Cuvari-Dean Koontz

struganje i tragove cigareta. U čitavoj kući gotovo jedino što odražava ukus i interese Travisa Cornelia bile su knjige koje su ispunjavale police u dnevnoj sobi. Činilo se da pas pokazuje silnu znatiželju prema barem nekoliko od tih dvjestotinjak naslova. Dižući se sa sofe, Travis reče: — Što je, mali? Što te tako uzbudilo? Retriver se propeo na stražnje noge, prednje je šape stavio na jednu od polica i ponjušio hrptove knjiga. Pogledao je Travisa i onda nastavio pomno istraživati njegove knjige. Travis je pošao do police, izvukao jednu od knjiga na koju je pas prislonio njušku — Otok s blagom Roberta Louisa Stevensona — i pokazao mu je. — Ovo? Ovo te zanima? Pas je proučavao sliku Long Johna Silvera i gusarskog broda koja je krasila ovitak. Uperio je pogled u Travisa, a onda ponovno u Long Johna Silvera. Nakon nekoliko trenutaka spustio se s police na pod i jurnuo do polica s druge strane prolaza, ponovno se uspeo prednjim šapama na policu i počeo njušiti druge knjige. Travis vrati Otok s blagom i pođe za retriverom, koji je sada prislanjao vlažnu njušku o Travisovu zbirku romana Charlesa Dickensa. Travis izvadi mekoukoričeno izdanje Priče o dva grada. I ovaj je put retriver pomno proučavao crtež na ovitku kao da tako pokušava dokučiti sadržaj knjige i zatim je pogledao Travisa kao da nešto očekuje. Potpuno zbunjen, ovaj reče: — Francuska revolucija. Giljotine. Odrubljivanja glava. Tragedija i junaštvo. To ti je... ovaj... no, radi se o tome kako je važno pojedince stavljati iznad skupina, o potrebi da se mnogo veća važnost prida životu čovjeka ili žene nego napretku masa. Pas se ponovno okrene tomovima na polici pred sobom, njuškajući, njuškajući. — Ovo je suludo — reče Travis vraćajući Priču o dva grada na njezino mjesto. — Pričam sadržaj romana jednom psu, za ime Božje! Pas spusti velike prednje šape na sljedeću policu, te dahćući i njuškajući pregleda taj red knjiga. Budući da Travis nije izvukao nijednu od tih knjiga da ih pas može bolje proučiti, ovaj naheri glavu kako bi je uvukao u policu, nježno zubima uhvati jednu knjigu i pokušaje izvući. — Čekaj malo! — reče Travis pružajući ruku prema knjizi. — Ne 51

slini mi po finom uvezu, čupavi. To je Oliver Twist. Još jedan Dickens. Priča o siročetu u viktorijanskoj Engleskoj. On ulazi u društvo mutnih tipova iz zločinačkog podzemlja, a oni... Retriver se spusti na pod i odšeta natrag do polica s druge strane prolaza te nastavi njuškati knjige koje je mogao dosegnuti. Travis se mogao zakleti da je pas čak čeznutljivo bacio pogled na knjige koje su bile na policama iznad njegove glave. Sljedećih pet minuta, obuzet tajanstvenim predosjećajem da će se dogoditi nešto izvanredno važno, Travis je slijedio psa, pokazujući mu ovitke dvanaestak romana, opisujući mu u nekoliko rečenica fabulu svakog od njih. Nije imao pojma je li to ono što taj prerazvijen pas želi. Ma, nikako ne može razumjeti sažetke koje mu priča. Ipak, činilo se da" pas pomno sluša svaku njegovu riječ. Bio je uvjeren da zacijelo pogrešno tumači besmisleno ponašanje psa i pridaje mu složene namjere koje ovaj uopće ne posjeduje. Ipak, trnci su mu prolazili potiljkom. Tijekom njihova neobična traganja Travis je svakog trenutka napola očekivao kakvo začuđujuće otkriće — no istodobno je sve više osjećao kako je lakovjeran i glup. Njegov ukus glede beletristike bio je eklektičan. Među knjigama koje je Travis skinuo s polica bio je Bradburyev Primiče se neki jad i Chandlerov Dugi pozdrav, zatim Cainov Poštar uvijek zvoni dvaput, Hemingwayevo I sunce se ponovno rađa, dvije knjige Richarda Condona i jednu Anne Tyler, zatim Ubojstvo se oglašava Dorothy Sayers te Kamionet proizveden 1952. godine Elmorea Leonarda. Napokon je pas napustio knjige i pošao u sredinu sobe, gdje se očigledno uznemiren šetao amo-tamo. Stao je, pogledao Travisa u oči i tri puta zalajao. — Što je? Pas zacvili, pogleda prepune police, odšeće u krug i ponovno podigne pogled prema knjigama. Činilo se da je frustriran. I to krajnje, izluđujuće frustriran. — Ne znam što bih još mogao učiniti — reče Travis. — Ne znam što hoćeš, ne znam što mi želiš reći. Pas frkne i strese se. Spuštajući glavu u znak poraza, vratio se pomiren sudbinom na sofu i sklupčao se na jastucima. — I to je to? — upita Travis. — Odustaješ tek tako? Spustivši glavu na sofu, pas ga je promatrao suznim, izražajnim 52

očima. Travis skrene pozornost s psa i pogledom polagano prijeđe preko knjiga, kao da one ne sadrže samo obavijesti tiskane na svojim stranicama, već i važnu poruku koju nije tako lako pročitati. Kao da su svi ti raznobojni hrptovi čudnovate rune, zapisi kakva davno izgubljena jezika, te da bi se, kad bi ih se odgonetnulo, otkrile čudesne tajne. No on nije znao riješiti zagonetku. Budući da je bio uvjeren da je na drhtavu rubu kakva velikog otkrića, Travis je sada bio silno razočaran. Njegova frustriranost bila je znatno gora od one koju je pokazao pas. Usto se, za razliku od retrivera, Travis sada nije mogao tek tako sklupčati na sofi, spustiti glavu na jastuk i zaboraviti sve što se dogodilo. — Što si, kvragu, zapravo htio? — upitao je. Pas podigne glavu i uputi mu svoj nedokučiv pogled. — Je li to s knjigama uopće imalo kakvu svrhu? Pas je zurio u njega. — Jesi li doista poseban... ili sam si skinuo čep s mozga i ispraznio ga? Pas je ležao potpuno opušteno i mirno, kao da bi svakog trenutka mogao sklopiti oči i zadrijemati. — Zijevneš li, lupit ću te, proklet bio. Pas zijevne. — Gad! — reče Travis. Pas zijevne još jedanput. — E, vidiš! Što ti to znači? Zijevaš li iz inata, zbog toga što se igraš sa mnom? Ili zijevaš tek tako? Kako ću protumačiti tvoje ponašanje? Kako ću znati ima li išta od tog kakva smisla? Pas uzdahne. I sam uzdahnuvši, Travis pođe do prozora i počne zuriti u noć, u mjesto gdje je pernate listove velike palme odostraga osvjetljivalo mutnožućkasto ulično svjetlo. Čuo je da pas silazi sa sofe i hitro izlazi iz sobe, no nije želio pokazati zanimanje za ono što pas čini. Barem zasad nije mogao podnijeti dodatnu frustraciju. Retriver je pravio buku u kuhinji. Čuo se zveket, a onda i klepetanje. Travis je zaključio da pas pije iz svoje zdjele. Nekoliko trenutaka poslije čuo je kako se vraća. Došao je do Travisa i trljao tijelom o Travisovu nogu. 53

Spustio je pogled i, na svoje veliko iznenađenje, ugledao retrivera kako u zubima drži limenku piva. Uzeo je ponuđenu limenku i otkrio da je ledena. — Izvadio si je iz hladnjaka! Činilo se da se pas smješka. 2. Nora Devon bila je u kuhinji i pripremala večeru kad je zazvonio telefon. Molila je Boga da nije on! Ali bio je. — Znam što ti treba — reče Streck. — Znam što ti treba. Nisam ni zgodna, željela mu je reći. Neugledna sam, zapuštena usidjelica. I što biste htjeli od mene? Sigurna sam od takvih kakvi ste vi jer nisam zgodna. Jeste li slijepi? Ali nije ništa mogla reći. — A znaš li ti što ti treba? — upita on. Glas joj se napokon vratio i ona reče: — Pustite me. — Znam što ti treba. Ti to možda ne znaš, noja znam. Ovaj je put ona prva prekinula. Lupila je slušalicom tako silno da ga je moralo zaboljeti uho. Poslije, u pola devet, ponovno je zazvonio telefon. Sjedila je u krevetu, čitala Velika očekivanja i jela sladoled. Zvonjava ju je tako zaprepastila da joj je žlica ispala iz ruke i pala u zdjelicu, te je zamalo prolila svoj desert. Odloživši zdjelicu i knjigu, zabrinuto je zurila u telefon na noćnom ormariću. Pustila je da zvoni deset puta. Petnaest. Dvadeset. Kreštava zvonjava ispunjavala je sobu, odjekujući od zidova, sve dok joj svako pojedinačno zvonjenje nije počelo probijati uši, lubanju. Najposlije je shvatila da će učiniti veliku pogrešku ako se ne javi. Znat će da je kod kuće i da se boji podignuti slušalicu, a ta bi ga spoznaja radovala — jer više od svega žudio je za dominacijom. Zbog njegove nastranosti, njezino plaho povlačenje samo će ga ohrabriti. Nora nije imala iskustva u suprotstavljanju, no bilo joj je jasno da se mora naučiti braniti sama — i to hitno. Podignula je slušalicu nakon trideset i prvog zvonjenja. Streck reče: — Imaš prekrasnu kosu. Tako je tamna. Gotovo crna. 54

Gusta i sjajna. Želim prstima proći kroz tvoju kosu. Morala je reći nešto da ga zaustavi — ili pak spustiti slušalicu. No nije smogla snage ni za jedno ni za drugo. — Nikad nisam vidio oči kao što su tvoje — reče Streck duboko uzdišući. — Sive su, ali ne kao u drugih. Duboke su to, tople, seksi oči! Nora je bila bez riječi, ukočena. — Zgodna si, Nora Devon. Vrlo zgodna. I znam što ti treba. Znam. Zaista, Nora. Znam što ti treba, i to ću ti i dati. Njezinu ukočenost prekinuo je napadaj drhtavice. Ispustila je slušalicu tako da je pala na svoje mjesto. Nagnuvši se naprijed u krevetu, činilo joj se da će se od drhtanja raspasti u komadiće prije no što se postupno smirila. Nije imala oružje. Osjećala se mala, krhka i užasno osamljena. Razmišljala je treba li pozvati policiju. No što da im kaže? To da je predmet spolnog maltretiranja? Slatko bi se smijali. Ona? Predmet požude? Ona je usidjelica, neugledna da neuglednija ne može biti, nimalo tip za kojim bi se muškarci okretali na ulici ili o kojoj bi snivali erotske snove. Policajci bi zaključili da ona sve to izmišlja ili da je histerična. Ili bi pretpostavili da je pogrešno protumačila Streckovu uljudnost kao spolnu zainteresiranost, što je i ona sama isprva pomislila. Ogmula je plavi ogrtač preko široke muške pidžame, kakve je nosila, i svezala pojas. Bosonoga je hitro sišla u kuhinju gdje je, oklijevajući, izvadila mesarski nož iz stalka pokraj štednjaka. Svjetlost se ljeskala na izoštrenoj oštrici poput uska živina mlaza. Dok je u ruci okretala svjetlucavi nož, ugledala je svoje oči u širokom, plosnatom sječivu. Zurila je u svoj odraz na ulaštenom čeliku pitajući se bi li ikako mogla upotrijebiti takvo užasno oružje protiv drugog ljudskog bića, pa makar i u samoobrani. Nadala se da to nikad neće doznati. Vrativši se na kat, spustila je mesarski nož na noćni ormarić, nadohvat ruke. Skinula je ogrtač i sjela na rub kreveta. Stisnula se rukama i pokušavala zaustaviti tresavicu. — Zašto baš mene? — reče naglas. — Zašto se okomio baš na mene? 55

Streck je kazao da je zgodna, no Nora je znala da to nije istina. Vlastita majka napustila ju je i predala teti Violet; posjetila ju je samo dva puta tijekom dvadeset i osam godina, a posljednji put kad je Nora imala šest godina. Njezin otac ostao joj je nepoznat, i nijedan drugi rođak iz porodice Devon nije bio spreman da je primi, a to je Violet otvoreno objašnjavala Norinim neuglednim izgledom. Dakle, iako je Streck kazao da je zgodna, nije moguće da želi baš nju. Ne, želi uživati u tome da je prestraši i dominira njome i nanosi joj bol. Ima takvih ljudi. Čitala je o njima u knjigama, novinama. I teta Violet upozorila ju je tisuću puta da, ako je neki muškarac obaspe slatkim riječima i osmjesima, to čini samo da bi je mogao odbaciti s veće visine i tako joj nanijeti jaču duševnu bol. Nakon nekog vremena drhtavica je popustila. Nora se ponovno uvukla u krevet. Ostaci sladoleda otopili su se, pa je zdjelicu položila na noćni ormarić. Uzela je Dickensov roman i pokušala se ponovno uživjeti u Pipovu priču. No njezina pozornost stalno se preusmjeravala na telefon, na mesarski nož... i na otvorena vrata prema hodniku, gdje joj se pričinjavalo da vidi kako se nešto kreće. 3. Travis je pošao u kuhinju i pas pođe za njim. Uperi prst u hladnjak i reče: — Pokaži mi. Ponovi to. Donesi mi pivo. Pokaži mi kako si to učinio. Pas se nije pomaknuo. Travis čučne: — Slušaj, ti. A tko te je izvukao iz šume i spasio od onog što te progonilo? Ja. I tko ti je kupio hamburgere? Ja. Okupao sam te, nahranio, pružio ti dom. Duguješ mi. Prestani glumiti sramežljivost. Ako možeš otvoriti hladnjak, učini to! Pas pođe do starog hladnjaka, spusti glavu do donjeg kuta emajliranih vrata, zubima uhvati rub i potegne vrata naprežući se čitavim tijelom. Gumena brtva je popustila s jedva čujnim usisajućim zvukom. Vrata se otvoriše. Pas se brzo postavio između njih i okvira, te se uspravio na stražnje noge upirući prednjim šapama o stranice prostora za namirnice. 56

