vidio. Poslije, nakon što su je objesili iznad kamina u dnevnoj sobi, Einstein je stao na rub ognjišta, ispružio glavu te zadovoljno i ponosno gledao svoj portret. Einstein je, poput djeteta, na čudan način uživao igrajući se s praznim kutijama, zgužvanim papirom za umotavanje i vrpcama gotovo jednako kao sa samim darovima. Jedan od njegovih najomiljenijih darova bio je kupljen u šali: crvena kapa Djeda Božićnjaka s bijelim pomponom na vrhu, koju mu je na glavi držala gumica. Nora ju je stavila na retriverovu glavu u šali. No nov izgled u zrcalu Einsteinu se toliko svidio da se protivio kad ju je nakon nekoliko minuta htjela skinuti. Držao ju je na glavi gotovo čitav dan. Jim Keene i Pooka stigli su u rano poslijepodne. Einstein ih je odmah odveo u dnevnu sobu da im pokaže svoj portret iznad kamina. Čitav sat dva su se psa igrala u dvorištu dok su ih promatrali Jim i Travis. Nakon igre, kojoj su prethodila uzbuđenja jutrašnjeg otvaranja darova, Einsteinu je bio potreban odmor, pa su se vratili u kuću i Jim je pomogao Travisu i Nori pripremiti božičnu večeru. Kad se probudio, Einstein je pokušao Pooku zainteresirati za crtiće s Mickeyem Mouseom, ali Nora je opazila da mu to nije osobito uspjelo. Pooka nije mogao zadržati pozornost dovoljno dugo da Donald, Šiljo ili Pluton Mickeya dovedu u neprilike. Poštujući niži kvocijent inteligencije svoga gosta, čije društvo mu čini se nije dosađivalo, Einstein je ugasio televizor i prepustio se isključivo psećim aktivnostima: zaigrano su se hrvali u radnoj sobi i podosta ležali okrenuti jedan prema drugom tako da su im se njuške gotovo dodirivale, tiho općeći o psećim temama. U ranu večer kuća je na svakom koraku bila ispunjena mirisima purana, zapečenoga kukuruza, slatkog krumpira i drugih poslastica. Razlijegali su se zvuci božičnih pjesama. Usprkos tome što su unutrašnjim kapcima zatvorili prozore kad je pao mrak, usprkos tome što su pri ruci držali oružje i unatoč demonskoj nazočnosti Samca, koji joj nikad potpuno nije nestajao iz misli, Nora nikad nije bila sretnija kao sada. Za večerom su razgovarali o djetetu. Jim ih je upitao jesu li razmišljali o imenima. Einsteina, koji je jeo u kutu s Pookom, odmah je očarala zamisao da sudjeluje u imenovanju njihova prvog djeteta. Istog je trenutka jurnuo u smočnicu i ispisao prijedlog. 401
Nora je ustala od stola vidjeti koje ime pas drži prikladnim. MICKEY. — Ni govora! — usprotivila se. — Nećemo moje dijete imenovati prema mišu iz crtića. DONALD. — Ni prema patku. PLUTON. — Pluton? Uozbilji se, čupavi! ŠILJO. Nora je odlučno spriječila Einsteina da nastavi vaditi slova, skupila složene pločice i pospremila ih, ugasila svjetlo u smočnici i vratila se za stol. — Vama je to možda smiješno — kazala je Travisu i Jimu, koji su umirali od smijeha — ali on to misli ozbiljno! Nakon večere sjeli su pokraj božičnog drvca i pričali o svemu i svačemu. Jim je napomenuo da namjerava nabaviti još jednog psa. — Pooka bi se trebao družiti sa sebi sličnim — reče veterinar. — Sad će imati osamnaest mjeseci, a držim da mladim psima ljudsko društvo nije više dovoljno. I psi su osamljeni, baš kao mi. A ako ću mu već naći društvo, mislim da ću uzeti čistokrvnu labradoricu. Možda ću čak zaraditi prodajući štenad. Tako neće imati samo druga nego i ženku. Nora nije opazila da je Einstein pokazivao povećano zanimanje za taj dio njihova razgovora. No nakon što su Jim i Pooka otišli kući, Travis je u smočnici pronašao poruku i pozvao Noru da dođe pogledati. DRUG. PARTNER. JEDAN U PARU. Retriver je čekao da pročitaju poruku na uredno složenim pločicama. Sada se pojavio iza njihovih leđa i znatiželjno ih promatrao. Nora reče: — Misliš da bi ti se svidjelo imati partnericu? Einstein se provukao u smočnicu između njih, razgrnuo pločice i složio odgovor. ISPLATI SE RAZMISLITI O TOME. — Ma slušaj, čupavi — reče Travis. — Ti si jedinstven. Nema drugog psa poput tebe, psa koji je jednako inteligentan. Retriver je razmislio o tome, no nije se dao razuvjeriti. ŽIVOT JE VIŠE OD UMA. — Točno — složio se Travis. — Ali mislim da bi o tome trebalo 402
dobro razmisliti. ŽIVOT SU OSJEĆAJI. — Dobro — reče Nora. — Razmislit ćemo o tome. ŽIVI SE S PARTNEROM. DUELI SE. — Obećavamo da ćemo razmisliti o tome i onda još razgovarati s tobom — doda Travis. — Kasno je. Einstein je na brzinu složio još jednu poruku. BEBA MICKEY? — Ni slučajno! — prekine ga Nora. * * * Te noći u krevetu, nakon što su vodili ljubav, Nora reče: — Zasigurno je vrlo osamljen. — Jim Keene? — Pa, zasigurno je i on osamljen. On je tako drag čovjek. Bio bi divan suprug. No žene su jednako izbirljive kao muškarci kad je riječ o izgledu, zar ne? Ne privlače ih muškarci s tužnim psećim licima. Udaju se za zgodne tipove koji se prema njima uglavnom odnose kao da su zadnje smeće. No nisam govorila o Jimu, nego o Einsteinu. Zacijelo se povremeno osjeća osamljeno. — Čitavo smo vrijeme s njim. — Ma ne. Zapravo nismo. Ja slikam, a ti radiš stvari s kojima jadni Einstein nema veze. I ako se jednog dana ponovno posvetiš posredovanju nekretninama, Einstein će često duže vremena biti potpuno sam. — Ima svoje knjige. Voli knjige. — Možda mu knjige nisu dovoljne — napomenula je. Ležali su u tišini tako dugo da je pomislila kako je Travis zaspao. Onda je rekao: — Kad bi se Einstein pario, kakvu bi štenad proizveo? — Misliš da li bi bili jednako inteligentni? — Pitam se... Mislim da postoje tri mogućnosti. Prva je ta da njegova inteligencija nije nasljedna, pa bi njegova štenad bila kao sva druga. Druga je mogućnost da jest nasljedna, ali da kujini geni ublažuju inteligenciju; njihova bi štenad bila pametna, no ne tako pametna kao Einstein, i svaka iduća generacija bila bi manje inteligentna. U četvrtom pokoljenju štenad bi bila ista kao sva druga. — A treća mogućnost? 403
— Budući da opstanak vrste ovisi o inteligenciji, ona je možda genetski dominantna, izrazito dominantna. — Pa bi njegova štenad bila inteligentna kao on. — Isto bi bilo sa svim pokoljenjima štenadi. S vremenom bi nastala kolonija inteligentnih zlatnih retrivera, tisuće njih u čitavom svijetu. Ponovno je zavladala tišina. Najposlije je izustila: — Uuuu. Travis reče: — Ima pravo. — Što? — Odista se isplati razmisliti o tome. 4. Vince Nasco nije očekivao, kad se prihvatio posla još u studenome, da će mu trebati punih mjesec dana da dođe u priliku smaknuti Ramona Velazqueza, tipa u Oaklandu koji je smetao don Mariu Tetragni. Dok ne likvidira Velazqueza, Vince neće dobiti imena ljudi iz San Francisca koji trguju krivotvorenim ispravama i koji bi mu mogli pomoći da nađe Travisa Cornelia, ženu i psa. Stoga je hitno morao svesti Velazqueza na komad trulog mesa. Ali Velazquez je bio prokleto neuhvatljiv. Kao sjenka. Taj se čovjek nigdje nije micao bez dvojice tjelohranitelja. Zbog toga je trebao biti uočljiviji. No vodio je svoje poslove u vezi s kockom i preprodajom droge — ubacujući se na Tetragnino područje u Oaklandu — tajnovitošću jednoga Howarda Hughesa. U svojim izlascima izmicao je nadzoru služeći se voznim parkom različitih automobila. Nikad se nije kretao istim putem dva dana uzastopce, nikad se nije sastajao dva puta na istom mjestu, ulica je bila njegov ured i nikad se nigdje nije zadržavao dovoljno dugo da ga itko prepozna, izdvoji i likvidira. Bio je nepopravljiv paranoik, uvjeren da ga svi žele ubiti. Vince ga nije uspio vidjeti dovoljno dugo da ga prepozna prema fotografiji koju je dobio od Tetragne. Ramon Velazquez bio je neuhvatljiv kao dim. Vince je uspio doći do njega tek na Božić, a i onda je završilo prilično neslavno. Ramon je bio kod kuće s mnogobrojnom rodbinom. Vince je ušao u Velazquezov vrt sa stražnje strane, preko visokog zida 404
iz susjedstva. Spuštajući se sa zida opazio je Velasqueza sa skupinom ljudi oko roštilja na terasi pokraj bazena. Pekli su golemog purana (Peku li ljudi igdje na svijetu, osim u Kaliforniji, purane na roštilju?) i opazili su ga odmah, iako je bio udaljen od njih oko stotinu metara. Vidio je kako tjelohranitelji posežu ispod pazuha za oružjem, pa nije imao drugog izbora nego nasumice zapucati iz svog Uzia. Mecima je zasuo čitavu terasu, pogodio Velazqueza, obojicu tjelohranitelja, sredovječnu ženu koja je zacijelo bila nečija supruga i staru gospođu koja je sigurno bila nečija baka. Zzzup. Zzzup. Zzzup. Zzzup. Zzzup. Svi drugi, u kući i izvan nje, vrištali su i bacali se u zaklon. Vince se morao vratiti preko zida u susjedni vrt, gdje, hvala Bogu, nitko nije bio kod kuće. Dok je prelazio preko vrha, skupina latinoameričkih tipova zapucala je na njega tako da je jedva izvukao živu glavu. Dan nakon Božića, kad je ušao u sanfranciskanski restoran don Tetragne na sastanak s Frankom Dicenzianom, pouzdanim capom Tetragnine odgovornim isključivo samom donu, Vince je bio zabrinut. Mafija je imala kodeks o likvidacijama. Kvragu sve, imala je kodeks za gotovo sve — vjerojatno čak i za pražnjenje crijeva — i ozbiljno su shvaćali te kodekse. No kodeks o likvidacijama možda su čak shvaćali ozbiljnije od drugih. Prvo pravilo kodeksa glasi: Ne ubiti čovjeka u obiteljskom krugu, osim ako se skriva i nema drugog načina da se dođe do njega. Što se toga tiče, Vince je bio uvjeren da tu nema problema. No drugo je pravilo: Ne smiješ ubiti žrtvinu ženu, djecu i baku kako bi ubio njega samog. Plaćeni ubojica koji bi učinio takvo što vjerojatno bi stradao. Ubili bi ga ljudi koji su ga unajmili. Vince se nadao da će uvjeriti Franka Dicenziana kako je Velazquez poseban slučaj (ni jedna žrtva dosad nije izmicala Vinceu punih mjesec dana) i da je božični incident u Oaklandu za žaljenje, ali da je bio neizbježan. Za svaki slučaj ako je Dicenziano — a time zapravo i don — suviše bijesan slušati glas razuma, Vince je bio spreman ponijeti sa sobom i više od pištolja. Ako ga žele ubiti, napast će ga i oduzeti mu oružje prije nego ga stigne upotrijebiti, istog trenutaka kada bude ušao u 405
