količinu tereta. Garrison je ležao na trbuhu u teretnom prostoru ispod prekrivača. Dvojica mladića sjedili su na prednjim sjedalima, a još dvojica sjedili su u teretnom prostoru, na samom Garrisonu; izvalili su se kao da sjede na naslaganim pokrivačima. Nastojali su što više svoje težine prebaciti s Garrisona, no ipak mu se činilo da će ga zgnječiti. Zvuk motora bio je nalik na visoko, prodorno zujanje roja razljućenih osa. Od njega je Garrison gotovo oglušio, jer je desnim uhom bio naslonjen na pod teretnog prostora koji je prenosio i pojačavao sve vibracije. Nasreću, vozili su mekanom pješčanom plažom. Vozilo je prestalo ubrzavati, usporilo je i motorna buka se jako stišala. — Sranje — došapne Garrisonu jedan od mladića. — Tamo je neki tip sa svjetiljkom. Maše da usporimo. Zaustavili su se. Kroz tihi rad motora u praznom hodu Garrison je čuo muški glas: — Kamo ste pošli, dečki? — Gore uz plažu. — To su privatne plaže. Imate li pravo poći tamo? — Ondje stanujemo — odgovori vozač Tommy. — Je li? — Ne izgledamo li kao razmaženi sinovi bogatih roditelja? — upita jedan mladić glumeći pametnjakovića. — A što ste radili? — sumnjičavo upita muškarac. — Malo smo se vozili, zafrkavali na plaži. No zahladilo je. — Jeste li pili? Kretenu, pomisli Garrison slušajući ispitivača. Pa razgovaraš s dečkima u pubertetu! To su jadnici koje je za idućih nekoliko godina hormonska neravnoteža potaknula na pobunu protiv svakog oblika vlasti. Smilovali su mi se, jer bježim od policije, i stat će na moju stranu a da ne pitaju što sam učinio. Želiš li njihovu suradnju, nećeš uspjeti tim nasilničkim načinom. — Mi pili? Ni govora — reče suvozač. — Slobodno provjerite otraga u prijenosnom hladnjaku. U njemu su samo boce sa sokom. Garrison, koji se naslanjao na mali hladnjak, molio je Boga da čovjek ne odluči poći do teretnog prostora i provjeriti. Kad bi došao tako blizu, zacijelo bi opazio da oblik pokrivača na kojem dečki sjede 351
podsjeća na ljudsko tijelo. — Sok, ha? A što je bilo u bocama prije nego ste ih ispili? — Hej, čovječe — reče Tommy. — Zašto nas gnjaviš? Jesi nekakav žbir? — E, jesam. — Gdje ti je uniforma? — upita jedan od mladića. — Na tajnom sam poslu. Slušajte, mogao bih vas pustiti a da i ne provjeravam jeste li pili. No želim znati jedno: jeste li večeras na plaži vidjeli starog sijedog čovjeka? — Ma kog zanimaju starci? — upita jedan. — Tražili smo ženske! — Tog biste starca zapamtili da ste ga vidjeli. Najvjerojatnije je u kupaćim gaćicama. — Večeras? — reče Tommy. — Još malo pa će prosinac, čovječe. Ne osjećaš vjetar? — Možda je na sebi imao nešto drugo. — Nisam ga vidio — reče Tommy. — Nikakvog starca sijede kose. Dečki, jeste li vi vidjeli takvoga? Ostala trojica rekli su da nisu vidjeli nikakvog starog seronju koji bi odgovarao tom opisu i čovjek im dopusti da nastave voziti sjeverno od gradske plaže u stambenu četvrt kuća s privatnim plažama. Nakon što su prošli malen brežuljak i našli se izvan vidokruga čovjeka koji ih je zaustavio, podignuli su pokrivač s Garrisona i on se pridigne sa znatnim olakšanjem. Tommy je odvezao ostalu trojicu do njihovih kuća i povezao Garrisona k sebi, jer su njegovi roditelji bili vani na večeri. Kuća je bila izbačena preko ruba strmine i nalikovala je na brod s više paluba; bila je sva u staklu s istaknutim kutovima. Slijedeći Tommya u predvoije, Garrison se ugleda u zrcalu. Nije nimalo nalikovao na dostojanstvenog odvjetnika srebrenobijele kose kojeg poznaju svi u gradskim sudnicama. Kosa mu je bila mokra, prljava i zamršena. Lice mu je bilo zmazano. Pijesak, komadići trave i niti morske trave prilijepili su mu se na kožu i zamrsili u sijedim dlakama na prsima. Veselo se nacerio svom liku u zrcalu. — Tu je telefon — dovikne Tommy iz radne sobe. * * * Nakon što su pripremili večeru, pojeli je, oprali suđe i brinuli se jer 352
Einstein nije imao teka, Nora i Travis zaboravili su da trebaju nazvati Garrisona da mu zahvale što je pokazao takvu brigu pakiranjem i slanjem Norinih slika. Sjedili su ispred kamina kad se ona sjetila. Garrisona su dotad uvijek zvali iz javnih govornica u Carmelu. Takav se oprez pokazao nepotrebnim. A sada, u to doba večeri, ni Travis ni Nora nisu bili raspoloženi sjesti u auto i voziti do grada. — Možemo pričekati i nazvati ga iz Carmela sutra — reče Travis. — Ma možemo nazvati i odavde — reče ona. — Da su otkrili vezu između tebe i Garrisona, javio bi nam da nas upozori. — On možda ne zna da su me povezali s njim — reče Travis. — Možda ne zna da ga drže pod paskom. — Garrison bi znao — odlučno će ona. Travis kimne glavom. — Da, slažem se. — Dakle, mogu ga nazvati. Bila je na pola puta do telefona kad je zazvonio. Telefonistica s centrale reče: — Imam poziv za vas od g. Garrisona Dilwortha iz Santa Barbare. Hoćete li ga primiti na vaš račun? * * * Nekoliko minuta prije deset sati, nakon temeljita ali bezuspješna pretraživanja parka i plaže, Lem je nevoljko priznao da mu je Garrison Dilworth nekako promaknuo. Poslao je svoje ljude natrag u sudnicu i luku. On i Cliff odvezli su se natrag u luku, do športske jahte s koje su nadzirali Dilwortha. Pozvali su skuter obalne straže koji je pratio Amazing Grace i doznali da je odvjetnikova prijateljica promijenila smjer prije Venture. Sad je plovila uz obalu prema sjeveru, natrag prema Santa Barbari. Uplovila je u luku u deset sati i trideset i šest minuta. Kod praznog Garrisonovog veza Lem i Cliff stisnuli su se na oštrom vjetru i promatrali je kako nježno i vješto pristaje jahtom. Brod je bio prekrasan, a ona je prekrasno upravljala njime. Imala je petlje doviknuti im: — Što samo stojite?! Zgrabite konope i pomozite mi da je privežem! Pristali su uglavnom zato što su željeli što prije razgovarati s njom, a to nisu mogli dok Amazing Grace ne bude čvrsto privezana. Nakon što su joj pomogli, zakoračili su na brod. Cliff je bio 353
prerušen u brodovlasnika, pa je nosio cipele za jahtu, no Lem je bio u običnim cipelama i nije se osjećao nimalo sigurno na mokroj palubi, pogotovo jer se brod malo i ljuljao. Prije no što su joj stigli bilo što reći, iza leđa su čuli glas: — Samo malo, gospodo... Lem se okrenuo i u svjetlosti lučne svjetiljke ugledao Garrisona Dilwortha kako se za njima ukrcava na brod. Bio je odjeven u tuđu odjeću. Hlače su mu bile preširoke oko pasa, tako da ih je stisnuo pojasom. Bile su mu prekratke, pa su mu ispod ruba virili goli gležnjevi. Košulja mu je bila preširoka. — ... Ispričavam se, no moram se presvući u topliju odjeću i popiti šalicu kave... Lem izusti: — Prokletstvo! — ... da ugrijem stare kosti. Nakon što je ispustio glas zaprepaštenja, Cliff Soames se glasno nasmijao, a zatim pogledao Lema i rekao: — Ispričavam se. Lem osjeti grč i pečenje u želucu od čira u početnom stadiju. Nije se trgnuo od boli, nije se nagnuo, nije ni položio ruku na trbuh; nije dakle pokazivao nikakav znak nelagode, jer bi time samo povećao Dilworthovo zadovoljstvo. Samo je mrko pogledao odvjetnika, a zatim i ženu, te otišao bez riječi. — Taj vražji pas — reče Cliff hvatajući korak s Lemom na molu. — Kako su mu ljudi prokleto odani. Poslije, legavši u motelski krevet, jer je bio suviše umoran da večeras zatvori privremeni ured i vrati se kući u okrug Orange, Lem je razmišljao o tome što je Cliff rekao. Odanost. I to kakva odanost! Lem se pitao je li ikad bio ikome tako odan kao što su Cornellovi i Garrison Dilworth očito bili odani retriveru. Bacao se i okretao u krevetu — nikako da zaspi — i najposlije je shvatio da nema nikakva smisla pokušavati isključiti misli dok se ne uvjeri da je i sam sposoban pokazati onaj stupanj odanosti i predanosti koji je otkrio u Cornellovih i u njihovu odvjetniku. Uspravio se u tami i naslonio na uzglavlje. Pa da, naravno, itekako je odan svojoj zemlji; voli je i poštuje. Odan je i Uredu. A što je s ljudima? Dobro, tu je njegova supruga Karen. Odan je Karen u svakom smislu riječi — u srcu, u mislima i strasti. Volio je Karen. Silno je voli već gotovo dvadeset godina. 354
— Jest — reče naglas u praznoj motelskoj sobi u dva sata poslije ponoći — jest, ako si tako odan Karen, zašto sada nisi s njom? No nije bio pošten prema sebi. Naposljetku, mora raditi, i to važan posao. — U tome je problem — promrmljao je — uvijek, ama baš uvijek, čeka te neki posao. Izvan kuće spavao je više od stotinu noći na godinu, dakle svaku treću noć. A kad je i bio kod kuće, misli su mu pola vremena bile drugdje, na trenutačnom slučaju. Karen je željela da imaju djecu, no Lem je to odgađao; govorio je da ne može prihvatiti odgovornost za djecu dok ne bude siguran da mu je karijera osigurana. — Osigurana? — reče. — Čovječe, naslijedio si očev novac. S te strane imao si bolje zaleđe od većine ljudi. Da je odan Karen onako kako su ovi ljudi odani tom psetu, onda bi njegova predanost njoj trebala značiti da su njezine želje važnije od svega drugog. Ako je Karen željela djecu, to je trebalo biti važnije od njegove karijere. Zar ne? Trebao je barem pristati na kompromis i osnovati obitelj još dok je bio u ranim tridesetima. Svoje dvadesete godine mogao je posvetiti karijeri, a tridesete odgoju djece. A sada mu je četrdeset i pet ljeta, skoro četrdeset i šest, a Karen su četrdeset i tri. Njihovo je vrijeme za djecu prošlo. Lema obuzme silna samoća. Ustao je iz kreveta, onako u gaćama pošao do kupaonice, uključio svjetlo i dobro se pogledao u zrcalu. Oči su mu upale i bile su zakrvavljene. Na ovom slučaju toliko je smršavio da mu je lice poprimilo čisto kosturski izgled. Uhvatio ga je grč u želucu. Skvrčio se i pridržao za rub umivaonika. Bolovi su mu se počeli javljati tek prije otprilike mjesec dana, no činilo mu se da se to stanje pogoršava zapanjujućom brzinom. Dugo je trebalo da bol prođe. Kad se ponovno suočio sa svojim odrazom u zrcalu, rekao je: — Seronja, ni prema sebi nisi odan. Ubijaš se. Ubijaš se poslom i ne znaš stati. Nisi odan Karen, ni sebi. A zapravo nisi odan ni svojoj zemlji, ni Uredu. Kvragu, jedina stvar kojoj si potpuno i nepokolebljivo odan jest suludo očevo poimanje života kao hoda po žici. Suludo. Činilo mu se da ta riječ odjekuje kupaonicom dugo nakon što ju je 355
izgovorio. Volio je i poštovao svog oca, nikad nije izrekao nijednu lošu riječ o njemu. No danas je ipak Cliffu priznao da je bio »nemoguć«. I sada »suludo poimanje«. Još uvijek je volio oca i uvijek će ga voliti. No počeo se pitati može li sin voljeti oca a da istodobno potpuno odbacuje očevo poučavanje. Prije godinu dana, prije mjesec dana, čak još prije nekoliko dana, rekao bi da nije moguće da se čvrsto drži te ljubavi i ipak bude neovisan. No sada, tako mu svega, činilo mu se ne samo mogućim, nego i nužnim odvojiti ljubav prema ocu od toga da se drži očeva radoholičarskog kodeksa. Što mi se događa?, upitao se. Sloboda? Sloboda, sada kad je navršio četrdeset i petu? Žmirkajući u zrcalo, reče: — Još malo pa četrdeset i šestu. 356
DEVETO POGLAVLJE 1. U nedjelju je Travis opazio da je Einstein još više izgubio tek, no u ponedjeljak 29. studenog činilo se da je retriveru dobro. U ponedjeljak i utorak Einstein je pojeo sve obroke do zadnje mrvice i čitao je nove knjige. Kihnuo je samo jedanput i uopće nije kašljao. Pio je više nego prije, no ne pretjerane količine. Možda je više vremena provodio kod kamina, i možda se kućom kretao manje živahno... no, zima je sve bliža i životinjsko ponašanje mijenja se s godišnjim dobima. U knjižari u Carmelu Nora je kupila veterinarski priručnik za vlasnike pasa. Nekoliko je sati sjedila za kuhinjskim stolom i čitala ne bi li otkrila moguće značenje Einsteinovih simptoma. Doznala je da bezvoljnost, nedostatak teka, kihanje, kašljanje i neuobičajeno žeđanje mogu biti znakovima stotina bolesti, no jednako tako možda ne znače ništa. — Otprilike jedino što sigurno nema jest prehlada — reče ona. — Psi se ne mogu prehladiti kao mi. — No kad je kupila knjigu, Einsteinovi su se simptomi toliko povukli da je zaključila kako je vjerojatno potpuno zdrav. U ostavi pokraj kuhinje Einstein ih je s pomoću slovnih pločica obavijestio: ZDRAV KAO DREN. Sagnuvši se pokraj psa i gladeći ga, Travis reče: — Valjda to ti najbolje znaš. ZAŠTO REĆI ZDRAV KAO DREN? Vraćajući pločice u plastične cijevi, Travis odgovori: — Pa, zato jer to znači... zdrav. ALI ZAŠTO ZNAČI ZDRAV? Travis je razmislio o toj metafori Zdrav kao dren i shvatio da ne zna zašto. Upitao je Noru i ona je došla do vrata od smočnice, no ni ona nije mogla objasniti značenje te uzrečice. 357
