Cuvari-Dean Koontz

— Svu štetu koju učiniš — upozori ga Travis — morat ćeš platiti. A kako ćeš zaraditi novac, ha? Možda ćeš morati poći u Aljasku i zarađivati vukući saonice. U kuhinji je utihnulo. No nakratko. Nekoliko zveketa, dmdanje, šuškanje i ponovno grebež šapa. Unatoč svemu, u Travisu se pobudila radoznalost. Daljinskim upravljačem stišao je televizor. Nešto teško lupilo je o kuhinjski pod. Travis je pošao vidjeti što se dogodilo, no nije uspio ni ustati iz naslonjača, već se pojavio Einstein. Vrijedan pas u zubima je nosio telefonski imenik. Sigurno je više puta skočio prema kuhinjskoj polici gdje je ležao imenik, grabeći ga šapama dok nije pao na pod. Prešao je dnevnu sobu i spustio imenik ispred naslonjača. — Što hoćeš? — upita Travis. Pas njuškom gurne imenik i onda iščekujući uperi pogled u Travisa. — Želiš da nekog pozovem? — Av. — Koga? Einstein ponovno gurne imenik njuškom. Travis reče: — A koga bi želio da nazovem? Lassie? Rin Tin Tina? Retriver je zurio u njega onim tamnim, nimalo psećim očima koje su bile izražajnije nego ikad, ali to nije bilo dovoljno da Travis shvati što životinja zapravo želi. — Slušaj, možda znaš čitati moje misli — reče Travis — no ja tvoje ne znam. Cvileći od nemoći, retriver je odcapkao iz sobe i nestao iza ugla u kratki hodnik prema kupaonici i objema spavaonicama. Travis je razmišljao o tome hoće li poći za njim, no ipak je odlučio pričekati da vidi što će se dogoditi. Za manje od minute Einstein se vratio noseći u zubima zlatno uokvirenu fotografiju veličine 20 puta 24 centimetara. Spustio ju je pokraj telefonskog imenika. Bila je to Paulina slika koju je Travis držao na svom noćnom ormariću. Bila je snimljena na dan njihova vjenčanja, deset mjeseci prije njezine smrti. Izgledala je prelijepo... i varljivo zdravo. — Ne, mali moj. Mrtve ne mogu pozvati. 101

Einstein je puhnuo kao da Travisu želi reći kako je čisti glupan. Pošao je do stalka za časopise u kutu sobe, prevrnuo ga tako da su se časopisi prostrli po podu i vratio se s primjerkom Timea. Spustio ga je pokraj zlatno uokvirene fotografije. Prednjim je šapama grebao po časopisu, otvarajući ga i listajući stranice, pri čemu ih je nekoliko i potrgao. Travis se premjestio na rub naslonjača, nagnuo prema naprijed i promatrao sa zanimanjem. Einstein je nekoliko puta zastao da bi proučio otvorenu stranicu časopisa i zatim bi nastavio listati. Najposlije je naišao na automobilsku reklamu koja je na istaknutom mjestu prikazivala krasnu smeđokosu manekenku. Pogledao je Travisa, spustio pogled prema reklami, zatim ponovno Travisa i zalajao. — Ne razumijem. Einstein je ponovno prelistavao stranice te pronašao reklamu na kojoj je nasmiješena plavuša u ruci držala cigaretu. Frknuo je prema Travisu. — Automobil i cigarete? Hoćeš da kupim auto i kutiju laganih ženskih cigareta? Pošavši još jednom do prevrnutog stalka, Einstein se vratio s časopisom za nekretnine koji je stizao poštom iako se Travis prestao baviti tim poslom prije dvije godine. Pas je prelistavao taj časopis dok nije pronašao reklamu sa zgodnom prodavačicom nekretnina, brinetom u jakni tvrtke Century 21. Travis pogleda Paulinu fotografiju, plavušu s cigaretom, zgodnu prodavačicu tvrtke Century 21 i onda se sjetio da je na prvoj reklami bila prikazana brineta s automobilom, pa upita: — Žena? Hoćeš da nazovem. .. neku ženu? Einstein je zalajao. — Koga? Zubima je Einstein nježno primio Travisovo zapešće i pokušao ga povući iz naslonjača. — Dobro, dobro, pusti me. Slijedit ću te. No Einstein nije želio išta prepustiti slučaju. Nije ispuštao Travisovo zapešće, nego je svoga gospodara prisilio da hoda zgrbljen kroz dnevnu sobu i blagovaonicu, u kuhinju do telefona na zidu. Ondje je napokon pustio Travisa. 102

— Koga? — upita Travis još jednom, no tada je shvatio. Postojala je samo jedna žena koju i on i pas poznaju. — Ne valjda gospođicu koju smo danas upoznali u parku? Einstein počne mahati repom. — I ti misliš da nas je ona maloprije zvala? Rep je još življe mahao. — Kako možeš znati tko je zvao? Ni riječi nije izustila. A i što si time zapravo naumio? Glumiš bračnog posrednika? Pas zalaje dva puta. — Pa, odista je zgodna, no nije moj tip, znaš. I ne čini ti se da je pomalo čudna? Einstein zalaje na njega, potrči do kuhinjskih vrata i skoči na njih dva puta, okrene se prema Travisu i ponovno zalaje, optrči oko stola neprestano lajući, potrči do vrata i ponovno skoči na njih. Sada je već bilo jasno da je zbog nečega duboko uznemiren. Zbog žene. Danas u parku bila je u nekakvoj nevolji. Travis se prisjeti gada u športskim kratkim hlačama. Ponudio je toj ženi svoju pomoć, a ona ga je odbila. No možda se predomislila i prije nekoliko minuta ga nazvala, pa otkrila da nema hrabrosti objasniti svoju nesreću. — Odista misliš da je ona zvala? Ponovno je počeo mahati repom. — Pa... čak i ako je bila ona, nije pametno uplitati se u takvo što. Retriver jurne prema njemu, zgrabi desnu nogavicu njegovih traperica i bjesomučno je protrese tako da je Travis zamalo izgubio ravnotežu. — No dobro! Dosta već jednom! Učinit ću to. Donesi mi vražji imenik! Einstein ga pusti i izjuri iz kuhinje skližući se po glatkom linoleumu. Vratio se s imenikom u zubima. Tek kad je Travis uzeo imenik, shvatio je da je očekivao kako će pas razumjeti njegovu molbu. Već je uzimao za gotovo retriverovu izvanrednu inteligenciju i sposobnosti. Trgnuo se kad je usto shvatio da mu pas ne bi donio imenik u dnevnu sobu da nije znao čemu ta knjiga služi. — Tako mi svega, čupavi, dobro sam ti ime dao, zar ne? 103

6. Premda Nora obično nije večerala prije sedam sati, bila je gladna. Jutarnja šetnja i čaša konjaka otvorili su joj apetit, koji nije moglo pokvariti ni razmišljanje o Strecku. Nije joj se kuhalo, pa si je pripremila pladanj svježeg voća i nešto sira, te pecivo zagrijano u pećnici. Nora je inače večerala u svojoj sobi, u krevetu, s časopisom ili knjigom, jer ondje je bila najsretnija. Sada, dok je pripremala pladanj, zazvonio je telefon. Streck. Sigurno je on. Tko bi drugi bio? Rijetko je primala pozive. Sledila se od zvonjave telefona. Čak i kad je prestala, oslonila se o kuhinjski stol. Osjećala se slabo jer se bojala da će ponovno zazvoniti. 7. Kad se Nora Devon nije javila na telefon, Travis se namjeravao vratiti pred televizor i gledati vijesti. No Einstein je još bio uznemiren. Prednjim je šapama skočio na policu, ponovno gurnuo imenik na pod, uzeo ga u zube i požurio iz kuhinje. Gonjen znatiželjom da vidi što je retriver naumio, Travis je pošao za njim. Pas je čekao pred ulaznim vratima s imenikom u zubima. — Što sad? Einstein nasloni jednu šapu o vrata. — Želiš izići? Pas je zacvilio, no cvilež mu je prigušio imenik koji je držao u ustima. — Što ćeš vani s imenikom? Želiš ga zakopati kao kost? Što ti je? Premda ni na jedno pitanje nije dobio odgovor, Travis je otvorio vrata i pustio retrivera da iziđe na zlatno predvečemje sunce. Einstein je smjesta odjurio do kamioneta parkiranog na kućnom prilazu. Stajao je pokraj suvozačevih vrata i osvrnuo se prema Travisu pogledom koji 104

kao da je pokazivao nestrpljivost. Travis pođe do kamioneta i pogleda retrivera. Uzdahne. — Kao da želiš nekamo poći, a pretpostavljam ne na poštu. Ispustivši imenik, Einstein poskoči i stavi prednje šape na vrata kamioneta. Stajao je i preko ramena gledao Travisa. Zalajao je. — Želiš da u imeniku pronađem adresu gđice Devon i da pođem tamo. To želiš? Jedan av. — Žalim — reče Travis — znam da ti se sviđa, no ne tražim žensko društvo. Osim toga, nije moj tip. To sam ti već objasnio. A ni ja nisam njezin tip. Čini mi se da nitko nije njezin tip. Pas zalaje. — Ne. Pas doskoči na zemlju, jurne prema Travisu i ponovno ga ščepa za nogavicu. — Ne — reče on sagnuvši se i zgrabivši Einsteina za ogrlicu. — Neće ti pomoći ni da prožvačeš svu mogu garderobu. Ne idem! Einstein ga pusti, izmigolji se iz njegovih ruku i pojuri prema dugačkoj gredici nediraka u punom cvatu, te počne mahnito kopati bacajući potrgano cvijeće na tratinu iza svojih leđa. — Što to radiš, za ime Božje? Pas je nastavio marljivo prekopavati gredicu amo-tamo. Očito ju je htio potpuno uništiti. — Hej! Stani! — Travis požuri prema retriveru. Einstein pobjegne na drugi kraj vrta i počne kopati rupu u travi. Travis je pošao za njim. Einstein mu pobjegne u kut i nastavi kopati travu. Onda je pošao do ptičje kupelji, koju je pokušao potkopati, da bi se potom vratio ostacima nediraka. Budući da nije mogao uhvatiti retrivera, Travis je stao, lovio dah i doviknuo: — Dosta! Einstein je prestao kopati cvijeće i podignuo glavu. Iz gubice su mu visjeli zmijoliki komadići koraljnocrvenih nediraka. — Poći ćemo — reče Travis. Einstein ispusti cvijeće i izađe iz krša na tratinu... no oprezno. — Nije varka — obećao je Travis. — Ako ti toliko znači, poći ćemo posjetiti gospođicu. No samo Bog zna što ću joj reći. 105

8. Noseći pladanj s večerom u jednoj i bocu mineralne vode u drugoj ruci, Nora se uputila hodnikom u prizemlju. Utješila se pogledom na upaljena svjetla u svim prostorijama. Na vrhu stuba laktom je upalila svjetla na hodniku prvog kata. Kad idući put bude sastavljala popis kućnih potrepština, morat će zapisati mnogo žarulja, jer će odsad držati sva svjetla upaljena danonoćno. Neće žaliti zbog tog dodatnog troška. Još uvijek dobro raspoložena nakon konjaka, lagano si je zapjevala dok je išla prema svojoj sobi: — Moon River, wider than a mile... Ušla je u spavaonicu. Streck je ležao na krevetu. Nacerio se i rekao: — Zdravo, lutkice. Na trenutak je pomislila da joj se privida, no čim je progovorio, znala je da ne sanja. Poviknula je i ispustila pladanj iz ruku. Voće i sir razasuli su se po podu. — Jao, kakav si nered napravila — reče pridižući se i spustivši noge na pod. Još uvijek je nosio športske kratke hlače, športske čarape i tenisice; i to je bilo sve. — No nema potrebe da sada čistiš. Prvo se moramo pobrinuti za druge stvari. Dugo sam te čekao da se popneš. Čekao sam i razmišljao o tebi... spremao se za tebe... — Ustao je. — A sada je vrijeme da te naučim ono što nikad nisi naučila. Nora se nije mogla pomaknuti. Ni disati. Zacijelo je došao u kuću ravno iz parka i stigao prije nje. Provalio je, no nije ostavio nikakva traga svog nasilnog ulaska i čekao ju je ovdje na krevetu sve vrijeme dok je ona u kuhinji pijuckala konjak. Spoznaja da ju je čitavo vrijeme čekao bila je jezovitija od svega što je učinio. Čekao ju je i uzbuđivao se mišlju da će ona doći, uživajući u tome da je čuje kako šuška u prizemlju ni ne pomišljajući da je on tu. Kad završi s njom, hoće li je ubiti? Okrenula se i potrčala prema hodniku. Dok se primala za ogradu na vrhu stuba i počela silaziti, čula je da je Streck slijedi. Jurila je preskakujući po dvije-tri stube, užasnuta pomišlju da će uganuti nogu i pasti; na odmorištu joj je koljeno zamalo otkazalo 106

poslušnost i posrnula je. No nastavila je i gotovo se skokom spustila niz posljednje stube u hodnik u prizemlju. Zgrabivši je s leđa, uhvativši široka ramena njezine haljine, Streck ju je okrenuo prema sebi. 9. Kad je Travis usporio uz nogostup ispred kuće Devonovih, Einstein je već stajao na prednjem sjedalu, naslonio obje prednje šape na kvaku, naslonio se na nju svom težinom i otvorio vrata. Još jedna majstorija. Izletio je iz kamioneta i jurio uz kućni prilaz prije no što je Travis stigao povući ručnu kočnicu i ugasiti motor. Nekoliko sekundi poslije Travis je stigao do dna ulaznih stuba navrijeme da ugleda psa kako na verandi stoji na stražnjim šapama, a prednjom šapom udara o zvonce. Zvuk zvona čuo se i vani. Penjući se stubama, Travis reče: — Ma koji ti je vrag? Pas ponovno pozvoni. — Čekaj da dođe do vrata... Dok je Einstein treći put udario o zvono, Travis začu muški glas kako bolno i bijesno viče. Onda začu ženu kako doziva upomoć. Lajući bjesomučno, baš kako je to činio jučer u šumi, Einstein je grebao o vrata kao da će si tako prokrčiti prolaz. Travis priđe kući i proviri kroz proziran dio vitražnog prozora na vratima. Hodnik je bio osvijetljen i mogao je vidjeti dvije osobe koje se natežu tik do vrata. Einstein je lajao, režao, divljao. Travis pokuša otvoriti vrata, no bila su zaključana. Laktom je izbio nekoliko komadića vitraža, uvukao ruku tražeći bravu, pronašao i nju i sigurnosni lanac, te ušao u kuću u trenutku kad je tip u kratkim hlačama odgurnuo ženu i okrenuo se prema Travisu. Einstein nije dopustio Travisu da išta poduzme. Retriver se zaletio hodnikom ravno na trkača. Tip je reagirao baš kako bi to učinio bilo tko kad prema njemu juri tako velik pas: bacio se u bijeg. Žena mu je pokušala podmetnuti nogu i on je posmuo, no nije pao. Na kraju hodnika zaletio se kroz vrata i 107

