da se stvorenje ne bi usudilo izaći na otvoren 276

prostor. Osim toga, Travis je osjećao njegovu blizinu, onako kako bi osjetio da mu netko zuri u leđa, onako kako bi naslutio nadolazeću oluju sparnog dana kad se oblaci spuštaju nad morem. Bio je tamo, sigurno, čekao je u kuhinji. Spremno ga je čekao. Travis se oprezno vratio do prolaza i zakoračio u polumračnu blagovaonicu. Einstein se držao tik do njega. Nije ni cvilio ni lajao. Čini se da je pas shvatio kako je Travisu potrebna potpuna tišina da čuje bilo kakav zvuk koji bi odao zvijer. Travis učini još dva koraka. Ispred sebe, kroz otvorena kuhinjska vrata, vidio je krajičak stola, sudoper, dio police i polovicu stroja za pranje suda. Sunce je zalazilo s druge strane kuće i svjetlost u kuhinji bila je slaba, sivkasta, tako da njihov napadač nije bacao sjenu koja bi ga odala. Možda ga čeka s jedne ili druge strane vrata, ili se možda popeo na police s kojih bi se mogao baciti na njega kad uđe u prostoriju. Pokušavajući prevariti stvorenje, nadajući se da će bez razmišljanja reagirati na prvi znak da nešto prolazi vratima, Travis je zataknuo revolver za pojas, tiho podignuo jedan od stolaca u blagovaonici, primaknuo se na dva metra od kuhinje i bacio ga kroz otvorena vrata. Izvukao je revolver i, dok je stolac letio prema kuhinji, zauzeo streljački položaj. Stolac je udario o ultrapasnu površinu stola, bučno pao na pod i lupio o stroj za pranje suda. Svjetlooki neprijatelj nije reagirao. Ništa se nije pomaknulo. Kad se stolac prestao prevrtati, kuhinjom je ponovno zavladala tišina puna napetog iščekivanja. Einstein se oglasio čudnim zvukom, tihim drščućim puhanjem, i nakon nekoliko trenutaka Travis je shvatio da se retriver nesavladivo trese. Nema dvojbe: uljez u kuhinji jest ono stvorenje što ih je proganjalo šumom prije više od tri mjeseca. U međuvremenu je putovalo na sjever, vjerojatno se držeći divljine istočno od naseljenih područja, uporno slijedeći psa. Travisu nije bio jasan način na koji ga je slijedio, a još manje mu je bilo jasno zašto je to činio. Kao odgovor na stolac koji je bacio, velika, bijela emajlirana posuda pala je na pod pokraj kuhinjskih vrata tako da je Travis od iznenađenja skočio unatrag i nasumce ispalio još jedan hitac prije 277

nego je shvatio da ga stvorenje izaziva. Poklopac je odletio s posude kad je udarila o pod i pločicama se prosulo brašno. Ponovno muk. Odgovarajući na Travisov izazov bockanjem, uljez je pokazao uznemirujuću inteligenciju. Travis je odjedanput shvatio da je, budući da potječe iz istog laboratorija kao Einstein i budući da je nastalo u sklopu sličnih istraživanja, stvorenje možda jednako pametno kao retriver. To bi objasnilo zašto ga se Einstein tako boji. Da Travis već nije prihvatio kako pas može posjedovati ljudsku inteligenciju, zasigurno ne bi ni pomislio da je to stvorenje pametnije od bilo koje životinje. Međutim, događaji proteklih nekoliko mjeseci pripremili su ga na to da ga ništa ne iznenađuje i da se svemu brzo prilagodi. Tišina. Još samo jedan metak u revolveru. Potpuna tišina. Posuda s brašnom tako ga je iznenadila da nije opazio s koje strane je vrata bačena, a pala je na pod tako da nije mogao odgonetnuti odakle ju je stvorenje bacilo. Još nije znao je li uljez s lijeve ili s desne strane vrata. Nije bio siguran je li mu još stalo da dozna. Čak ni s Magnumom u ruci ne bi bilo razborito ući u kuhinju. Pogotovo ako je to vražje stvorenje pametno kao čovjek. Za ime Božje, bilo bi to kao da kreće u boj protiv inteligentne motorne pile. Sve je više slabila svjetlost u kuhinji okrenutoj istoku, gotovo da je iščeznula. Blagovaonica, u kojoj su bili Travis i Einstein, sve se više zamračivala. Čak i njima iza leđa, unatoč otvorenim vratima i upaljenoj kutnoj svjetiljci, u dnevnoj su se sobi širile sjene. U kuhinji je uljez glasno zasiktao. Bijaše to zvuk nalik na pištanje plina na plameniku. Na to je odmah uslijedio klik, klik, klik, zvuk koji je možda proizveo lupkajući pandžama na tvrdoj površini. Einsteinova tresavica bila je zarazna. Travis se osjećao kao muha na rubu paukove mreže koja će sljedećim korakom upasti u zamku. Pred očima mu se pojavila slika izgriženog, okrvavljenog i bezokog lica Teda Hockneya. Klik, klik. U svojoj antiterorističkoj obuci naučio je kako se prikrasti neprijatelju i u tome je bio dobar. No ovdje je problem bio u tome što 278

je žutooki uljez možda jednako pametan kao čovjek, no ne može pretpostaviti da razmišlja kao čovjek. Tako Travis nikako nije mogao znati što će učiniti i kako će reagirati. Prema tome, nikako ne može nadmudriti stvorenje; njegova nepoznata ćud pružala mu je trajnu i presudnu prednost iznenađenja. Klik. Travis je tiho učinio korak natrag od otvorenih kuhinjskih vrata, a zatim još jedan korak, pretjerano oprezno, želeći da stvorenje ne shvati da se povlači, jer samo Bog zna na što bi bilo spremno ako to dozna. Einstein je nečujno pošao u dnevnu sobu, jednako željan da stvori što veći razmak između sebe i uljeza. Kad je došao do trupla Teda Hockneya, Travis je skrenuo pogled s blagovaonice i potražio najčišći prolaz do ulaznih vrata... i ugledao Noru kako stoji pokraj naslonjača. Pucnji su je preplašili, pa je iz kuhinje u prikolici ponijela mesarski nož i ušla u kuću da vidi treba li Travisu pomoć. Dojmila ga se njezina hrabrost, no bio je užasnut što je vidi tu u kući u svjetlosti kutne svjetiljke. Iznenada mu se učinilo kako će se noćne more o gubitku Einsteina i Nore svaki trenutak ostvariti, da će se potvrditi prokletstvo Cornellovih, jer sada su oboje u kući i oboje su ranjivi, oboje u dosegu stvorenja u kuhinji. Krenula je nešto reći. Travis odmahne glavom i podigne ruku na usta. Ušutkana, zagrizla je usnu i skrenula pogled s Travisa na mrtvaca. Dok je Travis polagano koračao kroz krš, uznemirio ga je predosjećaj da je uljez izašao na stražnja vrata i da se oko kuće uputio prema ulaznim vratima, izlažući se pogibelji da ga u slaboj dnevnoj svjetlosti opaze susjedi, s namjerom da im uleti iza leđa, hitro i žustro. Nora je stajala između Travisa i vrata, tako da ne bi mogao nanišaniti stvorenje ako bi ušlo s te strane. Ma, kvragu, ščepao bi Noru istog trenutka kad bi banuo na vrata. Pokušavajući ostati pribran, pokušavajući ne misliti o Hockeyevu licu bez očiju, Travis se brže uputio preko dnevne sobe, riskirajući da mu pod nogom zašušti kakav papir, nadajući se da ti slabiji zvukovi neće doprijeti do kuhinje, ako je uljez još tamo. Došavši do Nore, primio ju je za ruku i gurnuo prema ulaznim vratima, van na zaravanak pred kućom i niz stube, osvrćući se lijevo-desno, napola očekujući da ugleda tu živu noćnu moru kako 279