restoran, prije nego shvati kako stvari stoje. Zato se oblijepio plastičnim eksplozivom, spreman ga aktivirati i dignuti u zrak čitav restoran ako vidi da su mu uzeli mjeru za lijes. Vince nije bio siguran hoće li preživjeti eksploziju. U zadnje je vrijeme upio životne energije toliko ljudi da je bio uvjeren da se zasigurno približio željenoj besmrtnosti — a možda ju je i dosegnuo — no nije mogao znati koliko je snažan dok se ne stavi na kušnju. Ako može birati hoće li stajati usred eksplozije... ili dopustiti mafijašima da isprazne nekoliko okvira u njega, zabetoniraju ga i bace u more... odlučio je da mu se ovo prvo više sviđa i možda mu čak pruža malo veće izglede da preživi. Na njegovo veliko iznenađenje, Dicenziano — koji je izgledao kao vjeverica s punim obrazima — bio je oduševljen načinom na koji je obavio posao s Velazquezom. Napomenuo je da je don izrekao najveće pohvale Vinceu. Nisu pretražili Vincea kad je ulazio u restoran. Sjedili su u kutnom separeu, kao najvažniji ljudi u restoranu. Vinceu i Franku serviran je poseban ručak s jelima kojih inače nema na jelovniku. Pili su cabernet sauvignon od trista dolara, dar Maria Tetragne. Kad se Vince oprezno raspitao o problemu mrtve supruge i bake, Dicenziano je rekao: — Slušaj, prijatelju. Znali smo da će to biti teška likvidacija, zahtijevan posao. Da ćeš morati prekršiti pravila. Osim toga, to nisu naši ljudi. Oni su običan novodoseljeni ološ. Nije im mjesto u našem poslu. Ako se nasilno guraju, ne mogu očekivati da ćemo poštovati pravila. Odahnuvši, Vince je na pola ručka otišao u zahod i odspojio upaljač. Nije želio slučajno aktivirati plastični eksploziv sad kad je kriza prošla. Nakon ručka Frank je Vinceu dao popis. Devet imena. — Ti ljudi... a usput, nisu svi iz naše obitelji... plaćaju donu da im dopusti poslovati krivotvorenim ispravama na njegovom području. Još u studenome, očekujući da uspješno riješiš Velazquezov slučaj, razgovarao sam sa svih devetero. Sjetit će se kako don očekuje da surađuju s tobom i pomognu koliko mogu. Vince je istog poslijepodneva krenuo u potragu za onim koji se sjeća Travisa Cornelia. Početak mu je bio obeshrabrujući. Nije mogao stupiti u vezu s 406
dvojicom od prve četvorice na popisu. Zatvorili su radnje i otputovali za blagdane. Vinceu se činilo neprikladnim da kriminalci iz podzemlja uzimaju slobodne dane za Božić i Novu godinu kao da su učitelji. No peti čovjek na popisu, Anson Van Dyne, radio je u podrumu ispod kluba s polugolim plesačicama zvanog Hot Tips, i 26. prosinca u pola šest Vince je pronašao što traži. Van Dyne pogledao je fotografiju Travisa Cornelia, koju je Vince pronašao u arhivi novina u Santa Barbari. — Aha. Sjećam se. Nije on tip koji se lako zaboravlja. Nije kao pola mojih mušterija: stranac koji istog trenutka želi postati Amerikanac. I nije uobičajen potišteni gubitnik koji mora promijeniti ime i sakriti se. Nije krupnog stasa i ne pravi se važan, no ostavlja dojam da bi mogao pomesti svakog tko ga izigra. Vrlo je povučen. Vrlo oprezan. Ne bih ga mogao zaboraviti. — Ne možete zaboraviti onaj prekrasan komad koji je bio s njim — reče jedan od bradatih čudesnih mladića za kompjutorima. — I mrtvacu bi se digao kad bi je ugledao — dobaci drugi. Prvi doda: — Aha, čak i mrtvacu. Ništa lakše. Vincea je vrijeđalo i zbunjivalo njihovo uključivanje u razgovor. Stoga se nije obazirao na njih. Van Dyneu je rekao: — Sjećate li se možda novih imena koja ste im dali? — Naravno. Imamo ih u kartoteci — odgovori Van Dyne. Vince nije mogao vjerovati ušima. — Mislio sam da ljudi u vašem poslu ne drže arhive s takvim podacima. Da je tako sigurnije za vas, i nužno za vaše mušterije. Van Dyne slegne ramenima. — Tko jebe mušterije? Možda će nas jednog dana provaliti frajeri iz FBI-a ili lokalni žbiri, pa ćemo ostati bez posla. Možda će mi trebati stalan priljev novca za plaćanje odvjetnika. Svih me glavobolja rješava popis nekoliko tisuća kretena koji žive pod tuđim imenima, kretena koji će radije plaćati po sitno nego ponovno početi život ispočetka. — Ucjena — reče Vince. — To je ružna riječ — doda Van Dyne. — No, nažalost, prikladna. Nama je ionako važno samo da smo mi sigurni, da ovdje nema dokumenata koji inkriminiraju nas. Ne držimo te podatke u ovoj rupi. Čim nekome damo nov identitet, prenesemo podatke iz ovog kompjutora sigurnom telefonskom linijom do kompjutora koji držimo na drugom mjestu. Taj je kompjutor programiran tako da odavde ne 407
možemo crpsti podatke iz njega. Podaci idu jednosmjerno, pa ako nam ulete žbiri, njihovi hackeri ne mogu ući u naše arhive preko ovih strojeva. Vraga, neće moći znati da ti podaci uopće postoje. Taj novi svijet kriminala na visokoj tehnološkoj razini zbunio je Vincea. Čak je don, čovjek neizmjerna kriminalnog lukavstva, mislio da ovi ljudi ne drže zapise o svojim djelatnostima. Nije shvatio da kompjutori omogućuju sigurnu pohranu tih podataka. Vince je razmišljao o tome što mu je Van Dyne ispričao i u mislima sređivao te nove spoznaje. Onda reče: — Možete li me onda povesti do tog drugog kompjutora i dati mi podatke o Cornellovu novom identitetu? — Za prijatelja don Tetragne — odgovori Van Dyne — učinit ću gotovo sve, osim prerezati svoje grlo. Pođite sa mnom. * * * Van Dyne je povezao Vincea do prepunog kineskog restorana u Kineskoj četvrti. U lokalu je bilo mjesta za oko stotinu i pedeset gostiju, i svaki je stol bio zauzet. Unutra je bilo više bijelaca nego Azijata. Premda je restoran bio velik i okićen papirnatim lampionima, zidnim slikama sa zmajevima, zaslonima od imitacije palisandrovine i nizovima mjedenih zvončića u obliku kineskih ideograma, Vincea je podsjećao na kičastu talijansku trattoriu u kojoj je likvidirao gnjidu Pantangela i dvojicu policajaca prošlog kolovoza. Sva etnička umjetnost i dekor — i kineski i talijanski i poljski i irski — u svojoj je biti potpuno ista. Vlasnik je bio Kinez tridesetogodišnjak, kojeg je Van Dyne Vinceu predstavio jednostavno kao Yuan. Noseći boce tsingtaa koje im je dao Yuan, Van Dyne i Vince uputili su se u vlasnikov podrumski ured, gdje su na dva stola bila dva kompjutora, jedan u glavnom radnom prostoru, drugi u kutu. Onaj u kutu bio je uključen iako nitko nije radio za njim. — To je moj kompjutor — reče Van Dyne. — Ovdje nitko ne radi na njemu. Čak ga nikad ne pipnu, osim kad ujutro otvaraju telefonsku liniju kako bi uključili modem i kad ga navečer isključuju. Moji kompjutori u Hot Tipsu povezani su s ovim. — Vjerujete li Yuanu? — Pozajmio sam mu novac da kupi ovaj restoran. Meni duguje sve što ima. A pozajmica je bila prilično legalna. Taj novac ne može se 408
povezati ni sa mnom ni s don Tetragnom, tako da Yuan ostaje čestit građanin koji neće privući pozornost žbira. Zauzvrat mi samo dopušta da ovdje držim svoj kompjutor. Van Dyne je sjeo za terminal i počeo raditi na tastaturi. Za dvije minute pred sobom je imao novo ime Travisa Cornelia: Samuel Spencer Hyatt. — A sad — reče Van Dyne dok su se ispisivali novi podaci. — Ovo je žena koja je bila s njim. Njezino pravo ime je Nora Louise Devon iz Santa Barbare. Ona se sada zove Nora Jean Aimes. — Dobro — uskoči Vince. — Sad ih izbrišite iz svoje kartoteke. — Kako mislite? — Izbrišite ih. Izbacite ih iz kompjutora. Više nisu vaši. Moji su. Ne pripadaju nikom drugom. Samo meni! * * * Nedugo zatim ponovno su bili u Hot Tipsu, dekadentnom baru koji se Vinceu smučio. U podrumu je Van Dyne dao imena Hyatt i Aimes bradatim čudima od mladića, koji kao da su živjeli tu pod zemljom danju i noću poput skandinavskih patuljaka. Patuljci su prvo provalili u računalski sustav Ministarstva za promet. Tražili su jesu li se Hyatt i Aimesova u protekla tri mjeseca, otkad imaju nov identitet, negdje skrasili i prijavili promjenu adrese. — Jackpot! — usklikne jedan. Na zaslonu se ispisala adresa i bradati kompjutorski operator izdao je naredbu za ispis. Anson Van Dyne stignuo je papir s pisača i dao ga Vinceu. Travis Cornell i Nora Devon — sada Hyatt i Aimesova — stanovali su izvan naselja na tihooceanskoj autocesti južno od grada Carmela. 5. U srijedu 29. prosinca Nora se odvezla sama u Carmel na dogovoren pregled kod dr. Weingolda. 409
Nebo je bilo oblačno i tako tmurno da su se bijeli galebovi, koji su se obrušavali ispod njih, doimali svijetli poput usijanih žarulja. Vrijeme se nije bitno mijenjalo ni nakon Božića. Nisu se ostvarile prognoze o kiši. No tog dana spustio se pljusak baš kad je zaustavljala kamionet na malom parkiralištu iza ordinacije dr. Weingolda. Za svaki slučaj obukla je kabanicu s kapuljačom, koju je navukla na glavu prije nego je potrčala od kamioneta do prizemne zgrade građene od opeke. Dr. Weingold ju je pregledao i izjavio da je zdrava kao dren, što bi zacijelo oduševilo Einsteina. — Dosad nisam vidio zdraviju ženu na početku četvrtog mjeseca trudnoće — zaključio je liječnik. — Želim da ovo bude vrlo zdravo dijete. Savršeno dijete. — I bit će. Liječnik je bio uvjeren da se ona preziva Aimes, a otac njezina nerođena djeteta Hyatt, no nikad ničim nije pokazao da ne odobrava što živi u izvanbračnoj zajednici. Nora se pomalo stidjela zbog toga, no pretpostavljala je da modemi svijet, u koji je dolepršala iz čahure tetine kuće, slobodoumno gleda na takve veze. Dr. Weingold joj je predložio, isto kao za njezinih prethodnih posjeta, da razmisli o pretragama za utvrđivanja djetetova spola. Kao uvijek, Nora je odbila. Željela je da to bude iznenađenje. Osim toga, kad bi se pokazalo da će roditi djevojčicu, Einstein bi počeo navijati da se zove »Minnie«. Nakon što je s liječnikovom tajnicom ugovorila sljedeći pregled, Nora je navukla kapuljaču na glavu i izašla na pljusak. Pljuštalo je, slijevalo s dijela krova bez žljebova, otjecalo preko nogostupa i stvaralo duboke lokve na makadamskoj površini parkirališta. Na putu do kamioneta gazila je potočićem i njezine su tenisice začas bile natopljene vodom. Približivši se kamionetu, opazila je kako iz susjedne crvene honde izlazi neki čovjek. Nije uočila ništa posebno o njemu, samo da je to krupan čovjek u malom autu i da nije odjeven za kišu. Bio je u trapericama i plavom puloveru, pa je Nora pomislila: Jadnik će pokisnuti kao miš. Otvorila je vrata u kamioneta i počela ulaziti. Sljedećeg trenutka muškarac u plavom puloveru ulazio je za njom, gurnuo je preko 410