nestao. Einstein je pojurio pokraj Nore Devon i prišao vratima koja su se još uvijek klatila, savršeno je tempirao pristup i jurnuo kroz njih kad su se počela zatvarati. Nestao je za trkačem. Iz prostorije s onu stranu vrata — Travis je pretpostavljao da je riječ o kuhinji — čuo se lavež, režanje i povici. Nešto se srušilo s velikom bukom, a potom je nešto drugo izazvalo još veću buku, trkač je opsovao, a Einstein se oglasio opakim režanjem od kojeg se čak Travisu naježila koža i buka je postala još gora. Pošao je do Nore Devon. Naslonila se o ogradu na dnu stuba. Upita: — Je li vam dobro? — Zamalo me... zamalo... — Ali nije — nagađao je Travis. — Nije. Dodirnuo je krv na njezinu obrazu. — Ozlijeđeni ste. — To je njegova krv — reče ona ugledavši je na Travisovim prstima. — Udarila sam gada. — Uperila je pogled prema vratima koja su se prestala njihati. — Nemojte mu dopustiti da ozlijedi psa. — Ne brinite se. Buka u kuhinji stišavala se kad je Travis prolazio kroz vrata. Dvije stolice s naslonom bile su prevaljene na podu. Velika, plavim cvjetovima ukrašena keramička zdjela za kekse ležala je razbijena na pločicama, a zobeni keksi, neki cijeli, neki slomljeni, neki zgaženi, bili su raspršeni po cijeloj kuhinji. Trkač je sjedio u kutu skvrčenih golih nogu, ruku skrštenih u obrambenom položaju na prsima. Čovjeku je nedostajala jedna tenisica; Travis je pretpostavljao da ju je Einstein ščepao. Trkaču je krvarila rana na desnoj ruci, što je očito bilo djelo Nore Devon. Krvarila mu je i rana na lijevom listu, no činilo se da je to rana od psećeg ugriza. Einstein ga je čuvao držeći se izvan domašaja udarca nogom, no bio je spreman rastrgati trkača ako bude toliko nerazborit da pokuša izaći iz kuta. — Dobro si to učinio — reče Travis psu. — Vrlo dobro. Einstein se oglasi svojevrsnim cviljenjem kako bi pokazao da mu pohvala godi. No kad se trkač pokušao pomaknuti, sretno cviljenje smjesta se pretvorilo u režanje. Einstein je iskesio zube i trkač se smjesta vratio u kut. — S tobom je gotovo — reče Travis trkaču. 108

— Ugrizao me! Oboje su me ugrizli! — Obijestan bijes. Čuđenje. Nevjerica. — Ugrizli! Poput mnogih nasilnika koji su cijeli život istjerivali sve po svome, zaprepastila ga je spoznaja da se i njemu može nanijeti bol, da ga se može svladati. Iskustvo mu je govorilo da se ljudi uvijek predaju ako ih dovoljno dugo pritišće i zuri u njih opakim, divljim pogledom. Mislio je da nikako ne može izgubiti. Sada mu je lice bilo blijedo i činilo se da je u šoku. Travis je pošao do telefona i pozvao policiju. 109

PETO POGLAVLJE 1. Kasno ujutro, u četvrtak 20. svibnja, vraćajući se s jednodnevna izleta u Acapulco, Vincent Nasco kupio je na losangeleskom međunarodnom aerodromu Los Angeles Times i potom sjeo u minibus — ovdje nazvan limuzinom — za okrug Orange. Putem do njegova gradskog doma u Huntingdon Beachu čitao je novine. Na trećoj stranici ugledao je članak o požaru u Laboratorijima Banodyne u Irvingu. Požar je buknuo jučer ujutro, malo poslije šest sati, baš kada je Vince bio na putu za aerodrom, odakle će odletjeti u Acapulco. Prije no što su vatrogasci uspjeli svladati vatru, izgorjela je jedna od dvije laboratorijske zgrade. Ljudi koji su Vancea unajmili da ubije Davisa Weatherbya, Lewtona Hainesa, Yarbeckove i Hudstonove, zasigurno su unajmili i palikuću da potpali Banodyne. Namjera im je najvjerojatnije uništiti svu dokumentaciju o Projektu Franjo, i one spremljene u Banodyneu, i onu pohranjenu u mozgovima znanstvenika koji su surađivali u tim istraživanjima. U novinama nije pisalo ništa o ugovorima s Ministarstvom obrane; to javnosti očito nije bilo poznato. Tvrtka je opisana kao »vodeća u industriji genetskog inženjeringa, usmjerena da razvija revolucionarne nove lijekove na temelju istraživanja promjene strukture DNK«. U požaru je poginuo noćni čuvar. L.A. Times nije naveo nikakvo objašnjenje zašto se čovjek nije uspio spasiti. Vince je vjerovao da su čuvara ubili provalnici i potom ga zapalili da prikriju ubojstvo. Minibus je Vancea dovezao do kućnog praga. Sobe su bile hladne i sjenovite. Svaki je korak na podovima bez sagova bio čvrst i jasno 110

određen. Zvuk je šuplje odzvanjao gotovo praznom kućom. Već dvije godine bio je vlasnik kuće, no nije ju potpuno namjestio. Zapravo, u blagovaonici, radnoj sobi i dvjema od tri spavaonice nije bilo ničeg, osim jeftinih zastora koji su osiguravali privatnost. Vince je smatrao da mu je gradska kuća usputna stanica, privremeno konačište iz kojeg će jednog dana odseliti u kuću na plaži u Rinconu; tamo su sprud i jahači na valovima postali legende, tamo je veliko valjajuće more prevladavajuća životna činjenica. Međutim to što nije namjestio gradsku kuću nije bilo zato što je ona privremena u njegovim planovima. Jednostavno, volio je gole bijele zidove, čiste betonske podove i prazne prostorije. Namjeravao je, kad jednog dana kupi kuću svojih snova, podove i zidove velikih prostorija prekriti sjajnim bijelim keramičkim pločicama. Neće u njoj biti drva, kamena ili opeke, nikakvih grubih površina koje daju opažajnu »toplinu«, koju drugi ljudi toliko cijene. Pokućstvo će biti izrađeno prema njegovim uputama, prekriveno s nekoliko slojeva sjajnog bijelog emajla, presvučeno bijelim vinilom. Uz te sjajne bijele površine bit će dopušteno jedino staklo i visoko polirani čelik. I tada, u takvom ambijentu, konačno će prvi put u životu naći unutrašnji mir. Sada, nakon što je raspakirao kovčege, Vince je sišao u kuhinju pripremiti ručak. Tunjevinu. Tri tvrdo kuhana jajeta. Pola tuceta krekera od raži. Dvije jabuke i naranča. Boca vitaminskog napitka Gatoradea. Iako se u kutu kuhinje nalazio malen stol i stolica, jeo je gore u škrto namještenoj glavnoj spavaonici. Sjedio je u sjedalici kod prozora s pogledom na zapad. Ocean je bio udaljen samo jedan stambeni blok, iza obalnog autoputa, s one strane široke javne plaže. Tako je s kata mogao vidjeti valjanje mora. Nebo su djelomice prekrivali oblaci, pa su more resili odrazi sunca i sjena. Mjestimice je izgledalo kao rastopljen krom, no na drugim je mjestima podsjećalo na kuljajuću tamnu krv. Dan je bio topao, iako se činilo začuđujuće hladno, pomalo zimski. Gledajući ocean, uvijek je osjećao da je ravnomjerno kolanje krvi u njegovim žilama potpuno usklađeno s ritmom plime i oseke. Nakon što je ručao, neko je vrijeme sjedio u zajedništvu s morem, pjevušeći sam sebi, gledajući kroz svoj blijed odraz na staklu kao da gleda kroz stijenke akvarija. Ipak, i sada je osjećao kao da je usred oceana, 111

duboko ispod valova u čistom, hladnom, beskrajnom svijetu tišine. Kasnije tog popodneva odvezao se kamionetom u Irvine i pronašao Laboratorije Banodyne. Bili su smješteni ispred strmih padina Santaanskih planina. Tvrtka je posjedovala dvije zgrade na začuđujuće velikom zemljištu u području gdje su gradilišta skupa. Dvokatnica je bila građena u obliku slova L, a veća jednokatnica u obliku slova V imala je samo nekoliko uskih prozora, te je nalikovala na tvrđavu. Obje su zgrade bile moderno oblikovane. Dojmljivo su se preplitale ravne plohe i senzualne obline tamnozelenog i sivog mramora, što je zapravo bilo vrlo zanimljivo. Okružene parkiralištem za namještenike i velikim površinama uzorno održavanih travnjaka, zasjenjene nekolicinom palmi i smrdljivih jasika, zgrade su bile veće no što su se doimale. Njihova prava veličina bila je iskrivljena i umanjena tom velikom površinom ravnog zemljišta. Požar je zahvatio samo zgradu građenu u obliku slova V, u kojoj su bili laboratoriji. Nastala šteta nazirala se jedino po nekoliko polomljenih prozora i mrljama od čađi na mramoru iznad tih uskih otvora. Iako je na prilaznoj cesti, širokoj kao tri vozna traka, bila izgrađena čuvareva kućica i rampa, zemljište nije bilo ograđeno. Tako je Vince, da je to htio, mogao ući ravno s ceste. Prema čuvarevu oružju i nenametljivo prijetećem dojmu koji su pružale zgrade istraživačkih laboratorija, Vince je zaključio da su tratine vjerojatno elektronski nadzirane, te da je noću vjerojatno uključen složen alarmni sustav, koji noćne čuvare upozorava na nepoželjne goste već pri prvim koracima po travnjacima. Očito, palikuća je dobro poznavao sigurnosne sustave. Vince se provezao pokraj laboratorija, okrenuo i vratio iz suprotna smjera. Sjene od oblaka prelazile su polako preko travnjaka i uspinjale se po zidovima poput sablasnih prikaza. Nešto u izgledu laboratorija bilo je čudesno, možda čak pomalo zastrašujuće. A Vinceu se činilo da tom dojmu nimalo ne pridonose istraživanja za koja je znao da su se tamo provodila. Uputio se kući u Huntington Beach. Otišao je do Laboratorija Banodyne nadajući se da će mu pogled na to mjesto pomoći odlučiti što dalje. Vraćao se razočaran. Još nije znao što učiniti sljedeće. Nikako da dokuči kome bi mogao prodati 112

obavijesti po cijeni primjerenoj pogibelji kojoj se izlaže prodajom. Ne vladi Sjedinjenih Američkih Država; te obavijesti ionako potječu od njih. A niti Sovjetima, prirodnom protivniku, jer oni su mu platili da ubije Weatherbya, Yarbeckove, Hudstonove i Hainesa. Naravno, ne bi mogao dokazati da je radio za Sovjete. Pri unajmljivanju slobodnjaka kao što je on, bili su vrlo oprezni. Međutim, za te je ljude radio pojednako često kao i za mafiju, i oslanjajući se na mnoge podatke prikupljane godinama, zaključio je da su to Sovjeti. Povremeno je kontaktirao i s drugima, osim s uobičajena tri glasa u Los Angelesu; ti su drugi bez iznimke govorili ruskim naglaskom. Osim toga, njihove su žrtve uvijek barem donekle bile političke — ili, kao u slučaju Laboratorija Banodyne, vojne. I njihovi su podaci uvijek bili temeljitije pripremljeni, točniji i razrađeniji nego podaci koje mu je davala mafija kad su dogovarali jednostavna smaknuća u gangsterskom podzemlju. Prema tome, tko bi platio za tako osjetljive vojne podatke, ako ne SAD ili Sovjeti? Neki diktator iz Trećeg svijeta koji traži način da se suprotstavi nuklearnim snagama najsilnijih zemalja? Projekt Franjo mogao bi nekom malom Hitleru pružiti upravo tu prednost, podići ga na razinu svjetske sile, a taj bi to mogao i dobro platiti. Međutim, tko bi se izlagao pogibelji da sklapa poslove s gadafijevskim tipovima? Vince ne bi. Osim toga, posjedovao je obavijesti o tome da se u Banodyneu provode revolucionarna istraživanja, ali ne i podrobne podatke o tome kako su učinjena čuda iz Projekta Franjo. Zapravo, imao je manje za prodati no što mu se činilo u početku. Ipak, negdje u podsvijesti, rađala mu se od jučer jedna zamisao. Razmišljajući o mogućem kupcu procvjetala je. Pas. Ponovno kod kuće, sjedio je u spavaonici zureći prema moru. Sjedio je i kad je pao mrak, kad više nije mogao vidjeti more, i razmišljao je o psu. Hudston i Haines toliko su mu toga rekli o retriveru da je polako počeo shvaćati kako njegovo znanje o Projektu Franjo, iako moguće eksplozivno i vrijedno, nije vrijedno ni tisući dio vrijednosti psa. Retrivera bi se moglo iskoristiti na mnogo načina: taj je pas živi stroj za tiskanje novca. Kao prvo, mogao bi ga prodati vladi SAD-a ili 113

