ima prividno nepotrebne, afunkcionalne crte, koje se ne daju obrazložiti ni uslovima njihovog rada ni ciljevima delovanja. Tu se dešava veoma zanimljiva i u izvesnom smislu smešna sličnost invazije na područje biološkog i tehnološkog konstruktorstva — u prvom slučaju kriterijuma polnog odbira, a u drugome — mode. Ako se radi jasnoće ograničimo na razmatranje problema na primeru savremenog automobila, zapazićemo da glavne crte automobila projektantu diktira tekuće stanje tehnologije te, recimo, pri zadržavanju pogona na zadnje točkove s motorom smeštenim napred, konstruktor mora tunel kardanskog zgloba smestiti unutar prostora za putnike. Pa ipak se između tog diktata nenarušive sheme »organske« organizacije vozila i prohteva i ukusa primaoca širi slobodan prostor »invencijskog raspona«, jer se tome primaocu ipak mogu ponuditi različiti oblici i boje kola, nagib i veličina prozora, dodatni ukrasi, hromovane površine itd. Ekvivalent promenljivosti proizvoda, izazvane pritiskom mode, u bioevoluciji je neobična raznolikost drugorazrednih polnih oznaka. Te oznake bile su prvobitno rezultati slučajnih promena — mutacija — a ustalile su se u narednim pokolenjima, pošto su njihovi nosioci podlegali privilegovanosti kao seksualni partneri. Tako su, dakle, ekvivalent automobilskih »repova«, hromovanih ukrasa, fantastično modelovanih otvora za vazdušno hlađenje, prednjih i zadnjih svetala — svadbene boje, perjanice, ukrasne izrasline ili — last but not leasl — određeni raspored lojnog tkiva zajedno s takvim crtama lica koja pobuđuju seksualnu naklonost. Dabogme, bespomoćnost »seksualne mode« je u bioevoluciji neuporedivo veća no u tehnologiji, pošto konstruktor-Priroda ne može iz godine u godinu da menja modele koje je proizvela. Ipak se suština pojave, to jest naročiti uticaj »nepraktičnog«, »nebitnog«, »ateleološkog« faktora na oblik i razvoj jedinki živih bića i tehnoloških proizvoda da otkriti i dokazati na ogromnom broju proizvoljno izabranih primera. Mogle bi se naći i druge, još neupadljivije sličnosti između oba velika evoluciona stabla. Tako je, npr., u bioevoluciji poznata pojava mimikrije, to jest izjednačivanja po sličnosti jednih vrsta sa drugima, kada se to za »imiDVE EVOLUCIJE 51 4*
tatore« pokaže korisnim. Neotrovni insekti mogu do krajnosti da liče na daleke, ali opasne vrste, i čak ističu samo jedan deo tela nekog stvorenja, deo koji sa ovim insektima nema ničeg zajedničkog — mislim tu na neobične »mačje oči« na krilima nekih leptirova. Analogne mimikrije mogu se otkriti i u tehnoevoluciji. Najveći deo delatnosti bravarstva i kovaštva u XIX veku protekao je u znaku imitiranja biljnih oblika (železo mostovskih konstrukcija, ograda na stepeništima, uličnih svetiljki, rešetki, čak su i »krune« na dimnjacima starih lokomotiva »imitirale« biljne motive). Predmeti svakodnevne upotrebe, kao što su naliv-pera, upaljači, lampe, pisaće mašine — pred našim očima često ispoljavaju znamenja »plovnosti«, oponašajući forme uobličene u vazduhoplovnoj industriji, u tehnici velikih brzina. Doduše, toj vrsti mimikrije nedostaju duboka obrazloženja njenog biološkog ekvivalenta, nego više imamo posla sa uticajem ključnih tehnologija na potčinjene, drugostepene, a uz to i moda tu sa svoje strane ima mnogo šta da kaže. Uostalom, najčešće je nemoguće otkriti u kojoj meri je dati oblik predodredila konstruktorska ponuda, a u kojoj — nabavijačka potražnja. Jer tu imamo posla s kružnim procesima u kojima uzroci postaju posledice, a posledice — uzroci, gde deluju mnogobrojne pozitivne i negativne povratne sprege: živi organizmi u biologiji ili naredni industrijski proizvodi u tehničkoj civilizaciji samo su sitni delići ovih viših procesa. Taj zaključak istovremeno otkriva genezu sličnosti obeju evolucija. Obe su materijalni procesi sa gotovo istom količinom stepeni slobode i približnih dinamičnih pravilnosti. Ti procesi javljaju se u sistemu koji se samoorganizuje, sistemu koji predstavlja i cela Zemljina biosfera, i sveukupnost čovekovih delatnosti — a takvom sistemu kao celini svojstvene su pojave »napretka«, to jest rasta homeostatske funkcionalnosti koja stremi ka ultrastabilnoj ravnoteži kao svom neposrednom cilju« .E) Posezanje za biološkim primerima pokazaće se korisnim i plodnim i u našim daljim razmatranjima. Osim sličnosti, obe evolucije su ipak obeležene i dalekosežnim razlikama, čije ispitivanje može ukazati kako na ograničenja i krhkosti na izgled tako savršenog Konstruktora STANISLAV LEM
DVE EVOLUCIJE 53 kao što je Priroda tako i na nenadane izglede (ali i opasnosti) kojima je bremenit lavinski razvoj tehnologije u čovekovim rukama. Rekao sam »u čovekovim rukama«, pošto (barem za sada) ona nije bezljudna, celinu predstavlja tek kad se »dopuni čovečanstvom«, i tu je možda ona najhitnija razlika: jer bioevolucija je, van svake sumnje, amoralan proces, što se o tehnologiji ne bi moglo reći. Razlike 1. Prva razlika između naših dveju evolucija jeste genetička i tiče se pitanja o vinovničkim silama. »Vinovnik« bioevolucije jeste Priroda, a tehnološke — Čovek. Objašnjenje »starta« bioevolucije stvara nam do dana današnjeg najviše briga. Problem nastanka života zauzima u našim razmatranjima važno mesto, pošto će njegovo razrešavanje biti nešto više od utvrđivanja uzroka određenog istorijskog fakta koji se odnosi na daleku Zemljinu prošlost. Ne mislimo samo na taj fakt sam po sebi, već i na njegove najaktuelnije konsekvencije za dalji razvoj tehnologije. Njen razvoj doveo je do situacije u kojoj dalji put neće biti moguć bez tačnog znanja o neobično složenim pojavama — takvima kao što je život. Stvar, takođe, nije u tome da bi trebalo da »imitiramo« živu ćeliju. Ne imitiramo mehaniku ptičjeg leta, a evo letimo. Ne želimo da oponašamo nego da shvatimo. I upravo pokušaji da se biogeneza shvati »konstruktorski«, nailaze na ogromne teškoće. Tradicionalna biologija poziva se na termodinamiku, kao na kompetentnog sudiju. Ova veli da tipičan tok pojava ide od veće složenosti ka manjoj. Nastanak života bio je obrnut proces. Ako čak kao opšti zakon prihvatimo hipotezu o postojanju »praga minimalne komplikacije«, posle čijeg prekorači van ja materijalni sistem može, uprkos spoljnim smetnjama, ne samo da očuva aktuelnu organizaciju nego čak i da je, nepromenjenu, predaje organizmima potomaka, onda takva hipoteza uopšte ne
predstavlja genetičko objašnjenje. Jer, nekad je neki organizam morao ovaj prag prekoračiti prvi put. Elem, neobično je važno pitanje da li se to desilo zahvaljujući takozvanom slučaju ili uzročnoj nužnosti? Drugim rečima, da li je »start« života bio izuzetna pojava (kao glavni zgoditak na lutriji) ili tipična (kao gubitak na njoj)? Biolozi koji uzimaju reč u raspravi o problemu autogeneze života kažu da je to morao biti postepen proces, složen iz niza etapa, pri čemu je ostvarenje svake naredne etape na putu do nastanka praćelije imalo sopstvenu, određenu verovatnoću. Nastanak aminokiselina u praokeanu pod uticajem električnih pražnjenja bio je, na primer, potpuno verovatan; nastanak iz njih peptida — nešto manje, ali opterećen ipak velikim izgledom da bude ostvaren; međutim, spontana sinteza fermenata, tih katalizatora života, upravljača njegove biohemijske reakcije, predstavlja — u takvom zahvatu — krajnje neobičan slučaj (iako za nastanak života neophodan). Tamo gde vlada verovatnoća imamo posla sa statističkim pravilnostima. Termodinamika reprezentuje baš takav tip zakona. S njene tačke gledišta voda u loncu, stavljenom na vatru, uzavreće, ali to nije pouzdano. Postoji mogućnost zamrzavanja te vode na vatri, za šta, doduše, postoji astronomski mala šansa. I eto, argumentacija takvog tipa da se čak i termodinamički najneverovatnije pojave uvek dešavaju na kraju, samo ako se dovoljno strpljivo čeka, a evolucija života je, pak, imala dovoljno »strpljenja«, pošto je trajala milijardama godina — takva argumentacija zvuči uverljivo sve dok je ne podvrgnemo matematičkom razmatranju. Jeste: termodinamika može da proguta čak i spontani nastanak belančevina u rastvorima aminokiselina, ali se sa autogenezom fermenata ne miri. Kada bi cela Zemlja bila belančevinski okean-rastvor, kada bi imala raspon pet puta veći nego u stvarnosti, ta masa još uvek ne bi bila dovoljna za slučajni nastanak takvih strogo specijalizovanih fermenata koji su neophodni za pokretanje života. Količina mogućih fermenata veća je od broja zvezda u ćelom Svemiru. Kada bi belančevine u praokeanu trebalo da čekaju na njihov spontani nastanak, moglo bi to, bez sumnje, trajati i čitavu večnost. 1 5 4 STANISLAV LEM
DVE EVOLUCIJE 55 tako, dakle, za objašnjenje realizacije izvesnog tipa biogeneze valja pribeći zalaganju za krajnje neverovatnu pojavu — baš za onaj »glavni zgoditak« na kosmičkoj lutriji. Recimo sebi iskreno: kad bismo svi, zajedno s naučnicima, bili razumni roboti a ne bića od krvi i kostiju, onda bismo ove naučnike, sklone da prihvate takvu probabilističku varijantu hipoteze o nastanku života mogli izbrojati na prste jedne ruke. To što ih ima više dolazi ne toliko iz opšteg ubeđenja u njenu istinitost koliko iz te proste činjenice da smo mi živi, te da sami, dakle, predstavljamo ubedljiv, mada posredan dokaz u korist biogeneze. Jer, dve ili i četiri milijarde godina dovoljno je za nastanak vrsta i njihovu evoluciju, ali ne i za stvaranje žive ćelije — putem ponavljanih, slepih »izvlačenja« iz statističke vreće svemogućnosti. U takvom zahvatu pitanje je neverovatno ne samo s tačke gledišta naučne metodologije (koja se bavi tipičnim, a ne lutrijskim pojavama sa ukusom neuračunljivosti), nego istovremeno predstavlja potpuno jednoznačnu presudu koja osuđuje na neuspeh sve moguće pokušaje »životne inženjerije«, ili bar samo »inženjerije veoma složenih sistema«, čim o njihovom nastanku odlučuje krajnje redak slučaj. Sva sreća što je taj zahvat pogrešan. On potiče otuda što poznajemo samo dve vrste sistema: veoma proste, kao što su mašine koje mi sami gradimo, i neizmerno komplikovane, kao što su sva živa stvorenja. Nedostatak svih mogućih posrednih karika učinio je da smo se suviše grčevito držali termodinamičke interpretacije pojava, koja ne uzima u obzir postepeno proizlaženje sistemskih zakona u strukturama koje teže stanju ravnoteže. Ako je to stanje toliko usko kao u slučaju časovnika i istoznačno sa zaustavljanjem njegovog klatna, nedostaje nam materijal za ekstrapolaciju na sisteme sa mnogim dinamičnim mogućnostima, kao što je planeta na kojoj počinje biogeneza ili laboratorija u kojoj naučnici konstruišu sisteme sa samoorganizacijom. Takvi sistemi, danas još relativno prosti, čine baš one tražene posredne karike. Njihovo nastajanje, na pri-
56 STANISLAV LEM mer u vidu živih bića, nije nikakav »glavni zgoditak na lutriji slučaja«, već predstavlja manifestovanje neophodnih stanja dinamične ravnoteže u okviru sistema koji obiluje veoma velikim mnoštvom raznorodnih elemenata i tendencija. Tako se, dakle, procesi samoorganizacije odlikuju ne izuzetnošću nego tipičnošću, a nastanak života je jedva jedan od mnogih simptoma u Kosmosu sasvim običnih procesa homeostatske organizacije. Termodinamički bilans Svemira time se nimalo ne narušava, pošto je to globalan bilans koji dopušta mnoštvo takvih pojava, kao što je, na primer, nastajanje teških elemenata (znači složenijih) iz lakih (znači prostijih). Tako, dakle, hipotezu tipa »Monte Karlo«, kosmičkog ruleta koji predstavlja naivan metodološki produžetak rezonovanja zasnovanog na poznavanju elementarno prostih mehanizama, zamenjuje teza o »kosmičkom panevolucionizmu«, koja nas od živih bića osuđenih na pasivno iščekivanje specijalnih slučajnosti pretvara u konstruktore, sposobne da vrše izbor u ošamućujućem mnoštvu mogućnosti sadržanih u zasad uopštenim direktivama građenja samoorganizujućih sistema sa sve većom i većom složenošću. Posebno je pitanje kako u Kosmosu može izgledati učestalost pojavljivanja ovih postuliranih »paraboličnih evolucija« — kao i to da li se njihovom krunom može smatrati nastanak psihičnosti, onakve kako je mi na Zemlji podrazumevamo. No to je tema za posebna razmatranja, koja zahtevaju prikupljanje obilnog činjeničnog materijala iz obima astrofizičkih posmatranja. Veliki Konstruktor, Priroda, već milijardama godina vrši svoje eksperimente, izvodeći iz jednom zauvek datog materijala (no i to je takođe pitanje...) sve što je moguće. Čovek, sin majke Prirode i oca Slučaja, motreći sa strane na tu neumornu delatnost, vekovima postavlja pitanje o smislu te kosmičke igre, koja je smrtno opasna pošto je krajnja. Svakako — uzalud, ako bi trebalo da zanavek ostane onaj koji postavlja pitanje. Druga je stvar ako počne sam sebi da odgovara, preuzimajući od Prirode njene komplikovane tajne, i ako po svojoj slici i podobiju započinje Tehnološku Evoluciju.