skače na njih, no nije ga vidio. Pucnji i Normi povici privukli su pozornost susjeda; svi u ulici izašli su na svoja vrata. Nekoliko ih je čak izašlo na trijemove i travnjake. Zacijelo se netko dosjetio pozvati policiju. Budući da je Einstein bio vrlo tražen bjegunac, činilo se da je policija opasna gotovo jednako kao ono žutooko stvorenje u kući. Sve troje ugurali su se u kamionet. Nora je zaključala svoja vrata, a i Travis je učinio isto. Upalio je motor i vožnjom unatrag izašao kamionetom — i prikolicom — iz prilaza na ulicu. Bio je svjestan da ljudi zure u njih. Sumrak neće dugo trajati, kao što to uvijek biva blizu oceana. Već sada je nebo bez sunca na istoku poprimilo crnu, iznad njih grimiznu, a na zapadu sve tamnije krvavocrvenu boju. Travis se radovao dolazećem zaklonu što ga pruža noć, iako je znao da će jednako koristiti žutookom čudovištu. Vozio se pokraj začuđenih susjeda, koje nije ni upoznao tijekom svoje višegodišnje samonametnute osame, i skrenuo je na prvom raskrižju. Nora je čvrsto zagrlila Einsteina, a Travis je vozio toliko brzo koliko se usudio. Prikolica je zaplesala i zanjihala se kad je prevelikom brzinom skretao na idućih nekoliko raskrižja. — Što se to tamo dogodilo? — upita ona. — Ono je jučer ili danas ubilo Hockneya... — Ono? — ... i čekalo nas je da se vratimo. — Ono?! — ponovila je. Einstein zacvili. Travis reče: — Moram ti to objasniti poslije. — Pitao se hoće li to uopće moći objasniti. Nitko ne bi mogao vjerno opisati uljezov izgled; Travis nije imao riječi da opiše čudovište. Prošli su tek osam uličnih blokova kad su začuli zavijanje sirena u predjelu koji su upravo napustili. Travis je vozio još četiri bloka i onda stao na praznom parkiralištu pokraj neke škole. — Što sad? — upita Nora. — Napustit ćemo prikolicu i kamionet — reče on. — Tražit će i jedno i drugo. Spremio je revolver u njezinu torbicu, a ona je inzistirala da ponese i mesarski nož radije nego da ga ostavi. 280

Izašli su iz kamioneta i, u mraku koji se spuštao, uputili se pokraj škole, preko sportskih terena, prošli kroz vrata u žičanoj ogradi i ušli u ulicu s obiteljskim kućama, kojom su se pružali visoki drvoredi. S dolaskom noći povjetarac je ustupio mjesto jakom, toplom i suhom vjetru. Prema njima je podignuo nekoliko suhih listova i zavitlao prašinu na nogostupu. Travisu je bilo jasno da su suviše upadljivi čak i bez kamioneta i prikolice. Susjedi će policiji kazati da potraže muškarca, ženu i zlatnog retrivera, a takva se kombinacija ne viđa na svakom koraku. Tražit će ih zbog istrage ubojstva Teda Hockneya, tako da potjeru neće olako shvatiti. Moraju se skloniti. I to hitno. On nije imao prijatelja kod kojih bi se mogli skloniti. Nakon Pauline smrti prekinuo je vezu i s malobrojnim prijateljima, a nije se družio ni s posrednicima za nekretnine koji su nekoć radili za njega. A zahvaljujući Violet Devon, ni Nora nije imala prijatelja. Kuće pokraj kojih su prolazili, a u većini su gorjela topla svjetla na prozorima, kao da su im se rugale pokazujući im nedostižno utočište. 8. Garrison Dilworth stanovao je između Santa Barbare i Montecita, na bogato uređenom zemljištu od pola jutra, u otmjenoj kući izgrađenoj u tudorskom stilu koja nije najbolje pristajala uz kalifornijsku floru, no koja je ipak savršeno odgovarala odvjetnikovoj osobnosti. Otvorio je vrata odjeven u crne mokasine, sive hlače, tamnoplavi sportski sako, bijelu košulju i odrezane naočale za čitanje preko kojih je virio u njih s iznenađenjem no, srećom, ne i s neodobravanjem. — Dakle! Dobra večer mladenci! — Jeste li sami? — upita Travis kad je zajedno s Norom i Einsteinom zakoračio u veliko predsoblje opločeno mramorom. — Sam? Jesam. Putem je Nora objasnila Travisu da je odvjetnikova žena umrla prije tri godine i da se za njega i njegovu kućanstvo sada brine kućanica imenom Gladys Murphy. — A gđa Murphy? — upita Travis. 281

— Za danas je gotova. Otišla je kući — reče odvjetnik zatvarajući vrata za njima. — Izgledate uznemireni. Što se, zaboga, dogodilo? — Treba nam pomoć — reče Nora. — No — upozori ga Travis — tko god nam pomogne stavlja se u opasnost pred zakonom. Garrison podigne obrve. — Što ste učinili? Sudeći prema vašem ozbiljnom izgledu, rekao bih da ste oteli predsjednika SAD-a. — Nismo ništa učinili — uvjeravala ga je Nora. — E, jesmo — usprotivio se Travis. — I još uvijek to činimo: skrivamo psa. Zbunjen, Garrison namršteno pogleda retrivera. Einstein je zacvilio i izgledao i jadan i drag. — I u mojoj je kući mrtav čovjek — reče Travis. Garrison skrene pogled s psa na Travisa. — Mrtav čovjek? — Nije ga Travis ubio — reče Nora. Garrison ponovno skrene pogled na Einsteina. — Nije ga ni pas ubio — reče Travis. — No mene sigurno traže kao svjedoka ili tako nešto. — Mmmm — reče Garrison. — Pođimo u moju radnu sobu, pa ćemo sve razjasniti. Poveo ih je kroz golemu, no samo djelomice osvijetljenu dnevnu sobu, niz kratak hodnik u radnu sobu s raskošnom oplatom od tikovine i bakrenim stropom. Naslonjači i kauč presvučeni kožom tamnokestenaste boje doimali su se skupim i udobnim. Ulašten stol bio je od masivne tikovine, a na jednom je uglu stajao detaljan model petojarbolne škune sa svim razapetim jedrima. Pomorski predmeti — brodsko lomilo, mjeden sekstant, izrezbaren bikov rog pun loja u kojem su stajale jedrarske igle, šest vrsta brodskih svjetiljki, kormilarevo zvono i pomorske karte — poslužili su kao ukrasi. Travis je opazio fotografije muškarca i žene na raznovrsnim jedrilicama; muškarac je bio Garrison. Otvorena knjiga i napola ispijena čaša viskija stajale su na malenom stoliću pokraj jednog naslonjača. Bilo je očito da se odvjetnik tu opuštao kad su mu pozvonili na vrata. Ponudio ih je pićem i oboje su rekli da će mu se rado pridružiti. Ostavljajući kauč slobodan za Travisa i Noru, Einstein je zasjeo u drugi naslonjač. Nije se sklupčao, nego je sjedio kao da je spreman 282