— Bogati — reče Travis i primakne se hladnjaku. Retriver poviri u drugu policu na kojoj je Travis držao limenke piva, dijetne Pepsicole i sok od povrća. Izvukao je još jednu limenku, spustio se na pod i pustio da se vrata sama zatvore dok je prilazio Travisu. Travis uzme pivo od psa. Stojeći s limenkom piva u svakoj ruci i promatrajući psa, reče više sebi no retriveru: — U redu. Znači da te netko možda naučio kako se otvaraju vrata hladnjaka. Možda te taj čak naučio da raspoznaješ određenu vrstu piva, da je razlikuješ od drugih limenki i da mu je doneseš. No time nismo riješili sve tajne. Je li vjerojatno da su te naučili razlikovati baš ono pivo koje ja držim u hladnjaku? Moguće je, da. No nije vjerojatno. Osim toga, nisam ti ništa naredio. Nisam te zamolio da mi doneseš pivo. Učinio si to sam, kao da si zaključio da sam tada baš želio popiti pivo. I jesam. Travis spusti jednu limenku na stol. Drugu obriše o svoju košulju, otvori je i ispije nekoliko gutljaja. Nije ga uopće smetalo što je limenka bila u retriverovim ustima. Suviše ga je uzbudila njegova čudesna vještina da bi se brinuo zbog bakterija. Osim toga, pas je limenke držao za dno, kao da pazi na higijenu. Retriver ga je promatrao kako pije. Nakon što je ispio trećinu piva, Travis reče: — Čini mi se da si gotovo shvatio kako sam napet, uzrujan... te da će mi pivo pomoći da se opustim. A to je sasvim ludo. To bi značilo da možeš analitički prosuđivati. Istina, kućni ljubimci često osjećaju raspoloženja svojih gospodara. No koliko životinja zna što je pivo, i koliko njih zna kako pivo pomaže njihovim gospodarima da se smire? Ionako, kako si znao da u hladioniku ima piva? Možda si ga opazio dok sam pripremao jelo. Ipak... Ruke su mu se tresle. Ispio je još piva. Limenka je lagano zveckala o njegove zube. Pas je obišao crveni kuhinjski stol i pošao do dvostrukog ormarića ispod sudopera. Otvorio je vrata, gurnuo njušku u mračni prostor, izvukao vrećicu mliječnih psećih keksa i donio je Travisu. Ovaj se nasmije i reče: — Da, ako ja mogu popiti pivo, valjda i ti zaslužuješ da te nečim počastim, ha? Uzeo je vrećicu od psa i otvorio je. — Keksići te opuštaju, ha, čupavi? — Spustio je otvorenu vrećicu na pod. — Posluži se. Imam 57

povjerenja u tebe da nećeš pretjerati kao što bi to učinio kakav obični pas. Ponovno se nasmijao. — Kvragu sve, mislim da imam dovoljno povjerenja u tebe da bih ti dopustio da voziš auto! Retriver nježno izvuče keks iz vrećice, sjedne široko raširenih stražnjih nogu i radosno počne žvakati hrskavu slasticu. Travis izvuče stolicu, sjedne za stol i reče: — Daješ mi razlog da vjerujem u čuda. Znaš li što sam jutros radio u šumi? Pas je čeljustima radišno mrvio keks i kao da se na trenutak prestao zanimati za Travisa. — Pošao sam ondje da se prisjetim prošlosti. Nadao sam se da ću moći uživati u tim planinama kao kad sam bio dječak, kao onda kad još... sve nije bilo tako mračno. Želio sam ubiti pokoju zmiju, što sam radio u djetinjstvu, planinariti i istraživati i osjetiti sklad s prirodom i životom, što sam doživljavao kao dječak. Jer već dugo vremena svejedno mi je hoću li živjeti ili umrijeti. Pas prestane žvakati, proguta velik zalogaj i usmjeri svu svoju pozornost na Travisa. — Ovih su dana moje depresije mračnije od tunela. Znaš li ti što su depresije? Ha, džukelo? Ostavljajući pseće kekse, retriver ustane i priđe Travisu. Zurio je u njegove oči jednako uznemiravajuće izravno i silno kako je to već učinio. Uzvraćajući pogled, Travis reče: — Ipak, ne bih se odlučio na samoubojstvo. Kao prvo, odgojili su me kao katolika. I premda odavno nisam bio na misi, mislim da još vjerujem. A katolicima je samoubojstvo smrtni grijeh. Ubojstvo. Osim toga, suviše sam čvrst i tvrdoglav da bih odustao, ma kako crno sve izgledalo. Retriver trepne, no nije prekidao svoj pogled. — U tim šumama tražio sam prošlu sreću. I onda sam naletio na tebe. — Av — oglasi se pas kao da kaže Dobro. Travis prihvati pseći glavu objema rukama, spusti svoje lice do nje i reče: — Depresija. Osjećaj da život nema smisla. Kako bi pas mogao znati za takvo što, hmmm? Pas nema nikakvih briga, zar ne? Psu je svaki dan radostan. I zar onda odista razumiješ o čemu govorim? Tako mi svega, mislim da možda razumiješ. No umišljam li da si baš tako 58

inteligentan i mudar, ma koliko čudesan bio? Ha? Naravno, znaš izvesti nevjerojatne stvari, no to nije isto kao da me razumiješ. Retriver se odmaknuo od Travisa i vratio vrećici psećih keksa. Primio ju je zubima i istresao na pod dvadesetak keksa. — Eto ti ga — reče Travis. — Jedan trenutak ponašaš se napola ljudski, a odmah zatim si običan pas s psećim interesima. No retriver nije namjeravao još malo pojesti. Gurao je kekse crnim vrhom svoje njuške, i slagao ih uredno jednog do drugog u čist prostor usred kuhinjskoga poda. — Ma što je to sad? Pas je postavio pet keksa u red koji se blago svijao udesno. Zatim namjesti šesti naglašavajući krivulju. Dok je sve to promatrao, Travis je dokraja ispio prvo pivo i otvorio drugu limenku. Predosjećao je da će mu trebati. Pas je na trenutak proučavao poredane kekse, kao da nije potpuno siguran što je počeo. Odšetao je gore-dolje nekoliko puta, očito nesiguran, no na kraju je u red namjestio još dva keksa. Pogledao je Travisa, zatim oblik koji stvara na podu i onda je njuškom namjestio deveti keks. Travis je ispio gutljaj piva i napeto čekao što će se dogoditi. Tresući glavom i frkćući nezadovoljno, pas pođe do drugog kraja kuhinje i okrene se prema kutu spuštene glave. Travis se pitao što li to radi, no tada mu sine da se pas koncentrira. Nakon nekog vremena pas se vratio te namjestio deseti i jedanaesti keks, povećavajući oblik. Travisa ponovno obuzme predosjećaj da će se dogoditi nešto iznimno znakovito. Rukama su mu prolazili trnci. Ovaj se put nije razočarao. Zlatni retriver je sa devetnaest keksa oblikovao pomalo nezgrapan, no ipak raspoznatljiv upitnik na kuhinjskom podu, i onda je svojim izražajnim očima pogledao Travisa. Upitnik. Time želi reći Zašto? Zašto si tako potišten? Zašto ti se čini da je život bez smisla i isprazan? Kao da je pas razumio što mu je Travis ispričao. No dobro, možda baš i ne razumije govor kao takav, možda nije mogao pratiti svaku riječ, no nekako je razumio značenje onog što mu govori, ili je razumio barem toliko da postane zainteresiran i radoznao. I, Bože moj, ako je usto shvaćao čemu upitnik služi, onda može 59

apstraktno razmišljati! Sama predodžba o jednostavnim znakovima, poput abecede, brojeva, upitnika i uskličnika, koji služe kao skraćenice složenih zamisli... pa to zahtijeva moć apstraktnog razmišljanja. A apstraktno razmišljanje određeno je samo za jednu zemaljsku vrstu: za ljudski rod. Ovaj se zlatni retriver očito ne može svrstati među ljudski rod, no ipak je nekako usvojio intelektualne sposobnosti koje su nedostupne svim drugim životinjama. Travis ostane osupnut. No upitnik nije proizvod nikakve slučajnosti. Možda je sam znak nespretno oblikovan, no nipošto nije slučajan. Pas je sigurno negdje vidio taj znak i naučio što on znači. Statističari koji se bave teorijom kažu da će beskonačan broj majmuna na beskonačno mnogo pisaćih strojeva najposlije nasumice ispisati svaki veliki stih engleske proze. Travisu se činilo da je vjerojatnost da ovaj pas za oko dvije minute od keksa oblikuje upitnik, i to slučajno, jamačno deset puta manja od one da svi ti vražji majmuni ispišu Shakespearova djela. Pas ga je promatrao s očekivanjem u očima. Travis ustane, no osjeti da mu se noge tresu. Pođe do pomno poredanih keksa, raštrka ih po podu i vrati se za stol. Retriver pogleda razbacane kekse, pogleda Travisa ispitivački i ponovno onjuši kekse. Činilo se da je zatečen. Travis je čekao. Kuća je bila neuobičajeno tiha, kao da je zaustavljen tijek vremena za sva živa bića, naprave i predmete na svijetu, osim za Travisa, retrivera i sadržaj kuhinje. Napokon je pas počeo njuškom gurati kekse po podu onako kako je to prije činio. Za minutu-dvije, oblikovao je upitnik. Travis je ispio gutljaj piva. Srce mu je snažno udaralo. Dlanovi su mu bili znojni. Obuzelo ga je čuđenje i uznemirenost, neobuzdana radost i strah od nepoznatog; bio je istodobno pun straha i čuđenja. Želio se nasmijati, jer nikad nije vidio nešto tako dražesno kao što je taj pas. I želio je zaplakati, jer je još prije nekoliko sati mislio da je život tužan, sumoran i besmislen. No ma kako bolan život ponekad bio, ipak je (to je sada shvaćao) dragocjen. Odista je vjerovao kako mu je sam Bog poslao psa da mu pobudi zanimanje, da ga podsjeti kako je život pun iznenađenja i kako uopće nema mjesta očaju kada čovjek ne razumije smisao — i čudne mogućnosti — egzistencije. Travis se želio 60

nasmijati, no njegov smijeh gotovo je prelazio u plač. A kada se prepustio plaču, on se pretvori u smijeh. Pokušao je ustati, no shvatio je da će mu noge klecati jače nego prije, te je učinio jedino što je mogao: ostao je sjediti na stolici i ispio je još jedan velik gutljaj piva. Pas je nakrivio glavu na jednu, pa onda na drugu stranu, pomalo oprezan, i promatrao Travisa kao da misli da je ovaj poludio. I bio je poludio. Prije više mjeseci. No sada mu je bolje. Spustio je limenku i rukama obrisao suzne oči. Reče: — Dođi ovamo, ti čupavi stvore. Retriver je oklijevao, no onda je ipak prišao. Razbarušio je i dragao retriverovu dlaku i češao ga iza ušiju. — Zapanjuješ me i plašiš me. Nemam pojma otkud si došao i kako si postao takav, no nisi mogao naići na čovjeka koji te treba više od mene. Upitnik, ha? Isuse. No dobro. Želiš znati zašto osjećam da život za mene nema smisla i zašto u njemu za mene nema radosti? Reći ću ti. Hoću, tako mi svega. Sjedit ću tu, popiti još jedno pivo i ispričati sve jednom psu. Ali prvo... dati ću ti ime. Retriver puhne kroz nosnice, kao da govori I bilo bi vrijeme. Držeći mu glavu u rukama, gledajući ga ravno u oči, Travis reče: — Einstein. Odsad se, džukelo, zoveš Einstein. 4. Streck je ponovno nazvao u devet sati i deset minuta. Nora je zgrabila telefon čim je zazvonio, čvrsto odlučna da ga izgrdi i natjera da je pusti na miru. No zbog nekog razloga ponovno se zgrčila i ostala nijema. Odvratno intimnim tonom on reče: — Jesam li ti nedostajao, malena? Ha? Želiš li da ti dođem? Da budem muško? Prekinula je vezu. Što mi je? — pitala se. Zašto mu ne mogu reći da prestane, da me pusti na miru? Možda nije uspjela progovoriti zbog skrivene žudnje da čuje kako joj neki muškarac — čak i odvratan pripadnik tog roda kao što je Streck — kaže da je zgodna. Premda on nije bio tip koji bi bio 61

sposoban iskazati nježnost ili ljubav, mogla ga je slušati i zamisliti kako bi bilo da joj kakav dobar čovjek govori slatke riječi. — No, nisi zgodna — kazala je sama sebi — nikad nećeš ni biti, pa daj onda nemoj biti tako bezvoljna. Kada sljedeći put nazove, najuri ga. Ustala je iz kreveta i pošla do kupaonice, gdje je stajalo zrcalo. Slijedeći primjer tete Violet, Nora nije držala zrcala ni u jednoj prostoriji, osim u kupaonicama. Nije se voljela gledati, jer bi je rastužilo ono što vidi. Večeras, međutim, željela se pogledati. Streckovo laskanje, iako hladno i proračunato, pobudilo je njezinu radoznalost. Nije očekivala da će ugledati kakvu pritajenu kvalitetu koju nikad prije nije vidjela. Ne. Preobrazba ružnog pačeta u labuda preko noći... to je tek lakomislen, uzaludan san. Prije je željela potvrditi da je posve neprivlačna. Streckovo neželjeno zanimanje uznemirilo je Noru, jer se ona osjećala udobno onako neugledna i osamljena, i željela se ponovno uvjeriti da joj se odista ruga, da ne kani ostvariti svoje prijetnje, da će ona istrajati u svojoj mirnoj osami. Tako si je barem govorila dok je ulazila u kupaonicu i zapalila svjetlo. Uska prostorija bila je do stropa opločena svjetloplavim pločicama s bijelim rubovima. Tu je i prostrana kada s nogama u obliku pandža. Bijeli porculan i mjedene slavine. Veliko zrcalo bilo je pomalo išarano tragovima starosti. Pogledala je svoju kosu, za koju je Streck kazao da je krasna, tamna i sjajna. Bila je sva u istoj nijansi, bez ikakvih prirodnih svjetlijih mjesta ili pramenova; njoj se nije činila sjajna nego masna, premda ju je jutros oprala. Brzo je bacila pogled na svoje obrve, jagodice, nos, oblik čeljusti, usne i bradu. Oprezno je jednom rukom prošla licem, no nije vidjela ništa što bi privuklo muškarčevu pozornost. Na koncu je, nevoljko, pogledala svoje oči, koje je Streck nazvao dražesnima. Bile su jednolično, mutno sive. Nije mogla trpjeti pogled u svoje oči dulje od nekoliko sekundi. Njezine su oči potvrdile njezino loše mišljenje o svom izgledu. No, istodobno... pa u svojim je očima opazila tinjajući bijes, što ju je uznemirilo, jer to nikako nije bilo nalik na nju; razbjesnila se jer sije dopustila da se tako sroza. Naravno, bila je to potpuna besmislica. Naime, ona je takva kakvom ju je priroda 62

učinila — mišica — a protiv toga se ništa ne može. Okrećući se od išaranog zrcala, osjetila je jaku bol, razočaranost što provjeravajući samu sebe nije osjetila nikakvo iznenađenje niti promjenu mišljenja o sebi. Međutim, odmah zatim iznenadilo ju je i zaprepastilo to razočaranje. Stajala je u vratima kupaonice odmahujući glavom, začuđena smušenošću vlastita razmišljanja. Želi li biti privlačna Strecku?! Naravno, ne. On je čudan, bolestan, opasan. Zadnja stvar koju želi jest da mu bude privlačna. Možda ne bi imala ništa protiv da se sviđa kojem drugom muškarcu, samo ne Strecku. Trebala bi pasti na koljena i zahvaliti Bogu što ju je stvorio takvu kakva jest, jer da je iole privlačna, Streck bi ostvario svoje prijetnje. Došao bi, silovao bije... a možda i ubio. S takvima se nikad ne zna. Tko zna na što je sve spreman? Nije se brinula zbog ubojstva jer je usidjelica; za taj strah ima utemeljenih razloga: ta, novine o tome stalno pišu. Shvatila je da je bespomoćna, pa se vratila u spavaonicu gdje je ostavila mesarski nož. 5. Većina ljudi misli da je psihoanaliza lijek za nesreću. Duboko su uvjereni kako bi mogli prevladati sve svoje probleme i postići spokoj da mogu razumjeti vlastitu psihu, da mogu shvatiti razloge svojih negativnih raspoloženja i samouništavajućih postupaka. No Travis je naučio da uopće nije tako. Godinama je bespoštedno analizirao samoga sebe, te je odavno dokučio zašto je postao osamljenik koji ne može sklopiti nijedno prijateljstvo. Međutim, unatoč toj spoznaji, nije se uspio promijeniti. Sada, dok se bližila ponoć, sjedio je u kuhinji, pio još jedno pivo i pričao Einsteinu o svojoj osjećajnoj izolaciji koju je sam sebi nametnuo. Einstein je sjedio pred njim; nije se micao, nijednom nije zijevnuo, kao da se pomno zanima za Travisovu priču. — Još kao dječak bio sam samotnjak, od samog početka, premda ne mogu reći da nisam imao prijatelja. No stvar je u tome što sam oduvijek više volio biti sam. Valjda sam takav po prirodi. Hoću reći: 63