2. Druga razlika između dve razmatrane evolucije jeste metodska i tiče se pitanja »na koji način«. Biološka evolucija deli se u dve faze. Prva obuhvata period od »starta«, od mrtve materije do nastanka živih ćelija, izrazito razgraničenih od svoje sredine. I dok opšte pravilnosti i mnogobrojne konkretne evolucione procese u njihovoj drugoj fazi, fazi nastajanja vrsta, poznajemo dosta dobro, o ovome početnom periodu ne možemo da kažemo baš ništa pouzdano. Taj period je kako u pogledu njegovog vremenskog raspona tako i u pogledu pojava koje su u njemu nastajale dugo bio zanemarivan. Danas smatramo da je obuhvatao najmanje polovinu celokupnog trajanja evolucije, to jest oko dve milijarde godina, pa i pored toga neki stručnjaci se tuže na njegovu kratkoću. Stvar je u tome što je baš tada konstruisana ćelija, elementarna ciglica biološke građe, koja je po svojoj glavnoj shemi ista kako kod tribolita od pre više milijardi godina tako i kod savremene kamilice, vodenjarke, krokodila ili čoveka. Najčudnovatiji i u stvari neshvatljiv je univerzalizam te građe. Ćelija papučice, sisarovog mišića, biljnog lista, žlezde sluzavog puža ili trbušnog čvora insekta ima iste osnovne rasporede kao i jedro s celokupnim njegovim, do krajnjih molekularnih mogućnosti dovedenim mehanizmom predaje nasledne informacije, kao encimski raspored mitohondrija, kao Golgijev aparat, a u svakoj od ovih ćelija sadržana je potencija dinamične homeostaze, selektivne specijalizacije i, istovremeno, hijerarhijske strukture metazoa. Jedna od osnovnih pravilnosti bioevolucije jeste neodložnost njenog delovanja, jer svaka promena neposredno služi aktuelnim potrebama prilagođavanja; evolucija ne može da obavlja takve promene koje bi bile samo pripremni uvod za druge, koje bi nastupile posle više miliona godina, pošto ništa »ne zna« o onome što će posle kojeg miliona godina biti, jer je ona slepi konstruktor koji deluje po metodu »proba i grešaka«. Ona takođe ne može, kao inženjer, da »zaustavi« neispravnu životnu mašinu, da bi se posle temeljnog proučavanja glavnog konstrukcionog skeleta prihvatila da ga u jednom zamahu radikalno preradi. DVE EVOLUCIJE 57
I upravo nas utoliko više začuđuje i zapanjuje njena»uvodna dalekovidost« koju je pokazala stvarajući u samom pristupu drame sa mnogo činova, drame koju preživljavaju vrste, da raspolaže građom s neuporedivom svestranošću i plastičnošću. Pošto, kako rekosmo, ne može da vrši nagle, radikalne rekonstrukcije, svi mehanizmi naslednosti, njena ultrastabilnost zajedno sa mešanjem u nju lutrijskih elemenata mutacija (bez kojih ne bi bilo promene, što znači — ni razvoja), podela polova, potencije razmnožavanja, pa čak i one osobine živoga tkiva koje se na j izraziti je ispoljavaju u centralnom nervnom sistemu, sve je to nekako ugrađeno već u arheozojsku ćeliju pre više milijardi godina. I takvu dalekosežnost predviđanja ispoljio je bezlični, nemisaoni Konstruktor koji se prividno brine samo za krajnje trenutno stanje stvari, samo da preživi data, trenutna generacija praorganizama — nekih mikroskopski sićušnih sluzno-belančevinastih kapljica koje su umele samo jedno: da traju u ravnoteži fizičkohemij skih procesa i da dinamičnu strukturu tog trajanja prenesu na naredne generacije. O pradramama te faze, pripremne u odnosu na pravuevoluciju vrsta, ništa ne znamo, jer nije iza sebe ostavila nikakve, baš nikakve tragove. Sasvim je moguće da su tokom tih miliona godina redom nastajale i ginule forme pra-života, potpuno različite od savremenih, kao i od onih koje otkrivamo u iskopinama. Možda je dolazilo do višekratnog nastajanja većih »gotovo-živih« konglomerata koji su se razvijali tokom izvesnog vremena (sigurno opet merenog milionima godina), i tek su na daljoj etapi borbe za opstanak te tvorevine neumoljivo potisnute iz svojih ekoloških niša od strane veštijih, onih koje su bile univerzalni je. To bi označavalo teorijski moguću, i čak verovatnu, uvodnu raznorodnost i razgranatost puteva na koje je stupala samoorganizujuća materija, s neumornom eksterminacijom kao ekvivalentom misli koja planira finalni univerzalizam. Sigurno je da količina konstrukcija koje su doživele uništenje hiljadama puta prevazilazi šačicu onih što su pobedile. Konstrukcioni metod tehnološke evolucije potpuno je drugačiji. Slikovito rečeno — Priroda je u biološko gradivo morala u začetku ugraditi sve potencije koje su 5 8 STANISLAV LEM
DVE EVOLUCIJE 59 realizovane daleko kasnije — dok je čovek svoje tehnologije započinjao i odbacivao ih da bi prešao na nove; time što je u izboru građevinskog materijala bio relativno slobodan, imajući na raspolaganju visoke i niske temperature, metale i minerale, gasovita, čvrsta j tečna tela — čovek je na izgled mogao da postigne više no Evolucija koja je uvek bila osuđena na ono što joj je bilo dato: na mlake vodne rastvore, na lepljive multimolekularne supstance, na relativno ograničen broj elemenata koji su postojali u arheološkim morima i okeanima, ali je iz tako ograničenog uvodnog sastava nepogrešivo istisnula sve što god je bilo moguće. U konačnom rezultatu »tehnologija« oživljene materije i dan-danas nadvišava za celu glavu našu, ljudsku, inženjerijsku tehnologiju, potpomaganu svim zalihama društveno osvojenog teorijskog znanja. Drugim rečima, univerzalnost naših tehnologija jeste minimalna. Tehnička evolucija kretala se dosad nekako kao u obrnutom pravcu u odnosu na biološku, produkujući isključivo usko specijalizovane uređaje. Model za većinu oruđa bila je ljudska ruka, no ipak svaki put samo jedan njen pokret ili gest: klešta, svrdlo, čekić imitiraju redom — prste koji se zatvaraju, jedan prst ispravljen i okretan duž duge ose zahvaljujući pokretima u zglobovima šake i lakta i, najzad, pesnicu. Takozvani univerzalni strugovi su, u suštini, takođe visokospecijalizovani uređaji, a čak su i fabrike-automati, koje tek nastaju, lišene plastičnosti ponašanja prostih živih organizama. Čini se da šanse univerzalnosti leže u daljem razvoju teorije sistema za samoorganizovanje, kadrih za prilagođavajuće samoprogramiranje, a njihova funkcionalna sličnost sa samim čovekom nije, dabogme, slučajna. Ali krajnji domet tog puta nije, kao što neki misle, »ponavljanje« konstrukcije čoveka ili drugih živih organizama u električnoj mašineriji brojčanih uređaja. Tehnologija života prestiže nas, bar za sada, za više dužina. Moramo da je stignemo ne radi toga da bismo majmunski oponašali njene plodove, nego da bismo pošli dalje no što seže njeno savršenstvo, koje samo prividno ne može biti prestignuto.
3. Posebno poglavlje evolucione metodologije jeste ono koje obuhvata odnos teorije prema praksi, apstraktnog znanja prema ostvarivanim tehnologijama. Taj odnos u bioevoluciji, naravno, ne postoji, pošto priroda, razume se, »ne zna šta čini«, već samo naprosto realizuje ono što je moguće, što stihijski proističe iz datih materijalnih uslova. Čovek nije lako mogao da se pomiri s takvim stanjem stvari, ma i zbog toga što i on spada u »nehotičnu«, »nesvesnu« decu Majke Prirode. To, u stvari, nije poglavlje nego čitava ogromna biblioteka. Pokušaj njenog sažetog izlaganja izgleda nam dosta beznadežan. Ugroženi ponorom eksplikacije moramo se truditi da se izražavamo veoma lakonski. Pratehnolozi nisu imali nikakvo teorijsko znanje, između ostalog i zato što nisu znali da je tako nešto uopšte moguće. Teorijsko znanje se kroz čitave milenijume razvijalo bez primene eksperimenta, proističući iz magijskog mišljenja, koje je svojevrsna forma indukcije, samo lažno primenjivane; njegov životinjski prethodnik jeste uslovni refleks, to jest tip reagovanja sa shemom »Ako A, onda B«. Naravno, i takav refleks i magija usledili su tek posle opservacije. Nije se retko dešavalo da je ispravna tehnologija bila u suprotnosti s pogrešnim teorijskim znanjem svoga vremena, te je stvaran lanac pseudoobjašnjenja čiji je zadatak bio da ih međusobno izmiri (to što se voda pumpama ne može podići na visinu iznad deset metara »objašnjavalo« se strahom Prirode od praznine). Po današnjem shvatanju, znanje je istraživanje pravilnosti sveta, dok je tehnologija — iskorišćavanje tih pravilnosti za zadovoljavanje čovekovih potreba, u načelu istih danas kao i u Egiptu iz doba faraona. Obući nas, ishraniti, dati krov nad glavom, prenositi sa jednog mesta na drugo, čuvati od bolesti — to su njeni zadaci. Znanje se brine za činjenice — atomske, molekularne, zvezdane — a ne za nas, bar ne na taj način da njegov kompas bude neposredno služenje rezultatima. Treba napomenuti da je nesebičnost teorijskih istraživanja nekada bila čistija nego danas. Zahvaljujući iskustvu znamo da nema nekoristoljubivog znanja u najpragmatičnijem značenju, pošto 60 STANISLAV LEM
se nikad ne zna kada će nam neka informacija o svetu dobro doći ili će se, štaviše, pokazati kao potrebna i dragocena. Jedna od »naj suvišnij ih« grana botanike, lihenologija, posvećena plesnima, pokazala se životvornom doslovno od trenutka kad je otkriven penicilin. Istraživači- -idiografi, neumorni skupljači činjenica, opisivači i klasifikatori, nisu u davno vreme računali na takve uspehe. A ipak se čovek, stvorenje čija se nepraktičnost ponekad izjednačuje s njegovom radoznalošću, pre zainteresovao za problem prebrojavanja zvezda i strukturu Kosmosa nego za teoriju zemljoradnje i funkcije sopstvenog tela. Iz mravljeg, često gotovo manijačkog truda skupljača i kolekcionara opservacija, polako je izrasla zgrada nomotetičkih nauka, koje činjenice svrstavaju u sistemske zakone pojava i stvari. Dok se teorijsko znanje vuče, daleko zaostajući za tehnološkom praksom, čovekova konstruktorska delatnost umnogome podseća na metod »proba i grešaka«, koji primenjuje Evolucija. Kao što evolucija »isprobava« primenjivačke mogućnosti životinjskih i biljnih »prototipova« — mutanata, tako inženjer ispituje realne mogućnosti novih pronalazaka, uređaja za letenje, vozila, mašina, često pribegavajući građenju redukcionih modela. Taj način empirijske trijaže lažnih rešenja i ponavljanja napora išao je naruku nastajanju pronalazaka XIX veka: sijalice sa ugljenim vlaknom, fonografa, Edisonove dinamomašine i, najzad, još — lokomotive i parobroda. To je popularizovalo koncepciju pronalazača kao čoveka kojem osim božanske iskre, zdravog razuma, istrajnosti, klešta i čekića — ništa više nije potrebno za postizanje cilja. To je ipak rasipnički način, gotovo isto toliko rasipnički kao i delatnost bioevolucije, čija je praksa tokom više miliona godina gutala čitave hekatombe žrtava, tih njenih »lažnih rešenja« problema održanja života koji su iskrsavali u novim uslovima. Suština tehnološke »empirijske igre« bila je ne toliko u nedostatku teorijskih rešenja koliko u njihovoj sekundarnosti. Najpre je nastala parna mašina, a zatim njena termodinamika, najpre avion, a zatim teorija leta, najpre su građeni mostovi, a potom su ljudi naučili da ih izračunavaju. Moglo bi se rizikovati pa tvrditi da se tehnološka empirija razvija dotle dok je to uopšte moguće. Edison se trudio da proDVE EVOLUCIJE 61
nađe nešto poput »atomskog motora«, ali iz toga ništa nije proizlazilo niti je moglo proizići: jer metodom proba i grešaka može se sagraditi dinamomašina, ali ne i atomski reaktor. Tehnološka empirija nije, naravno, slepo bacakanje od jednog nepromišljenog eksperimenta do drugog. Pronalazač-praktičar ima nekakvu koncepciju ili, tačnije rečeno — zahvaljujući onome što je već izvršio (ili što su drugi izvršili pre njega) on zapaža mali delić puta pred sobom. Sekvencija njegovih delatnosti regulisana je negativnom povratnom spregom (krah eksperimenta svaki put objašnjava da to nije pravi put); u efektu, njegov put je izlomljen, ali on ima neki određen pravac. Sticanje teorijskog znanja dopušta da se načini nagli skok napred. Nemci u prošlom ratu nisu raspolagali teorijom balističkih raketa bržih od zvuka, a oblik svojih »V 2« izveli su trijažom empirijskih proba (izvršavanih na redukcijskim modelima u aerodinamičnom tunelu). Poznavanje odgovarajuće formule učinilo bi, svakako, da gradnja svih tih modela otpadne. Evolucija nema drugog znanja osim »empirijskog«, sadržanog u informacionom genetičkom zapisu. Pri tom je ovo »znanje« dvojako. Prvo, ono određuje i determiniše sve mogućnosti budućeg organizma (»urođeno znanje« tkiva o tome kako treba da deluje da bi životni procesi tekli, kako treba da se ponašaju jedna tkiva i organi u odnosu na druge, ili još, kako organizam kao celina treba da se ponaša u odnosu na okolinu — ta informacija je jednoznačna sa »instinktima«, odbrambenim reakcijama, tropizmima, itd.). Drugo, znanje je »potencijalno«; ne »vrsno« već individualno, ne determinisano nego takvo da se može naučiti tokom ličnog života, zahvaljujući tome što organizam poseduje nervni (moždani) sistem. Prvu vrstu znanja evolucija može do izvesnog stepena (ali samo baš do izvesnog stepena) da kumulira: jer građa savremenog sisara odslikava miliongodišnje »iskustvo« vodnih i kopnenih vodozemaca koji su mu prethodili. Istovremeno je ipak istina da evolucija na svome putu na neki način češće »gubi« odlična rešenja bioloških problema. Zato plan građe određene životinje (ili i čoveka) nipošto ne predstavlja neki zbir svih dotadašnjih opti62 STANISLAV LEM
malnih rešenja. Naime, nedostaje nam ne samo mišićna snaga gorile nego i regeneracijska potencija gmizavaca ili riba, zvanih »nižima«, ili mehanizam stalne obnove zuba, kojim se odlikuju glodari ili, najzad, takva univerzalnost prilagođavanja vodnoj sredini kakvu su stekli vodozemni sisari. Te tako, znači, ne treba precenjivati »mudrost« biološke evolucije koja je već više puta odvodila čitave vrste u ćorsokak razvitka, koja je ponavljala ne samo korisna rešenja nego često i greške koje su vodile u propast. Znanje evolucije jeste empirijsko i neodložno, a svoju prividnu savršenost zahvaljuje ogromnim ponorima prostora i vremena koje je prevalila, no u kojima je ipak, pokušamo li da svedemo bilans, bilo više poraza nego uspeha. Čovekovo znanje tek izranja, i to ne u svim oblastima (najsporije, valjda, u biologiji i medicini) iz empirijskog perioda, ali danas već zapažamo da je ono za šta su bile dovoljne strpljivost i upornost, obasjavane problescima intuicije, u načelu već ispunjeno. Sve ostalo, što zahteva najvišu jasnoću teorijske misli, još uvek je neostvareno111*. DVE EVOLUCIJE 63 4. Poslednji problem koji ćemo morati da pokrenemo tiče se moralnih aspekata tehnoevolucije. Njena plodnost je na sebe već navukla stroge kritike, jer stalno povećava jaz između dveju glavnih sfera naše delatnosti — regulisanja Prirode i regulisanja čovečanstva. Saglasno s tim gledištem, atomska energija je prerano pala u čovekove ruke. Preuranjen je i čovekov prvi korak u Kosmos, tim pre što već u zaranku astronautike zahteva ogromna ulaganja. Uspesi medicine prouzrokovali su, smanjenjem smrtnosti, nagli populacioni rast, koji je usled izostanka kontrole nemoguće zaustaviti. Tehnologija olakšanja života postaje oruđe njegovog osiromašenja, pošto sredstva masovne informacije, koja su bila umnoživač duhovnih dobara, prerastaju u proizvođača kulturne šmire. U kulturnom pogledu tehnologija je, u najboljem slučaju, *) Vidi: Napomene.