sudjelovati u razgovoru. Kod kutnog ormarića za piće Garrison im je natočio dva Chivas Regala s ledom. Iako nenaviknuta na viski, Nora je zaprepastila Travisa ispivši svoje piće u dva velika gutljaja i moleći još jednu čašu. Zaključio je da se dobro dosjetila i ponio je svoju praznu čašu do bara dok je Garrison Nori točio drugu čašu viskija. — Želim vam ispričati sve i zamoliti vas da nam pomognete — reče Travis — no morate shvatiti da ćete se time možda ogriješiti o zakon. Točeći Travisu još jednu čašu Chivasa, Garrison reče: — Vi sada govorite kao laik. Kao odvjetnik, uvjeravam vas da zakon nije crta uklesana u mramoru, nepomična i nepromjenjiva za sva vremena. Prije bi se moglo reći... da je zakon nalik na uže učvršćeno s oba kraja, no prilično savitljivo; vrlo je labava ta zakonska crta, možete je rastegnuti na ovu ili onu stranu, postaviti njezin luk tako da ste gotovo uvijek, osim u slučaju očite krađe ili hladnokrvna ubojstva, sigurno na pravoj strani zakona. To je pomalo zastrašujuće, no ipak je tako. Nimalo se ne bojim da, zbog bilo čega što mi kažete, Travise, mogu završiti u tamnici. U pola sata Travis i Nora ispričali su mu sve o Einsteinu. Za čovjeka koji će za nekoliko mjeseca navršiti sedamdeset i jednu godinu, sjedokosi odvjetnik bio je bistra uma i bez predrasuda. Znao je postavljati prava pitanja i nije se rugao. Kada su mu na deset minuta pokazali Einsteinove zapanjujuće sposobnosti, nije sumnjao da je riječ o prijevari i hvalisanju; prihvatio je što je vidio i tome prilagodio svoje poimanje normalnoga i mogućega u našem svijetu. Pokazao je veću misaonu sposobnost i prilagodjlivost od ljudi upola mlađih od sebe. Držeći Einsteina na koljenima u velikom kožnatom naslonjaču, nježno mu češkajući uši, Garrison reče: — Ako se obratite sredstvima priopćavanja, održite konferenciju za novinstvo i javnosti otkrijete o čemu je riječ, onda bismo na sudu mogli zatražiti da vam dopuste da zadržite psa. — Mislite li da bismo mogli uspjeti? — upita Nora. — U najboljem slučaju — priznao je Garrison — imali biste polovične izglede. Travis odmahne glavom. — Ne. Nećemo riskirati. — A što namjeravate? — upita Garrison. 283

— Bježat ćemo — reče Travis. — Bit ćemo stalno u pokretu. — Što ćete time postići? Zadržat ćemo Einsteina na slobodi. Pas zalaje u znak odobravanja. — Na slobodi... no koliko dugo? — upita Garrison. Travis ustane i počne koračati. Bio je suviše uznemiren da mirno sjedi. — Neće ga prestati tražiti — priznao je. — Barem idućih nekoliko godina. — Nikad ga neće prestati tražiti — reče odvjetnik. — No dobro, bit će teško, ali to je jedino što možemo učiniti. Vrag me odnio ako im ga dam. Živi u strahu od tog laboratorija. Osim toga, moglo bi se reći da me vratio u život... — A mene je spasio od Strecka — reče Nora. — Upoznali smo se zahvaljujući njemu — reče Travis. — Promijenio nam je život. — I to korjenito. Osjećamo da je dio našeg života baš kao da je naše dijete — reče Travis. U grlu mu se stezalo kad je vidio retriverov pogled zahvalnosti. — Borimo se za njega onako kako bi se on borio za nas. Mi smo jedna obitelj. Živjet ćemo zajedno... ili ćemo zajedno umrijeti. Gladeći retrivera, Garrison reče: — Neće vas tražiti samo ljudi iz laboratorija ni policija. — Ono stvorenje — reče Travis kimajući glavom. Einstein se počeo tresti. — No-no, sve je u redu — reče Garrison ohrabrujućim glasom i potapša psa. Onda se obrati Travisu. — Što mislite, kakvo je to stvorenje? Slušao sam kako ste ga opisali, no to mi baš nije pomoglo. — Ma što bilo — reče Travis — Bog ga nije stvorio. To je ljudsko djelo. Što znači da je proizvod nekih istraživanja s preinakama strukture DNK-a. Bog zna zašto. Samo Bog zna što su mislili time postići, zašto su htjeli stvoriti takvo što. No jesu. — I čini vam se da posjeduje neobjašnjivu sposobnost da vas slijedi. — Da slijedi Einsteina — reče Nora. — Zato ćemo biti stalno u pokretu — reče Travis. — Daleko ćemo putovati. — Za to vam treba novac, a banke se otvaraju tek za nekih 284

dvanaest sati — reče Garrison. — A namjeravate li bježati, čini mi se da morate poći još noćas. — U tome biste nam mogli pomoći — reče Travis. Nora otvori svoju torbu i izvadi dvije čekovne knjižice, Travisovu i svoju. — Garrisone, htjeli bismo vam predati dva čeka, jedan s mog računa, drugi s Travisova. Čekovi bi glasili na vaše ime. On na svom tekućem računu ima samo tri tisuće dolara, no u istoj banci ima pozamašan iznos na vezanoj štednji; ovlastio ih je da prenose novac sa štednje na tekući račun ako bude potrebno. Ja imam isti sporazum sa svojom bankom. Ako vam damo Travisov ček na dvadeset tisuća, recimo s prekjučerašnjim nadnevkom tako da izgleda kao da je izdan prije ovih događaja, i moj na dvadeset tisuća, možete ih položiti na svoj račun. Čim banka prebaci novac na vaš račun, zamolili bismo vas da podignete osam blagajničkih zapisa u pojedinačnom iznosu od pet tisuća i da nam ih pošaljete. Travis reče: — Policija će me tražiti da im dam izjavu, no znat će da nisam ubio Teda Hockneya, jer ga ljudsko biće ne bi moglo tako rastrgati. Što znači da vjerojatno neće blokirati moj bankovni račun. — Ako su savezne agencije odgovorne za istraživanja koja su stvorila Einsteina i to čudovište — reče Garrison — bit će spremni na sve da vas ščepaju. Oni bi mogli blokirati vaš račun. — Možda. Ali vjerojatno ne odmah. Vaša je banka u istom gradu kao moja, što znači da biste trebali dobiti novac s mog računa najkasnije do ponedjeljka. — Kako ćete se snaći u međuvremenu, dok vam ne pošaljem tih četrdeset tisuća? — Imamo nešto gotovine i preostalo nam je putničkih čekova — reče Nora. — I imamo moje kreditne kartice — doda Travis. — Odat će vas putnički čekovi i kreditne kartice. — Znam — reče Travis. — Iskoristit ću ih u mjestu gdje se ne namjeravamo zadržati. Kad ih unovčim ili uporabim, istog ćemo trenutka poći dalje. — Nakon što kupim blagajničke zapise za četrdeset tisuća dolara, kamo da ih pošaljem? — Bit ćemo u telefonskoj vezi — rekao je Travis, vratio se do kauča i sjeo do Nore. — Već ćemo nešto smisliti. 285