Rusima za basnoslovan iznos u gotovini. Uspije li pronaći psa, mogao bi postići novčanu neovisnost. No kako ga naći? Po čitavoj južnoj Kaliforniji zasigurno je u toku tiha potraga, gotovo tajna, no ipak golemih razmjera. Ministarstvo obrane u potragu će uključiti mnogobrojno ljudstvo, i, nađe li se Vince na njihovu putu, oni će zacijelo željeti znati nešto o njemu. Nije si mogao dopustiti da na sebe privuče pozornost. Osim toga, krene li sam u potragu po najbližim obroncima Santaanskih planina, u koje su bjegunci iz laboratorija zacijelo krenuli, možda naleti na pogrešnog. Možda mu izmakne zlatni retriver i naleti na Samca, a to bi moglo biti opasno. Smrtonosno. Iza prozora spavaonice noćno nebo oklopljeno oblacima zajedno se s morem lelujalo u mraku tamnom kao tamna strana Mjeseca. 2. U četvrtak, dan nakon što je Einstein uhvatio Arthura Strecka u kuhinji Nore Devon, Streck je optužen za provalu i ometanje posjeda, napad i zlostavljanje te za pokušaj silovanja. Budući da je već bio osuđivan zbog silovanja i odsjedio dvije od tri godine na koje je bio osuđen, jamčevina je bila visoka, te je nije mogao platiti. I budući da nije uspio naći profesionalnog pozajmitelja jamčevina koji bi mu vjerovao, vjerojatno će suđenje dočekati u pritvoru. Bilo je to veliko olakšanje za Noru. U petak je pošla na ručak s Travisom Cornellom. Začudila se čuvši samu sebe kako prihvaća njegov poziv. Istina, čini se da je Travis bio iskreno potresen saznavši za strah i mučenje kojima je bila izložena, a bila je istina i to da je svoju čast, a možda i život, dugovala njegovu dolasku u pravi trenutak. Ipak, godine u kojima ju je teta Violet opteretila paranojama nisu mogle nestati tek tako, i oko Nore se još uvijek provlačio talog neosnovanih sumnji i opreza. Bila bi obeshrabrena, možda čak i slomljena, da joj se Travis iznenada pokušao nametnuti, no ne bi bila iznenađena. Ohrabrivana od malih nogu da od ljudi očekuje najgore, mogla ju je iznenaditi samo 114

dobrota i samilost. Ipak, pošla je s njim na ručak. Isprva nije znala zašto. Međutim, nije morala predugo razmišljati da bi pronašla razlog: psa. Željela je biti blizu psa, jer joj je ulijevao sigurnost i jer nikad do tada nije bila u prilici primiti toliko neograničene ljubavi kao ove kojom ju je obasipao Einstein. Nikad dotad nije ju nitko volio, a sada joj se to sviđalo, iako je dolazilo od životinje. Osim svega, u dubini duše Nora je znala da Travisu Cornellu može vjerovati, jer mu je Einstein vjerovao, a činilo se da Einsteina nije lako prevariti. Ručali su na popločanoj terasi restorana, s nekoliko stolova pokrivenih lanenim stolnjacima, ispod bijelo-plavih prugastih suncobrana, gdje su dopuštali ulazak s psima tako da se uzica veže za nogu stola od kovana željeza. Einstein se ponašao pristojno i gotovo je sve vrijeme ležao mirno. Povremeno bi podignuo glavu da ih pogleda izražajnim očima sve dok mu ne bi udijelili komadiće hrane, no nije gnjavio. Nora nije baš imala iskustva s psima, no zaključila je da je Einstein neobično budan i znatiželjan. Često bi mijenjao položaj i promatrao druge goste, koji su ga, čini se, zanimali. Noru je sve zanimalo. Ovo je bio njezin prvi izlazak u restoran, te iako je u bezbrojnim romanima čitala o izlascima na ručak i večeru, zapanjivala ju je i oduševljavala svaka pojedinost. Jedna ruža u mliječno-bijeloj vazi. Šibice s reklamom restorana utisnutom na ovitku. Način na koji su maslac oblikovali u okrugle hrpice s cvjetnim uzorkom na svakoj, te ga poslužili u zdjelici punoj tucanog leda. Kriška limuna u ledenoj vodi. Ohlađena vilica za salatu osobito ju je iznenadila. — Pogledajte ovo — kazala je Travisu nakon što je konobar otišao posluživši im predjela. Namršteno je pogledao njezin tanjur i rekao: — Nešto nije u redu? — Ne, ne. Hoću reći... ovo povrće. — Mlade mrkve, mlade tikvice... — Gdje pronalaze tako malene? I pogledajte kako su narezali rub ove rajčice. Sve je tako lijepo. Kako samo nađu vremena da sve tako lijepo prirede? Znala je da su te stvari koje ju zapanjuju njemu uobičajene, znala 115

je kako njezino čuđenje odražava manjak iskustva i promišljenosti, te da nalikuje na dijete. Obrazi su joj se često zacrvenjeli, katkad bi zamuckivala od neugodnosti, no nije se mogla suzdržati od primjedaba o tim čudesima. Travis joj se gotovo neprekidno smiješio, no, hvala Bogu, nije to bio smiješak kojim je želio pokazati superiornost; činilo se da je odista očaran njezinim uživanjem u otkrićima i malim raskošima. Nakon što su popili kavu i pojeli desert — ona pitu od kivija, on jagode sa šlagom, a Einstein punjeni čokoladni kolačić koji nije ni s kim morao podijeliti — Nora je provela vrijeme u najdužem razgovoru u svom životu. Dva i pol sata protekla su bez ijedne neugodne tišine, uglavnom u razgovoru o knjigama jer — budući da je Nora provodila samotnjački život — ljubav prema knjizi zapravo im je bila jedina zajednička tema. To i samoća. Činilo se da ga iskreno zanima njezino mišljenje o romanopiscima, a i on je imao osebujno očaravajući pristup knjigama te je izrazio poglede koji su joj promaknuli. Tog se popodneva više smijala no tijekom čitave godine. I taj je doživljaj bio toliko opijajući da se povremeno osjećala ošamućeno, te se, kad su napokon izašli iz restorana, nije mogla točno sjetiti svega o čemu su pričali; razgovor je postao živobojna maglica. Proživljavala je osjetilno preopterećenje jednako onom koje bi primitivni pripadnik kakva plemena osjetio da ga netko iznenada spusti usred srca New Yorka, i trebalo joj je vremena da upije i probavi sve stoje doživjela. Od njezine su kuće, gdje je Travis ostavio kamionet, prošetali do restorana. Sada su se vraćali pješice, a Nora je čitavim putem držala pseću uzicu. Einstein niti jedanput nije pokušao izmaći njezinu nadzoru i nije joj zaplitao uzicu oko nogu. Hodao je uz nju ili ispred nje, tu i tamo upućujući joj nježni izraz koji bi joj izmamio smiješak. — Dobar pas — rekla je. — Jako dobar — složio se Travis. — Tako pristojan. — Uglavnom. — I tako zgodan. — Nemojte mu previše laskati. — Bojite se da će postati tašt? — On već jest tašt — rekao je Travis. — Ako postane taštiji, bit će 116

nemoguće izdržati s njim. Pas je podignuo pogled prema Travisu i glasno kihnuo, kao da se ruga gospodarevoj primjedbi. Nora se nasmijala. — Katkad se čini da razumije gotovo svaku vašu riječ. — Katkad — složio se Travis. Kad su stigli do kuće, Nora ga je željela pozvati da uđe. No nije bila sigurna hoće li se poziv činiti suviše smion, i bojala se da to Travis pogrešno ne shvati. Znala je da se ponaša kao nervozna usidjelica, znala je da bi mu mogla — i trebala — vjerovati, no iznenada se prisjetila tete Violet i njezinih strašnih upozorenja o muškarcima, te Nora jednostavno nije mogla učiniti ono što je znala da treba učiniti. Danje bio savršen, i bojala se produžiti ga da se ne dogodi nešto što bi pokvarilo sveukupno sjećanje na njega; tada bi ostala bez ičeg lijepog. Jednostavno je zahvalila Travisu na ručku. Čak se nije usudila pružiti mu ruku. No sagnula se i zagrlila psa. Einstein ju je trljao njuškom po vratu i još jedanput polizao tako da se zahihotala. Nikad prije nije samu sebe čula da hihoće. Grlila bi ga i mazila satima, no njezino oduševljenje za psa samo bi još više istaknulo oprez koji iskazuje prema Travisu. Stojeći u otvorenim vratima, promatrala ih je kako ulaze u kamionet i kreću. Travis joj je mahnuo. Ona mu je mahnula. Kamionet je došao do ugla i skrenuo desno. Nije ih više vidjela. Nora je počela žaliti zbog svog kukavičluka, poželjela je da je ipak pozvala Travisa da uđe. Zamalo je potrčala za njima, zamalo uzviknula njegovo ime i zamalo pojurila niz stube na nogostup za njima. No kamionet je nestao i ponovno je bila sama. Nevoljko je pošla u kuću i zatvorila vrata koja su je odvajala od vanjskog, vedrijeg svijeta. 3. Veliki Bellov helikopter JetRanger bljeskao je iznad gudura obraslih drvećem i golih grebena uzbrežja Santaanskih planina. Kako 117

se poslijepodne tog petka gasilo, helikopterova sjena hitala je ispred letjelice jer je sunce počelo zalaziti. Približavajući se vrhu Kanjona Holy Jima, Lemuel Johnson pogledao je kroz prozor putničkog prostora i dolje ugledao četiri patrolna automobila oblasnog šerifa poredana duž uskog prašnjavog puteljka. Još nekoliko vozila, uključujući mrtvozomikova teretna kola i džip Cherokee, koji je vjerojatno pripadao pokojniku, bilo je parkirano kod kamene kućice. Pilot je jedva pronašao dovoljno mjesta da prizemlji helikopter na čistini. Motor je još radio i rotori, zlatni od sunca, usporavali su vrtnju, a Lem je već izišao i požurio prema kućici. U stopu ga je pratio pomoćnik Cliff Soames. Walt Gaines, oblasni šerif, izišao je iz kolibe dok joj je Lem prilazio. Gaines je bio krupan čovjek, visok metar i osamdeset i težak barem stotinu kilograma, golemih ramena i bačvasta tijela. S plavom kosom i plavim očima boje različka mogao je biti filmski glumac da mu lice nije bilo tako široko i bezizražajno. Bio je u pedeset i šestoj godini, no izgledao je kao da ima četrdeset; nosio je kosu samo malo dužu no za svog dvadesetogodišnjeg službovanja u marincima. Iako je Lem Johnson bio crnac, jednako toliko cm koliko je Walt bio bijel, iako je bio 20 centimetara niži i trideset kilograma lakši od Walta, iako je podrijetlom iz gornje srednje klase, dok su Waltovi roditelji bili siromašno bijelo smeće iz Kentuckya, iako je Lem bio deset godina mlađi od šerife, njih dvojica bili su prijatelji. I više od prijatelja. Pobratimi. Zajedno su igrali bridž, zajedno odlazili u ribolov na otvoreno more, i uživali sjedeći u platnenim sjedalicama na terasi jednog ili drugog, kad bi pijuckali pivo i rješavali sve svjetske problema. Čak su i njihove žene postale najbolje prijateljice. Taj je sretan razvoj događaja, po Waltovu mišljenju, bio ravan »čudu«, jer »ženi se nikad u trideset i dvije godine nije dopao itko koga sam joj predstavio«. Lemu je također prijateljstvo s Waltom Gainesom bilo jednako čudu, jer nije bio od onih koji lako sklapaju prijateljstva. Bio je ovisnik o radu i nije imao slobodnog vremena da brižno gaji poznanstvo kako bi ono preraslo u trajniju vezu. Naravno, s Waltom nije imao tih teškoća: složili su se prvi put kad su se sreli, prepoznali jedan u drugom slična stajališta i svjetonazor. Nakon šest mjeseci poznanstva, činilo se da se poznaju od djetinjstva. Lem je to prijateljstvo cijenio 118

gotovo jednako kao i svoj brak s Karen. Pritiske na poslu teže bi podnosio da si s Waltom povremeno nije dao oduška. Sada, kad su rotori helikoptera utihnuli, Walt Gaines je rekao: — Nije mi jasno zašto ubojstvo bradatog starog kanjonskog samotnjaka zanima vas federalce. — Fino — reče Lem. — I ne treba ti biti jasno. Zapravo je bolje da ne znaš. — No dobro, nisam baš očekivao da ćeš doći osobno. Mislio sam da ćeš poslati svoja potrčkala. — Agenti Ureda za Državnu sigurnost baš ne vole kad ih se naziva potrčkalima — reče Lem. Gledajući Cliffa Soamesa, Walt reče: — No tako on s vama dečkima postupa, zar ne? Kao s potrčkalima, ha? — Pravi je silnik — potvrdi Cliff, tridesetjednogodišnjak s crvenom kosom i pjegama. Više je nalikovao na gorljiva mlada svećenika nego na agenta Ureda za Državnu sigurnost. — Pa, Cliffe — reče Walt Gaines — morate shvatiti Lemovo podrijetlo. Njegov je otac bio potlačeni crni poslovni čovjek koji nikad nije zaradio više od dvije stotine tisuća na godinu. Vidite, bio je zakinut. Tako sad Lem misli da mora vas bijele dečke, kad god može, natjerati da skačete kroz obruče, da bi time nadoknadio sve one godine što su ga okrutno tlačili. — Tjera me da ga oslovljavam Gazda — reče Cliff. — U to ne sumnjam — na to će Walt. Lem uzdahnuvši reče: — Vas ste dvojica zabavni kao ozljeda prepona. Gdje je truplo? — Ovuda, Gazda — reče Walt. Dok je dah toplog poslijepodnevnog vjetra zatresao okolno drveće i dok je tišina kanjona nestala sa šapatom lišća, šerif je poveo Lema i Cliffa u prvu od dviju prostorija u kućici. Lem je odmah shvatio zašto se Walt toliko šalio. Usiljena šala bila je reakcija na užas u kućici. Pomalo kao kad se čovjek glasno nasmije na groblju u noći kako bi odagnao jezu. Dva su naslonjača bila prevmuta, presvlake razderane. Jastuci sa sofe bili su razderani i vidjelo se bijelo pjenasto punjenje. Džepne knjige bile su izvučene s polica, razderane i razbacane po cijeloj sobi. Krhotine stakla od velikog prozora sjajile su se u tom rasulu poput 119

dragulja. Krš i zidovi bili su pošpricani krvlju, a dosta osušene krvi tamnilo je pod od svijetle borovine. Kao par svraka u potrazi za šarenim končićima, kojima će opremiti svoje gnijezdo, dvojica laboratorijskih tehničara u crnim odijelima oprezno su prevrtali po kršu. Povremeno bi jedan od njih ispustio tih graktajući zvuk i uhvatio nešto pincetom, spremajući ulov u plastičnu vrećicu. Očito, truplo je već bilo pregledano i snimljeno, jer ležalo je u mutnoj plastičnoj vreći pokraj vrata, odakle će ga prebaciti u crni kamion. Gledajući mutnu plastiku, kroz koju se jedva razabiralo ljudsko truplo, Lem je upitao: — Kako se zove? — Wes Dalberg — odgovori Walt. — Ovdje je živio deset godina, možda i više. — Tko ga je pronašao? — Susjed. — Kad je ubijen? — Koliko zasad možemo utvrditi, otprilike prije tri dana. Možda u utorak navečer. Moramo pričekati laboratorijske nalaze da potvrdimo. Posljednjih je dana bilo prilično toplo, a to znatno ubrzava brzinu promjena tijekom raspadanja. Utorak navečer... Pred zoru u utorak otkriven je bijeg iz Banodynea. Do utorka navečer Samac je mogao stići do ovdje. Lem je razmišljao o tome... i stresao se. — Hladno ti je? — upita Walt sarkastičnim tonom. Lem nije odgovorio. Bili su prijatelji, naravno, i obojica su bili u službi zakona — jedan na mjesnoj, drugi na saveznoj razini, no u ovom su slučaju služili suprotnim interesima. Walt je otkrivao istinu i iznosio je pred javnost, dok je Lema obvezivala dužnost da ovaj slučaj stavi pod embargo i da ga drži pod embargom. — Tu odista smrdi — reče Cliff Soames. — Trebali ste biti tu prije no što smo mrtvaca stavili u vreću — rekao je Walt. — Odvratno. — Ne samo od... raspadanja — reče Cliff. — Ne — odgovori Walt, pokazujući tu i tamo na mrlje koje nisu bile od krvi. — Ima i mokraće i izmeta. — Žrtvini? 120