64 STANISLAV LEM jalova — tako se tvrdi; u najboljem, pošto se ujedinjavanje čovečanstva (na kome njoj imamo da zahvalimo) obavlja na štetu duhovnog nasleđa minulih vekova i aktuelnog stvaralaštva. Progutana od strane tehnologije, umetnost počinje da podleže zakonima ekonomike i ispoIjava simptome inflacije i devalvacije, a iznad tehničke poplave masovne zabave, koja mora da bude laka, jer je sveolakšanje deviza Tehnologa, jedva vegetira tanušni sloj stvaralačkih individualnosti; njihovi napori streme ka ignorisanju ili ismejavanju stereotipova mehanizovanog života. Jednom rečju, tehnoevolucija nosi sa sobom više zla nego dobra; čovek se pokazuje kao rob onoga što je sam stvorio, pokazuje se kao biče koje, uporedo s povećanjem svog znanja, u sve manjoj meri može da odlučuje o svojoj sudbini. Mislim da sam, iako sažet, prema tom gledištu bio lojalan i da sam predstavio ceo nacrt njegove ocene, razorne u pogledu tehničkog progresa. A da li se o tom gledištu može ili treba diskutovati? Objašnjavati da tehnologija može da bude jednako dobro upotrebljavana, kao i zloupotrebljavana? Da se ni od koga, pa ni od nje, ne mogu zahtevati protivrečne stvari? Da se ne može zahtevati zaštita života — što u konsekvenciji znači i njegovog priraštaja — istovremeno sa smanjenjem tog priraštaja? Kultura elitna i, istovremeno, opštepristupačna? Energija kadra da pomera brda, a koja bi ipak čak i za muvu bila bezopasna? Bilo bi to verovatno nerazumno. Recimo sebi najpre da se tehnologija može razmatrati različito. U prvom približenju, tehnologija je rezultanta čovekove delatnosti i delatnosti Prirode, jer ona realizuje ono na šta materijalni svet daje svoj prećutni pristanak. Tada ćemo je priznati oruđem za postizanje različitih ciljeva, čiji izbor zavisi od stepena civilizacijskog razvitka, društvenog uređenja, i podleže moralnim ocenama. — Samo izbor, a ne i tehnologija. Stoga se ne radi o tome da je treba osuđivati ili hvaliti nego o tome da se istraži u kojoj meri se može imati poverenja u njen razvitak i u kojoj meri se može uticati na njegov pravac. Svako drugo rezonovanje zasniva se na ćutke prihvaćenoj pogrešnoj premisi da tehnoevolucija tobože pred
DVE EVOLUCIJE 65 stavlja aberaciju razvitka, njegovu usmerenost koja je isto toliko pogrešna koliko i kobna. Elem, to nije istina. U stvari: pravac razvitka ni pre Industrijske Revolucije niti posle nje niko nije utvrđivao. Taj pravac, počev od Mehanike, dakle »klasičnih« mašina, sa astronomijom shvatanom mehanički kao uzorom za podražavaoca-konstruktora, preko Toplo te, s njenim motorima sa hemijskim gorivima, i Termodinamike, do Elektriciteta, istovremeno predstavlja prelaz u saznajnu sferu od singularnih do statističkih zakona, od krutog kauzalizma do probabilizma i — kao što tek sada razumemo — od prostote, kao »najveštačkije« u tom smislu što u Prirodi ništa nije prosto — pa do složenosti, čiji nam je rast pokazao da glavni naredni zadatak jeste Regulacija. Bio je to, kao što vidimo, prelaz od prostijih do sve težih rešenja, zbog njihove složenosti. Tako, dakle, samo izdvojeno, fragmentarno zahvatani pojedini koraci na tome putu — otkrića, pronalasci — liče na posledice srećnih sticaja okolnosti. U celini, to je bio najverovatniji put i svakako — kada bi se zemaljska civilizacija mogla uporediti s hipotetičnim kosmičkim civilizacijama — tipičan. Činjenicu što takva stihijnost u kumulativnom efektu posle više vekova daje pored željenih rezultata i takve čiju štetnost niko ne poriče, treba smatrati neizbežnom. I tako osudu tehnologije kao izvora zla treba da zameni ne apologija nego obično shvatanje činjenice da predregulaciona era ide ka svome završetku. Moralni kanoni treba da bdiju nad našim poduhvatima kao savetnici u izboru između alternativa koje pokazuje njihov proizvođač, amoralna tehnologija. Ona dostavlja sredstva i oruđa; naša zasluga ili krivica jeste dobar ili loš način njihove upotrebe. To je pogled dosta proširen, svakako dobar kao prvo približen je, ali i ništa iznad toga. Takva podela ne može se održati, naročito na dužim distancama. Ne zato što tehnologiju stvaramo mi nego, pre svega, zato što ona formira nas i naše stavove, takođe i moralne. Dabogme, posredstvom društvenih uređenja, kao njihova proizvodna baza, ali o tome ne mislim da govorim. Ona može da
66 STANISLAV LEM deluje i deluje takođe neposredno. Nismo navikli na to da postoje neposredne veze fizike i morala, a one ipak postoje. Bar može tako da bude. Da ne govorim u prazno: moralne ocene postupaka zavise, pre svega, od njihove nepovratnosti. Kad bismo mogli da vaskrsavamo mrtve, ubistvo bi, ne prestajući da bude loš čin, prestalo da bude zločin, kao što nije zločin kada nekog čoveka udarimo u nastupu gneva. Tehnologija je agresivnija nego što obično mislimo. Njene ingerencije u psihički život, problemi vezani za sintezu i metamorfozu ličnosti, kojima ćemo posvetiti posebnu pažnju, aktuelno su samo prazna klasa pojava. Ispuniće je dalji napredak. Tada će iščeznuti mnoge moralne naredbe, danas smatrane za neprikosnovene, ali će se zato javiti novi problemi, nove etičke dileme. To bi značilo da nema nad-istorijskog morala. Različite su samo skale trajanja pojava; čak se i planinski lanci na kraju ipak ruše i pretvaraju u pesak, jer takav je svet. Čovek se kao nepostojano biće rado služi pojmom večnosti. Večita treba da su neka duhovna dobra, velika umetnička dela, moralni sistemi. Ne zavaravajmo se ipak; i oni su smrtni. To nije zamenjivanje harmonije haosom ni zamenjivanje unutrašnje neophodnosti — nemamošću. Moral se menja sporo, ali se menja, i zato je utoliko teže međusobno upoređivati dva etička kodeksa ukoliko je između njih veći vremenski raspon. Bliski su nam Sumerci, ali zato bi nas moral čoveka levaloaske kulture sigurno prenerazio. Postaraćemo se da pokažemo kako nema sistema vanvremenskih ocena, kao što nema ni njutnovskog, apsolutnog sistema gravitacije, ni apsolutne istovremenosti pojava. To ne označava zabranu izricanja takvih ocena u odnosu na bivše ili buduće pojave: čovek je uvek izricao vrednujuće sudove koji su prevazilazili njegovo stanje i realne mogućnosti. To samo označava da svako vreme ima svoje pravo, s kojim se možemo slagati ili ne slagati, ali koje najpre treba razumeti.
Prvi uzrok Živimo u fazi ubrzanja tehnoevolucije. Proizlazi li iz toga da je celokupna čovekova prošlost, od poslednjih zaleđivanja, preko paleolita i neolita, tokom antike i srednjeg veka bila u svojoj suštini priprema, nagomilavanje snaga za ovaj skok koji nas danas odnosi u nepoznatu budućnost? Model dinamične civilizacije nastao je na Zapadu. Začuđujuća je stvar studiranje istorije i dolaska do uverenja kako su razni narodi dolazili do blizine područja »tehnološkog starta« i kako su se zaustavljali pred njegovim predvorjem. Današnji livci čelika mogli bi učiti od strpljivih indijskih zanatlija koji su stvorili čuveni, nerđajući metalni stub u Kitabi, po metodu pulverizacijske metalurgije, otkrivene po drugi put tek u naše vreme. O tome da su Kinezi pronašli barut i papir danas svi znaju. Nasušno misaono oruđe nauke, matematika, svoj veliki procvat ima da zahvali arapskim naučnicima. Ipak od tih, toliko revolucionarnih otkrića, ništa nije nastalo u smislu civilizacijskog impulsa, počinjanja lavinskog progresa. Danas ceo svet prihvata od Zapada njegov razvojni model. Tehnologije importuju narodi koji se mogu ponositi posedovanjem kultura starijih i složenijih od one koja je svetu dala tehnologiju. Nameće se fascinantno pitanje: šta bi bilo da Zapad nije izvršio tehnološki prevrat, da nije preko svojih Galileja, Njutna, Stivensona krenuo ka industrijskoj revoluciji? To je pitanje o »prvom uzroku«. Ne kriju li se njegovi izvori u ratnim konfliktima? Pokretačka moć ratova kao motora tehnoevolucije poznata je i proslavljena. Tokom vekova militarna tehnika gubi svoj, iz sveukupnosti znanja izdvojeni karakter, u tom smislu što postaje univerzalna. U vreme kad su opsadne mašine i ovnovi za probijanje zidina bili isključivo vojna oruđa, puščani barut je već mogao služiti industriji (na primer u rudarstvu), a to se u većoj meri odnosi i na transportnu tehnologiju, jer nema komunikacionog sredstva, od vozila na točkovima pa do rakete, koje, modifikovano, ne bi moglo služiti u mirnodopske svrhe. A atomska, kibernetička, astronautička tehnologija pokazuju gotovo potpuno sjedinjenje militarnih i mirnodopskih potencijala. DVE EVOLUCIJE 67
Pa ipak se čovekove ratničke sklonosti ne mogu prihvatiti kao pokretački motori tehnološke evolucije. One su, po pravilu, povećavale njen tempo i bile veliki korisnik zaliha teorijskog znanja svog doba, ali treba razlikovati ubrzavajući faktor od inicijacijskog. Sva ratna oruđa imaju za svoj nastanak da zahvale Galilejevoj i Ajnštajnovoj fizici, herniji osamnaestog i devetnaestog veka, termodinamici, optici i atomistici, ali tražiti militarnu genezu takvih teorijskih oblasti bilo bi besmisleno. Razvoj jednom pokrenute tehnoevolucije moguće je, bez sumnje, ubrzavati ili kočiti. Amerikanci su oko 1969. godine rešili da investiraju 20 milijardi dolara u iskrcavanje prvih ljudi na Mesec. Da su bili spremni da taj termin pomere za dvadeset godina, realizacija projekta »Apolo« sigurno bi stajala daleko manje, pošto primitivna tehnologija zbog svoje mladosti guta nesrazmerno velika ulaganja u odnosu na ona kakva zahteva postizanje analognog cilja u fazi njene zrelosti. A da su Amerikanci ipak bili spremni da utroše ne 20 nego 200 milijardi dolara, sigurno na Mesec ne bi kročili za šest meseci, slično kao što se nikakvim, pa ni bilionskim ulaganjima neće u najskorije vreme ostvariti let na zvezde. Znači, investirajući velike sume i koncentrišući napore može se stići do plafona brzine tehnoevolucije, posle čega dalja ulaganja neće dati više nikakve efekte. Taj zaključak, sa ukusom očiglednosti, podudara se sa analognim pravilnostima koje vladaju u bioevoluciji. Ona takođe poznaje maksimalni tempo evoluiranja, koji se ni u kakvim okolnostima ne da prekoračiti. Ali mi smo pitali za »prvi uzrok«, a ne za maksimalni tempo procesa koji već dejstvuje. Proučavanje praizvora tehnologije, vršeno s takvom namenom, prilično je očajnički posao; to je putovanje u dubinu istorije koja beleži samo činjenice, ali ne objašnjava njihove uzroke. Zašto je to ogromno stablo tehnološke evolucije, stablo čiji koreni sežu valjda do poslednje ledene ere a krošnja mu uranja u nailazeće milenij ume, stablo koje izrasta u ranim fazama civilizacije, u paleolitu i neolitu, na celoj zemaljskoj kugli manje-više jednako, zašto je, pitamo, svoj snažni procvat doživelo u zapadnoj sferi? 6 8 STANISLAV LEM
Levi-Stros je pokušavao samo kvalitetno, bez matematičke analize, koja je usled složenosti pojave nemoguća, da odgovori na to pitanje. Razmatrao je nastanak tehnoevolucije statistički, primenjujući za njeno objašnjenje — teorije verovatnoće.6> Tehnologiju pare i elektriciteta, a zatim — sintetičke i atomske hernije započeo je niz istraživanja, u početku međusobno nezavisnih, koja su prevaljivala često krivudave i daleke puteve, takođe i iz Azije, da bi oplođavale duhove skoncentrisane oko basena Sredozemnog mora. Tokom nekoliko vekova došlo je do »pritajenog« porasta znanja, dok se nije ispoljio kumulativni efekt takvih događaja kao što je obaranje aristotelizma kao dogme i priznanje empirije kao direktive svih mogućih saznajnih delatnosti, kao što je uzdizanje tehničkog eksperimenta u rang pojave sa društvenom dimenzijom i kao što je proširenje mehanicističke fizike. Te procese pratio je nastanak društveno potrebnih pronalazaka; ta poslednja pojava neobično je značajna, pošto je potencijalne Ajnštajne ili Njutne imao svaki narod i svaka epoha, ali nije bilo podloge, uslova, nije bilo zajedničke rezonanse koja podupire rezultate njihovih pojedinačnih poduhvata. Levi-Stros smatra da zajednicu na put ubrzanja napretka uvodi određeni niz pojava koje slede jedna za drugom. Kao da postoji neka kritična veličina, neki koeficijent »razmnožavanja« koncepcija i njihovih društvenih realizacija (građenje prvih parnih mašina, nastanak ugljene energetike, pojava termodinamike, itd.), koji najzad dovodi do lavinskog porasta otkrića, uslovljenih onim prvim, isto kao što postoji izvesna kritična veličina koeficijenta »razmnožavanja« neutrona, koja u masi teškog elementa, posle prekoračenja izvesnog praga, uzrokuje lančanu reakciju. Mi upravo doživljavamo civilizacijski ekvivalent takve reakcije, a možda čak i »tehnološku eksploziju« koja se nalazi u punoj ekspanziji. O tome da li će neko društvo stupiti na takav put, da li će započeti lančanu reakciju, odlučuje, po mišljenju francuskog etnologa, u stvari, slučaj. Kao što igrač koji baca kocke može računati da će izbaciti sekvence samih šestica samo ako igra dovoljno dugo, tako i svako društvo ima sa probabilističke tačke gledišta bar u načelu jednaDVE EVOLUCIJE 69