— Što ćete s preostalom imovinom, vašom i Norinom? — O tome ćemo razmišljati poslije — reče Nora. Garrison se namrštio. — Prije nego odete, Travise, mogli biste potpisati izjavu kojom me opunomoćujete da vas zastupam u svim pravnim pitanjima koja bi se mogla pojaviti. Ako itko pokuša blokirati vaš ili Norin račun, mogu ih, bude li to ikako moguće, preteći. Premda se neću eksponirati dok me ne povežu s vama. — Norin će novac vjerojatno još neko vrijeme biti siguran. Osim vama, nikome nismo kazali da se namjeravamo vjenčati. Moji će susjedi policiji reći da sam otišao u društvu neke žene, no ne znaju tko je ona. Jeste li vi ikome pričali o nama? — Samo svojoj tajnici gđi Ashcroft. No ona ne trača. — Onda dobro — reče Travis. — Mislim da vlasti neće doznati da smo se vjenčali, tako da će im trebati dosta vremena da me povežu s Norom. No, kad to učine, otkrit će da ste vi njezin odvjetnik. Ako budu pratili stanje na mom bankovnom računu kako bi doznali kamo sam otišao, vidjet će da sam vam platio dvadeset tisuća i potražit će vas... — To me nimalo ne uzbuđuje — reče Garrison. — Možda imate pravo — reče Travis. — No čim mene povežu s Norom, a nas oboje s vama, pomno će vas motriti. Čim se to dogodi... kad vam prvi put nakon toga budemo telefonirali, morat ćete nam odmah reći tako da možemo prekinuti razgovor i sve veze s vama. — Savršeno mi je jasno — reče odvjetnik. — Garrisone — reče Nora — ne morate se uplesti u ovo. Odista tražimo previše od vas. — Draga moja, u sedamdeset i prvoj sam godini. Još uživam u svom odvjetničkom poslu. I još idem na jedrenje... No, da vam iskreno kažem, u posljednje mi je vrijeme život prilično dosadan. Ovaj je slučaj ono što mi treba da ubrza moj ostarjeli krvotok. Osim toga, uistinu vjerujem kako je vaša obveza da pomognete Einsteinu da ostane na slobodi, i to ne samo zbog razloga koje ste naveli, nego i zato što... čovječanstvo nema pravo koristiti se svojom genijalnošću da bi stvorilo drugu inteligentnu vrstu i onda se odnosilo prema njoj kao da je njegovo vlasništvo. Ako smo napredovali toliko da možemo stvarati onako kako stvara Bog, onda se moramo naučiti postupati s jednakom pravednošću i milošću kao sam Bog. U ovom slučaju, pravednost i milosrđe traže da Einstein ostane na slobodi. 286

Einstein podigne glavu s odvjetnikova krila, pogleda ga s divljenjem i gurne svoju vlažnu njušku Garrisonu pod bradu. * * * U prostranoj garaži za tri automobila, Garrison je držao nov crni Mercedes 560 SEL, stariji bijeli Mercedes 500 SEL sa svijetloplavim presvlakama i zelen džip kojim se koristio uglavnom kad bi odlazio u marinu gdje je držao svoj brod. — Bijeli auto pripadao je mojoj pokojnoj ženi Francine — reče odvjetnik vodeći ih do automobila. — Ne vozim ga često, no držim ga u ispravnom stanju. Vozio sam ga dovoljno često da se gume ne raspadnu. Trebao sam ga prodati kad je Franny preminula. Ipak je to bio njezin auto. No... tako ga je voljela, tog svojeg sjajnog bijelog Mercedesa, i još mi je pred očima njezin lik za upravljačem... Voljeo bih da ga uzmete. — Auto za bijeg vrijedan šezdeset tisuća dolara? — reče Travis prelazeći rukom ulaštenim poklopcem motora. — To je već bijeg u velikom stilu. — Nitko ga neće tražiti — reče Garrison. — Čak ako me najposlije povežu s vama dvoje, neće znati da sam vam dao svoj auto. — Ne možemo prihvatiti tako skupocjen auto — reče Nora. — Recimo da vam ga pozajmljujem — reče joj odvjetnik. — Kad vam više ne bude trebao, kad uzmete drugi auto, jednostavno ga parkirajte negdje, kod nekog autobusnog kolodvora ili zračne luke, i javite mi gdje je. Mogu poslati nekoga da mi ga doveze. Einstein položi prednje šape na vozačeva vrata Mercedesa i zaviri u auto kroz bočni prozor. Bacio je pogled prema Travisu i Nori i zalajao kao da želi reći kako bi bilo neozbiljno da ne prihvate takvu ponudu. 9. Travis je sjeo za upravljač i napustili su kuću Garrisona Dilwortha u deset sati i petnaest minuta te srijede navečer i krenuli prema 287

sjeveru autocestom 101. Pola sata poslije ponoći prošli su kroz San Louis Obispo i u jedan sat za sobom ostavili Paso Robles. U dva sata stali su da bi natočili benzina na crpki sa samouslugom, sat vožnje južno od Salinasa. Nora se osjećala da je beskorisna. Nije mogla zamijeniti Travisa za upravljačem jer nije znala voziti. Donekle bi se moglo reći da je za to odgovorna Violet Devon, a ne Nora. To je tek jedna u nizu posljedica života u osami i tlačenja od malih nogu. Ipak, osjećala se potpuno beskorisnom i bila je krajnje nezadovoljna sama sobom. No neće ostati bespomoćna do kraja života. Kvragu sve, neće. Naučit će se voziti i rukovati vatrenim oružjem. Travis je može podučiti objema vještinama. A s obzirom na njegovu prošlost, također bi je mogao podučiti borilačkim vještinama: džudu ili karateu. Dobar je učitelj. Uistinu se iskazao podučavajući je ljubavnoj vještini. Nasmiješila se na tu pomisao i njezino se visokokritično raspoloženje postupno ublažilo. Sljedeća dva i pol sata, dok su se vozili na sjever do Salinasa i onda dalje do San Josea, Nora je na mahove drijemala. U trenucima kad nije spavala, tješila se pomišlju na kilometre koje ostavljaju za sobom. S obje strane autoputa činilo se da se golemi odsječci oranica steru beskonačno pod injastoblijedom mjesečinom. Po Mjesečevu zalasku dugo bi se vozili neprekinutom tamom prije nego što bi ugledali kakvo svjetlo s nekog imanja ili skupine lokala uz samu cestu. Žutooko stvorenje slijedilo je Einsteina od uzbrđa Santaanskih planina u okrugu Orangeu do Santa Barbare. Travis je kazao da je to više od dvjesto kilometara zračne udaljenosti, a vjerojatno više od četiristo pješice kroz divljinu, za tri mjeseca. Nije to neki osobit tempo. To znači da ako prijeđu više od četiristo kilometara zračne udaljenosti sjeverno od Santa Barbare i pronađu skrovište u području Sanfranciskanskog zaljeva, progonitelj će ih naći možda tek nakon sedam do osam mjeseci. Možda ih nikad neće naći. Na kojoj udaljenosti može nanjušiti Einsteina? Ma mora postojati granica njegovoj tajnovitoj sposobnosti da slijedi psa. Mora. 10. 288