— Mislim da ne — reče Walt. — Jeste li već obavili kakve testove? — upita Lem, trudeći se da se ne doima zabrinut. — Mikroskopske pretrage na mjestu događaja? — Ne. Ponijet ćemo uzorke u laboratorij. Mislimo da je to od onog, što god to bilo, što je upalo kroz onaj prozor. Dižući pogled s plastične vreće, Lem reče: — Misliš na čovjeka koji je ubio Dalberga. — Nije bio čovjek — reče Wes. — A mislim da i ti to znaš. — Nije bio čovjek? — Barem ne čovjek kao ti i ja. — Što misliš da je bilo? — Proklet bio ako znam — reče Walt trljajući zatiljak čekinjaste glave svojom ručetinom. — Sudeći po izgledu tijela, ubojica je imao oštre zube, možda i pandže, i opaku narav. Je li to nalik na ono što tražiš? Lem se nije dao namamiti. Na trenutak je nastala tišina. Svjež povjetarac s mirisom borova ušao je kroz razbijen prozor, otpuhujući ponešto od očajnog smrada. Jedan od laboranata reče Ah i pincetom izdvoji nešto iz krša. Lem je umorno uzdahnuo. Tijek događaja nije bio povoljan. Policija neće naći dovoljno tragova da bi doznala što je ubilo Dalberga, no prikupit će dovoljno građe da postanu dozlaboga znatiželjni. Međutim ovo se ticalo nacionalne obrane, u koju nijednom civilu nije preporučljivo zabadati nos. Lem mora prekinuti njihovu istragu. Nadao se da to može izvesti tako da ne naljuti Walta. Ovaj će slučaj biti istinski kamen kušnje njihova prijateljstva. Iznenada, zureći u truplo Lem je shvatio da nešto nije u redu s obrisima u vreći. Reče: — Nema glave. — Vama federalcima ništa ne promakne, zar ne? — Glava mu je odrubljena? — nelagodno će Cliff. — Ovuda — reče Walt i povede ih u drugu prostoriju. Bila je to velika, premda primitivna, kuhinja s ručnom crpkom za vodu iznad sudopera i starinskim štednjakom na drva. Da nije bilo glave, u kuhinji se ne bi vidjeli nikakvi tragovi nasilja. Naravno, sama glava je bila više nego dovoljna. Nasred stola. Na tanjuru. — Isuse — tiho će Cliff. 121

Kad su ušli u prostoriju, policijski je fotograf snimao glavu sa svih strana. Nije bio gotov, no maknuo se da bi imali bolji pregled. Mrtvačeve su oči nedostajale. Bile su iskopane. Prazne duplje činile su se duboke kao zdenci. Cliff Soames problijedio je tako da se činilo kako mu pjege plamte na koži kao vatreni plamičci. Lem osjeti mučninu, ne samo zbog onoga što se dogodilo Wesu Dalbergu nego i zbog svih sljedećih masakara. Bio je ponosan na svoje upravljačke i istraživačke sposobnosti, i znao je da je za ovaj slučaj pogodniji od bilo koga drugog. No usto je bio tvrdoglav pragmatičar, nimalo sklon potcijeniti protivnika ili hiniti da će ovoj mori brzo doći kraj. Trebat će mu vremena i strpljenja i sreće da pronađe ubojicu, a u međuvremenu će se trupla gomilati. Mrtvačeva glava nije bila odsječena. Nije to bilo tako jednostavno. Činilo se da ju je ubojica razderao, izgrizao i na kraju iščupao. Lemovi su dlanovi odjednom postali znojni. Čudno... kako su ga šuplje očne duplje prikovale pogledom, jednako kao da su u njima još uvijek širom otvorene oči. Kapljica znoja spuštala mu se niz leđa slijedeći udubljenje kralješnice. Bio je preplašeniji nego ikad u životu — ili preplašeniji no što je mislio da je uopće moguće biti — no svakako je želio ostati na ovom zadatku. Ovaj je zadatak bio od životne važnosti za sigurnost države i sveg stanovištva, i stoga je bilo osobito važno da se u takvom presudnom trenutku postupi ispravno: znao je da vjerojatno ne postoji nitko tko bi to mogao obaviti tako dobro kao on. Nije riječ ni o kakvoj taštini. Svi su govorili da je on najbolji, i znao je da imaju pravo: s pravom je bio ponosan i nije patio od lažne skromnosti. Ovo je bio njegov zadatak, i ostat će u njemu do kraja. Roditelji su ga odgajali u gotovo prenaglašenom duhu osjećaja za dužnost i odgovornost. »Crnac«, govorio bi mu otac, »mora raditi dva puta bolje od bijelca kako bi mu se uopće priznalo da dobro radi. Zbog toga ne trebaš biti ogorčen. Nije vrijedno buniti se. To je jednostavno životna činjenica. Buniti se protiv toga bilo bi isto kao prosvjedovati jer je zimi hladnije. Umjesto da se buniš, suoči se s činjenicama, radi dva puta bolje, i stići ćeš onamo kamo si naumio. Moraš uspjeti jer ti si stjegonoša svoj svojoj braći.« Posljedica je takva odgoja što Lem nije bio spreman na ništa manje od potpune, nepokolebljive predanosti 122

zadatku. Bojao se neuspjeha, rijetko ga je doživljavao, no znao bi pasti u višetjednu depresiju ako ne bi uspješno završio koji slučaj. — Možemo li na trenutak porazgovarati vani? — upitao je Walt prilazeći otvorenim vratima kućice. Lem je kimnuo. Cliffu je rekao: — Ostani ovdje. Pazi da nitko, ni patolozi, ni fotografi, ni policajci, dakle, nitko, ne ode prije razgovora sa mnom. — Razumijem — reče Cliff. Žurno je krenuo prema prednjem dijelu kolibe da bi sve nazočne obavijestio kako su privremeno internirani, i kako bi se maknuo od glave bez očiju. Lem je slijedio Walta Gainesa na čistinu iza kolibe. Opazio je metalno korito i cjepanice razbacane po tlu, te na trenutak zastao da ih prouči. — Mislimo da je sve počelo ovdje — reče Walt. — Možda je Dalberg krenuo po drva. Možda je nešto izišlo iz onog drveća, pa je bacio korito na nj i potrčao u kuću. Stajali su u narančasto-krvavim zrakama kasnog poslijepodnevnog sunca, na šumskom rubu, zureći u grimizne sjene i tajanstvene zelene šumske dubine. Lem se osjećao nelagodno. Pitao se je li bjegunac iz Weatherbyeva laboratorija u blizini, da li ih promatra. — Dakle, što je? — upita Walt. — Ne mogu ništa reći. — Državna tajna? — Tako je. Smreke, borovi i platane šuškale su na povjetarcu, i pričinilo mu se da čuje kako se nešto šulja u grmlju. Naravno, samo mu se pričinilo. Ipak Lemu je bilo drago što su i on i Walt Gaines naoružani pouzdanim pištoljima u lako dohvatljivim futrolama pod pazuhom. — Možeš šutiti kao zaliven, ako baš hoćeš, no ne možeš me spriječiti da ništa ne doznam. Mogu i ja povezati neke stvari. Nisam glup — reče Walt. — U to nikad nisam sumnjao. — U utorak ujutro sve proklete policijske postaje u okruzima Orangeu i San Bemardinu primile su hitan zahtjev od tvog Ureda za Državnu sigurnost da se pripreme surađivati u potjeri za bjeguncem. 123

Rečeno je da će se pojedinosti priopćiti poslije. I to nas je sve uznemirilo. Znamo mi za što ste vi momci odgovorni: zaštita vojnih istraživanja, držanje onih votkoljubaca Rusa podalje od naših tajni. I budući da je u Južnoj Kaliforniji polovica tvrtki koje rade za vojnu industriju SAD-a, znamo kako bi se ovdje našlo štošta za ukrasti. Lem je i dalje šutljivo gledao u šumu. — I — nastavi Walt — mislili smo da se traži kakav ruski agent koji u džepovima nosi nešto zanimljivo, i bilo nam je drago što ćemo pomoći da mu se u ime Ujaka Sama malo ispraši tur. No, oko podneva, umjesto dodatnih pojedinosti, stiže opoziv prijašnjeg zahtjeva. Dakle, ništa od potjere. Sve je u redu, kažu iz tvog ureda. Prijašnji je zahtjev upućen omaškom, kažu. Tako je — reče Lem. Ured je shvatio da se lokalnu policiju ne može u potpunosti nadzirati, te da joj se zbog toga ne može potpuno vjerovati. To je posao za vojsku. — Upućeno je omaškom. — Gluposti. Tog istog popodneva doznali smo da helikopteri mornaričke pješadije iz baze u E1 Toru temeljito pretražuju uzbrežja Santaanskih planina. A u srijedu ujutro stotinjak marinaca opremljenih složenim napravama za traženje stiglo je iz Camp Pendletona kako bi nastavili potragu na terenu. — O tome sam čuo, no to nema nikakve veze s mojim Uredom — reče Lem. Walt je svjesno izbjegavao pogledati Lema. Buljio je u drveće. Jasno, znao je da mu Lem laže, znao da mu Lem mora lagati, i držao je kako bi bilo vrlo nepristojno gledati Lemu u oči dok ga prisiljava da laže. Iako je djelovao grubo i neotesano, Walt Gaines bio je neobično obziran čovjek s rijetkim smislom za prijateljstvo. No bio je šerif okruga Orangea, a dužnost mu je nalagala da nastavi ispitivati, iako je znao da mu Lem neće ništa otkriti. Rekao je: — Marinci kažu da je to samo vježba. — To sam i ja čuo. — O vježbama nas se uvijek obavještava deset dana unaprijed. Lem nije odgovorio. Činilo mu se da je opazio nešto u šumi, treperenje sjenki, tamnu spodobu koja se kreće kroz tamu borova. — I tako su marinci cijelu srijedu i pola četvrtka šetali tamo po brdima. No kad su novinari čuli za tu »vježbu« i počeli njuškati unaokolo, pomorski pješaci iznenada su je prekinuli, skupili krpice i 124

vratili se kući. Činilo se kao da ... kao da je to što traže tako uznemirujuće i tako tajnovito da bi svi bili sretniji da ga uopće ne nađu, ako bi uspjeh potrage značio da će novinari išta doznati o tome. Škiljeći u šumu, Lem se napinjao da kroz sve tamnije sjenke ponovno vidi pokret koji je prije nekoliko trenutaka privukao njegovu pozornost. Walt je nastavio: — I onda, jučer popodne Ured za Državnu sigurnost traži da ih se obavijesti o svim »neobičnim zbivanjima, neuobičajenim napadima, ili krajnje okrutnim ubojstvima«. Tražimo pojašnjenje, ne dobijamo ga. Eno! Mreškanje u gustišu ispod vazdazelenih grana. Udaljeno tridetesak metara od šumskog ruba. Nešto se hitro i tiho šuljalo od jedne sjene koja mu je pružala zaklon do druge. Lem je zavukao ruku pod kaput, stavio je na držak pištolja u futroli pod pazuhom. — Međutim, samo dan poslije — nastavio je Walt — nalazimo ovog jadnika Dalberga razderanog na komadiće; slučaj je prokleto neuobičajen i tako »krajnje okrutan« da mi je dosta za čitav život. A sad ste i vi tu, gospodine Lemuele Asa Johnsone, ravnatelju Južnokalifornijskog sektora Ureda za Državnu sigurnost, i znam da nisi dolepršao helikopterom ovamo samo zato kako bi me priupitao kakav umak više volim za salatu uz sutrašnju partiju bridža. Ono mreškanje bilo je udaljeno manje od trideset metara, bilo je puno bliže; Lema su zbunili slojevi sjenki i izobličenja na kasnom poslijepodnevnom suncu, čije su zrake prodirale kroz krošnje. Nije bilo dalje od petnaestak metara, možda i bliže, i iznenada je krenulo ravno prema njima, te skočilo iz grmlja. Lem je viknuo, izvadio pištolj iz futrole, i nehotice posmuo nekoliko koraka prije nego je zauzeo streljački stav sa širom raširenim nogama i objema rukama na pištolju. — To je samo bjelorepi jelen! — reče Walt Gaines. I bio je. Samo bjelorepi jelen. Jelen je stao nekoliko metara od njih pod visećim granama smreke, promatrajući ih svojim velikim smeđim očima što su se sjajile od znatiželje. Visoko je držao glavu, uši naćuljene. — Toliko su naviknuti na ljude u ovim kanjonima da su gotovo pitomi — reče Walt. Lem je duboko izdahnuo spremajući pištolj u futrolu. 125