ke izglede da će stupiti na put brzog materijalnog napretka. Treba primetiti da je Levi-Stros imao u vidu nešto drugo nego mi. Želeo je pokazati da su civilizacije koje se krajnje razlikuju jedna od druge, što znači i atehnološke, u stvari ravnopravne i da se ne smeju vrednovati, priznavati jedne za »više« od drugih samo zbog toga što su imale sreće u spomenutoj »igri« i što su, zahvaljujući njoj stigle do starta lančane reakcije. Po svojoj metodološkoj prostoti to je lep model. On objašnjava zašto pojedina, čak i velika otkrića mogu, što se tiče njihovih tehnoloških društvenih efekata, ostati da vise u praznom — kao što je bilo s pulverizatorskom metalurgijom kod Indusa ili sa barutom kod Kineza. Za počinjanje lančane reakcije ponestale su joj daljne, neophodne karike. Iz te hipoteze jasno proizlazi da je Istok naprosto bio »manje srećan« igrač nego Zapad, bar kad je reč o tehnološkom primatu, i da bi, što je logičan zaključak — da se na istorijskoj sceni nije javio Zapad — na taj isti put pre ili kasnije stupio Istok. O ispravnosti te teze pokušaćemo malo da prodiskutujemo na drugom mestu; sada ćemo se usredsrediti na probabilistički model nastajanja tehnološke civilizacije. Pozivajući se na naš veliki analogon, biološku evoluciju, primetićemo da su pasmine, vrste i familije tokom evolucije na raznim kontinentima, koji su razdvojeni jedni od drugih, često nastajale istovremeno. Biljojedima ili grabljivcima Staroga Sveta mogu se saodrediti oblici Novoga Sveta, koji sa prvima nisu u srodstvu (bar ne u bliskom), ali koje je evolucija slično izmodelovala zato što je na njihove prapretke delovala sličnim uslovima sredine i klime. Evolucija tipova je, međutim, po pravilu bila monofiletska, takvo je, u najmanju ruku, mišljenje ozbiljne većine stručnjaka. Jednom su nastali kičmenjaci, jednom ribe, jednom na celoj Zemljinoj kugli vodozemci, gmizavci i sisari. To je zbilja čudnovato. Kao što vidimo, veliki prevrat telesne organizacije, takav »konstruktorski podvig«, uvek se u skali planete događao samo jednom. Ta se pojava takođe može tretirati kao podložna statistici: nastanak sisara ili ribe bio je toliko malo verovatan da je sličan »glavni zgoditak« koji je zahtevao I V STANISLAV LEM
»izuzetnu sreću«, sticaj brojnih uzroka i uslova, predstavljao neizmerno redak fenomen. A što je pojava reda to je neverovatnije da će se ponoviti. Dodajmo da u obema evolucijama možemo zapaziti još jednu zajedničku crtu. U obema su nastali oblici viši i niži, jednostavniji i složeniji, koji su pretrajali do danas. S jedne strane, ribe su sigurno prethodile vodozemcima, a ovi opet gmizavcima, ali danas žive predstavnici svih tih klasa. S druge strane, rodovsko-plemensko ustrojstvo prethodilo je robovskom i feudalnom, a ovo — kapitalističkom, ali ako ne do danas, a ono su do juče na Zemlji postojala, jedna pored drugih, sva ta ustrojstva, zajedno s najprimitivnijima, čiji se ostaci još mogu otkriti na arhipelazima južnih mora. Što se, pak, tiče bioevolucije, pojavu je lako objasniti: promenu u njoj uvek izaziva potreba. Ako sredina to ne zahteva, ako dopušta postojanje jednoćeličnih organizama, oni će ploditi dalja pokolenja tokom sto, sto i pedeset miliona godina. Šta ipak izaziva promene društvenih uređenja? Znamo da je motor promena proizvodnih oruđa, to jest tehnologije. Dakle, opet se vraćamo na polaznu tačku, jer je jasno da se uređenja ne menjaju ako se nepromenljivo služe tradicionalnim tehnologijama, pa ma one poticale ravno iz neolita. Problem nećemo rešiti definitivno. Pa ipak se može izjaviti da probabilistička hipoteza »lančane reakcije« ne uzima u obzir svojevrsnosti društvene strukture u kojoj do takve reakcije treba da dođe. Uređenja sa veoma sličnom proizvodnom bazom ispoljavaju često znatne razlike u oblasti kulturne nadgradnje. Neizmerno je bogatstvo rafiniranih socijalnih rituala, često komplikovanih do mučnine, prihvaćenih i rigorozno nametanih normi postupanja u životu porodičnom, plemenskom i tako dalje; antropologa fasciniranog mirij adama tih unutarcivilizacijskih zavisnosti treba da zameni sociolog-kibernetičar, koji će, svesno omalovažavajući unutarkulturno, semantičko značenje svih takvih praksi, istražiti njihovu strukturu kao sistema s povratnim spregama, sistema čiji je cilj stanje ultrastabilne ravnoteže, a dinamički zadatak — regulacija koja teži ka ustaljenju tog stanja. DVE EVOLUCIJE 7 1
72 STANISLAV LEM Veoma je verovatno da neke od ovih struktura, od ovih sistema međuljudskih zavisnosti, uzajamno spregnutih restrikcijama nametnutim na slobodu činova i misli, mogu veoma uspešno da se suprotstave svakom naučno- -tehničkom pronalazaštvu. Kao takođe i to da postoje i takve strukture koje, možda i ne pomažući to pronalazaštvo, otvaraju za njega bar neki, ma koliko ograničen prostor. Dabogme, osnovne crte evropskog feudalizma bile su začuđujuće bliske japanskom feudalizmu još iz XIX veka. A ipak su oba modela — azijski i evropski — toga istog uređenja takođe ispoljavali određene razlike, koje su u aktuelnoj društvenoj dinamici imale drugorazredno, a možda i trećerazredno značenje, što je ipak učinilo da su baš Evropljani, a ne Japanci, novom tehnologijom slomili feudalizam i na njegovim ruševinama stvorili začetke industrijskog kapitalizma7). U takvom zahvatu tehnološka lančana reakcija počinje ne od serije jeđnorođnih slučajeva (recimo narednih otkrića izvesnog tipa) nego naslojavanjem jednog na drugi dva toka događaja, od kojih prvi (kibernetički shvaćena struktura nadgradnje) ima masovno-statistički karakter u višem stepenu nego drugi (pojava empirijsko-tehničkih interesovanja kod jedinki). Ta dva toka moraju da se ukrste da bi nastala šansa za start tehnoevolucije. Ako do toga susreta ne dođe, onda nivo neolitske civilizacije može da se pokaže kao neprekoračiv plafon. I ova nabačena slika sigurno je samo grubo uprošćavanje, ali stvar će razjasniti tek budući istraživački rađovi[II]. Nekoliko naivnih pitanja Svaki razuman čovek pravi životne planove. U određenim granicama on ima slobodu izboru u pogledu obrazovanja, profesije, načina života. Ako se na to odluči, može promeniti obavljani posao, pa čak, do izvesnog stepena, i sopstveno postupanje. O civilizaciji se to ne može reći. Niko je, bar do kraja XIX veka, nije planirao. Nastajala je stihijski, razmahivala se u tehnološkim skokovima neolita i industrijske revolucije, zaustavljala se na čitave
DVE EVOLUCIJE 73 milenijume, jedne su kulture rasle i prolazile, a na njihovim ruševinama nastajale su nove. Civilizacija »sama ne zna« kada, u kome trenutku svoje istorije, zahvaljujući seriji naučnih otkrića i njihove društvene eksploatacije, stupa na put rastućeg ubrzanja razvitka. Taj razvitak izražava se kroz uvećani obim homeostaze, kroz porast korišćenih energija, kroz sve uspešniju zaštitu jedinke i zajednice od ugroženosti svih mogućih vrsta (bolesti, elementarnih katastrofa, itd.). Taj razvitak omogućava naredno obuzdavanje stihijskih sila Prirode i društva, zahvaljujući aktima regulacije, ali istovremeno ovladava i daje pravac ljudskim sudbinama. Civilizacija ne deluje kako hoće, nego kako mora. Zašto, u stvari, treba da razvijamo kibernetiku? Između ostalog zato što ćemo uskoro sigurno naići na »informacionu barijeru« koja će zakočiti rast nauke ako u duhovnoj sferi ne izvršimo prevrat kakav je tokom poslednja dva stoleća izvršen u fizičkoj sferi. Znači tako? Znači, nećemo raditi ono što ushtemo nego ono što od nas zahteva dosegnuta faza civilizacijske dinamike? Naučnik će reći da se baš u tome ispoljava objektivna delatnost razvojnog gradijenta. A zar civilizacija, kao jedinka, ipak ne može da osvoji slobodu izbora daljeg puta? I kakvi uslovi moraju biti ispunjeni da bi takva sloboda nastala? Društvo mora da se izbori za nezavisnost od tehnologije elementarnih problema. Osnovna pitanja svake civilizacije — ishrana, odeća, transport, ali takođe i životni start, distribucija dobara, zaštita zdravlja i imovine, moraju da se razvijaju. Moraju da postanu neprimetni, kao vazduh čije je izobilje sve dosad bilo jedini suvišak koji je pratio ljudsku istoriju. To se, bez sumnje, može postići. Ali to je samo uvodni uslov, jer tek će se tada u svoj svojoj veličini izdvojiti pitanje »šta dalje?« Smisao života jedinki daje društvo. Ali ko ili šta daje smisao civilizaciji, određenoj životnom sadržinom? Ko ustaljuje hijerarhiju njenih vrednosti? Ona sama. Od nje zavisi taj smisao, ta sadržina, od trenutka stupanja na slobodan prostor. Kako možemo da zamislimo tu slobodu? To je, razume se, sloboda od poraza, bede, nesreća — no da li to njihovo izostajanje, to uklanjanje dosadašnjih nejednakosti, nezadovoljenih gladi i žeđi, označava sreću? Kada bi tako bilo, ideal dostojan ostva
74 STANISLAV LEM renja predstavljala bi civilizacija koja konsumira maksimum dobara kakve je kadra da proizvede. Pa ipak je sumnja u usrećujuću snagu takvog potrošačkog raja na zemlji sveopšta. Ne radi se o tome da treba svesno težiti askezi ili proglašavati neku novu verziju rusoovskog »povratka u prirodu«. To već ne bi više bila naivnost nego glupost. Potrošački »raj« sa svojom momentanošću sveopšteg ispunjenja svih mogućih želja i prohteva verovatno bi brzo doveo do duhovne stagnacije i one »degeneracije« kojoj fon Herner u statistici svojih kosmičkih civilizacija pripisuje ulogu »gasitelja« psihozoika. A čim taj lažni ideal odbacimo, šta nam preostaje? Civilizacija stvaralačkog rada? Pa mi sami činimo sve što je u našoj moći da svaki rad mehanizujemo, automatizujemo, osamostalimo; granica tog napretka jeste odvajanje čoveka od tehnologije, njena potpuna alijenacija, po kibemetičkom shvatanju, dakle i ona koja obuhvata čak i sferu psihičke delatnosti. Kaže se da će se moći automatizovati samo nestvaralački duhovni rad. A gde su dokazi za to? Recimo jasno: nema ih i, štaviše, ne može ih ni biti. Tako neosnovano izražena »nemogućnost« ne predstavlja vrednost veću od biblijske tvrdnje da će čovek uvek zarađivati hleb u znoju lica svog. Bio bi to odista neobičan način tešenja kad bi se proglašavalo da ćemo uvek imati nešto da radimo ne zato što rad smatramo vrednošću samom po sebi nego zato što nas sama suština sveta u kome živimo prisiljava i uvek će nas prisiljavati da radimo. S druge strane, kako čovek može raditi nešto što na isti način, a možda čak i bolje od njega, može da uradi mašina? Danas se ovom načinu pristupa iz nužde, jer je uređenje Zemlje krajnje nesavršeno, a ljudski rad je na mnogim kontinentima jevtiniji, ekonomski rentabilniji od mašinskog. Ali mi razmatramo perspektive budućnosti, i to veoma daleke. Treba li da ljudi u jednom trenutku sebi kažu: »Dosta, više nećemo automatizovati takve i takve vrste poslova, iako je to moguće — zakočićemo Tehnologiju da bismo spasli čovekov rad, kako se čovek ne bi osećao suvišnim?« Bila bi to osobenjačka sloboda, čudno korišćenje njome, posle mnogih vekova borbe za njeno postizanje.
