STVARANJE SVETOVA 2 9 9 To je problem takozvane »psihologije ličnosti«. Ne umem da opišem lice svog poznanika tako da ga po opisu odmah prepoznate na ulici. A i pored toga, ja ću ga lično prepoznati odmah. Njegovo lice je, dakle, po shvatanju psihologije čulnih opažaja izvesna ličnost (Gestalt). Često nas, takođe, neki čovek podseća na nekog drugog, ali ne umemo uvek da kažemo čime nas to podseća. Nijednim delom tela ili lica uzetih za sebe — nego celinom, sistemom, harmonijom svih crta i pokreta, dakle opet »likom«. Elem, taj tip uopštavajućeg opažanja ne odnosi se samo na vizuelnu sferu. Može da se odnosi na sva čula. Melodija zadržava »oblik« nezavisno od toga da li je odzviždana pomoću prsta, ili izvedena pomoću gudačkog orkestra ili otkucana prstom na pijaninu. Takvih načina raspoznavanja »izgleda« oblika, zvukova, itd., može da bude u svačijem iskustvu. Naučnik-teoretičar, upoznat sa apstraktnom aparaturom formalno-simboličkih teorija, sred kojih provodi život, počinje, ako je jak naučnik, da ove teorije posmatra kao izvesne »likove«, naravno bez lica i crta i zvukova; to su u njegovom duhu nekakve apstraktne konstrukcije. Elem, može uspeti da otkrije sličnosti između »likova« dve dotad nepovezane teorije ili će, uporedivši ih, shvatiti da su one naročiti slučajevi još nepostojećeg uopštavanja koje treba konstruisati. Naravno, ovo što smo rekli veoma je primitivno. Još ćemo se na to pitanje vratiti ili će se, tačnije, ono vratiti nama kad budemo hteli da pokrenemo »uzgajanje informacije«. Pozabavimo se sada sledećom igrom. Uzimamo dva matematičara od kojih će jedan biti Naučnik, a drugi — Priroda. Priroda iz prihvaćenih postavki izvodi jedan komplikovan matematički sistem koji Naučnik treba da odgonetne, tj. da ponovi. Dešava se to tako što Priroda sedi u jednoj sobi i s vremena na vreme Naučniku pokazuje kroz prozor cedulju sa nekoliko brojeva, koji odgovaraju promenama što se dešavaju na datoj etapi konstruisanja sistema koje Priroda sprovodi. Može se zamisliti da je Priroda zvezdano nebo, a Naučnik — prvi astronom na svetu. Naučnik u početku ne zna ništa, tj. ne zapaža među brojevima (»među pokretima nebeskih tela«) nikakvu vezu, ali posle izvesnog vremena nešto po
3 0 0 STANISLAV LEM činje da se doseća. Najzad počinje da isprobava na taj način što sam, sa svoje strane, gradi nekakav matematički sistem i da čeka da li će brojevi koje će mu Priroda pokazati kroz prozorčić biti onakvi kakve očekuje. Pokazuje se da su brojevi koje Priroda pokazuje drugačiji; naučnik ponovo pokušava i, ako je dobar matematičar, njemu će posle izvesnog vremena poći za rukom da nađe pravi put, te će konstruisati onakav matematički sistem kakvim se služi Priroda. U tom slučaju možemo reći da su to stvarno dva ista sistema, odnosno da se Priroda služi matematikom analognom sa onom kojom se služi Naučnik. Ponavljamo tu igru s promenjenim pravilima. Priroda Naučniku i dalje pokazuje brojeve (recimo u parovima), ali oni ne proizlaze iz matematičkog sistema. Oni svaki put bivaju stvarani uz upotrebu jedne od pedeset operacija čiji spisak dajemo Prirodi. Prva dva broja Priroda može da izabere sasvim proizvoljno. Sledeće već ne: uzima jedno od pravila preobražavan ja sadržanih u spisku — proizvoljno — izvršava ukazano u njemu deljenje, množenje, stepenovanje i slično, rezultat pokazuje Naučniku, izabira drugo pravilo, opet preobražava (prethodne) rezultate, opet pokazuje rezultat, itd. To su operacije koje naređuju odricanje od svake promene. To su operacije koje određuju da ako Prirodu svrbi levo uho, treba nešto da oduzme, a ako je ništa ne svrbi — da izvlači koren. Povrh svega postoje još dve operacije, uvek važne. Priroda mora svaki put tako da poreda oba rezultata, da prvi broj bude manji od drugog, a sem toga, bar u jednome broju mora uvek pored neparne cifre da se nalazi nula. Iako će to možda izgledati čudno, tako generiran brojčani niz ispoljavaće izvesne pravilnosti i njih će Naučnik moći da otkrije, to jest posle izvesnog vremena umeće da predviđa, no naravno samo približno, koji će se brojevi pojaviti kao sledeći. Pošto verovatnoća pravog određivanja svakog para sledećih brojeva ipak počinje naglo da se smanjuje uporedo s tim kako prognoza nastoji da obuhvata ne samo najbližu etapu nego ceo njihov niz. Naučnik će morati da stvori nekoliko sistema predskazivanja. Predskazivanje pojave nule pored neparnog broja potpuno je pouzdano; pojavljuje se u svakom paru
STVARANJE SVETOVA 301 brojeva, iako na različitim mestima. Takođe je sigurno da je prvi broj uvek manji od drugog. Sve druge promene podležu već različitim rasporedima verovatnoće. Priroda, znači, sprovodi nekakav »sklad«, ali to nije »sklad« samo jedne vrste. U njemu se mogu otkriti pravilnosti raznih vrsta, zavisi to u znatnoj meni od vremena trajanja igre. Priroda kao da pokazuje postojanje izvesnih »invarijanata« koje ne podležu transformacijama, njena buduća stanja, u vremenu ne mnogo udaljena, mogu se predviđati sa određenom verovatnoćom, ali znatno udaljena stanja ne mogu se predvideti. U takvoj situaciji Naučnik bi mogao smatrati da Priroda, doduše, primenjuje jedan sistem, ali s tolikim brojem promenljivih operatora da ga on ne ume reprodukovati; svakako će se ipak pre prikloniti tezi da Priroda deluje probabilistički. Primeniće, dakle, odgovarajuće metode približnih rešenja, tipa »Monte Karlo«. Najzanimljivije je ipak što Naučnik može da podozreva postojanje »hijerarhije nivoa prirode« (brojevi; iznad njih operacije; iznad njih — superoperacije nizanja i »nuliranja«), Imamo, dakle, i različite nivoe i »zabrane« (prvi broj nikad ne može biti veći od drugoga), odnosno »prirodne zakone«, ali ceo taj evoluirajući brojčani sistem jeste monolitni matematički sistem kao formalna struktura. To je ipak samo deo problema. Ako igra bude trajala veoma dugo, Naučnik će se na kraju orijentisati da Priroda obavlja neke operacije češće od drugih (a to zato što je i »Priroda« takođe čovek i što mora pokazati sklonost ka izvesnim operacijama, jer se čovek ne može ponašati potpuno haotično, »lutrijski«), Saglasno s načelima igre Naučnik posmatra samo brojeve i ne zna da li ih stvara neki prirodan proces, mašina ili, pak, drugi čovek. Ipak iza operacija transformacija počinje da naslućuje delovanje činioca još višeg reda koji odlučuje o tome koja će operacija biti primenjena. Taj činilac (čovek koji podražava Prirodu) ima ograničen izbor delatnosti no, bez obzira na to, kroz brojčane nizove počeće da se izdvaja sistem njegovih sklonosti (npr. češće primenjuje operaciju br. 4 nego operaciju br. 17, itd.) ili, jednom rečju, dinamične crte svojstvene njegovoj psihičnosti. No postoji još jedan činilac, relativno nezavisan pošto, s vremena na
302 STANISLAV LEM vreme, nezavisno od toga koje operacije Priroda više voli, nailazeći na onu operaciju čiji rezultat zavisi od svrbljenja uha, postupa ovako ili onako. Elem, taj svrab već nije vezan sa dinamikom njegove svesti nego pre s perifernim molekularnim procesima njegovih kožnih receptora. Naučnik, dakle, u poslednjoj instanci istražuje ne samo moždane procese nego i ono što se dešava na nekom odsečku kože čoveka koji oponaša »Prirodu«! Naravno, mogao bi »Prirodi« pripisati odlike kojih ona nema. Mogao bi, npr., misliti da »Priroda« voli nulu pored neparnog broja, dok je ona, u stvari, prisiljena da taj rezultat unosi, jer ima takvo naređenje. Primer veoma primitivan, ali pokazuje da Naučnik može različito interpretirati posmatranu »brojčanu stvarnost«. Može, naime, da je razmatra kao manju ili veću količinu spregnutih sistema. Kakav god matematički model pojave izgradio, neće biti govora o tome da svaki element njegove »teorije Prirode«, svaki njen simbol, može imati tačan ekvivalent na drugoj strani zida. Čak ako i posle godinu dana upozna sva pravila preobražaja, on nikad neće uspeti da stvori »algoritam uha koje oseća svrab«. A samo u tom slučaju moglo bi se govoriti o identitetu ili, pak, o izomorfizmu Prirode i Matematike. Tako, dakle, mogućnost matematičkog odslikavanja Prirode nipošto ne implicira njenu »matematičnost«. Čak nije u pitanju ni to da li je ta hipoteza prava: ona je potpuno suvišna. Razmotrivši obe strane saznanja (»našu«, tj. teorije, i »onu«, tj. Prirode) najzad prelazimo na automatizovanje saznajnih procesa. Najprostije bi izgledalo stvaranje »sintetičkog naučnika« u obliku nekakvog »električnog supermozga«, povezanog čulima, »perceptorima« sa spoljašnjim svetom. Takva propozicija se nameće, jer se toliko govori o elektronskom imitiranju misaonih procesa i brzini delatnosti kakve već sada obavljaju računske mašine. Ipak mislim da put ne vodi preko planova o gradnji »elektronskog natčoveka«. Svi smo fascinirani složenošću i snagom ljudskog mozga, zbog čega informacionu mašinu i ne umemo da zamislimo drugačije nego kao analogon nervnog sistema. Mozak je, bez sumnje, veličanstvena tvorevina Prirode. Kada sam tim rečima već