Osjećajući napetost, jelen se okrene, potrči stazom i nestane u šumi. Walt je uporno zurio u Lema. — Što je to tamo vani, prijatelju? Lem nije odgovorio. Obrisao je ruke o sako. Povjetarac je postajao oštriji i svježiji. Primicala se večer, a za njom i noć. — Nikad te dosad nisam vidio uplašena — reče Walt. — Opijenost kofeinom. Danas sam popio previše kave. — Gluposti. Lem slegne ramenima. — Čini se da je neka životinja ubila Dalberga, i to životinja s puno zuba, pandžama; nešto divlje — nastavi Walt. — Pa ipak ni jedna životinja ne bi oprezno postavila žrtvinu glavu na tanjur nasred kuhinjskog stola. To je nastrana šala. Životinje nemaju smisla za šale, ni nastrane ni obične. Što god je ubilo Dalberga... ostavilo je glavu tako kako bi nam se rugalo. I s čime mi to imamo posla, za ime Božje? — Ne želiš znati. I ne trebaš znati, jer ja preuzimam nadleštvo nad ovim slučajem. — Ma nemoj. — Imam ovlaštenje — odgovori Lem. — Ovo je sada postala stvar saveznih vlasti, Walte. Zapljenjujem sav dokazni materijal koji su tvoji ljudi prikupili, sve izvještaje koje su do sada napisali. Ti i tvoji ljudi ne smijete nikome govoriti o tome što ste ovdje vidjeli. Nikome. Imat ćeš dosje o ovom slučaju, no on će sadržati samo moju pismenu obavijest kojom potvrđujem saveznu nadležnost u skladu s propisima. Ti više s time nemaš veze. Ma što se dogodilo, nitko te ni za što ne može kriviti, Walte. — Sranje. — Pusti to. — Walt se namrštio. — Moram znati... — Ma pusti. — ...jesu li stanovnici moga okruga u opasnosti? Bogamu, barem mi to reci. — Da. — U opasnosti su? — Jesu. — I ako ti se suprotstavim, ako pokušam zadržati nadležnost u 126

ovom slučaju, postoji li išta što mogu učiniti kako bih smanjio opasnost, kako bih ljudima pružio sigurnost? — Ne. Ne možeš ništa — odgovorio je iskreno Lem. — Onda nema svrhe da se borim protiv tebe. — Nema — odgovori Lem. Krenuo je natrag prema kućici, jer dnevno je svjetlo ubrzano nestajalo, a nije želio biti blizu šume kad padne mrak. Da, ono je bio samo jelen. No idući put? — Čekaj malo — reče Walt. — Pusti me da kažem što mislim, i samo me slušaj. Ne moraš niti potvrditi niti poreći to ću ti reći. Samo me saslušaj. — Slušam — nestrpljivo će Lem. Sjenke drveća uporno su se šuljale preko oštre suhe trave na čistini. Sunce je održavalo ravnotežu na obzoru. Walt je iskoračio iz sjenki u zrake nestajućeg sunca; ruke je držao u stražnjim džepovima, pogled je upro u prašno tlo i na trenutak razmišljao. Potom reče: — U utorak poslijepodne netko se ušetao u kuću u Newport Beachu, ustrijelio čovjeka imenom Yarbeck i nasmrt izudarao njegovu ženu. Te noći, netko je u Laguna Beachu ubio obitelj Hudston: muža, ženu i šesnaestogodišnjeg sina. Policija iz oba mjesta koristi se istim laboratorijem za sudsku medicinu, pa je ubrzo otkriveno da je u oba slučaja upotrijebljen isti pištolj. No to je otprilike sve što će policija u oba slučaja uspjeti doznati, jer tvoj je Ured potiho preuzeo nadležnost nad tim zločinima. U interesu državne sigurnosti. Lem nije odgovorio. Bilo mu je žao što je uopće pristao slušati. No nije bio izravno povezan s istragama o ubojstvima tih znanstvenika, koja su zasigurno naručili Sovjeti. Taj je zadatak prepustio drugima kako bi imao vremena usmjeriti svu pozornost na potragu za psom i Samcem. Sunce je plamtjelo zagasito narančastom bojom. Prozori kućice tinjali su u odrazima te sve slabije vatre. Walt reče: — E sad. Onda imamo slučaj dr. Davisa Weatherbya iz Corone Del Mar. Nestao u utorak. Jutros je doktorov brat pronašao njegovo truplo u prtljažniku njegova auta. Mjesni patolozi tek što su stigli na mjesto zločina, kad stižu agenti Ureda. Lema je pomalo ljutila brzina kojom je šerif očito prikupio, 127

povezao i obradio obavijesti iz različitih mjesta koja nisu bila unutar njegova okruga, pa prema tome nisu potpadala pod njegovu nadležnost. Walt se nasmiješio, no u njegovu smješku nije bilo želje za šalom. — Nisi mislio da ću to sve povezati, ha? Svaki se od tih slučajeva zbio u području pod nadležnosti druge policijske postaje, no što se mene tiče, ovaj je okrug rasprostranjen grad u kojem živi dva milijuna stanovnika, i stoga se uvijek trudim dobro surađivati sa svim mjesnim odjelima. — Što time zapravo želiš reći? — Želim reći da je zapanjujuće kako je u jednom danu ubijeno šest istaknutih građana. Ovo je ipak okrug Orange, a ne Los Angeles. A još me više zapanjuje što je svih šest ubojstava povezano s državnom sigurnosti. To je probudilo moju znatiželju. Krenem provjeravati podatke o žrtvama, tražiti nešto što bi ih povezivalo... — Walte, za ime Božje! — ...i otkrijem da svi rade, to jest, svi su radili za ustanovu koja se zove Laboratoriji Banodyne. Lem se nije srdio. Nije se na Walta mogao srditi, bio mu je i više nego brat, no lukavost tog diva od čovjeka u tom ga je trenutku izluđivala. Reče: — Slušaj, nemaš nikakva prava provoditi istragu. — Da te podsjetim: ja sam šerif. — No, kao prvo: nijedno od tih ubojstava, osim Dalbergovog, ne potpada pod tvoju nadležnost — nastavi Lem. — Pa čak i da potpada... kad Ured jednom preuzme slučaj, nemaš nikakva prava ustrajati u tome. Zapravo, po zakonu ti je izričito zabranjeno nastaviti istragu. Ignorirajući ga, Walt je nastavio: — I tako krenem proučavati podatke o Banodyneu, zanima me što istražuju, i otkrijem da se bave genetskim inženjeringom, da preslaguju DNK... — Nepopravljiv si. — Nema nikakvih znakova da je Banodyne uključen u vojna istraživanja, no to ništa ne znači. Možda je riječ o neevidentiranim ugovorima, projektima koji se drže u takvoj tajnosti da su javnosti nedostupni čak i podaci o financiranju. — Isuse Bože — reče Lem, pomalo iživciran. — Zar ne shvaćaš kako možemo biti opaki kad nam zakoni o državnoj sigurnosti daju sve ovlasti? 128

— Ja samo nagađam. — Zbog nagađanja bi se tvoja bijela guzica mogla naći iza rešetaka. — No-no, Lemuele, nemoj da se ovo pretvori u gadni rasni sukob. — Nepopravljiv si. — Jesam, a ti se ponavljaš. Dakle, malo sam sjeo i razmišljao, i zaključio da su ubojstva tih ljudi što rade u Banodyneu jamačno na neki način povezana s potjerom koju su u srijedu i četvrtak marinci provodili u ovim krajevima. A i s ubojstvom Wesleya Dalberga. — Nema nikakvih sličnosti između Dalbergova ubojstva i ostalih ubojstava. — Naravno da nema. Nije bio isti ubojica. To mi je jasno. Yarbekkovi, Hudstonovi i Weatherby naletjeli su na profesionalca, dok je jadni Wes Dalberg bio rastrgan na komadiće. Pa ipak, postoji veza, Boga mu, inače te ne bi zanimalo, a veza mora biti Banodyne. Sunce je tonulo. Sjenke su se stapale, zgušnjavale. Walt nastavi: — I evo što ja mislim: u Banodyneu su radili na nekoj novoj bubi, genetski promijenjenom bacilu koji im je pobjegao i nekoga zarazio, no taj nije obolio. Bacil je zapravo jako oštetio njegov mozak, pretvorio ga u divljaka ili tako nešto... — Svojevrstan dr. Jekyll u doba visoke tehnologije? — prekinuo ga je Lem sarkastično. — ... i tako je taj kidnuo iz laboratorija prije no što je itko primijetio što se dogodilo, pobjegao u planine, došao tu i napao Dalberga. — U posljednje vrijeme gledao si puno filmova strave? — A što se tiče Yarbecka i ostalih, možda su uklonjeni jer su znali što se dogodilo. Preplašili su se posljedica i sve su željeli iznijeti u javnost. Iz kanjona uronjenog u sumrak uzdignulo se blago ponovljeno zavijanje. Vjerojatno samo kojot. Lem je želio otići s tog mjesta, dalje od šume. Ali morao je prvo raščistiti s Waltom Gainesom, trebao je nekako preusmjeriti šerifovu istragu i razmišljanje. — Da vidim jesam li te dobro razumio, Walte. Želiš reći da je vlada SAD-a naredila ubojstvo vlastitih znanstvenika kako bi ih ušutkala? Walt se namrštio, znajući da je njegova teorija malo vjerojatna, 129

ako ne i posve nemoguća. Lem reče: — Zar stvaran život nije ništa drugo do kakav Ludlumov roman? Misliš da ubijamo vlastite ljude? Jesu li svibanj proglasili mjesecom nacionalne paranoje, ili tako nešto? Zar ti odista vjeruješ u to? — Ne — priznao je Walt. — I kako bi Dalbergov ubojica mogao biti neki znanstvenik kojem je kakav virus oštetio mozak? Bože moj, hoću reći, sam si rekao da je Dalberga ubila neka životinja, nešto oštrih zubiju i pandži. — U redu, u redu. Znači da mi nije sve jasno. Ne baš sve, naravno. No siguran sam da je sve nekako povezano s Banodyneom. Tu baš i nisam na posve pogrešnom tragu, zar ne? — E, jesi — reče Lem. — Potpuno pogrešnom. — Zbilja? — Zbilja. — Lemu nije bilo ugodno lagati Waltu i manipulirati njime, no ipak je to činio. — Ne bih ti ni to smio reći, ali na potpuno si pogrešnom putu. Ipak, mislim da ti kao prijatelj ipak dugujem toliko. Drugi divlji glasovi pridružili su se samotnom zavijanju u šumi, potvrđujući da je tamo ipak samo kojot, no Lem Johnson se sledio i još je više poželio otići. Trljajući jednom rukom svoju bivolju šiju, Walt upita: — I to nema nikakve veze s Banodyneomt — Nikakve. Puka je slučajnost što su Weatherby i Yarbeck tamo radili, pa i to što je Hudston nekoć tamo radio. Budeš li ustrajao u traženju veze, samo ćeš se vrtjeti u krugu. A što se mene tiče, ti samo izvoli. Sunce je zašlo i time kao da je otvorilo vrata kroz koja je u svijet, koji je postajao sve tamniji, ušao puno hladniji, svježiji povjetarac. Još uvijek trljajući šiju, Walt posumnja: — Nije Banodyne, ha? — Uzdahnuo je. — Predobro te poznam, prijatelju. Tvoje shvaćanje dužnosti tako je jako da bi lagao i vlastitoj majci ako bi to bilo u državnom interesu. Lem nije ništa rekao. — Dobro — nastavi Walt — neću se uplitati. Odsad je to tvoj slučaj. Osim ako još netko u mom okrugu ne pogine. Ako se to dogodi... pa, mogao bih opet pokušati preuzeti stvar u svoje ruke. Ne mogu ti obećati da neću pokušati. I ja imam osjećaj za dužnost, znaš. 130

— Znam — odgovori Lem pun osjećaja krivnje, osjećajući se kao zadnje smeće. Konačno su obojica krenuli prema kućici. Činilo se kako se nebo, tamno na istoku no još uvijek prošarano tamno narančastom, crvenom i grimiznom svjetlošću na zapadu, spušta poput poklopca na kutiji. Kojoti su zavijali. Nešto im je iz mračnih šumskih dubina uzvratilo urlikom. Puma, pomisli Lem, svjestan da sada laže sam sebi. 4. U nedjelju, dva dana nakon uspjelog izlaska na ručak, Travis i Nora odvezli su se u Solvang, mjestašce izgrađeno u danskom stilu u dolini Santa Ynezu. Bilo je to turističko mjestance, u kojem se u stotinama trgovina prodavalo sve i sva, od probrana skandinavskog kristala do plastičnih imitacija danskih pivskih vrčeva od kamenine. Starinska arhitektura (iako smišljena) i ulice ukrašene drvoredima dodatno su pojačavale užitak razgledavanja izloga. Dok su šetali, Travis je nekoliko puta osjetio potrebu da primi Noru za ruku. To mu se činilo prirodnim, doličnim. Ipak, činilo mu se da možda još nije spremna čak ni za tako bezazlen dodir kao što je držanje za ruku. Ponovno je odjenula neuglednu haljinu, ovaj put dosadno-plave boje, bezobličnu, gotovo vrećastu. Čvrste cipele. Gustu tamnu kosu počešljala je ravno, kao i prvi put kad ju je ugledao. Vrijeme provedeno s Norom bilo je čisto zadovoljstvo. Imala je blagu narav i bila je krajnje tankoćutna i dobrostiva. Njezina je neiskvarenost bila pravo osvježenje. Stidljivost i skromnost, iako pretjerane, činile su mu je još dražom. Bila je tako dražesna dok je sve oko sebe promatrala širom otvorenih očiju punih čuđenja. Uživao je u tome da je iznenadi jednostavnim stvarima: trgovinom u kojoj su se prodavale samo ure kukavice, trgovinom u kojoj se prodaju punjene životinje, glazbenom kutijom sa sedefnim vratašcima, u kojoj se krila balerina na vršcima prstiju. 131

Kupio joj je majicu s natpisom koji joj nije pokazao sve dok ga nisu otisnuli: NORA VOLI EINSTEINA. Iako je tvrdila da nikad ne bi mogla nositi majicu jer to nije u njezinu stilu, Travis je znao da će je obući. Jer odista je voljela psa. Možda Einstein i nije mogao pročitati što piše na majici, no činilo se kako razumije što znači. Kad su izašli iz trgovine i otkvačili uzicu sa sata za parkiranje gdje su ga bili privezali, Einstein je ozbiljno promatrao natpis na majici koju mu je Nora pokazala. Potom ju je sretno gurnuo i liznuo. Tog je dana samo jedan trenutak bio mučan. Skrenuvši iza ugla i prilazeći još jednom izlogu, Nora je iznenada zastala i promatrala mnogobrojne šetače: ljude koji ližu sladolede iz velikih tuljaca od domaćih vafla, ljude koji jedu kolačiće od jabuka umotane u voštani papir, mladiće s kaubojskim šeširima ukrašenim perjem koje su kupili u jednoj od mogobrojnih trgovina, lijepe mlade djevojke u kratkim hlačama i majicama bez rukava, izrazito debelu ženu odjevenu u žutu laganu haljinu, ljude koji govore engleski i španjolski i japanski i vijetnamski, kao i sve druge jezike koji se čuju u svim turističkim mjestima u Južnoj Kaliforniji. Ponovno je pogledala niz ulicu prepunu ljudi prema trgovini izgrađenoj u obliku trokatne vjetrenjače od kamena i drveta, i ukočila se kao da ju je nešto ošinulo. Travis ju je odveo do klupe u malom parku, gdje je sjedila tresući se nekoliko minuta prije no što mu je uspjela ispričati što joj je. — Preopterećenost — naposljetku reče drhtavim glasom. — Toliko mnogo... novih stvari... novih zvukova... toliko mnogo različitih odjednom. Ispričavam se. — Sve je u redu — rekao je. Dirnula ga je njezina nevolja. — Naviknuta sam na nekoliko prostorija, na poznate predmete. Gledaju li nas? — Nitko nije ništa opazio. Nemaju nas zašto gledati. Sjedila je pogrbljenih ramena, pognute glave, ruku zgrčenih u krilu... sve dok joj Einstein nije položio glavu na noge. Mazeći psa, postupno se opuštala. — Uživala sam — govorila je Travisu ne podižući glavu. — Stvarno sam uživala, i pomislila sam koliko sam daleko od kuće, kako je prelijepo biti daleko od kuće... — Pa i nisi tako daleko. Manje od sat vožnje — uvjeravao ju je. 132