sjedala i sjeo za upravljač. Izustio je: — Vikneš li, kurvo, raznijet ću ti utrobu — i onda je shvatila da joj je gurao revolver u rebra. Usprkos tome, zamalo je nesvjesno vrisnula i zamalo je nastavila kliziti preko sjedala kako bi izašla na druga vrata. No nešto u njegovu glasu, okrutno i mračno, prisililo ju je da zastane. Činilo se da će joj prije pucati u leđa nego pustiti je da pobjegne. Zalupio je vrata i sada su bili sami u kamionetu, izvan domašaja pomoći izvana, gotovo zaklonjeni od svijeta kišom koja se slivala niz prozore i činila stakla neprozirnima. To i nije bilo važno, jer liječnikovo parkiralište bilo je pusto, a ionako se nije vidjelo s ulice, pa ne bi mogla ikoga dozvati čak ako bi i izašla iz kamioneta. Bio je vrlo krupan i nabijen mišićima, no nije ju zastrašivao njegov stas. Njegovo široko lice bilo je mirno, gotovo bezizražajno. Ta mirnoća, potpuno neprimjerena tim uvjetima, preplašila je Noru. Njegove oči bile su još gore. Zelene oči, hladne oči. — Tko ste vi? — zahtijevala je pokušavajući prikriti strah, uvjerena da bi ga pokazivanjem strave samo uzbudila. Činilo se da njegovo raspoloženje visi o niti. — Što želite od mene? — Želim psa. Pomislila je: razbojnik. Pomislila je: silovatelj. Pomislila je: psihopat koji ubija iz zadovoljstva. No ni na trenutak nije pomislila da je državni agent. Tko bi drugi tražio Einsteina? Nitko drugi nije znao da postoji. — O čemu govorite? Gurnuo je revolversku cijev jače u njezina rebra dok je nije zaboljelo. Pomislila je na dijete koje u njoj raste. — Dobro. U redu. Očito znate o psu. Nema smisla poigravati se s vama. — Nikakva smisla. — Govorio je tako tiho da ga je jedva čula kroz buku kiše koja je udarala o krov i pucketala o vjetrobran. Ispružio je ruku, skinuo joj kapuljaču s glave, otkopčao zatvarač njezina kaputića, te spustio ruku niz njezine grudi i preko njezina trbuha. Na trenutak ju je obuzela zastrašujuća pomisao da je ipak namjerava silovati. Iznenadila se kad je rekao: — Taj Weingold je ginekolog. Što ti je? Zaradila si neku vražju spolnu bolest, ili si trudna? — Gotovo je ispljunuo riječi »spolna bolest«, kao da mu se gadi što ih izgovara. 411
— Vi niste državni agent. — Zaključila je instinktivno. — Pitao sam te nešto, kurvo — izustio je glasom jedva glasnijim od šapta. Nagnuo se k njoj i ponovno joj gurnuo revolver u rebra. U kamionetu je bilo sparno. Zvuk kiše koji je dopirao sa svih strana i težak zrak stvarali su klaustrofobičnu atmosferu koja je bila jedva izdrživa. On reče: — Dakle? Imaš herpes, sifilis, triper ili neki drugi trulež među nogama? Ili si trudna? Misleći da će je zbog trudnoće poštedjeti nasilja na koje je, čini se, bio spreman, Nora odgovori: — Trudna sam. U trećem mjesecu. Nešto se dogodilo u njegovim očima. Neki pomak. Poput micanja u profinjenom kaleidoskopskom uzorku sačinjenom od komadića stakla jednake nijanse zelene boje. Nora je shvatila da je priznanje o trudnoći bilo najgore što je mogla učiniti. No nije znala zašto. Prisjetila se pištolja u priručnom pretincu. Nikako ne bi uspjela otvoriti pretinac, izvaditi pištolj i ustrijeliti ga prije no što bi on povukao obarač. Usprkos tome, mora neprekidno budno paziti, čekati trenutak kad će postati nesmotren i pružiti joj priliku da dohvati svoje oružje. Iznenada je bio na njoj i ona ponovno pomisli da će je silovati usred bijela dana, iza zaklona koji stvara kišna zavjesa, no ipak usred bijela dana. Onda shvati da samo mijenja mjesta s njom, gurajući je na vozačko sjedalo i neprestano držeći revolver uperen u nju. — Vozi — reče on. — Kamo? — Kući. — Ali... — Šuti i vozi. Sad je sjedila na suprotnom kraju vozačke kabine, daleko od priručnog pretinca. Da ga dosegne, mora se ispružiti ispred čovjeka. Nikad neće biti tako nesmotren da joj to dopusti. Odlučna da će savladati svoj paničan strah, shvatila je da sad mora još savladati i svoj očaj. Pokrenula je motor, krenula iz parkirališta i skrenula desno u ulicu. Brisači su udarali gotovo jednako glasno kao njezino srce. Nije bila sigurna koliko je za tjeskoban zvuk bilo zaslužno udaranje kiše, a 412
koliko šum krvi u njezinim ušima. Vozeći ulicom, Nora je tražila policajca, iako nije imala pojma što bi učinila kad bi ga opazila. No nije morala razmišljati o tome, jer policajaca jednostavno nije bilo. Dok su vozili Carmelom, jak vjetar nije na vjetrobran bacao samo kišu nego i iglice čempresa i borova sa starog drveća koje je krasilo gradske ulice. Vozeći obalnom autocestom prema jugu, kroz slabije napučena područja, nad cestom se nije nadvijalo drveće, no zato je vjetar s oceana udarao kamionet punom snagom. Nora je osjetila kako trza upravljač. A činilo se da kiša, koja se rušila na njih s oceana, udara tako jako da ostavlja udubljenja na karoseriji. Nakon barem pet minuta tišine, koje su se činile kao vječnost, više nije mogla izdržati šutnju koju joj je nametnuo. — Kako ste nas pronašli? — Promatram vašu kuću dan-dva — reče hladnim, tihim glasom koji je odgovarao njegovu mirnom licu. — Kad si jutros krenula u grad, slijedio sam te nadajući se da će mi se pružiti prava prilika. — Ali kako ste znali gdje stanujemo? Nasmiješio se. — Van Dyne. — Prokleti varalica. — Zbog posebnih okolnosti — uvjeravao ju je. — Glavni u San Franciscu dugovao mi je uslugu. Zato je pritisnuo Van Dynea. — Glavni? — Tetragna. — Tko je on? — Ti ni o čemu nemaš pojma, zar ne? — reče on. — Osim o tome kako se prave djeca, ha? To znaš, ha? Krut i podrugljiv ton u njegovu glasu nije bilo samo seksualno sugestivan. Bio je mračniji, čudniji i strašniji od toga. Tako se bojala silne napetosti koju je osjetila svaki put kad je govorio o seksu da se nije usudila odgovoriti mu. Upalila je farove jer su naišli na sumaglicu. Usmjerila je pozornost na mokru cestu i zirkala kroz zamrljan vjetrobran. On reče: — Vrlo si zgodna. Ako bih ga ikome ugurao, ugurao bih ga tebi. Nora zagrizne usnu. — No, ma koliko zgodna bila — doda on — kladim se da si kao 413
druge. Kad bih ti ga ugurao, istrunuo bi i otpao jer si zaražena kao sve druge, zar ne? Da. Jesi. Seks je smrt. Premda se to dokazuje na svakom koraku, ja sam jedan od rijetkih koji su toga svjesni. Seks je smrt. Ipak, vrlo si zgodna... Dok ga je slušala, stezalo ju je u grlu. Imala je teškoće duboko udahnuti. Iznenada se oslobodio šutljivosti. Govorio je brzo, i dalje tihim, mirnim glasom koji je bio uznemirujući zbog sumanutih stvari koje je govorio. A govorio je vrlo brzo: — Bit ću veći od Tetragne, važniji. U sebi nosim desetke života. Ne možeš zamisliti od koliko sam ljudi upio životnu energiju. Koliko sam puta doživio veliki trenutak, osjetio naboj. To je moj dar. Bit ću tu i nakon Tetragnine smrti. Bit ću tu i kad umru svi koji sada žive, jer ja sam besmrtan. Nije znala što bi rekla. Pojavio se iznenada, odnekud je znao o Einsteinu i bio je lud. Činilo se da je potpuno bespomoćna. Bilo ju je strah, no istodobno je bila bijesna jer je to bilo tako nepošteno. Pomno su se pripremili za Samca i poduzeli su sve moguće mjere da izmaknu vlastima, no kako su se mogli pripremiti za ovo? Nije pošteno! Ponovno utihnuvši, zurio je u nju čitavu minutu, pa i duže: opet čitavu vječnost. Ćutila je njegov leden zeleni pogled jednako kao što bi osjetila hladnu ruku kako prelazi njezinom kožom. — Nemaš pojma o čemu govorim, zar ne? — napokon je prozborio. — Ne. Možda zato što mu je bila zgodna, odlučio joj je objasniti. — Ovo sam dosad ispričao samo jednom čovjeku koji me onda ismijao. Zvao se Danny Slowicz. Obojica smo radili za porodicu Carramazza u New Yorku, jednu od pet najjačih mafijaških porodica. Radili smo snagatorske poslove i povremeno ubijali ljude koje je trebalo smaknuti. Nori se smučilo, jer čovjek nije bio samo lud i nije bio samo ubojica, nego je bio lud profesionalni ubojica! Nije opazio njezinu reakciju. Skrenuo je pogled s kišom natopljene ceste na njezino lice i nastavio: — Znaš, večerali smo u restoranu. Danny i ja. Jeli smo račiće i pili vino. Objasnio sam mu da mi je suđena dugovječnost zbog sposobnosti da upijam životnu energiju ljudi koje ubijam. Rekao sam mu: »Znaš, Danny, ljudi su nalik na 414