odao potrebnu počast mozgu, hteo bih dodati da je on sistem koji različite zadatke savladava s veoma nejednakom preciznošću. Količina informacije koju može da »preradi« mozak smučara u slalomu daleko je veća od njene količine koju u tom istom vremenu »preradi« odličan matematičar. Pod količinom informacije razumem tu naročito količinu promenljivih koje reguliše, tj. kojima »vlada« mozak slalomista. Količina promenljivih koje kontroliše smučar prosto je neuporediva s njihovom količinom koja se nalazi u »selekcionom polju« matematičarevog mozga. Proizlazi to otuda što je ogromna većina regulacionih intervencija koje obavlja mozak slalomista — automatizovana, nalazi se van polja svesti, dok matematičar ne može dosegnuti takav stepen automatizacije formalnog mišljenja iako njen izvestan stepen dobar matematičar može da stekne). Ceo matematički formalizam je kao nekakav plot uz koji i slepac, ako se pridržava, može da ide u izabranom pravcu. Čemu taj »plot« deduktivnog metoda? Mozak kao regulator poseduje malu »logičku dubinu«. »Logička dubina« (količina narednih etapa operacija koje slede jedna za drugom) matematičkog izvoda neuporedivo je veća od »logičke dubine« mozga koji ne misli apstraktno nego saglasno sa svojom bološkom namenom deluje kao uređaj koji upravlja telom (slalomist na spusnoj stazi). Prva »dubina« nipošto nije razlog za slavu nego baš naprotiv. Ona proizlazi otuda što pojave sa zaista velikom složenošću ljudski mozak nije kadar da reguliše, ukoliko to nisu procesi njegovog tela. Jer, kao regulator tela mozak vlada ogromnom količinom promenljivih: njihov broj ide sigurno do više stotina, a verovatno čak i do više hiljada. Ali — reći će neko — svaka životinja ima mozak koji precizno upravlja njenim telom. Sem tog zadatka čovekov mozak je kadar da razrešava neizmernu količinu promenljivih; dovoljno je, uostalom, uporediti razmere majmunskog mozga s mozgom čoveka pa da se orijentišemo, makar u grubom približen ju, koliko je više čovekove moždane mase »usmereno« na rešavanje intelektualnih zadataka! STVARANJE SVETOVA 303
Dakle, nema o čemu da se raspravlja kad je reč o intelektualnoj prevazi čoveka u odnosu na majmuna. Ljudski mozak je očevidno složeniji; ali znatan deo te složenosti »ne pogoduje« za razrešavanje teorijskih problema, jer on upravlja telesnim procesima: tome je namenjen. Problem stoga izgleda ovako: ono što je manje složeno (ona; deo neuronskog sistema mozga, koji čini osnov intelektualnih procesa) trudi se da ovlada informacijom o onome što je složenije (o ćelom mozgu). Nije to nemoguće, ali je veoma teško. U svakom slučaju nije to nemoguće posredno (jedan čovek ne bi uopšte bio kadar čak ni da formuliše zadatak). Proces saznanja jeste društveni proces: dolazi nekako do »sumiranja« intelektualne složenosti« mnogih ljudskih mozgova koji istražuju isti predmet. A pošto je to, i poreci svega, »sumiranje« pod navodnicima — jer se ti pojedinačni umovi ipak ne sjedinjuju u jedan sistem — problem za sada nismo rešili. Zašto se pojedini umovi ne ujedinjuju u jedan sistem? Zar nauka nije upravo takav viši sistem? Ona to jeste, ali samo u metafori. Ako išta razumem, razumem to »nešto« celo, od početka do knaja. A nije moguće da su umovi pojedinih ljudi, ujedinjujujući se, stvorili neko »više intelektualno polje« u kome će biti formulisana istina koju nijedan zasebno uzet mozak ne može apsorbovati. Naučnici, bez sumnje, sarađuju, ali u krajnjoj instanci samo neki određeni čovek mora da formuliše rešenje zadatka, a to neće učiniti nikakav »hor naučnika«. Da li je odista tako? Nije li pre tako da je najpre nešto formulisao Galilej, da je od njega to preuzeo i razvio Njutn, da je ponešto dodalo nekoliko drugih, da je Lorenc stvorio svoju transformaciju i da je tek onda, obuhvativši sve to zajedno, Ajnštajn te datosti spojio i stvorio teoriju relativiteta? Razume se da je tako bilo, ali to se uopšte ne odnosi na predmet. Sve teorije operišu nevelikom količinom promenljivih. Univerzalnije teorije sadrže ne ogromnu količinu promenljivih nego su samo primenljive na ogromnu količinu slučajeva. Upravo kao teorija relativiteta. Mi ipak govorimo o nečem drugom. Mozak je kadar da odlično upravlja ogromnom količinom promenljivih tela, uz koje je »priključen«. Dešava se to automatski ili 3 0 4 STANISLAV LEM
STVARANJE SVETOVA 305 poluautomatski (kad hoćemo da ustanemo i ne brinemo se o ostalom, tj. o ćelom kinematičkom kompleksu, pokrenutom tim »naređenjem«). Misaono međutim, tj. kao mašina za regulisanje pojavama izvan te oblasti, on je malo produktivan uređaj i, što je važnije, ne može da savlada situacije u kojima treba uzimati u obzir znatnu količinu promenljivih. Zato, npr., nije kadar da precizno reguliše biološke ili društvene pojave (u osloncu na njihovu algoritmizaciju). Uostalom, čak i daleko manje složeni procesi (klimatski, atmosferski) do dana današnjeg se rugaju njegovim regulacionim sposobnostima (shvatanim sada jedino kao umenje tačnog predviđanja budućih stanja u osloncu na poznavanje prethodnih)[X]. Mozak je, najzad, u svojoj »najapstraktnijoj« delatnosti pod znatno većim uticajima tela (čiji je istovremeno gospodar i sluga, zahvaljujući dvosmernim povratnim spregama) nego što smo obično toga svesni. Pošto je »posredstvom« ovoga tela povezan redom sa okružujućim svetom, on sve pravilnosti toga sveta počinje da izražava uvek preko pojave telesnih osećaja (otuda traženje onoga koji na svojim plećima drži Zemlju, onoga što »privlači« kamenje uza Zemlju, itd.). Propusna sposobnost mozga kao informacionog kanala maksimalna je u oblasti telesnih pojava. Međutim, prekomernost informacije koja stiže spolja, npr. kao čitani tekst, kada prekorači nekih desetak bita u sekundu, već ga blokira. Astronomija, jedna od prvih disciplina kojima se čovek bavio, do danas nije dala rešenje »problema mnogih tela« (gravitacionih masa koje uzajamno utiču jedne na druge). A postoji neko ko je kadar da taj problem reši. Priroda to čini »bez matematike«, samim delovanjem tih tela. Nastaje pitanje: zar se »informaciona kriza« ne bi mogla napasti na sličan način? Ta to je nemoguće — čujem. To je besmislen postulat. Matematizacija svih nauka pojačava se, a ne smanjuje se. Bez matematike ne možemo ništa. U redu — ali utvrdimo najpre o kakvoj je »matematici« reč. O onoj koja se izražava formalnim jezikom jednačina i nejednačina, pisanim na papiru ili fiksiranim u dvojnim elementima velikih elektronskih mašina ili, pak, 20
o takvoj koja bez ikakvog formalizma realizuje oplođeno jaje? Ako smo osuđeni na prvu, preti nam informaciona kriza. Ako ipak pokrenemo — radi naših ciljeva — drugu, stvar može da dobije drugi obrt. Razvitak ploda je »hemijska simfonija« koja počinje u trenutku kada se jedro spermatozoida spoji s jedrom jajeta. Zamislimo da smo uspeli da pratimo taj razvitak od oplođenja pa do nastanka zrelog organizma na molekularnom nivou i da sad hoćemo da ga predstavimo formalnim jezikom hernije, istim onakvim kakav upotrebljavamo prilikom predstavljanja prostih reakcija, kao 2H + + O = H20. Kako bi izgledala takva »partitura embriogeneze«? Najpre bismo morali jedne pored drugih da ispišemo formule svih spojeva koji nastaju na »startu«. Potom bi počelo ispisivanje odgovarajućih promena. Pošto zreli organizam sadrži na molekularnom nivou oko IO25 bita informacije, valjalo bi napisati količinu formula iz klase kvadriliona. Za ispisivanje tih reakcija ne bi bila dovoljna površina svih zemaljskih okeana i kontinenata zajedno. Zadatak je potpuno beznadežan. U ovom trenutku sporedno je kako se sa sličnim problemima snalazi hemijska embriologija. Mislim da će jezik hernije morati da prođe kroz veoma korenitu pregradnju. Možda će nastati neki fiziko-hemijsko-matematički formalizam. Ali to nije naša stvar. Jer ako bi nekom bio »potreban« neki živi organizam, uopšte mu nije potrebna ta žvrljancija. Dovoljno mu je da uzme spermatozoid i da njime oplodi jaje, koje će se posle izvesnog vremena »samo« preobraziti u »traženo rešenje«. Vredno je zamisliti se nećemo li moći da učinimo nešto analogno u oblasti naučne informacije? Preduzeti »uzgajanje informacije«, ukrštati ih međusobno, pokrenuti njihov »rast« tako da bismo na kraju, kao »zreli organizam«, dobili — naučnu teoriju? Kao model za naše eksperimente predlažemo, dakle, ne ljudski mozak nego drugu tvorevinu evolucije: generativnu plazmu. Količina informacije koja spada na jedinicu obima mozga neuporedivo je manja od njene količine sadržane u istom obimu spermatozoida. (Govorim o spermatozoidu, a ne o jajetu, pošto je njegova »informaciona gustina« veća). Dabogme, potreban nam je ne takav sper306 STANISLAV LEM
matozoid i ne takvi zakoni razvitka geotipova kakve je stvorila evolucija. To je samo startna taeka i istovremeno jedini materijalni sistem na koji se možemo osloniti. Informacije treba da nastaju iz informacije, kao organizmi — iz organizama. Dužni su da se uzajamno oplođuju, ukrštaju, podležu »mutacijama«, tj. nevelikim promenama, kao i — genetici još nepoznatim — radikalnim rekonstrukcijama. Možda će se to dešavati u nekim rezervoarima gde će međusobno reagovati »informaciononosni molekuli« u kojima su određena znanja kodirana onako kao odlike organizma — u plazmi hromozoma? Možda će to biti naročito »fermentiranje informacionog kvasca« ? Ali naš entuzijazam je preuranjen — suviše smo daleko istrčali. Ako treba da učimo od evolucije, moramo istražiti na koji način ona gomila informaciju. Ta informacija mora biti, s jedne strane, stabilizovana, a s druge — plastična. Za stabilizaciju, tj. za optimalnu informacionu poruku, neophodni su takvi uslovi kao što je odsustvo poremećaja u otpremniku, nizak nivo šuma u kanalu, trajnost znakova (signala), povezivanje informacija u monolitne, kohezione članove, kao i njen suvišak (prekomernost). Povezivanje olakšava otkrivanje grešaka i smanjuje njihove uticaje koji uništavaju informacionu poruku, a tome istom služi prekomernost informacije. Genotip se tim metodima služi isto kao inženjer- -vezist. Slično se ponaša i informacija koja se saopštava štampanim ili pisanim tekstom. Treba da bude čitljiva (odsustvo poremećaja), da ne podleže uništenju (kad, npr., bledi štamparska informacija), da se pojedina slova spajaju u blokove (reči), a ovi u više jedinice (rečenice). Informacija pisma je takođe prekomema, a poznajemo je po tome što se delimično oštećen tekst može pročitati. Zaštitu informacije od poremećaja za vreme čuvanja organizam realizuje dobrom izolacijom rasplodnih ćelija, njihovo isporučivan je — preciznom mehanikom hromozomskih podela, itd. Ona se, dalje, blokira u genima, a ovi u višim jedinicama — hromozomima (»rečenicama teksta naslednosti«). Najzad, svaki genotip sadrži prekomernu informaciju, koju poznajemo po tome što oštećenost jajeta dopušta da se oblikuje neoštećeni organizam — đaSTVARANJE SVETOVA 307 20*