DVE EVOLUCIJE 75 Takva pitanja su, pored sve prividne ozbiljnosti, u suštini veoma naivna, pošto sloboda u nekom apsolutnom smislu neće moći da se osvoji nikada. Ni kao apsolutna sloboda izbora delatnosti ni kao sloboda od svakog delovanja (izazvana »opštom automatizacijom«). Prve vrste slobode neće biti, jer ono što je s pozicije jučerašnjeg dana izgledalo kao sloboda, danas to već više nije. Situacija izlaska ispod pritiska delatnosti koje treba da zadovolje elementarne potrebe omogućava određen izbor daljeg puta, ali neće biti neponovljiv istorijski događaj. Situacije izbora će se ponavljati na sukcesivno postizanim, sve višim nivoima. To će ipak uvek biti izbor između konačnog broja puteva, te će i svaki put postizana sloboda biti relativna — jer se čini nemogućim da bi od čoveka mogla da otpadnu sva ograničenja, ostavljajući ga licem u lice sa svemoći i sveznanjem, koje je najzad postigao. Fikcija je takođe i ona druga, nepoželjna vrsta slobode — prividan rezultat potpune alijenacije Tehnologije koja svojom kibernetičkom moći treba da stvori sintetičku civilizaciju, što čovečanstvo istiskuje iz svih oblasti delatnosti. Strah od besposlice kao posledice automatizacije opravdan je naročito u visokorazvijenim kapitalističkim zemljama. Ne može se ipak smatrati opravdanim strah od nezaposlenosti nastale usled »prekomernog potrošačkog izobilja«. Vizija kibernetičke Zemlje Dembelije lažna je zato što pretpostavlja zamenjivanje ljudskog rada radom mašina, koji čoveku zatvara sve puteve, dok stvari stoje baš obrnuto. Do takvog zamenjivanja će sigurno doći, ali ono će otvoriti nove, danas jedva nejasno naslućivane puteve. Ne u onom uskom shvatanju ida će radnike i tehničare zameniti programeri digitalnih računara, jer sledeća pokolenja, nove vrste ovih mašina više neće imati potrebe za programerima. To neće biti samo smenjivanje jednih, starih zanimanja novima, drugima, iako u načelu njima sličnim, nego će to biti duboki prevrat, ko zna možda i takav koji će se izjednačiti s prevratom u kome su se antropoidi pretvorili u ljude. Ćovek, naime, ne može neposredno preduzeti takmičenje s Prirodom: ona je suviše složena da bi on sam mogao s njom da iziđe
76 STANISLAV LEM na kraj. Slikovito rečeno, čovek između sebe i Prirode mora izgraditi ceo sistem karika, od kojih će svaka naredna, kao pojačivač Razuma, biti moćnija od prethodne. To je, dakle, put savladavanja ne sile nego misli, put koji u perspektivi omogućava ovladavanje osobinama materijalnog sveta, naprosto nedostupnim za ljudski mozak. Svakako: te posredne karike delatnosti biće u izvesnom smislu »mudrije« od njihovog ljudskog konstruktora, ali reč »mudrije« — još ne označava »neposlušne«. Oslanjajući se na domišljanje, govorićemo i o onim područjima u kojima će tako potpomognuta čovekova delatnost moći da se izjednači sa delatnošću Prirode. Čak i tada će čovek podlegati ograničenjima čiji materijalni karakter, uslovljen tehnologijom budućnosti, ne možemo predvideti, ali čije ćemo psihološke efekte biti kadri bar u neznatnoj meri da shvatimo, iako smo sami ljudi. Veza tog shvatanja prekinuće se tek onda kad se čovek, posle hiljadu ili milion godina, za račun savršenije konstrukcije odrekne celokupnog svog životinjskog nasleđa, svog nesavršenog, netrajnog, smrtnog tela, kada se preobrazi u biće od nas toliko više da će nam već postati tuđe. Ocrtavanjem početaka te autoevolucije vrste moraće, dakle, da se završi ovo naše zagledanje u budućnost.
III. KOSMIČKE CIVILIZACIJE Formulisanje problema Na koji način smo tražili pravac kojim će ići naša civilizacija? Istražujući njenu prošlost i sadašnjost. Zašto smo se, urnesto na tehnološku evoluciju, pozivali na biološku? Zato što ona predstavlja jedini nama dostupan proces usavršavanja, regulacije i homeostaze veoma složenih sistema — slobodan od ljudske ingerencije koja bi mogla izopačiti rezultate posmatranja i iz njih izvedene zaključke. Postupali smo kao neko ko, želeći da upozna sopstvenu budućnost i sopstvene mogućnosti, proučava sebe i svoju sredinu. A postoji ipak, bar u načelu, i druga mogućnost. Mladić može svoju sudbinu pročitati iz sudbine drugih ljudi. Posmatrajući njih, saznaće kakvi otvoreni putevi stoje pred njim, kakve ima mogućnosti izbora i kakva su ograničenja tog izbora. Mladi Robinzon na pustom ostrvu, posmatrajući smrtnost prirodnih stvorova — mekušaca, riba, biljaka, možda bi uvideo i svoju sopstvenu ograničenost u vremenu. Ali o sopstvenim mogućnostima više bi mu rekle svetlosti ili dimovi dalekih brodova ili avioni koji preleću iznad njegovog ostrva: na osnovu njih zaključio bi da postoje civilizacije koje su stvorila njemu slična bića. čovečanstvo je takav Robinzon, smešten na usamljenu planetu. Svakako, uslovi su njegovu radoznalost izložili daleko težem ispitu, ali zar ga nije vredno prihvatiti? Kad bismo zapazili kosmičku delatnost drugih civi
lizacija, istovremeno bismo nešto saznali i o sopstvenoj sudbini. Da smo u nečem takvom uspeli, ne bismo ostali prepušteni isključivo nagađanju koje se oslanja na škrto zemaljsko iskustvo: kosmičke činjenice stvorile bi ogroman prostor referenci ja. Osim toga, odredili bismo svoje mesto na »krivulji civilizacijskog plana«. Saznali bismo da li predstavljamo pojavu prosečnu ili krajnju, da li smo u skali Kosmosa nešto obično, normalno u razvitku, ili njegovo čudovište. Od dobijanja materijala o biogenezi u skali sunčanog sistema dele nas, kako je slobodno suditi, jedva godine — najviše koja decenija. Postojanje visokorazvijenih civilizacija u njemu je gotovo stopostotno nemoguće. Pokušaje signalizovanja našeg prisustva namenjene stanovnicima Marsa ili Venere, pokušaje tako popularne krajem XIX veka, danas više ne preduzimamo ne zato što je to nemoguće nego zato što bi bilo uzaludno. Na tim planetarna ili ne postoje ili prebivaju takvi oblici života koji nisu stvorili tehnologiju. U protivnom, već bi otkrili naše prisustvo. Ono se u planetarnim razmerama može zapaziti zahvaljujući zračenju u kanalu kratkih talasa: radio-emisija Zemlje, u obimu metarskih talasa (koji slobodno prolaze kroz atmosferu), već je ravna potpunoj emisiji Sunca u tom istom obimu — zahvaljujući televizijskim predajnicima.. . Tako bi, dakle, svaka civilizacija, koja bi u najmanju ruku bila dorasla zemaljskoj, u okviru sunčanog sistema zapazila naše prisustvo i bez sumnje bi uspostavila s nama kontakt — svetlosni, materijalni ili putem radija. Ali takvih civilizacija u njemu nema. Taj problem, ma koliko fascinirajući, sada nas ne zanima, pošto ne pitamo za civilizacije uopšte nego samo za takve koje su već prekoračile zemaljski stepen razvitka. Jedino bismo od njih, polazeći od njihovog postojanja, mogli izvesti zaključke koji bi odredili našu sopstvenu budućnost. Pošto bi odgovor koji bi se zasnivao na kosmičkim posmatranjima većinu naših, po prirodi stvari spekulativnih analiza, učinio potpuno suvišnima, Robinzon koji može da se sporazumeva sa drugim razumnim bićima, ili bar samo da izdaleka posmatra njihovu delatnost, prestaje već da bude osuđen na nepouzdanost komplikovanih nagađanja. 78 STANISLAV LEM
KOSMICKE CIVILIZACIJE 79 Postoji, dabogme, nešto grozomorno u sličnoj situaciji. Suviše jasni, suviše jednoznačni odgovori pokazali bi nam da smo robovi razvojnog determinizma, a ne bića osuđena na sve veću slobodu, koja označava potpuno neograničenu mogućnost izbora, utoliko prividniju ukoliko bi podudarniji bili putevi zajednica koje nastaju u svim Galaksijama. Tako je, dakle, otvaranje posebnog, na Kosmos proširenog poglavlja naših istraživanja, isto toliko privlačno koliko i opasno. Od »nižih stvorenja«, životinja, razlikujemo se ne samo civilizacijom nego i znanjem o sopstvenim ograničenostima, od kojih je najveća — smrtnost. Ko može znati na koliko su sumnjiviji način bogatija od nas bića, koja su od nas samih, opet, viša. Bez obzira kako stoje ta pitanja, treba podvući da nam je stalo do činjenica i njihovog interpretiranja, zasnovanih na nauci, a ne na fantaziranju. Zato uopšte nećemo uzimati u obzir sve one bezbrojne »budućnosti« koje su za Zemlju ili druga nebeska tela predskazali pisci koji se bave danas tako bujnom književnom vrstom kao što je Science-Fiction. Kao što je poznato, u običajima literature, pa čak i naučno-fantastične, nije zavedeno operisanje egzaktnim metodima, ne primenjuju se matematički i metodološki kanoni ili račun verovatnoće. Ne govorim to da bih fantastiku optužio zbog greha protiv naučne istine, već jedino da bih podvukao koliko nam je mnogo stalo da se otrgnemo od svake proizvoljnosti. Oslanjaćemo se na astrofizički opservacioni materijal i na metod koji obavezuje naučnika, metod koji ima veoma malo zajedničkog sa metodom jednog umetnika. Čak i ne zato što bi ovaj drugi bio više sklon preuzimanju rizika nego prvi, već samo zato što je ideal naučnika — strogo izolovanje onoga što prikazuje od onoga što spada u svet njegovih sopstvenih doživljaja, očišćenje objektivnih činjenica i zaključaka od subjektivnih osećanja — što je umetniku taj ideal stran. Drugim rečima, čovek je u toliko većoj meri naučnik ukoliko u većem stepenu primora svoju čovečnost na ćutanje, tako da preko njega nekako dolazi do reči sama Priroda, dok je neko umetnik utoliko više ukoliko nam silnije nameće samoga sebe, svom veličinom i krhkošću svoga neponovljivog postojanja. To što tako
80 STANISLAV LEM čiste stavove ne srećemo nikad svedoči o nemogućnosti njihovog potpunog ostvarenja, jer valjda u svakom naučniku postoji nešto od umetnika, a u svakom umetniku nešto od naučnika — ali sad ipak govorimo o pravcu stremljenja, a ne o njihovoj nedostižnoj granici. Formulisanje metoda Naučni radovi, posvećeni temi o kojoj govorimo, u poslednjim godinama su se razmnožili, ali pošto su rasuti po stručnim časopisima većinom su teško dostupni. Tu prazninu popunjava rad ruskog astrofizičara J. Šklovskog, Svemir — Život — Razum.S) To je, koliko mi je poznato, prva monografija posvećena problemu kosmičkih civilizacija, znači knjiga u kojoj pitanja njihovog postojanja i razvitka, mogućnosti njihovog uzajamnog kontakta, učestalosti njihovih istupa u našoj Galaksiji i drugim zvezdanim sistemima ne predstavljaju samo margine kosmološkog ili kosmogonskog izvoda, nego su njena glavna tema. Profesor Šklovski, nasuprot drugim stručnjacima, uz to se ovom temom bavi u najvišoj skali, posvećujući pitanjima biogeneze u sunčanom sistemu samo jedno poglavlje svoga rada. Knjiga je utoliko dragocenija jer izlaže poglede i rezultate izračunavanja niza astronoma, uglavnom radioastronoma, koji su za dobij anje civilizacijske »gustoće« u Kosmosu primenili probabilističke metode i pokušali da rezultate svojih radova usaglase sa stanjem savremenih opservacija i teorija. S obzirom na naša sadašnja interesovanja, bogati materijal koji Šklovski navodi uzećemo u obzir samo utoliko ukoliko se vezuje za probleme »kosmičke tehnoevolucije«. Takođe ćemo pretresti neke uvodne postavke na kojima su autori (engleski, američki, nemački) zasnovali svoja izračunavanja — za šta opravdanje nalazimo jedino ako su te postavke u znatnoj meri proizvoljne i hipotetične. Savremena astronomija nije kadra ni neposredno (na primer vizuelno) niti čak posredno da utvrdi prisustvo planeta oko zvezda, sem ako su to najbliže zvezde, a planete, pak, predstavljaju tela s masom daleko većom od
Jupiterove. Samo tada se postojanje takvih tela, udaljenih koju desetinu svetlosnih godina, može izvesti iz poremećaja zvezdanih putanja. To što je u sličnoj situaciji uopšte slobodno govoriti o nekim rezultatima potrage za »drugim civilizacijama«, rezultatima koji pretenduju da budu tačni — može u najmanju ruku pobuditi čuđenje. Teško je ipak ne pristati bar na uvodne delove razmatranja koje čini osnov radova te vrste. Postoje dve mogućnosti za opažanje kosmičke egzistencije »drugih«. Prvo, prijem signala koje oni šalju (radiotalasnih, svetlosnih ili materijalnih, neke vrste »stranih« raketnih sonda, itd.). Drugo, opažanje »čuda«. Tim terminom Šklovski određuje pojave isto toliko nemoguće, to jest neobjašnjive s tačke gledišta astronomije, kao što je, sa geološke tačke gledišta, nemoguća autostrada koja preseca pejzaž planete. I slično, kao što bi geolog na osnovu njenog prisustva izveo zaključak o postojanju razumnih bića koja su je izgradila tako bi i astronom, otkrivši odstupanja od očekivanja kakva mu diktira njegovo znanje, odstupanja koja se ne daju objasniti ni na koji »prirodan« način, morao zaključiti da se u polju viđenja njegovog uređaja nalaze proizvodi svrhovite delatnosti. Prema tome, »čuda« ne bi bila smišljena signalizacija koja eventualne kosmičke posmatrače treba da obavesti o prisustvu života nego bi to bili sporedni proizvodi postojanja visokorazvijene civilizacije, što je prate na način na koji odblesak koji u rasponu od nekoliko milja obasjava nebosklon, prati noću postojanje velike metropole. Prost račun dokazuje da bi takve pojave svoju opažajnost, iz distance bar nekoliko desetina, ako ne i stotina svetlosnih godina, morale da zahvale energetskim ulaganjima koja bi dostizala jačinu zvezda. Jednom rečju, astronomski primetni mogu biti samo simptomi »zvezdane inženjeri je«. Njen nastanak u ovakvom ili onakvom obliku, u određenoj etapi razvitka, smatraju pouzdanim svi autori (Dajsn, Sagan, fon Herner, Brejsvel, kao i sam Šklovski). Ako se prihvati pretpostavka da će zemaljska energetika rasti za 1/3 procenta (procena u odnosu na savremene priraštaje skromna), onda će globalna proizvodnja enerKOSMICKE CIVILIZACIJE 81 6