Šapama vadeći još slova i slažući ih njuškom, retriver upita: ZAŠTO REĆI ČVRST KAO DOLAR? — Čvrst kao dolar... to znači pouzdan — odgovori Travis. Sagnuvši se pokraj njih, Nora se obrati psu: — To je već lakše. Dolar Sjedinjenih Američkih Država bio je nekoć najpouzdanija, najpostojanija valuta u svijetu. Mislim da je tako i danas. Desetljećima dolar nije trpio užasnu inflaciju kao neke druge valute, pa ljudi nisu imali razloga gubiti pouzdanje u njega, pa su ljudi valjda rekli »Čvrst kao dolar«. Naravno, dolar nije više ono što je bio, tako da izraz nije više tako prikladan, no još ga rabimo. ZAŠTO JOŠ UVUEK RABITE? — Zato... što smo ga oduvijek rabili — odgovori Nora slegnuvši ramenima. ZAŠTO REĆI ZDRAV KAO RIBA? RIBE NIKAD BOLESNE? Skupljajući pločice i razvrstavajući ih u odgovarajuće cijevi, Travis odgovori: — Ra, i ribe mogu biti bolesne. Einstein uputi pogled pun iščekivanja prvo Travisu, a onda Nori. Nora doda: — Vjerojatno kažemo zdrav kao riba jer nam se čini da ribe nikad nisu bolesne, pa mislimo da nikad ne boluju, premda ih bolesti ne zaobilaze. — Pomiri se s činjenicom — reče Travis — da mi ljudi stalno govorimo stvari koje nemaju mnogo smisla. Vadeći slova šapom, retriver im jasno reče: VI LJUDI STE ČUDNI. Travis pogleda Noru i oboje se nasmiju. Ispod riječi VI LJUDI STE ČUDNI, retriver je ispisao: ALI IPAK MI SE SVIĐATE. Činilo im se da Einsteinova znatiželja i smisao za šalu pokazuju, više od ičeg drugog, da je, ako je i bio malo bolestan, sada potpuno oporavljen. To je bilo u utorak. U srijedu 1. prosinca dok je Nora slikala u svom ateljeu na katu, Travis se posvetio cjelodnevnoj provjeri sigurnosnog sustava i redovitom održavanju oružja. U svakoj je sobi oprezno skrio vatreno oružje ispod pokućstva, iza zastora ili u ormaru, no oružje je uvijek bilo nadohvat ruke. Posjedovali su dvije Mossbergove sačmarice s revolverskim drškom, četiri Smith & Wessonova magnuma tipa Model 19 punjena zrnima 358
kalibra .357, dva pištolja kalibra .38 koja su nosili sa sobom u kamionetu i Toyoti, Uziev karabin i dva Uzieva pištolja. Mogli su sav svoj arsenal nabaviti legalno, u mjesnoj trgovini oružjem, nakon što su kupili kuću i dobili potvrdu u mjestu boravka u okrugu, no Travis nije želio čekati tako dugo. Htio je imati oružje istog dana kad su se uselili u novi dom. Stoga su preko Van Dynea u San Franciscu pronašli ilegalnog trgovca oružjem i kupili sve što im treba. Dakako, od legalnog trgovca oružjem ne bi mogli kupiti posebne dodatke za preuređenje Uzia u automatsko oružje. No kupili su tri takva dodatka u San Franciscu, tako da su karabin i pištolji sada bili osposobljeni za automatsku paljbu. Travis je pošao od sobe do sobe i provjeravao je li oružje na svom mjestu, je li puno, ima li na njemu prašine i treba li ga podmazati. Znao je da će sve biti kako treba, no tjedne provjere ulijevale su mu sigurnost. Premda je prošlo mnogo godina od njegovih vojničkih dana, vojna vježba i postupci ostali su mu u krvi, a pod pritiskom su izbili na površinu brže nego je očekivao. Uzevši sačmaricu, s Einsteinom je pošao obići kuću. Zaustavljao se kod malenih infracrvenih senzora koje je postavio što neupadljivije među kamenje i biljke, uz stabla, na uglovima kuće i pokraj starog, trulog borovog panja na rubu prilaznog puta. Tu je opremu kupio od običnog trgovca elektroničkom robom u San Franciscu. Oprema je bila prilično stara, nimalo nalik na najmoderniju sigurnosnu tehnologiju, no odlučio se za nju jer se njome koristio u Delta Forceu, a i bila je dovoljna za njegove potrebe. Od senzora je pod zemljom proveo vodove do alarmne kutije u kuhinjskom ormariću. Kad bi noću uključio sustav, nijedno biće veće od rakuna ne bi se moglo približiti kući na deset metara, a niti ući u staju a da ne uključi alarm. Ne bi se oglasila nikakva zvona ili sirene jer bi to upozorilo Samca i možda ga natjeralo u bijeg. Nisu ga željeli otjerati; željeli su ga ubiti. Stoga je sustav bio povezan s radio-budilicama u svakoj sobi; radio-budilice bile su namještene da ne budu tako glasne da prestraše uljeza, no dovoljno glasne da upozore Travisa i Noru. Danas su, kao i uvijek, svi senzori bili na svom mjestu. Travisu je preostalo samo da s leća obriše tanak sloj prašine. — Dvorski jarak je u ispravnu stanju, gospodaru — reče Travis. Einstein zalaje u znak odobravanja. 359
U hrđastocrvenoj staji Travis i Einstein provjerili su opremu koja će, kako su se nadali, gadno iznenaditi Samca. U sjeverozapadnom kutu sjenovite unutrašnjosti, s lijeve strane velikih vrata, Travis je o zid pričvrstio čelični spremnik pod pritiskom. U suprotnom, jugoistočnom kutu na stražnjoj strani staje, iza kamioneta i auta, na zidu je bio isti takav spremnik. Bili su nalik na velike propanske boce kakve ljudi drže u kućama za odmor za kuhanje na plinu, no ove nisu sadržale propan. Bile su punjene dušičastim oksidom, često netočno zvanim »rajski plin«. Prvi udah odista potiče veselo raspoloženje i smijeh, no od drugog će se udaha čovjek onesvijestiti prije nego se stigne nasmijati. Zubari i liječnici često se koriste tim plinom za narkozu. Travis ga je kupio u trgovini medicinskom opremom u San Franciscu. Kad je uključio svjetla u staji, Travis je provjerio mjerače pritiska na oba spremnika. Bili su pod punim pritiskom. Osim velikih prednjih vrata na šinama, u stražnjem dijelu staje bila su manja vrata. To su bili jedini ulazi. Travis je pribio daske na dva prozora u potkrovlju. Kad bi noću uključio alarmni sustav, ostavio je manja, stražnja vrata otključana nadajući se da će Samac, u namjeri da izvidi kuću sa skrovita mjesta, upasti u stupicu. Naime, kad bi otvorio vrata i ušuljao se u staju, otkočio bi mehanizam koji naglo zatvara i zaključava vrata. Ne bi mogao izići na prednja vrata jer su zaključana izvana. Istodobno s aktiviranjem stupice, veliki spremnici dušičastog oksida ispustili bi sav svoj sadržaj za manje od minute, jer ih je Travis opremio sigurnosnim ventilima za visoki pritisak priključenim na alarmni sustav. Zatvorio je sve pukotine na staji i, koliko je bilo moguće, zabrtvio sav prostor da bi se plin zadržao u prostoriji dok ne bi otvorio vrata i prozračio je. Samac se neće moći skloniti u kamionetu ili Toyoti, jer su ih zaključavali. Plin bi dopro u svaki kutak staje. Za manje od minute stvorenje bi se onesvijestilo. Travis je čak razmišljao da uporabi kakav otrovni plin, koji je vjerojatno mogao nabaviti na crnom tržištu. No odlučio se protiv takvog surovog rješenja jer bi, u slučaju da ne bude sve po planu, on, Nora i Einstein bili izloženi prevelikoj pogibelji. Nakon što bi Samca omamio ispušteni plin, Travis bi jednostavno otvorio vrata, provjetrio staju, ušao s Uzievim karabinom i ubio 360
onesviještenu zvijer. U najgorem slučaju, ako bi tijekom provjetravanja Samac došao k svijesti, ipak bi bio mamuran i smeten, pa ga ne bi bilo teško smaknuti. Kad su se uvjerili da je u staji sve kako treba biti, Travis i Einstein vratili su se u dvorište iza kuće. Prosinački dan bio je hladan ali bez vjetra. Šuma oko imanja bila je neprirodno mirna. Stabla su nepokretno stajala pod niskim sivkastim oblacima. Travis upita: — Ide li Samac još uvijek prema nama? Brzim mahanjem repa Einstein odgovori: Da. — Je li blizu? Einstein ponjuši čist, rezak zimski zrak. Odcupkao je preko dvorišta do ruba šume na sjeveru i ponovno ponjušio, naherio glavu i čvrsto se zagledao u drveće. Ponovio je sve to na južnom kraju imanja. Travisu se činilo da Einstein zapravo nije tražio Samca vidom, sluhom i njuhom. Pratio je Samca potpuno drukčijom sposobnošću od one kojom se služio da slijedi pumu ili vjevericu. Travis je ćutio da se pas služi neobjašnjivim šestim osjetilom koje bi se možda moglo nazvati telepatskim. A retriver se služio običnim osjetilima vjerojatno da bi potaknuo tu telepatsku sposobnost. A možda je to činio iz navike. Naposljetku se Einstein vratio do njega i čudno zacvilio. — Je li blizu? Einstein ponjuši zrak i zagleda se u tamu šume koja ih je okruživala. Kao da se nije mogao odlučiti. — Einstein? Zar nešto nije u redu? Najposlije je retriver zalajao: Ne. — Približava li se Samac? Ništa: oklijevao je. I onda zalajao: Ne. — Jesi li siguran? Da. — Odista? Da. Pošli su do kuće, no dok je Travis otvarao vrata, Einstein se okrenuo od njega, odcupkao preko trijema i stao na vrh drvenih stuba. Još jednom je razgledao dvorište i mirnu, sjenovitu, tihu šumu. Onda je lagano zadrhtao i krenuo za Travisom u kuću. Za sve vrijeme provjere obrambenih sustava tog poslijepodneva 361
Einstein je bio umiljatiji nego inače: neprestano se trljao o Travisove noge, gurkao ga njuškom i na sve načine tražio da ga Travis pogladi, potapša ili počeše. Te večeri dok su gledali televiziju i potom utroje slagali riječi na podu dnevne sobe, pas je i dalje tražio da ga maze. Položio bi glavu Nori u krilo, a potom i Travisu. Činilo se da bi bio najsretniji da ga glade i lagano mu češu uši do idućeg ljeta. Još od kada su se sreli u Santaanskim planinama, Einstein je prolazio razdoblja čisto psećeg ponašanja i tada je bilo teško povjerovati da je, na svoj način, jednako inteligentan kao ljudi. Večeras je ponovno bio u takvu raspoloženju. Unatoč svojoj domišljatosti u slaganju riječi — igri u kojoj ga je samo Nora mogla nadmašiti, a u kojoj je vragolasto uživao složiti riječi koje ju lukavo bockaju zbog njezine zasad neprimjetne trudnoće — večeras se ipak ponašao više kao pas nego kao nešto više od toga. Prije počinka Travis i Nora prihvatili su se lagana štiva, detektivskih romana, no Einstein nije želio da mu postave knjigu u njegovu napravu za okretanje stranica. Umjesto toga, legao je na pod ispred Norina naslonjača i istog trenutka zaspao. — Još uvijek mi se čini da je pomalo trom — reče ona Travisu. — Ipak, pojeo je sve što je dobio za večeru. I čitav dan smo bili u pokretu. Dok je spavao, disanje mu je bilo normalno i Travis nije bio zabrinut. Dapače, na njihovu je budućnost gledao s većim optimizmom no prije. Provjera obrambenih sustava vratila je pouzdanje u njihove pripreme; vjerovao je da će moći svladati Samca kad se bude pojavio. A zahvaljujući hrabrosti Garrisona Dilwortha i njegovoj odanosti spriječena su, možda zauvijek, vladina nastojanja da ih pronađu. Nora je s velikim zanosom ponovno počela slikati, a Travis je odlučio baviti se nekretninama, s pomoću ovlasti koja glasi na Samuela Hyatta, njegovo novo ime, čim uništi Samca. A ako je Einstein još uvijek malo trom... mora se priznati da je mnogo življi nego prošlih nekoliko dana i zacijelo će biti onaj stari već sutra, najkasnije prekosutra. Te noći Travis nije ništa sanjao. Ujutro je ustao prije Nore. Dok se otuširao i obukao, i ona je bila na nogama. Na putu do tuša poljubila ga je, grickala mu usnu i mrmljala snene ljubavne izjave. Oči su joj bile podbule, kosa razbašurena, a dah neugodan, no bio ju je spreman odvući smjesta 362