bogme, do izvesne granice[XI]. U toku razvoja genotipska informacija preobražava se u fenotipsku. Fenotipom nazivamo onaj krajnji oblik ustrojstva (tj. morfološke crte ravnopravne sa fiziološkim, što znači i sa funkcijama), koji nastaje kao rezultanta dejstva naslednih činilaca — genotipskih — kao i uticaja spoljašnje sredine. Na oglednom modelu genotip je poput praznog i splasnutog gumenog balona. Ako ga ubacimo u ugaonu posudu, balon, čija je »genotipska tendencija« bila da postane lopta, prilagođava svoj oblik oblicima posude. Jer bitna crta organskog razvitka jeste njegova plastičnost koja proizlazi iz delovanja »regulacionih tampona« koji su nešto poput »amortizujućeg umetka« između genotipskih instrukcija i zahteva sredine. Običnim jezikom govorimo da organizam može da živi čak i u ne najpogodnijim uslovima, tj. takvim koje iskoračuju van prošeka genotipskog programiranja. Nizinska biljka može da se razvija i na planinama, ali oblikom će se prilagoditi planinskim biljkama odnosno — njen fenotip će se promeniti, ali genotip neće, jer će njena zrna, prenesena u ravnicu, ponovo proizvesti biljku prvobitnog oblika. Kako se obavlja evoluciono kruženje informacije? Ono nastaje kružno: taj sistem sastoji se iz dva kanala. Izvor informacije davane u prvom kanalu jesu zreli organizmi za vreme rasplodnog akta. Ali pošto ne mogu svi da se razmnožavaju jednako nego, uglavnom, oni koji su povlašćeni zbog najbolje prilagođenosti, odlike njihovog prilagođavanja, što znači i fenotipske, učestvuju u »izboru otpremnika«. Zato izvorom te informacije smatramo konačno ne same organizme koji se razmnožavaju nego čitavu njihovu biogenezu, odnosno biotip, to jest te organizme zajedno s njihovom sredinom (i drugim organizmima koji tamo žive, jer naši organizmi moraju da se prilagode i njihovom prisustvu). Konačno, informacija protiče, dakle, od biogeneze, preko embrionalnog razvitka, do sledećeg pokolenja zrelih organizama. To je embriogenetski kanal koji saopštava genotipsku informaciju. Drugim kanalom, povratnim, protiče informacija od zrelih organizama ka biogenezi, ali već fenotipska, pošto se predaje »na nivou« celih jedinki, a ne »na nivou« oplodnih ćelija. Fenotipska informacija je prosto sveukup308 STANISLAV LEM
nost životne delatnosti organizama (ono čime se hrane, kako se hrane, kako se prilagođavaju uz biogenezu, kako je svojim postojanjem menjaju, kako nastaje prirodno odabiranje, itd.)23). Prema tome, kroz prvi kanal protiče informacija kodirana u hromozomima, na molekularnom nivou, a kroz povratni kanal protiče makroskopska informacija, fenqtipska, koja se ispoljava u adaptaciji, borbi za opstanak i polnom odabiranju. Fenotip (zreli organizam) uvek sadrži više informacije nego genotip, pošto su uticaj i sredine informacija spoljašnjeg porekla. Čim se kruženje informacije ne događa na istom nivou, ona negde mora da podleže takvoj transformaciji da se jedan njen »kod« »prevodi« na drugi. To se dešava u procesu embriogeneze; upravo je ona »prevodilac« s molekularnog jezika na jezik organizma. Tako mikroinformacija prelazi u makroinformaciju. U takvoj cirkulaciji ne dešavaju se nikakve genotipske promene, pa nema ni evolucije.' Evolucija nastaje zahvaljujući spontano nastajućim »lapsusima« genotipske predaje. Geni mutiraju bezuslovno slepo i lutrijski. Tek selekcija sredine odabira, tj. učvršćuje u narednim pokolenjima ona koja povećavaju adaptaciju prema sredini, odnosno šanse opstanka. Antientropijsko delovanje, to jest delovanje selekcije koje kumulira rast poretka, moguće je imitirati u računskoj mašini. U nedostatku takve mašine pozabavimo se »evolucionom igrom«. Gomilu dece delimo na grupe s jednakim brojevima. Prva grupa biće prvo pokolenje organizama. »Evolucija« počinje u trenutku kad svakom detetu iz prve grupe uručujemo njegov »genotip«. To je paket u kome se nalazi pelerina od folije i instrukcija. Ako hoćemo da budemo veoma tačni, možemo reći da pelerina odgovara materiji jajeta (plazme), a instrukcija — hromozomima jedra. Iz instrukcije »organizam« saznaje »kako treba da se razvije«. Počiva to na tome što oblači pelerinu i treba da protrči kroz hodnik sa otvorenim bočnim prozorom. Napolju, ispred prozora, stoji pucaljka nabijena graškom. Pogođeni pojedinac »gine u borbi za život«, znači ne može »se razmnožiti«. Onaj koji protrči nepogođen stavlja pelerinu i instrukciju natrag u paket i tu »genotipsku inSTVARANJE SVETOVA
strukciju« daje jedinki »sledećeg pokolenja«. Pelerine imaju raizne nijanse sivila, od veoma svetlih do gotovo crnih, a zidovi hodnika su tamnosivi. Strelac će onoga što trči pogoditi utoliko lakše ukoliko njegova silueta odudara od pozadine. Najveću šansu da »prežive u borbi za opstanak« imaju oni čija pelerina ima nijansu sličnu zidu hodnika. Na taj način sredina deluje kao filtar, oslobađajući se onih koji su joj najgore prilagođeni. Stvara se »mimikrija«, tj. prilagođavanje uz boju sredine. Istovremeno se smanjuje prvobitni, široki raspon pojedinačnih boja. Pojedinac ipak ne zahvaljuje sve izglede opstanka — »genotipu«, tj. boji pelerine. Jer, ako posmatramo sudbine prethodnika ili se prosto orijentišemo u situaciji, uvidećemo da su još neki načini ponašanja (brzo trčanje, trčanje u savijenom položaju) takođe otežavali strelcu da pojedinca pogodi i samim tim povećavali izglede da »preživi«. Na taj način pojedinac, zahvaljujući »sredini«, stiče negenotipsku informaciju koje u instrukciji nije bilo. To je fenotipska informacija. Ona predstavlja njegovu ličnu nabavku. Ali fenotipska informacija se ne nasleđuje, jer se »sledećem pokolenju« predaje samo »rasplodna ćelija«, tj. paket s pelerinom i instrukcija. Kao što vidimo, crte stečene u ličnom iskustvu nisu nasleđene. Posle izvesnog broja »pasaža« kroz sredinu, »preživljavaju« samo oni čiji genotip i fenotip (boja pelerine i način ponašanja) predskazuju najveće izglede da se preživi. Grupa, najpre raznorodna, postaje monolitna. Preživljavaju samo najbrži, najveštiji i obučeni u pelerine zaštitne boje. Ipak svako naredno »pokolenje« dobija samo genotipsku informaciju; fenotipsku mora sebi da stvara samo. Neka sada, usled fabričke greške u proizvodnji, počnu da se javljaju i pelerine s mrljama. Taj uticaj »šuma« označava genotipsku mutaciju. Pelerine s mrljama izrazito se izdvajaju od podloge i zato »mutanti« imaju vrlo male šanse da »prežive«. Bivaju vrlo brzo »uništeni« od strane strelca s pucaljkom, koga možemo interpretirati kao grabljivca. Ali ako zidove hodnika izlepimo tapetom s mrljama (promena sredine) situacija će se naglo promeniti: sada će ostajati živi samo mutanti, i ta nova »nasledna« formacija ubrzo će iz čitavog stanovništva potisnuti raniju. 3 1 0 STANISLAV LEM
Čin oblačenja pelerine i čitanja instrukcije, kao što rekosmo, jeste ekvivalent embriogeneze, u kojoj se razvijaju funkcije zajedno sa oblikom organizma. Čitava ta delatnost označava embriogenetsko slanje genotipske informacije prvim informacionim kanalom (od biogeneze ka zrelim pojedincima). Učenje najbržeg načina pretrčavanja kroz sredinu jeste sticanje fenotipske informacije. Svaki pojedinac, koji je srećno savladao put na kritičnom mestu, nosi već dve vrste informacije: naslednu, genotipsku, i onu koja se ne nasleđuje, fenotipsku. Ova poslednja, zajedno s pojedincem, zanavek nestaje sa evolucione scene. Genotipska informacija koja je prošla kroz »filtar« biva predvana iz ruku u ruke i to je povratno slanje (drugim kanalom). Informacija, dakle, i u našem kanalu protiče od biogeocenoze do organizama na »mikroskopskom« nivou (otvaranje uručenog paketa, upoznavanje sa instrukcijom, itd.), a zatim od organizama natrag ka biogeocenozi — na nivou makroskopskom (pošto sam paket, tj. genotip, neće proći kroz sredinu: mora da prođe ceo pojedinac, koji je »nosilac« informacije). Biogeocenoza u toj igri — to je ceo hodnik zajedno sa onima koji trče (sredina u kojoj živi populacija). Neki biolozi, kao Šmalhauzen, smatraju da se kruženje informacije, doduše, dešava na predstavljeni način ali da zreo organizam ne sadrži više informacije no što je sadrži genotip, odnosno da je rast informacije, uzrokovan igrom sprega između pojedinca i sredine u njegovom životu samo prividan i da proističe iz delatnosti regulacionih mehanizama koje je organizam proizveo zahvaljujući genotipskoj informaciji. Plastičnost tih reakcija stvara iluziju da je došlo do realnog rasta informacije sadržane u organizmu. Međutim, ako je reč o genotipskoj informaciji, ona principijelno ostaje nepromenjena dok nema mutacije. No zato je fenotipska informacija veća od genotipske; posebna tačka gledišta protivrečna je s teorijom informacije, a ne sa biološkim teorijama. Ta pitanja treba razlikovati. Ako se skup odnosa ustali, onda će količina informacije biti data tokom pojave i od nje se neće moći oduzimati neka njena količina kao »prividna informacija«. To STVARANJE SVETOVA 3 11