dok sam bio dijete, nisam još zaključio da, time što prijateljujem s nekim, tu osobu izlažem opasnosti. Travisova majka umrla je rađajući ga, i to je znao već od rane mladosti. S vremenom će njezina smrt postati zlokoban znak budućih zbivanja, i stoga će poprimiti strahovitu važnost. No to će se dogoditi tek poslije. Kao dijete još nije bio opterećen krivnjom. — Harrya je uhvatio val u povlačenju — ispriča Travis Einsteinu. — Bili smo zajedno u vodi, nije bio ni tri metra od mene kad ga je povukao i odvukao val. No mene nije. Čak sam skočio za njim, pokušao ga spasiti. Trebao sam uplivati u isti vrtlog, no valjda je promijenio smjer odmah nakon što je uvukao Harrya jer ja sam se izvukao iz vode živ. — Dugo je zurio u plohu kuhinjskog stola; nije vidio crveni ultra-pas, nego valovito, kobno, plavozeleno more. — Brata sam volio više od svega na svijetu. Einstein potiho zacvili, kao da izražava sućut. — Nitko me nije okrivljavao zbog Harryeve smrti. Bio je stariji od mene. On je trebao biti odgovorniji. Ipak, osjećao sam... no, ako je vrtlog povukao Harrya, trebao je i mene povući. Noćni povjetarac spustio se sa zapada; zazveckalo je nepričvršćeno prozorsko okno. Nakon što je ispio gutljaj piva, Travis reče: — Kad mi je bilo četrnaest godina, silno sam želio poći u ljetnu tenisku školu. Onda sam bio oduševljen tenisom. I tako mi je otac uplatio jednomjesečni intenzivni tečaj u San Diegu. Poveo me jedne nedjelje, no nismo stigli. Tik ispred Oceansidea vozač kamiona zaspao je za upravljačem, teretnjak je prešao na našu stranu ceste i pokupio nas. Tata je ostao na mjestu mrtav. Slomljen vrat, kralješnica, zdrobljena lubanja, zgnječen prsni koš. Bio sam kraj njega na prednjem sjedalu i izišao sam iz toga s nekoliko modrica, ogrebotina i s dva slomljena prsta na ruci. Pas ga je pomno promatrao. — Isto kao s Harryem. Obojica smo trebali umrijeti, i otac i ja, noja sam se izvukao. I, ni ne bismo bili na toj prokletoj cesti da nisam toliko gnjavio da želim poći u tenisku školu. Tako da taj put nije bio kriv nitko drugi. Možda me se ne može okriviti za majčinu smrt na porodu, i možda se odgovornost za Harryevu smrt ne može svaliti na moja leđa, ali ovo... No premda nisam uvijek bio kriv, postajalo mi je jasno 64

da sam proklet, da za ljude nije dobro da su bliski sa mnom. Kad god sam nekog volio, uistinu volio, bilo je sto posto sigurno da će umrijeti . Samo bi dijete moglo biti uvjereno kako ta tragična zbivanja znače da je prokleto, a Travis je onda bio još dijete, bilo mu je tek četrnaest godina, i nije bilo logičnijeg objašnjenja. Bio je premlad da bi shvatio kako bezumno nasilje prirode i sudbine često nema dokučiva objašnjenja. Kao četmaestogodišnjaku bio mu je potreban red kako bi se snašao, tako da se uvjerio da je proklet, da će, ako nađe dobra prijatelja, tu osobu zapravo osuditi na preranu smrt. Kako je od samog početka bio introvertan, bilo mu je gotovo isuviše lako da se povuče u sebe i da mu vlastito društvo bude dovoljno. Kad je sa dvadeset i jednu godinu diplomirao, bio je prekaljen samotnjak, iako je sa zrelošću oblikovao zdraviji odnos prema smrti majke, brata i oca. Nije više svjesno razmišljao da je proklet, nije više okrivljavao sebe zbog svega što je zadesilo njegovu obitelj. Ostao je povučen u sebe, bez intimnih prijatelja, djelomice zbog toga što je izgubio sposobnost da sklapa i gradi prisne odnose, ali i zbog toga što je držao da ga neće shrvati bol ako ne bude imao prijatelja koje može izgubiti. — Navika i samoobrana držale su me osjećajno izoliranim — rekao je Einsteinu. Pas ustane i prijeđe nekoliko koraka do Travisa. Ugurao se među Travisove noge i naslonio glavu na njegovo krilo. Tapšući Einsteina, Travis reče — Nisam imao pojma što ću nakon studija. Provodilo se novačenje; prijavio sam se dragovoljno prije nego me pozovu. Odabrao sam vojsku. Posebne jedinice. Svidjelo mi se. Možda zato što... pa, osjećalo se prijateljstvo i morao sam nalaziti prijatelje. Znaš, pretvarao sam se kako ne želim ni s kim biti prisan, no sigurno sam to želio, jer sam odabrao situaciju gdje je to bilo neizbježno. Odlučio sam se za vojničko zvanje. Napokon sam se skrasio kada su osnovali antiterorističku jedinicu Delta Force. Dečki u Delti bili su prisni, pravi prijatelji. Zvali su me Mutavi i Harpo jer nisam bio pričljiv, no usprkos tome, našao sam prijatelje. Onda su moj vod u našoj jedanaestoj akciji prebacili u Atenu da ponovno zauzmemo američku ambasadu, nakon što su se u nju ubacili palestinski ekstremisti. Već su ubili osmoricu članova osoblja i nastavljali su ih ubijati, jednoga svaki sat; nisu željeli pregovarati. 65

Udarili smo ih brzo i podlo... a stvar se pretvorila u potpunu katastrofu. Minirali su prilaze. Devetorica iz mog voda su poginuli. Samo sam ja preživio. Primio sam metak u bedro. Geler u stražnjicu. No preživio sam. Einstein podigne glavu iz Travisova krila. Travisu se pričini kako u retriverovim očima vidi sućut. Možda zato jer je baš to želio vidjeti. — Bilo je to prije osam godina, kada mi je bilo dvadeset i osam. Napustio sam vojsku. Vratio se kući u Kaliforniju. Položio sam ispit i dobio dozvolu da trgujem nekretninama. Odabrao sam to jer je moj otac prodavao nekretnine, a i nisam znao što bih drugo radio. Bio sam prilično uspješan, možda zato što mi uopće nije bilo stalo hoće li kupiti kuće koje bi im pokazivao, nisam ih nagovarao, nisam se ponašao kao trgovac. Zapravo mi je išlo tako dobro da sam postao posrednik, otvorio vlastiti ured i unajmio prodavače. I tako je upoznao Paulu. Bila je visoka, plava ljepotica, pametna i duhovita. Tako joj je dobro išla prodaja nekretnina da se šalila kako je u prijašnjem životu predstavljala nizozemske koloniste kada su od Indijanaca kupili Manhattan za šaku šarenih kuglica i nakita. Travis ju je očarao. Tako mu je kazala: »Gospodine Cornell, očarali ste me. Mislim da ste me osvojili svojom snagom i šutnjom. Nisam vidjela bolju imitaciju Clinta Eastwooda.« Travis joj se isprva odupirao. Nije se bojao da će ureći Paulu; barem svjesno nije vjerovao u to; nije bio praznovjeran kao u djetinjstvu. No nije se ponovno želio izložiti opasnosti da zbog gubitka pati. Njegova neodlučnost nije ju obeshrabrila; uporno ga je progonila i on je s vremenom morao priznati da se zaljubio. Tako se silno zaljubio da joj je se povjerio kako se cijeli život igra skrivača sa smrću, a o tome dotad nije nikom pričao. »Slušaj« — reče Paula — »nećeš tugovati za mnom. Nadživjet ću te jer ja ne potiskujem osjećaje. Svoju frustriranost iskaljujem na svima oko sebe. Znači da ću tako tebi sigurno skratiti život za barem deset godina.« Vjenčali su se jednostavno, pred matičarom prije četiri godine, onoga ljeta nakon što je Travis proslavio trideset i drugi rođendan. Volio ju je. Bože, kako ju je volio. Einsteinu reče: — Onda to još nismo znali, no kad smo se vjenčali, već je bolovala od raka. Poslije deset mjeseci bila je mrtva. 66

Pas ponovno spusti glavu na njegovo krilo. Neko vrijeme Travis nije mogao nastaviti. Popio je malo piva. Pogladio je Einsteinovu glavu. Najposlije reče: — Nakon toga pokušao sam nastaviti kao prije. Uvijek sam se ponosio time da mogu nastaviti, da se sa svime mogu suočiti, da držim glavu gore. Čisto sranje. Još godinu dana vodio sam ured za nekretnine. No sve mi je bilo svejedno. Prodao sam posao prije dvije godine. Usto sam unovčio sve svoje investicije. Pretvorivši sve u gotovinu, uložio sam to u banku. Unajmio sam ovu kuću. Posljednje dvije godine... no, prepustio sam se mračnim mislima. Postao sam luckast. Nikakvo čudo, ha? Sto posto lud. Zatvorio se krug, shvaćaš; ponovno sam počeo razmišljati jednako kao kad sam bio mali. Uvjerio sam se da sam opasan za sve koji mi se približe. No ti si me promijenio, Einsteine. Ti si mi u jednom danu sve preokrenuo. Mogao bih se zakleti kako te netko poslao da mi pokažeš kako je život tajanstven, neočekivan i pun čudesa... i da se samo budala svjesno odriče života i dopušta da ga mimoiđe. Pas ponovno uperi pogled u njega. Travis podigne limenku piva, no bila je prazna. Einstein pođe do hladnjaka i izvadi još jednu. Uzimajući pivo od psa, Travis reče: — E, sad si čuo cijelu priču. I, što kažeš? Misliš li da je uputno da ostaneš sa mnom? Misliš li da je sigurno? Einstein zalaje. — Znači li to »Da«? Einstein se okrene na leđa i ispruži sve četiri uvis. Pokazao je trbuh onako kako je to učinio kada je dopustio da mu Travis stavi ogrlicu. Travis odloži pivo, ustane sa stolice, spusti se na pod i podraga retriverov trbuh. — Dobro — reče. — Dobro. Ali da mi nisi uginuo, znaš. Da se nisi usudio uginuti! 6. 67

Telefon Nore Devon zazvonio je ponovno u jedanaest sati. Streck: — Jesi li u krevetu, ljepotice? Nije odgovorila. — Želiš li da sam tamo s tobom? Od prethodnog je poziva razmišljala o tome kako da ga se oslobodi i dosjetila se nekoliko prijetnji za koje se nadala da će uspjeti. Rekla je: — Pustite me na miru ili ću poći policiji. — Nora, spavaš li gola? Sjedila je u krevetu. Još se više uspravila, sva napeta, ukočena. — Poći ću policiji i kazati im da ste me pokušali... da ste me pokušali napastovati. Hoću. Kunem se, hoću. — Rado bih te vidio golu — reče on ne osvrćući se na njezine prijetnje. — Lagat ću. Reći ću im da ste me si-silovali. — Zar ne bi željela da položim ruke na tvoja prsa, Nora? Tupi grčevi u želucu prisilili su je da se svine prema naprijed. — Zatražit ću od telefonske kompanije da postave lovca na moj broj i snime sve razgovore. Tako ću imati dokaze. — Ljubio bih te po cijelom tijelu, Nora. Zar to ne bi bilo divno? Grčevi su je sve jače stezali. Usto nije mogla obuzdati drhtavicu. Glas ju je više puta izdao kad je izrekla svoju konačnu prijetnju: — Imam revolver. Imam revolver. — Noćas ćeš me sanjati, Nora. Siguran sam da hoćeš. Sanjat ćeš kako te ljubim posvuda, po cijelom tvom lijepom tijelu... Zalupila je slušalicom. Okrenuvši se na stranu, skupila je ramena, privukla koljena i čvrsto ih zagrlila. Grčeve nije prouzročio fiziološki poremećaj. Bili su isključivo psihička reakcija na strah i stid i bijes i silnu frustraciju. S vremenom je bol popustila. Nestajao je i strah, a preostao je samo bijes. Bila je tako neupućena u život, tako neprilagođena u ophođenju s ljudima da nije mogla funkcionirati, osim kad se ograničila na kuću, na osobni svijet bez dodira s ljudima. Nije znala ništa o ponašanju u društvu. Nije čak znala ni pristojno razgovarati s Garrisonom Dilworthom, odvjetnikom tete Violet — a sada njezinim odvjetnikom — tijekom sastanaka o ostavinskoj raspravi. Na njegova je pitanja odgovarala što je kraće mogla i sjedila je, nepodnošljivo stidljiva, 68

pogledom uprtim u pod i s nemirnim, ledenim rukama položenim u krilu. Bojala se vlastitog odvjetnika! Ako nije znala kako će postupiti s čovjekom kakav je Garrison Dilworth, kako će ikad izići nakraj sa zvijeri kao što je Art Streck? Ubuduće se neće usuditi pozvati servisera u kuću, ma što se pokvarilo; živjet će u kući gdje se sve oko nje sve više kvari i propada, jer će idući serviser možda biti isti kao Streck... ili još gori! Po običaju koji je uvela njezina teta Nori su dostavljali namirnice iz obližnje trgovine, tako da nije morala izlaziti u kupovinu. No sada će se bojati pustiti dostavljača u kuću; on nikad nije bio nimalo napastan, nije aludirao niti bio imalo neuljudan, no jednom će on možda primijetiti, kao Streck, kako je ranjiva... Mrzila je tetu Violet! S druge strane, Violet je imala pravo: Nora je mišica. Kao svim miševima suđeno joj je da bježi, da se skriva i čuči u mraku. No njezin se bijes, kao i grčevi, smirio. Osamljenost je zamijenila bijes i potiho je zaplakala. Poslije, sjedeći uspravno, naslonjena o uzglavnicu, brišući suzne oči i nos papirnatim rupčićem, hrabro se zaklela da neće voditi osamljenički život. Nekako će skupiti snagu i hrabrost da izlazi u svijet češće nego prije. Tako će upoznati ljude. Upoznat će susjede koje je Violet uglavnom izbjegavala. Steći će prijatelje. Hoće! I neće dopustiti da je Streck zastrašuje. Usto će naučiti kako se rješavaju drugi problemi, pa će s vremenom postati druga žena. To si je obećala. Bio je to njezin zavjet. Razmišljala je kako bi bilo da isključi telefon i tako onemogući Strecka, no bojala se da će joj telefon zatrebati. Što ako se probudi i čuje nekog u kući i onda ne uspije uključiti telefon navrijeme? Prije no što se pokrila i ugasila svjetla, zatvorila je vrata bez brave i poduprla ih naslonjačem koji je podvukla ispod kvake. U krevetu, u mraku, pipkala je dok nije pronašla mesarki nož na noćnom ormariću. Umirilo ju je kad ga je odmah dohvatila bez prtljanja. Nora je ležala na leđima otvorenih očiju potpuno budna. Blijedo jantamo svjetlo uličnih svjetiljki probijalo se kroz kapke na prozorima. Strop je bio išaran prugama crne i tamnozlatne boje, kao da preko kreveta skače beskonačno dugačak tigar koji nikad neće preskočiti na drugu stranu. Pitala se hoće li ikad više mirno spavati. Također se pitala hoće li pronaći osobu kojoj će biti stalo do nje — 69