gije za 2.500 godina deset milijardi puta prekoračivati današnju, iznoseći 4.500. godine jednu desethiljadninu celokupne sunčane snage. Čak bi i pretvaranje okeanskog vodonika u energiju pokrilo takve potrebe jedva za nekoliko hiljada godina. Astrofizičari vide različite mogućnosti. Dajsn predviđa iskorišćavanje celokupne snage Sunca pomoću izgradnje »Dajsnove sfere«, to jest prazne kugle tankih zidova sa radijusom koji se poklapa s radijusom Zemljinog kruženja oko Sunca. Građevinski materijal dobio bi se od velikih planeta, u prvom redu od Jupitera. Unutrašnja površina te sfere, ona koja bi bila okrenuta prema Suncu, primala bi celokupnu sunčanu emisiju (4 • IO33 erga u sekundu). Šklovski takođe vidi mogućnost iskorišćavanja sunčane energije na drugi način, i čak uticaja na tok Sunčevih unutrašnjih nuklearnih preobražaja na način saglasan sa zahtevima astroinženjera budućnosti. Ne znamo, naravno, da li će potrošnja snage tokom nailazećih milenijuma odista rasti ovako kao danas, ali već sad se može ukazati na potencijalne primaoce tako ogromne energije: jedino, danas teoretski zamislivo vozilo za zvezdana i galaktička putovanja u vremenu koje se poklapa sa dužinom ljudskog života, fotonska raketa, zahteva baš instaliranje snage spomenutog reda. To je, naravno, samo očigledan primer. Pošto je Sunce zvezda sasvim prosečna čak i u pogledu svog trajanja, moramo misliti da zvezda njemu sličnih, po godinama starijih od njega i koje imaju planetarne porodice, ima manje-više isto onoliko koliko i zvezda od Sunca mlađih. Iz čega sledi zaključak da treba da nas je u razvoju prestiglo isto onoliko kosmičkih civilizacija koliko ih je i ostalo iza nas. Razmišljanje koje za osnov uzima ubeđenje o našoj prosečnosti dosad se uvek pokazalo nepogrešivim: jer i sam položaj Sunca u rasporedu Mlečnog Puta jeste »prosečan« (ni na samom njegovom kraju ni suviše blizu centra), a Mlečni Put ili naša Galaksija ista je takva tipična spiralna galaksija kao i milijarde drugih, pokazanih u ogromnom katalogu maglina. Tako, dakle, imamo ozbiljne razloge da zemaljsku civilizaciju priznamo kao dosta tipičnu, običnu, iz one vrste koja se sreće najčešće. 82 STANISLAV LEM
Brejsvel i fon Hemer obavili su nezavisna statistička izračunavanja »civilizacijske gustine« u Kosmosu, polazeći od postavke da u našoj Galaksiji samo jedna zvezda od njih 150 poseduje planete. Pošto Galaksija ima oko 150 milijardi zvezda, trebalo bi da planetarnih u njoj kruži oko jedna milijarda. To je procena reklo bi se, skromna. Ako je na svakoj od milijarde planeta nekad nastala životna evolucija, koja je posle izvesnog vremena dosezala »psihozoičku fazu«, iz izračunavanja proizlazi da kad bi raspon te faze (trajanje ekološke ere) zavisio samo od dužine trajanja matičnih sunaca, to znači kad bi prosečna civilizacija mogla postojati onoliko dugo koliko dugo prima za život neophodnu energiju od svoje zvezde, tada bi prosečna međusobna udaljenost dveju civilizacija iznosila manje od deset svetlosnih godina. Taj zaključak, matematički neoboriv, ne nalazi potvrdu u činjenicama. Pri takvoj civilizacijskoj zgusnutosti morali bismo već sada primati signale iz zvezdane blizine, i to ne samo pomoću specijalne aparature kakvu je počev od 1960. godine upotrebljavala grupa radio-astronoma pod upravom Drejka u opservatorijumu Grin Benk (SAD). Ta aparatura, za koju bi danas bili dovoljni zemaljski otpremnici, mogla je da primi signale s maksimalnom preciznošću iz udaljenosti od desetak svetlosnih godina. Dabogme, američki radio-teleskop primio bi signale i iz udaljenosti čak sto puta veće, kada bi samo duž pravca u kome je »gledala« njegova antena visoka 27 metara bio upućen signal odgovarajuće jači po snazi. Ovako, pak, iz ćutanja uređaja ne samo da odmah proizlazi očevidna činjenica da oko zvezda Epsilon Eridana i Tau Kita vlada »civilizacioni vakuum« nego i nepostojanje jačih signala koji bi u našem pravcu bili upućeni iz dubina Kosmosa iza tih zvezda. Grupa naučnika pod Drejkovim rukovodstvom ostvarila je prvu u istoriji astronomije probu »civilizacionog zvezdanog osluškivanja«, prihvatajući ideju koju su izrekli drugi američki astronomi — Kokoni i Morison. Naučnici su primenili aparaturu izrađenu specijalno radi primanja »veštačkih« signala, koja bi omogućavala njihovo razlikovanje od »galaktičkog šuma«, pošto radio-talase generiše ceo Mlečni Put, kako njegove zvezde tako i međuzvezdana KOSMICKE CIVILIZACIJE 83 6*
materija. Bio je to strog eksperiment — traženje bilo kakve regularnosti u radio-talasima što do nas stižu, regularnosti koja bi označavala da je snop upućivanih talasa moduliran, odnosno da predstavlja nosioca informacije koju su poslala razumna bića. Bio je to prvi pokušaj, ali sigurno ne i poslednji, iako se očekivanja astro-fizičara nisu ispunila, a njihovi su uređaji iz dana u dan, iz nedelje u nedelju, beležili samo ravnomeran kosmički šum koji stvara mrtva materija. STANISLAV LEM Statistika kosmičkih civilizacija Kao što rekosmo, pripisivanje zvezdanim civilizacijama trajanja koje biva saglasno s njihovim matičnim zvezdama i koje praktično označava da jednom nastala civilizacija postoji kroz milijarde godina, neizbežno vodi do zaključka o takvoj »civilizacijskoj gustini« Kosmosa, da jedva nekoliko svetlosnih godina razdvaja dva nastanjena sveta jedan od drugoga. Taj zaključak je u suprotnosti sa celokupnim opservacijama, u koje spadaju negativni rezultati radio-prisluškivanja Svemira, odsustvo signala druge vrste (na primer »tuđih« raketnih sonda) i, najzad — potpun nedostatak »čuda«, to jest pojava izazvanih astroinženjerijskom delatnošću. Takvo stanje stvari navelo je Brejsvela i fon Hernera, a takođe i Šklovskoga, da prihvate hipotezu o kratkoći civilizacijskog trajanja u odnosu na zvezdano trajanje. Ako prosečno trajanje civilizacije iznosi »samo« sto miliona godina, onda (usled neizbežne dispersije u vreme njihovog postojanja) statistički najverovatnija razdaljina između dveju civilizacija iznosi oko 50 svetlosnih godina. To je takođe veoma sumnjivo. Stoga su spomenuti autori skloni hipotezi koja za prosečnost trajanja jedne civilizacije priznaje nekoliko do dvadesetak hiljada godina. Tada dva visoko razvijena sveta razdvaja razdaljina niza hiljada svetlosnih godina, što fijasko prisluškivanja i posmatranja najzad čini razumljivim. Tako, dakle, što većem broju planeta u Galaksiji pripisujemo izglede da imaju biogenezu, ovenčanu nastankom »psihozoika«, to smo više prisiljeni da utvrdimo
KOSMICKE CIVILIZACIJE 85 krađi prosečan život pojedine civilizacije kako ne bismo došli u sukob sa posmatranjima. Danas se prihvata gledište da od 150 milijardi zvezda Galaksije oko milijardu njih ima planete kadre da rode život. Pa ipak, čak ni desetostruko umanjivanje toga broja u suštini ne menja rezultate probabilističkog računa. Stvar izgleda potpuno nerazumljiva, jer čim evolucija života u njegovim pretcivilizacijskim oblicima traje milijardama godina, teško je shvatiti zašto bi »psihozoik« posle svog divnog starta morao da pretraje već posle nekoliko desetina vekova? Kad postanemo svesni da čak i milion godina predstavlja neveliki delić vremena kroz koje bi prosečna civilizacija mogla dalje da se razvija, pošto njena matična zvezda obezbeđuje postojano isporučivanje zračne sile tokom više milijardi godina, shvatićemo u svoj punoći tajanstvenost te pojave čije se objašnjenje zasad ruga našoj radoznalosti. U svetlosti takvih razmišljanja razumski život u Kosmosu izgleda nam kao redak fenomen. Ne život uopšte, dodajmo, nego život savremen našem, jer ne radi se o tome koliko je milijardi civilizacija nastalo i ugasilo se tokom celokupnog života Galaksije (vreme iz reda 15 milijardi godina) nego o tome koliko njih egzistira istovremeno s nama. Prihvatajući efemernost »psihozoika«, kao objašnjivu činjenicu, fon Herner nabraja četiri moguća uzroka te efemernosti: 1) potpuno uništenje života na planeti, 2) uništenje samo visokoorganizovanih bića, 3) psihička ili fizička degeneracija, 4) gubitak naučno-tehničkih interesovanja. Pripisavši svakom od tih uzroka arbitrarno izabrani koeficijent verovatnoće, fon Herner dobij a kao srednji pokazatelj postojanja civilizacija 6.500 godina, a kao razdaljinu između njih — hiljadu svetlosnih godina i, najzad, iz njegovih izračunavanja proizlazi da bi najverovatnije trajanje civilizacije s kojom ćemo uspostaviti prvi kontakt iznosilo nekih 12.000 godina. Verovatnoća kontakta (prvoga) s civilizacijom u istoj fazi razvitka kao što je zemaljska, iznosi jedva 0,5°/o, što znači da je ništavna. Fon Herner uzima u obzir, između ostalih, eventual
nost višekratnog nastajanja i umiranja civilizacije na jednoj istoj planeti. Krah američkog osluškivanja postaje, u svetlosti takvih izračunavanja, sasvim jasan. Problem razmene informacija, čak i kad bismo uspeli da primimo signale, takođe biva doveden u pitanje, samim tim što posle upućivanja pitanja na odgovor treba čekati 2.000 godina... Fon Herner smatra mogućim efekt »pozitivne povratne sprege«, kada bi s obzirom na statistički karakter rasipnosti života u Galaksiji nastala lokalna skupina kosmičkih civilizacija. Kad vreme čekanja na odgovor postaje (u takvoj lokalnoj »zgusnutosti psihozoika«) relativno neveliki delić celovitosti civilizacijske egzistencije, može doći do efektivne razmene informacija između pojedinih civilizacija, što bi dalje moglo da produži njihovo trajanje (razmena iskustava, itd.). Šklovski skreće pažnju na sličnost takvog procesa sa lavinskim razmnožavanjem organizama u pogodnoj sredini. Takav proces, kada bi na nekom mestu Galaksije bio započet, mogao bi, obuhvatajući sve veća prostranstva, u svoju orbitu da uvuče rastući broj galaksijskih civilizacija, od kojih bi se stvorila neka vrsta »superorganizma«. Najčudnije i, istinu govoreći, potpuno neshvatljivo jeste to što takva mogućnost nije dosad još realizovana. Prihvatimo za časak čak fon Hemerovu katastrofičku hipotezu kao kosmičku pravilnost. Statistički karakter te pravilnosti čini u najvećoj meri verovatnim postojanje — makar i malobrojne — šačice izuzetno dugovečnih civilizacija. Jer, dopustiti da apsolutno nijedna civilizacija ne može doživeti milion godina, bilo bi menjanje statističke pravilnosti u neki tajanstveni, fatalistički determinizam, u potpuno demonsku neizbežnost brzog uništenja. A ako je tako, onda bi čak i nekoliko od ovih izuzetno dugovečnih, miliongodišnjih civilizacija već odavno moralo savladati zvezdana prostranstva, krajnje daleka od njihovih matičnih planeta. Drugim rečima, šačica tih civilizacija postala bi odlučujući činilac galaksijskog razvitka, a tada bi postulirana »pozitivna povratna sprega« bila realnost. U samoj stvari, ona bi trebalo da deluje već hiljadama vekova. I zašto onda nema signala takvih civilizacija? Zašto nema simptoma njihove 8 6 STANISLAV LEM
gigantske, astroinženjerijske delatnosti? Zašto nema na njima proizvedenih bezbrojnih informacionih sondi koje ispunjavaju prazninu, zašto nema samoumnožavajućih automata koji prodiru čak i u najudaljenije zakutke našeg zvezdanog sistema? Jednom rečju, zašto ne zapažamo »čuda«? KOSMICKE CIVILIZACIJE 87 Kosmički katastrofizam Mlečni Put je tipična spiralna maglina, Sunce je tipična zvezda, a Zemlja je sigurno tipična planeta. U kojoj meri, ipak, smemo da na Kosmos ekstrapoliramo civilizacijske pojave koje na njoj nastaju? Treba li odista smatrati da kad gledamo u nebo imamo nad sobom provalije ispunjene svetovima koji su se, po sili samoubilačke inteligencije, već pretvorili u pepeo ili se nalaze na pravom putu ka takvom završetku? Fon Herner misli baš tako, pošto hipotezi »autolikvidacije psihozoika« pripisuje čak 65 šansi na stotinu mogućih. Shvatimo li da galaksija sličnih našoj ima na milijarde, prihvatimo li, s obzirom na analognost njihove atomske građe i dinamičkih zakona, da se planetarne i psihozoičke evolucije u svima njima razvijaju približno isto, dolazimo do slike triliona civilizacija koje se razvijaju radi toga da bi se posle vremena koje se u astronomskoj skali izjednačuje s trenutkom, uništile. Taj statistički pakao čini mi se neprihvatljivim ne zato što bi to bilo krajnje stravično nego zato što je suviše naivno. I zato fon Hernerovoj hipotezi Kosmosa kao mašine koja proizvodi rojeve atomskih klanica treba prebaciti ne to da je katastrofična^a na njeno odbacivanje ne treba da nas navede moralno gnušanje, jer emocionalne reakcije ne mogu da učestvuju u analizi koja pretenduje na to da bude tačna. Stvar je u tome što ta hipoteza polazi od potpuno neverovatne podudarnosti planetarnih procesa. Uopšte ne smatramo da Zemlja s njenom krvavom istorijom ratova, da čovek sa svim poročnim i mračnim osobinama svoje prirode predstavljaju neki neslavni kosmički izuzetak, i da zvezdana prostranstva nastanjuju bića koja bi od samog početka svoje istorije bila savršenija od nas. Pa ipak ekstra-