3 1 2 STANISLAV LEM da li ona nastaje zahvaljujući dejstvu regulatora ili na drugi način, nema nikakvog značaja sve dotle dok pitamo za njenu količinu u nekom materijalnom predmetu kakav je organizam, s obzirom na skup odnosa. Ne radi se o akademskom sporu: to je pitanje koje za nas ima prvorazredan značaj. Gitirano gledište sugerira da je tobože »šum« u sredini mogao jedino da osiromaši fenotipsku informaciju (i tako baš tvrdi Šmalhauzen). Međutim, šum može da bude izvor informacije. Jer i mutacije su takav »šum«. Kao što je poznato, količina informacije zavisi od stepena njene verovatnoće. Rečenica »bor je element« sadrži njenu određenu količinu. No ako muha slučajno iza sebe ostavi crnu tačku nad slovom »o«, u reči »bor«, i rečenica bude glasila »bor, je element« (= bor, na poljskom znači šuma —), onda s jedne strane imamo poremećaj informacione poruke šumom, dakle opadanje informacije, ali s druge strane istovremeno imamo rast informacije, pošto je ova druga rečenica daleko manje verovatna od prve! Tu, naime, nastaje istovremeni rast selektivne informacije i pad strukturne. Prva se odnosi na skup mogućih rečenica (tipa »x je element«), a druga na skup realnih situacija, za koje su rečenice samo odslikavanje. Skup rečenica koje odslikavaju realne situacije u tom slučaju se sastoji iz rečenica kao što su »azot je element... kiseonik je element. ..« itd. Taj skup broji onoliko rečenica koliko odista ima elemenata, dakle oko sto. Zato kad ništa ne znamo sem da će rečenica biti sastavljena iz takvog skupa, verovatnoća nailaska određene rečenice iznosi 1/100. Drugi skup sadrži sve izraze datog jezika koji se mogu uklopiti u rečenicu tipa »x je element« (»kišobran je element... noga je element«, itd.). Broji dakle, onoliko rečenica koliko je reči u jeziku, tj. nekoliko desetina hiljada. Informacija je obrnutost verovatnoće, te je onda svaka od takvih rečenica hiljadama puta manje verovatna ili — sadrži odgovarajuće više informacije. (Ne hiljadama, pošto je informacija logaritam, ali to ovde nema načelnog značaja.) Kao što iz toga vidimo, pojmom informacija treba se služiti oprezno. Jer se analogno i mutacije mogu razmatrati kao pad informacije (strukturne) i kao rast informa
STVARANJE SVETOVA 3 1 3 cije (selektivne). O tome kako će biti »razmatrana« odlučuje biogeocenozna sredina. U normalnim uslovima ona će biti smanjenje strukturne informacije koja se odnosi na realni svet, a samim tim, iako je selektivna informacija porasla, organizam će podleći uništenju, kao lošije prilagođen. Ako se uslov menja, ista informacija mutacije uzrokuje rast kako strukturne količine, tako i selektivne informacije. Treba dodati da šum može da bude izvor informacije samo u veoma specifičnim uslovima: kad je ta informacija element skupa čiji se svi elementi odlikuju znatnom organizacijom (složenošću). Promena usled delovanja šuma reči »bor« u varijanti »bor« ( = šuma) — jeste prelaz od jedne organizacije na drugu, a promena reči »bor« u mastiljavu mrlju biće uništenje svake organizacije uopšte. Mutacija je takođe promena jedne informacije u drugu, sem ako je reč o letalnoj genskoj mutaciji, koja tokom razvitka ubija ceo organizam. Rečenica može biti istinita ili lažna, dok je genotipska informacija primenljiva ili neprimenljiva. To je mera koja je u oba slučaja strukturna. Međutim, kao selektivna informacija rečenica može, s obzirom na skup iz koga je sastavljamo, da bude samo manje ili više verovatna. Slično selektivnoj informaciji, mutacija može da bude manje ili više verovatna (znači da te informacije ima manje ili više). Fenotipska informacija je, po pravilu, strukturna, pošto nastaje pod uticajem dejstva sredine, a organizam na te uticaje odgovara adaptacionim redakcijama. Može se, dakle, strukturna fenotipska informacija spoljašnjeg porekla dodati strukturnoj fenotipskoj informaciji i na taj način dobiti pun zbir strukturne informacije kakav sadrži zreli pojedinac. Naravno, to nema ničeg zajedničkog sa problemom nasleđivanja: nasleđuje se isključivo genotipska informacija. Utvrđivanje informacionog bilansa u praksi biologa je veoma teško, pošto jasna granica između onoga što je genotipsko i onoga što je fenotisko može da se sprovede samo teorijski, baš s obzirom na prisustvo regulacionih mehanizama. Kada na jaje koje se deli ne bi delovali nikakvi spoljašnji uticaj i, njegov razvoj bi se mogao naz
314 STANISLAV LEM vati »dedukcijskim«, u tom smislu što genotipska informacija podleže preobražajima u kojima se ne dešava nikakva informaciona dobit. Slično se »razvija« matematički sistem, odmah predstavljen polaznim postavkama (»jedro aksioma«) i pravilima preobražaja. Jedno i drugo zajedno moglo bi se nazvati »genotipom matematičkog sistema«. Pa ipak rasplodni razvitak u toj pomišljenoj izolaciji nije moguć, jer na jaje uvek deluju neki uticaji, pa makar to bila sila teže. A zna se kakav oblikujući uticaj ona ima, npr. pri razvitku bilja. Na završetku dodajmo, pre no što najzad pristupimo pravom projektovanju »autognostičke«, odnosno »kibergnostičke« mašine, da postoje različiti tipovi regulacije. Postoji regulacija stalna, koja stalno pazi na vrednosti kontrolisanih parametara, i regulacija nestalna (regulacija putem grešaka) koja deluje tek posle prekoračivan ja kontrolisanih parametara nekih kritičkih vrednosti. Organizam primenjuje oba tipa regulacije. Temperatura se, npr., reguliše pre na način stalan, a nivo šećera u krvi — na način nestalan. Mozak se takođe može smatrati regulatorom koji se služi obema metodama. Ali ta pitanja je Ros Ašbi izložio u svojoj knji Konstrukcija mozga (Design for a Brain) tako dobro da nema potrebe da ih ovde ponavljamo. Individualni razvitak, to je konfrontacija dve vrste informacije, spoljašnje i unutrašnje. Tako nastaje f eno tip organizma. Organizam ipak služi sebi i evoluciji, tj. treba da postoji i da održava vrstu. Informaciona »ustrojstva« uzgajanja treba da služe nama. Tako smo, dakle, dužni da zakon bioevolucije, koji veli da opstaje onaj koji je najbolje prilagođen sredini, u našem uzgajanju zamenimo zakonom da »preživljava ono što najpreciznije izražava sredinu.« Znamo već šta znači »izražavati sredinu«. To je prikupljanje strukturne, a ne selektivne informacije. Ponavljanja su možda isto tako zamorna kao i suvišna, ali recimo to još jednom. Inženjer veze istražuje verovatnoću stizanja informacije na takav način da rečenica od stotinu slova sadrži za njega jednaku količinu informacije,
STVARANJE SVETOVA 315 bez obzira na to da li je rečenica uzeta iz novina ili iz Ajnštajnove teorije. Taj aspekt je najvažniji prilikom odašiljanja informacije. Međutim, o količini informacije može se takođe govoriti u takvom smislu da rečenica opisuje (odslikava) izvesnu manje ili više verovatnu informaciju. Tada informaciona sadržina rečenice zavisi ne od verovatnoće pojave slova u datom jeziku niti od njihove opšte količine nego samo od stepena verovatnoće iste situacije. Odnos rečenice prema realnom svetu nema značenja za njeno odašiljanje putem kanala veze nego postaje odlučujući pri merenju informacije sadržane, npr., u naučnom zakonu. Pozabavićemo se »uzgajanjem« samo ove druge vrste informacije, zvane strukturnom. »Obične« hemijske molekule ništa ne izražavaju ili »izražavaju samo sebe«, što izlazi na isto. Potrebne su nam takve koje bi bile i ono što jesu i, istovremeno, odslikavanje nečega izvan sebe (model). To je moguće, jer određeno mesto hromozoma osim što je »ono što jeste«, tj. čestica dezoksiribonukleinske kiseline, »izražava« još i činjenicu da će iz njega nastali organizam imati, npr., plave oči. Doduše, to »izražava« samo kao element celovite organizacije genotipa. Kako sada treba shvatiti »izražavanje sredine« preko hipotetičnih »organizama-teorija«? Sredina koju nauka istražuje jeste sve što postoji, tj. ceo svet — ali ne sv«; odjednom. Prikupljanje informacije počiva na izboru sistema i istraživanju njihovog ponašanja u tome svetu. Neke pojave, kao zvezde, biljke, ljudi, imaju takve odlike da se »nameću« kao sistemi; druge (oblak, munja) samo su prividno obdarene takvom autonomijom, takvom relativnom izolacijom od sredine. Odaćemo sada da našu »informacionu evoluciju« nećemo uopšte početi od nule, to jest da naša namera nije da stvorimo nešto takvo što će najpre »samo« morati da osvoji nivo ljudskog znanja, i tek potom da pođe dalje. Ne znam da li bi to bilo nemoguće; svakako ne bi; u svakom slučaju, takva evolucija »od nule« zahtevala bi ogromno vreme (možda čak takvo kakvo je utrošila biološka evolucija). To, uostalom, uopšte nije potrebno. Poslužimo se odmah našim znanjima, takođe i u klasifikacionom obimu (o tome šta je sistem dostojan istraživanja, a šta on nije). Računaćemo na to
316 STANISLAV LEM da tokom izvesnog vremena možda i nećemo doći do fenomenalnih otkrića, da će ona uslediti tek kad naše »uzgajanje« očvrsne. Do rešenja ćemo dolaziti metodom postupnih približavanja. Uzgajanje se može projektovati različito. Njegov uvodni model jeste, donekle, rečni šljunak kao »generator raznorodnosti« i »selektor« kao uređaj za obavljanje izbora, osetljiv prema »regularnosti«. Ako je selektor niz pregradaka sa okruglim otvorima, onda ćemo na kraju dobiti samo okrugle oblutke, jer drugi kroz »filtar« neće proći. Iz nereda smo dobili nekakav red (iz »šuma« šljunčane obale), ali okrugli obluci ne reprezentuju ništa sem samih sebe. No zato je informacija reprezentacija. Znači, selektor ne može delovati s obzirom na »odliku po sebi« nego s obzirom na nešto izvan nje. On, dakle, mora biti priključen, s jedne strane, kao filtar, uz generator »šumova«, a s druge strane — uz neki deo špoljašnjeg sveta. Na koncepciju »generatora raznorodnosti« oslanja se ideja R. Ašbi ja o izgradnji »pojačivača inteligencije«. Ašbi kaže da se proizvoljni naučni zakoni, matematičke formule, itd. mogu generisati putem sistema koji deluje potpuno haotično. Tako, na primer, Njutnov binom može, zahvaljujući čistom slučaju, biti »predat« Morzeovom azbukom od strane leptira koji treperi krilcima iznad cveta. štaviše: na takve čudne slučajeve ne treba uopšte čekati. Dakle, pošto se svaka informacija, recimo Njutnov binom, može saopštiti binarnim kodom pomoću dvadesetak simbola to njegove čestice u svakom kubnom santimetru vazduha tokom svojih haotičnih pokreta saopštavaju tu formulu dvadesetak hiljada puta u sekundu. I zaista je tako; Ašbi daje odgovarajuće izračunavanje. Otuda dobij amo prost zaključak da se, dok ovo pišem, u vazduhu moje sobe dižu konfiguracije molekula koje na jeziku binarnog koda izražavaju bezbroj količina drugih neocenjivih formula, kao i formulisanja o temi o kojoj raspravljam, samo daleko preciznijih i jasnijih od mojih. A šta tek da kažemo o atmosferi cele Zemlje! U njoj, tokom pojedinih delića sekunda, nastaju i odmah se raspadaju genijalne istine nauke pethiljadite godine, stihovi, drame, pesme Šekspira koji treba tek da se rode, tajne drugih kosmičkih sistema i bog bi ga znao šta sve još ne.