U četvrtak ujutro, u jedanaest sati, Lemuel Johnston stajao je u velikoj spavaonici male kuće koju je Travis Cornell bio unajmio u Santa Barbari. Zrcalo na komodi bilo je razbijeno. I sve drugo u sobi bilo je polupano, kao da je Samca obuzeo ljubomoran bijes kad je vidio da pas živi u udobnom domu dok je on prisiljen lutati divljinom i živjeti u razmjerno primitivnim uvjetima. U kršu koji je prekrivao pod, Lem je pronašao četiri srebreno uokvirene fotografije koje su vjerojatno stajale na komodi ili na noćnim ormarićima. Prva je bila fotografija Cornelia i zgodne plavuše. Do sada je Lem doznao dovoljno o Cornellu da pretpostavi kako je ta plavuša koja stoji pokraj njega jamačno njegova pokojna žena Paula. Druga fotografija bio je crno-bijeli snimak muškarca i žene; snimak je bio toliko star da je Lem pretpostavio kako su nasmiješen par Cornellovi roditelji. Treća je fotografija prikazivala dječaka staroga oko jedanaest ili dvanaest godina; također je bila stara i crno-bijela, pa je to mogao biti snimak samog Travisa Cornelia, no vjerojatnije je riječ o fotografiji njegova brata, koji je umro mlad. Četvrta fotografija prikazivala je deset nasmiješenih vojnika koji su se, čini se, skupili na drvenim stubama ispred vojarne. Među tom desetoricom bio je Travis Cornell. Na nekoliko odora Lem je opazio osobitu značku elitne antiterorističke jedinice Delta Forcea. Uznemiren zbog te zadnje fotografije, Lem je spusti na komodu i vrati se u dnevnu sobu gdje je Cliff i dalje pretraživao krš natopljen krvlju. Tražili su nešto što policiji ne bi ništa govorilo, ali bi njima bilo izvanredno značajno. UDS je sporo reagirao na ubojstvo u Santa Barbari. Tako su Lema obavijestili malo prije šest sati tog jutra. Kao posljedica toga, novinari su već izvijestili o jezovitim pojedinostima ubojstva Teda Hockneya. Oduševljeno su širili nepromišljena nagađanja o tome kako je ubijen Hockney, usredotočujući se uglavnom na teoriju da je Travis Cornell u kući držao neku egzotičnu i opasnu životinju, možda geparda ili panteru, te da je zvijer napala neupućena kućevlasnika kad je ušao u kuću. Televizijske kamere naširoko su snimale rastrgane knjige poprskane krvlju. Bio je to materijal za žuti tisak poput National Enquirera, a Lem se nije nimalo čudio tome jer je smatrao da je razlika između senzacionalističkih novina poput Enquirera i 289

takozvanih »ozbiljnih« sredstava javnog priopćavanja, a osobito elektronskih medija, ponajčešće manja no što bi većina novinara bila spremna priznati. Već je bio isplanirao i pokrenuo kampanju širenja dezinformacija da bi podupro novinarsku smušenu histeriju o napadima divljih životinja. Novinama će se javiti doušnici s platnog popisa UDS-a tvrdeći da poznaju Cornelia; govorit će da je u kući uistinu držao panteru i psa. Drugi će, pak, koji nikad nisu poznavali Cornelia, reći će da su njegovi prijatelji i sa žaljenjem će izvijestiti novine kako su ga uporno nagovarali da panteri iščupa zube i pandže još dok je bila mlada. Javnosti će se također priopćiti da policija želi razgovarati s Cornellom i nepoznatom ženom u svezi s panterom i tome gdje se ona trenutačno nalazi. Lem je bio uvjeren da će time učinkovito skrenuti novinarsku pozornost s istrage koja bi ih dovela bliže istini. Dakako, u okrugu Orangeu Walt Gaines će doznati o ovom ubojstvu, prijateljski će se raspitati kod ovdašnjih vlasti i ubrzo zaključiti da je Samac, u svom traganju za psom, dopro daleko na sjever. Lemu je bilo lakše utoliko što je Walt spremno surađivao s njime. Ulazeći u dnevnu sobu koju je pretraživao Cliff Soames, Lem reče: — Jesi li štogod pronašao? Mladi agent pridigao se iz krša, isprašio ruke i rekao: — Jesam. Na stolu je u blagovaonici. Lem pođe za njim u blagovaonicu. Na stolu je ležala samo jedna odeblja bilježnica. Otvorio ju je i prelistao. Na lijevim stranicama bile su nalijepljene fotografije izrezane iz raznih časopisa. Nasuprot svakoj fotografiji, na desnoj stranici, velikim je slovima bila ispisana riječ koja označuje prikazanu stvar: STABLO, KUĆA, AUTOMOBIL... — Što mislite? — upita Cliff. Ne govoreći ništa, Lem mrkim pogledom prelista još stranica. Znao je da je bilježnica važna, no nije odmah mogao pogoditi zašto. Onda mu je sinulo: — To je početnica. Za učenje čitanja. — Je — reče Cliff. Lem primijeti da se njegov pomoćnik smiješi. — Misliš da jamačno znaju kako je pas inteligentan, da im je otkrio svoje sposobnosti? I da su ga onda naučili da čita? 290

— Čini se da je tako — reče Cliff i dalje se smiješeći. — Zaboga, mislite li da je to moguće? Može li ga se naučiti da čita? — Nema dvojbe — reče Lem. — Štoviše, učenje čitanja bilo je planirano u sklopu eksperimenata doktora Weatherbya za ovu jesen. Potiho se smijući u znak čuđenja, Cliff reče: — Nevjerojatno! — Prije no što se potpuno predaš oduševljenju — reče Lem — bolje bi bilo da razmisliš o nastaloj situaciji. Taj čovjek zna da je pas nevjerojatno pametan. Možda ga je i naučio čitati. To znači da moramo pretpostaviti da se domislio i načina da komunicira s njime. Zna da je riječ o eksperimentalnoj životinji. I sigurno zna da mnogi traže psa. Cliff reče: — I zacijelo zna za Samca, jer mu je pas na neki način sigurno ispričao o njemu. — Da. A ipak, premda sve to zna, nije o tome obavijestio javnost. Mogao je prodati tu vijest za velike novce. A nije. Hi, da se brine za opće dobro, mogao je pozvati novinare i sasipati lavinu kritike na Pentagon što financira takva istraživanja. — Ali nije — reče Cliff i namršti se. — A iz svega toga možemo izvući osnovni zaključak da je odan psu, svim će sredstvima nastojati da ga zadrži za sebe i spriječi njegov povratak u laboratorij. Kimajući glavom, Cliff nastavi: — Što bi bilo potpuno razumljivo ako je istina što smo čuli o njemu. Hoću reći, u mladosti je izgubio cijelu svoju obitelj. Izgubio je ženu nakon manje od godine dana braka. Izgubio je sve svoje drugove iz Delta Forcea. I tako se povukao od svijeta, prekinuo veze sa svim prijateljima. Sigurno je bio sam kao prst. I onda naiđe na psa... — Tako je — reče Lem. — A čovjek koji je prošao obuku u Delta Forceu neće imati teškoća da se skriva. Ako ga i uspijemo pronaći, znat će se boriti za psa. Bože, itekako će znati! — Još nemamo potvrdu glasine da je bio u Delta Forceu — ohrabri ga Cliff. — Imam ja — reče Lem i ispriča mu o fotografiji što ju je pronašao u uništenoj spavaonici. Cliff uzdahne. — E, sad smo u govnima. — Do grla — složi se Lem. 291