polacija istraženih procesa na neistražene, tako dragocena u kosmologiji, u astronomiji, u fizici, može pokušaj metagalaktičke sociologije lako da pretvori u sopstveni reductio ad absurdum. Napomenimo samo radi primera da je sudbina sveta mogla da se zakotrlja sasvim drugačije, da je krvožedna politika Trećeg Raj ha iz sfere eksterminacije isključila nemačke Jevreje ili bar da je hitlerovska diktatura ranije ocenila važnost nekih fizičkih eksperimenata i mogućnost dobijanja od njih »čudotvornog oružja«, o kome su vladaoci Nemačke toliko sanjali. Jer, do toga je moglo doći i zahvaljujući »proročanskom snu«, poput onih kakve je Hitler imao; najzad, Ajnštajn je mogao da ne bude Jevrejin; moguće je, u svakom slučaju, odlično zamisliti situaciju u kojoj bi sredstva hitlerovske države četrdesetih godina bila uložena u atomska istraživanja. Nemački naučnici bi se svakako užasavali od davanja u fašističke ruke atomskih bombi, ali odnekud znamo da se skrupule te vrste mogu slamati (pored svih ograda u pogledu prigovora upućivanih Hajzenbergu posle rata, nemoguće je oteti se utisku, kad se te stvari podrobnije prouče, da je on ipak nastojao da izgradi prvi atomski reaktor i da je to imalo neke veze s njegovim ne samo naučnim ambicijama). Kao što znamo, dogodilo se drugačije: atomsku bombu prvi su proizveli Amerikanci — rukama i mozgovima emigranata iz Trećeg Rajha. Da su ti ljudi ostali u Nemačkoj, Hitler bi možda dobio to strašno oružje o kome je sanjao. Nećemo se upuštati u neosnovano razvijanje daljih nagađanja — hteli smo samo ukazati kako je određeni sticaj okolnosti doveo do brzog poraza Nemačke i do izranjanja poslednja dva potencijalna protivnika, socijalizma i kapitalizma, iznad njenih zgarišta od bombardovanja. Bez obzira na to da li bi Nemačka, zahvaljujući nuklearnoj prevlasti, uspela da osvoji svetsku vlast ili ne, atomski faktor, kao ogromna sila ratne tehnologije promenio bi ravnotežu u skali planete. Možda bi došlo do cele epohe ratova iz kojih bi čovečanstvo izišlo desetkovano, ali i ujedinjeno; ta nagađanja, jalova i bez većeg značaja ako ih smatramo nekom vrstom »kadbilogije« obavljane u fotelji, stiču značenje pri ekstrapolaciji u Kosmos, pošto nastanak jednog velioo STANISLAV LEM
kog hegemona u istorijskom procesu ujedinjavanja nekad usitnjenih zajednica može da se događa isto tako često kao i istovremeni nastanak dva antagonista, jednakih po snazi. Slobodno je pretpostavljati da će izvesnu svetlost na to pitanje u bliskoj budućnosti možda baciti modelovanje socioevolucionih procesa u kompjuterima. Imam na umu naročito spomenutu pojavu planetarnog ujedinjenja zajednica čije uzajamne antagonizme ili izolacionizme likvidira rastući pritisak tehnoevolucije. Pošto je savladati Prirodu lakše nego izvršiti akt globalne društvene regulacije, moguće je da prestizanje socioevolucije od strane tehnoevolucije predstavlja tipičnu dinamičnu odliku takvih procesa. Teško je ipak prihvatiti da bi zakašnjenje regulisanja društvenih snaga u odnosu prema regulaciji prirodnih sila uvek moralo da bude isto u kosmičkim razmerama i da bi predstavljalo neku konstantnu veličinu za sve moguće civilizacije. Međutim, razmere tog zakašnjenja, ulazeći kao bitni parametar u okvir društvenih pojava na Zemlji, formirale su započeti proces planetarnog ujedinjavanja čovečanstva na takav način da je iz njega došlo do istovremenog nastanka dveju velikih antagonističkih koalicija. Čak i ne govoreći o tome da i takav tip razvitka uopšte ne vodi do totalnog uništenja kao do nužnosti, slobodno je valjda pretpostavljati da će u ozbiljnom postotku »svetova« (podsećam da je reč o modelima) raspored snaga biti toliko različit od zemaljskog, da neće doći čak ni do izgleda za uništavajući sukob protivnika; takav sukob može takođe imati pobačajni karakter, a posle prelaznog regresa, kao njegove konsekvencije, može doći do ujedinjavanja svih društava »planete«. Šta onda? Onda — odgovoriće pristalica fon Hernerove hipoteze — ima da počne dejstvo drugih činilaca koji skraćuju vreme tehnološkog trajanja. Ispoljiće se, na primer, »degeneracione« tendencije — jer hedonističko-potrošački karakter ciljeva ka kojima danas stremi znatna većina sveta, jeste neoporeciv! O mogućnostima »hedonističkog zakočivanja« razvitka još ćemo govoriti, kao i o mnogo verovatnijem, periodičnom nastajanju »tehnološkog ubrzanja«. Ali tim drugim uzrocima fon Herner pripisuje ukupno 35°/o od mogućih izgleda. Mi KOSMIČKE CIVILIZACIJE 89
smo ipak predočili određenu mogućnost teoretičnog, matematičko-modelskog obaranja fon Hernerove hipoteze o autolikvidaciji kao pravilu egzistencijalne većine kosmičkih civilizacija. Uostalom, kad bi fon Hemer imao čak više prava no što mislimo, onda bi — kao što smo već spomenuli — statistički tip »praivilnosti« koje je postavio, morao, baš zbog svoga probabilističkog karaktera, dopuštati postojanje izuzetaka. Neka 990 miliona planeta od galaktičke milijarde odista bude obeleženo kratkotrajnošću tehnološke ere. Neka od preostalih deset miliona samo sto hiljada, ili jedva jedna hiljada, isklizne ispod »zakona o civilizacionoj efemernosti«. Tada će ta hiljada planeta razvijati civilizaciju kroz stotine miliona godina. I tada ćemo pred sobom imati naročiti, ovoga puta već kosmički, analogon zemaljske bioevolucije: jer baš se na takav način ispoljava njena delatnost. Količina životinjskih vrsta koja je nestala u toku evolucije neuporedivo je veća od one koja je pretrajala. Pa ipak je svaka vrsta koja se očuvala dala početak ogromnom broju novih. I u pravu smo da postuliramo baš takvu »evolucionu radijaciju«, samo sad ne više biološkog nego kosmičkog i civilizacionog reda. Naša hipoteza uopšte ne sadrži na nužni način »idilične« elemente, štaviše, neka se te milijardugodišnje civilizacije u toku svoje zvezdane ekspanzije susreću ne radi toga da bi se međusobno borile: ali tada bismo njihove ratove morali posmatrati kao gašenje čitavih sazvežđa, kao ogromne erupcije izazvane snopovima uništavajućeg zračenja, kao ovakva ili onakva »čuda« astroinženjerije, mirne ili rušilačke, svejedno. Tako se, dakle, opet vraćamo na pitanje postavljeno u uvodu: zašto ne prisustvujemo »čudima«? Molim da se primeti da smo u poslednjem odeljku naših razmišljanja bili čak spremni da prihvatimo u izvesnom smislu i »katastrofičniju« sliku civilizacionog razvitka no što to čini fon Herner. Jer on tvrdi ne samo i ne jedino da se kosmičke civilizacije same ubijaju nego da to čine u razvojnoj fazi potpuno sličnoj ovoj koju je postiglo čovečanstvo (to znači, astronomski neprimetnoj). Čini mi se da to već nije više primenjivanje probabilističkih metoda na pojave sociogeneze, već naprosto prikrivanje strahova savreSTANISLAV LEM
menog čoveka (a savremeni čovek je i učeni astrofizičar) maskama kosmičke sveopštosti. Astrofizika nije kadra da nam odgovori na postavljeno pitanje. Pokušajmo, dakle, da ga potražimo negde drugde. KOSMICKE CIVILIZACIJE 91 Metateorija čuda Na čemu bi, u stvari, mogla počivati dosad uopšteno spominjana »čuda« kao simptomi astroinženjerije? Kao »moguća čuda te vrste« Šklovski navodi veštački izazivane eksplozije Supernovih zvezda ili prisustvo spektralnih linija elementa tehnecijuma u spektrima nekih retkih zvezda. Pošto se tehnecijum ne pojavljuje u Prirodi (na Zemlji ga veštački proizvodimo) niti se može pojavljivati, pošto je to element koji se brzo raspada (u roku od nekoliko hiljada godina), mogli bismo zaključiti da njegovo prisustvo u zračenju zvezde može biti izazvano . . . njegovim veštačkim »ubacivanjem« u žarište zvezde, ubacivanjem, naravno, od strane astroinženjera. Uzgred rečeno, da bi spektralna linija nekog elementa postala vidljiva u zvezdanoj emisiji, potrebne su beznačajne količine elementa u astronomskoj skali — iz reda od nekoliko miliona tona. Tu hipotezu, uporedo s hipotezom o »veštačkim eksplozijama Supernovih«, Šklovski ipak iznosi u polušaljivom tonu. Uzrok zbog koga tako postupa je i pored toga sasvim ozbiljan. Naime, jedan od fundamentalnih metodoloških principa nauke jeste »Okamova oštrica«, odnosno teza koja glasi da entia non sunt multiplicanda praeter necessitatem. Gradeći hipoteze, »entitete« nije slobodno množiti bez potrebe. Ovde se pod »entitetima« podrazumeva unošenje u neku teoriju osnovnog pojma, koji je već nesvodljiv na druge. Taj princip se tako svestrano poštuje da je njegovo prisustvo u svakom naučnom istraživanju teško čak i primetiti. Novi pojam slobodno je unositi u teorijski model stvarnosti samo u vanrednim okolnostima: kad postaju ugrožene malobrojne teze koje predstavljaju temelj celokupnog našeg znanja. Kad je u nekim pojavama nuklearnog raspadanja postao ugrožen
zakon očuvanja mase (izgledalo je kao da njen deo »nestaje« bez traga), Pauli je, da bi taj zakon spasao, uneo pojam »neutrina«, čestice najpre čisto hipotetične, čije je postojanje tek kasnije dokazao eksperiment. »Okamova oštrica« ili, drugim rečima, princip štednje mišljenja, zahteva da naučnik nastoji da svaku pojavu objašnjava na što je moguće prostiji način, bez uvođenja »dopunskih entiteta«, to jest hipoteza koje nisu neophodne. Rezultat primene toga principa jeste tendencija ka unifikaciji svih nauka: ona se ispoljava u objašnjavanju raznorodnosti pomoću njenog stalnog svođenja na elementarne pojmove, takve kakvima operiše fizika. Pojedine nauke često se protive takvoj redukciji: tako su, na primer, biolozi dugo smatrali da je za objašnjenje životnih pojava neophodan pojam »entelehije«, »vitalne snage«; takva »dopunska hipoteza« slična je natprirodnom stvaralačkom aktu, koji treba da nas oslobodi od svih briga vezanih za objašnjenje početaka biogeneze ili nastanka svesti. Takvi pojmovi se ipak, posle nekog vremena, pokazuju kao gresi protiv Okamovog principa i bivaju odbačeni kao suvišni. Astronom koji gleda u zvezdano nebo zapaža mnogo pojava koje već ume da objasni, pozivajući se na određene teorijske modele (na primer model evolucije zvezda, model njihove unutrašnje građe), kao i niz drugih pojava, još neobjašnjivih. Ogromne emanacije međuzvezdanog vodonika iz domena jezgra Galaksije ili snažne radioemisije nekih vangalaksijskih maglina, još nisu našli svoje teorijsko objašnjenje. Pa ipak se naučnici uzdržavaju od izjave: »to je za nas nerazumljivo, što znači da je to oznaka delatnosti razumnih bića«. Takvo postupanje bilo bi suviše opasno, jer bi zatvaralo put svim pokušajima da se te pojave objasne kao nešto »prirodno«. Ako na pustoj obali za vreme šetnje zapazimo grupe kamenih blokova koji leže u pravilnim razmacima, pri čemu nam padne u oči simetrija njihovog rasporeda, spremni smo da pretpostavimo kako je to rezultat neke pojave čije bi istraživanje moglo da bude neobično plodno za nauku: zar ne bi to bilo još nepoznato ispoljavanje delatnosti hidrodinamičnih sila plime? No ako zaključimo da je pre nas neki čovek išao tim istim putem i ovo kamenje slagao jer mu se to prohtelo, celokupno naše fizičko ili geološko STANISLAV LEM
znanje neće imati čime da se pohvali. Zato je naučnik sklon da ponašanje nekih spiralnih maglina, koje čak veoma mnogo odudara od »galaksijske norme«, smatra oznakom delatnosti Prirode, a ne kao posledicu mešanja Razuma. Hipoteze o »čudima« moguće je množiti do mile volje. Tako se, na primer, čulo da kosmičko zračenje označava duž cele Galaksije rasuti efekt reaktivnog potiska ogromnih »kvantnih letelica« čije se trase presecaju u svim pravcima vakuumskog prostora. Ako se prihvati da sa raznih udaljenih planeta u toku više miliona godina startuju fotonske rakete, onda se deo radio-emisije koji do nas dopire iz Galaksije može proglasiti kao trag njihovog zračenja, prenesen usled dejstva Doplerovog efekta čak na radio-talase (pošto su one tobožnji izvori tih talasa, ove rakete kreću se brzinama bliskim brzini svetlosti). Zvezde koje brzinom od više stotina kilometara u sekundu naglo »izleću« iz okvira nekih grupacija mogu tako da se kreću usled efekta »praćke«, izazvanog prirodnom eksplozijom njihovih zvezdanih drugova, ali ti drugovi mogli su takođe biti uništeni intervencijom astroinženjera. Najzad, deo eksplozije Supernovih odista bi mogao biti veštačkog porekla . . . ali nam »Okamova oštrica« neumoljivo zabranjuje da prihvatamo slične hipoteze. Uzgred rečeno, jedan od glavnih grehova naučne fantastike jeste množenje »dopunskih entiteta«, to jest hipoteza bez kojih se nauka savršeno snalazi. Mnoštvo dela Science-Fiction-a prihvata kao polaznu postavku da je razvitak života na Zemlji (ili samo — preobražaj nižih sisara u čovečjeg pretka) posledica spoljašnje ingerencije: nekad, u dalekoj prošlosti, na Zemlju se spustila raketa »drugih« koji su, zaključivši da su uslovi za »uzgajanje života« pod našim suncem dobri, zasadili na planeti njegove klice. Možda su smatrali da čine dobro delo, možda je to bio eksperiment, možda samo »lapsus« jednog od zvezdanih došljaka koji je, vraćajući se na palubu rakete, ispustio epruvetu sa životnim sporama . . . Koncepti te vrste mogu se množiti do u beskraj. Stvar je u tome što su oni po Okamovom shvatanju zabranjeni kao suvišni, samim tim što se biogeneza da objasniti i bez prizivanja »teorije kosmičkih poseta«, ma koliko se i ta stvar KOSMICKE CIVILIZACIJE 93
94 STANISLAV LEM (Šklovski to spominje u svojoj knjizi) u principu ne da isključiti, i ko zna neće li i sam čovek jednog dana postati rasadnik života na površini drugih planeta. Već spomenuti američki astronom Sagan predlaže plan da se Venera osposobi za kolonizaciju na taj način što će se na njoj razmnožiti neko vodeno bilje . . . Prema tome, rezultat metodološke analize je jednoznačan. Naučnik koji istražuje »astroinženjerijsku« delatnost u Kosmosu možda je odavno zapaža, samo što mu baš ona nauka kojoj služi zabranjuje da te pojave posebno okvalifikuje, da ih odvoji od prirodnih pojava i da njihovu genezu pripiše Razumu. A zar iz te dileme ipak nema izlaza? Zar su nezamisliva »jednoznačna čuda« koja se ne daju objasniti na netehnološki način? Postoje, bez sumnje, i takva. Ali zajedničko im mora biti (sem očiglednog korišćenja ogromnih, dakle astronomski opažajnih sila) postupanje na neki, ma i najopštiji i najudaljeniji način, sličan našem. Na koji način smo postupali tražeći »čuda«? Preko dizanja na neku potenciju naših savremenih mogućnosti. Jednom rečju, progres smo shvatali kao kretanje po usponskoj liniji, a budućnost kao eru sve Većih i Moćnijih Stvari. Šta bi od zemaljske ili vanzemaljske budućnosti očekivao pećinski čovek? Svakako ogromno, divno klesano kamenje. A čemu bi se antički ljudi nadali da će otkriti na drugim planetarna? Sigurno galijama s veslima kilometarske dužine. Možda se tu krije greška našeg mišljenja? Možda visokorazvijena civilizacija označava ne — najvišu energiju, nego — najsavršeniju regulaciju? Da li tako nedavno otkrivena sličnost atomskih reaktora i bombi sa zvezdama označava da smo dobili putokaz? Da li je najviša civilizacija isto što i najjača? Biće da nije. A ako nije, onda njena sociostaza ne mora biti shvatana kao rastuća energetska proždrljivost. Šta je radio divlji čovek pored vatre koju je zapalio svojim rukama? Bacao je u nju sve što je zapaljivo, igrajući i vičući pored vatre, ošamućen takvim ispoljavanjem sopstvene moći. Da nismo mi suviše slični njemu? Može biti. I pored svih takvih »zaključivanja« ipak bi trebalo očekivati različite razvojne puteve, a među njima — i ekspanzivne, bliske našoj herojskoj koncepciji večitog savladavanja sve većih oblasti materije i