baterije, hodajuće baterije, napunjene tajnovitom energijom koju nazivamo život. Kad ubijem nekog, njegova energija postaje moja energija i ja jačam. Jak sam kao bik, Danny.« I onda mu velim: »Pogledaj me. Jak sam kao bik, zar ne? Zasigurno jesam, jer imam taj veliki dar koji mi omogućuje da uzimam životnu energiju od ljudi.« I znaš što mi je Danny na to rekao? — Što? — upitala je bezvoljno. — Pa, Danny voli jesti. Ozbiljno uzima hranu. Zato je pozornost usmjerio na svoj tanjur, navalio i pojeo još nekoliko račića. Onda je podignuo pogled. S njegovih usana i brade cijedio se umak i on veli: »Aha, Vince. Reci gdje si naučio taj trik, ha? Gdje si naučio upijati životnu energiju?« I ja mu kažem: »To je moj veliki dar.« A on na to pita: »Misliš kao od Boga?« Morao sam razmisliti o tome. Velim mu: »Tko zna otkud mi to? To je moj dar, isto kao što je Mickey Mantle imao poseban dar da udara lopticu u baseballu, isto kao što je Sinatrin glas njegov dar.« I Danny na to kaže: »Reci mi onda: pretpostavimo da krkneš nekakvog električara. Nakon što upiješ njegovu energiju, znaš li onda uvesti električne instalacije u kuću?« Nisam shvatio da me vuče za nos. Mislio sam da me ozbiljno pita, pa sam mu objasnio da upijam životnu energiju, a ne osobnost. Ne ono što tip zna, nego samo njegovu energiju. I onda Danny veli: »Znači, ako bi skinuo neko cirkusko čudovište, ne bi te spopala želja da pilićima pregrizeš vrat.« Onda mi je bilo jasno da Danny misli da sam pijan ili lud, pa sam nastavio jesti račiće i nisam više ništa govorio o svom daru. To je bio posljednji put što sam ikome pričao o tome. Dosad, kad pričam tebi. Spomenuo je da se zove Vince. Sada zna njegovo ime, no nije joj bilo jasno kakve koristi ima od toga što zna. Ispričao je svoju priču ne pokazujući da je svjestan kako ta priča sadrži notu luđačkog crnog humora. Bio je smrtno ozbiljan. Ako ga Travis ne uspije svladati, on im neće poštedjeti život. — I tako — nastavio je Vince — nisam mogao riskirati da Danny svima priča što sam mu rekao, jer on bi to iskrivio da bude smiješno, i ljudi bi mislili da sam lud. Veliki šefovi ne unajmljuju lude ubojice. Oni traže smirene, promišljene, uravnotežene tipove koji rade čisto. A ja jesam takav: smiren i uravnotežen, no Danny bi ih uvjerio u suprotno. I tako sam mu te noći prerezao grlo, odnio ga u napuštenu tvornicu za koju sam znao, razrezao ga na komadiće, bacio u kotao i prelio ga 415
sumpornom kiselinom. Bio je donov omiljeni nećak, pa nisam mogao riskirati da pronađu truplo i ubojstvo povežu sa mnom. Sada u sebi nosim Dannyevu energiju, a i energiju mnogih drugih. Pištolj je bio u pretincu. Mogla se malo utješiti činjenicom da je pištolj u pretincu. * * * Dok je Nora bila kod dr. Weingolda, Travis je zamijesio i ispekao dvostruku količinu čokoladnih kolačića s razmrvljenim kikirikijem. Naučio je kuhati dok je živio sam, no nikad nije uživao u tome. Ipak, tijekom posljednjih nekoliko mjeseci Nora je tako poboljšala njegove kulinarske sposobnosti da je zavolio kuhati, a ponajviše spravljati kolače. Einstein, koji se redovito motao po kuhinji dok su se pekli kolači u nadi da će dobiti neku slatku mrvicu, ostavio je Travisa samog prije nego je umijesio tijesto. Pas je bio nemiran i hodao je kućom od prozora do prozora i zurio van u kišu. Nakon nekog vremena Travis se uznemirio zbog retrierova ponašanja i upitao ga što mu je. Einstein je u smočnici složio odgovor. OSJEĆAM SE MALO ČUDNO. — Bolesno? — upita Travis zabrinut da mu se vraća štenećak. Retriver se dobro oporavljao, no još nije bio potpuno zdrav. Njegov imunonloški sustav nije bio spreman za nov izazov. NE BOLESNO. — Kako onda? Osjećaš li... Samca? NE. NE KAO PRIJE. — No ipak osjećaš nešto? LOŠ DAN. — Možda je to zbog kiše. MOŽDA. S olakšanjem, no ipak uznemiren, Travis se vratio u kuhinju. * * * Cestu je prekrivao srebren sloj kiše. Dnevna magla malo se zgusnula dok su vozili obalom prema jugu, i Nora je morala usporiti na 60 kilometara na sat, a mjestimice čak na 416
40. Je li mogla, izgovarajući se na maglu, usporiti toliko da riskira otvoriti vrata i iskočiti? Ne. Vjerojatno ne. Trebala bi voziti sporije od 10 kilometara na sat da iskočivši ne ozlijedi sebe i svoje dijete, a magla jednostavno nije bila tako gusta da bi mogla opravdati tako sporu vožnju. Osim toga, Vince je držao revolver uperen u nju dok je govorio, i ustrijelio bi je u leđa čim bi se okrenula u sjedalu. Sumaglica je raspršivala farove njezina kamioneta i rijetkih automobila koji su joj dolazili u susret. Kolutovi svjetlosti i blistave duge odbijali su se od pomičnih maglenih zastora; pokazivali su se na trenutak i nestajali. Razmišljala je o tome da sleti s ceste na jednom od nekoliko mjesta gdje je znala da je kosina blaga i da bi pad bio podnošljiv. No bojala se da će pogrešno procijeniti mjesto, strovaliti se u provaliju duboku sedamdeset metara i svom silom udariti o stjenovitu obalu. Čak ako pogodi pravo mjesto, u proračunatom laganom sudaru mogla bi se onesvijestiti ili izazvati spontani pobačaj. A ako je ikako moguće, željela je iz ovoga izaći živa, sa živim djetetom u utrobi. Kad je jednom počeo pričati, nije se zaustavljao. Godinama je čuvao svoje velike tajne, od svijeta je skrivao svoje snove o moći i besmrtnosti, no njegova želja da govori o svojoj navodnoj veličini očito se nije ugasila nakon neuspjeha s Dannyem Slowiczom. Činilo se da je upamtio sve što je ljudima želio reći, da je te riječi uskladištio na mnogobrojnim kolutima misaonih vrpci za snimanje, te da sada pušta te vrpce uzbrano, izlijevajući sve svoje ludilo od kojeg je Nori pozlilo od straha i užasa. Ispričao joj je kako je doznao za Einsteina, kako je likvidirao istraživače koji su vodili raznovrsne programe u sklopu Projekta Franjo u Banodyneu. Znao je i za Samca, no nije ga se bojao. Kazao je da je na rubu besmrtnosti, te da je ugrabiti psa jedna od posljednjih zadaća koje mora učiniti kako bi dosegnuo svoju sudbinu. Njemu i psu suđeno je da budu zajedno jer su obojica jedinstveni u svijetu. Kad dosegne svoju sudbinu, govorio je, ništa ga neće moći zaustaviti, čak ni Samac. Nora nije razumjela pola onoga što je govorio. Pretpostavljala je da bi, kad bi sve razumjela, bila jednako luda kao što on očito jest. No iako nije uvijek shvatila značenje njegovih riječi, znala je što 417
namjerava učiniti s njom i Travisom kad se domogne retrivera. Isprva se bojala razgovarati o tome što je čeka, kao da bi izgovorivši tu misao zauvijek odredila svoju sudbinu. No kad su bili otprilike osam kilometara od zemljanog puta koji s autoceste vodi do drvene kuće, napokon je rekla: — Nećete nas pustiti kad dobijete psa, zar ne? Zurio je u nju, milovao je pogledom. — A što ti misliš, Nora? — Mislim da ćete nas ubiti. — Naravno. Iznenadila se što je ta potvrda nije ispunila većom jezom. Njegov samodopadan odgovor samo ju je razbijesnio, potisnuo njezin strah i pojačao odlučnost da spriječi njegove čvrste planove. Tad je znala da je potpuno drukčija od Nore prošlog svibnja, koju bi očita samouvjerenost tog čovjeka navela da nezadrživo drhće. — Mogla bih skrenuti s ceste i riskirati sudar — reče Nora. — Čim bi trznula volan — objasnio je — morao bih te ubiti. Onda bih pokušao održati kamionet na cesti. — Možda ne biste mogli. Možda biste i vi poginuli. — Ja? Da poginem? Možda. No ne u nečem beznačajnom kao što je prometna nesreća. Ne, ne. Upio sam previše života da bih poginuo tek tako. I mislim da to ionako ne bi pokušala. Duboko u duši vjeruješ da će tvoj dragi nekako spasiti tebe i psa. Naravno, griješiš. No ne možeš prestati vjerovati u njega. On neće ništa učiniti iz straha da te ne ozlijedi. Ući ću držeći revolver uperen u tvoj trbuh, i to će ga paralizirati dovoljno dugo da ga stignem ubiti. Zato sam ponio samo ovaj revolver. Drugo mi ne treba. On će poginuti zbog toga što te voli, zbog toga što se boji da te ne ozlijedi. Nora je odlučila kako je vrlo važno da ne pokaže svoj bijes. Mora se prisiliti da izgleda uplašena, slaba i nesigurna u sebe. Ako je potcijeni, možda će pogriješiti i pružiti joj malu prednost. Skrećući na trenutak pogled s mokre ceste, pogledala ga je i opazila da je zurio u nju. No u njegovu izrazu nije bilo očekivanog zadovoljstva ni luđačkog bijesa, a ni njegove uobičajene mirnoće. Činilo joj se da je gleda s ljubavlju, možda čak i sa zahvalnosti. — Godinama sanjam o tome da ubijem trudnicu — povjerio se, kao da je to barem jednako vrijedan i pohvalan cilj kao kad čovjek želi izgraditi poslovno carstvo, nahraniti gladne ili izliječiti bolesne. — Nikad nisam bio u prilici gdje je rizik ubijanja trudnice tako malen da 418
to omogućim. No u vašoj zabitoj kući, čim likvidiram Cornelia, uvjeti će biti idealni. — Ne, molim vas — rekla je nesigurno, glumeći slabića, iako nije morala hiniti nervozno treperenje glasa. Nastavio je govoriti smirenim glasom, no sada malo osjećajnije. — Radi se o tvojoj životnoj energiji, još mladoj i bogatoj. No u trenutku tvoje smrti primit ću i energiju tvog djeteta. Ona će biti savršeno čista, neiskorištena. Taj život nisu pokvarili mnogobrojni kužni utjecaji ovog bolesnog i izrađenog svijeta. Ti si moja prva trudnica, Nora. Uvijek ću te se sjećati. U njegovim očima zasvjetlucale su suze. To nije bila gluma. Iako je vjerovala da će Travis nekako izaći na kraj s ovim čovjekom, bojala se da će u tom metežu poginuti ona ili Einstein. Nije mogla zamisliti kako će Travis preboljeti neuspjeh da ih sve spasi. — Ne očajavaj, Nora — nastavio je Vince. — Ti i tvoje dijete nećete potpuno prestati postojati. Oboje ćete postati dio mene, i u meni ćete živjeti zauvijek. * * * Travis je izvadio prvi pladanj kolačića iz pećnice i stavio ih na rešetku da se hlade. Einstein je došao njuškajući ima li što za njega, i Travis reče: — Još su prevrući. Pas se vratio u dnevnu sobu gledati kišu kroz prozor. * * * Trenutak prije nego je Nora skrenula s obalne ceste, Vince je skliznuo niz sjedalo i spustio se ispod prozora. Zadržao je revolver uperen u nju. — Raznijet ću to dijete u tvojem trbuhu ako išta pokušaš. U to nije sumnjala. Skrenula je na zemljani put, koji je sada bio blatan i sklizak, i vozila uzbrdo prema kući. Drveće je donekle štitilo put od kiše, no voda se skupljala na granama i padala na tlo u obliku krupnih kaplji. Opazila je Einsteina na prozoru dnevne sobe i pokušala je smisliti neki znak koji bi pas odmah razumio da upozorava na opasnost. Nije se ničeg dosjetila. 419