natrag u krevet da nije rekla: — Pokušaj ponovno poslijepodne, Romeo. Trenutačno je sva moja pohota usmjerena na pržena jaja, slaninu, prepečenac i kavu. Spustio se u prizemlje i, počevši od dnevne sobe, otvorio unutrašnje kapke da bi u kuću pustio jutarnju svjetlost. Činilo mu se da su oblaci jednako nisko nad zemljom i jednako sivi kao jučer. Ne bi se iznenadio da do večeri padne kiša. U kuhinji je opazio da su otvorena vrata od smočnice i da unutra gori svjetlo. Zavirio je da vidi je li Einstein ondje, no jedini znak da je pas tamo bio bila je poruka koju je ispisao u neko doba noći. DREN BOLESTAN. NE LIJEČNIKA. MOLIM VAS. NE ŽELIM NATRAG U LABORATORIJ. BOJIM SE. BOJIM. Joj, sranje. Joj, mili Bože. Travis je izašao iz ostave i poviknuo: — Einstein!!! Ništa od laveža. Ništa od cupkanja. Kapci su još zamračivali kuhinjske prozore, pa je prostoriju osvjetljavala jedino svjetlost iz smočnice. Travis je upalio svjetlo. Nema Einsteina. Otrčao je do radne sobe. Nije ni tu. Srce mu je gotovo bolno lupalo dok je trčeći na kat preskakao po dvije stube. Zavirio je u treću spavaonicu koja će im jednog dana poslužiti kao dječja soba, zatim u sobu koja je Nori služila kao atelijer, no nije pronašao Einsteina. Nije ga pronašao ni u njihovoj spavaonici, čak ni ispod kreveta kamo je Travis u očaju zavirio. Na trenutak uopće nije mogao odgonetnuti kamo je pas mogao nestati. Stajao je i slušao Noru kako pjevuši pod tušem — nije imala pojma što se zbiva. Krenuo je prema kupaonici da joj kaže kako se dogodilo nešto grozno kad se sjetio da nije pogledao u kupaonicu u prizemlju. Istrčao je iz spavaonice, niz hodnik i spustio se stubama tako brzo da je zamalo izgubio ravnotežu, zamalo pao, i u prizemnoj kupaonici, između kuhinje i radne sobe, ugledao ono čega se najviše bojao. U kupaonici je smrdjelo. Pas, obziran kao uvijek, povratio je u zahod, no ponestalo mu je snage — ili možda prisebnosti duha — da pusti vodu. Einstein je ležao na podu kupaonice; na boku. Travis klekne pokraj njega. Einstein je bio nepomičan no ne i mrtav, ne i mrtav jer je disao; udisao je i izdisao ispuštajući hrapav zvuk. Pokušao je podignuti glavu kad mu se Travis obratio, no nije imao snage da se 363
pomakne. A oči. Bože, a njegove oči! Koliko je nježno mogao Travis je podignuo retrierovu glavu i ugledao da su one predivne, izražajne oči lagano zamućene. Iz njih se cijedio žut, voden iscjedak; zalijepio se i posušio na zlatnoj dlaci. Sličan iscjedak tvorio je mjehuriće u Einsteinovim nozdrvama. Položivši ruku na retriverov vrat, Travis je pod prstima osjetio otežano i neravnomjerno kucanje srca. — Ne — reče Travis. — Oh, ne, ne. Neće to tako završiti, mali moj. Neću to dopustiti. Spustio je retriverovu glavu na pod, ustao i okrenuo se prema vratima. Einstein je zacvilio gotovo nečujno kao da želi reći da ne želi ostati sam. — Vratit ću se odmah. Odmah — obećao mu je Travis. — Samo se ti drži. Vraćam se odmah. Otrčao je do stuba i uspeo se na kat još brže nego prije. Srce mu je lupalo tako snažno da mu se činilo kako će mu iskočiti iz prsa. Prebrzo je disao, hiperventilirao. Nora je bila u velikoj spavaonici. Upravo se otuširala. Bila je gola i mokra. Travisove riječi stopile su se u panici: — Obuci se brzo, moramo veterinaru, daj sad za ime božje požuri. Zaprepaštena, ona upita: — Što se dogodilo? — Einstein! Brzo! Mislim da umire! Zgrabio je pokrivač s kreveta, ostavio Noru da se obuče i požurio do kupaonice u prizemlju. Činilo mu se da se retriverovo hrapavo disanje znatno pogoršalo za minutu koliko je Travis bio odsutan. Presavinuo je pokrivač i polagano na nj preselio psa. Einstein je zacvilio, kao da ga je pomicanje zaboljelo. Travis reče: — Tako, tako. Bit će ti dobro. Nora se pojavila na vratima. Još je zakopčavala bluzu, koja je bila mokra jer se nakon tuširanja nije stigla obrisati. Mokra kosa ravno joj je visjela prema ramenima. Glasom koji se gušio od boli, ona izusti: — Oh, čupavi moj, ne, ne. Htjela se sagnuti i dodirnuti retrivera, no nije bilo vremena za to. Travis reče: — Dovezi kamionet pred kuću! Dok je Nora hitala prema staji, Travis je omotao pokrivač oko 364
Einsteina tako da mu je virila samo glava, stražnje šape i rep. Pokušavajući, no bezuspješno, to učiniti a da pas ponovno ne zacvili od boli, Travis podigne psa na ruke i ponese ga iz kupaonice, kroz kuhinju i izađe iz kuće. Zalupio je vratima no nije ih zaključao. Tog trenutka nije nimalo mario na sigurnost. Bilo je hladno. Nije bilo mirno kao jučer. Vazdazeleno drveće svijalo se pod vjetrom, lepršalo, a njihove igličaste grane zlokobno su vitlale zrakom. Golo listopadno drveće širilo je crne, košćate ruke prema tmurnom nebu. U staji je Nora pokrenula kamionet. Motor je zaurlao. Travis se oprezno spustio stubama trijema i izašao na prilazni put. Kretao se kao da na rukama nosi krhki starinski porculan. Vjetar koji je puhao na mahove podignuo je Travisovu kosu, poigravao se slobodnim krajevima pokrivača i razbarušao dlaku na Einsteinovoj otkrivenoj glavi. Činilo se da je i vjetar zloćudan, kao da mu želi istrgnuti psa iz ruku. Nora je okrenula kamionet i zaustavila se pokraj Travisa. Ostala je za upravljačem. Istina je što kažu: ponekad, u posebnim kriznim trenucima, u doba velikih osjećajnih muka, žene se snađu lakše nego muškarci i čine ono što se mora učiniti. Travis je sjeo na suvozačevo sjedalo i na rukama zibao umotana psa. Nije bio u stanju voziti. Silno je drhtao, a shvatio je da plače još od trenutka kad je pronašao Einsteina u kupaonici. Doživio je svašta tijekom vojne službe. Nikad ga nije uhvatila panika, niti se skamenio od straha na opasnim zadacima Delta Forcea, no ovo je bilo nešto drugo. Ovo je njegovo dijete! Da je morao voziti, vjerojatno bi se zaletio u prvo stablo ili bi sletio s ceste. I Norine su oči bile natopljene suzama, no bolje nije shrvala. Grizla je usnicu i upravljala kamionetom kao da je izvježbana za kaskadersku vožnju u filmovima. Na kraju zemljanog puta skrenula je desno, prema sjeveru, i usmjerila kamionet zavojitom obalskom cestom prema Carmelu. Ondje će zacijelo naći barem jednog veterinara. Dok su se vozili, Travis je pričao Einsteinu pokušavajući ga smiriti i ohrabriti: — Sve će biti dobro. Ma da. Nije ništa strašno. Bit ćeš opet onaj stari. Einstein je cvilio i na trenutak se slabašno opirao u Travisovu naručju. Travis je znao o čemu pas razmišlja. Bojao se da će veterinar 365
vidjeti tetoviran znak u njegovu uhu, da će znati što to znači i da će ga vratiti u Banodyne. — Ne brini se, čupavi. Nitko te neće uzeti. Neće, tako mi svega. Morat će prvo mene svladati. A to im neće uspjeti. Ni slučajno. — Ni slučajno — potvrdi Nora ozbiljnim glasom. No umotan u pokrivač i naslonjen na Travisova prsa, Einstein se sav tresao. Travis se prisjetio slovnih pločica na podu u ostavi: DREN BOLESTAN... BOJIM SE... BOJIM. — Ne boj se — uvjeravao je psa. — Ne boj se. Nemaš se zbog čega bojati. Unatoč Travisovu uvjeravanju, Einstein je drhtao i bojao se — kao i sam Travis. 2. Nora je zaustavila kamionet na benzinskoj crpki na prilazu u Carmel i pronašla adresu veterinara u telefonskom imeniku. Nazvala ga je da provjeri da li radi. Ordinacija dr. Jamesa Keenea nalazila se na Doloreskoj aveniji u južnom dijelu grada. Zaustavili su se pred zgradom nekoliko minuta prije devet. Nora je očekivala da će se naći u tipičnoj veterinarskoj ordinaciji dosadna izgleda. Iznenadila se što je dr. Keene primao životinje u svojoj kući, dražesnoj jednokatnici izgrađenoj u engleskom seoskom stilu: od kamena, nešto žbuke i otkrivenih greda s krovom koji se svinuto spuštao nad strehu. Dok su se noseći Einsteina žurili kamenim puteljkom, dr. Keene je otvorio vrata prije nego su stigli do njih; kao da je motrio kad će doći. Znak je pokazivao da se u ordinanciju ulazi sa strane kuće, no veterinar ih je uveo kroz prednja vrata. Bio je visok, tužna lica, boležljivo žute boje kože i žalosnih smeđih očiju, no osmijeh mu je bio topao, a ponašanje dobrodušno. Zatvarajući vrata, dr. Keene reče: — Ponesite ga ovuda, molim vas. Brzim korakom poveo ih je hodnikom, čiji je pod od hrastova parketa bio prekriven dugačkim, uskim orijentalnim sagom. Prolaz s 366
lijeve strane otvarao se na ugodno namještenu dnevnu sobu koja je izgledala kao da se u njoj odista boravi; u njoj su stajali naslonjači s podnošcima, svjetiljke za čitanje, police prepune knjiga, a vezeni vuneni šalovi bili su uredno složeni preko nekoliko naslona da budu pri ruci za hladnih večeri. U sobi, kod samog prolaza stajao je pas, crni labrador. Promatrao ih je ozbiljno, kao da je shvatio svu težinu Einsteinova stanja. Nije ih slijedio. Kroz vrata u stražnjem dijelu velike kuće, s lijeve strane hodnika, veterinar ih je uveo u čistu bijelu ordinaciju. Uza zidove bili su poredani ormarići od bijela emajla i nehrđajućeg čelika sa staklenim vratima, puni bočica s lijekovima, serumima, tabletama, kapsulama i mnogobrojnim prašcima potrebnima za pripravljanje rijetkih lijekova. Travis polagano spusti Einsteina na veterinarski stol i odgme pokrivač. Nora je tada shvatila da su ona i Travis izvan sebe kao što bi bili da liječniku donose umiruće dijete. Travisove oči bile su zakrvavljene i, premda taj tren nije plakao, neprestano je brisao nos. Onog trenutka kad je zaustavila kamionet pred ordinacijom i zategnula ručnu kočnicu, Nora nije više mogla suzdržati suze. Sada je stajala uz stol nasuprot dr. Keeneu, jednom rukom grlila Travisa, i tiho plakala. Veterinar je očito bio naviknut na burne osjećajne reakcije vlasnika životinja, jer nije znatiželjno pogledao Noru ili Travisa niti je na bilo koji način pokazao da drži kako su njihova zabrinutost i bol pretjerane. Dr. Keene je stetoskopom poslušao rad retriverova srca i pluća, opipao mu je trbuh i pregledao krmeljave oči oftalmoskopom. Tijekom tih i drugih postupaka Einstein je ostao mlitav, kao da je paraliziran. Jedini znakovi da se pas još bori za život bilo je njegovo tiho skvičanje i hrapavo disanje. Nije to tako ozbiljno kako se čini, govorila sije Nora dok je brisala oči papirnatom maramicom. Dižući pogled s psa, dr. Keene upita: — Kako se zove? — Einstein — odgovori Travis. — Koliko ga dugo imate? — Tek nekoliko mjeseci. — Je li cijepljen? — Nije — reče Travis. — Kvragu, nije. 367
— Zašto nije? — To je... zamršena priča — odgovori Travis. — No postoje razlozi zašto nije mogao biti cijepljen. — Nema opravdanja — suprotstavio je dr. Keene. — Nema markicu, nije cijepljen. Neodgovorno je što psa niste ni prijavili ni cijepili. — Znam — reče Travis sav jadan. — Što je Einsteinu? — upita Nora. I pomisli, ponada se i pomoli: Nije to tako ozbiljno kako se čini. Lagano gladeći retrivera, dr. Keene reče: — Ima štenećak. * * * Einsteina su premjestili u kut ordinacije. Ondje je ležao na debelom spužvastom madracu presvučenom plastičnom navlakom s patentnim zatvaračem. Kako bi ga spriječili da se kreće — ako bi u kojem trenutku smogao snage za to — privezali su ga uzicom za prsten na zidu. Dr. Keene mu je dao injekciju. — Antibiotici — objasnio je. — Nijedan antibiotik ne može izliječiti štenećak, no sprečavaju sekundarne bakteriološke infekcije. Također je uvukao iglu u retriverovu nožnu venu i priključio ga na intravenozni drip da bi spriječio dehidraciju. Kad je veterinar pokušao Einsteinu staviti brnjicu, Nora i Travis uporno su prosvjedovali. — Nije to zato što se bojim da će me ugristi — objasnio je dr. Keene. — To je za njegovo dobro, da ne može gristi iglu. Ako smogne snage, učinit će ono što psi uvijek čine s ranama: lizat će i gristi mjesto gdje ga smeta. — Ovaj pas neće — reče Travis. — Ovaj je drukčiji. — Progurao se pokraj Keenea i skinuo napravu koja je vezala Einsteinovu čeljust. Veterinar se spremao prosvjedovati, no predomislio se. — Dobro. Neka bude zasad tako. Ionako je trenutačno preslab. I dalje pokušavajući poreći užasnu istinu, Nora reče: — Ali kako je moguće da je tako ozbiljno? Pokazao je vrlo blage znakove bolesti, a i oni su nestali nakon nekoliko dana. — Polovica pasa koji obole od štenećaka ne pokazuju nikakve znakove bolesti — objasni veterinar. Vratio je bocu s antibiotikom u 368