STVARANJE SVETOVA 317 Šta iz toga proizlazi? Na žalost, ništa, pošto su ti »dragoceni« rezultati milijardnih atomskih sudara pomešani sa bilionima drugih, potpuno besmislenih. Ašbi kaže da su nove ideje ništa, čim ih je pomoću procesa tako »šumnih«, tako slučajnih kao što su sudari atoma gasa moguće stvarati na pudove i hektare, ali da je zato sve — odsev, selekcija. Ašbi na taj način teži da dokaže mogućnost »pojačivača inteligencije« kao selektora ideja koje dostavlja svalđ šumni proces. Naš pristup je drugačiji; naveo sam Ašbija kako bih pokazao da se može težiti sličnom cilju (mada ne i istom — »pojačivač« ruje isto što i »uzgajanje«) suprotnim putevima. Ašbi smatra da treba polaziti od najveće raznorodnosti i postepeno je »filtrirati« . Mi, pak, želimo da pođemo od raznorodnosti velike, ali ne ogromne, od takve kakva je proces samoorganizovanja (kao oplođeno jaje) i da dovedemo do toga da nam se taj proces »razvije« u naučnu teoriju. Možda će njegova složenost tada narasti, a možda će se i smanjiti; to za nas nije najvažnije. Primetimo da »generator raznorodnosti« za kakav se Ašbi zalaže — u izvesnom smislu već postoji. Može se reći da matematika neprestano stvara bezbroj »praznih« struktura, a svet, a fizičari i drugi naučnici, neprestano pretresajući to skladište raznorodnosti (tj. raznih formalnih sistema), s vremena na vreme nalaze tamo nešto korisno za praksu, što »odgovara« za određene materijalne pojave. Bulova algebra nastala je ranije no što se bilo šta znalo o kibernetici; pokazalo se da se mozak takođe služi elementima te algebre i da je na njenim principima sada zasnovano dejstvovanje računskih mašina. Kejli je pronašao matrični račun nekoliko desetina godina pre no što je Hajzenberg zapazio da ga je moguće primeniti u kvantnoj mehanici. Adamar priča kako je neki »prazan« formalni sistem, kojim se on bavio kao matematičar i o kome nije ni mislio da može imati ičeg zajedničkog sa stvarnošću, kasnije korisno poslužio u empirijskim izračunavanjima. Tako su, dakle, matematičari — generator raznorodnosti, a empirici — selektor za koji se Ašbi zalaže. Razume se da matematika odista nije generator šu-, mova. Ona je generator poredaka. Različitih »poredaka
po sebi«. Ona stvara poretke, a neki od njih, manje ili više fragmentarno, pristaju uz stvarni svet. Ta fragmentarna pogodnost omogućava razvoj nauke i tehnologije pa, prema tome, i civilizacije. Ponekad se kaže da je matematika »viši« poredak u odnosu na stvarnost manje od nje sređenu. Ali nije sasvim tako. Pored sve svoje veličine, nepromenljivosti, neophodnosti, jednoznačnosti, matematika se u našem veku prvi put uzdrmala, jer se na njenim temeljima pojavile pukotine, počev od tridesetih godina, kada je Kurt Gedel dokazao da se njen osnovni postulat — neprotivrečnosti i istovremeno unutarsistemske potpunosti[XII] — ne da ispuniti. Ako je sistem neprotivrečan, onda nije potpun, a ako je potpun prestaje da bude neprotivrečan. Čini se da je matematika isto tako krhka kao i svaka ljudska delatnost; po mom shvatanju nema u tome ničega lošeg, ničega što bi je umanjivalo. Ali nije važna matematika, jer ne govorimo o njoj. Zar se ne može izbeći matematizacija saznajnih procesa? Ne ona koja, snalazeći se bez ikakvih znakova i formalizama, vlada procesima hromozoma i zvezda nego ona koja se služi simboličnim aparatom, pravilima autonomnih preobražaja i koja svojim operacijama proširuje logičku dubinu, kojoj u Prirodi ništa ne odgovara. Zar smo osuđeni na te njene skele? Recimo sebi najpre, ali nekako samo radi zagrevanja, da je najlakše pokrenuti »uzgajanje matematičkih sistema«, iako to obećava najmanje. Razume se, na principu »dedukcijskog razvitka« iz »aksiomskog jezgra« i čijem su »genotipu« fiksirana sva pravila dozvoljenih preobražaja. Na taj način ćemo u vidu složenih kristalnih struktura, itd. steći na j različiti je »matematičke organizme« kakve je moguće zamisliti; pri tom smo učinili upravo suprotno od onoga što je dosad činila nauka. Jer ona je prazninu matematičkih sistema ispunjavala materijalnom sadržinom pojava, dok mi takve pojave ne prevodimo na matematiku, nego baš matematiku prevodimo na materijalne pojave. Na taj način bilo bi, razume se, moguće obavljati takođe razna izračunavanja i, najzad, projektovati razne uređaje i to tako što uvodne datosti (na primer parametre dejstvovanja neke mašine koju treba izgraditi) uvodimo u »genotip« koji će nam, razvijajući se, dati kao »organi3 1 8 STANISLAV LEM
zam« — završno rešenje zadatka ili projekt mašine. Naravno, ako smo kadri da date vrednosti parametara prekodiramo na molekularni jezik »genotipa«, onda kasnije to isto činimo sa »matematičkim organizmom« i taj nekakav kristal ili drugu strukturu, nastalu u toku »dedukcijskog razvitka«, prevodimo ponovo na jezik brojeva, projektnih crteža, itd. U toku pokrenutih reakcija rešenje svaki put »izrasta samo«, a mi uopšte ne moramo da brinemo o pojedinim etapama tog procesa. Važan je samo završni rezultat. Pri tom razvoj treba da nastaje pod kontrolom unutrašnjih povratnih sprega, tako da cela ta »embriogeneza«, u trenutku kad određeni parametri dostignu prave vrednosti, bude obustavljena. Pokretanje »uzgajanja empirijske informacije« svodi se na »okretanje nogama uvis« stabla biološke evolucije. Evolucija je izišla iz jednorodnog sistema (praćelije) i stvorila milionsko razgranavanje tipova, familija, vrsta. »Uzgajanje« polazi od konkretnih pojava, odslikanih u njihovim materijalnim ekvivalentima, i stremi ka takvom »svođenju na zajednički imenitelj« da ćemo na kraju dobiti monolitnu teoriju, kodiranu molekularnim jezikom u čvrstoj strukturi pseudoorganizma. Ali možda je već dosta metafora. Počinjemo od modelovanja pojedinih pojava neke klase. Uvodnu informaciju prikupljamo sami — na »klasičan način«. Sad moramo da je prenesemo na informacionosni supstrat. Taj supstrat treba da nam dostavi hernija sinteza. Naš zadatak je da repezentujemo putanju sistema (tok pojave) — dinamičnom putanjom drugog sistema. Procese moramo predstaviti pomoću procesa, a ne pomoću formalnih znakova. Oplođeno jaje je izomorfno sa svojim »atomskim ličnim opisom«, nacrtanim na papiru ili pomoću prostornog modela od kuglica koje imitiraju atome. Nije to ipak izodinamični model, pošto se model načinjen od kuglica neće, naravno, razvijati. Model sadrži istu informaciju koju sadrži i jaje. U oba tipa drugi je ipak nosilac informacije. Zato jaje može da se razvija, a papirni nosilac — ne može. Potrebni su nam modeli sposobni za razvijanje. Svakako da bi, kada bi znakovi jednačina ispisanih na papiru ushteli međusobno da reaguju, celokupno »uzgajanje informacije« bilo nepotrebno. STVARANJE SVETOVA 319
320 STANISLAV LEM Ali to je, dabogme, nemoguće. Međutim, stvaranje uzgajanja jeste neobično teško i veoma još daleko od nas u vremenu, ali — kako se možemo nadati — nije apsurd. Gradivo za »nosioce informacije« biće, npr., velike molekule sintetičkih polimera. One se razvijaju, povećavaju, komplikuju svoju strukturu, priključujući uz sebe čestice »hrane« koje vise u sredini u kojoj prebivaju »nosioci«. Nosioci se prikupljaju tako da njihov razvoj, njihove sukcesivne promene, odgovaraju izodinamički promenarna određenog sistema (pojave) u spoljašnjem svetu. Svaka takva molekula jeste »genotip« koji se razvija saglasno sa situacijom koju sam repezentuje. U početku u rezervoar unosimo znatnu količinu (nekoliko biliona) molekula o kojima već znamo da prve faze njihovih promena teže u željenom pravcu. Počinje »embriogeneza« koja označava slaganje između razvojne putanje nosioca i dinamične putanje realne pojave. Razvoj se kontroliše, kao spregnut sa situacijom. Sprega je selektivna (što znači da dolazi do odseva onih koje se »razvijaju nepravilno«). Sve molekule zajedno čine »informacionu populaciju«. Populacija prelazi redom iz jednog rezervoara u drugi. Svaki rezervoar je selektivna stanica. Nazovimo ih skraćeno »sitom«. »Sito« je aparatura odgovarajuće povezana (npr. automatskim manipulatorima, perceptronima, itd.) sa realnom pojavom. Strukturne informacije sa stanjem pojave »sito« prekodira na molekularni jezik i stvara neku vrstu mikroskopskih mrvica, od kojih svaka predstavlja »zapis stanja pojave« ili aktuelni presek njegove dinamične putanje. Tako se, dakle, sudaraju dva talasa mrvica. Prve, tokom razvitka, kao informacioni nosioci koji se samoorganizuju, stanjem koje su upravo dosegle »predskazuju« stanje u kakvom se nalazi realna pojava. Drugi talas čine mrvice proizvedene u »situ«, one što nose informaciju o tome kakvo je stvarno stanje pojave. Nastaje reakcija slična zbacivanju antigena od strane an ti tela u serologiji. Ali princip zbacivanja jeste razlika između »istine« i »laži«. Zbačene bivaju sve mrvice koje su pojavu predskazivale tačno, pošto njihova molekularna struktura »pasuje« uz hvatljivu molekularnu strukturu čestica slatih kroz »sito«. Zbačeni nosioci, kao oni