a i koja će se brinuti o njoj. Nekog tamo u svijetu u koji se zaklela da će ući. Zar nema nikog tko bi zavolio mišicu i nježno postupao s njom? U daljini je zviždaljka lokomotive odsvirala tužaljku od jedne note. Bio je to prazan, hladan i žaloban zvuk u noći. 7. Vince Nasco nikad nije bio tako zaposlen. Niti tako sretan. Kad je nazvao uobičajen broj u Los Angelesu da ih izvijesti o uspješno obavljenu poslu u kući Yarbeckovih, uputili su ga na drugu javnu telefonsku govornicu. Nalazila se između prodavaonice smrznutog jogurta i ribljeg restorana na otoku Balboi u Newport Harbom. Ondje ga je nazvao onaj seksi, dubok, no ipak djevojački glas. O ubojstvu je govorila neizravno, nikad inkriminirajućim riječima, nego se koristila egzotičnim eufemizmima koji ne bi ništa značili na sudu. Nazvala ga je iz javne govornice, koju je odabrala nasumice, tako da je bilo gotovo nemoguće da ih prisluškuju. No, živimo u Orwellovu svijetu gdje se nitko ne usuđuje riskirati. Ženski mu je glas priopćio da ima treći posao za njega. Tri u jednom danu. Dok je Vince promatrao večernji promet kako puzi pokraj njega uskom otočkom ulicom, žena — koju nikad nije vidio i kojoj ni ime nije znao — dala mu je adresu dr. Alberta Hudstona u Laguna Beachu. Hudston je ondje živio sa ženom i šesnaestogodišnjim sinom. I on i njegova supruga moraju biti smaknuti; no o dječakovoj sudbini slobodno odlučuje Vince. Ako ne mora smaknuti dijete, dobro. Ali ako dijete vidi Vincea, pa može biti svjedok, i njega treba likvidirati. — Po vlastitoj procjeni — reče ženski glas. Vince je već znao da će ubiti dječaka, jer mu ubojstvo više koristi, donosi mu više snage, ako je žrtva mlada. Dugo je vremena prošlo otkad je posljednji put smaknuo kakvu mladu žrtvu. Uzbuđivala ga je sama pomisao. — Moram samo istaknuti — reče ona pomalo izluđujući Vincea dahtanjem u stankama između dijelova rečenice — da posao treba 70

završiti što prije. Želimo da bude gotovo još večeras. Do sutra će konkurencija nanjušiti što smjeramo, pa će nas ometati. Vince je znao da je »konkurencija« zapravo policija. Plaćaju ga da ubije tri liječnika u jednom danu — liječnika! Nikad prije nije ubio liječnika, tako da je znao da ih povezuje nešto, nešto što će policija shvatiti čim pronađu Weatherbya u prtljažniku njegova automobila i nasmrt izudarano tijelo Elisabeth Yarbeck u njezinoj spavaonici. Vince nije imao pojma o kakvoj je vezi riječ jer nikad nije ništa znao o ljudima za ubojstvo koji su ga plaćali, a zapravo i nije želio znati. Tako je sigurnije. No, policija će povezati Weatherbya s Yarbeckovom, te oba slučaja s Hudstonom, tako da će ga policija, ako ga Vince ne sredi večeras, već sutra štititi. Vince reče: — Zanima me... Želite li da to bude obavljeno na jednak način kao i dva prethodna posla? Želite li da bude po stalnom obrascu? Razmišljao je o tome da spali Hudstonovu kuću i time prikrije ubojstva. — Apsolutno želimo da bude po obrascu — reče ona. — Isto kao u prethodnim slučajevima. Želimo da znaju da smo imali posla. — Shvaćam. — Želimo ih povući za nos — reče ona i lagano se nasmije. — Želimo im utrljati soli na ranu. Vince je spustio slušalicu i odšetao do restorana Jolly Roger na večeru. Pojeo je juhu od povrća, hamburger, pržene krumpiriće, prženi luk, salatu od kupusa, čokoladnu tortu sa sladoledom i (naručivši naknadno) pitu od jabuka, a sve to zalio je s pet šalica kave. Inače je volio jesti, no apetit mu se silno otvarao nakon obavljena posla. Odista, ni nakon pite od jabuka nije bio potpuno sit. Razumljivo je to. Tog burnog dana upio je životnu snagu Davisa Weatherbya i Yarbeckovih; pucao je od snage kao motor trkaćeg bolida. Njegov metabolizam radio je punom brzinom; trebaju mu dodatne količine goriva za određeno vrijeme da njegovo tijelo u biološkim akumulatorima uskladišti višak životne energije za buduću uporabu. Sposobnost upijanja životne snage svoje žrtve jest onaj veliki dar koji ga čini drukčijim od svih ostalih ljudi. Taj dar omogućit će mu da uvijek ostane snažan, vitalan, budan. Živjet će vječno. Nikad nije povjerio tajnu svog izvrsnog dara ženi s dubokim 71

glasom, pa ni drugim poslodavcima. Malo je onih koji su dovoljno maštoviti i bez predrasuda da bi takav dar shvatili ozbiljno. Vince se nije povjeravao jer se bojao kako će pomisliti da je lud. Izišao je iz restorana i neko vrijeme stajao na nogostupu. Stajao je i duboko udisao uživajući u svježem morskom zraku. Iz luke je dopirao prohladan noćni vjetar i za sobom nogostupom nosio papirnate otpatke i ljubičaste palisandrove cvjetove. Vince se osjećao odlično. Držao je da je on sam prirodna sila, jednako kao more i vjetar. Od otoka Balboe vozio je prema jugu do Laguna Beacha. U jedanaest sati i dvadeset minuta parkirao je svoj kombi preko puta kuće Hudstonovih. Nalazila se na bregovima. Prizemnica na strmoj padini s pogledom na ocean. U nekoliko prozora gorjelo je svjetlo. Prebacio se preko sjedala u stražnji dio kombija, skrivajući se dok ne vidi da su svi u kući pošli spavati. Čim je napustio kuću Yarbeckovih, presvukao se iz plavoga odijela u sive hlače, bijelu košulju, kestenjast pulover i tamnoplavi sintetički sako. Sada u tami nije mu preostajalo drugo nego da izvadi oružje iz kartonske kutije, gdje je bilo skriveno ispod dva kruha, paketa s četiri role toaletnog papira i drugih potrepština koje su stvarale dojam da se vraća iz kupovine. Walther P-38 bio je napunjen. Kad je obavio posao kod Yarbeckovih, na cijev je pričvrstio nov prigušivač, jedan od onih novih, kratkih koji je, zahvaljujući razvoju tehnike, bio upola kraći od starijih modela. Odložio je pištolj. Imao je nož skakavac sa sječivom dugačkim petnaest centimetara. Pospremio ga je u desni džep od hlača. Svinuo je žičanu garotu u čvrsto klupko i gurnuo je u lijevi unutrašnji džep sakoa. Imao je toljagu s olovnim umetkom. Stavio ju je u desni vanjski džep sakoa. Nije očekivao da će mu zatrebati išta osim pištolja. Međutim, volio je biti spreman za svaki slučaj. Za neke je poslove rabio Uzia, ilegalno pripravljenog za automatsku paljbu. No ova zadaća nije zahtijevala teško oružje. Imao je i malen kožnati svežanj, upola manji od brijaćeg pribora, s nekoliko komada jednostavnog provalničkog alata. Nije se trudio 72

provjeriti taj pribor. Možda mu ni neće biti potreban jer mnogi su ljudi nevjerojatno nemarni prema sigurnosti u kući; noću ne zaključavaju vrata i prozore, kao da misle da žive u kakvom kvekerskom selu iz devetnaestog stoljeća. U jedanaest sati i četrdeset minuta nagnuo se između prednjih sjedala i pogledao kroz bočni prozor prema kući Hudstonovih. Sva su svjetla bila ugašena. Dobro. Svi su legli. Kako bi im dao vremena da zaspu, ponovno je sjeo u stražnji dio kombija, pojeo čokoladu i razmišljao kako će potrošiti dio bogatog honorara koji je zaradio od jutros. Otprije je želio imati motorne skije, onu zgodnu napravu za skijanje na vodi, koju ne treba vući čamac. Obožavao je ocean, nešto u njemu ga je privlačilo; osjećao se lagodno u vodi i najbolje se osjećao kad se kretao zajedno s golemim, nadirućim, mračnim vodenim masama. Uživao je roniti s aparatom, jedriti i jahati na valovima. Kao gimnazijalac više je vremena provodio na plaži nego u školi. Još uvijek bi povremeno zajašio dasku, osobito na velikim valovima. No sada, s dvadeset osam godina, jahanje na valovima činilo mu se suviše pitomo. Sada je volio brzinu. Zamišljao se kako klizi crnom morskom površinom na motornim skijama, kako ga udara vjetar, kako ga potresa beskonačan niz udaraca od sudara s nadolazećim valovima, kako jaši Tihi ocean kao što kauboj jaši divljeg konja... Petnaest minuta poslije ponoći izišao je iz kombija. Zataknuo je pištolj za pas od hlača i prešao preko utihnule, opustjele ulice do kuće Hudstonovih. Kroz nezaključana vrata ušao je u dvorište koje je osvijetljavala samo mjesečina što se probijala kroz gusto lišće grana golemog smrdela. Zastao je da navuče mekane kožnate rukavice. Klizeća staklena vrata u kojima se zrcalila mjesečina povezivala su dvorište s dnevnom sobom. Bila su zaključana. U svjetlu malene baterijske svjetiljke, koju je izvadio iz svežnja s provalničkim alatom, Vince je ugledao drvenu motku položenu s unutrašnje strane vrata koja je sprečavala da vrata budu silom otvorena. Hudstonovi su osigurali svoju kuću bolje nego većina drugih ljudi, no to Vincea nimalo nije zabrinjavalo. Pričvrstio je malenu gumenu prianjaljku o staklo, dijamantskim nožem izrezao krug na staklu blizu kvake i tiho izvadio izrezano staklo. Uvukao je ruku i otključao bravu. 73

Zatim je izrezao još jedan krug pri dnu vrata, uvukao ruku i uklonio drvenu motku, gurajući je kroz zastore u sobu. Nije se morao brinuti o psu. Žena sa seksi glasom kazala mu je da Hudstonovi ne drže kućne ljubimce. Zato je volio raditi za te poslodavce: njihove su obavijesti uvijek podrobne i pouzdane. Otvorio je vrata i uvukao se kroz navučene zastore u mračnu dnevnu sobu. Zastao je na trenutak, osluškivao i pričekao da mu se oči prilagode tami. U kući je vladala grobna tišina. Prvo je pronašao dječakovu sobu. Obasjavala ju je zelena svjetlost brojčanika digitalnog sata na radiju. Dječak je ležao na strani i tiho hrkao. Šesnaest godina. Vrlo mlad. Vince je volio kad su vrlo mladi. Obišao je krevet i sagnuo se uz njega, licem u lice sa spavačem. Zubima je skinuo rukavicu s lijeve ruke. Držeći pištolj u desnoj, prislonio je cijev ispod dječakove brade. Dječak se smjesta probudio. Vince je goli dlan lijeve ruke čvrsto pritisnuo o dječakovo čelo i istodobno ispalio pištolj. Metak je probio dječakovu mekanu bradu, prošao kroz nepce u mozak i na mjestu ga usmrtio. Zzzup. Silan naboj životne energije prasnuo je iz umirućeg tijela i pretočio se u Vincea. Bijaše to tako čista, tako vitalna energija da je Vince tiho zaplakao od užitka koji je ćutio dok se slijevala u njega. Neko je vrijeme ostao nagnut nad krevetom; nije se usudio pomaknuti. Bio je izvan sebe. Bez daha. Najposlije je u mraku poljubio usne mrtvog dječaka i rekao: — Prihvaćam. Hvala ti. Prihvaćam. Odšuljao se, brzo i tiho poput mačke kroz kuću i ubrzo pronašao glavnu spavaonicu. Dovoljno svjetla pružao je digitalan sat sa zelenim brojčanikom, a usto je sobu blago osvjetljavala noćna svjetiljka kroz otvorena vrata kupaonice. Dr. Hudston i njegova supruga su spavali. Vince je prvo ubio nju... Zzzup. ... a da se njezin muž nije probudio. Spavala je gola, a nakon što je primio njezinu žrtvu, položio je glavu na njezina gola prsa i osluhnuo tišinu njezina srca. Poljubio joj je bradavice i promrmljao: — Hvala vam. Obišao je na drugu stranu kreveta, zapalio svjetiljku na noćnom ormariću i probudio dr. Hudstona. Ovaj je isprva bio zbunjen. Sve dok 74

nije ugledao suprugine izbuljene oči kako gledaju u prazno. Tada je kriknuo i pokušao zgrabiti Vinceovu ruku. Vince ga je drškom pištolja dva puta udario u glavu. Onesviještenog Hudstona, koji je također spavao gol, odvukao je u kupaonicu. I tu je pronašao ljepljivu vrpcu kojom je vezao doktorova zapešća i gležnjeve. Napunio je kadu hladnom vodom i ugurao Hudstona u nj. Ledena kupelj osvijestila je doktora. Iako je bio gol i vezan, Hudston se pokušao dignuti iz vode i baciti na Vincea. Vince ga je pištoljem udario u lice i ponovno gurnuo u vodu. — Tko ste vi? Što hoćete? — frfljao je dok je dizao glavu iz vode. — Ubio sam vašu suprugu i vašeg sina, a i vas ću ubiti. Činilo se da Hudstonove oči tonu još dublje u njegovo mokro blijedo lice. — Jimmya? Oh, ne Jimmya, ma ne. — Vaš sin je mrtav — potvrdio je Vince. — Prosvirao sam mu mozak. To je shrvalo Hudstona. Nije se rasplakao, nije počeo jadikovati. Dakle, nije učinio ništa tako dramatično. No oči su mu ugasnule — tap — isti trenutak. Kao kad ugasiš svjetlo. Zurio je u Vincea, no u njemu nije više bilo ni straha ni srdžbe. Vince reče: — E, sada imate izbor: možete umrijeti na lak ili na težak način. Kažite mi što želim znati i dopustit ću vam da umrete lagano: brzo i bezbolno. Budete li se tvrdoglavih, mogu rastegnuti tako da cijela stvar potraje pet-šest sati. Dr. Hudston je zurio. Izuzevši žive tragove svježe krvi po licu, bio je vrlo bijel, mokar i bolesno blijed, poput kakva stvorenja koje vječno pliva u najvećim morskim dubinama. Vince se nadao da tip nije katatoničan: — Želim znati što vas povezuje s Davisom Weatherbyem i Elisabeth Yarbeck. Hudston trepne i zapilji se u Vincea. Prozborio je hrapavim i drhtavim glasom: — Davis i Liz? O čemu govorite? — Poznajete li ih? Hudston kimne glavom. — Otkud ih poznajete? Išli ste zajedno u školu? Neko ste vrijeme bili susjedi? Hudston odmahne glavom i reče: — Mi smo... radili smo zajedno u 75