ormarić sa staklenim vratima i bacio iglu za jednokratnu uporabu u kantu za otpatke. — Neki obole od blagog oblika, pa znakovi bolesti nestanu od danas do sutra. A neki, kao Einstein, teško obole. Bolest se može postupno pogoršavati, ili se blagi simptomi naglo pretvore u... ovo. No nije sve tako crno. Travis je čučao pokraj Einsteina tako da ga je pas mogao vidjeti a da ne podiže glavu niti okreće oči. Mogao je osjetiti da se brinu za njega, da ga čuvaju, da ga vole. Kad je dr. Keene spomenuo da nije sve tako crno, Travis naglo podigne pogled. — Nije? Kako mislite? — Životinjino opće stanje prije nego oboli često određuje tijek bolesti. Ona najteže pogađa pse koji su slabo uzgojeni i slabo hranjeni. Očito da ste Einsteina dobro pazili. Travis reče: — Hranili smo ga što smo bolje mogli i trudili se da se mnogo kreće na svježem zraku. — Možda smo ga čak prečesto kupali i češljali — doda Nora. Nasmiješen i kimajući glavom u znak odobravanja, dr. Keene reče: — To bolje. Ima nade. Nora pogleda Travisa, no on je gotovo odmah skrenuo pogled na Einsteina. Nije bilo druge, ona je morala postaviti pitanje kojeg su se plašili: — Doktore, bit će mu dobro, zar ne? Neće... neće uginuti, zar ne? Očito je dr. Keene bio svjestan da njegovo mrko lice i tužne oči ne ulijevaju osobitu nadu. Stoga se trudio da mu osmijeh bude topao, glas tih no siguran, te da se ponaša gotovo djedovski. Premda je takvo držanje možda bilo proračunato, doimalo se iskrenim i ublažilo je trajnu sjetu koju je Bog podario njegovu izgledu. Prišao je Nori i položio ruke na njezina ramena. — Draga moja, volite ovog psa kao dijete, zar ne? Zagrizla je usnu i kimnula. — Onda se uzdajte. Uzdajte se u Boga, koji, kako kažu, i vrapce čuva, a uzdajte se i u mene. Vjerovali ili ne, prilično sam dobar u svom poslu, i zaslužujem vaše povjerenje. — Vjerujem da ste dobri — kazala mu je. I dalje čučeći pokraj Einsteina, Travis će promuklim glasom: — Ali njegovi izgledi... Kakvi su njegovi izgledi? Recite iskreno. Keene spusti ruke s Nore, okrene se Travisu i reče: — Pa, iscjedak iz očiju i nosa nije gust kako zna biti. Daleko od toga. Nema gnojnih 369
prištića na trbuhu. Kažete da je povraćao, no niste vidjeli ima li proljev? — Ne, samo je povraćao — odgovori Travis. , — Ima visoku temperaturu, no ne opasno visoku. Je li jako slinio? — Nije — odgovori Nora. — Je li možda tresao glavom i žvakao u prazno, kao da u ustima osjeća opor okus? — Nije — odgovoriše Nora i Travis gotovo istodobno. — Jeste li ga vidjeli da trči u krug i bez ikakva razloga pada na pod? Jeste li vidjeli da leži postrance i udara nogama kao da trči? Je li besciljno hodao prostorijom, zalijetao se u zid, trzao se i grčio, ili takvo što? — Ne, ne — brzo će Travis. A Nora doda: — Mili Bože, zar je to moguće? — Ako ne izbjegnemo drugi stupanj bolesti, da — odgovori Keene. — Može biti oštećen i mozak. Tada počinju epileptički napadaji. Encefalitis. Travis se naglim pokretom uspravi. Zateturao je prema Keeneu i stao, nesiguran na nogama. Problijedio je. U njegovim se očima nazirao užasan strah. — Mozak? Ako se oporavi... hoće li mu bolest oštetiti mozak? Noru obuze grozna mučnina. Zamislila je Einsteina s oštećenim mozgom: inteligentnoga poput čovjeka, dovoljno inteligentnoga da se prisjeća da je nekoć bio poseban, te da zna kako je nešto izgubio, da zna kako sada živi u mrtvilu, sivilu, da je njegov život sada ipak bez nečeg što je imao. Pozlilo joj je i zavrtjelo joj se u glavi od straha. Morala se osloniti o veterinarski stol. Keene reče: — Većina pasa ne preživi drugi stupanj štenećaka. No ako pas ipak preživi, svakako će pretrpjeti barem određeno oštećenje mozga. Ne takvo da bi ga trebalo uspavati. Posljedica bi primjerice mogla biti trajna koreja. To je sindrom trzanja i aritmičkih kretnji, nalik na uzetost, a često je ograničen na glavu. No i tako bi mogao biti prilično sretan. Ne bi osjećao nikakve bolove. I dalje bi mogao biti krasan ljubimac. Travis je gotovo vikao na veterinara: — Ma kvragu s tim hoće li biti krasan ljubimac! Ne brinem se zbog tjelesnih posljedica! Zanima me njegov um! 370
— te, prepoznao bi svoje gospodare — odgovori veterinar. — Prepoznao bi vas i ostao bi vam odan. S time ne bi bilo teškoća. Možda bi mnogo spavao. Možda bi povremeno bio potpuno trom. No gotovo je sigurno da bi i dalje znao tražiti da ga vodite van zbog nužde. To ne bi zaboravio... Tresući se, Travis reče: — Baš me briga hoće li popisati cijelu kuću, zanima me samo hoće li moći misliti! — Misliti? — Dr. Keene očito je bio smeten. — Pa... kako mislite? Naposljetku, on je pas. Veterinar je dotad prihvatio njihovu zabrinutost i dubok jad kao uobičajene reakcije vlasnika životinja koje obole od takve bolesti. No sada ih je počeo čudno gledati. Djelomice da promijeni temu i otkloni veterinarove sumnje, ali i zato jer je jednostavno morala znati, Nora je upitala: — Recite, je li Einstein u drugom stadiju bolesti? Keene odgovori: — Prema onom što sam vidio, još je u prvom stadiju. Počeli smo primjenjivati terapiju, i ne opazimo li izrazitije znakove u iduća 24 sata, mislim da bismo ga mogli zadržati u prvom stadiju i postupno ga izliječiti. — U prvom stadiju nema opasnosti da se ošteti mozak? — upita Travis tako ozbiljno da se Keene namrštio. — Nema. Ne u prvom stadiju. — I, ostane li na prvom stadiju — upita Nora — neće uginuti? Svojim najblažim i najutješnijim glasom, James Keene reče: — Znate, vrlo je vjerojatno da će preživjeti štenećak prvoga stadija, i to bez ikakvih posljedica. Želim da shvatite kako je vrlo vjerojatno da će se oporaviti. No istodobno vam ne želim ulijevati lažnu nadu. To bi bilo okrutno. Čak ako bolest ne krene izvan prvog stadija... Einstein bi mogao uginuti. Vjerojatno će preživjeti, no smrt je moguća. Nora je ponovno plakala. Mislila je da se uspjela svladati. Mislila je da je spremna biti jaka. No sada je plakala. Pošla je do Einsteina, sjela na pod pokraj njega i stavila ruku na njegovo rame. Tako da zna da je uz njega. Keene je već postajao pomalo nestrpljiv, a i potpuno zbunjen njihovim silnim izljevima osjećaja kojima reagiraju na loše vijesti. U glasu mu se prvi put nazirala strogost kad je rekao: — Slušajte, sve što možemo jest da mu pružimo najbolju njegu i da se nadamo da će biti 371
dobro. Naravno, mora ostati ovdje. Liječenje štenećaka složen je postupak i treba se provoditi pod veterinarskim nadzorom. Moram ga držati na dripu, davati mu antibiotike... A ako dobije napadaje, mora redovito primati lijekove protiv konvulzija te sredstva za smirivanje. Pod Norinom rukom Einstein je zadrhtao kao da je to čuo te shvatio što bi ga moglo čekati. — Dobro. U redu. Ma da — reče Travis. — Očito mora ostati u vašoj ambulanti. Ostat ćemo s njime. — Nema potrebe... — zausti Keene. — Tako je. Da. Nema potrebe — brzo će Travis — no želimo ostati. Ne brinite se, noćas možemo spavati ovdje na podu. — O, to nije moguće — reče Keene. — Ali jest, itekako je moguće. — Travis je u silnoj želji da uvjeri veterinara počeo brbljati. — Što se nas tiče, ne morate se brinuti. Bit će nam dobro. Einstein nas treba. Zato ćemo ostati. Bitno je to da ostanemo, a naravno, platit ćemo vam više zbog smetnje. — Ovo nije hotel! — Moramo ostati — reče Nora odlučno. Keene reče: — Slušajte, razuman sam čovjek, ali... Objema rukama Travis primi veterinarevu desnicu i stisne je tako čvrsto da se Keene zaprepastio. — Doktore Keene, molim vas, dopustite mi da objasnim. Znam da je to neobična molba. Znam da vam se čini da smo dvoje luđaka. No takvi smo s razlogom, i to dobrim razlogom. Ovo nije običan pas, dr. Keene. Spasio mi je život... — A spasio je i moj — prekine ga Nora. — I to u nepovezanoj zgodi. — Zaslužan je što smo se upoznali — reče Travis. — Da nije bilo Einsteina, ne bismo se upoznali, ni vjenčali. I oboje bismo bili mrtvi. Zapanjen, Keene je gledao čas Travisa čas Noru. — Želite reći da vam je spasio život? Doslovce? U dvije nepovezane zgode? — Doslovce — odgovori Nora. — I zaslužan je što ste se upoznali? — Tako je — reče Travis. — Promijenio je naše živote toliko da sve ne mogu nabrojati, kamoli objasniti. Dok ga je Travis još čvrsto držao, veterinar pogleda Noru, spusti svoj blag pogled prema sopćućem retriveru, odmahne glavom i prizna: — Priče o psećim junačkim pothvatima moja su slabost. 372
Zacijelo će me vaša zanimati. — Sve ćemo vam ispričati — obeća Nora. No pomisli: u cenzuriranom obliku. — Imao sam pet godina — reče James Keene — kad me crni labrador spasio od utapanja. Nora se prisjeti prekrasnog crnog labradora u dnevnoj sobi. Nije li to možda potomak životinje koja je spasila Keenea? Pitala se. Ili možda drži takva psa u spomen na veliki dug koji duguje psima. — Dobro — reče Keene. — Možete ostati. — Hvala vam. — Travisov glas je drthao. — Hvala vam. Oslobađajući ruku od Travisova stiska, Keene doda: — No tek ćemo za četrdeset i osam sati koliko-toliko pouzdano moći reći hoće li Einstein preživjeti. Dugo je to. — Četrdeset i osam sati nije ništa — reče Travis. — Dvije noći spavati na podu. Neće nam biti teško. Keene ipak napomene: — Čini mi se da će vama dvoje, kad se sve uzme u obzir, četrdeset i osam sati biti čitava vječnost. — Pogledao je na sat i dodao: — Moja pomoćnica stići će za deset minuta. Nakon toga otvorit ćemo ordinaciju za jutarnji prijem pacijenata. Ne možete mi se motati ovdje dok pregledavam druge životinje. A ne bih vam preporučio da čekate u čekaonici s drugim zabrinutim vlasnicima i bolesnim životinjama. To bi vas samo deprimiralo. Možete čekati u dnevnoj sobi. Predvečer, na kraju radnog vremena, možete se vratiti ovamo i biti s Einsteinom. — Smijemo li poviriti da vidimo kako mu je tijekom dana? — upita Travis. Nasmiješen, Keene reče: — Dobro. Ali samo na trenutak. Nora pod rukom osjeti da je Einstein napokon prestao drhtati. Više nije bio tako napet. Kao da se opustio čuvši da će oni ostati u blizini, i to ga je utješilo. * * * To prijepodne vrijeme im je prolazilo užasno sporo. U dnevnoj sobi dr. Keenea imali su televizor, knjige i časopise, no Noru i Travisa nije zanimala ni televizija ni čitanje. Otprilike svakih pola sata naizmjence bi pošli u hodnik i povirili u ordinaciju da vide kako je Einsteinu. Nije im se činilo da mu je gore, 373
no niti da mu je bolje. U neko doba svratio je Keene i rekao: — Usput, slobodno se koristite kupaonicom. U hladnjaku ima osvježavajućih napitaka. Ako želite, skuhajte si kavu. — Nasmiješio se crnom labradoru koji je stajao uz njega. — Ovo je Pooka. Pružite li mu priliku, obožavat će vas. Nori se činilo da je Pooka odista vrlo prijateljski pas. Nije ga trebalo poticati da se okrene na leđa, glumi da je mrtav, sjedne na stražnje noge, te da joj priđe i njuška je mašući repom, na što bi ga nagradila glađenjem i češkanjem. Čitavo prijepodne Travis je izbjegavao pseće umiljavanje. Kao da bi glađenjem Pooke izdao Einsteina i kao da bi nakon toga retriver sigurno uginuo od štenećaka. Nora je, međutim, nalazila utjehu u labradoru i pružala mu željenu pažnju. Uvjeravala se udobrovoljiti bogove ako bude lijepo postupala s Pookom i da će se bogovi onda smilovati Einsteinu. Njezin očaj potaknuo ju je na praznovjerje koje je — iako drukčije — bilo jednako silno kao ono koje je obuzelo njezina supruga. Travis je koračao dnevnom sobom. Sjeo je na rub stolca, pognute glave, lica uronjenog u ruke. Dugo bi stajao kod prozora, zureći van. No nije vidio ulicu nego neku svoju mračnu viziju. Okrivljivao se zbog svega što se dogodilo. Istina o stvarnim uzrocima (na koju ga je Nora podsjetila) nije nimalo ublažila njegov iracionalan osjećaj krivnje. Okrenut prema prozoru, stisnuvši ruke oko sebe kao da mu je hladno, Travis tiho prozbori: — Misliš li da je Keene opazio utetoviran znak? — Ne znam. Možda nije. — Misliš li da su veterinarima poslali okružnicu s Einsteinovim opisom? Hoće li Keene znati što taj znak znači? — Možda neće — odgovori Nora. — Možda previše paničarimo. No nakon što im je Garrison dojavio na što su sve vlasti bile spremne kako bi ga spriječile da ih upozori, znali su da još traje velika potjera za psom. Prema tome, ni u kojem slučaju ne bi se moglo reći da »previše paničare«. * * * Od 12 do 14 sati dr. Keene je zatvorio ordinaciju zbog stanke za 374