koji su »istinito predskazali« stanje pojave, prelaze u sledeću selekciju gde se proces ponavlja (ponovo se sudaraju sa česticama koje nose saopštenje o daljem stanju pojave, opet »one koje istinito anticipiraju« to stanje bivaju zbačene, itd.). Na kraju dobijamo izvesnu količinu čestica koje su izodinamični, selekcionisani razvojni model cele pojave. Znajući njihov početni hemijski sastav, znamo već koje molekule možemo priznati kao dinamične modele razvitka onog sistema koji je bio istraživan. Takav je uvod u informacionu evoluciju. Dobijamo izvesnu količinu informacionih »genotipa« koja dobro predskazuje razvoj pojave X . Istovremeno se vodi analogno »uzgajanje« čestica koje modeluju pojave X , Y, Z, a koje spadaju u celu istraživanu klasu. Recimo da najzad imamo nosioce za svih sedamsto miliona elementarnih pojava te klase. Sad je potrebna »teorija klase« koja počiva na pronalasku njenih invarijanata, odnosno parametara zajedničkih za celu klasu. Treba, dakle, trijažom odstraniti sve nebitne parametre. Prihvatamo se uzgajanja »narednog pokolenja« nosilaca koji više ne modeluju razvitak originalne pojave nego razvitak prvog pokolenja nosilaca. Pošto pojava ima beskrajnu količinu promenljivih koje se daju otkriti, u uvodu je načinjen izbor bitnih promenljivih. Bilo ih je veoma mnogo, ali to, naravno, nisu mogle biti sve promenljive. Uvodni izbor koji smo spomenuli nastaje »klasičnim« metodom, tj. obavljaju ga naučnici. Sad naredno pokolenje nosilaca isto tako ne modelu je sve razvojne promenljive prvog pokolenja nego, ovog puta, selekcija bitnih promenljivih nastupa samostalno (metodima katalitičkog zbacivanja). Razni primerci nosilaca drugog pokolenja zaobilaze u razvitku razne promenljive prvobitnih nosilaca. Neki zaobilaze bitne promenljive, čime se njihove dinamične putanje odmiču od »istinitog predskazanja«. One stalno bivaju eliminisane u narednim »sitima«. Najzad bivaju selekcijom izdvojeni oni nosioci drugog talasa koji su, i pored zaobilaska izvesne količine promenljivih, »predskazali« celu razvojnu putanju prvobitnih. Ako je struktura nosilaca koji stižu do »cilja« u drugom udaru praktično identična, to označava da smo dobili, tj. »iskristalisali teoriju istraživane klase«. STVARANJE SVETOVA 321 21
3 2 2 STANISLAV LEM Ako još uvek vlada (hemijska, topološka) raznorodnost među nosiocima, selekciju treba ponavljati u cilju daljeg eliminisanja nebitnih promenljivih. »Iskristalisane teorije« ili, ako neko više voli, »teorijski organizmi« drugog udara dalje počinju »rivalizaciju« oko odslikavanja s analognim česticama koje predstavljaju »teoriju« druge klase pojava. Na taj način težimo dobijanju »teorije klase klasa«. Taj proces može proizvoljno da se kontinuiše radi dobijanja različitih stepena »teorijskog uopštavanja«. Nedosežan, ali koji se da zamisliti, jeste nekakav »brilijant saznanja«, neki »teorijski superorganizam« na samom vrhu ove evolucione piramide, prema kome težimo: to je »teorija svega što postoji«. Svakako nemoguća; govorimo o njoj samo da bismo očiglednije pokazali analogiju sa »izokrenutim evolucionim stablom«. Gornja koncepcija je, doduše, dosta zamorna u izlaganju, a ipak je vrlo primitivna. O njenom usavršavanju vredelo bi razmisliti. Npr., vredno bi bilo primeniti u »uzgajanju« neku vrstu »ostvarenog lamarkizma«. Zna se da Lamarkova teorija o naslednosti stečenih odlika ne odgovara istini u biologiji. Metod nasleđivanja »stečenih odlika« mogao bi se u cilju ubrzanja »teorijskih uopštavanja« primeniti u informacionoj evoluciji. Govorili smo, doduše, o »iskristalizovanoj informaciji«, ali isto je tako moguće da će »teorionosne« mrvice biti druga supstanca (polimeri). Možda će se, takođe, pokazati da će one u izvesnim aspektima biti znatno slične živim organizmima. Možda bi trebalo počinjati ne od mrvica nego od relativno velikih konglomerata ili čak »pseudoorganizama«, odnosno »fenotipova« koji predstavljaju informacioni zapis realne pojave i težiti k tome da, opet obrnuto no u biološkoj stvarnosti, takav »fenotip« proizvede svoje »uopštenje«, svoj »teorijski plan«, odnosno »genotip-teoriju«. Na stranu ipak takve ideje, jer i ovako se nijedna ne može verifikovati. Primetimo samo da je svaka »mrvica-teorija« izvor uopštene informacije o sistemskom zakonu, informacije koju je moguće prekodirati na za nas razumljiv jezik. Te su mrvice slobodne od formalnih ograničenja matematičkih sistema: one mogu, naime, da mo-
deluju ponašanje tri, pet ili šest gravitirajućih tela, što je matematičkim putem neostvarljivo (bar ne na precizan način). Pokrećući razvitak nosilaca »teorije pet tela« dobićemo datosti o položaju realnih tela. U tu svrhu moramo ih »pustiti u opticaj« u odgovarajućoj aparaturi, tako da se njihove razvojne putanje, zahvaljujući povratnim spregama, usklade s putanjama istraživanog sistema. To, dabogme, pretpostavlja postojanje autoregulacionih i samoorganizujućih mehanizama u ovim nosiocima. Tako se, dakle, može reći da smo kao Li Šao Ming, koji je naučio kako se treba boriti sa zmajevima, a jedina je muka bila u tome što apsolvent nauka nigde nije mogao da pronađe zmaja. Ni mi ne znamo ni kako da izgradimo ni gde da tražimo materijal za »informacione nosioce«. U svakom slučaju, predstavili smo kako je moguće zamisliti buduću, daleku »biotehnologiju«. Kao što se vidi, njene mogućnosti mogu da budu dosta velike. Osmelivši se takvom izjavom, predstavićemo na kraju još jednu biotehnološku varijantu. Posebna klasa bili bi takvi »informacionosni spermatozoidi« čiji bi zadatak bio ne istraživanje pojava bez uređaja nego njihova proizvodnja. Iz takvih »spermatozoida« ili, pak, »jaja« nastajali bi svi željeni objekti (mašine, organizmi, itd.). Razume se da bi takav »radni spermatozoid« morao raspolagati kako kodiranom informacijom tako i izvršnim uređajima (kao biološki spermatozoid). Oplodna ćelija sadrži informaciju kakav je krajnji cilj (organizam) i kakva je putanja do toga cilja (embriogeneza), ali materijale za »građenje ploda« ima date (u jajetu). Može se ipak zamisliti takav »radni spermatozoid« koji sem informacije o tome kakav objekt ima da načini i na koji način to da izvede, poseduje još dopunsku informaciju o tome kako materijale sredine (na drugoj planeti, npr.) da preradi u potrebno gradivo. Takav »spermatozoid« posejan u pesku, ako poseduje odgovarajući program, proizvešće sve što može da se stvori iz silicijuma. Treba mu eventualno »dosuti« drugih materijala i, razume se, priključiti mu izvor energije (npr. atomske). Ali krajnje je vreme da na tom kulminacionom panbiotehnološkom akordu stvar okončamo[xm]. STVARANJE SVETOVA "323 21'
324 STANISLAV LEM Jezička inženjerija Tela uzajamno na sebe deluju materijalno, energetski i informacijski. Rezultat delovanja jeste promena stanja. Ako se bacim na zemlju zato što je neko komandovao »lezi«, promenu moga položaja izazvalo je stizanje informacije; ako padnem zato što se na mene srušila enciklopedija, promenu je izazvalo materijalno dejstvo. U prvom slučaju nisam morao da padnem, dok sam u drugom morao. Materijalno-energetska delovanja su determinisana, dok informaciona izazivaju samo promene nekih rasporeda verovatnoće. Tako to izgleda bar u krajnje nepreciznom uopštavanju. Informaciona delovanja menjaju rasporede verovatnoće u obimu koji ustaljuju energetsko-materijalni uslovi. Ako mi neko poviče »leti!«, ja to neću učiniti čak ako bih i želeo. Informacija će biti predata, ali ne i ostvarena. Ona će promeniti stanje moga mozga, ali ne i stanje inoga tela. Razumeću šta mi je rečeno, ali neću moći to da izvršim. Tako, dakle, jezik poseduje aspekt izvodljivi i aspekt razumevajući. Od te konstatacije ćemo startovati. Pod jezikom ćemo podrazumevati skup stanja izdvojen iz skupa »svih mogućih stanja« ili onaj krajnji podskup u kome se vrši selekcija s obzirom na »nešto« (na neko X ). Za dati jezik X je promenljiva, koja prima razne vrednosti u nekom njihovom pregratku. O kakvom »podskupu stanja« je reč? Uštedećemo mnogo reči prelazeći na primer. Drugi takav podskup, već ne jezički, sadrži sve moguće putanje tela u sunčanom sistemu. Lako je zapaziti da, iako mogućih putanja ima bezbrojno mnogo, one nisu proizvoljne (npr. nisu moguće kvadratne putanje). Tela se ponašaju tako kao da su njihovim pokretima nametnute nekakve restrikcije. Kažemo, oslanjajući se na Ajnštajna, da restrikcije ovim pokretima tela nameće metrika prostora, uslovijena rasporedom masa. Sve moguće putanje tela što kruže, kao i onih koja bilo kada mogu biti uvedena u sistem, nisu isto što i ovaj prostor sa ograničavajućim osobinama. Analogno se u lingvistici čini razlika između iskaza (»putanja«) i jezika (nešto poput »jezičkog polja«). Analogije se mogu nastavljati. Kao što gravitaciono polje ograničava tela u njiho