Banodyneu. — Što je taj Banodyne? — Banodyneski laborarorij. — Gdje se nalazi? — Tu, u okrugu Orangeu — reče Hudston. Naveo je adresu u gradu Irvineu. — Što ste ondje radili? — Istraživanja. No ja sam otišao od tamo prije deset mjeseci. Weatherby i Yarbeckova još uvijek rade za njih. Ja ne. — Kakva istraživanja? — upita Vince. Hudston je oklijevao. Vince reče: — Brzo i bezbolno... ili teško i bolno? Doktor mu je ispričao o istraživanjima koja je provodio u Banodyneu. O Projektu Franjo. O pokusima. O psima. Priča je bila nevjerojatna. Vince je tražio od Hudstona da neke pojedinosti ponovi tri-četiri puta dok se naposljetku nije uvjerio da je sve to istina. Kad je bio siguran da je iscijedio sve obavijesti, Vince ga je ustrijelio u lice, iz neposredne blizine: brza smrt, onako kako je bilo obećano. Zzzup. Vrativši se u kombi i spuštajući se od kuće Hudstonovih, Vince je razmišljao o opasnosti kojoj se izložio. Inače nije ništa znao o svojim žrtvama. Tako je najsigurnije za njega i za njegove poslodavce. Obično nije ni želio znati što su ti jadnici učinili da bi na sebe svalili takve patnje. Jer, kad bi znao, i sam bi patio. No ovo nije bila uobičajena situacija. Plaćali su ga da ubije troje doktora (no, kako se uspostavilo, oni nisu liječnici nego znanstvenici) i to uzorne građane, zajedno sa svim članovima obitelji na koje bi naišao. Neobično. U sutrašnjim novinama neće biti dovoljno mjesta za sve vijesti. Zbivalo se nešto vrlo značajno, nešto tako važno da bi mu se ovaj put mogla pružiti životna prilika da se domogne takve hrpe novca da ga sam ne bi mogao izbrojiti. Do novca bi mogao doći prodajući zabranjena znanja koja je iznudio iz Hudstona... kada bi samo otkrio tko bi ih želio kupiti. No znanje ne donosi samo novac; može biti i opasno. Dovoljno je pitati Adama. Ili Evu. Kad bi njegovi trenutačni poslodavci, ženskica sa seksi glasom i drugi ljudi u Los Angelesu, doznali da je prekršio 76

najosnovnije pravilo svog zanata, kad bi znali da je ispitivao žrtvu prije no što ju je smaknuo, angažirali bi nekog da smakne Vincea. Lovac bi postao zvijer koju love. Naravno, pomisao da će umrijeti nije ga osobito zabrinjavala. U sebi je skupio suviše života. Živote drugih ljudi. Imao je više života nego deset mačaka zajedno. Živjet će vječno. Bio je prilično siguran u to. No... ovaj, nije znao zasigurno koliko života mora uskladištiti da si osigura besmrtnost. Ponekad se osjećao kao da je već postigao stanje neuništivosti, vječan život. No kadšto mu se činilo da je još uvijek ranjiv te da mora unijeti u sebe još životne energije da bi dosegnuo željeno božansko stanje. Sve dok nije znao, bez ikakve dvojbe, da je dosegnuo Olimp, bolje da ipak bude na oprezu. Banodyne. Projekt Franjo. Ako je Hudston govorio istinu, rizik će se itekako isplatiti pronađe li pravog kupca za obavijesti. Bit će bogat. 8. Wes Dalberg živio je sam u kamenoj kućici u gornjem dijelu Kanjona Holy Jima na istočnom rubu okruga Orangea punih deset godina. Jedina mu je rasvjeta bila svjetlo plinskih svjetiljaka, a vodu je dobivao jedino s ručne crpke iznad sudopera u kuhinji. Imao je vanjski zahod tridesetak metara iza kućice na vratima kojega je izrezbario mlad mjesec (u šali). Wesu je bilo četrdeset i dva ljeta, no izgledao je stariji. Koža na licu nosila je tragove djelovanja vjetra i sunca. Nosio je uredno podšišanu bradu s gustim sijedim brkovima. Premda se doimao stariji no što jest, tjelesno je bio čvrst i jak kao dvadesetogodišnjak. Držao je da je za njegovo zdravlje zaslužan život u bliskoj svezi s prirodom. Noći, u utorak 18. svibnja, sjedio je za kuhinjskim stolom do jedan poslije ponoći u srebrnkastom svjetlu pištajuće svjetiljke, pijuckajući domaće vino od šljiva i čitajući roman o McGeeu od Johna D. MacDonalda. Wes je za sebe govorio kako je »nedruštveno gunđalo koje se rodilo u pogrešno doba«, koje ne vidi koristi od modernog 77

društva. No volio je čitati o McGeeu, jer je McGee plivao u tom prljavom, opakom svijetu i nikada nije dopustio da ga za sobom povuku smrtonosni vrtlozi. Nakon što je u jedan sat dovršio knjigu, izišao je po drva za ognjište. Platanine grane svijale su se na vjetru i bacale nejasne mjesečinske sjene na tlo, a glatke površine šuštajućeg lišća mutno su se ljeskale blijedo zrcaleći Mjesečevu svjetlost. U daljini su zavijali kojoti loveći zeca ili kakvo drugo maleno stvorenje. U obližnjem šipragu glasali su se kukci, a svjež vjetar hujao je krošnjama gore u šumi. Ogijevno drvo držao je u dozidanoj drvarnici koja se protezala čitavom dužinom sjevernog zida kućice. Oslobodio je zasun na dvokrilnim vratima. Tako je dobro znao raspored drva u spremištu da se kretao i radio naslijepo u potpuno mračnom prostoru, i u čvrsto limeno korito složio je šest klada. Iznio je korito noseći ga u obje ruke, spustio ga i okrenuo se da zatvori vrata. Primijetio je da su kojoti i kukci utihnuli. Čuo se još samo vjetar. Namrštio se i okrenuo kako bi pogledao mračnu šumu koja je okruživala malenu krčevinu na kojoj je stajala njegova kućica. Nešto je zagunđalo. Wes je zirkao prema šumi koju je prekrivala noć, šumi koja se iznenada činila slabije obasjana mjesečinom nego prije nekoliko trenutaka. Gunđanje je bilo duboko i puno bijesa. Nije nalikovalo ni na što što je čuo u šumi u deset godina koliko ih je ondje proveo sam. Wes je bio radoznao, čak i zabrinut, no nimalo preplašen. Stajao je potpuno miran i osluškivao. Prošla je minuta, a da nije čuo ništa. Zatvorio je vrata drvarnice, stavio zasun i podignuo korito puno ogijevnog drva. Ponovno je zagunđalo. Zatim tišina. Zatim zvuk suhih grančica i lišća kako pucketaju, hrskaju i lome se pod nečijom nogom. Sudeći prema zvuku, to se događalo tridesetak metara od njega. Malo zapadnije od drvarnice. Otraga u šumi. Ponovo je zagunđalo, sada glasnije. Bliže. Dvadeset metara od njega. Još nije mogao vidjeti otkud dolazi zvuk. Nepouzdani Mjesec i dalje se krio iza filigransko tankog niza oblaka. 78

Osluškujući snažno, grleno, ali i urlajuće gunđanje, Wesu odjednom postane nelagodno. Prvi put u deset godina koliko je proveo u kanjonu osjeti da je u opasnosti. Noseći korito, pohitao je prema stražnjoj strani kućice i kuhinjskim vratima. Šuškanje u šipragu postajalo je sve glasnije. Stvorenje u šumi ubrzalo je kretanje. Da ubrzalo, trčalo je. I Wes je trčao. Gunđanje je preraslo u tvrdo, silovito režanje: jezivu mješavinu zvukova koja kao da djelomice pripada psu, djelomice svinji, djelomice kuguaru, djelomice čovjeku, a jednim dijelom nečem potpuno drukčijem. Bilo mu je gotovo za petama. Kad je protrčavao iza ugla kućice, Wes je zamahnuo koritom i bacio ga u smjeru iz kojeg je procijenio da životinja dolazi. Čuo je kako klade lete iz korita i padaju na tlo, čuo je kako se metalno korito prevrće, no režanje se sve više približavalo. Zaključio je da je promašio. Užurbano se uspeo uz tri stube, otvorio kuhinjska vrata, ušao i zalupio ih za sobom. Zakračunao je vrata, što nije učinio posljednjih devet godina, sve otkad se priviknuo na kanjonski mir i tišinu. Pošao je do ulaznih vrata. I njih je zakračunao. Iznenadila ga je silina straha koji ga je obuzeo. Čak da je tamo vani kakva neprijateljski raspoložena životinja — možda bijesan medvjed koji se spustio s planina — ne bi mogla otvoriti vrata i ući u kućicu za njim. Nije bilo potrebe da zakračuna vrata, no ipak mu je bilo lakše kad je to učinio. Postupio je prema instinktu, a dovoljno je vremena proveo u divljini da zna kako se u instinkte treba uzdati čak i onda kad to dovodi do naoko iracionalnog ponašanja. Dobro, sad je na sigurnome. Nijedna životinja ne može otvoriti vrata. Medvjed jamačno ne bi mogao, a to je najvjerojatnije medvjed. No glasanje nije bilo nalik na medvjeđe. Upravo zbog toga se Wes Dalberg tako plašio: ta se životinja nije glasala poput ikoje koja bi se mogla šunjati tim šumama. Poznavao je sve ovdašnje životinje, prepoznao bi sva njihova zavijanja, krikove i druge zvukove koje su proizvodile. Jedino svjetlo u sobi dolazilo je od ognjišta, no ono nije raspršilo sjene u kutovima. Sablasti svjetlosti odbijene od vatre poskakivale su zidovima. Sada je Wes prvi put požalio što kućica nije priključena na 79

električnu struju. Posjedovao je sačmaricu marke Remington, kojom je lovio sitnu divljač kako bi nadopunio prehranu koja se sastojala od namirnica kupljenih u trgovini. Držao ju je na polici u kuhinji. Razmišljao je hoće li je uzeti i napuniti, no sada kada je bio siguran iza zatvorenih vrata, pomalo se stidio što se tako uspaničario. Poput kakva žutokljunca, za ime Božje. Poput kakva pretila stanovnika predgrađa koji vrišti kad ugleda poljskog miša. Trebao je samo viknuti i pljesnuti rukama pa bi se životinja u šipragu najvjerojatnije preplašila i pobjegla. Iako je reagirao instinktivno, njegovo je ponašanje bilo suprotno predodžbi koju je stvorio o sebi kao o tvrdokornom kanjonskom naseljeniku. Ako bi sada uzeo pušku, izgubio bi znatan dio samopoštovanja, a to mu je bilo važno jer je Wesu Dalbergu bilo stalo samo do toga što sam misli o sebi. Ništa od puške. Wes se ohrabrio i pošao do velikog prozora u dnevnoj sobi. Taj prozor bio je preinaka koju je učinio vlasnik kućice prije nekih dvadeset godina. On je izvadio stari, uski prozor s dvostrukim staklom, načinio veću rupu u zidu te ugradio velik prozor s jednostrukim staklom kako bi dobio što bolji pogled na veličanstven šumski krajolik. U srebrnkastoj mjesečini činilo se da nekoliko oblaka svijetli na baršunastoj crnini noćnoga neba. Mjesečeve zrake prošarale su dvorište i svjetlucale se na maski, poklopcu i vjetrobranu Wesova džipa Cherokeea, te su ocrtavale sjenkaste oblike okolnog drveća. Trenutačno se ništa nije micalo, osim nekoliko grana koje su se nježno lelujale u blagom vjetru. Nekoliko je minuta proučavao šumski krajolik. Kako nije čuo ni vidio ništa neobično, zaključio je da se životinja povukla. Sa znatnim olakšanjem, no ponovno i sa stidom, okretao se od prozora... a onda je opazio kako se nešto miče pokraj džipa. Pomno je promatrao to mjesto, no nije vidio ništa. Ipak je još koju minutu oprezno gledao. Baš kada je zaključio da mu se samo pričinilo da je vidio pokret, ponovno ga je opazio: nešto je izlazilo iza džipa. Nagnuo se bliže prozoru. Nešto je hitalo dvorištem prema kućici, kretalo se brzo i držalo se nisko uz tlo. Umjesto da otkrije o kakvu je neprijatelju riječ, mjesečina ga je činila još tajnovitijim: bićem bez raspoznatljiva oblika. Jurišalo je 80

prema kućici! Iznenada — Isuse! Mili Bože! — stvorenje se bacilo u zrak. Neko čudno biće letjelo je mrakom i Wesu se otme povik, a trenutak nakon toga zvijer je s praskom uletjela kroz veliko staklo. Wes je vrisnuo, no njegov je vrisak bio naprasno prekinut. 9. Budući da Travis nije osobito pio, tri piva bila su dovoljna protiv svake nesanice. Usnuo je nekoliko trenutaka nakon što je položio glavu na jastuk. Sanjao je da je voditelj u cirkusu u kojem su sve životinje znale govoriti; nakon svake predstave posjećivao bi ih u njihovim kavezima i svaka bi mu životinja ispričala svoju tajnu. Tajna bi ga zapanjila premda bi je zaboravio čim bi pošao do sljedećeg kaveza i sljedeće tajne. U četiri ujutro probudio se i ugledao Einsteina na prozoru spavaonice. Pas je stajao prednjim šapama naslonjenim o prozorsku dasku; glavu mu je obasjavala mjesečina i zurio je u noć, sav na oprezu. — Što se dogodilo? — upita Travis. Einstein ga pogleda i onda ponovno usmjeri pozornost na noć obasjanu mjesečinom. Tiho je zacvilio i lagano naćulio uši. — Netko je tamo vani? — upita Travis ustajući iz kreveta i navlačeći traperice. Pas se spusti na pod i užurbano pođe iz spavaonice. Travis ga je pronašao na prozoru u zatamnjenoj dnevnoj sobi kako proučava noć s te strane kuće. Čučnuo je pokraj psa, stavio ruku na njegova široka krznata leđa i upitao: — Što se dogodilo? Ha? Einstein pritisne njušku o staklo i nervozno zacvili. Ni u vrtu ni na ulici Travis nije vidio baš nikakvu opasnost. Onda mu sine i on reče: — Brineš li se zbog onog što te jutros proganjalo šumom? Pas mu uputi ozbiljan pogled. — Ma stoje to bilo ondje u šumi? — upita Travis. Einstein ponovno zacvili i zadrhće. Prisjećajući se retriverova — a i svog — nevjerojatnog straha u 81

podbrežju Sanataanskih planina, prizivajući ponovno u svijest strašan osjećaj da ih je progonilo nekakvo neprirodno biće, Travis se počne tresti. Pogledao je u svijet uronjen u noć. Šiljaste crne šare palmina lišća ocrtavalo je slabašno žuto svjetlo obližnje ulične svjetiljke. Vjetar je na mahove dizao prašinu, lišće i otpatke s nogostupa, spuštao ih i ostavljao da mirno leže nekoliko trenutaka. Onda ih je ponovno oživljavao. Samotni noćni leptir nježno se sudario s prozorskim staklom ispred Travisovih i retriverovih očiju, očito pogrešno misleći da je odraz Mjeseca ili ulične svjetiljke kakav plamen. — Brineš li se da te još uvijek traži? — upita Travis. Pas zalaje jednom, potiho. — Mislim da ne — reče Travis. — Mislim da ne shvaćaš koliko smo daleko putovali na sjever. I putovali smo kamionetom, a on bi nas do ovog mjesta morao slijediti pješice, a to nije mogao učiniti. Što god da je to bilo, sada je daleko od nas, Einsteine, daleko u okrugu Orangeu i nikako ne može znati kamo smo otišli. Ne moraš se više brinuti zbog toga. Razumiješ? Einstein je njuškom pogladio i polizao Travisovu ruku kao da želi pokazati kako se umirio i kako je zahvalan. No ponovno je pogledao kroz prozor i oglasio se jedva čujnim cviljenjem. Travis ga je morao nagovoriti da se s njime vrati u spavaonicu. Ondje je pas želio leći na krevet pokraj svoga gospodara, a kako bi smirio životinju, Travis se nije protivio. Vjetar je mumljao i stenjao pod strehom bungalova. Svako malo, u kući se čula uobičajena noćna škripa dasaka. Motor je brundao, gume šaptale i ulicom prođe neki automobil. Iscrpljen emocionalnim i tjelesnim naporima protekloga dana, Travis je ubrzo zaspao. Pred zoru se napola probudio i shvatio kako Einstein ponovno stražari na prozoru spavaonice. Mrmljajući zovne retrivera imenom i umornim pokretom potapša postelju. No Einstein ostane na straži, a Travis opet zaspi. 82