— Daleko, daleko — ponavljala je. Travis je shvatio da to za nju zapravo i jest daleko. Nora nastavi: — I kad sam shvatila koliko sam daleko od kuće i kako... kako je sve drukčije, sledila sam se u panici... kao dijete... — Hoćeš li da se vratimo u Santa Barbaru? — Ne! — odgovorila je i napokon ga pogledala. Odmahnula je glavom. Ohrabrila se i pogledala unaokolo: ljude u malom parku, trgovinu u obliku vjetrenjače. — Ne. Želim još ostati. Čitav dan. Želim večerati ovdje u restoranu, ne na terasi, nego unutra, kao drugi ljudi, unutra, i onda želim ići kući po mraku. — Žmirnula je očima i potom, čudeći se, ponovila te dvije riječi: — Po mraku. — Dobro. — Naravno, ako se nisi mislio vratiti ranije. — Ne, ne — odgovorio je. — Želio sam ovako provesti dan. — Vrlo lijepo od tebe. Travis je podignuo obrvu. — Što time želiš reći? — Znaš. — Nažalost, ne znam. — Pomažeš mi da izađem u svijet — rekla je. — Žrtvuješ svoje vrijeme pomažući nekom... kao što sam ja. Doista si velikodušan. Bio je zapanjen. — Nora, uvjeravam te da ovdje nisam iz milosrđa! — Sigurna sam da čovjek kao što si ti ovog svibanjskog poslijepodneva može štošta drugo činiti. — Pa da — odgovorio je rugajući se sam sebi. — Mogao sam ostati kod kuće i četkicom za zube ulaštiti sve svoje cipele. Mogao sam brojiti koliko špageta ima u velikoj kutiji tjestenine. Zurila je u njega u nevjerici. — Bože moj, pa ti to misliš ozbiljno — nastavio je. — Ti misliš da sam tu zato što sam se sažalio nad tobom. Grickala je usnicu i odgovorila: — To je u redu. — Sagnuta je glavu i pogledala psa. — Ne smeta mi. — Ali, zaboga, nisam tu iz sažaljenja! Tu sam jer volim biti s tobom, uistinu. Jako mi se sviđaš. Čak i dok je sjedila pognute glave, jasno se vidjelo da joj je crvenilo oblilo obraze. Na trenutak su oboje šutjeli. Dok ga je mazila, Einstein ju je gledao očima u kojima se zrcalilo 133

obožavanje, no tu i tamo pogledao bi i Travisa kao da mu želi reći: »Pa dobro, odškrinuo si vrata. Nemoj sad tu sjediti kao budala. Kreni. Osvoji je.« Počešala je retriverovo uho i gladila ga nekoliko minuta, te najposlije rekla: — Sad mi je dobro. Izašli su iz malenog parka i ponovno prošetali pokraj trgovina. Ubrzo je bilo kao da se ništa nije dogodilo: ni njezin trenutak panike, ni njegov nespretan izljev osjećaja. Osjećao se kao da udvara opatici. Ubrzo je shvatio kako je situacija zapravo još gora. Nakon suprugine smrti, prije tri godine, nije imao veza sa ženama. Pitanje intimnih odnosa sada mu je ponovno bilo čudno i novo. Zapravo, osjećao se gotovo kao svećenik koji udvara opatici. Gotovo u svakom nizu kuća nalazila se i pekarnica, a proizvodi u njihovim izlozima bili su jedan zamamniji od drugog. Mirisi cimeta, šećera u prahu, muškatova oraščića, badema, jabuka i čokolade širili su se toplim proljetnim zrakom. Einstein je pred svakom pekarnicom stao na stražnje šape, a prednjima se naslonio na izlog, i kroz staklo željno je promatrao lijepo posložene kolače. No nije ušao ni u jednu pekarnicu, i nije lajao. Kad bi molio, njegovo je otužno zavijanje bilo diskretno tiho, da ne bi smetao mnogobrojnim turistima. Nagrađen komadom mekanog kolača od oraha i malom pitom od jabuka, bio je zadovoljan i nije više molio. Deset minuta poslije Einstein je Nori otkrio svoju izvanrednu inteligenciju. Uvijek se pred njom lijepo ponašao, bio je pun pažnje, bistar, dobro odgojen, iskazao se poduzetnošću u hvatanju Arthura Strekka, no dotad joj nije pokazao ni trunku svoje izvanredne inteligencije. A kad se na to odlučio, u prvi mah nije shvatila što je vidjela. Prolazili su pokraj trgovine u kojoj su na stalku ispred ulaza bile izložene razne novine i časopisi. Einstein je iznenadio Noru potegnuvši je prema trgovini tako da joj se uzica istrgnula iz ruke. Prije no što su ga Nora i Travis uspjeli uhvatiti, Einstein je zubima izvukao časopis sa stalka, donio ga do njih i spustio ga pred Norinim nogama. Časopis Modema nevjesta. Kad ga je Travis pokušao uhvatiti, Einstein mu se izmaknuo i potrčao po još jedan primjerak Modeme 134

nevjeste, koji je ovaj put donio njemu pred noge u trenutku kad je Nora svoj primjerak vraćala na stalak. — Šašavi psiću — rekla je. — Što ti je? Uhvativši uzicu, Travis se probio među prolaznicima i vratio drugi primjerak časopisa na stalak otkud ga je pas izvukao. Činilo mu se da zna što pas smjera, no od straha da Noru ne dovede u neugodnu situaciju nije ništa rekao. Nastavili su šetati. Einstein je sve razgledavao, zainteresirano njuškao prolaznike i naizgled se prestao zanimati za časopise o bračnom životu. Međutim, nisu prošli ni dvadesetak koraka kad se pas odjednom okrenuo, istrgnuo uzicu iz Travisove ruke i protrčao mu između nogu tako da ga je zamalo srušio. Otrčao je ravno do trgovine, strgnuo časopis sa stalka i vratio se. Moderna nevjesta. Nori ni sada ništa nije bilo jasno. Bilo joj je smiješno,i sagnula se da podraga retrivera. — Je li to tvoja omiljena literatura, šašavi psiću? Čitaš li to svaki mjesec, je li? Znaš, mislim da čitaš. Čini mi se da si veliki romantičar. Neki su turisti opazili razigranog psa. Nasmiješili su se, no bilo je malo vjerojatno da bi oni mogli shvatiti kako je u pozadini retriverove igre s časopisom složena namjera. Travis se sagnuo da podigne Modemu nevjestu i da je vrati na stalak. No Einstein je bio brži. Uhvatio je časopis zubima i jako zatresao glavom. — Zločesti pas — reče Nora, očito začuđena što se u Einsteinu krije takva zloća. Einstein je ispustio časopis. Bio je gadno zgužvan, neke su stranice bile rastrgane, a papir je na mjestima bio mokar od sline. — E, sad ga moramo kupiti — zaključi Travis. Retriver je dahtao i sjeo na nogostup. Nakrivio je glavu i nacereno pogledao Travisa. Nora još nije bila svjesna da im pas pokušava nešto reći. Naravno, nije bilo nikakva razloga da u Einsteinovim postupcima traži dublji smisao. Nije znala za snagu njegova uma i od njega nije očekivala da čini čuda u komuniciranju s ljudima. Srdito zureći u psa, Travis reče: — Prestani, džukelo! Bilo bi dosta. 135

Jesi li me razumio? Einstein zijevne. Kad su platili časopis i spremili ga u vrećicu, nastavili su šetati Solvangom. No prije nego što su stigli do prvog raskrižja, pasje počeo utvrđivati gradivo. Iznenada je nježno ali odlučno zubima uhvatio Norinu ruku i, na njezino veliko iznenađenje, odvukao je preko nogostupa do izloga likovne galerije. Tamo se mladi par divio izloženim platnima krajolika. Imali su dijete u kolicima. Einstein je Norinu pozornost htio usmjeriti upravo na dijete. Držao joj je ruku dok nije dotaknula bucmastu ručicu djevojčice u ružičastoj haljinici. Nori je bilo neugodno i ona reče: — Vjerojatno misli kako imate prekrasno dijete. Uistinu je prelijepa. Djevojčićini roditelji isprva su bili suzdržani prema psu, no ubrzo su shvatili da je bezopasan. — Koliko mjeseci ima vaša djevojčica? — upita Nora. — Deset — odgovori majka. — Kako se zove? — Lana. — Krasno ime. Naposljetku je Einstein bio voljan pustiti Norinu ruku. Pošavši nekoliko koraka od mladog para, ispred starinamice koja je izgledala kao da je opeku po opeku, gredu po gredu preseljena iz Danske u 17. stoljeću, Travis je stao, čučnuo uz psa, podignuo njegovo klempavo uho i rekao: — Dosta. Želiš li od mene dobiti svoju pseću hranu, prestani. Einstein zijevne, i Travis shvati da ih čekaju velike neprilike. U sljedećih desetak minuta pas je još dva puta uhvatio Norinu ruku i odvukao je do male djece. Poruka je sada čak i Nori bila očita: Ti i Travis pripadate jedno drugom. Vjenčajte se. Imajte djecu. Osnujte obitelj. Što čekate? Silno se zacrvenjela i nije mogla pogledati Travisu u oči. I njemu je bilo prilično neugodno. Einstein kao da je napokon bio zadovoljan što je utvrdio gradivo, pa je prestao s nestašlucima. Travis nije vjerovao da bi se za psa ikad moglo reći da izgleda samodopadno. Poslije, kad se bližilo vrijeme večeri, još je bilo ugodno toplo i Nora se predomislila. Odabrala je lokal sa stolovima na nogostupu 136

ispod crvenih suncobrana zasjenjenih krošnjom divovskog hrasta. Travis je osjetio da se sada ne boji ulaska u dvoranu restorana, nego da jednostavno želi jesti na terasi kako bi Einstein bio s njima. Više je puta tijekom večere pogledavala Einsteina, katkad mu upućujući potajan pogled, katkad ga proučavajući otvoreno i pomno. Travis se uopće nije osvrtao na poslijepodnevne događaje; pretvarao se da je zaboravio sve to. No u trenucima kad ga je pas pogledavao a kad Nora to nije mogla vidjeti, otvoreno mu je prijetio: Nema više kolača za tebe. Ogrlica s bodljama. Brnjica. Živodemica. Einstein je mirno podnosio prijetnje: cerio se, zijevao ili frktao. 5. U nedjelju predvečer Vince Nasco posjetio je Johnnya Santinia - Žicu. Johnnya su zvali Žica iz više razloga, a ponajviše stoga što je bio visok, vitak i sav napet, naizgled sastavljen od isprepletenih žica različitih debljina. I njegova kovrčava kosa imala je bakrenu nijansu. Iskazao se u nježnoj dobi od petnaest godina kad je, da bi udovoljio svom ujaku, donu Religiu Fustinu, vođi jedne od pet njujorških mafijaških obitelji, odlučio zadaviti prodavača heroina i kokaina koji je bez dopuštenja obitelji djelovao u Bronxu. Johnny se pritom poslužio klavirskom žicom. Takvo pokazivanje poduzetnosti i odanosti mafijaškim načelima ispunilo je dona Religia ponosom i ljubavlju. Tek drugi put u životu zaplakao je obećavajući svom nećaku da će ga Obitelj zauvijek štovati i postaviti ga na dobro plaćeno mjesto. Sada je Johnny Žica, kao tridesetipetogodišnjak, živio u San Clementeu u kući vrijednoj nekoliko milijuna dolara. Kuću na plaži s deset soba i četiri kupaonice preuredio je oblikovatelj unutrašnjih prostora s ciljem da stvori istinsko, a i skupo, utočište od svijeta u stilu Art Decoa. Sve je bilo u sivim, srebrnim i tamnoplavim nijansama s mjestimice naglašenom tirkiznom i svijetlo ružičastom bojom. Johnny je ispričao Vinceu da voli Art Deco, jer ga podsjeća na lude dvadesete godine, koje je volio jer su one bile romantično doba legendarnih gangstera. 137

Johnnyu Žici kriminal nije bio samo način da zaradi novac, nije to bio tek oblik pobune protiv prinuda civiliziranog društva, i nije to činio samo zbog genetske prinude. Bio je to prvenstveno doprinos veličanstvenoj romantičnoj tradiciji. Sebe je vidio kao srodnika svakoga gusara s povezom na oku i kukom umjesto šake koji je plovio u potrazi za plijenom, vidio se kao cestovnog razbojnika koji je orobio poštansku kočiju, kao svakog obijača sefova, svakog otmičara, prevaranta i nasilnika iz svih doba zločinačke djelatnosti. Čvrsto je vjerovao da je on u mističnom srodstvu s Jessiem Jamesom, Dillingerom, Alom Caponeom, Daltonovima, Luckyem Lucianom i mnoštvom drugih. I Johnny ih je sve volio, svu tu legendarnu braću po krvoproliću i otimačini. Dočekao je Vincea na ulaznima vratima i rekao: — Izvoli, uđi, frajeru. Drago mi je što te vidim. Zagrlili su se. Vince se nije volio grliti, no radio je za Johnnyeva ujaka Religia još dok je on živio u New Yorku, a i sada bi povremeno obavljao poslove na Zapadnoj obali za obitelj Fustinovih, tako da već dugo pozna Johnnya, dovoljno dugo da zagrljaj bude obvezatan. — Dobro izgledaš — reče Johnny. — Vidim da paziš na sebe. Još si opak kao zmija? — Kao čegrtuša — reče Vince osjećajući se pomalo nelagodno što govori takve gluposti, no znao je da Johnny voli čuti takve frajerske stvari. — Tako te dugo nisam vidio, pa sam pomislio da su te žbiri možda ulovili. — Mene nikad neće strpati u zatvor — reče Vince. Time je želio reći da mu tamnica nije suđena. Johnny je to shvatio kao da će Vince radije poginuti negoli se pokoriti zakonu. Namrštio se i kimao u znak odobravanja. — Ako te ikad pričepe, krkneš što više njih prije nego oni tebe. To je jedini pravi način. Johnny Žica bio je nevjerojatno ružan čovjek, a to je vjerojatno razlog što je osjećao potrebu da se smatra dijelom velike romantičarske tradicije. S vremenom je Vince primijetio da naočitiji gangsteri nikad ne uljepšavaju ono što čine. Ubijali su hladnokrvno zato što su voljeli ubijati ili pak zato što su držali kako se to mora, a krali su i iznuđivali novac zato što im je bilo do lake zarade. I to je bilo 138