Gledajući je odozdo, Vince reče: — Nemoj ići skroz do staje. Stani pokraj kuće. Bilo je očito što želi. Nema prozora na strani kuće gdje je smočnica i gdje su podrumske stube. Travis i Einstein neće moći vidjeti čovjeka koji s njom izlazi iz kamioneta. Vince će je gurnuti iza ugla, na trijem sa stražnje strane kuće i u kuhinju prije nego Travis shvati da nešto nije u redu. Možda će Einsteinova pseća osjetila registrirati opasnost. Možda. No... Einstein je bio teško bolestan. * * * Einstein je uzbuđeno docupkao u kuhinju. Travis upita: — Je li to bio Norin kamionet? Da. . Retriver je otišao do stražnjih vrata i nestrpljivo se vrtio pred njima. Onda se ukipio i nakrivio glavu. * * * Nori se sreća nasmiješila kad ju je najmanje očekivala. Kad se zaustavila pokraj kuće, pritegnula ručnu kočnicu i isključila motor, Vince ju je primio i povukao preko sjedala sa svoje strane kamioneta, jer ta je strana bila uz samu kuću i bila je zaklonjena od pogleda s prozora dnevne sobe. Izlazeći iz kamioneta vukao ju je za ruku i osvrtao se da vidi je li Travis u blizini. Skrenuvši pozornost, nije sve vrijeme držao revolver uperen u nju. Dok je klizila preko sjedala, otvorila je pretinac i zgrabila pištolj. Vince je zacijelo nešto čuo ili osjetio. Okrenuo se prema njoj, no prekasno. Gurnula je cijev u njegov trbuh i, prije nego što je stigao podignuti svoj revolver i zapucati, tri puta je pritisnula okidač. S izrazom zaprepaštenja udario je o zid, koji je bio samo metar iza njega. Zapanjila ju je vlastita hladnokrvnost. Suludo je pomislila kako nitko nije tako opasan kao majka koja štiti svoju djecu, čak ako je jedno dijete još u njezinoj utrobi, a drugo je dijete pas! Ispalila je još jedan hitac iz neposredne blizine u njegova prsa. Vince se stropoštao licem na mokro tlo. Okrenula se i potrčala. Na uglu kuće zamalo se sudarila s 420
Travisom, koji je preskočio ogradu trijema i prizemljio se u čučećem položaju ispred nje. Nosio je Uziev karabin. — Ubila sam ga — rekla je. U svom je glasu prepoznala histerični ton, i pokušavala ga je svladati. — Prostrijelila sam ga četiri puta. Ubila sam ga. Bože! Travis se uspravio zaprepašten. Nora ga zagrli i nasloni glavu na njegova prsa. Na hladnoj kiši uživala je u njegovoj životnoj toploti. — Tko... — izusti Travis. Iza Nore, Vince je ispustio piskav krik, gotovo bez daha, i, okrenuvši se na leđa, zapucao prema njima. Metak je pogodio Travisa visoko u rame i bacio ga unatrag. Da je pogodio pet centimetara desno, pogodio bi Noru u glavu. Budući da se držala za Travisa, i ona se zamalo srušila kad je pao. No ipak se brzo pustila i krenula lijevo da bi se sklonila iza kamioneta. Samo je na tren opazila Vincea, koji je u jednoj ruci držao revolver, a drugom se držao za trbuh, pokušavajući se pridignuti. Prije nego se sagnula iza kamioneta, na čovjeku nije opazila tragove krvi. Što se to događa? Nije moguće da je preživio tri hica u trbuh i jedan u prsa. Osim ako doista jest besmrtan! Još dok se Nora sklanjala iza kamioneta, Travis se pridizao. Sjedio je u blatu. Na njemu se itekako vidjela krv: širila se od ramena, preko prsa, i natapala njegovu košulju. Još je držao Uzia u desnoj ruci, koju je mogao micati unatoč rani na ramenu. Kad je Vince nasumice ispalio drugi hitac, Travis je zapucao iz Uzia. Njegov položaj nije bio nimalo povoljniji od Vinceova. Meci su prštali na sve strane, zabijali su se u kuću i odbijali od kamioneta. Prestao je pucati. — Sranje! — S mukom je stao na noge. Nora upita: — Jesi li ga pogodio? — Sklonio se iza kuće — odgovorio je Travis i potrčao za njim. * * * Vince je mislio da se približio besmrtnosti, da mu je na dohvat ruke, a možda ju je već dosegnuo. U najgorem slučaju potrebno mu je još samo nekoliko života. Jedina njegova briga bila je da ne pogine sada kad mu je njegova sudbina nadohvat ruke. Zato je poduzeo preventivne mjere. Kupio je najnoviji i najskuplji pancimi prsluk. 421
Navukao ga je ispod pulovera, i to je zaustavilo četiri metka koja je kurva ispalila u njega. Zrna su se spljoštila na prsluku, ne probivši ga, tako da nije bilo krvi. Ali, Isuse, kako je to boljelo! Udarac ga je bacio o zid i ostao je bez daha. Osjećao se kao da je ležao na golemom nakovnju i da je kovački čekić svom silom udarao o njegov trbuh. Zgrbljen od boli šepesao je prema pročelju kuće, pokušavajući se skloniti od prokletog Uzia. Bio je uvjeren da će ga pogoditi u leđa. No nekako se domogao ugla, uspeo stubama na trijem i sklonio se od Cornelia. Vince je bio zadovoljan što je ranio Cornelia, iako je znao da rana nije opasna po život. No budući da sada ne može računati na iznenađenje, očekuje ga dugotrajna borba. Kvragu! Žena je bila gotovo jednako opasna kao Cornell: luda Amazonka. Bio je uvjeren da je ta žena po prirodi plaha, da je popustljiva i da se podređuje. Očito ju je pogrešno procijenio, i to ga je plašilo. Vince Nasco nije bio naviknut da tako griješi; pogreške su za male ljude, nipošto za miljenika sudbine. Bježeći preko trijema, uvjeren da mu je Cornell za petama, Vince je odlučio ući u kuću, a ne potrčati prema šumi. Očekivali bi da pođe u šumu, da se skloni iza drveća i promisli kako će napasti. Umjesto toga, smjesta će poći u kuću i naći mjesto s kojeg može motriti i prednja i stražnja vrata. Možda će ih ipak iznenaditi. Krećući se prema vratima, prolazio je pokraj velikog prozora i tad je nešto izletjelo kroz staklo. Vince je uzviknuo, iznenađen, i zapucao iz revolvera. No metak se zabio u strop, a pas — Isuse, pa to je pas! — skočio je na njega. Revolver mu je ispao iz ruke i Vince je padao na leđa. Pas se čvrsto držao, zario je šape u Vinceovu odjeću, a zube u njegovo rame. Ograda trijema raspala se i pali su u dvorište, na kišu. Vrišteći, Vince je svojim jakim rukama udarao psa dok ga nije pustio. Onda mu se zaletio na grlo, no Vince ga je odgurnuo prije nego što mu je stigao rastrgati grkljan. Još ga je boljela utroba, no posrćući ipak se vratio do trijema da nađe revolver. No pronašao je Travisa Cornelia. Krvavog ramena, Cornell je stajao gore na trijemu i gledao Vincea. Vince osjeti divlji naboj samopouzdanja. Znao je da je oduvijek imao pravo, znao je da je neuništiv, besmrtan, jer mogao je bez straha 422
gledati ravno u Uzievu cijev, bez imalo straha. Zato se nacerio i poviknuo: — Pogledaj me! Pogledaj! Ja sam tvoja najstrašnija noćna mora! Cornell reče: — Teško — i pritisne okidač. * * * Travis je sjedio u kuhinjskom stolcu dok mu je Nora previla ranu. Einstein je ležao pokraj njega. Dok je previjala ranu, ispričala je sve što zna o čovjeku koji je nasilno ušao u kamionet. — Grom iz vedra neba — zaključio je Travis. — Nikako nismo mogli znati da nas vreba. — Nadam se da nema još takvih gromova iz vedra neba. Trgnuvši se od boli kad je Nora zalila ranu alkoholom i jodom, te trgnuvši se ponovno kad je previjajući ranu provukla povoj ispod njegova pazuha, on reče: — Ne moraš se previše truditi. Krvarenje nije tako strašno. Metak nije pogodio arteriju. Metak je prošao kroz rame i ostavio užasnu izlaznu ranu. Jako ga je boljelo, no još će se neko vrijeme moći normalno služiti rukom. Poslije će morati zatražiti liječničku pomoć. Možda će zamoliti Jima Keena da ga pregleda kako bi izbjegao pitanja koja bi mu zasigurno postavio bilo koji drugi liječnik. Trenutačno je njegova jedina briga bila da rana bude povijena dovoljno čvrsto da može ukloniti mrtvaca. I Einstein je bio ugruvan. Srećom, nisu ga ozlijedile krhotine stakla kad je skočio kroz prozor. Činilo se da mu nijedna kost nije slomljena, no pretrpio je nekoliko silovitih udaraca. Budući da ionako nije bio potpuno zdrav, loše je izgledao: bio je blatan, mokar od kiše i vidjelo se da pati. I njega bi trebao pregledati Jim Keene. Kiša je padala jače nego prije: tutnjala je na krovu i klokotala slijevajući se olucima. Padala je koso preko trijema i kroz razbijen prozor dnevne sobe, no nisu imali vremena brinuti se o šteti koju uzrokuje. — Hvala Bogu što pada kiša — reče Travis. — Po ovome pljusku nitko nije mogao čuti pucnjavu. Nora upita: — Kako ćemo se riješiti tijela? — Razmišljam o tome. — No teško mu je bilo razmišljati, jer se bol iz ramena širila i na njegovu glavu. Nora predloži: — Možemo ga pokopati ovdje, u šumi... 423
— Ne. Znali bismo da je tu. Stalno bismo se brinuli da će truplo iskopati životinje, da će ga pronaći izletnici. Imam bolju zamisao. Ima više mjesta na obalnoj autocesti gdje možemo stati, pričekati da prođu svi automobili, izvući ga iz kamioneta i baciti preko ograde. Ako nađemo mjesto gdje more dopire do dna litice, povući će ga sa sobom daleko na pučinu prije nego ga itko opazi. Nora je gotovo povila ranu, a Einstein je naglo ustao i zacvilio. Onjušio je zrak. Otišao je do stražnjih vrata, nakratko zurio u njih i onda nestao u dnevnu sobu. — Brinem se da je ozlijeđen teže nego se čini — napomenula je Nora dok je lijepila posljednji komadić vrpce. — Možda — reče Travis. — No možda i nije. Čudno se ponaša čitav dan, još otkad si jutros izašla. Rekao mi je da mu se čini kako je danas loš dan. — Ima pravo — potvrdila je. Einstein se trkom vratio iz dnevne sobe i otišao ravno u smočnicu. Upalio je svjetlo i pokrenuo papučice koje oslobađaju slovne pločice. — Možda se dosjetio kako se možemo riješiti tijela — reče Nota. Dok je Nora skupljala bočice s jodom i alkoholom, te povoj i ljepljivu vrpcu, Travis je s mukom navukao košulju i otišao u smočnicu vidjeti što Einstein želi reći. SAMAC JE OVDJE. * * * Travis je ubacio nov okvir u Uziev karabin, stavio još jedan okvir u džep i Nori dao jedan od Uzievih pištolja iz smočnice. Sudeći prema Einsteinovoj uznemirenosti, nisu imali vremena zatvoriti sve kapke na prozorima. Lukav plan da plinom omame Samca u staji temeljio se na pretpostavci da će prići noću i izviđati. Budući da je došao danju i izviđao dok je njihova pozornost bila usmjerena na Vincea, na taj se plan više nisu mogli oslanjati. Stajali su u kuhinji i osluškivali, no nisu čuli ništa osim ustrajnog pljuštanja kiše. Einstein im nije mogao dati pojedinosti o tome gdje je njihov protivnik. Njegovo šesto osjetilo još nije djelovalo kako treba. Imali su sreću što je uopće osjetio da je zvijer u blizini. Njegovu zabrinutost tog 424