ČETVRTO POGLAVLJE 1. Dan nakon susreta s Artom Streckom, Nora Devon izašla je u dugu šetnju s namjerom da istraži dijelove grada koje nikad nije vidjela. S tetom Violet izlazila je u kraće šetnje jedanput na tjedan. Nakon staričine smrti, Nora je i dalje izlazila, premda rjeđe, a nikad se od kuće nije udaljavala više od šest do osam blokova. Danas će se uputiti mnogo dalje. Bit će to prvi malen korak na dugom putovanju prema osvajanju slobode i samopoštovanja. Prije no što je izašla iz kuće, razmišljala je hoće li poslije pojesti lagan ručak u restoranu koji bi putem nasumice odabrala. No nikada nije bila u restoranu. Pomisao da se mora obratiti konobaru i ručavati u društvu neznanaca bila je zastrašujuća. Stoga je u malenu papirnatu vrećicu složila jednu jabuku, jednu naranču i dva zobena kolačića. Ručat će sama, negdje u kakvom parku. I to će biti revolucionarna promjena. Korak po korak. Nebo je bilo vedro. Bilo je toplo. Drveće je izgledalo svježe, resilo ga je novo proljetno zelenilo; komešalo se u povjetarcu upravo dovoljno jakom da ublaži prekomjernu vrućinu sunčevih zraka. Nora je šetala pokraj uredno održavanih kuća, kojih je velika većina bila građena u raznim španjolskim stilovima, te promatrala vrata i prozore novom radoznalošću razmišljajući o ljudima koji u njima stanuju. Jesu li sretni? Tužni? Kakvu glazbu vole slušati i kakve knjige čitaju? Što vole jesti? Planiraju li ljetovati u egzotičnim predjelima, izaći u kazalište, posjetiti noćni lokal? Nikad dosad nije razmišljala o njima, jer je znala da se njihovi životni putovi nikad neće sresti. Razmišljati o njima značilo bi tratiti vrijeme i trud. No sada... Kad bi naišla na druge šetače, spustila bi glavu i okretala je na 83

drugu stranu, baš kao što je oduvijek činila. No nakon nekog vremena smogla je snage da neke i pogleda. Iznenadilo ju je koliko ju je ljudi s osmijehom pozdravljalo. Nešto poslije još ju je više iznenadilo kad se čula da im odzdravlja. Kod Okružne sudnice zastala je da bi se divila žutim jukinim cvjetovima i žarkocrvenim bugenvilijama što su se uspinjale ožbukanim zidom i ovijale oko ukrasnih rešetaka od kovana željeza najednom od visokih prozora. Kod Santabarbarske misije izgrađene 1815. stala je ispred ulaznih stuba i proučavala divno pročelje stare crkve. Istraživala je dvorište sa Svetim vrtom i uspela se na zapadni zvonik. Postupno je razumjela zašto se, u nekim od mnogobrojnih knjiga koje je pročitala, kaže da je Santa Barbara jedan od najljepših gradova na svijetu. Živjela je ovdje gotovo cijeli život, no kako se u kući Devonovih skrivala s Violet, a kako je za rijetkih izlazaka ponajviše gledala vrhove svojih cipela, sada je prvi put vidjela grad. Podjednako ju je očaravao i uzbuđivao. U jedan sat, u Alamedskom parku blizu jezerca, sjela je na klupu pokraj tri stare, goleme palme. Noge su joj otjecale, no nije namjeravala poći rano kući. Otvorila je papirnatu vrećicu i počela ručak žutom jabukom. Nikad joj ništa nije tako godilo. Kako je bila gladna, brzo je pojela i naranču ubacivši koru u vrećicu, te je načela prvi zobeni kolačić kad joj se na klupi pridružio Art Streck. — Zdravo, ljepotice. Na sebi je imao samo plave športske kratke hlače, tenisice i debele, bijele športske čarape. No zasigurno nije trčao jer uopće nije bio znojan. Bio je mišićav, širokog prsnog koša, sav duboko preplanuo od sunca, izrazito muževan. Tako se obukao samo zato da bi pokazao svoje tijelo, pa je Nora smjesta skrenula pogled. — Stidimo se? — upita on. Nije mogla govoriti, jer joj je komadić zobena kolačića koji je odgrizla zapeo u ustima. Nikako da proizvede slinu. Bojala se da će se zagutiti pokuša li progutati kolačić, ali ga nije mogla ni pljunuti. — Slatka moja, stidljiva Noro — reče Streck. Spustila je pogled i vidjela kako joj desna ruka silno drhće. Od toga joj se kolačić razdrobio u prstima; komadići su padali na popločen puteljak između njezinih nogu. 84

Govorila si je da će izići u cjelodnevnu šetnju i tako učiniti prvi korak prema slobodi, no sada je morala priznati da je postojao drugi razlog zašto je željela izići iz kuće. Pokušavala je izbjeći Streckovu nasrtljivost. Bojala se ostati kod kuće, jer će je uporno nazivati. No sada ju je pronašao na otvorenom, izvan zaštite koju su joj pružali njezini zaključani prozori i zakračunata vrata, a to je gore od telefona, neusporedivo gore. — Pogledaj me, Nora. Ne. — Pogledaj me. Posljednji komadić razmrvljena kolačića ispao joj je iz ruke. Streck uze njezinu lijevu ruku. Ona mu se pokušala oduprijeti, no stisnuo ju je tako da su joj kosti na prstima bile u tijesku i ona se prepustila. Spustio je njezin dlan na svoje golo bedro. Put mu je bila čvrsta i vruća. Želudac joj se okrenuo, srce joj je snažno udaralo, i nije znala što će prvo: povratiti ili se onesvijestiti. Njezinom je rukom polagano trljao svoje golo bedro i rekao: — Ja sam ono što ti treba, ljepotice. Mogu se pobrinuti za tebe. Zobeni kolačić joj je, kao da je to ljepilo, držao usta čvrsto zatvorena. Glavu je držala spuštenu, no podignula je pogled kako bi gledala ispod obrva. Nadala se da će u blizini ugledati nekog koga bi dozvala upomoć, no vidjela je samo dvije mlade majke s malom djecom, a i one su bile predaleko da bi joj mogle pomoći. Streck joj je podignuo ruku s bedra, položio je na svoja gola prsa i rekao: — Uživaš u šetnji? Svidjela ti se Misija? Hmm? A tek jukini cvjetovi na sudnici? Baš su lijepi, zar ne? Drskim, samodopadnim glasom raspitivao se kako joj se svidjelo sve što je razgledavala i shvatila je da ju je slijedio cijelo prijepodne, bilo automobilom ili pješice. Ona ga nije vidjela, no nema dvojbe da je bio tamo, jer je znao svaki njezin pokret nakon što je izašla iz kuće. A to ju je plašilo i razbjesnilo više od ičeg što je učinio. Disala je jako i ubrzano, no ipak joj se činilo da ostaje bez daha. U ušima joj je zvonilo, ali ipak je više nego jasno čula svaku njegovu riječ. Premda je razmišljala kako će ga udariti i iskopati mu oči, bila je paralizirana, na rubu da ga udari, no nemoćna da to učini. Srdžba joj je davala snagu, ali ju je strah istodobno činio slabom. Željela je 85

vrisnuti, ne da bi prizvala pomoć nego iz nemoći. — Eto — reče on — fino si prošetala, fino ručala u parku, i sad si opuštena. I znaš što bi sada bilo lijepo? Znaš što bi ovaj dan učinilo posebnim, ljepotice? Uistinu posebnim? Ovako ćemo: idemo u moj auto, odvezemo se do tvoje kuće, pođemo u tvoju žutu sobu na katu, legnemo na onaj veliki krevet na četiri stupa... Bio je u njezinoj spavaonici! I to jučer. Kad je mislila da popravlja televizor u dnevnoj sobi. Odšunjao se na kat. Gad! Šunjao se njezinim najintimnijim prostorom, nasrnuo na njezino utočište, pretraživao njezine stvari. — ... na onaj veliki stari krevet, i onda ću te svući, draga moja, svući ću te i jebati... Nora nikad neće dokučiti je li iznenada dobila hrabrost od užasne spoznaje da je oskrvnuo njezino utočište, ili zbog toga što je prvi put u njezinoj prisutnosti izgovorio prostotu, ili možda oboje, no naglo je podignula glavu, prostrijelila ga pogledom i pljunula mu ostatke kolačića u lice. Mrlje od sline i kolačića zalijepile su se za njegov desni obraz, desno oko i nos. Komadići zobi prilijepili su mu se u kosi i išarali čelo. Kad je ugledala bijesno sijevanje u njegovim očima i grč na licu, Nora se prestravila zbog svog postupka. No usto je bila oduševljena što je smogla snage strgnuti okove emocionalne paralize koja ju je činila nepokretnom, pa čak i ako joj njezini postupci budu nanijeli bol, čak i ako joj Streck uzvrati. A uzvratio je brzo i brutalno. Još je držao njezinu lijevu ruku tako da je nije mogla osloboditi. Stisnuo ju je čvrsto, kao i prije, i gnječio joj kosti. Boljelo je. Isuse, kako je boljelo. No nije mu željela pružiti zadovoljstvo da je vidi kako plače, stoga je čvrsto odlučila da neće cviljeti niti moliti. Pa je stisnula zube i trpjela. Kapljice znoja izbile su joj na tjemenu i činilo joj se da će se onesvijestiti. No sama bol nije bila najstrašnija; najgore je bilo gledati Streckove ledeno-plave, uznemirujuće oči. Dok joj je stiskao prste, nije ju držao ne samo svojom rukom nego i pogledom, hladnim i neizrecivo čudnim. Pokušavao ju je zastrašiti, i u tome je uspijevao — itekako je uspijevao — jer je u njemu vidjela ludilo koje ona nikad neće moći svladati. Kad je u njezinim očima opazio očaj, a što mu je očito pružalo veći užitak no da je vrisnula od boli, prestao joj je gnječiti ruku, no nije ju 86

pustio. On reče: — Platit ćeš mi. Platit ćeš mi što si mi pljunula u lice. I uživat ćeš dok mi budeš plaćala. Prilično neuvjerljivo ona uzvrati: — Tužit ću vas šefu. Izgubit ćete posao. Na to se Streck samo nasmiješio. Nora se pitala zašto nije obrisao mrvice kolačića s lica, no dok je o tome razmišljala, zaključila je zašto: prisilit će je da to ona učini mjesto njega. Prvo je rekao: — Izgubit ću posao? Oh, pa ja sam u Wadlowljevu TV-servisu već dao otkaz. Otišao sam još jučer. Tako da imam vremena za tebe, Noro. Spustila je pogled. Nije mogla skriti strah, a od tog straha toliko se tresla da je pomislila da će joj cvokotati zubi. — Nikad nisam predugo ostao u nekom poslu. Čovjeku kao što sam ja, s toliko mnogo energije, jako brzo dosadi. Moram biti u pokretu. Osim toga, život je prekratak da bi ga čovjek potpuno potrošio na poslu. Zar ne? I tako ti ja neko vrijeme radim dok ne uštedim nešto novca, i onda se luftam koliko mogu. I povremeno naiđem na damu kao što si ti, koja me silno treba, koja žudi za muškarca kakav sam ja, i onda joj pomognem. Udari ga, ugrizi, iščupaj mu oči, govorila sije. Ništa nije učinila. U ruci je osjećala tup bol. Sjećala se kako ju je taj bol prije silovito probadao. Promijenio mu se glas, postao je nježniji, blaži, umirujući. No to ju je još više plašilo: — I pomoći ću ti, Nora. Uselit ću se kod tebe na neko vrijeme. Bit će zabavno. Malo si usplahirena zbog mene, naravno. Shvaćam to, uistinu. Ali vjeruj mi, to je ono što ti treba, malena. To će ti potpuno promijeniti život. Nikad ti više neće biti kako je bilo. A to je najbolje što ti se može dogoditi. 2. Einstein je uživao u parku. Kad ga je Travis pustio s uzice, retriver je potrčao do najbliže cvjetne gredice — s velikim žutim nevenima opasanim rubom ljubičastih tuberoza — te je, očito očaran, polagano hodao oko nje. 87