11. Stigli su u San Francisco u četvrtak ujutro u šest sati, a u pola sedam već su pronašli prikladan motel: golem objekt koji se doimao moderno i čisto. Nije bio dopušten pristup životinjama, no oni su prokrijumčarili Einsteina u sobu. Iako je bilo moguće da je policija već izdala potjernicu za Travisom, na recepciji je pokazao svoje isprave. Nije bilo izbora, jer Nora nije posjedovala ni kreditne kartice ni vozačku dozvolu. Istina, recepcionari su primali gotovinu, ali se moralo predočiti osobne isprave. U motelsko su računalo upisivali podatke o svim gostima. Ipak nije dao točne podatke o tipu i registracijskom broju automobila; parkirao ga je podalje od recepcije baš zato da ga osoblje ne vidi. Uzeli su samo jednu sobu i držali Einsteina sa sobom, jer im nije bila potrebna privatnost za vođenje ljubavi. Iscrpljen, Travis je jedva smogao snage da poljubi Noru prije nego je usnuo dubok san. Sanjao je bića sa žutim očima, nakaznim glavama i krokodilskim čeljustima ispunjenim zubima morskih pasa. Probudio se nakon pet sati, u četvrtak poslije podne u dvanaest sati i deset minuta. Nora je ustala prije njega, već se otuširala i odjenula jedinu odjeću koju je sa sobom imala. Kosa joj je bila mokra i zavodljivo se prilijepila za zatiljak. — Tuš je vruć i moćan — reče mu. — Baš kao ja — reče on, te je zagrli i poljubi. — Onda se ohladi — reče mu i oslobodi se njegova zagrljaja. — Male dječje uši sve čuju. — Einstein? On ima velike uši. U kupaonici je ugledao Einsteina kako stoji na ormariću i pije iz umivaonika koji mu je Nora napunila hladnom vodom. — Slušaj, čupavi, većini pasa zahodska školjka posve je prihvatljiv izvor pitke vode. Einstein kihne prema njemu, skoči s ormarića i odcupka iz kupaonice. Travis se nije imao čime obrijati, no odlučio je da će mu neobrijan 292

izgled odgovarati za poslove koje kani obaviti večeras u četvrti Tenderloinu. Napustili su motel i svratili u prvi McDonalds na koji su naišli. Nakon ručka, odvezli su se do mjesne podružnice banke iz Santa Barbare u kojoj je Travis imao tekući račun. Služeći se njegovom računalskom bankovnom karticom, Mastercardom i sa dvije njegove Visa kartice, podignuli su tisuću četiri stotine dolara u gotovini. Potom su pošli u ured American Expressa i, na temelju jednog Travisovog čeka i zlatne kartice, podignuli najveći dopušten iznos u gotovini, petsto dolara, i četiri tisuće pet stotina dolara u putničkim čekovima. Zajedno s onim što im je preostalo od bračnog putovanja, dvije tisuće i stotina u gotovini i putničkim čekovima, ukupno su raspolagali sa osam i pol tisuća dolara. Tijekom poslijepodneva i prvih večernjih sati obavili su kupovinu. Na kreditne kartice kupili su komplet putnih torbi i dovoljno odjeće da njome napune sve torbe. Opskrbili su se i higijenskim potrepštinama za oboje te kupili električni brijaći aparat za Travisa. Također su kupili Scrabble, igru slaganja riječi s pomoću pojedinačnih slova na pločicama, i Nora reče: — Nisi valjda raspoložen za igru? — Ne — odgovori joj zagonetno uživajući u njezinoj zbunjenosti. — Objasnit ću poslije. Pola sata prije zalaska sunca, nakon što su kupljene stvari složili u mercedesov prtljažnik, Travis je usmjerio auto u srce San Franciscova Tenderloina, gradskog područja ispod O’Farrelove ulice, stisnuta između Marketske ulice i Van Nessove avenije. Bijaše to četvrt prljavih barova s plesačicama u toplesu, lokala u kojima su djevojke bile potpuno gole, salona za razgovore gdje su muškarci plaćali da bi mogli sjediti s golim mladim ženama i razgovarati o seksu, no gdje se redovito ostvarivalo više od puka razgovora. Ta pokvarenost bijaše šokantno otkriće Nori koja je sebe sad smatrala donekle iskusnom i profinjenom. Nije bila spremna za moralni glib Tenderloina. Zabezeknuto je gledala kićaste neonske natpise koji su reklamirali peep show, žensko hrvanje u blatu, muškarce koji glume žene, kupelji za homoseksualce i masažne salone. Nikako joj nisu bili jasni natpisi koji su pozivali na predstave u najgorim lokalima, pa je upitala: — Što znači kad piše »Dođi, dođi na 293

ružičasti mig«? Tražeći slobodno mjesto za parkiranje, Travis reče: — To znači da u tom lokalu djevojke plešu potpuno gole i da tijekom plesa rašire stidne usne kako bi se potpuno pokazale. — Ne! — Da. — Bože! Ne mogu vjerovati. Hoću reći, vjerujem, ali ne mogu vjerovati! A što znači »Ekstremni gro-plan«? — Djevojke plešu tik do stolova za kojima sjede gosti. Zakon ne dopušta dodir, no djevojke im plešu tako blizu da tresu golim dojkama gostima pred nosom. Mogao bi se uvući jedan ili dva, ali ne i tri lista papira između njihovih bradavica i muškarčevih usta. Na zadnjem je sjedalu Einstein frknuo kao da pokazuje gađenje. — Slažem se s tobom, stari moj — reče Travis. Prošli su pokraj prilično opakog lokala s bljeskajućim crvenim i žutim svjetlima i naizmjeničnim valovima plava i purpurna neona, gdje je natpis obećavao SEKS SHOW UŽIVO. Užasnuta, Nora reče: — Mili Bože, zar ima lokala gdje spolno opće s mrtvima? Travis se tako nasmijao da se zamalo zaletio u auto pun sramežljivih brucoša. — Ma ne. Čak i Tenderloin ima svoje granice. »Uživo« znači da nije riječ o filmovima. Seksa na filmu ima napretek u kinima koja prikazuju samo pornografiju, no taj lokal obećava seks uživo, na pozornici. Ne znam da li ispunjavaju to obećanje. — Ne bih ni željela doznati! — reče Nora tonom kao da je mala Dorothy iz Kansasa koja je zalutala u groznu novu četvrt u Ozu. — Zašto smo uopće došli ovamo? — Ovdje se dolazi u potrazi za svime što se ne prodaje u običnim trgovinama, ako primjerice želiš dječaka ili velike količine droge. Ili, pak, krivotvorene vozačke dozvole i druge osobne isprave. — Oh — reče Nora. — Aha, shvaćam. Ovo područje nadzire podzemlje, ljudi poput Corleoneovih iz Kuma. — Mafija sigurno drži većinu tih lokala — rekao je dok je uparkiravao Mercedesa na slobodno mjesto uz nogostup. — No nemoj nipošto pomisliti da su stvarni mafijaši skupina časnih šarmera poput Corleoneovih. Einstein je rado ostao u Mercedesu. 294