jutra očito nije izazvao čovjek koji je došao s Norom, nego ju je, čak tako da pas uopće nije bio svjestan, prouzročio Samčev dolazak. — Na kat — reče Travis. — Brzo! Dolje u prizemlju stvorenje može ući kroz vrata ili prozore. No na katu bi se morali brinuti samo o prozorima, a na nekima će možda stići zatvoriti kapke. Nora se popela stubama s Einsteinom. Travis je išao za njima, hodajući natraške, i štitio im leđa držeći Uzia uperenog prema prizemlju. Od penjanja mu se zavrtjelo u glavi. Bio je itekako svjestan da se bol i slabost postupno šire s ozlijeđenog ramena poput mrlje od tinte na upijaču. Na vrhu stuba rekao je: — Ako čujemo kako ulazi, možemo se odmaknuti i pričekati da se počne penjati. Onda ćemo iskočiti, iznenaditi ga i ubiti. Kimnula je glavom. Sada su morali biti tiho. Tako će mu pružiti priliku da se ušulja u prizemlje, dati mu vremena da zaključi kako su na katu. Steći će samopouzdanje i prići stubama s osjećajem sigurnosti. Munja — prva tijekom ove oluje — nekoliko puta bljesnula je na prozoru na kraju hodnika. Tresnuo je grom. Činilo se da je munja rasporila nebo i sva kiša skupljena u oblacima sručila se na zemlju u silovitom pljusku. Na kraju hodnika, jedno Normo platno izletjelo je iz atelijera i udarilo o zid. Iznenađena, Nora je uzviknula i sve troje na trenutak su glupo buljili u sliku na podu, kao da je to djelo kućnog duha kojeg su munja i tresak groma probudili. Druga slika izletjela je iz atelijera i udarila o zid. Travis je opazio da je platno rastrgano. Samac je već u kući. Stajali su na kraju kratkog hodnika. Njihova spavaonica i buduća dječja soba bili su nalijevo, a kupaonica i Norin atelijer nadesno. Stvorenje je bilo u toj drugoj prostoriji, u Norinom atelijeru, i uništavalo je njezine slike. Još jedno platno izletjelo je na hodnik. Iako je bio mokar od kiše, blatan, izudaran i još uvijek slab nakon preboljenog štenećaka, Einstein je oštro lajao upozoravajući Samca da 425
se povuče. Držeći Uzia, Travis zakorači jedan korak niz hodnik. Nora ga zgrabi za ruku. — Nemoj. Pobjegnimo. — Ne. Moramo se obračunati s njime. — Kad nama bude odgovaralo! — uvjeravala ga je. — Neće nam se pružiti prilika bolja od ove. Još dvije slike izletjele su iz atelijera i stropoštale se na rastuću hrpu uništenih platna. Einsteinov lavež pretvorio se u duboko režanje. Zajedno su se kretali hodnikom prema otvorenim vratima Norina atelijera. Iz svog iskustva i uvježbanosti Travis je znao da bi se trebali razdvojiti, jer u skupini predstavljaju jednu metu. Ali sada nije u Delta Forceu. A neprijatelj nije običan terorist. Ako se razdvoje, neće moći crpsti svu hrabrost koja im je potrebna da se suoče s tim stvorenjem. Njihova snaga bila je u zajedništvu. Bili su na pola puta do atelijera kad je Samac vrisnuo. Bio je to leden zvuk od kojeg se Travisu sledila koštana srž. On i Nora su stali, no Einstein je učinio još dva koraka. Pas je silovito drhtao. I Travis je opazio kako i sam dršće. Drhtanje je pojačalo bol u njegovu ramenu. Oslobađajući se zagrljaja straha, pojurio je prema otvorenim vratima, gazeći uništena platna, i rafalom zasuo prostoriju. Iako je trzaj njegova oružja bio razmjerno malen, svaki ispaljeni metak bio je nalik na dlijeto koje otkida komadić po komadić njegove rane. Ništa nije pogodio, nije čuo nikakav vrisak, nije opazio ni traga od neprijatelja. Na podu je ležalo desetak uništenih slika i staklo s razbijenog prozora kroz koji je stvorenje ušlo u prostoriju s nadstrešnice trijema. Čekajući, Travis je stajao raširenih nogu. Karabin je držao objema rukama. Trepereći očima kako bi otjerao znoj s očiju. Pokušavajući ne misliti na goruću bol u ramenu. Čekajući. Samac je zasigurno s lijeve strane vrata, ili možda iza njih s desne strane, sagnut i spreman za skok. Ako ga pusti, možda će Samcu dojaditi čekanje, pa će iskočiti, što će Travisu omogućiti da ga pogodi. Ne, jednako je pametan kao Einstein, uvjeravao se. Je li Einstein 426
tako glup da bi me napao kroz uska vrata? Nije. Postupit će mudrije, poduzet će nešto neočekivano. Nebo je eksplodiralo. Grmljavina je bila tako silovita da se stresla čitava kuća. Danje nebo parale su uzastopne munje. Hajde, proklet bio! Pokaži se! Pogledao je Noru i Einsteina, koji su stajali nekoliko koraka iza njega. Njihova spavaonica bila im je sjedne, kupaonica s druge strane, a stube su im bile iza leđa. Ponovno je kroz vrata pogledao komadiće prozorskog stakla na podu. Iznenada je zaključio da Samac više nije u atelijeru. Bio je uvjeren da je kroz prozor izašao na nadstrešnicu i da se prikrada iz drugog dijela kuće, da će iskočiti iza nekih drugih vrata, možda iz spavaonice ili kupaonice. A možda će se s vriskom baciti na njih s vrha stuba. Mahnuo je Nori da mu priđe. — Štiti me. Prije nego je stigla prosvjedovati, šćućurio se i ušao u atelijer. Spotaknuo se o razbacane predmete, no zadržao se na nogama i okrenuo, spreman pucati na stvorenje ako skoči na njega. Nije ga bilo. Ormar je bio otvoren. Bio je prazan. Otišao je do razbijenog prozora i oprezno povirio na kišom natopljenu nadstrešnicu. Ništa. Vjetar je fijukao među opasnim oštrim krhotinama stakla koje su se još držale u prozorskom okviru. Pošao je natrag prema hodniku. Tamo je vidio Noru. Gledala ga je, preplašena, no spremno je držala pištolj. Iza njezinih leđa otvorila su se vrata dječje sobe i u mraku su zasvjetlucale žute oči. Samac je razjapio svoju čudovišnu čeljust pokazujući zube mnogo oštrije od krhotina stakla u prozorskom okviru. Nora je shvatila da joj je iza leđa. Počela se okretati, no stvorenje ju je udarilo prije nego je mogla pucati i istrgnulo joj je pištolj iz ruke. Samac joj nije stigao rasparati utrobu svojim oštrim pandžama dugačkim petnaest centimetara. Još dok je trgao pištolj iz njezinih ruku, Einstein je zarežao i skočio na njega. Mačjom spretnošću Samac je skrenuo pozornost s Nore na psa. Okrenuo se, zamahnuo svojim zastrašujućim rukama — činilo se da se svaka sastoji od više laktova — i zgrabio Einsteina objema šakama. 427
Prilazeći vratima, Travis nije mogao nanišaniti Samca, jer je Nora stajala između njega i tog strašnog stvorenja. Došavši do hodnika, doviknuo joj je da legne kako bi mogao pucati, što je ona učinila istog trenutka, no bilo je prekasno. Samac je povukao Einsteina u dječju sobu i zalupio vrata, kao da je zla lutka na pero iz neke noćne more koja iskače iz kutije, ščepa svoju žrtvu i brzo se vraća u kutiju. Einstein je zacvilio i Nora se bacila na vrata dječje sobe. — Ne! — poviknuo je Travis i odvukao je s vratiju. Naciljao je automatski karabin na zatvorena vrata i ispraznio ostatak okvira. Više od trideset metaka probilo je drvena vrata dok je Travis vriskao kroz stisnute zube od boli koja mu je probadala rame. Postojala je opasnost da će pogoditi Einsteina, no retriver bi zasigurno bio izložen većoj pogibelji da Travis nije pucao. Nakon što je ispalio posljednji metak, iščupao je prazni okvir, izvadio puni iz džepa i ubacio ga u karabin. Nogom je razvalio uništena vrata i ušao u dječju sobu. Vjetar je dizao zastor na otvorenom prozoru. Samac je nestao. Einstein je ležao na podu uza zid, nepomičan i sav u krvi. Ugledavši retrivera, Nora je ispustila bolan jecaj. Travis je s prozora opazio krvave tragove na nadstrešnici koje je kiša brzo ispirala. Krajem oka opazio je pokret i pogledao prema staji, gdje je Samac nestajao kroz velika vrata. Čučnuvši se pokraj psa, Nora je zajecala: — Mili Bože, Travis. Bože, nakon svega što je prošao... i onda ovako strada. — Idem za onim prokletim gadom — razjareno je izustio Travis. — Otišao je u staju. I ona je pošla prema vratima, no on povikne: — Ne! Zovi Jima Keenea i ostani s Einsteinom. Ostani s Einsteinom! — Ti me trebaš. Ne možeš sam poći za njim. — Einstein te treba! — Einstein je mrtav — rekla je kroz suze. — Ne govori tako! — poviknuo je. Znao je da postupa iracionalno, kao da vjeruje da Einstein neće biti mrtav dok ga oni sami ne proglase mrtvim, no nije se mogao suzdržati. — Nemoj reći da je mrtav. Ostani tu s njim, jesi čula? Pogodio sam to prokleto čudovište, mislim da sam 428
ga ozbiljno ozlijedio. Krvari, mogu ga sam likvidirati. Zovi Jima Keenea i ostani s Einsteinom. Travis se također bojao da će sav taj metež izazvati spontani pobačaj. Onda neće izgubiti samo Einsteina, nego i dijete. * Potrčao je iz sobe. Nisi u stanju ući u staju, govorio je sam sebi. Prvo se moraš smiriti. Rekao si Nori da pozove veterinara kako bi pregledao mrtva psa, rekao si joj da ostane s njime, a zapravo bi ti mogla pomoći... To nije dobro. Dopustio si da te obuzme bijes i žudnja za osvetom. To nije dobro. Ali sada nije mogao stati. Čitav život gubio je ljude koje voli, a nikad osim u Delta Forceu nije nikom mogao uzvratiti, jer se sudbini ne može osvećivati. No čak je i u vojsci neprijatelj bio bezličan — neprepoznatljiva skupina luđaka i fanatika okupljenih oko »međunarodnog terorizma« — pa je i ta osveta bila slaba utjeha. No sada je bio suočen s neprijateljem koji je tako neusporedivo zao, s istinskim neprijateljem, i platit će za to što je učinio Einsteinu. Jurio je hodnikom, preskakao po dvije-tri stube, no osjetio je vrtoglavicu i mučninu tako da je zamalo pao. Primio se za ogradu, no naslonio se na pogrešnu ruku i goruća bol bljesnula je njegovim ranjenim ramenom. Pustivši ogradu, izgubio je ravnotežu, pao i tresnuo na dno stuba. Nije mislio da je u tako lošem stanju. Čvrsto držeći Uzia, ustao je i odteturao do stražnjih vrata, na trijem, niz stube i u dvorište. Hladna kiša razbistrila mu je glavu. Na trenutak je stajao na travi kako bi mu pljusak barem djelomice vratio snagu. Pred očima mu je bljesnula slika Einsteinova slomljena, krvava tijela. Prisjetio se duhovitih poruka koje više nikad neće čitati na podu smočnice, razmišljao je o Božićima bez Einsteina kako cupka sa svojom crvenom kapom. Razmišljao je o ljubavi koju više neće moći pružiti psu, o ljubavi koju im neće moći uzvratiti. Razmišljao je o genijalnoj štenadi koja nikad neće ugledati svjetlo dana, i teret toga golemog gubitka zamalo ga je shrvao. No usmjerio je tu bol kako bi naoštrio svoju srdžbu, i iz svog bijesa stvorio smrtonosno oružje. Onda je ušao u staju. 429