Pošao je do žarko obojene gredice sa žabicama u kasnom cvatu, potom do gredice s nedircima, i repom je mahao brže sa svakim otkrićem. Kažu da psi vide sve u crnobijelom, no Travis se ne bi kladio da Einstein ne vidi sve boje. Einstein je njuškao sve redom: cvijeće, nasade ukrasnoga grmlja, stabla, kamenje, košarice za otpatke, smeće, postolje fontane i svaku stopu tla koju je prošao. Zacijelo je otkrivao mirisne slike ljudi i pasa koji su ovuda prolazili, a te su mu slike bile jednako jasne kao što bi fotografije bile jasne Travisu. Tijekom prijepodneva i ranog popodneva retriver nije učinio ništa zapanjujuće. Ponašao se u potpunosti kao običan, glup pas, pa se Travis pitao da li se retriverova gotovo ljudska inteligencija ispoljava na mahove poput svojevrsnih dobroćudnih epileptičkih napadaja. No, nakon svega što se jučer dogodilo, više nije bilo dvojbe u Einsteinove neobične sposobnosti. Dok su šetali oko jezerca, Einstein se iznenada ukočio, dignuo glavu, lagano naćulio svoje klempave uši i zurio u par na klupi udaljenoj dvadesetak metara. Muškarac je bio odjeven u športske kratke hlače, a žena u prilično vrećastu sivu haljinu; držao ju je za ruku i činilo se da su udubljeni u razgovor. Travis se okrene od njih i pođe prema otvorenoj livadi da im ne bi smetao. No Einstein zalaje i pohita ravno prema paru. — Einsteine! Tu! Smjesta se vrati! Pas ga nije poslušao. Približio se paru na klupi i počeo mahnito lajati. Kad je Travis došao do klupe, tip u kratkim hlačama bio je na nogama. Ruke je podignuo u obrani i skupio je šake dok se odmicao od retrivera. — Einsteine!!! Retriver je prestao lajati i odmaknuo se od Travisa prije no što mu je ovaj uspio prikvačiti uzicu o ogrlicu, pošao je do žene na klupi i položio glavu u njezino krilo. Preobrazba opasnog psa u dražesnog ljubimca bila je tako nagla da je sve iznenadila. Travis reče: — Ispričavam se. On nikad... — Zaboga — reče tip u kratkim hlačama — ne možete pustiti oštrog psa s uzice u parku! — Nije oštar — reče Travis. — On je... 88

— Sranje — reče trkač pijuckajući slinu. — Vražji pas me pokušao ugristi. Hoćete da vas tužim sudu, ha? — Ne znam što mu bi... — Vodite ga odavde — zahtijevao je trkač. Kimajući glavom, postiđen, Travis se okrene prema Einsteinu i ugleda kako je žena pozvala retrivera na klupu. Einstein je sjeo pokraj nje. Gledao ju je i držao prednje šape na njezinu krilu; a ona ne samo da ga je gladila, nego ga je i obgrlila. Odista je bilo čudno kako ga se očajnički držala. — Vodi ga odavde! — bijesno će trkač. Tip je bio viši od Travisa, imao je jača ramena i mišićavija prsa. Učinio je nekoliko koraka prema Travisu i nadvio se nad njim kako bi ga zastrašio nadmoćnim stasom. Agresivnošću, time što izgleda i ponaša se pomalo opasno, postizao je da bude po njegovom. Travis je prezirao takve ljude. Einstein okrene glavu prema trkaču, iskesi zube i zareži iz dubine grla. — Slušaj, ti — ljutito će trkač — jesi gluh, ha? Rekao sam ti da psa treba staviti na uzicu. Vidim da u ruci držiš uzicu. Što onda, kvragu, čekaš? Travisu sine da tu nešto nije u redu. Trkač je pretjerivao u svom bijesu, kao da je uhvaćen u sramotnom činu pa pokušava prikriti svoju krivnju brzim i agresivnim napadom. A i žena se ponašala čudno. Ni riječi nije izustila. Bila je blijeda. Tanašne su joj ruke drhtale. No sudeći po tome kako gladi i drži psa, Einsteina se nije bojala. I Travis se upita zašto bi par pošao u park odjeven tako različito, on u kratkim hlačama, ona u neuglednoj kućnoj haljini. Opazio je kako je žena kradomice uputila pogled pun straha, i istom shvati da njih dvoje uopće nisu zajedno, zapravo da su zajedno protiv njezine volje — te da je muškarac uistinu učinio nešto zbog čega se osjeća krivim. — Gospođice — upita Travis — je li vam dobro? — Naravno da nije — reče trkač. — Vaš vražji pas navalio je na nas lajući i režeći... — Čini mi se da je sada baš ne terorizira — reče Travis gledajući ga ravno u oči. Na muškarčevu licu ugledao je mrlje nalik na komadiće zobenog tijesta. Travis je prije uočio zobeni kolačić kako viri iz vrećice na klupi 89

pokraj žene, i ostatke drugoga na tlu između njezinih stopala. Ma što se tu zbivalo? Trkač je bijesno zurio u Travisa i zaustio nešto reći. No onda je pogledao ženu i Einsteina te očito shvatio kako njegov proračunat bijes sada ne bi bio prikladan. Mrzovoljno prozbori: — No... trebali biste ipak obuzdati psa. — O, mislim da više neće nikom smetati — reče Travis namatajući uzicu. — Bilo je to netipično ponašanje. Još uvijek bijesan, no nesiguran, trkač pogleda šćućurenu ženu i reče: — Nora? Nije odgovorila. Samo je nastavila dragati Einsteina. — Vidimo se poslije — reče joj trkač. Ne dobivši odgovor, ponovno pogleda Travisa, žmigne i reče: — Ako taj pas krene za mnom... — Neće — prekine ga Travis. — Slobodno nastavite trčati. Neće vam smetati. Dok je polagano trčao parkom prema najbližem izlazu, čovjek se nekoliko puta osvrnuo prema njima. I onda je nestao iz vida. A na klupi je Einstein legnuo na trbuh i položio glavu na ženino krilo. Travis reče: — Vidim da vas je zavolio. Ne dižući pogled ijednom rukom gladeći Einsteinovu dlaku, ona odvrati: — On je prekrasan pas. — Imam ga tek od jučer. Ona nije ništa rekla. Sjeo je na drugi kraj klupe tako da je Einstein bio između njih: — Zovem se Travis. Na to nije ništa rekla, samo je Einsteina češala iza uha. Pas se oglašavao zadovoljnim zvukom. — Travis Cornell — reče on. Napokon je podignula glavu i pogledala ga: — Nora Devon. — Drago mi je. Nasmiješila se, no nervozno. Premda je kosu češljala ravno i premda se nije šminkala, bila je prilično privlačna. Imala je tamnu i sjajnu kosu, ten joj je bio bez mane, a njezine sive oči bile su prošarane zelenim prugicama koje su svjetlucale u sjajnom svibanjskom suncu. 90

Kao da je ćutila njegovo odobravanje, što ju je preplašilo, pa je istog trenutka skrenula pogled i ponovno spustila glavu. On reče: — Gospođice Devon... nešto nije u redu? Nije ništa rekla. — Je li vas taj čovjek... gnjavio? — Sve je u redu — reče ona. Sagnute glave i pognutih ramena, sjedeći kao da je tišti golem teret stidljivosti, izgledala je tako ranjiva da Travis nije mogao tek tako ustati, otići i ostaviti je s njezinim problemima. Reče: — Ako vas je gnjavio, mislim da bismo trebali potražiti policajca... — Ne — reče ona tiho, ali i ozbiljno. Izvukla se ispod Einsteina i ustala. Pas je skočio s klupe, stao pokraj nje i gledao je s ljubavlju. Ustajući, Travis reče: — Naravno, ne želim vas ispitivati... Žurno se udaljila od klupe i pošla iz parka drugim putem od onoga kojim je otišao trkač. Einstein je krenuo za njom, no zaustavio se i nevoljko vratio kad ga je Travis dozvao. Travis ju je gledao začuđeno sve dok nije nestala iz vida ta zagonetna i zabrinuta žena u sivoj haljini, neuglednoj i bezobličnoj poput amiške nošnje ili odjeće pripadnice kakve druge sekte koja ne štedi truda da prekrije ženski stas i tako čovjeka ne navodi u iskušenje. On i Einstein nastavili su šetati parkom. Poslije su pošli do plaže, gdje se činilo da retrivera zapanjuju beskrajni pogledi na uzburkano more i valove koji se pjene na pijesku. Zastajao bi i zurio u ocean minutu-dvije, i potom veselo trčkarao u pjeni valova. Poslije, kad su se vratili kući, Travis je pokušao pobuditi Einsteinovo zanimanje za knjige koje su ga jučer tako uzbudile, nadajući se da će ovaj put odgonetnuti stoje pas očekivao u njima naći. Einstein je bez ikakva zanimanja njuškao tomove koje bi mu Travis donosio... i zijevnuo. Čitavog tog poslijepodneva Travis se iznenađujuće često i zorno prisjećao Nore Devon. Nije joj potrebna zamamna odjeća da bi privukla muškarčevo zanimanje. Dovoljno joj je to njezino lice i zelenim prugicama išarane oči. 91

3. Nakon samo nekoliko sati sna Vincent Nasco sjeo je na ranojutarnji zrakoplov za Acapulco u Meksiku. Odsjeo je u velikom hotelu u samom zaljevu, blještavoj no bezdušnoj višekatnici u kojoj je sve bilo u staklu, betonu i crvenim pločicama. Nakon što se presvukao u rupičaste bijele mokasine, bijele pamučne hlače i svijetloplavu košulju, uputio se u potragu za doktorom Lawtonom Hainesom. Haines je ljetovao u Acapulcu. Bio je to tridesetdevetgodišnjak, visok sto sedamdeset osam centimetara, težak sedamdeset šest kilograma, neuredne tamnosmeđe kose; navodno je nalikovao na Ala Pacina, osim što je na čelu imao crven madež veličine kovanice od pola dolara. Odlazio je u Acapulco barem dva puta na godinu, uvijek bi boravio u luksuznom Hotelu Las Brisas na rtu s istočne strane zaljeva i često bi uživao ručavajući u restoranu pokraj Hotela Caleta koji je najviše volio zbog vrsnih koktela s tekilom i zbog pogleda na caletsku plažu. Već u dvanaest sati i dvadeset minuta Vince je sjedio u stolici od trske, obloženoj udobnim žutim i zelenim jastucima, za stolom uz prozor toga restorana. Ugledao je Hainesa čim je ušao. Doktor je sjedio tri stola od Vincea, također uz prozor, djelomice zaklonjen palmom. Haines je jeo račiće i pio koktele s prekrasnom plavušom. Ona je bila odjevena u bijele hlače s raznobojno prugastom majicom bez naramenica. Polovica muškaraca u restoranu buljili su u nju. Po Vinceovu mišljenju Haines je više sličio Dustinu Hoffmanu nego Pacinu. Imao je iste oštre crte lica kao Hoffman, uključujući nos. Inače je izgledao baš kako su mu ga opisali. Nosio je ružičaste pamučne hlače, svijetložutu košulju i bijele sandale, što je, po Vinceovu shvaćanju, ipak bilo pretjerano čak i za tropsko ljetovalište. Vince je poručao juhu od albondinga, enchilade od morskih plodova u zelenu umaku, popio je bezalkoholnu margaritu i platio račun baš kad su Haines i plavuša bili spremni poći. Plavuša je vozila crveni Porsche. Vince ih je slijedio u unajmljenom Fordu koji je prevalio previše kilometara i koji se tresao poput udaraljki u meksičkom uličnom orkestru; usto je imao sag koji zaudara na plijesan. 92

Kod Las Brisasa plavuša je ostavila Hainesa na parkiralištu, no otišla je tek nakon što su barem pet minuta stajali pokraj njezina auta držeći se za guzove, u strasnom poljupcu usred bijela dana. Vince je bio razočaran. Očekivao je da Haines ima čvršći osjećaj za pristojnost. Čovjek je, napokon, imao doktorat! Ako školovani ljudi ne podupiru tradicionalne vrijednosti, tko će to činiti? Zar se danas na sveučilištima više ne uče pravila dobrog ponašanja? Nije čudo što svijet svakim danom postaje sve nepristojniji i sve siroviji. Plavuša je otišla u svom Porscheu, a Haines se odvezao s parkirališta u svom bijelom sportskom dvosjedu Mercedesu 560 SL. Auto sigurno nije unajmljen i Vince se upitao otkuda doktoru novac za nj. U drugom hotelu Haines je ostavio auto kod poslužnog osoblja, a isto je učinio i Vince. Slijedio je doktora kroz recepciju; obojica su izašli na plažu gdje se neko vrijeme činilo da besposleno šeću obalom. No Haines se zaustavio i sjeo pokraj prekrasne Meksikanke u malom bikiniju. Bila je tamnoputa, izvanrednog stasa i petnaestak godina mlađa od doktora. Sunčala se na ležaljki zatvorenih očiju. Haines joj poljubi vrat i ona se prene. Očito ga je poznala, jer mu se nasmijana bacila u zagrljaj. Vince je produžio plažom, vratio se i sjeo na pijesak iza djevojke i Hainesa; od njih ga je dijelio par koji se također sunčao. Nije se brinuo hoće li ga Haines prepoznati. Činilo se da doktor zapaža samo izuzetno lijepa ženska tijela. Osim toga, unatoč svojoj visini, Vince Nasco znao se neopažen uvući u okolinu. Vani u zaljevu nekog je turista motorni čamac vukao na padobranu visoko u zraku. Sunce je obasjalo pijesak i more; činilo se da s neba pada kiša zlatnika. Nakon dvadeset minuta Haines je poljubio djevojčine usne, gornji dio prsa, a onda se uputio prema hotelu istim putem kojim je bio došao. Djevojka je doviknula: »Večeras u šest!« A Haines je rekao: »Bit ću tamo.« Nakon toga su Haines i Vince krenuli u ugodnu vožnju. Isprva je Vince pomislio da Haines ide na kakvo određeno mjesto, no nakon nekog vremena činilo se da bez ikakva cilja putuju obalnom cestom i razgledavaju krajolik. Prošli su plažu Revolcadero i nastavili cestom — Haines u svom bijelom Mercedesu, dok je Vince u Fordu držao što 93

veći razmak imajući na umu mogućnosti auta. Napokon su stigli do nekog vidikovca. Haines je skrenuo s ceste i stao pokraj auta iz kojeg je izlazilo četvero napadno odjevenih turista. I Vince se zaustavio te pošao do željezne ograde na rubu padine odakle se pružao odista veličanstven pogled na obalu i valove koji su se grmljavinskom tutnjavom sudarali s kamenom obalom tridesetak metara ispod ceste. Nakon što su turisti, u svojim papagajskim košuljama i prugastim hlačama, ispustili posljednji uzdisaj nad vidikom, snimili posljednje fotografije, bacili posljednje otpatke i otišli, Vince i Haines ostali su sami na litici. Jedino vozilo na cesti bio je crni Trans Am. Vince je čekao da auto prođe. Onda će iznenaditi Hainesa. Umjesto da prođe, automobil je skrenuo s ceste i stao pokraj Hainesova Mercedesa. Iz auta je izišla prekrasna djevojka, imala je oko dvadeset i pet godina. Pohitala je do Hainesa. Izgledala je kao Meksikanka, no s tragovima kineske krvi, i doimala se vrlo egzotično. Bila je odjevena u bijeli prslučić i bijele kratke hlače; imala je najbolje noge koje je Vince ikad vidio. Ona i Haines udaljili su se petnaestak metara od Vincea i tamo, uz ogradu, bacili su se u zagrljaj od kojeg je Vince porumenjeo. Sljedećih nekoliko minuta Vince im se polagano primicao opasno se naginjući nad ogradu, istežući vrat kako bi što bolje vidio lom valova koje je more bacalo sedam-osam metara uvis, govoreći Huu! kad god bi osobito velik val udario o kršne stijene. Vince se pravio da im se približava potpuno bezazleno. Premda su mu bili okrenuti leđima, povjetarac je nosio dijelove njihova razgovora. Načuo je kako se žena brine da će joj muž saznati da je Haines u Acapulcu, a Haines ju je nagovarao na sastanak sutra navečer. Taj je čovjek besraman. Na cesti sada nije bilo prometa i Vince je procijenio da možda više neće biti u prilici srediti Hainesa. Primaknuo se zadnji metar koji ga je dijelio od njega i djevojke, zgrabio djevojku za šiju i remen kratkih hlača, podignuo je sa zemlje i bacio preko ograde. Vriščući, sunovratila se prema stijenama. Dogodilo se to tako brzo da Haines uopće nije imao vremena reagirati. Istog trenutka kad je bacio djevojku, Vince se okrenuo prema zaprepaštenom doktoru i udario ga šakom u lice, dva puta, 94