to: nisu# se opravdavali, nisu veličali sebe i svoje postupke; a tako i treba. No oni kojih su lica naizgled oblikovana iz betona, oni koji su izgledali kao Quasimodova ružna braća... no, mnogi bi pokušavali naći nadomjestak za svoj nesretan izgled tako što bi si umišljali da su James Cagney u Državnom neprijatelju. Johnny je na sebi imao crni kombinezon i crne lagane cipele. Uvijek je nosio crno, vjerojatno zato što je mislio da tako izgleda opako, a ne samo ružno. Iz predvorja je Vince slijedio Johnnya u dnevnu sobu u kojoj je pokućstvo bilo presvučeno crnom tkaninom, a stolići obojeni crnim lakom. Tu su bile i Rancove pozlaćene stolne svjetiljke, Daumove velike vaze oprašene srebrom u stilu Art Decoa, nekoliko starih stolica koje je oblikovao Jacques Ruhlmann. Vince je znao nešto o povijesti svih tih predmeta, jer mu je za njegovih prijašnjih posjeta Johnny Žica nakratko odstupajući od svoje gangsterske uloge opisao svoje stilsko blago. Zgodna plavuša sjedila je na srebrno-crnom trosjedu i čitala neki časopis. Nije imala više od dvadeset godina i bila je gotovo neugodno zrela. Pepeljastoplava kosa bila joj je kratko ošišana. Nosila je crveni svileni komplet koji se prijanjao o njezina jedra prsa, a kad je podignula pogled i napućila usne prema Vinceu, činilo se kako se trudi izgledati kao Jean Harlow. — Ovo je Samantha — objasni Johnny Žica. Samanthi reče: — Mala, ovo tu ti je firman čovjek s kojim nema šale, živa legenda. Vince se osjećao kao prava budala. — A što je to firman čovjek? — upita plavuša visokim glasom koji je jamačno preuzela od stare filmske zvijezde Judy Holliday. Stojeći pokraj trosjeda, stavivši ruku na jednu plavušinu dojku i poigravajući se njome kroz svilenu bluzu, Johnny reče: — Ne zna našu spiku, Vince. Nije iz fratellanze. Ona je tu iz doline, neupućena, ne zna naše običaje. — Želi reći da nisam od onih ljigića — reče Samantha kiselim glasom. Johnny ju je pljusnuo tako jako da je zamalo odletila s trosjeda. — Pazi što govoriš, kurvo! Primaknula je ruku licu, očima u kojima su se nazirale suze i glasom male djevojčice rekla: — Oprosti, Johnny. 139

— Glupačo! — Ne znam što mi je — nastavila je. — Dobar si sa mnom, Johnny. Mrzim samu sebe kad se tako ponašam. Vinceu se sve to činilo kao dobro uvježban prizor, vjerojatno zato što su ga već mnogo puta odigrali javno i nasamo. Po sjaju u Samanthinim očima Vince je zaključio da Samanthi gode udarci. Riječima je izazivala Johnnya samo zato da je udari. A i Johnny je očito volio udarati. Vinceu se zgadilo. Johnny Žica ponovno ju je nazvao kurvom, a zatim je izveo Vincea iz dnevne u veliku radnu sobu i zatvorio vrata. Namignuo je i rekao: — Drska je ta mala, no kad ti ga puši čini ti se da će ti kroz maloga isisati mozak. Vinceu se prilično smučilo od prizemnosti Johnnya Santinia i odbio se navući u taj razgovor. Umjesto toga, iz džepa sakoa izvadio je omotnicu. — Trebaju mi neke obavijesti. Johnny je uzeo omotnicu, zavirio u nju, ležerno prstima opipao svitak stodolarskih novčanica i rekao: — Što god želiš, samo reci. Radna soba bila je jedina prostorija u kući bez tragova Art Decoa. Bila je uređena moderno. Duž tri zida stajali su čvrsti metalni stolovi, a na njima osam računala različitih vrsta i proizvođača. Svako je računalo preko modema bilo priključeno na vlastitu telefonsku liniju; svi su ekrani bili uključeni. Na nekima se vidjelo kako teku programi: podaci na njima treperavo su se ispisivali slijeva nadesno ili od vrha nadolje. Zastori na prozorima bili su navučeni, a dvije zglobne radne svjetiljke bile su zasjenjene da ne bi stvarale odsjaj na ekranima. U prostoriji je prevladavala elektronsko-zelena svjetlost tako da je Vincea obuzeo čudan osjećaj da se nalazi pod morem. Tri laserska pisača ispisivala su podatke na papiru uz jedva čujno šaputanje, koje mu je iz nepoznatog razloga pred očima stvaralo slike riba što plivaju kroz biljke na morskom dnu. Johnny Žica svojedobno je ubio šest ljudi, vodio razne nezakonite kladionice, planirao i izveo pljačke banaka i draguljarnica. Sudjelovao je u poslovima s drogom Fustinovih, u iznuđivanju, otmicama, podmićivanju sindikalnih vođa, nezakonitom presnimavanju gramofonskih ploča i videokaseta, krađama i prevoženju kamiona preko državnih granica, podmićivanju političara. Nema toga što nije 140

učinio ili vidio, i premda se ne bi moglo reći da mu je ijedan kriminalni pothvat bio dosadan ma koliko se dugo ili često njime bavio, istina je da se pomalo istrošio. Tijekom posljednjih deset godina, kad su računala otvorila uzbudljiva nova područja za kriminalnu djelatnost, Johnny je zgrabio priliku i upustio se tamo gdje nijedan mafijaš dotad nije kročio: u izazovno područje elektronske pljačke i meteža. Imao je smisla za to i ubrzo je postao mafijin najveći hacker. S vremenom i uz pravi poticaj, uspio bi probiti svaki računalski zaštitni sustav i zaviriti u najosjetljivije podatke neke korporacije ili vladine službe. Kad bi netko želio izvesti veliku prijevaru s kreditnim karticama tako da za robu vrijednu milijune dolara zaduži tuđe račune kod American Expressa, Johnny Žica izvukao bi imena ljudi s odgovarajućim kreditnim profilom iz arhive TRW-a i brojeve njihovih kartica iz baze podataka American Expressa i sve bi bilo spremno. Ako bi se koji mafijaški kum našao pred suđenjem za teška zlodjela, a bojao se svjedočenja suradnika, Johnny bi provalio u najčuvanije kartoteke Ministarstva unutrašnjih poslova, otkrio nov identitet što su ga potkazivaču dali u sklopu Saveznog programa za zaštitu svjedoka te obavijestio mafiju kamo treba poslati plaćene ubojice. Johnny je sam sebi dao prilično neskroman nadimak Silikonski Čarobnjak. No svi su ga i dalje zvali Žica. U ulozi mafijina hackera svim je obiteljima postao vredniji nego ikad, tako vrijedan da im uopće nije smetalo što se preselio u razmjerno zabit kraj kao što je San Clemente, gdje je mogao fino živjeti na moru i usput raditi za njih. U doba mikročipova, kazao bi Johnny, svijet je malen grad, tako da možeš sjediti u San Clementeu ili bilo gdje i pritom vaditi novac iz džepa nekomu u New Yorku. Johnny se zavalio u visoki kožni naslonjač s gumenim kotačićima u kojem se mogao brzo odkoturati od jednog računala do drugog. Reče: — Eto! Kako ti Silikonski Čarobnjak može pomoći, Vince? — Možeš li se ubaciti u policijska računala? — Ništa lakše. — Želim znati je li od prošlog utorka bilo koja policijska služba u zemlji otvorila dosje o ikakvim osobito čudnim ubojstvima. . — Tko su žrtve? — Ne znam. Samo me zanimaju čudna ubojstva. — Kako čudna? 141

— Nisam siguran. Možda je žrtvi... iščupan grkljan. Ili je tijelo raskomadano. Ili je žrtvu izgrizla i rasparala životinja. Johnny mu uputi osobit pogled. — To je itekako neobično. Takvo što našlo bi se u novinama. — Možda i ne bi — reče Vince razmišljajući o vojsci agenata Državne sigurnosti koji marljivo rade na tome da novinari ne doznaju za Projekt Franjo i da prikriju opasne događaje u Laboratoriju Banodyne u utorak. — Ubojstva možda jesu objavljena u medijima, no policija vjerojatno krije krvave pojedinosti tako da izgledaju kao obična ubojstva. Prema tome, iz novina neću znati koje me žrtve zanimaju. — Dobro. Nema problema. — Također bi mogao provjeriti kod Pokrajinske službe za nadzor životinja jesu li primili izviješća o neobičnim napadima kojota, puma ili drugih grabežljivaca. I to ne samo na ljude, nego i na stoku: krave i ovce. Možda ima neki predjel, vjerojatno na istoku okruga, gdje nestaju kućni ljubimci ili ih je neka divlja zvijer gadno rastrgala. Naiđeš li na nešto takvo, obavijesti me. Johnny se naceri i reče: — Tražiš vukodlaka? Šalio se; nije očekivao odgovor. Nije pitao zašto Vinceu trebaju te obavijesti, nikad to ne bi tražio od njega jer ljudi iz njihova kruga nikad ne zabadaju nos u tuđa posla. Johnny možda jest znatiželjan, no Vince je znao da se Žica nikad ne bi prepustio toj znatiželji. Vincea nije smetalo pitanje nego cerenje. Zelena svjetlost računalskih ekrana odražavala se u Johnnyevim očima, slini na njegovim zubima i, u manjoj mjeri, u njegovoj žicastoj kosi boje bakra. Istina, bio je ružan, no u sablasnom svjetlu izgledao je kao oživjeli mrtvac u nekom od Romerovih filmova. Vince reče: — Još nešto. Zanima me ako ikoja policijska služba u zemlji potiho traži zlatnog retrivera. — Psa? — Da. — Policija obično ne traži izgubljene pse. — Znam — reče Vince. — Ima li taj pas ime? — Nema. — Provjerit ću. Je li to sve? 142

— To je to. Kad bi mi mogao sve to prikupiti? — Javit ću ti se sutra ujutro. Rano. Vince kimne. — I, ovisno o tome što otkriješ, možda će mi trebati dnevna izviješća o tim stvarima. — Ništa lakše od toga — reče Johnny. Zavrtio se u svom crnom kožnatom naslonjaču i naceren skočio na noge. — A sada idem jebati Samanthu. Hej! Hoćeš mi se pridružiti? Dvojica jebača kao što smo mi, zajedno bismo ženskicu tako sredili da bi molila za milost. Što kažeš? Vinceu je bilo drago što u sobi nema prave rasvjete, jer se u sablasnoj zelenoj svjetlosti nije moglo vidjeti da je problijedio. Pomisao na dodir s tom zaraženom droljom, tom bolesnom kurvom, tom trulom i gnojnom pičkom smučila mu je život. Reče: — Imam važan sastanak. — Šteta — reče Johnny. Vince se prisili reći: — Bilo bi zabavno. — Možda drugi put. Pomisao na njih troje u krevetu... uh, bila je dovoljna da se Vince osjećao prljavo. Obuzela ga je želja za vrućim tušem. 6. U nedjelju navečer, ugodno umoran od dugog izleta u Solvang, Travis je bio uvjeren da će zaspati čim spusti glavu na jastuk. No nije. Nikako nije mogao prestati misliti o Nori Devon. O njezinim sivim očima prošaranim zelenim. O njezinoj sjajnoj crnoj kosi. Dražesnoj vitkoj liniji njezina vrata. O njezinu zvonkom smijehu, osmijehu na usnama. Einstein je ležao na podu u blijedoj srebrenkastoj svjetlosti koja je dopirala kroz prozor i lagano obasjavala djelić mračne sobe. No nakon što se Travis barem sat vremena vrtio i premještao po krevetu, Einstein mu se pridružio te položio glavu i prednje šape na njegova prsa. — Tako je draga, Einsteine. Ona je najnježnije i najdraže stvorenje koje sam ikad poznavao. Pas je šutio. 143

— I tako je bistra. Ima oštar um, oštriji no što sama misli. Vidi stvari koje ja ne vidim. Opisuje stvari na poseban način kojim ih čini svježim i novim. Čitav svijet čini mi se svjež i nov kad ga promatram s njom. Iako tih i miran, Einstein nije spavao. Pozorno je slušao. — Kad pomislim na svu tu životnu snagu, inteligenciju i ljubav za životom što su trideset godina ugnjetavane, dođe mi da zaplačem. Trideset godina u toj tmurnoj kući. Isuse! I kad pomislim kako je sve te godine otrpjela ne dopustivši da je učine ogorčenom, poželim je zagrliti i reći joj kako je nevjerojatna, kako je jaka, hrabra i nevjerojatna žena. Einstein je bio tiho i nije se ni pomaknuo. Živo sjećanje zapljusnulo je Travisovu svijest: čist šamponski miris Norine kose kad se sagnuo k njoj ispred galerijskog izloga u Solvangu. Duboko je udahnuo i činilo mu se da ga opet ćuti; miris mu je ubrzao lupanje srca. — Prokletstvo! — reče on. — Poznajem je tek nekoliko dana, no, tako mi svega, čini mi se da sam se zaljubio. Einstein je podignuo glavu i jednom zalajao, kao da želi reći kako je vrijeme da Travis shvati što se događa, kao da napominje kako ih je on zbližio i da je zaslužan za njihovu buduću sreću, te kao da želi reći kako je sve to suđeno i da bi se Travis trebao prestati brinuti o tome i prepustiti da stvari idu svojim tokom. Još je jedan puni sat Travis pričao o Nori, opisujući kako izgleda, kako hoda, kako ima nježan zvonki glas, jedinstven pogled na život i način razmišljanja. A Einstein je sve to pomno i zainteresirano slušao kao pravi prijatelj kojem je stalo. Bijaše to uzbuđujući sat. Travis je mislio da više nikog neće moći zavoljeti. Nikog, nikog na svijetu, a kamoli tako snažno. Prije manje od tjedan dana njegova ustrajna samoća činila mu se nesvladivom. Poslije, tjelesno i osjećajno potpuno iscrpljen, Travis je zaspao. A poslije toga, u gluho doba noći, napola se probudio i u polusnu shvatio da je Einstein na prozoru. Retriver se dignuo na prednje šape i naslonio njušku o staklo. Budno je zurio u tamu. Travis je osjetio da je pas zabrinut. No u svom snu držao je Norinu ruku pod mladim mjesecom i nije se želio potpuno razbuditi od straha da neće moći vratiti tu ugodnu 144