Unutrašnjost je vrvjela sjenama. Stajao je na otvorenim vratima dok mu je kiša padala po glavi i leđima. Gledao je u staju, zirkao u slojevitu tamu tražeći bljesak žutih očiju. Ništa. Ušao je. Crpući hrabrost iz bijesa, uputio se prema prekidačima na sjevernom zidu. Ni nakon što je upalio svjetla nije opazio Samca. Boreći se s vrtoglavicom, stisnuvši zubi od boli, pošao je pokraj praznog mjesta za kamionet i polagano obišao parkiranu Toyotu. Potkrovlje. Još nekoliko koraka i izaći će ispod potkrovlja. Ako je stvorenje tamo gore, može skočiti na njega... To se razmišljanje pokazalo pogrešnim. Samac je bio na kraju staje, iza Toyote. Čučao je na betonskom podu, cvilio i držao se svojim dugačkim, snažnim rukama. Oko njega je pod bio natopljen krvlju. Gotovo čitavu minutu stajao je pokraj automobila, pet metara od stvorenja. Promatrao ga je s gađenjem, strahom, užasom i čudnom znatiželjom. Činilo mu se da u njemu raspoznaje tjelesnu strukturu majmuna, možda pavijana — uglavnom nečeg iz porodice majmuna. No stvorenje nije imalo obilježja jedne vrste, niti je bilo sastavljeno od raspoznatljivih dijelova nekoliko životinja. Bilo je zapravo samosvojno. Njegovo uveličano i kvrgavo lice, goleme žute oči, čeljust nalik na rovokopač s dugačkim, svinutim zubima, njegova zgrbljena leđa, zamršena dlaka i predugačke ruke stvorili su zastrašujuću sliku. Stvorenje je zurilo u njega i čekalo. Travis je učinio dva koraka i podignuo oružje. Samac je uspravio glavu. Pokrećući čeljust, oglasio se hrapavim, mutirajućim i nejasnim glasom. No Travis je i kroz buku oluje razabrao riječ: »Boli.« To je Travisa više užasnulo nego iznenadilo. Znanstvenici nisu imali namjeru stvoriti biće koje bi bilo sposobno govoriti, no ono je bilo dovoljno inteligentno da želi komunicirati i naučiti govor. Očito je tijekom dugih mjeseci u potrazi za Einsteinom ta želja narasla do te mjere da je Samac uspio donekle svladati svoja tjelesna ograničenja. Uvježbavao je govor i pronalazio načine da iscijedi nekoliko iskrivljenih riječi iz svojih glasnica i deformiranih usta. Travisa nije užasnulo to što pred sobom ima demona koji govori, nego pomisao na to kako je to stvorenje očajnički željelo komunicirati s nekim, s bilo 430
kime. Nije ga htio sažaljevati, nije se usudio sažaljevati ga, jer htio je uživati u tome da ga ubije. — Došo daleko. Sad gotov — izustio je s golemim naporom, kao da je svaku riječ morao istrgnuti iz grla. Njegove oči bile su tako neprirodne da nikako ne bi mogle izazvati suosjećanje, a svaki njegov ud nedvojbeno je bio sredstvo za ubijanje. Ispružio je svoju dugačku ruku i podignuo nešto što je bilo na podu pokraj njega, a što Travis dotad nije opazio: kasetu s crtićem o Mikkeyu Mouseu koju je Einstein dobio za Božić. Na omotnici je bila slika slavnog miša. Bio je odjeven kao obično, zračio je svojim poznatim osmijehom i mahao je. — Mickey — prozbori Samac. Ma kako bijedan, čudan i nerazgovjetan bio, njegov glas ipak je sadržao osjećaj užasnog gubitka i osamljenosti. — Mickey. Ispustio je kasetu, primio se i zanjihao u velikoj boli. Travis mu se približio još jedan korak. Samčevo grozno lice bilo je tako odvratno da je na neki način bilo izuzetno. U svojoj jedinstvenoj ružnoći bio je čudno i neobjašnjivo privlačan. Kad je sad tresnuo grom, svjetla u staji zatreperila su i zamalo su se ugasila. Ponovno je uspravio glavu i progovorio istim hrapavim glasom, no sada s hladnom, luđačkom zluradošću. — Ubio psa, ubio psa, ubio psa. — Proizveo je zvuk koji se mogao protumačiti kao smijeh. Travis je zamalo ispraznio okvir u njega, no prije nego je pritisnuo obarač, Samčev smijeh pretvorio se u nešto nalik na cmizdrenje. Travis ga je promatrao kao u transu. Fiksirao je Travisa svojim žutim očima nalik na svjetiljke i ponovio: — Ubio psa, ubio psa, ubio psa — no prema njegovu glasu moglo se zaključiti da ga je shrvala bol i činilo se da je shvatio na kakav su ga zločin natjerali njegovi geni. Pogledao je Mickeyevu sliku na kaseti. Najposlije je molećivim glasom prozborio: — Ubij me. Travis nije znao čini li to iz bijesa ili samilosti, no pritisnuo je okidač i ispraznio Uziev okvir metaka u Samca. Ono što je čovjek počeo, čovjek je sada dokrajčio. Svršivši to, osjećao se praznim. 431
Ispustio je karabin i izašao iz staje. Nije mogao smoći snagu da se vrati u kuću. Sjeo je na travnjak, šćućurio se na kiši i zaplakao. Još je plakao kad je Jim Keene skrenuo s ceste na blatan put. 432
JEDANAESTO POGLAVLJE 1. Poslijepodne u četvrtak 13. siječnja Lem Johnson ostavio je Cliffa Soamesa i još trojicu svojih ljudi na mjestu gdje se s obalne autoceste skretalo na zemljan put. Zapovijedio im je da nikog ne propuste, i da moraju ostati ondje dok ih ne pozove. Cliffu Soamesu se taj postupak činio čudan, no nije ništa rekao. Lem je objasnio da je Travis Cornell, kao bivši pripadnik Delta Forcea, uvježban u borilačkim vještinama i da s njime treba postupati oprezno. — Ako pođemo svi, znat će tko smo i možda će reagirati nasilno. Ali, ako pođem sam, mogu razgovarati s njime i možda ga uvjeriti da preda psa. Bilo je to neuvjerljivo objašnjenje neuobičajenog postupka, i ono nije zadovoljilo Cliffa, koji se i dalje mrštio. Lemu je bilo svejedno hoće li se Cliff mrštiti ili neće. Pošao je sam u limuzini i zaustavio se ispred pobijeljene drvene kuće. Ptice u drveću su cvrkutale. Zima je privremeno popustila na tom dijelu sjeverne kalifornijske obale i bilo je toplo. Lem se popeo stubama i pokucao na vrata. Travis Cornell otvorio je unutrašnja vrata i promatrao Lema kroz mrežu na vanjskim vratima. Onda je rekao: — Pretpostavljam da ste vi g. Johnson. — Kako ste... Da, naravno. Garrison Dilworth vam je zasigurno pričao o meni one noći kad vas je nazvao. Na Lemovo veliko iznenađenje, Cornell je otvorio i vanjska vrata. — Izvolite ući. Cornell je nosio majicu bez rukava, vjerojatno zbog velikog povoja preko gotovo čitavog desnog ramena. Poveo je Lema kroz dnevnu sobu u kuhinju, gdje je njegova supruga sjedila za stolom i gulila 433
jabuke za nadjev u piti. — G. Johnson — rekla je. Lem se nasmiješio i zaključio: — Vidim da sam svima poznat. Cornell je sjeo za stol i u ruke primio šalicu kave. Lema nije ponudio. Lemu je bilo nelagodno stajati. Nakon nekoliko trenutaka pridružio im se za stolom i rekao: — Znate, to se moralo dogoditi. Prije ili poslije morali smo vas pronaći. Ona je gulila jabuke i nije ništa rekla. Njezin suprug zurio je u svoju kavu. Pa što im je?, upitao se Lem. Uopće nije zamišljao da će ovaj susret ovako početi. Očekivao je paniku, bijes, očajanje i još štošta drugo, no ne ovu čudnu apatiju. Činilo se da im je svejedno što ih je napokon pronašao. Lem nastavi: — Ne zanima li vas kako smo vas pronašli? Žena je odmahnula glavom. Cornell reče: — Ako nam odista želite reći i ako vam to čini veselje, izvolite. Namršten i zatečen, Lem objasni: — Pa, bilo je jednostavno. Znali smo da vam je g. Dilworth morao telefonirati iz neke kuće ili lokala blizu parka na sjevernoj strani luke. Priključili smo svoja računala na sustav telefonske kompanije. Naravno, s njihovim dopuštenjem. Naši su ljudi onda provjerili sve međugradske telefonske pozive upućene te noći s telefona u tom području. Nismo otkrili nikakav trag koji bi nas uputio ovamo. No onda smo se sjetili kako je moguće da vas je nazvao na vaš račun, a tad se poziv ne knjiži na broj s kojeg je poziv upućen, nego na vaš broj. No taj poziv isto se bilježi u posebnoj arhivi telefonske kompanije koji im služi da mogu dokazati impulse ako stranka naknadno odbije platiti taj poziv. Pretražili smo tu posebnu arhivu, koja nije opsežna, i ubrzo smo pronašli poziv upućen vama iz kuće na obali, malo sjevernije od parka uz more. Otišli smo razgovarati s tim ljudima, s obitelji Essenby, i usredotočili se na njihova mladog sina Tommya. Nakon podužeg razgovora doznali smo da se Dilworth uistinu koristio njihovim telefonom. Na taj prvi dio istrage potrošili smo strašno puno vremena, više tjedana. No nakon toga... sve je bilo lako. — I? Očekujete odlikovanje? — upita Cornell. 434
Žena je dohvatila novu jabuku, razrezala je na četiri dijela i počela guliti koru. Nisu mu olakšali zadaću. No oni nisu mogli znati što im zapravo želi reći. Nije ih mogao kritizirati što su ga hladno dočekali. Oni još nisu znali da je došao kao prijatelj. Lem je objasnio: — Slušajte, ostavio sam svoje ljude kod obalne ceste. Rekao sam im da ćete možda učiniti nešto nepromišljeno ako ugledate skupinu ljudi. No pravi je razlog što sam došao sam... taj da vam nešto predložim. Oboje su ga napokon pogledali s očitim zanimanjem. Nastavio je: — Napustit ću ovaj prokleti posao prije proljeća. Zašto? To nije vama bitno. Recimo da sam doživio duboku promjenu. Naučio sam živjeti s neuspjehom: više ga se ne bojim. — Uzdahnuo je i slegnuo ramenima. — Kako bilo, tom psu nije mjesto u kavezu. Baš me briga što oni kažu i što misle. Ja znam što je pravo. Znam kako je biti u kavezu. Gotovo čitav život, sve do nedavno, bio sam u kavezu. Pas se ne bi trebao vratiti u to. G. Cornell, želim vam predložiti da ga smjesta odvedete u šumu, da ga ostavite na sigurnom mjestu i da se onda vratite i odgovarate pred mojim ljudima. Recite da je pas pobjegao prije nekoliko mjeseci, prije nego ste doselili ovamo, te kako mislite da je sada ili mrtav ili da je kod nekih ljudi koji se dobro brinu za njega. Nakon toga, preostaje nam problem Samca. Zasigurno znate o njemu. No vi i ja nekako ćemo riješiti taj problem. Svojim ljudima zapovijedit ću da vas drže pod nadzorom, no opozvat ću ih nakon nekoliko tjedana. Obavijestit ću svoje šefove da je to propali slučaj... Cornell se dignuo i stao pokraj Lemove sjedalice. Lijevom rukom zgrabio je Lemovu košulju i povukao ga na noge. — Zakasnili ste šesnaest dana, prokleti bili! — Kako mislite? — Pas je mrtav. Samac ga je ubio, a ja sam onda ubio Samca. Žena je odložila nož i jabuku. Uronila je lice u ruke, nagnula se nad stol zgrbljenih ramena, te tiho i tužno jecala. — Oh, Bože — izusti Lem. Cornell ga je pustio. Posramljen i potišten, Lem je popravio svoju kravatu i izgladio košulju. Pogledao je svoje hlače i očetkao ih. — Oh, Bože — ponovio je. 435