STVARANJE SVETOVA 3 2 5 vim pokretima tako i »jezičko polje« ograničava »putanje« iskaza. I slično, kao što je svaka kinematična putanja obeležena s jedne strane metrikom polja, a s druge graničnim uslovima tela (njegova početna brzina, pravac kretanja), tako u oblikovanju iskaza učestvuju uslovi »jezičkog polja« kao sintaktičko-semantička pravila i »lokalni granični uslovi« dati putem dijahronije i sinhronije individue koja se iskazuje. Kao što putanje tela nisu gravitaciono polje tako ni iskazi nisu jezik, mada će, ako iz sistema nestanu sve mase, nestati i restrikcije koje nameće teža, a ako umru svi koji vladaju poljskim, nestaće i odgovarajuća sintaktičko-značenjska pravila, odnosno »polje« našeg jezika. Nameće se pitanje na koji način, u stvari, postoje »polja« — jezička i gravitaciona? To je nelagodno pitanje, jer se dotiče »ontološkog statusa« istraživanih pojava. Pokreti tela i jezičke artikulacije sigurno postoje — samo da li tačno na isti način kao gravitacija i jezik? U oba slučaja — odgovorićemo — primenjuju se određene forme opisa koje objašnjavaju stanje stvari i dopuštaju predikcije (u slučaju jezika samo probabilističke, što sad nije najvažnije). Te opise ne moramo ipak da priznamo za ultimativne, jer ne znamo da li su Ajnštajn i lingvisti izrekli u tim pitanjima (teže i jezika) krajnju, zanavek nenarušivu reč. Ali ta okolnost ne uvećava brige ni konstruktora planetarnih raketa ni razgovornih mašina, bar ne kao ontološki problem, jer je on za obojicu samo tehnički problem. Predstavimo sada modelski raspored »svih mogućih« jezika na dvopolnoj skali. Jedan pol ćemo nazvati »funkcionalnim«, drugi pak — »razumevajućim«. Na toj skali prirodni jezik zauzima mesto nedaleko od pola »razumevajućeg«, dok se fizikalistički jezik smešta negde na sredini, a jezik naslednosti na samom »funkcionalnom« polu. Između informacione i materijalne »funkcionalnosti« postoji samo takva razlika što efekti funkcionalnosti (čisto materijalne) nisu referentni ni prema čemu, to znači da se, kada se neka materijalna pojava dešava, a može se priznati da je uloga »informacionih« činilaca u njemu potpuno nebitna, ne može razmatrati da li je ta pojava »istinita« ili »lažna«, da li je »adekvatna« ili »neadekvatna«, pošto se ona naprosto događa, i gotovo.
Svaki jezički iskaz može se smatrati nekim upravljačkim programom, to jest matricom preobražaja. Rezultat realizovanih preobražaja može biti ili čisto informacioni ili — istovremeno — i materijalan. Što se, pak, upravljanja tiče, ono se može dešavati unutarsistemski, kad jedan deo sistema (jedro jajeta) sadrži program, a drugi njegovi delovi su realizatori zadatih preobražaja. Takođe se može javljati međusistemsko upravljanje — kada se, npr., govorom ili pismom sporazumevaju dva čoveka. Ponekad se samo uslovno daje utvrditi imamo li pred sobom dva spregnuta sistema ili samo jedan — što je važno, ali nas u ovom trenutku ne zanima. Određeni iskaz, npr. knjiga, upravlja čitaočevim moždanim procesima. Kada su ipak upravljački programi jezika naslednosti tačno podetaljeni, iskazi prirodnog jezika predstavljaju programe pune praznina. Oplođeno jaje ne primenjuje — nasuprot grupi hromozoma što upravlja njegovim preobražajima — neku izabranu strategiju (iako, kao celina, može da je primenjuje u pogledu na sredinu, suprotstavljajući se poremećajima koji iz nje potiču). Primalac može da izabira strategiju samo onda kad stižući program ne ujednoznačuje nametano ponašanje, kad je, npr., taj program pun praznina. On tada zahteva dopune koje određuju kako razmere praznina tako i »interpretaciona potencija« primaoca, data njegovom sistemskom strukturom i pretprogramiranjem. Pošto se njime ne upravlja deterministički, čitalac romana je nekako prisiljen da preduzima strategijske odluke raznih nivoa (čemu da pripiše pojedine rečenice, cele saopštavane scene, sisteme izgrađene iz scena, itd.). Strategija se obično svodi na informacionu maksimalizaciju i organizujuću optimalizaciju (hoćemo da saznamo najviše i na najpovezaniji, najcelovitiji način). Percepcija teksta kao programa koji zahteva dopune u pojasu dopustivih interpretacionih oscilacija predstavlja samo jedan član hijerarhijski sastavljenog postupanja, jer ne čitamo da bismo se bavili koordinirajućom ili usklađujućom strategijom nego da bismo nešto saznali. Pravi rezultat percepcije, do koga nam je stalo, jeste priraštaj informacije. Odluke interpretacione i sve druge upravljačke delatnosti sintaktičko- -semantičke prirode, poruka uopšte pokreće »pretpra326 STANISLAV LEM
žno«, tj. »dopunjavanje fragmentarnog programa u glavi« dešava se na način nedostupan introspekciji. Svest dobija isključivo same završne rezultate procesa odlučivanja i to kao informaciju koja tekst nosi na izgled sasvim neposredno. Tek kad je tekst težak, dotad automatizovane delatnosti podležu »uzdizanju« u polje svesti koja se uključuje u akciju kao interpretirajuča instanca. To se kod raznih lica dešava različito, pošto »teškoća« teksta nije merljiva na skali monolitnoj za sve ljude. Uostalom, potpun uviđaj u višečlani rad mozga nikad se ne postiže introspekcijski, a ta nedostupnost predstavlja jednu od mora teorijske lingvistike. Ako efektivnost otpreme ne izgleda loše, tj. invarijante teksta bivaju predavane, iako tekst kao program »informacione rekonstrukcije« zjapi prazninama, to je zato što mozgovi pošiljaoca i primaoca čine homomorfne sisteme s visokim stepenom aktivnosne uporednosti, naročito ako su podlegali analognom pretprogramiranju — u krugu iste kulture. Formalizacija jezičkog iskaza stremi ka maksimalnom sužavanju pojasa interpretativne proizvoljnosti. Formalni jezik ne dopušta alternativne interpretacije — tako bar treba da bude u idealnoj granici. U stvarnosti se pokazuje da taj pojas nije nulti i sigurno se zato iskazi, za matematičara jednoznačni, za računsku mašinu ne pokazuju kao takvi. Formalni jezik realizuje — na način nerazumevajući (ili bar »ne razumevajući po svaku cenu«) — efikasnost čisto informacionu, predstavljajući program bez praznina, pošto svi elementi i pravila njihovih preobražaja treba da budu zadati explicite — već na startu (nedostatak mesta za primalačko »domišljanje« treba da omogući primenu različitih eksponencijalnih strategija). Formalni iskazi su na elementarne korake razbijeno konstruisanje struktura koje imaju unutrašnje odnose i koje su lišene spoljnih odnosa (odnosa prema realnom svetu). Takođe ne podležu spoljašnjim proveravajućim testovima; istinitost u čistoj matematici je isto što i mogućnost (neprotivrečnog) konstruisanja. Istovremeno informaciono i materijalno funkcionalan jeste jezik naslednosti. To je jezik utoliko poseban što u njemu generisani »iskazi« podležu posle izvesnog vremena »proveri«, s obzirom na njihovu »biološku adekSTVARANJE SVETOVA 3 2 7
vatnost« u »prirodnim testovima« efikasnosti živih sistema koji nastaju u njihovoj prirodnoj ekološkoj sredini. »Iskazi« toga »jezika« treba, dakle, da ispunjavaju kriterij ume »istine« u pragmatičnom razumevanju: uspešnost »funkcionalnosti« verifikuje se ili falsifikuje u dejstvovanju, pri čemu se »istina« izjednačuje sa doživljajem, a »laž« sa uništenjem. Tim apstraktno logičkim krajnostima odgovara u suštini širok, neprekidan spektar mogućih rasporeda, pošto takve »genske rečenice« koje su »unutrašnje suprotne« jer sadrže letalne gene, uopšte ne mogu da završe uvodnu, embriogenetičku fazu svoje funkcionalnosti, dok druge »rečenice« bivaju »obarane« tek posle dužeg vremena — npr. života jednog ili i niza polcolenja. Pri tom istraživanje samoga ovog jezika, pojedinih njegovih »rečenica« bez uzimanja u obzir svih tih »kriterijuma adekvatnosti« koje sadrži sredina, ne dopušta da se utvrdi da li je i u kojoj meri u ćelijskom jedru programirana efikasnost — ostvarljiva. U funkcionalnom jeziku ne istupaju nikakvi »mentalni«, »emocionalni«, »volicionalni« termini, kao što u njemu nema takođe ni opštih naziva. I pored toga univerzalizam sličnog jezika može da bude veliki, kad se uzme u obzir i to da je jezik hromozoma, doduše potpuno apsihički i »nerazumevajući«, jer ne čini rezultat ničijeg mišljenja, nego on ostvaruje — na kraju lanca samoupravljanih preobražaja — jezik razumnih bića. Ali, prvo, nastanak »sekundarnog« u tom smislu razumevajućeg jezika dešava se tek na nivou čitavog skupa ljudskih jedinki (sama individua neće stvoriti jezik) i, drugo, on ne determiniše nastanak razumevajućeg jezika nego samo probabilistički omogućava takav događaj. Jezik čisto razumevajući realno nigde ne postoji, ali moguće ga je veštački proizvesti. U tom cilju treba prirediti izolovane sisteme koji su neka vrsta modifikacije lajbnicovskih »monada«, što poseduju određena i u vremenu promenljiva unutrašnja stanja kojima su koordinirane skraćene oznake. »Sporazumevanje« označava poruku — od jedne monade drugima — naziva njenog unutrašnjeg stanja. Monada razume monadu pošto »iz unutrašnjeg iskustva« zna sva stanja o kakvima može od sudbinske drugarice da bude informisana. Naravno, nameće 3 2 8 STANISLAV LEM