ručak. Pozvao je Noru i Travisa da mu se pridruže u velikoj kuhinji. Bio je neženja koji se znao brinuti o sebi. U zamrzivaču je držao gotova jela koja je sam spravljao. Odledio je nekoliko paketića domaćih lazanja i, uz Norinu i Travisovu pomoć, priredio tri salate. Hrana je bila ukusna, no ni Nora ni Travis nisu mogli mnogo pojesti. Što je bolje upoznavala Jamesa Keenea to se on Nori sve više sviđao. Usprkos mrzovoljnom izgledu bio je vedar i imao je smisla za humor na vlastiti račun. Njegova ljubav prema životinjama plamtjela je posebnom unutarnjom svjetlošću. Najviše je volio pse, a kad bi govorio o njima, njegova oduševljenost uljepšala bi njegove neugledne crte lica i učinila ga naočitijim, čak privlačnim muškarcem. Ispričao im je o crnom labradoru Kingu, koji ga je spasio od utapanja kad je bio dijete. Ponukao ih je da mu ispričaju kako je Einstein spasio njihove živote. Travis je izmislio živopisnu priču o tome kako je planinareći zamalo naletio na ozlijeđenog, razbješnjelog medvjeda. Opisao je kako ga je Einstein upozorio na opasnost. I onda kad je razjareni medvjed krenuo za Travisom Einstein se suprotstavio zvijeri i nekoliko puta spriječio njezine nasrtaje. Norma priča bila je mnogo bliža istini. Opisala je kako ju je pokušao napastovati seksualni manijak, no Einstein mu se suprotstavio i držao ga dok nije stigla policija. To je ostavilo dubok dojam na Keenea. — Stvarno je heroj! Nori se činilo da su pričama o Einsteinu potpuno pridobili Keenea. Mislila je kako bi veterinar, čak ako opazi i prepozna utetoviran znak, možda bio sklon pustiti ih da mirno odu kad se Einstein oporavi. Ako se oporavi. Ali dok su prikupljali suđe, Keene upita: — Sam, kako to da vas supruga zove »Travis«? Pripremili su se za takvo pitanje. Kad su promijenili imena, odlučili su da je lakše i sigurnije da ga Nora i dalje zove Travis, a ne da se trudi stalno ga zvati Sam i da onda, u nekom presudnom trenutku, pogriješi. Tako bi mogli reći da je Travis nadimak, te da je riječ o njihovoj privatnoj šali. Mogli bi namignuti jedno drugome i vragolasto se nasmiješiti da ljudi pomisle da je to intimna stvar koju ne bi bilo zgodno potanko objašnjavati. Tako su odgovorili i na Keenovo pitanje, no nisu bili raspoloženi za uvjerljivo namigivanje i vragolaste 375
osmijehe, te Nora nije bila sigurna jesu li bili uvjerljivi. Dapače, činilo joj se da je njihova nervozna i nespretna gluma možda čak pojačala Keenove moguće sumnje. * * * Nekoliko minuta prije završetka prijepodnevne stanke Keeneu se javila njegova pomoćnica. Još prije ručka imala je glavobolju, a sad se još potužila da je pokvarila želudac, i veterinar je ostao bez njezine pomoći. Travis je odmah ponudio svoju i Normu pomoć. — Naravno, nismo prošli veterinarsku izobrazbu. No možemo raditi sve manualne poslove. — Tako je — složi se Nora. — Moglo bi se reći da zajedno imamo dovoljno pameti za jednoga. Mogli bismo učiniti gotovo sve ako nam pokažete kako se radi. Tako su tog poslijepodneva pridržavali nemirne mačke, pse, papagaje i druge raznovrsne životinje dok ih je Jim Keene pregledavao i liječio. Trebalo je pripremiti poveze, izvaditi lijekove iz ormarića, oprati i sterilizirati instrumente, naplatiti usluge i napisati račune. I trebalo je očistiti za životinjama koje su povraćale ili su imale proljev. Travis i Nora obavili su taj neugodan posao jednako poslušno i bez oklijevanja kao i sve drugo. Činili su to iz dva razloga. Prvo zato što će pomažući Keeneu biti u ordinaciji s Einsteinom čitavo poslijepodne. Između poslova našli bi nekoliko trenutaka da poglade retrivera, da mu upute nekoliko ohrabrujućih riječi, da sami sebe uvjere da mu nije gore. Pritom je bilo loše i obeshrabrujuće što su opazili da mu nije bolje! Drugi je razlog bio da još više steknu veterinarevu naklonost i potaknu njegovu zahvalnost, kako ne bi promijenio odluku i zabranio im da prenoće u ordinaciji. Keene je napomenuo da je bilo mnogo više bolesnih životinja nego inače. Zatvorili su ordinaciju tek poslije šest. Umor, a i zajednički rad, razvili su među njima ugodan osjećaj prijateljstva. Dok su spravljali večeru i poslije zajedno jeli, Jim Keene ih je uveseljavao pričama o mnogobrojnim zgodama sa životinjama. Osjećali su se ugodno i prijateljski, kao da veterinara poznaju mjesecima a ne tek desetak sati. 376
Keene im je pripremio sobu za goste i dao im nekoliko pokrivača da si slože ležaj na podu ordinacije. Travis i Nora dogovorili su se da će naizmjence dežurati uz Einsteina. Travis je preuzeo prvu smjenu, od dvadeset i dva do tri ujutro. Gorjelo je samo jedno svjetlo u suprotnom kutu ordinacije, i Travis je naizmjence sjedio i ležao ispružen na pokrivačima u sjeni pokraj Einsteina. Einstein bi povremeno spavao. Tada bi disao normalnije, manje zastrašujuće. No onda bi se probudio i njegovo bi disanje bilo vrlo mučno. Cvilio bi od boli i — Travis je to osjećao — od straha. Dok je Einstein bio budan, Travis mu je pričao. Prisjećao se mnogih lijepih trenutaka iz proteklih šest mjeseci. Činilo se da Travisov glas barem malo umiruje retrivera. Budući da se nije mogao micati, pas nije mogao zadržati mokraću. Nekoliko puta popiškio je plastičnu navlaku madraca. Bez ikakva gađenja, s jednakom nježnošću i samilošću kakvu bi otac pokazao brinući se za bolesno dijete, Travis je sve počistio. Travisu je to na neki način bilo drago, jer svako Einsteinovo mokrenje bilo je dokaz da je još živ, da još, barem donekle, funkcionira kao obično. Te noći smjenjivale su se kišne oluje. Kišne kapi tužno su odzvanjale na krovu, poput pogrebnih bubnjeva. Dva puta u vrijeme prve smjene Jim Keene se pojavio u pidžami i kućnom ogrtaču. Prvi put pomno je pregledao Einsteina i promijenio drip. Drugi put mu je nakon pregleda dao injekciju. Oba puta uvjeravao je Travisa da se trenutačno ne mora brinuti što nema vidljivih znakova poboljšanja; zasad ih može itekako ohrabriti što nema znakova pogoršanja. Travis je te noći često odlazio na suprotan kraj ordinacije i čitao jednostavno uokviren napis iznad umivaonika: VJERNOME PSU Čovjekov jedini potpuno nesebičan prijatelj u ovomu sebičnom svijetu, jedini koji ga nikad ne napušta, jedini koji se nikad neće pokazati nezahvalnim i koji ga nikad neće izdati jest njegov pas. On će stajati vjerno uz njega u bogatstvu i u siromaštvu, u dobru i u zlu. Spavat će na hladnom tlu, na ledenom vjetru i snijegu samo da bude uz 377
svoga gospodara. Ljubit će ruku koja mu ne može ponuditi hranu, lizat će rane koje nastaju u dodiru sa okrutnošću svijeta. Čuva svog siromašnog gospodara kao kraljevića. Ostat će uz njega i kad ga svi drugi napuste. Kad imetak propadne i sav ugled nestane, njegova je ljubav postojana poput sunca na nebesima. — Senator George Vest, 1870. Svaki put kad bi pročitao te riječi Travis bi se iznova zadivio što postoji pas poput Einsteina. Zar djeca najčešće ne maštaju da njihovi psi osjećaju jednako kao odrasli, da su jednako mudri i snalažljivi? Koji bi Božji dar više ushitio mladi um od toga da obiteljski pas može komunicirati s njima ljudski, da dijeli njihove uspjehe i tragedije potpuno razumijevajući značenje i važnost tih događaja? Što bi moglo biti izvorom veće radosti, većeg poštovanja prema tajnama prirode, većeg nepomućenog zanosa neočekivanim čudima života? Sama zamisao da su pseća narav i ljudska inteligencija spojeni u jednom biću, čovjeku na određen način ulijeva nadu o vrsti koja je jednako nadarena kao ljudska, no istodobno plemenitija i dostojnija. A zar odrasli najčešće ne maštaju da će jednog dana otkriti neku drugu inteligentnu vrstu s kojom mogu podijeliti golemi, hladni svemir? I neće li činjenica što ljudska vrsta s nekim može podijeliti svemir barem malo ublažiti neopisivu samoću i tihi očaj? I koji bi ga gubitak više shrvao od gubitka Einsteina, tog prvog dokaza koji daje nadu da čovječanstvo u sebi ne nosi samo sjeme veličine nego i sjeme božanstvenosti? Te misli, koje Travis nije mogao potisnuti, potresle su ga i oteo mu se dubok bolan jecaj. Proklinjući se što ne može svladati osjećaje, izašao je u hodnik da Einstein ne vidi njegove suze koje bi ga možda prestrašile. * * * Nora ga je zamijenila u tri sata. On nije htio napustiti Keenovu ordinaciju i morala ga je nagovarati da pođe gore u spavaonicu. Iscrpljen, no prosvjedujući da neće moći spavati, Travis je legnuo u krevet i zaspao. Usnuo je san da ga proganja žutooko čudovište s opakim 378
pandžama i otupljenim krokodilskim raljama. Pokušavao je zaštititi Einsteina i Noru, gurao ih je pred sobom, vikao im da trče, trče, trče! No čudovište je nekako zaobišlo Travisa i rastrgalo Einsteina, a zatim i Noru — to je Prokletstvo Cornellovih, koje se ne može izbjeći jednostavnom promjenom imena. Travis je najposlije prestao trčati, pao na koljena i pognuo glavu, jer, budući da je iznevjerio Noru i psa, želio je umrijeti. Čuo je kako se čudovište približava — klik-klik-klik. Bojao se, no ipak je pozdravljao dolazeću smrt... Nora ga je probudila nekoliko minuta prije pet. — Einstein — govorila je uzbuđeno. — Ima grčeve! * * * Kad je Nora uvela Travisa u bijelo oličenu ordinaciju, Jim Keene bio je nagnut nad Einsteinom i brinuo se za njega. Mogli su jedino paziti da veterinaru ne budu na putu, da mu daju mjesta da radi. Ona i Travis držali su jedno drugo. Nakon nekoliko minuta veterinar se uspravio. Izgledao je zabrinut i nije se kao obično trudio nasmiješiti niti ohrabriti ih. — Dao sam mu još sredstava za smirivanje grčeva. Mislim... da će mu sada biti dobro. — Je li počeo drugi stadij? — upita Travis. — Možda nije — odgovori Keene. — Je li moguće da se tako grči u prvom stadiju? — Moguće je — potvrdi Keene. — No nije vjerojatno. — Nije vjerojatno — reče Keene. — No... nije nemoguće. Drugi stupanj štenećaka, pomisli Nora utučeno. Primila je Travisa čvršće nego ikad. Drugi stadij. Zahvaćanje mozga. Encefelitis. Koreja. Oštećenje mozga. Oštećenje mozga! * * * Travis se nije želio vratiti u krevet. Ostao je u ordinaciji s Norom i Einsteinom. Uključili su još jedno svjetlo tako da je prostorija bila malo svjetlija, no ne toliko da bi Einsteinu smetalo. Pomno su ga promatrali ne bi li opazili znakove o kojima je Keene govorio da pokazuju kako je štenećak napredovao do drugog stadija: trzanje i žvakanje. 379
Travisa nije nimalo utješilo što pas nije pokazivao takve znakove. Čak ako Einstein jest u prvom stadiju bolesti i ako tako ostane, činilo se da je na umoru. * * * Sutradan, petak 3. prosinca, Keeneova pomoćnica još je bila bolesna i nije mogla doći raditi, pa su Travis i Nora ponovno pomagali u ordinaciji. Do ručka Einsteinova visoka temperatura još nije pala. Iz nosa i očiju i dalje se cijedila bistra žuta tekućina. Disao je nešto lakše, no Nora se u svom očaju pitala nije li to znak da se više ne trudi, da se polako predaje. Za ručak nije mogla ništa jesti. Oprala je i izglačala svoju i Travisovu odjeću dok su obukli Keenove kućne ogrtače koji su im bili preveliki. Tog poslijepodneva u ordinaciji je ponovno bilo puno posla, pa su Nora i Travis neprestano bili u pokretu. Nori je bilo drago što nije imala vremena razmišljati. U četiri sata i četrdeset minuta — tog će se trenutka sjećati dok je živa — upravo nakon što su Jimu pomogli oko neposlušog irskog setera, Einstein je iz svog ležaja u kutu dva puta zaštektao. Nora i Travis okrenuli su se i zinuli od čuda. Očekivali su najgore, jer bio je to prvi zvuk, osim cvileža, koji je ispustio otkad su ga doveli u ordinaciju. No retriver je podignuo glavu — prvi put je smogao snage da to učini — i gledao ih je treptavim očima. Znatiželjno je pogledao oko sebe kao da pita gdje je. Jim klekne pokraj psa i, dok su se Travis i Nora nagnuli nad njim u iščekivanju, temeljito pregleda Einsteina. — Pogledajte njegove oči. Malo su mutne, no ni blizu onome kakve su bile. I gotovo da više nema iscjetka. Vlažnom gazom očistio je slijepljenu dlaku ispod Einsteinovih očiju i obrisao mu nos. U nosnicama više nije bilo znakova novog iscjetka. Rektalnim toplomjerom izmjerio je retriverovu temperaturu i, "očitavši vrijednost, reče: — Pada. Niža je gotovo za stupanj i pol. — Hvala Bogu — reče Travis. Nora osjeti kako joj na oči ponovno naviru suze. Jim doda: — Nije još izvan opasnosti. Otkucaji srca su 380