opsjenu. 7. Ujutro u ponedjeljak 24. svibnja Lemuel Johnson i Cliff Soames otišli su u malen zoološki vrt, uglavnom sa životinjama koje djeca mogu dragati, u prostranom Irvineskom parku na istočnom rubu okruga Orangea. Nebo je bilo bez oblačka, sunce žarko i vruće. Na golemim hrastovima nijedan se list nije pomaknuo, no ptice su skakale s grane na granu cijukajući i ćurličući. Dvanaest je životinja ubijeno. Ležale su u krvavim hrpama. Noću se netko ili nešto uspelo preko ograde i zaklalo tri kozlića, bjelorepu košutu i njezino lane, dva pauna, zeca klempavih ušiju, ovcu i dva janjeta. Jedan je poni bio mrtav, premda nije bio zaklan. Čini se da je uginuo od straha dok se bacao na ogradu u pokušaju bijega od napadača. Ležao je na boku, vrata izvrnuta pod nemogućim kutom. Divlje svinje ostale su nedirnute. Neprekidno su roktale i njuškale prašnjavo tlo oko korita u svojem ograđenom prostoru tražeći ostatke hrane koji su im dosad možda promaknuli. Ostale preživjele životinje bile su, za razliku od divljih svinja, uznemirene. Namještenici parka, također uznemireni, okupili su se oko narančasta kamiona okružnih vlasti i razgovarali s dva dužnosnika Službe za nadzor životinja i s mladim, bradatim biologom iz Kalifornijskog ureda za divlje životinje. Čučeći pokraj nježnog i jadnog laneta, Lem je proučavao rane na životinjinu vratu sve dok više nije mogao izdržati smrad. Nije sav smrad potjecao od strvina. Bilo je tragova koji su pokazivali da je ubojica ispustio izmet i mokraću na svoje žrtve, baš kao u Dalbergovoj kućici. Pritišćući rupćić na nos kako bi ublažio odvratan smrad, pošao je do zaklanog pauna. Glava mu je bila iščupana, kao i jedna noga. Oba su mu potkresana krila bila slomljena, a perje koje se inače prelijevalo u duginim bojama bilo je zatamnjeno i sljepljeno krvlju. 145

— Gospodine! — dovikne Cliff Soames iz susjednog obora. Lem je napustio pauna, pronašao vrata kroz koja se prolazilo u susjedni ograđen prostor i pridružio se Cliffu, koji je stajao pokraj ovčje strvine. Oko njih su se skupljale muhe, gladno zujale, spuštale se na strvinu i bježale kad bi ih rukama tjerali. Cliffovo lice bilo je potpuno blijedo, no nije izgledao onako šokiran i zgađen kao prošlog petka u Dahlbergovoj kućici. Možda ga ovaj pokolj nije tako jako pogodio, jer su žrtve životinje a ne ljudi. Ili se možda svjesno pokušavao priviknuti na krajnje divljaštvo njihova protivnika. — Morate doći s ove strane — rekao je Cliff čučeći pokraj ovce. Lem je zakoračio oko ovce i sagnuo se pokraj Cliffa. Iako je ovčja glava bila u sjeni hrastove krošnje koja se nadvila iznad obora, Lem je opazio da je ovčje desno oko bilo iščupano. Bez ikakva komentara Cliff je štapom podignuo ovčju glavu s tla tako da se vidjela i njezina lijeva strana. I ta je duplja bila prazna. Oko njih se zgusnuo roj muha. — Da, čini se da je to učinio naš bjegunac — reče Lem. Spuštajući rupčić s lica, Cliff reče: — Ima još. — Odveo je Lema do još tri strvine, do dvoje janjadi i jedne koze, koje su također bile bez očiju. — Rekao bih da nema sumnje. To je vražje stvorenje ubilo Dalberga prošlog utorka i onda lutalo uzbrežjem i kanjonima pet dana... — I što je u međuvremenu radilo? — Samo dragi Bog zna. No sinoć je bilo tu. Lem je rupčićem obrisao znoj sa svog crnog lica. — Ovo je mjesto udaljeno samo nekoliko kilometara na sjever-sjeverozapad od Dalbergove kućice. Cliff kimne glavom. — Što misliš, kamo je pošao? Cliff slegne ramenima. — Da — reče Lem. — Ne možemo nikako znati kamo je krenulo. Ne možemo ga ni pokušati nadmudriti, jer uopće ne znamo kako on razmišlja. Možemo se samo moliti Bogu da se drži ovog nenastanjenog dijela okruga. Ne želim pomisliti što bi se dogodilo ako se odluči uputiti u najistočnija predgrađa kao što su Orange Park Acres i Villa 146

Park. Izlazeći iz obora, Lem je vidio da su se muhe u toliko velikom broju sjatile na zečju strvinu da je izgledalo kao da je prekriven tamnom tkaninom koja se mreška na povjetarcu. * * * Osam sati poslije, u ponedjeljak u sedam sati navečer, Lem je izišao za katedru velike sobe za sastanke u zrakoplovnoj bazi marinaca u E1 Toru. Nagnuo se prema mikrofonu, lupnuo ga prstom da provjeri je li uključen, začuo glasan, šuplji tup i rekao: — Molim za vašu pozornost. Stotinu ljudi sjedilo je na metalnim sjedalicama na sklapanje. Svi su bili mladi, kršni i zdravi. I morali su biti, jer su članovi elitnih jedinica mornaričke obavještajne službe. Pet vodova sa po dva odjeljenja bilo je pozvano iz Pendeltona i drugih baza u Kaliforniji. Većina ih je bila uključena u pretraživanje uzbrežja Santaanskih planina prošle srijede i četvrtka nakon uzbune u Laboratorijima Banodyne. I još uvijek su tragali, upravo su se vratili s cjelodnevnog pretraživanja bregova i kanjona, no sada više nisu obavljali zadatak u uniformi. Kako bi zavarali novinare i mjesne vlasti, dovezli bi se automobilima, kamionetima i džipovima do određenih mjesta na granici područja u kojima su trebali provoditi potragu. Uputili bi se u divljinu u manjim skupinama odjeveni kao obični izletnici, u trapericama ili svijetlosmeđim platnenim hlačama, majicama ili pamučnim safari-košuljama; na glavi bi nosili kape s natpisima Dodgersa, Budweisera ili Johna Deerea, ili pak kaubojske šešire. Bili su naoružani moćnim kratkim oružjem koje se lako moglo sakriti u sintetičkim naprtnjačama ili ispod majica u slučaju da naiđu na prave izletnike ili državne vlasti. A u termosicama od stiropora nosili su kompaktne automatske pištolje Uzie, koje su za nekoliko trenutaka mogli upotrijebiti ako bi našli onog kog traže. Svaki od tih ljudi potpisao je prisegu o čuvanju tajne. Ako bi ikome ikad otkrio pojedinosti ove akcije, čekale su ih dugogodišnje zatvorske kazne. Znali su što traže, iako je Lem bio svjestan činjenice da su neki od njih sumnjali da postoji takvo stvorenje. Neki su se bojali. No drugi, osobito oni koji su služili u Libanonu ili Srednjoj 147

Americi, dovoljno su se često susretali sa smrću i užasima, pa ih nisu uznemiravale pojedinosti o onome što traže. Nekoliko njih bili su veterani iz posljednje godine vijetnamskog rata; oni su govorili da je njihova zadaća lagana i jednostavna. No svi su oni bili dobri ljudi i gajili su oprezno štovanje za čudnog neprijatelja kojeg traže. Ako je ikako moguće pronaći Samca, oni će to učiniti. Sada, kada im se Lem obratio, smjesta su utihnuli. — General Hotchkiss kaže mi da ni danas niste postigli nikakve rezultate — reče Lem. — Znam da ste nesretni zbog toga kao i ja. Već šest dana ste na teškom terenu, umorni ste i pitate se koliko će to još dugo potrajati. E, nastavit ćemo potragu dok ne nađemo što tražimo, dok ne ulovimo i ubijemo Samca. Nema načina da ga zaustavimo dok je na slobodi. Ni slučajno. Nijedan od njih stotinu nije ni promrmljao u znak neslaganja. — I upamtite: tražimo i psa. Svaki čovjek u prostoriji vjerojatno se nadao da će on biti taj koji će pronaći psa, a netko drugi Samca. Lem reče: — U srijedu ćemo u potragu uključiti još dva voda mornaričke obavještajne službe iz udaljenijih baza. Mijenjat ćete se tako da ćete imati nekoliko dana odmora. No svi ćete sutra ujutro izaći na teren. Odredili smo novo područje koje treba pretražiti. .Zemljovid okruga Orangea postavljen je na zid iza katedre. Lem Johnson poslužio se štapom kako bi im pokazao o čemu je riječ. — Krenut ćemo na sjever-sjeverozapad, u brda i kanjone oko Irvineskog parka. Ispričao im je o pokolju u zoološkom vrtu. Zorno je opisao u kakvom su stanju bile strvine, jer nije želio da itko od tih ljudi postane neoprezan. — To što se dogodilo životinjama u zoološkom vrtu — reče Lem — može se dogoditi bilo kome od vas ako vam popusti koncentracija. Stotinu ljudi promatralo ga je s najvećom ozbiljnošću i u njihovim je očima ugledao stotinu oblika vlastitog čvrsto obuzdanog straha. 8. 148

Navečer, u utorak 25. svibnja, Tracy Leigh Keeshan nikako nije mogla zaspati. Bilaje tako uzbuđena da joj se činilo kako će se rasprsnuti. Zamišljala se je kao maslačak sa zrelim sjemenjem, kao krhka, bijela pahuljasta loptica koju će prvi nalet vjetra raspršiti tako da će se pahuljice sjemenki razletjeti na sve strane — puh! — na najudaljenija mjesta svijeta i Tracy Keeshan više neće postojati; uništit će je njezino uzbuđenje. Bilaje neobično maštovita trinaestogodišnjakinja. Ležeći u krevetu u svojoj mračnoj sobi, nije morala sklopiti oči da se zamisli kako jaše na konju, zapravo na svom pastuhu Dobrom Srcu, kako juri trkalištem, kako vidi ogradu što prolazi pokraj nje, sve druge konje daleko iza sebe, cilj samo stotinjak metara pred sobom, razdraganu publiku na tribinama... U školi je redovito dobivala dobre ocjene, ne zato što je marljiva učenica, nego zato što je lako učila, pa je dobro prolazila i bez većeg napora. I nije joj bilo osobito stalo do škole. Bilaje vitka, plava, očiju boje čistog ljetnog neba, vrlo zgodna i dječacima privlačna. No nije o njima razmišljala više nego o školi, barem je tako zasad, iako su sve njezine prijateljice razmišljale samo o dečkima, tako da su Tracy katkad silno dosađivale. Ono o čemu je Tracy bilo stalo — i to silno, strasno — bili su konji, čistokrvni trkaći konji. Već kao petogodišnjakinja počela je skupljati slike konja, a sa sedam godina krenula je u jahačku školu, iako joj roditelji užasno dugo nisu mogli priuštiti vlastita konja. Međutim u prošle dvije godine očevi su poslovi krenuli i prije dva mjeseca preselili su u veliku novu kuću na dva jutra zemlje u Orange Park Acresu, konjičkom kraju s mnogobrojnim jahačkim stazama. Na stražnjem kraju njihova posjeda imali su svoju konjušnicu za šest konja. No imali su samo jednog konja. I to od danas. Od utorka 25. svibnja, slavnog dana koji će Tracy Keeshan u svom srcu zauvijek pamtiti. Tog je dana potvrđeno da odista ima Boga, jer ona je dobila svog vlastitog konja, prekrasno, predivno i neusporedivo Dobro Srce. Nije mogla zaspati. Legla je u krevet u deset, no u ponoć je bila više nego budna. U jedan sat u noći na srijedu više nije mogla izdržati. Morala je izaći do konjušnice i pogledati svoje Dobro Srce. Da provjeri je li mu dobro. Da se uvjeri kako se osjeća udobno u svom novom domu. Da se uvjeri kako nije samo san! 149

Zbacila je sa sebe plahtu i tanki pokrivač i tiho ustala iz kreveta. Na sebi je imala gaćice i majicu s natpisom hipodroma u Santa Aniti, pa je obukla samo traperice i na bose noge obula tenisice. Polako i tiho okrenula je kvaku na vratima i izašla u hodnik ostavivši vrata otvorena. U mračnoj kući sve je bilo tiho. Njezini roditelji i osmogodišnji brat Bobby čvrsto su spavali. Tracy je pošla hodnikom, zatim kroz dnevnu sobu i blagovaonicu ne upalivši svjetla, oslanjajući se na mjesečinu koja je ulazila kroz velike prozore. U kuhinji je potiho otvorila ladicu s raznim alatom u kutnom ormariću i iz nje uzela baterijsku svjetiljku. Otključala je stražnja vrata i izišla na dvorišnu terasu, vješto zatvarajući vrata za sobom. Još nije palila svjetiljku. Proljetna noć bila je svježa, ali ne i hladna. Osrebreni mjesečinom s gornje strane, no tamni odozdo, veliki oblaci klizili su nebom poput jedrenjaka s bijelim jedrima koji plove nebeskim noćnim morem i Tracy je nekoliko trenutaka zurila u njih, uživajući u prizoru. Željela je što bolje upamtiti svaku pojedinost tog posebnog trenutka i time dopustiti svojem očekivanju da naraste. Naposljetku, bit će to prva prilika da bude nasamo s ponosnim i plemenitim Dobrim Srcem: njih dvoje dijelit će snove o budućnosti. Prešla je preko terase, oko bazena, u kojem se mjesečev odraz nježno ljeskao površinom klorirane vode, i zakoračila na travnjak. Orošena trava svjetlucala je u snopu mjesečevih zraka. I s lijeve i s desne strane graničnu crtu imanja određivala je bijela ograda koja kao da je svijetlila u mraku. S one strane ograde nastavljala su se druga imanja veličine barem jednog jutra, a neka su bila velika kao imanje Keeshanovih. U cijelom kraju Orange Park Acresa noć je bila obavijena tišinom koju je remetilo tek nekoliko cvrčaka i noćnih kreketuša. Tracy je polagano hodala prema konjušnici na kraju dvorišta razmišljajući o pobjedama koje očekuju nju i njezino Dobro Srce. On se više nikad neće natjecati. Nekad je bio među tri prvonagrađena konja na trkalištima u Santa Aniti, Del Maru, Hollywood Parku i drugim mjestima diljem Kalifornije. Ozlijedio se i više nije bio za trkaću stazu. Međutim, moglo ga se koristiti za rasplod, i Tracy je bila 150