rasjekao mu obje usne, slomio nos i onesvijestio ga. Dok se Haines složio na pod, žena je udarila o stijene, no čak je i s te udaljenosti Vince primio njezin dar: Zzzup! Htio se nagnuti preko ograde i dugo promatrati njezino razmrskano tijelo na stijenama, no nažalost nije imao vremena. Cesta neće dugo ostati prazna. Ponio je Hainesa do svog Forda i posjeo ga na prednje sjedalo, puštajući ga da se nasloni o vrata tako da izgleda kako mirno spava. Nagnuo je Hainesovu glavu kako bi mu krv iz nosa polako kapala niz vrat. Skrenuo je s obalne ceste, koja je bila zavojita i na mnogim mjestima slabo održavana za tako važnu prometnicu, i vozio se nizom manjih makadamskih cesta, od kojih je svaka bila uža i manje ravna od prethodne. Vozio je tako, prvo makadamom, onda zemljanim putevima, sve dublje u prašumu dok nije naišao na slijepu cestu koja je završavala zelenim zidom golemih stabala i bujnog raslinja. Dva puta tijekom vožnje Haines je dolazio svijesti, no Vince je doktora ušutkao udarivši mu glavu o ploču ispod vjetrobrana. Izvukao je onesviještenog čovjeka iz Forda i vukao ga kroz prolaz u šikari, daleko u šumu sve dok nije pronašao sjenovitu čistinu prekrivenu bujnom mahovinom. Kreštanje i pijev ptica je zamro, a kroz šiprag su se provlačile nepoznate životinje osebujnih glasova. Veliki kukci, među njima hrušt velik kao Vinceova šaka, micali su mu se s puta, a gušteri su se uspinjali na stabla. Vince se vratio do automobila, gdje je u prtljažniku ostavio sredstva za ispitivanje. Paketić injekcija i dvije bočice natrijeva pentothala. Kožnatu palicu punjenu olovnim kuglicama. Elektronsku napravu, taser, koja je nalikovala na televizijski daljinski upravljač. I vadičep s drvenom drškom. Lawton Haines još je bio u nesvijesti kad se Vince vratio na čistinu. Hroptao je kroz slomljen nos. Haines je trebao biti mrtav još prije dvadeset i četiri sata. Ljudi koji su unajmili Vincea za jučerašnja tri posla mislili su za Hainesa zadužiti drugog slobodnjaka koji je živio u Acapulcu i pokrivao cijelo meksičko područje. No taj je tip umro jučer ujutro nakon što je primio dugoočekivanu pošiljku iz otmjene londonske robne kuće Fortnum & Mason, koja je neočekivano sadržavala devetsto grama plastičnog 95

eksploziva, a ne izbor raznih džemova i marmelada. Iz očajničke nužnosti, ekipa iz Los Angelesa udijelila je posao Vinceu, premda je ovaj postajao opasno preopterećen. Bila mu je to velika prilika, jer bio je siguran da je ovaj doktor također povezan s Laboratorijem Banodyne, te da će mu pružiti podrobnije obavijesti o Projektu Franjo. Pretražujući prašumu oko čistine na kojoj je ležao Haines, Vince je pronašao srušeno stablo. S njega je skinuo komadić zaobljene kore koja će mu poslužiti kao posuda. Pronašao je potočić prekriven algama i u koru zahvatio gotovo litru vode. Izgledala je prilično odvratno. Tko zna kakve li samo egzotične bakterije krije. No, naravno, sada je mogućnost zaraze Hainesu potpuno akademsko pitanje. Vince baci vodu u Hainesovo lice. Minutu poslije donio je još vode i natjerao doktora da pije. Nakon podosta zakašljavanja, gušenja i malo povraćanja Haines je napokon bio dovoljno pri svijesti da razumije što mu se govori i da odgovara razgovjetno. Držeći kožnatu palicu, taser i vadičep, Vince mu objasni kako će primijeniti ta oruđa ako Haines odbije surađivati. Doktor — koji je za sebe kazao da je stručnjak za mozgovnu funkciju i fiziologiju — pokazao je da njegova inteligencija nadmašuje njegovo domoljublje, te je rado ispričao sve pojedinosti rada koji je u najvećoj tajnosti obavljao u vojne svrhe u Banodyneu. Kada se Haines zakleo da je kazao sve, Vince je pripremio natrijev pentothal. Dok je uvlačio preparat u injekciju, Vince onako usput upita: — Doktore, što je to s vama i sa ženama? Haines, koji je ležao leđima na gustoj mahovini s rukama uz tijelo, baš onako kako mu je Vince zapovijedio, nije se mogao brzo prilagoditi novoj temi razgovora. Zbunjen, samo je treptao očima. — Slijedim vas od ručka, pa znam da imate tri ovdje u Acapulcu... — Četiri — reče Haines i, usprkos svom strahu, pokaže jasne znakove ponosa. — Mercedes koji vozim pripada Giselle, najslađoj maloj... — Koristite se autom jedne ženske da biste je varali s tri druge? Haines kimne i pokuša se nasmiješiti, no trgnuo se kad je osmijeh izazvao uzastopne bolove u njegovu razmrskanom nosu. — Oduvijek sam... znao kako treba sa ženama. — Za ime Božje! — zgrozio se Vince. — Zar ne shvaćate da ovo 96

više nisu šezdesete i sedamdesete? Gotovo je sa slobodnom ljubavlju. Sada ona ima cijenu. I to visoku. Niste čuli za herpes, aids i te stvari? — Ubrizgavajući natrijev pentothal, reče: — Vi ste zasigurno prijenosnik svih poznatih spolnih bolesti. Trepćući i glupo gledajući Vincea, Haines je isprva izgledao zbunjen, no onda je pao u dubok pentothalni san. Pod djelovanjem preparata potvrdio je sve što je Vinceu već ispričao o Banodyneu i Projektu Franjo. Kad je pentothal prestao djelovati, Vince je na Hainesu uporabio taser, tek tako jer mu se prohtijelo, sve dok se baterije nisu istrošile. Znanstvenik se trzao i ritao poput poluzgnječenog vodenog kukca; iskrivljenih leđa upirao se o mahovinu glavom i petama. Kad mu taser više nije mogao koristiti, Vince ga je onesvijestio udarcima kožnate palice i ubio gurajući vadičep između dva rebra i malo prema gore u kucajuće srce. Zzzup. Sve to vrijeme nad prašumom je visjela sablasna tišina, no Vince je ćutio kako ga promatra tisuću očiju, očiju divljih stvorenja. Bio je uvjeren da su skriveni promatrači-čuvari odobravali to što je učinio Hainesu, jer je znanstvenikovo ponašanje ništa drugo do uvreda prirodnoga poretka stvari, prirodnoga poretka koji su poštivala sva stvorenja u džungli. Hainesu reče: — Hvala vam — no nije ga poljubio. Ne u usta. Čak ni na čelo. Hainesova životna energija davala mu je snagu i bila mu je jednako dobrodošla kao i od svakog drugog, no njegovo tijelo i duša bijahu nečisti. 4. Nora je iz parka pošla ravno kući. Pustolovno raspoloženje i slobodni duh koji su je obuzimali tog jutra i ranog poslijepodneva nikako se nisu mogli vratiti. Streck joj je pokvario čitav dan. Zatvarajući za sobom ulazna vrata, zaključala je običnu bravu, sigurnosnu bravu i mjedeni sigurnosni lanac. Prošla je sve sobe u prizemlju i dokraja navukla zastore na svim prozorima kako Streck ne 97

bi mogao zaviriti u kuću ako se bude šuljao. No nije podnosila tamu u koju je kuća potom uronila, pa je upalila sva svjetla u svakoj prostoriji. U kuhinji je zatvorila kapke i provjerila bravu na stražnjim vratima. Dodir sa Streckom ne samo što ju je užasnuo, nego je učinio da se osjeća prljavo. Više od svega željela se čestito otuširati vrućom vodom. No noge su joj se iznenada počele tresti i izdale su je, u glavi joj se počelo vrtjeti. Morala se pridržati za kuhinjski stol. Znala je da bi se srušila ako bi se sada pokušala uspeti stubama, pa je sjela, sklopila ruke na stolu, položila glavu na ruke i pričekala da joj bude bolje. Kad ju je vrtoglavica malo popustila, sjetila se da ima bocu konjaka u ormariću pokraj hladnjaka i zaključila kako bi joj piće moglo pomoći. Kupila je konjak, Remy Martin, kad je teta Violet umrla, budući da Violet nije odobravala ikakvo piće jače od nefermentirane jabukovače. U pobunjeničkom činu Nora si je natočila čašu konjaka kad se vratila kući s tetina pogreba. Nije joj godio, pa je najveći dio sadržaja čaše izlila u sudoper. No sada joj se činilo da bi je gutljaj konjaka mogao smiriti. Prvo je pošla do sudopera i više puta oprala ruke najtoplijom vodom koju je mogla izdržati, prvo sapunom a zatim i znatnim količinama sredstva za pranje posuđa, stružući tako sa sebe sve Streckove tragove. Nakraju su joj ruke bile crvene i činilo se kao da je koža na njima upaljena. Za stol je donijela bocu konjaka i čašu. U knjigama je čitala da likovi sjedaju za stol s bocom pića i teškim bremenom očaja, odlučni da prvime isperu ovo drugo. Njima bi kadšto uspijevalo, možda će i njoj. Ako bi joj konjak barem malo poboljšao duševno stanje, bila je spremna popiti cijelu vražju bocu. No nije bila sklona piću. Sljedeća dva sata sjedila je tako i pijuckala jednu jedinu čašu Remy Martina. Kad bi pokušala skrenuti misli sa Strecka, uporno bi je proganjala sjećanja na tetu Violet, a kad bi pokušala ne misliti na nju, ponovno bi joj pred očima bio Streck, a kad bi njih oboje pokušala potisnuti iz misli, prisjetila bi se Travisa Cornelia, čovjeka iz parka. No ni razmišljanje o njemu nije joj pružalo nikakvu utjehu. Činilo joj se da je on ljubazna osoba — nježan, uljudan, brižan — a i otjerao je Strecka. No vjerojatno je jednako loš kao Streck. Kad bi mu Nora dopustila da 98

dođe u priliku, Cornell bi je pokušao iskoristiti baš kao što je to činio Streck. Teta Violet bila je, istina, tiranka, iskrivljena i bolesna uma, no Nori se sve više činilo da je imala pravo o druženju s drugim ljudima. Ah, ali pas! To je već nešto drugo. Nije se plašila psa, čak ni kad je jurio prema klupi i oštro lajao. Nekako je znala da retriver — Einstein, kako ga je zvao njegov gospodar — nije lajao na nju, nego da je bijes usmjerio na Strecka. Zagrlivši Einsteina osjećala se sigurno, zaštićeno, iako joj je Streck iz blizine prijetio. Možda bi trebala kupiti psa. Violet se zgražala već na pomisao na kućne ljubimce. No Violet je mrtva, zauvijek mrtva, i sada ništa nije moglo spriječiti Noru da ima psa. Osim... Pa, imala je čudan osjećaj da joj nijedan drugi pas ne bi pružio tako dubok osjećaj sigurnosti kao što joj je ulijevao Einstein. S retriverom je uspostavila trenutačno razumijevanje. Naravno, kako ju je pas spasio od Strecka, moguće je da mu pripisuje osobine koje on nema. Drži ga svojim spasiteljem, svojim neustrašivim zaštitnikom. No, ma koliko se uporno pokušavala uvjeriti da je Einstein samo pas kao svaki drugi, ipak je znala da je on poseban, i bila je uvjerena da joj nijedan drugi pas ne bi mogao pružiti toliku sigurnost i prijateljstvo kao Einstein. Jedna jedina čaša Remy Martina ispijena tijekom dva sata i razmišljanje o Einsteinu odista su joj popravili raspoloženje. Dapače, konjak i sjećanje na psa dali su joj hrabrost da pođe do telefona u kuhinji odlučna u namjeri da nazove Travisa Cornelia i ponudi mu da kupi njegova retrivera. Napokon, sam je kazao da ga ima tek jedan dan, i sigurno se nije mogao osobito vezati za nj. Za pravu cijenu možda bi ga pristao prodati. Prelistala je telefonski imenik, pronašla Cornellov broj i okrenula ga. Javio se na drugo zvonjenje: — Halo? Kad mu je čula glas, shvatila je kako bi njezin pokušaj da kupi psa Cornell mogao iskoristiti da uđe u njezin život. Zaboravila je da je on možda jednako opasan kao Streck. — Halo? — ponovio je on. Nora je oklijevala. — Halo? Ima li koga na vezi? Prekinula je ne izustivši ni riječ. 99

Prije razgovora o psu, mora smisliti pristup kako će Cornelia ujedno odvratiti od pomisli da je napastuje, ako je on uistinu nalik na Strecka. 5. Kada je telefon zazvonio nekoliko minuta prije pet sati, Travis je upravo praznio limenku pseće hrane u Einsteinovu zdjelu. Retriver ga je promatrao sa zanimanjem, oblizavao se, no čekao je strpljivo da mu gospodar iz limenke sastruže posljednje mrvice. Travis je pošao do telefona, a Einstein do hrane. Kad se Travisu nitko nije javio na njegov prvi pozdrav, ponovno je kazao Halo, a pasje podignuo pogled sa svoje zdjele. Travis ponovno nije dobio nikakav odgovor, pa je upitao ima li koga na liniji, a to je čini se pobudilo Einsteinovo zanimanje, jer pas je tada odcupkao preko kuhinje kako bi promatrao slušalicu u Travisovoj ruci. Travis je prekinuo vezu i okrenuo se, no Einstein je ostao na mjestu i zurio u telefon na zidu. — Vjerojatno je netko okrenuo pogrešan broj. Einstein pogleda prvo njega, pa ponovno telefon. — Ili se to djeca igraju. Einstein tužno zacvili. — Što ti je? Einstein je ostao stajati na mjestu, ukipljen pred telefonom. Travis uzdahne i reče: — Znaš, dosta mi je bilo čuđenja za jedan dan. Misliš li glumiti zagonetnost, morat ćeš se pomiriti s time da to činiš bez mene. Želio je pogledati prve večernje vijesti prije nego si počne pripremati večeru. Iz hladnjaka je izvadio dijetni Pepsi i pošao u dnevnu sobu ostavljajući psa da se na svoj čudan način druži s telefonom. Uključio je televizor, sjeo u veliki naslonjač, otvorio limenku... i čuo kako Einstein ima nekih teškoća u kuhinji. — Što to radiš tamo? Zveket. Klopot. Zvuk šapa što grebu o tvrdu površinu. Potmuo pad, i još jedan. 100