ravnomjerniji, manje ubrzani, no nisu kako bi trebali biti. Nora, molim vas napunite jednu od onih posuda vodom. Nora se ubrzo vratila od umivaonika i spustila posudu na pod pokraj veterinara. Jim je približi Einsteinu. — Što kažeš, maleni? Einstein ponovno podigne glavu s ležaja i zabulji se u posudu. Njegov isplažen jezik bio je suh i prekriven gumastim slojem. Zacvilio je i obliznuo njušku. Travis reče: — Možda ako mu pomognemo... — Ne — uskoči Jim Keene. — Pustite ga da razmisli. Znat će kad bude imao dovoljno snage za to. Nećemo ga prisiliti da pije ako će onda povraćati. Osjetit će instinktivno kad je vrijeme da može piti. Pomalo stenjući i hropćući, Einstein se pomakne na spužvastom madracu. S boka se napola okrenuo na trbuh. Spustio je njušku do zdjele, pomirisao vodu i oprezno uronio jezik u nju. Godila mu je, popio je još jedan gutljaj, a nakon toga ispio je trećinu posude. Uzdahnuo je i ponovno legnuo. Gladeći retrivera, Jim Keene reče: — Itekako bih se iznenadio ako se ne oporavi, potpuno oporavi. S vremenom. * * * S vremenom. To je brinulo Travisa. Koliko će Einsteinu trebati vremena da se potpuno oporavi? Kad ih Samac nađe, bilo bi za sve njih bolje kad bi Einstein bio zdrav i kad bi sva njegova osjetila bila na visini. Usprkos infracrvenim alarmnim uređajima, Einstein je bio njihov osnovni sustav za rano upozoravanje. Nakon što je u pola šest otišao posljednji pacijent, Jim Keene izašao je ne rekavši kamo. Vratio se s bocom šampanjca. — Inače ne pijem, no ima trenutaka kada treba nazdraviti. Nora je obećala da u trudnoći neće piti alkohol, no s obzirom na okolnosti odlučila je zažmiriti na jedno oko čak i kad je riječ o tako ozbiljnom obećanju. Donijeli su čaše i nazdravili Einsteinu u ordinaciji. Pas ih je promatrao nekoliko minuta, no onda je, iscrpljen, zaspao. — Usnuo je prirodan san — zaključi Jim. — To nije od sedativa. Travis upita: — Koliko dugo će mu trebati da se potpuno oporavi? 381
— Da preboli štenećak još nekoliko dana, možda tjedan dana. Svakako ga želim zadržati ovdje još dva dana. Možete poći kući ako želite, no slobodno možete ostati. Mnogo ste mi pomogli. — Ostat ćemo — ne oklijevajući odgovori Nora. — No nakon što preboli štenećak — reče Travis — bit će slab, zar ne? — U početku će biti vrlo slab — odgovori Jim. — No postupno će se vratiti sva ili gotovo sva njegova snaga. Sada sam siguran da unatoč grčevima štenećak nije prešao u drugi stadij. Možda će već do Nove godine biti zdrav kao prije. Ne bi trebalo biti nikakvih trajnih oštećenja, nikakva drhtanja i tome slično. Do Nove godine. Travis se nadao da će taj dan što prije doći. * * * Nora i Travis ponovno su naizmjence bdjeli uz Einsteina. Travis je preuzeo prvu smjenu, a ona ga je zamijenila u tri ujutro. Magla se spustila nad Carmelom. Uporno je zamućivala prozore. Kad je Nora stigla, Einstein je spavao. Ona upita: — Je li barem malo bio budan? — Jest — odgovori Travis. — Povremeno. — Jesi li... razgovarao s njime? — Jesam. — I? Travisovo lice bilo je puno bora, iscrpljeno. Njegov je izgled bio ozbiljan. — Postavio sam mu pitanja koja se mogu odgovoriti sa da ili ne. — I? — Nije odgovarao. Samo bi trepnuo očima, zijevnuo ili ponovno zaspao. — Još je vrlo umoran — rekla je očajnički se nadajući da zbog toga retriver ne komunicira s njima. — Nema snage niti odgovoriti na pitanja. Blijed i očito potišten Travis reče: — Možda. Ne znam... ali čini mi se... da je zbunjen. — Još je bolestan — napomene Nora. — Iako se uspješno bori protiv bolesti, borba nije gotova. Zacijelo će još neko vrijeme biti 382
smušen. — Zbunjen — ponovi Travis. — Proći će to. — Da — reče on. — Da. Proći će. No to je rekao kao da misli da Einstein više nikad neće biti onaj stari. Nora je znala što Travis misli — da je ponovno na djelu Prokletstvo Cornellovih. Kazao je da ne vjeruje u nj, no u duši ga se još boji. Svima koje voli suđeno je da pate i umru mladi. Svi koje voli nasilno su otrgnuti od njega. Naravno, to su gluposti. Nora u to uopće nije vjerovala. No znala je kako je teško zbaciti prošlost, okrenuti se samo prema budućnosti, i suosjećala je s njegovim trenutačnim pesimizmom. No znala je također kako ne može učiniti ništa da ga izvuče iz te jame osobne patnje — ništa osim da ga poljubi, zagrli na trenutak i nagovori da pođe spavati. Kad je Travis otišao, Nora je sjela na pod pokraj Einsteina i rekla: — Moram ti reći neke stvari, čupavi. Čini mi se da spavaš i da me ne možeš čuti, a da si budan možda ne bi razumio što govorim. Možda više nikad nećeš razumjeti. Zato ti to želim reći sada, dok barem ima nade da tvoj um nije oštećen. Zastala je, duboko udahnula i pogledala tihu ordinaciju u kojoj su slaba svjetla svjetlucala na čeličnom inventaru i staklima ormarića. Bilo je to samotno mjesto u pola četiri ujutro. Einsteinovo disanje bilo je popraćeno tihim siktanjem i povremenim hripanjem. Nije se micao. Ni rep nije pomaknuo. — Nekoć sam u tebi vidjela svog čuvara, Einstein. Tako sam te zvala kad si me spasio od Arthura Strecka. Moj čuvar. Nisi me samo izbavio samo od toga groznog čovjeka. Spasio si me i od samoće i užasnog očaja. Spasio si i Travisa od tame u njegovoj duši, približio si nas, te na stotinu drugih načina bio si jednako savršen kao bilo koji anđeo čuvar. U svojem dobrom, čistom srcu nikad nisi tražio ni želio ništa za sve što si učinio. Malo psećih keksa, povremeno koji komadić čokolade... No ti bi sve to učinio i da si dobivao samo običnu pseću hranu. Činio si to iz ljubavi, i za to što si zauvrat primio ljubav bila ti je dovoljna nagrada. Samim time što si takav kakav jesi, čupavi moj, naučio si me veliku stvar, nešto što ne mogu izraziti riječima... 383
Nekoje vrijeme, tiha, bez riječi, sjedila u sjeni pokraj svog prijatelja, svog djeteta, svog učitelja, svoga čuvara. — Prokletstvo — napokon reče. — Moram pronaći prave riječi jer ovo je možda posljednji put što se mogu barem pretvarati da me razumiješ. Ovako... naučio si me i da ja čuvam tebe, da čuvam Travisa, te da on čuva mene i tebe. Naša je dužnost da bdijemo jedno nad drugim. Čuvari smo. Svi mi. Čuvari smo koji štite od tame. Naučio si me da smo svi potrebni, čak i mi koji ponekad mislimo da smo bezvrijedni, obični i dosadni. Ako volimo, i ako dopustimo da budemo voljeni... znaš, osoba koja voli najveći je dar ovog svijeta, vredniji je od sveg bogatstva. To si me naučio, čupavi moj. I, zbog tebe, nikad više neću biti ista. Ostatak te duge noći Einstein je nepomično ležao uronjen u dubok san. * * * U subotu je Jim Keene radio samo prijepodne. Točno u dvanaest sati zaključao je ulazna vrata ordinacije. Tijekom jutra Einstein je pokazivao ohrabrujuće znakove oporavka. Pio je više vode i neko je vrijeme ležao na trbuhu, a ne bezvoljno na boku. Podignute glave, sa zanimanjem je promatrao zbivanja u veterinarevoj ordinaciji. Čak je s tekom pojeo sirovo jaje s umakom koje mu je Jim dao. Ispraznio je polovicu zdjele i nije povratio što je pojeo. Više nije primao tekućine intravenozno. No još je dosta spavao. Na Travisa i Noru reagirao je kao običan pas. Nakon ručka, dok su s Jimom sjedili za kuhinjskim stolom i pili kavu, veterinar je uzdahnuo i rekao: — Ne mogu ovo više odgađati. — Iz unutrašnjeg džepa svog starog, iznošenog plišanog sakoa izvadio je preklopljen list papira i stavio ga na stol ispred Travisa. Nora je pomislila da je to račun za njegove usluge. No kad je Travis otvorio papir, vidjela je okružnicu koju su tiskali ljudi koji traže Einsteina. Travis klone ramenima. Osjećajući da joj srce propada utrobom, Nora se primaknula Travisu da zajedno pročitaju okružnicu. Na njoj je bio datum od prošlog tjedna. Osim opisa Einsteina, podatka o troznamenkastom broju koji je utetoviran u uhu, u okružnici je pisalo 384
da je pas najvjerojatnije u posjedu Travisa Cornelia i njegove supruge Nore, koji su možda promijenili ime. Opisi i fotografije Nore i Travisa bili su na dnu lista. — Otkad znate? — upita Travis. Jim Keene reče: — Nije prošao ni sat nakon što ste ga doveli u četvrtak ujutro, a ja sam znao. Svakog tjedna u prošlih šest mjeseci primam ažuriranu okružnicu. I dosad su me tri puta zvali iz Saveznog instituta za rak da me podsjete da provjerim sve zlatne retrivere i da im odmah javim ako naiđem na psa s laboratorijskom oznakom. — I jeste li ga prijavili? — upita Nora. — Još nisam. Činilo mi se da nema smisla raspravljati o tome dok ne vidimo hoće li preživjeti. Travis upita: — Hoćete li ga sada prijaviti? Njegovo tužno pasje lice poprimilo je još natmureniji izgled i Jim Keene reče: — Institut za rak navodi da je ovaj pas u središtu vrlo važnih pokusa za liječenje raka. Kažu da će propasti milijuni dolara ako se pas ne vrati u laboratorije kako bi dovršili istraživanja. — To su čiste laži — uzvrati Travis. — Reći ću vam otvoreno — reče Jim naslanjajući se na stol i obuhvaćajući šalicu svojim velikim rukama. — Jako volim životinje. Posvetio sam im život. A najviše od svih volim pse. No nimalo dobronamjernima ne smatram ljude koji su protiv pokusa na životinjama, ljude koji misle da medicinska otkrića kojima se spašavaju ljudski životi nisu vrijedna da se nanosi bol ijednom zamorcu, ijednoj mački ili psu. Ti ljudi koji provaljuju u laboratorije, kradu životinje i tako uništavaju višegodišnja važna istraživanja... smuči mi se od pomisli na njih. Dobro je i ispravno voljeti život, silno ga voljeti i u njegovim najskromnijim oblicima. No ti ljudi ne vole život, oni ga obožavaju! A to je pogano, neznalačko, čak i divljačko stajalište. — Nije riječ o tome — odgovori Nora. — Einstein nije bio uključen u istraživanja raka. Izmislili su tu priču. Einsteina ne traži Institut za rak. Traži ga Ured za državnu sigurnost. — Pogledala je Travisa i upitala: — Dakle, što ćemo sad? Travis se kiselo nasmiješio i rekao: — Ne mogu ubiti Jima da ga spriječim... Veterinar se prenuo. 385
— ... pa mi se čini da ga moramo uvjeriti — dovrši Travis. — Istinu? — upita Nora. Travis je dugo zurio u Jima Keenea i napokon odgovorio: — Da. Istinu. Jedino tako ćemo ga možda uvjeriti da baci tu prokletu okružnicu u smeće. Duboko udahnuvši, Nora reče: — Jim, Einstein je pametan kao vi, kao ja ili kao Travis. — Ponekad mi se čini da je pametniji — doda Travis. Veterinar je zurio u njih. Ništa mu nije bilo jasno. — Predlažem da skuhamo još jednu kavu — reče Nora. — Ovo će potrajati. * * * Nakon nekoliko sati, u pet sati i deset minuta, Nora, Travis i Jim Keene skupili su se pokraj Einsteinova ležaja. Pas je upravo popio još decilitar vode. Znatiželjno ih je promatrao. Travis je pokušao dokučiti nalazi li se u tim velikim smeđim očima ona čudna prodornost, nevjerojatna budnost i nimalo pseće razumijevanje koje je u njima toliko puta vidio. Prokletstvo. Nije bio siguran, i njegova nesigurnost ga je plašila. Jim je pregledao Einsteina i opazio da su njegove oči bistrije, gotovo normalne, te da njegova temperatura i dalje pada. — I srce mu mnogo bolje kuca. Iscrpljen desetminutnim pregledom, Einstein se prevalio na bok i duboko uzdahnuo. Ubrao je ponovno spavao. Veterinar reče: — Baš ne izgleda kao genijalan pas. — Još je bolestan — napomene Nora. — Treba mu još malo vremena da se oporavi i onda će vam dokazati da smo govorili istinu. — Kada će moći stati na noge? — upita Travis. Jim je zastao, razmislio i onda rekao: — Možda sutra. Bit će još nesiguran. No možda ipak sutra. Moramo pričekati. — Kad stane na noge — reče Travis — kad mu se vrati osjećaj za ravnotežu i kad počne hodati, to bi trebalo značiti da mu se razbistrilo u glavi. Prema tome, kad bude stao na noge i kretao se, pokazat ćemo vam kako je pametan. — Dobro — pristane Jim. — I ako se to dokaže — reče Nora — hoćete li ga predati vlastima? 386