— Znaš što, čupavi? Ako nam se odista posreći — našalio se Travis — i tebi ćemo nabaviti nov identitet. Bit ćeš pudlica. * * * Noru je iznenadilo da je, kad se sumrak spustio na grad, povjetarac sa zaljeva tako prohladan da su im dobro došle podstavljene sintetičke jakne koje su kupili. — Ovdje su čak i ljetne noći ponekad prohladne — reče Travis. — Ubrzo će se dići magla s mora. Toplina koja se danju skupi na kopnu privlači je s vode. Travis bi odjenuo svoju jaknu čak i da je večer bila ugodna, jer je za pojasom nosio revolver i trebao ga je nekako sakriti. — Zar je moguće da će ti trebati revolver? — upitala je kad su krenuli od auta. — Vjerojatno neće. Nosim ga da bi se legitimirao. — Molim? — Vidjet ćeš. Okrenula se i pogledala prema autu. Einstein je zurio kroz stražnji prozor i izgledao prilično jadno. Grizla ju je savjest što ga tako ostavljaju. No bila je uvjerena da je, čak i ako ti lokali dopuštaju pristup psima, bolje da ih Einstein izbjegava kako bi očuvao moralnu čistoću. Činilo se da Travisa zanimaju samo barovi s natpisima na engleskom i španjolskom, ili pak samo na španjolskom. Neki su lokali bili vrlo bijedni i nisu krili mjesta gdje se ljuštila boja ni pljesnive tapisone, dok su neki zrcalima i kičastim svjetlima pokušavali prikriti rupe kojima vrve žohari. Neki su čak bili čisti i skupocjeno uređeni. Travis je u svakom lokalu razgovarao na španjolskom s barmenom, a u barovima gdje se glazba svira uživo i s glazbenicima ako su imali stanku. Nekim je sugovornicima dijelio svinute novčanice od dvadeset dolara. Budući da nije znala španjolski, Nora nije znala o čemu se raspituje, ni zašto te ljude plaća. Kad su izašli na ulicu i krenuli u potragu za sljedećim zapuštenim barom, objasnio joj je da najveća skupina ilegalnih doseljenika dolazi iz Meksika, Salvadora i Nikaragve; sve su to očajni ljudi koji bježe od gospodarskog kaosa i političkog ugnjetavanja. Prema tome, krivotvorene isprave traži više ilegalaca koji govore španjolski nego 295

Vijetnamaca, Kineza i onih koji govore druge jezike zajedno. — Stoga je najlakše doći do trgovaca krivotvorenih isprava kroz latinoameričko podzemlje. — Jesi li što doznao? — Nisam još. Samo nepovezane pojedinosti. A vjerojatno sam devedeset i devet posto novca platio za besmislice, laži. No, ne brini se, pronaći ćemo što tražimo. Zato Tenderloin ne može propasti: ljudi koji dolaze ovamo uvijek pronađu što traže. Nora se iznenadila ugledavši ljude koji ovamo zalaze. Na ulicama, u barovima s djevojkama u toplesu, bilo ih je svakakvih. Azijati, Latinoamerikanci, bijelci, crnci, pa čak i Indijanci družili su se u alkoholnoj sumaglici, tako da se činilo kako je skladan suživot različitih rasa blagotvorna popratna posljedica traganja za bludom. Tipovi u kožnatim jaknama i trapericama šepirili su se ulicama i barovima; izgledali su kao gangsteri, što je Nora i očekivala. No bilo je tu i muškaraca u odijelima, elegantnih studenata, mladića odjevenih kao kauboji i zdravih jahača na daskama koji su izgledali kao da su iskoračili iz kakva starog filma Annette Funicello. Skitnice su sjedili na nogostupu ili stajali na uličnim uglovima; sijedim starim pijancima u smrdljivoj odjeći, no čak i nekima od ljudi u finim odijelima oči su čudno sjale tako da bi čovjek najradije što prije pobjegao od njih. Ipak, činilo se da su to ljudi kakve se sreće u svakoj pristojnoj četvrti, dakle, obični, pošteni građani. Nora je bila zapanjena. Nije bilo mnogo žena na ulici, pa ni u društvu muškaraca u barovima. Ne, bilo bi točnije reći: bilo je žena, no doimale su se zavodljivije od golih plesačica, i činilo se da samo nekoliko njih nije na prodaju. U baru s djevojkama u toplesu zvanom Hot Tips, u kojem su natpisi bili na engleskom i španjolskom, snimljena rock-glazba bila je tako glasna da je Noru zaboljela glava. Šest prekrasnih djevojaka, obučenih samo u cipele s visokim tankim petama i bikini gaćicama sa šljokicama, plesalo je pokraj stolova, izvijajući se i svijajući, mašući prsima pred oznojenim licima muškaraca, koji su bili opčinjeni prizorom, ili su pak uzvikivali i pljeskali. Druge djevojke u toplesu, jednako zgodne, posluživale su goste. Dok je Travis razgovarao s barmenom na španjolskome, Nora je opazila da je neki muškarci promatraju s očitim odobravanjem. Od 296

toga ju je hvatala groza. Držala je Travisovu ruku. Ne bi je mogli razdvojiti od njega ni željeznom polugom. Vonj ustajala piva i viskija, znoja, te mješavina raznovrsnih jeftinih mirisa i cigaretnog dima činili su zrak teškim, no ne i zdravim kao u parnoj kupelji. Nora stisne zube i pomisli: neću povratiti i napraviti budalu od sebe. Jednostavno neću. Nakon nekoliko minuta brzopoteznog razgovora Travis je barmenu dao nekoliko novčanica od dvadeset dolara i ovaj ga je uputio u stražnji dio dvorane, gdje je tip građen kao Arnold Schwartzenegger sjedio na stolcu pokraj prolaza prekrivenog zastorom od nanizanih sitnih kuglica. Bio je odjeven u crne kožnate hlače i bijelu majicu. Činilo se da su mu ruke debele kao stabla. Lice mu je bilo kao odliveno u cementu, a njegove sive oči bile su gotovo prozirne kao staklo. Travis mu se obratio na španjolskome i dao mu dvije novčanice od dvadeset dolara. Glazba je utihnula i gromoglasnu buku zamijenilo je jednostavno zavijanje. Žena, govoreći u mikrofon, reče: — Dobro, dečki, ako vam se sviđa što vidite, pokažite to i uvalite nešto u te pice-mice! Nora se prene od šoka. No kad je glazba ponovno počela bučiti, shvatila je što se tom neumjesnom porukom željelo reći: od gostiju se očekivalo da uvuku svinute novčanice od pet i deset dolara u gaćice plesačica. Grdosija u crnim kožnatim hlačama ustao je iz stolice i odveo ih kroz zastrt prolaz u sobu široku tri te dugačku šest i pol metara, gdje se šest mladih djevojaka u cipelama s visokim petama i minigaćicama pripremalo da zamijeni plesačice u dvorani. Provjeravale su svoju šminku u zrcalu, dodavale ruž za usne, ili su jednostavno ćaskale. Nora je vidjela da su sve jednako zgodne, kao one koje trenutačno plešu. Neke su imale čvrste linije lica, zgodne ali čvrste, iako su nekima lica bila svježa kao u mladih učiteljica. Sve su bile žene za koje bi muškarci rekli da su »fino građene«. Travis je ne ispuštajući Norinu ruku slijedio grdosiju prema vratima na drugom kraju te garderobe. Dok su prolazili, jedna polugola plesačica, krasna plavuša, stavila je ruku na Norino rame i hodala s njom. — Nova si, dušo? 297