KOSMIČKE CIVILIZACIJE 95 prostora. Stoga recimo sebi istinu: mi ne tražimo »svekolike civilizacije« nego, pre svega, one koje su — antropomorfne. Uvodimo u Prirodu red i poredak eksperimenta i nakon pojava te vrste želimo da upoznamo bića slična nama. A takve pojave ipak ne uspevamo da zapazimo. Da li ih nema? . . . Ima zaista nečeg duboko rastužujućeg u ćutanju zvezda kao odgovoru na to pitanje, ćutanju tako apsolutnom, koje kao da je večito. Unikalnost čoveka Sovjetski naučnik Baumštejn u pitanju koje mi ovde razmatramo zauzima stav potpuno suprotan u odnosu na stav Šklovskoga. On smatra da je trajanje jednom nastale civilizacije gotovo neograničeno u vremenu, to jest da mora iznositi milijarde godina. Zato je učestalost biogeneze, kako on smatra, izuzetno mala. On rezonuje na ovaj način. Verovatnoća da će od jednog zrnca ikre bakalara jednom nastati zrela riba — neobično je mala. Pa ipak je, zahvaljujući tome što te ikre ima veoma mnogo (oko tri miliona jajašaca u jednom nakotu), verovatnoća da će bar od jednog ili dva jajašca nastati ribe jednaka broju jedan. Taj primer neobično malo verovatne pojave u svakom, posebno uzetom slučaju, ali krajnje verovatne pri razmatranju zbira istih slučajeva, Baumštejn upoređuje sa procesima biogeneze i antropogeneze. U rezultatu izračunavanja koje nećemo navoditi, on dolazi do zaključka da je od milijarde planeta Galaksije jedva njih nekoliko, a možda čak samo jedna, Zemlja, proizvela »psihozoik«. Baumštejn se služi teorijom verovatnoće koja veli da je pri veoma malom izgledu ostvarenja neke pojave neophodno toliko mnogo ponavljanja uslova u odnosu na nju uvodnih, da bi se ona na kraju morala ostvariti. Tako je, na primer, veoma malo verovatno da bi jedan igrač, bacajući deset kocki, izbacio deset šestica. Pa ipak je verovatnoća, ako milijardu igrača bude bacalo kocke, da će bar jedan izbaciti deset šestica već daleko veća. Nastanak čoveka bio je uslovljen neizmerno velikim brojem činilaca. Tako je, na primer, najpre morao nastati zajednički predak svih kičmenjaka, riba; hegemonija
96 STANISLAV LEM malomoždanih reptila morala je ustuknuti pred erom sisara, dalje — među sisarima su morali da se izdvoje Vodeći, a nastanku od njih čoveka morala su na odlučujući način, kao što je slobodno pretpostaviti, doprineti ledena doba, koja su uvećala silnu selekciju i pred organizme postavljala ogromne zahteve u pogledu njihovih ispoljenih regulacionih sposobnosti; to je dovelo do energičnog razvoja »homeostatskog regulatora drugog tipa« — mozga9). Taj zaključak je pravilan, uz jednu, ali veoma bitnu ogradu. Autor toga zaključka je, u stvari, dokazao da su neki organizmi mogli nastati samo na planeti koja je imala veliki i samo jedan mesec (koji izaziva pojave plima i oseka, što dalje stvara svojevrsne uslove vegetacije u priobalnim sferama), da je »cefalizaciju«, rast pračovekovog mozga, verovatno ozbiljno ubrzao uticaj ledenih doba, koji je narušavao i istovremeno pojačavao selektivni pritisak, a ovaj uticaj ledenih doba bio je, kako se smatra, izazvan opadanjima sunčanog zračnog emitovanja, koje nastupa svakih nekoliko stotina miliona godina. Jednom rečju, ovaj autor je zaista dokazao retkost antropogeneze, ali ju je dokazao doslovno, a to znači da je pokazao koliko bi neverovatna bila hipoteza o nastanku na planetarna najrazličitijih sunaca — čovekolikih organizama. Taj zaključak ipak nipošto ne rešava unapred problem kosmičke gustoće biogeneze i bioevolucije. Tu se probabilistički model razvitka jednog bakalara na milion zrnaca bačene ikre ne može više primenjivati. Da od tri miliona jajašaca ikre preostaje jedna jedinka, slažemo se — pa ipak je nenastajanje ribe iz jajašca istovredno sa uništenjem toga jajašca. Međutim, nenastajanje vrste H om o Sapiens iz Primata još nipošto ne bi otklonilo mogućnost da se na Zemlji pojave razumna bića. Početak bi im mogli dati, na primer, glodari. Probabilistički model tipa kockarske igre ne može se primeniti u odnosu na sistem samoorganizacije, u koji spada evolucija. Taj model uvek uzima u obzir ili samo gubitak ili samo dobitak, što znači da je to igra zasnovana na principu »sve ili ništa«, dok je evolucija sklona svim mogućim kompromisima; ako »gubi« na kopnu, razmnožava druge svoje
organizme u vodi ili u vazduhu; ako čitav ogranak životinja podleže uništenju, njegovo mesto odmah zauzimaju, zahvaljujući evolucionoj radijaciji, drugi organizmi. Evolucija nije igrač koji će žuriti da prizna poraz, ona nije slična protivniku koji će ili savladati prepreku ili će pasti kao tvrd projektil koji se može samo razbiti o zid ili ga probiti. Evolucija pre liči na reku koja zaobilazi prepreke, menjajući pravac svoga toka. I kao što na Zemlji ne postoje dve reke s potpuno analognim tokom i oblikom korita tako sigurno ni u Kosmosu ne postoje potpuno identične evolucione reke (ili dva drveta). Tako je, dakle, spomenuti autor dokazao nešto drugo no što je nameravao. Ukazao je na neverovatnoću ponavljanja zemaljske evolucije u drugim planetnim sistemima ili bar na nemogućnost podudarnog, tačnog ponavljanja u svakoj pojedinosti, koje je dovelo do oblikovanja čoveka onakvog kakvog poznajemo. Druga je stvar što gotovo ništa ne znamo o tome šta je u bioevoluciji slučajni oblikujući uticaj (a slučajna, po takvom shvatanju, jeste prisutnost Zemljinog Meseca), a šta neophodni rezultat dejstva zakona homeostatskog sistema. Najviše nas valjda navode na razmišljanje ova »ponavljanja«, ovi »nesvesni autoplagijati« koje je evolucija počinila, ponavljajući posle više miliona godina proces prilagođavanja organizama prema sredini koju su već davno napustili. Kitovi su po drugi put, bar po spoljnom izgledu, postali slični ribama; nešto slično dogodilo se s nekim kornjačama, koje su najpre imale koru, a potom je sasvim izgubile, i najzad je, posle desetak hiljada pokolenja, ponovo stekle. Kore »prvobitnih« i »ponovljenih« kornjača potpuno su slične, samo što su jedne nastale od unutrašnje koštane građe, a druge od kožnog tkiva koje je postalo rožasto. Sama činjenica ipak ukazuje na to da modelujući pritisak sredine odlučno doprinosi nastanku oblika koji su u konstrukcijskom pogledu slični. Pokretači svake evolucije valjda su, prvo, promene nasledne informacije, predavane od pokolenja pokolenju i, drugo, promene u životnoj sredini. Uticaj kosmičkog činioca na predaju nasledne informacije podvlači Šklovski, koji je izneo neobično originalnu hipotezu da je jačina kosmičkog zračenja (koje predstavlja suštinski reguKOSMICKE CIVILIZACIJE * '
lator za količinu nastajućih mutacija) bila promenljiva i da je zavisila od toga koliko je planeta na kojoj se stvara život udaljena od Supernove; jačina kosmičkog zračenja može tada »normalnu« jačinu, znači prosečnu jačinu za celu Galaksiju, da prebaci na desetine pa i stotine puta. Neobična je otpornost jedne vrste organizama prema uticaju takvog zračenja koje uništava genetičku informaciju; tako, na primer, insekti mogu da podnose doze zračenja koje su na stotine puta veće od onih koje su za sisare smrtne. Osim toga, takvo zračenje kod organizama koji duže žive povećava učestalost mutacija u ozbiljnijem stepenu nego kod kratkovečnih (što je čak moglo imati izvestan uticaj na »negativnu selekciju« metuzalema organskog sveta). Šklovski iznosi hipotezu da je masovno uništenje velikih gmizavaca u mezozoiku izazvalo slučajno Zemljino približenje jednoj Supernovoj koja je upravo eksplodirala. Samim tim, kao što vidimo, faktor životne sredine postaje univerzalniji no što bismo hteli da priznamo, pošto on može da odlučuje ne samo o pritisku selekcije nego i o učestalosti mutiranja genetičkih odlika. Uopšte možemo reći da je tempo evolucije minimalan i da se čak približava nuli, pošto uslovi životne sredine praktično ostaju nepromenljivi kroz više stotina miliona godina. Takve sredine su, pre svega, okeanske dubine u kojima su se do danas očuvale neke životinjske forme (riba), gotovo nepromenjene od razdoblja krede i jure. Prema tome, planete sa klimatskom i geološkom stabilizacijom većom od zemaljske, jednom rečju takve koje bismo bez ustezanja proglasili za »rajske«, ako je u pitanju njihova »pogodnost« za životne pojave, u stvari mogu da predstavljaju prostranstva homeostatskog zastoja; život, naime, evoluira ne zato što bi imao ugrađenu tendenciju ka »napretku«, nego samo kad se suoči sa apsolutnom ugroženošću. S druge strane, čini se da suviše nagla kolebanja koja se, na primer, događaju oko promenljivih ili dvojnih zvezda, ili isključuju mogućnost nastanka života ili, pak, predstavljaju za njega stalnu opasnost od iznenadnog uništenja. Evolucije se, kako mislimo, javljaju na mnogobrojnim nebeskim telima. Nameće se pitanje da li one moraju da kulminiraju uvek, ili bar gotovo uvek, u nastanku ra9 8 . STANISLAV LEM
KOSMICKE CIVILIZACIJE 99 zuma ili, pak, i njegova pojava predstavlja slučaj u odnosu na pravilnost dinamičnih procesa nekako spoljašnji, nešto poput slučajnog stupanja u uličicu razvoja, otvorenu zahvaljujući sticaju okolnosti. Kosmos, na žalost, ne može da nam pruži odgovor na to pitanje i sigurno neće brzo to učiniti; zbog toga smo, dakle, zajedno s ćelom našom problematikom na Zemlji, osuđeni na znanje kakvo može da se crpe samo iz događaja koji se na njoj dešavaju. Inteligencija: slučaj ili nužnost? »Neinteligentne« životinje i biljke mogu da se prilagođavaju pojavama izazvanim faktorima životne sredine — na primer godišnjim dobima. Evolucioni katalog homeostatskih rešenja toga zadatka zaista je golem. Periodični gubitak lišća, preostajanje sklerocija, zimski san, metamorfoze insekata — to su samo malobrojna od mogućih pitanja. Stvar je ipak u tome što regulacioni mehanizmi, predodređeni naslednom informacijom, mogu da savladaju samo one pojave koje su selekcionisale hiljade prethodnih pokolenja. Preciznost instinktivnog ponašanja postaje uzaludna kad iskrsne potreba za rešenjem novih zadataka, zadataka koje vrsta još nije savladala, pa samim tim nisu postali genetički učvršćeni. Biljka, bakterija ili insekt, kao »homeostat prvog stepena«, imaju načine reagovanja na promene ugrađene od trenutka svog nastanka: na jeziku kibernetike reći ćemo da je sistem (pojedinac) »unapred programiran« u pogledu obima mogućih promena koje je dužan regulaciono da savladava radi svoga sopstvenog kontinuisanja i kontinuisanja vrste. Takve promene najčešće imaju ritmički karakter (smenjivanje dana i noći, godišnjih doba, plime i oseke) ili bar periodični (približavanje grabljivca, koje pokreće gotove odbrambene mehanizme: bekstvo ili ukočenost u »prividnoj smrti« i slično). Kad dolazi do promena koje organizam izbacuju iz njegove sredinske ravnoteže putem »programiranja« nepredviđenih instinkata, odgovor »regulatora prvog stepena« pokazuje se nedovoljnim, pa počinje kriza. S jedne strane, naglo se povećava smrtnost 7*
neprilagođenih, a selektivni pritisak istovremeno će privilegovati neke nove forme (mutante) — što na kraju može da dovede do utelovljenja u »genetičko programiranje« načina reagovanja neophodnih da bi se preživelo. S druge strane, nastaje izuzetna šansa za organizme obdarene »regulatorom drugoga tipa«, to jest mozgom, koji u zavisnosti od potreba može da menja »program delatnosti« (»samoprogramiranje zahvaljujući učenju«). Pretpostavlja se da postoji takav tip promena, takav tempo i takva sekvencija (mogla bi se nazvati »lavirintskom«, imajući na umu lavirinte u kojima naučnici proučavaju inteligenciju životinja, na primer pacova), koju evoluciona plastičnost genetski determinisanih regulatora, instinkata, nije više kadra da savlada. To će privilegovati procese razrasta centralnog nervnog sistema kao homeostatskog uređaja »drugog stepena«, kao sistema čija delatnost počiva na stvaranju probnih situacionih m odela. Ne oslanjajući se više na gotove programe delatnosti, organizam se »na svoju ruku« ili prilagođava promenjenoj sredini (pacov uči da pronađe izlaz iz lavirinta) ili sredinu prilagođava sebi (čovek gradi civilizaciju). Postoji, dabogme, još i treća mogućnost, mogućnost gubitka: kada organizam, stvorivši pogrešan model situacije, ne postiže prilagođavanje i umire. Organizmi prvog tipa »sve znaju unapred«, organizmi drugog tipa moraju pravo postupanje tek da nauče. Ugodnosti prvog rešenja organizam iskupljuje njegovom uskošću, ugodnosti drugoga — rizikom. »Kanal« kroz koji biva saopštavana nasledna informacija ima ograničene dimenzije, usled čega broj unapred programiranih delatnosti ne može da bude suviše veliki: to smo imali na umu govoreći o regulacionoj »uskosti«. Učenje, međutim, pretpostavlja uvodno razdoblje u kome je organizam posebno izložen greškama, koje lako mogu da ga staju veoma mnogo, uključujući i gubitak života. Sigurno su zbog toga do dana današnjeg u životinjskom svetu pretrajala oba ta glavna tipa regulatora: postoje sredine u kojima se stereotipno ponašanje, ali »znano od kolevke«, više isplati od svih napora skupe nauke učenja na sopstvenim greškama. Otuda, uzgred rečeno, potiče »čudesno savršenstvo« nagona. Sve to zvuči dosta dobro, ali 100 STANISLAV LEM