— Da ga predam ljudima koji su stvorili Samca o kojem ste mi pričali? Da ga predam lažljivcima koji su izmislili onu okružnicu? Nora, pa na što vam ja nalikujem? Nora reče: — Na dobra čovjeka. * * * Dvadeset i četiri sata poslije, u nedjelju navečer, Einstein je cupkao ordinacijom Jima Keenea poput malog četvoronožnog starca. Nora se vukla po podu na koljenima pokraj njega i govorila mu kako je dobar i hrabar, tiho ga hrabreći da nastavi. Svaki njegov korak oduševio ju je kao da je on njezino dijete koje uči hodati. No još više ju je oduševio pogled koji joj je nekoliko puta uputio; tim pogledom kao da je izražavao ozlojeđenost što je bolestan, no istodobno se činilo da je taj pogled prožet smislom za humor, kao da želi reći: Hej, Nora. Vidi me! Nisam li grozno smiješan? U subotu navečer pojeo je malo krute hrane, a u nedjelju je čitav dan grickao lako probavljive namirnice koje mu je dao veterinar. Dobro je pio, a posebno ohrabrujući znak oporavka bio je što je tražio da ga puste van da obavi nuždu. Nije mogao duže ostati na nogama. Povremeno bi zateturao i pao na stražnjicu, no nije se zaletavao u zid niti hodao u krug. Prethodnog dana Nora je bila u kupovini i vratila se s tri kutije slovnih pločica. Sada je Travis razvrstao pločice na zasebne kupove u kutku ordinacije gdje je bilo dosta slobodnog prostora. — Spremni smo — reče Jim Keene. Sjedio je na podu s Travisom prekriženih nogu u indijanskom stilu. Pooka je ležao pokraj svoga gospodara zbunjeno promatrajući zbivanja tamnim očima. Nora je dovela Einsteina do slovnih pločica. Primila je njegovu glavu u ruke i rekla: — Dobro, čupavi. Dokažimo doktoru Jimu da ti nisi neka jadna laboratorijska životinja na kojoj su provedeni pokusi za liječenje raka. Pokažimo mu što odista jesi i dokažimo mu zbog čega te ti zločesti ljudi traže. Pokušala se uvjeriti da je u retriverovu tamnom pogledu opazila onu staru svijest. S očitom nervozom i strahom, Travis upita: — Tko će postaviti prvo pitanje? 387
— Ja ću — uskoči Nora ne oklijevajući. Einsteina upita: — Kako je naš dren? Ispričali su Jimu Keeneu o poruci koju je Travis pronašao onog jutra kad je Einsteina shrvala bolest — DREN BOLESTAN — tako da je veterinar znao na što Nora cilja. Einstein trepne očima, pogleda pločice, zatim ponovno trepne Nori i ponjuši pločice. Već joj se smučilo, kad je iznenada počeo odabirati pločice i gurati ih njuškom. DREN SAMO MALO NAKRIVLJEN Travis se stresao. Kao da se oslobodio strepnje trenutačnim pražnjenjem snažnog električnog naboja. Reče: — Hvala Bogu. Hvala ti, Bože — i smijao se od sreće. — Kvragu sve! — izusti Jim Keene. Pooka je visoko podignuo glavu i naćulio uši, svjestan da se zbiva nešto važno, no nije znao što. Norino srce nadimalo se od olakšanja, uzbuđenja i ljubavi. Vratila je pločice na svoje mjesto i upitala: — Einstein, tko je tvoj gospodar. Kako se zove? Retriver pogleda nju, onda Travisa, te složi promišljen odgovor. NEMAM GOSPODARA. PRIJATELJE. Travis se nasmije. — Tako mi svega, prihvaćam taj odgovor! Nitko mu ne može biti gospodar, no svatko bi se trebao ponositi time da bude njegov prijatelj. Čudno, taj dokaz da je Einsteinov um sačuvan bio je povod da se Travis prvi put u više dana radosno nasmijao, no istodobno je to bio povod da Nora zaplače od olakšanja. Jim Keene zaprepašteno ih je promatrao i glupo se cerio. Reče: — Osjećam se kao dijete koje se išuljalo iz svoje sobe na Badnjak i ugledalo Djeda Mraza kako slaže darove ispod božičnog drvca. — Sad ću ja — uskoči Travis. Primaknuo se Einsteinu, položio ruku na njegovu glavu i potapšao ga. — Jim je spomenuo Božić, koji se bliži. Još samo dvadeset dana. Reci, Einstein, što bi najviše volio da ti donese Djed Mraz? Einstein je dva puta počeo slagati slovne pločice, no oba se puta predomislio i raštrkao pločice. Teturao je i pao na stražnjicu, smeteno pogledao oko sebe, opazio da svi očekuju nešto od njega, ustao i složio svoju božičnu želju. 388
MICKEY MOUSE VIDEOKASETE. * * * Pošli su na počinak tek u dva sata poslije ponoći, jer je Jim Keene bio opijen. Ne od piva, vina ili viskija, nego od čiste radosti što Einstein raspolaže takvom inteligencijom. — Da, njegova je inteligencija nalik na ljudsku, no on je ipak pas. A njegova inteligencija, čudesno nalik na ljudsku, ipak se čudesno razlikuje od ljudske. Barem tako zaključujem prema ono malo što sam vidio. — No Jim nije tražio više od desetak primjera retriverovih sposobnosti. On sam prvi je napomenuo da ne smiju opterećivati bolesnika. Usprkos tome, bio je oduševljen toliko da se jedva suzdržavao. Travis se ne bi čudio da je veterinar jednostavno eksplodirao. Kad su se preselili u kuhinju, Jim ih je molio da mu prepričaju zgode o Einsteinu: kako im je donio časopis Modema nevjesta u Solvangu, kako si je dodao hladnu vodu u vruću kupelj koju mu je Travis pripremio prvog dana i mnoge druge dogodovštine. Jim je na koncu ponovno prepričao neke događaje, kao da Nora i Travis nisu znali za njih, no oni su mu rado udovoljili i mirno slušali. Zamahnuo je i zgrabio okružnicu sa stola, kresnuo šibicu i spalio je u sudoperu. Isprao je pepeo i rekao: — Neka idu kvragu te sitne duše koje bi držale takvo stvorenje zatvoreno radi nekakvih istraživanja. Možda jesu genijalni što su stvorili Einsteina, no ne shvaćaju značenje svojeg djela. Ne razumiju svu njegovu veličinu, jer da je razumiju, ne bi ga željeli držati u kavezu. Napokon, kad je Jim Keene nerado priznao da im je svima potreban san, Travis je odnio Einsteina, koji je već spavao, u gostinsku sobu. Složili su mu ležaj od pokrivača na podu pokraj kreveta. Ležeći u mraku i osluškujući Einsteinovo tiho hrkanje koje ih je tješilo, Nora i Travis su se zagrlili. Ona reče: — Sada će sve biti dobro. — Još nas čekaju neprilike — napomene on. Činilo mu se da je Einsteinovo ozdravljenje oslabilo prokletstvo prerane smrti koje ga je pratilo čitava života. No nije bio spreman ponadati se da je prokletstvo zauvijek prekinuto. Samac je još tamo negdje... i dolazi. 389
390
DESETO POGLAVLJE 1. Kad su u utorak poslijepodne 7. prosinca poveli Einsteina kući, Jim Keene nerado ih je pustio da odu. Pratio ih je do kamioneta te stao uz vozačev prozor i ponovio kako psa treba liječiti idućih nekoliko tjedana. Podsjetio ih je da želi pregledati Einsteina svakog tjedna do kraja mjeseca i pozvao ih da ga posjete ne samo zbog retriverova zdravlja, nego i da svrate na piće, večeru, da porazgovaraju. Travis je shvatio da veterinar zapravo želi reći da bi rado ostao povezan s Einsteinom, da želi sudjelovati u toj čaroliji. — Vjerujte mi, Jim, doći ćemo. I morate nas posjetiti prije Božića. Dođite na čitav dan. — Bilo bi mi drago. — I nama — reče Travis iskreno. Vozeći se kući, Nora je držala Einsteina u krilu. Ponovno je bio umotan u pokrivač. Još mu se nije vratio tek i bio je slab. Njegov imunološki sustav bio je silno narušen, pa će još neko vrijeme biti mnogo osjetljiviji na bolesti nego inače. Treba biti što više u kući i moraju ga obilno hraniti dok mu se ne vrati snaga, a to će prema riječima Jima Keenea vjerojatno biti do nakon Nove godine. Zgniječenim i nadutim nebom nabujali su zasićeni crni oblaci. Tihi ocean izgledao je tako krut i siv da nije nalikovao na vodu nego na milijarde krhotina i pločica škriljevca koje neprestano pomiču neki geološki pokreti ispod zemljine površine. Tmurno vrijeme nije moglo pokvariti njihovo vedro raspoloženje. Nora se smiješila od zadovoljstva, a Travis je zviždukao. Einstein je proučavao krajolik s velikim zanimanjem, očito uživajući čak i u sumornoj ljepoti tog gotovo bezbojnog zimskog dana. Možda je mislio da više nikad neće vidjeti svijet izvan ordinacije Jima Keenea, tako da mu je čak i more ispremiješanoga kamenja i zgniječenog neba bilo 391
krasan prizor. Kad su stigli Travis je ostavio Noru i Einsteina u kamionetu te sam ušao u kuću na stražnja vrata noseći pištolj koji su držali u kamionetu. U kuhinji, gdje su svjetla gorjela otkad su prošlog tjedna izjurili iz kuće, odmah je dohvatio automatski pištolj Uzi skriven u ormariću i odložio lakši pištolj. Pomno je pregledao sve prostorije zavirujući iza svakog većeg komada pokućstva i u sve ormare. Nije opazio nikakve znakove provale. Nije ih ni očekivao. U ovom seoskom predjelu nije bilo kriminala. Mogli ste danima ostaviti otključana vrata a da vam provalnici ne pokradu sve do tapeta na zidu. Brinuo se zbog Samca, ne zbog provalnika. Kuća je bila prazna. Travis je provjerio i staju da vidi može li sigurno uvesti kamionet. U kući je Nora spustila Einsteina i skinula pokrivač s njega. Teturao je kuhinjom i njuškao. U dnevnoj sobi pogledao je kamin i provjerio svoju napravu za okretanje stranica. Vratio se u kuhinju i ušao u smočnicu, upalio svjetlo nožnom sklopkom te šapom izvadio slovne pločice iz plastičnih cijevi. DOM. Saginjući se do psa, Travis reče: — Lijepo je biti ovdje, zar ne? Einstein je njuškom gurkao i lizao Travisov vrat.. Njegova zlatna dlaka bila je mekana, jer ga je Jim Keene okupao u svojoj ordinaciji, u pomno nadziranim uvjetima. No ma koliko mekan i svjež bio, Einstein se ipak nije doimao kao onaj stari. Izgledao je umoran, a i mršaviji, jer je izgubio barem kilogram u manje od tjedan dana. Šapom vadeći još slova, Einstein je ponovno ispisao riječ, kao da želi istaknuti svoju radost: DOM. Stojeći na vratima smočnice, Nora objasni: — Dom je tamo gdje nam je srce, a u ovome itekako ima srca. Predlažem ranu večeru u dnevnoj sobi dok gledamo videokasetu Mickeyeva božična pjesma. Što kažeš na to? Einstein je živahno mahao repom. Travis upita: — Hoćeš li malo svoje omiljene hrane za večeru? Nekoliko hrenovki? Einstein se obliznuo. Iz cijevi je izvukao još slova, i izrazio oduševljenje Travisovim prijedlogom. 392
DOM JE TAMO GDJE SU HRENOVKE. * * * Kad se Travis probudio usred noći, Einstein je stajao s prednjim šapama oslonjen o prozor spavaonice. Jedva se nazirao u slabom sjaju noćnog svjetla iz susjedne kupaonice. Unutrašnji kapci bili su zatvoreni preko prozora, pa pas nije mogao vidjeti dvorište ispred kuće. No možda mu je osjetilo vida najmanje potrebno da osjeti gdje je Samac. — Ima li tamo nešto? — upita Travis tiho ne želeći nepotrebno probuditi Noru. Einstein se spusti s prozora, otcupka do Travisove strane kreveta i spusti glavu na madrac. Gladeći psa, Travis upita: — Približava li se? Odgovarajući zagonetnim cviležom, Einstein se spustio na pod pokraj kreveta i ponovno zaspao. Nakon nekoliko minuta i Travis je zaspao. Ponovno se probudio nešto malo prije svitanja i ugledao Noru kako sjedi na rubu kreveta i gladi Einsteina. — Samo ti spavaj — reče Travisu. — Što se dogodilo? — Ništa — pospano je prošaptala. — Probudila sam se i ugledala ga na prozoru. No nije to ništa. Spavaj. Uspio je zaspati i treći put, no usnuo je da je Samac bio toliko lukav te se tijekom svog šestomjesečnog traganja za Einsteinom naučio služiti alatom i da sada sjekirom razvaljuje kapke prozora spavaonice. 2. Einsteinu su redovito davali lijekove, a on ih je poslušno gutao. Objasnili su mu da mora dobro jesti kako bi se potpuno oporavio. Trudio se, no njegov se tek sporo vraćao. Trebat će još nekoliko tjedana da vrati izgubljenu težinu i obnovi snagu. No iz dana u dan očito se oporavljao. 393
U petak 10. prosinca činilo se da je Einstein dovoljno snažan za kratku šetnju. Povremeno bi njegov korak bio malo nesiguran, no nije više teturao na svakom koraku. Za boravka kod veterinara bio je cijepljen, pa nije postojala opasnost da nakon preboljena štenećaka oboli od bjesnoće. Vrijeme je bilo blaže nego proteklih tjedana, temperatura se kretala oko 18 stupnjeva i nije bilo vjetra. Na nebu su se vidjeli raspršeni bijeli oblaci, a sunce, kada nije bilo skriveno iza njih, milovalo je kožu dodirom koji udiše život. Einstein je pratio Travisa, koji je provjeravao infracrvene uređaje oko kuće i plinske spremnike u staji. Hodali su malo sporije nego posljednji put kad su prošli istim putem. No činilo se da Einstein uživa što je ponovno u ophodnji. Nora je bila u svom atelieru. Marljivo je radila na novoj slici: Einsteinovu portretu. Pas nije znao da je on tema njezina najnovijeg platna. Slika bi trebala biti jedan od Einsteinovih božičnih darova, a kad je raspakiraju za blagdan, objesit će je iznad kamina u dnevnoj sobi. Kad su izašli iz staje u dvorište, Travis upita psa: — Približava li se? Na to je Einstein ponovio svoj uobičajen postupak. No manje se naprezao, manje njuškao zrak i manje promatrao sjenovitu šumu koja ih je okruživala. Vrativši se do Travisa, pasje zabrinuto zacvilio. — Je li tamo negdje? — upita Travis. Einstein nije odgovorio. Zbunjen, samo je ponovno prešao okom preko šume. — Je li nam još na tragu? — upita Travis. Pas nije odgovorio. — Je li nam se približio? Einstein je hodao u krug, njuškao zemlju, njuškao zrak, naherio glavu prvo na jednu, pa na drugu stranu. Najposlije je pošao natrag do kuće i stao pokraj vrata. Gledao je Travisa i strpljivo čekao. Kad su ušli, Einstein je pošao ravno u smočnicu. MUGUŠEN. Travis je zurio u slova na podu. — Mugušen? Einstein izvadi još slova iz cijevi i njuškom ih složi. MUTAN. PRIGUŠEN. 394