— Ja? Ne. Oh ne. Ne radim tu. Plavuša, koja je raspolagala takvim oblinama da se Nora osjećala kao dječak, reče: — Dušo, imaš svu potrebnu opremu. — Oh ne — bilo je sve što je Nora mogla reći. — Sviđa ti se moje tijelo? — upita plavuša. — Pa, vrlo ste zgodni — reče Nora. Travis se obrati plavuši: — Makni se, mala. Gospođa nije sklona tim stvarima. Plavuša se blago nasmiješila: — Kad bi pokušala, možda bi joj se svidjelo. Kroz vrata su izašli iz garderobe i stupili u uzak, neuredan i slabo osvijetljen hodnik i tek je onda Nori sinulo da joj je udvarala. Žena! Nije znala bi li se nasmijala ili povratila. Vjerojatno i jedno i drugo. Grdosija ih je odvela do ureda u stražnjem dijelu zgrade i ostavila ih da čekaju govoreći: — Gospodin Van Dyne će doći za koji trenutak. Između sivih zidova, ured je bio opremljen sivim metalnim stolcima, ormarima ladičarima i ulupljenim i izgrebenim sivim metalnim stolom. Gole zidove nisu krasile ni slike ni kalendari. Na stolu nije bilo ni olovaka, ni bilježnica, ni spisa. Soba se doimala kao da je rijetko rabe. Nora i Travis sjeli su na metalne stolce ispred stola. Još se čula glazba iz bara, no više nije bila zaglušujuća. Kad je došla do daha, Nora upita: — Gdje li ih sve nađu? — Koga? — Sve te zgodne djevojke sa savršenim sisama i čvrstim malim stražnjicama i dugačkim nogama, a sve spremne da... da čine ono! Gdje nalaze toliko njih? — Ima jedno uzgajalište blizu grada Modesta — reče Travis. Zablejala se u njega. Nasmijao se i rekao: — Oprosti. Stalno zaboravljam kako si ti zapravo nevino dijete, gospođo Cornell. — Poljubio joj je obraz. Njegova ju je brada malo grebla, no bilo je lijepo. Unatoč tome što je bio odjeven u jučerašnju odjeću i neobrijan, doimao se poput netom okupana djeteta u usporedbi sa svima koje su sreli na putu od automobila do ovog ureda. On reče: — Trebao bih ti odgovoriti izravno, jer ne znaš kad se šalim. Trepnula je očima: — Znači li to da ne postoji uzgajalište blizu 298

Modesta? — Ne postoji. To čine razne djevojke. Djevojke koje se nadaju da će se probiti u show business odlaze u Los Angeles da bi postale filmske zvijezde. No ne uspijevaju pa bivaju uvučene u lokale poput ovoga u Los Angelesu, ili dođu na sjever, tu u San Francisco, ili pak odu u Las Vegas. One su većinom prilično dobre djevojke. Gledaju na to kao na privremeno rješenje. Na brzinu se može lijepo zaraditi. To je način da prikupe sredstva za ponovni pokušaj u Hollywoodu. Ima i takvih među njima koje mrze same sebe i to čine kako bi se ponizile. Neke, pak, pobunile su se protiv roditelja, muževa, protiv cijelog vražjeg svijeta. A neke su kurve. — A kurve se ovdje sastaju... s mušterijama? — upitala je. — Možda. Tko zna? Neke takve vjerojatno plešu da bi mogle opravdati izvor zarade kad im se pojave poreznici. Prijavljuju prihode od plesa i tako prikrivaju sve što zarađuju od prostitucije. — Tužno je to — reče ona. — Jest. U nekim slučajevima... zapravo, tužno je to u mnogo slučajeva. Očarana, ona reče: — Hoćemo li dobiti lažne isprave od tog Van Dynea? — Mislim da hoćemo. Ozbiljno ga je pogledala. — Ti se uistinu svugdje snalaziš, zar ne? — Smeta li ti to, to što su mi poznata mjesta poput ovoga? Razmislila je koji trenutak i onda rekla: — Ne. Dapače... ako žena traži muža, mislim da bi to trebao biti čovjek koji zna što treba učiniti u svakoj prilici. Ovako sam stekla priličnu dozu pouzdanja. — U mene? — U tebe, da, a i pouzdanja da ćemo se izvući iz ovoga, da ćemo spasiti Einsteina i sebe. — Dobro je imati pouzdanja. No u Delta Forceu jedna od prvih stvari koje naučiš jest da najlakše pogineš ako si previše pun pouzdanja. Otvorila su se vrata i grdosija se vratila s čovjekom okrugla lica odjevenog u sivo odijelo, plavu košulju i crnu kravatu. — Van Dyne — reče novopridošli, no nije im pružio ruku. Obišao je stol i sjeo u sjedalicu s mekim naslonom. Imao je prorijeđenu plavu kosu i obraze glatke kao u djeteta. Bio je nalik na burzovnog 299

posrednika iz kakve televizijske reklame: uspješan, pametan i dobronamjeran jednako koliko dotjeran. — Htio sam razgovarati s vama, jer želim znati tko širi te laži o meni. Travis reče: — Trebaju nam nove isprave: vozačke dozvole, knjižice socijalnog osiguranja, sve. Prvorazredne papire, s potpunim jamstvom, nikakvo smeće. — Eto, to mislim — reče Van Dyne. Začuđeno je podignuo obrve. — Zaboga, otkud vam pomisao da se ja bavim tim poslom? Žao mi je, krivo su vas uputili. — Trebamo prvoklasne papire s punim jamstvom — ponovi Travis. Van Dyne je zurio u njega, pa u Noru: — Dajte da vidim vašu lisnicu. I vašu torbicu, gospođice. Stavljajući svoj novčanik na stol, Travis reče Nori: — U redu je. Pomalo protiv svoje volje položila je torbicu pokraj lisnice. — Molim vas, ustanite da vas Caesar može pretražiti — reče Van Dyne. Travis ustane i pokretom pokaže Nori da učini isto. Caesar, grdosija cementna lica, pretražio je Travisa neugodno temeljito, pronašao Magnum kalibra .357 i stavio ga na stol. Još je temeljitije pretražio Noru, otkopčao joj je bluzu i drsko opipavao prsluk tražeći skriven minijaturni mikrofon, bateriju i kasetofon. Zacrvenjela se i ne bi dopustila tako intiman dodir da joj Travis nije objasnio što to Caesar traži. Osim toga, Caesar je tijekom čitave pretrage ostao bezizražajan, kao da je stroj koji nije moguće erotski uzbuditi. Kad je Caesar bio gotov, oni su sjeli, a Van Dyne je pregledao prvo Travisovu lisnicu, a onda i Normu torbicu. Bojala se da će im uzeti novac a da im ništa neće dati, no činilo se da ga zanimaju samo njihove isprave i mesarski nož koji je Nora još nosila sa sobom. Van Dyne reče Travisu: — Dobro. Da si policajac, ne bi ti dopustili da nosiš Magnum — otvorio je bubanj i pogledao metke — s magnumskim mecima. Udruga za nadzor policijskog oružja oderala bi ti kožu. — Nasmiješio se Nori. — Nijedna policajka ne nosi mesarski nož. Odjedanput je shvatila što je Travis mislio kad je rekao da ne nosi revolver radi obrane, nego jer mu može poslužiti kao legitimacija. 300