* * * Cornell je pristao odvesti ih do mjesta u šumi gdje je pokopao Samca. Lemovi ljudi su ga iskopali. Premda je čudovište bilo umotano u plastiku, nisu je morali odmotati da bi se uvjerili kako je to odista stvorenje Yarbeckove. Vrijeme je bilo prohladno otkad je ubio zvijer, no već se usmrdjela. Cornell im nije želio reći gdje je pokopao psa. — Nije imao pravu priliku živjeti na miru — objasnio je Cornell sumornim glasom. — No, tako mi svega, sada će počivati u miru. Neće ga nitko poleći na stol za obdukcije i secirati. Ni slučajno. — Kad je riječ o pitanjima nacionalne sigurnosti, oni vas mogu prisiliti... — Neka — prekine ga Cornell. — Ako me odvuku na sud kako bi me prisilili da im kažem gdje sam pokopao Einsteina, novinarima ću ispričati sve što znam. No ako puste Einsteina na miru, ako puste na miru mene i moju obitelj, neću nikome reći. Ne namjeravam se vratiti u Santa Barbaru i nastaviti život kao Travis Cornell. Sada sam Hyatt, i tako će ostati. Zauvijek sam prekrižio stari život. Nemam se zašto vratiti. Ako je vlada pametna, pustit će me da budem Hyatt i neće me dirati. Lem ga je dugo gledao u oči. Onda reče: — Da. Ako su pametni, mislim da će tako postupiti. * * * Kasnije tog dana, dok je Jim Keene pripremao večeru, zazvonio je telefon. Zvao je Garrison Dilworth, kojeg nikad nije upoznao, no s njim je proteklog tjedna često razgovarao prenoseći poruke između njega i Travisa i Nore. Garrison je zvao iz javne govornice u Santa Barbari. — Jesu li se pojavili? — Danas. Rano poslijepodne — reče Jim Keene. — Taj Tommy Essenby zasigurno je dobar dečko. — Uistinu nije loš. No nije me došao upozoriti iz dobrote. Pobunjenik je protiv autoriteta i vlasti. Kad su prisilom iz njega iznudili priznanje da sam telefonirao iz njegove kuće, to im je uzeo za zlo. Iz istog razloga zbog kojeg jarac glavom udara u ogradu, Tommy 436
je smjesta došao meni. — Ponijeli su Samca. — A psa? — Travis im je odbio pokazati gdje je pokopan. Uvjerio ih je da će dići galamu i da će svi nastradati ako ga budu prisiljavali. — Kako je Nora? — upitao je Dilworth. — Neće izgubiti dijete. — Hvala Bogu. To im je zasigurno velika utjeha. 2. Osam mjeseci poslije, za praznički vikend početkom rujna, Johnsonovi i Gainesovi okupili su se na roštilju u šerifovoj kući. Tog poslijepodneva igrali su bridž. Lem i Karen pobjeđivali su češće nego inače. Razlog je tome bio što Lem više nije igrao s nekadašnjom fanatičnom potrebom da pobjeđuje. Napustio je Ured za državnu sigurnost u lipnju. Otad je živio od novca koji je naslijedio od oca prije mnogo godina. Namjeravao je do proljeća otvoriti svoje poduzeće. Bit će svoj gospodar i sam će određivati svoje radno vrijeme. Predvečer, dok su njihove supruge u kuhinji pripremale salatu, Lem i Walt stajali su na terasi i okretali odreske na roštilju. — Tako dakle, ti si i dalje poznat u UDS-u kao čovjek koji je upropastio slučaj Banodyne. — Tako će me pamtiti zauvijek. — Ipak dobivaš mirovinu — napomene Walt. — Imam dvadeset i tri godine službe. — Meni se to ipak ne čini pravedno. Čovjek zajebe slučaj stoljeća i onda ode u četrdeset i sedmoj godini s punom mirovinom. — Dobivam samo 75 posto punog iznosa. Walt je duboko udahnuo mirisan dim koji se dizao s odrezaka. — Ipak, kamo to vodi ovu zemlju? U doba kad vlast nije bila ovako liberalna, nesposobnjakoviće poput tebe bičevali su i, u najblažem slučaju, bacali u klade. — Ponovno je pomirisao odreske i nastavio: — Ispričaj mi ponovno o onom trenutku u njihovoj kuhinji. 437
Lem mu je to prepričao stotinu puta, no Walt je stalno tražio da mu ponovi. — Ovako: kuća je uredna da urednija ne može biti. Sve je blistalo od čistoće. I sami Cornell i njegova supruga bili su uredno odjeveni, čisti. I kažu mi da je pas mrtav, da su ga pokopali prije dva tjedna. Cornell se razbijesnio, zgrabio me za košulju i izvukao iz stolca. Gledao me kao da će me rastrgati. Kad me pustio, popravio sam kravatu, izgladio košulju... i onda pogledao hlače. Onako, više iz navike. I opazim neke zlatne dlake. Pseće dlake. Retriverove dlake! Sto posto! A sad, je li moguće da ti uredni ljudi, i to u doba dok pokušavaju preboljeti tragediju, nisu našli vremena da počiste kuću tijekom više od dva tjedna? — Hlače su ti bile prepune dlaka — podsjeti ga Walt. — Stotinu dlaka. — Kao da je pas bio na tom stolcu nekoliko minuta prije nego si ušao. — Da sam došao dvije minute prije, sjeo bih na samog psa. Walt je okrenuo odreske na roštilju. — Imaš veliku moć zapažanja, Lem. S time si mogao daleko dogurati u svom bivšem poslu. Nikako mi ne ide u glavu kako si, tako nadaren, uspio tako temeljito zajebati cijeli slučaj. Obojica su se nasmijali, kao uvijek. — Puka sreća — reče Lem, a to bi uvijek rekao, i ponovno se nasmijao. 3. Kad je 28. lipnja James Garrison Hyatt slavio svoj treći rođendan, njegova majka bila je ponovno trudna. Najposlije će roditi njegovu sestru. Priredili su proslavu u pobijeljenoj drvenoj kući na šumovitim obroncima iznad Tihog oceana. Budući da će Hyattovi uskoro preseliti u novu, veću kuću malo sjevernije uz obalu, potrudili su se da to bude proslava za pamćenje. Neće to biti tek rođendanska proslava, nego i oproštaj s kućom koja im je, kao obitelji, pružila prvo sklonište. Jim Keene dovezao se iz Carmela s Pookom i Sadie, svojim 438
labradorskim parom, i sa svojim mladim zlatnim retriverom Leonardom, kojeg je odmila zvao Leo. Došlo je i nekoliko bliskih prijatelja iz ureda za nekretnine u Carmel Highlandsu u kojem je radio Sam — kojega su svi zvali »Travis« — te iz galerije u Carmelu, gdje su se izlagale i prodavale Norine slike. I ti prijatelji došli su sa svojim retriverima, redom iz drugog legla Einsteinove partnerice Minnie. Nedostajao je samo Garrison Dilworth. Preminuo je u snu prethodne godine. Svi su toga dana uživali, ne samo zato jer su prijatelji i jer su sretni što su se okupili, nego i zato što dijele tajno čudo i radost koji će ih zauvijek spajati u jednoj golemoj proširenoj obitelji. Sva štenad iz prvog legla, koju Travis i Nora nisu nikome mogli dati, živjela je s njima u pobijeljenoj drvenoj kući. Bili su to Mickey, Donald, Daisy, Huey, Dewey i Louie. Psi su uživali čak više od ljudi. Trčali su travnjakom, igrali se skrivača u šumi i gledali videokasete u dnevnoj sobi. Pseći patrijarh sudjelovao je u nekim igrama, no većinu vremena proveo je s Travisom i Norom, te se, kao obično, držao uz Minnie. Šepao je — a tako će i dokraja života — jer je Samac teško ozlijedio njegovu desnu stražnju nogu. Ne bi se mogao koristiti njome da nije bilo Jima Keenea koji je predano liječio tu nogu. Travis se često pitao je li Samac svom silom bacio Einsteina o zid i onda pretpostavio da je mrtav. Hi je možda u trenutku kad je u rukama držao retriverov život zastao i u dubini svog bića pronašao trunak samilosti koji njegovi stvaraoci nisu predvidjeli, no koji se ipak tamo nalazio. Možda se prisjetio jedinog užitka u laboratoriju koji je dijelio s psom: crtića. Prisjećajući se tog zajedništva možda je prvi put opazio da posjeduje neodređenu mogućnost da bude nalik na druga živa bića. Spoznavši da je i sam nalik na druge, možda nije mogao ubiti Einsteina onako lako kako je očekivao. Napokon, trzajem onih svojih pandža mogao mu je rasporiti utrobu. Premda je nakon svega toga šepao, Einstein je, zahvaljujući Jimu Keeneu, ostao bez utetovirane oznake. Sada nitko ne može dokazati da je on odbjegli pas iz Banodynea, a on sam uvijek može glumiti »glupog psa« kad god zatreba. Bilo je trenutaka tijekom proslave Jimmyeva trećeg rođendana kad je Minnie promatrala svog partnera i svoju štenad kao začarana 439
— zbunjivalo ju je njihovo ponašanje i igrarije. Premda ih nikako nije potpuno razumjela, ni jedna druga pseća majka nije bila tako obožavana od svoje štenadi kao ona. Pazila ih je, a oni su pazili nju: čuvari svi redom. Na kraju tog radosnog dana, nakon što su se gosti razišli, nakon što je Jimmy zaspao, kad se Minnie sa svojom prvom štenadi pripremala za počinak, Einstein, Travis i Nora okupili su se u smočnici pokraj kuhinje. Više nije bilo naprave za slovne pločice. Na tom mjestu na podu je stajalo IBM-ovo računalo. Einstein je zubima primio štapić i počeo kucati na tastaturi. Na ekranu se pojavila poruka: BRZO ODRASTAJU. — Itekako brzo — reče Nora. — Tvoja brže od našeg. JEDNOG DANA BIT ĆE POSVUDA. — Da, s vremenom i ako bude mnogo štenadi — doda Travis — bit će ih po čitavu svijetu. DALEKO OD MENE. TO JE TUŽNO. — Jest — potvrdila je Nora. — No svi ptići prije ili poslije napuštaju gnijezdo. A KAD MENE VIŠE NEMA? — Pa kako to misliš? — upita Travis. Sagnuo se i pomrsio retriverovu gustu dlaku. HOĆE LI ME SE SJEĆATI? — Oh, da, čupavi moj — reče Nora zagrlivši ga. — Dok bude pasa i dok bude ljudi dostojnih njihova društva, oni će te se sjećati. 440