— To se odnosi na tvoju sposobnost da osjetiš Samca? Pas je nakratko zamahnuo repom: Da. — Više ga ne osjećaš? Jedan lavež: Ne. — Misliš li... da je mrtav? NE ZNAM. — Ili se možda to tvoje šesto osjetilo gubi kad si bolestan. Hi kad si slab kao sada. MOŽDA. Skupljajući slovčane pločice i vraćajući ih u cijevi, Travis je razmišljao. Crne misli. Uznemirujuće misli. Istina, oko posjeda postavio je alarmne uređaje, no donekle su ipak ovisili o Einsteinu i računali na to da će ih rano upozoriti. Travis je trebao imati dovoljno samopouzdanja da može svladati Samca, s obzirom na sve mjere opreza koje je poduzeo i s obzirom na iskustvo iz Delta Forcea. No izluđivala ga je pomisao da je nešto previdio u obrambenom sustavu i da će mu u kritičnom trenutku trebati sva Einsteinova moć i snaga kako bi uspješno svladao neočekivane prepreke. — Moraš se što brže oporaviti — napomenuo je retriveru. — Moraš se natjerati jesti čak kad nemaš tek. Moraš što više spavati i dati svom tijelu priliku da se oporavi. I nemoj više pola noći probdjeti na prozoru. PILEĆA JUHA. Smijući se, Travis reče: — Mogli bismo i to pokušati. BETON U SE STRESI I SVE BAKTERIJE UDESI. — Otkud ti to? IZ KNJIGE. KAKAV JE TO BETON? Travis odgovori: — Mjerica viskija natočena u čašu piva. Einstein je razmislio koji trenutak. UDESI BAKTERIJE ALI POSTANEŠ ALKOHOLIČAR. Travis se nasmije i protrlja Einsteinovu dlaku: — Pravi si komičar, čupavi. MOŽDA BIH TREBAO NASTUPATI U LAS VEGASU. — Kladim se da bi mogao. UDARNA TOČKA. — To zasigurno. JA I PIA ZADORA. 395
Zagrlio je psa i obojica su sjeli na pod smočnice i smijali se, svaki na svoj način. Unatoč šali, Travis je znao da je Einstein itekako zabrinut što je izgubio sposobnost da osjeti Samca. Šale su bile samo refleksni obrambeni mehanizam da otjera strah. Tog poslijepodneva, iscrpljen od kratke šetnje oko kuće, Einstein je spavao dok je Nora gotovo grozničavo slikala u svom atelieru. Travis je sjedio za prozorom dnevne sobe i zurio u šumu razmišljajući o obrambenom sustavu, tražeći je li učinio kakav propust. * * * Poslijepodne u nedjelju 12. prosinca Jim Keene posjetio ih je i ostao na večeri. Pregledao je Einsteina i bio zadovoljan njegovim oporavkom. — Čini nam se da to ide sporo — reče Nora zabrinuto. — Rekao sam vam da će potrajati — odgovori Jim. Propisao je neke izmjene u liječenju i ostavio nove bočice s lijekovima. Einstein se zabavljao pokazujući mu svoju napravu za okretanje stranica i cijevi sa slovčanim pločicama u smočnici. Pas je dostojanstveno primio pohvalu da može zubima primiti olovku i njome upravljati televizorom i videorekorderom a da ne gnjavi Noru i Travisa za pomoć. Nora se na početku iznenadila što je veterinar manje tužan i mračan nego ga se sjećala. No zaključila je da se njegov izgled zapravo nije promijenio; samo ga je ona sada drukčije gledala. Otkad ga bolje pozna, otkad je on njihov prisan prijatelj, nije na njegovu licu vidjela samo tmurne crte koje mu je podarila priroda, nego i dobrotu i duhovitost ispod sumorne površine. Za večerom je Jim rekao: — Pozabavio sam se stručnom literaturom o tetoviranju... da vidim mogu li skinuti brojeve s Einsteinova uha. Retriver je ležao na podu blizu stola i slušao njihov razgovor. Dignuo se na noge, na tren je zateturao i onda brzo otcupkao do kuhinjskog stola i skočio na praznu sjedalicu. Sjedio je vrlo uspravno i gledao Jima pun očekivanja. — Čini se — nastavi veterinar spuštajući natrag na tanjur vilicu s 396
piletinom u umaku od currya koju je primaknuo ustima — da je moguće izbrisati većinu, no ne sve vrste tetovaže. Kad bih znao kakva je tinta upotrijebljena i kojim je postupkom ubrizgana pod kožu, možda bih je mogao izbrisati. — To bi bilo krasno — reče Nora. — Čak ako bi nas onda pronašli i pokušali nam oduzeti Einsteina, ne bi mogli dokazati da je on pas kojeg traže. — Ipak bi ostali tragovi tetoviranja koje bi opazili na detaljnom pregledu — napomene Travis. — Primjerice pod povećalom. Einstein skrene pogled s Travisa na Jima Keenea, kao da želi reći: Aha, što kažeš na to? — Laboratoriji najčešće označavaju pokusne životinje pločicama — nastavi Jim Keene. — Oni koji tetoviraju životinje koriste nekoliko vrsta standardnih tinta. Možda mogu izbrisati tintu tako da ne ostane nikakav trag, osim pjegica na koži koje izgledaju potpuno prirodno. Ni mikroskopski pregled ne bi otkrio nikakve tragove tinte ni obrise brojeva. Napokon, to je mala tetovaža, pa će posao biti lakši. Još proučavam postupke, no mogli bismo pokušati nešto učiniti za nekoliko tjedana... Ako Einsteina neće smetati da ga malo boli. Retriver je napustio stol i otcupkao do smočnice. Čuli su kako pokreće papučice za oslobađanje slovnih pločica. Nora je otišla pogledati kakvu to poruku Einstein sriče. NE ŽELIM BITI ŽIGOSAN. NISAM KRAVA. Njegova želja da se oslobodi tetovirane oznake bila je jača nego je Nora mislila. Želio je da se znak izbriše kako ga ne bi mogli otkriti ljudi iz laboratorija. No očito je mrzio imati te tri brojke u uhu jer su ga označavale kao nečije vlasništvo, a to je vrijeđalo njegovo dostojanstvo i kršilo njegova prava inteligentnog bića. SLOBODA. — Da — rekla je Nora s poštovanjem i položila ruku na njegovu glavu. — Shvaćam. Ti si... ti si osoba. I to osoba s... — bio je to prvi put što je o njemu razmišljala na taj način — ... dušom. Je li bogohulno pomisliti da Einstein ima dušu? Ne. Odlučila je da to nema nikakve veze s bogohuljenjem. Čovjek je stvorio tog psa. No ako postoji Bog, očito je sklon Einsteinu — i to možda ponajviše stoga što sposobnost razlikuje dobro od zla, sposobnost da voli, hrabrost i nesebičnost čine tog psa više nalik na sliku Božju nego što su mnoga 397
ljudska bića na ovom svijetu. — Sloboda — nastavi Nora. — Ako imaš dušu, a znam da je imaš, onda si rođen sa slobodom volje i pravom na samoodređenje. Ta je brojka u tvom uhu uvredljiva. Izbrisat ćemo je. Nakon večere Einstein je očito želio pratiti razgovor — a i sudjelovati u njemu. No ponestalo mu je snage i zaspao je pokraj kamina. Uz čašicu konjaka i kavu Jim Keene slušao je Travisa kako objašnjava njihov obrambeni sustav protiv Samca. Zamolili su ga da da primjedbu na njihove pripreme ako opazi da su išta propustili. Veterinar se nije dosjetio ničeg, osim što je kao slabu točku istaknuo napajanje električnom energijom. — Ako je to stvorenje tako pametno da usred noći sruši električni vod između ceste i vaše kuće, ostali biste u mraku i bez alarmnog sustava. Bez struje se ne mogu pokrenuti oni osjetljivi mehanizmi u staji koji zatvaraju vrata i ispuštaju plin. Nora i Travis poveli su ga u podrum ispod stražnjeg dijela kuće da mu pokažu svoj generator za slučaj nužde. Napajao se gorivom iz benzinskog spremnika od osamdeset litara koji je Travis zakopao u dvorištu. Generator su podesili tako da obnovi napajanje električnom energijom u kući, staji i okolnom alarmnom sustavu deset sekundi nakon što nestane električna energija. — Koliko vidim — reče Jim — mislili ste na sve. — I meni se tako čini — doda Nora. No Travis se namrštio. — Pitam se... * * * U srijedu 22. prosinca odvezli su se u Carmel. Einsteina su ostavili kod Jima Keenea dok su čitav dan kupovali božične darove, ukrase za kuću, kuglice za božično drvce i samo drvce. Budući da se opasnost od Samca neizbježno približavala, činilo se gotovo lakomisleno planirati išta za blagdane. No Travis je napomenuo: — Život je kratak. Nikad ne znaš koliko ti je vremena ostalo, pa bez obzira na sve, ne možeš pustiti da prođe Božić bez proslave. Osim toga, Božić mi je prošlih godina bio prilično tužan. Namjeravam nadoknaditi izgubljeno. — Teta Violet držala je da ne treba činiti ništa posebno za Božić. 398
Govorila je da ne treba razmjenjivati darove ni kititi drvce. — Ona nije vjerovala u život — nadopuni je Travis. — A to je razlog više da učinimo sve da ovaj Božić bude kako treba. Bit će to tvoj prvi pravi Božić. A i Einsteinov. A od sljedeće godine, pomisli Nora, Božić će s nama dijeliti dijete u kući. Kako će to tek biti divno! Osim što joj je ujutro bilo malo mučno i što je dobila koji kilogram, na njoj se uopće nije vidjelo da je trudna. Trbuh joj je zasad bio ravan, a dr. Weingold je pretpostavljao da će, zahvaljujući svojoj građi, biti jedna od rijetkih žena čija se utroba za trudnoće neće naglašeno rastegnuti. Nadala se da će biti tako, jer bi to značilo da će nakon poroda mnogo lakše vratiti stari izgled. Naravno, pred njom je još šest mjeseci trudnoće, što znači da ima dovoljno vremena udebljati se poput slona. Dok su se vraćali iz Carmela kamionetom — kojeg je teretni prostor bio nakrcan paketima i savršeno oblikovanim božičnim drvcem — Einstein je spavao položivši glavu na Norino krilo. Bio je umoran nakon naporna dana s Jimom i Pookom. Stigli su kući manje od sat vremena prije mraka. Einstein je prvi krenuo prema kući — no iznenada je stao i znatiželjno pogledao oko sebe. Ponjušio je svjež zrak i onda krenuo preko dvorišta njuškajući zemlju kao da slijedi trag. Hodajući prema stražnjim vratima s rukama punim paketa, Nora nije odmah opazila ništa neobično u retriverovu ponašanju, no vidjela je da je Travis zastao i zurio u Einsteina. Upitala je: — Što je? — Čekaj malo. Einstein je hodao dvorištem sve do šume na južnom rubu posjeda. Ukipio se, ispružio glavu, onda se stresao i uputio uz rub šume. Više puta je zastao, svaki put se ukipio i za nekoliko minuta ponovno došao do sjeverne strane. Kad se vratio do njih, Travis ga upita: — Osjećaš li nešto? Einstein je nakratko mahnuo repom i zalajao jedanput: Da i ne. Nakon što su ušli, retriver je u smočnici ispisao poruku. OSJETIO NEŠTO. — Što? — upita Travis. NE ZNAM. — Samac? 399
MOŽDA. — Blizu je? NE ZNAM. — Vraća li se tvoje šesto osjetilo? — upita Nora. NE ZNAM. SAMO SAM OSJETIO. — Što si osjetio? — ponovno uskoči Travis. Pas je sročio odgovor tek nakon podužeg razmišljanja. VELIKU TAMU. — Osjetio si veliku tamu? Da. — Što to znači? — upita Nora nelagodno. NE MOGU BOLJE OBJASNITI. JEDNOSTAVNO SAM OSJETIO. Nora pogleda Travisa i u njegovim očima opazi zabrinutost koja se vjerojatno odražavala i u njezinim. Tamo negdje vani bila je velika tama. Približavala se. 3. Božić je bio radostan dan. Tog jutra, posjednuti oko osvijetljena drvca, pili su mlijeko, jeli domaće kolačiće i otvarali darove. Prvi dar koji je Nora u šali predala Travisu bila je kutija donjeg rublja. On joj je pak darovao živu žutonarančastu tuniku, očito krojenu za ženu tešku barem 130 kilograma, i rekao: — To ti je za ožujak, kad ćeš biti tako debela da nećeš stati ni u što drugo. Naravno, prerast ćeš je do svibnja. — Potom su razmijenili ozbiljne darove: nakit, pulovere i knjige. No Nora je, kao i Travis, držala da današnji dan ponajprije pripada Einsteinu. Poklonila mu je portret na kojem je radila čitav mjesec. Retriver je istodobno bio zaprepašten, polaskan i oduševljen što je Nora smatrala prikladnim ovjekovječiti ga na platnu. Dobio je tri nove videokasete s Mickeyem Mouseom, par šminkerskih metalnih posuda za vodu i hranu s ugraviranim imenom koje će rabiti umjesto starih plastičnih posuda, vlastitu malenu baterijsku uru koju može nositi po kući (pokazivao je sve veće zanimanje za vrijeme) i još neke sitnice. No stalno bi se vraćao portretu koji su naslonili o zid da bi ga što bolje 400