STVARANJE SVETOVA 3 2 9 se analogija s jezikom subjektivne introspekcije na kome se saopštavaju stanja osećajna, volicionalna (»hoću da mi bude lepo«), mentalna (»sanjam o radosti«). Ovo X , s obzirom na koje nastaje selekcija »iskaza« u hromozomnom jeziku jeste, kao što već znamo, »biološka adekvatnost« nasuprot sredini. Šta je to X kod naših monada? Selekcija nastaje s obzirom na adekvatnost naziva — nasuprot njihovim unutrašnjim stanjima, i ništa sem toga; znači, u funkcionalnom razumevanju koje smo ustalili, čisto razumevajući jezik ničemu ne može da služi. Bez sumnje zato u takvom »totalno produhovljenom« vidu — ne postoji. Postoji ipak u elementarnim vidovima, lišenim, s obzirom na svoje terminološko siromaštvo i nedostatak sintakse, prava na naziv »jezika«, kod životinja. Pošto je biološki korisno ako se jedna životinja (npr. pas) orijentiše u »unutrašnje stanje« druge životinje i, istovremeno, pošto su takvim stanjima koordinirane neke vrste opažajnog ponašanja, u svojevrsnom »kodu bihejviuru« životinje mogu jedna drugoj svoja unutrašnja stanja (straha agresivnosti) da saopštavaju (i to čulnim kanalima, u obimu širem od našeg, pošto je pas kadar da nanjuši strah ili agresivnost ili, najzad, seksualnu spremnost drugoga psa). Razvijeni čisto razumevajući jezik, na primer jezik naših »monada«, mogao bi stvoriti takođe logiku i matematiku, pošto će na elementarnim unutrašnjim stanjima, ako se samo ne doživljavaju aktuelno nego ako ih je moguće sebi prizvati u pamet, biti izvodljive operacije različitih vrsta (zbrajanja, oduzimanja, isključivanja, itd.). Primetimo da ove vrste ne bi mogle nastati evolucionim, prirodnim načinom »monade«, a od trenutka kada bi ih neko ustrojio ipak nastaje mogućnost stvaranja matematike i logike u odsustvu neposrednog kontakta sa spoljašnjim svetom (pretpostavljamo da monade nemaju nikakvih čula i da su spojene isključivo jedne s drugima, npr. provodnicima kroz koje protiču primani i slati iskazi »razumevajućeg jezika«). Prirodni jezik ljudi je pomalo razumevajući, a pomalo funkcionalan. Na njemu se može kazati »boli me glava«, a da bi se takva rečenica razumela treba iskusiti bol i imati glavu; takođe se može reći »boli me poraz«, pošto
330 STANISLAV LEM je taj jezik potpuno prožet izvodima unutrašnjih stanja koje je moguće projicirati na spoljašnji svet (»stizanje proleća«, »mračno more«). Na njemu je moguće stvoriti matematiku i logiku i, najzad, moguće je takođe ostvarivati razne vrste empirijske funkcionalnosti. Između funkcionalnog jezika gena i prirodnog jezika nastaje ovakav zanimljiv odnos. Jezik naslednosti daje se na razumevajućem jeziku ljudi — bar ograničeno, ako ne aktuelno — odslikati. Svaki gen moguće je obeležiti na odgovarajući način, makar i numerisanjem (prirodni jezik implicira matematiku zajedno s teorijom skupova). Međutim, prirodni jezik jednoznačno sa hromozomnim — ne može se odslikati. Kao što smo već primetili, jezik naslednosti ne sadrži nikakve opšte nazive niti nazive mentalnih stanja. Kada bi to bilo samo čudno, stvar bi zasluživala da bude spomenuta. Ona je veoma poučna. Određeni bromozomni iskaz učinio ie da se rodio Lebesi, Poenkare ili Avelj. Znamo da matematičke sposobnosti obeležava hromozomni iskaz. Doduše, ne postoje nikakvi geni »matematičkog dara« u tom smislu da bi se mogli numerisati i izdvojiti. Matematička sposobnost je preformirana od strane nepoznatog strukturno-aktivnosnog dela celoga genotipa i mi ne umemo da presudimo unapred u kome se stepenu ona nalazi u rasplodnoj ćeliji d u kome se, pak — »nalazi« u društvenoj sredini. Izvan svake sumnje, sredina se ipak pokazuje pre kao »izazivač« talenta nego kao njegov kreator. Tako, dakle, funkcionalni jezik, ne posedujući u svom rečniku nikakve opšte nazive, može da realizuje stanja u kojima se ispoljavaju designati takvih naziva. Prema tome, razvoj ide od »posebnog« ka »opštem«, od stanja niže složenosti ka stanju više složenosti. Nije, dakle, tako da funkcionalni jezik gena predstavlja nedovoljno univerzalno oruđe, takvo iz čijeg će istraživanja konstruktor imati malo koristi — čim je svaki »iskaz« koji pada na tom »jeziku« samoostvarujući proizvodni recept konkretnog primerka neke vrste, i ništa više. Jezik naslednosti pokazuje se u svom univerzalizmu začuđujuće »preobilnim«. Taj jezik je oruđe za građenje sistema koji su kadri da savladaju takve zadatke kakve sam njihov tvorac (taj jezik) ne može savladati — makar i zbog nedostatka odgovarajuće rečničko-sintaktičke aparature.
Dokazali smo, znači, da efektivnost funkcionalnosti, koju demonstrira jezik naslednosti, prekoračuje granice koje su mu obeležila naša formalno-matematička istraživanja. Razvitak jajeta nije ni »tautološki« proces ni »deduktivno« izvođenje konsekvencija iz onog »skupa aksioma i pravila preobražaja« koji sadrži čelično jedro. Dok su naša formalizovanja svaki put najviše otkidanje, pošto samo preko takvih operacija umemo da stignemo do sigurnosti invarijantnih utvrđenja — put evolucije u odnosu na naš potpuno je suprotan. Jer hromozomni predikcijski »račun« ne može sebi dopustiti nikakav »luksuz« otkidanja, čim se ne razvija na papiru koji trpi nego nastaje realno — i upravo zato sva, apsolutno sva stanja materije u kojoj treba funkcionalno da deluje informacionim upravljanjem — moraju u njemu da budu uzeta u obzir. U tom naročitom smislu može se izjaviti da organizam rasplodnim ćelijama izriče sintetičnu presudu a priori: jer se njihova golema većina pokazuje (bar u pragmatičnom smislu, kao što smo primetili) kao istinita. Kriterijumi istinitosti ili, bolje rečeno, ove adekvatnosti — ipak su promenljivi, otkuda uostalom uopšte potiče sama mogućnost transformizma i evolucije vrsta; za nas se, pak, kao najhitnije pokazuje to da i u oblasti funkcionalnog jezika, nerazdvojno vezanog sa svojim materijalnim nosiocem, takođe nedostaju kriterijumi »istine« ili bar samo »efikasnosti« iskaza. Ni razumevajući ni funkcionalni jezik ne mogu da nastanu niti da deluju ako nisu uslovljeni i usmereni vanjezički. Kriterijumi istine, pravilnosti, efektivnosti jezika (najzad) nalaze se van njih — u materijalnoj oblasti prirode. Kad njih nema, nakaze besmisla kadar je da stvara i razumevajući i funkcionalni jezik, o čemu nas istovremeno uče istorija pismenosti, zajedno s prirodnom istorijom vrsta. Predložili smo podelu jezika na funkcionalne i razumevajuće. U čisto funkcionalnom jeziku reč postaje u doslovnom smislu telo. Takav jezik ništa ne »objašnjava« nego jedino materijalizuje »sadržaj« svojih iskaza, zahvaljujući programiranju odgovarajućih sekvenci delovanja. Zanimljiva je komparatistika obeju jezičkih vrsta, pošto funkcionalni startuje na molekularnom nivou i iz STVARANJE SVETOVA 3 3 1
njega iskoračuje na makroskopski nivo metazoa, dok prirodni jezik nastaje na nivou makroskopskom (naših tela) i iz njega iskoračuje »na obe strane«, tj. atoma i galaksija. U oba jezika mogu se otkriti kako »konotacije« tako i »denotacije« pojedinih »naziva«, pa čak i »semantika« — ako se prizna da značenjima prirodnog jezika odgovaraju procesi koje je taj jezik organizovao »u moždanoj sredini«, dok »značenjima« naslednosti odgovaraju procesi koji u okviru prirodne sredine »opravdavaju« prisustvo u organizmu — pojedinih genski determinisanih odlika. U tom smislu semantika funkcionalnog jezika ipak je najizrazitije svršena, pošto od konkretne funkcije genski determinisanih odlika van ekološke sredine nema nikakvih daljih testovnih »pozivanja« (izvestan deo genotipa označava nastanak udova — koji »znače« lokomociju, drugi — oči koje isključivo »znače« gledanje, i ništa više), dok je »moždana sredina« prirodnog jezika samo »posredna testovna stanica«, pošto u svetu Prirode i Kulture postoje i druge — u odnosu na mozgove spoljašnje. Posebno je pitanje opštih naziva, kojih u funkcionalnom jeziku nema, čime on upravo ima — napred ukazani — svršeni krakter, dok je prirodni jezik — zahvaljujući njihovom prisustvu — teoriomnoštven (kontinualan). Zahvatajući stvar u primtivizujućem uprošćenju, može se reći da potrebu ponavljanja opštih naziva rađa probabilistička priroda realnog sveta njenom najčešćem, stohastičkom »izdanju«. Radi se o nedeljivosti dva istovremena aspekta pojava: toga da mogu biti međusobno slične, i toga da se istovremeno — u izvesnim pogledima, međusobno razlikuju. Svaki sto je u izvesnom smislu »jedini«, a u drugom — predstavlja element klase »stolova«; opšti nazivi »fiksiraju« sličnosti, a minimalizuju razlike; tamo gde bi vladala unikalnost stvari i pojava opšti nazivi ne bi bili potrebni — ni mogući. U stvari, nema sklada tako visokog ranga za čije se prisustvo jezik zalaže: on je, kao opis događaja, po pravilu sređeniji od njih. Stohastički procesi, u zemaljskoj sredini neobično česti, označavaju zajedničko prisustvo slučajnih crta (»komponente haosa«) i crta sređenosti (»komponente sklada«) u istim pojavama (ponašanje ljudi, životinja, društva, mašina i sistema složenih i nelinearnih, klimatske, meteorološke pro3 3 2 STANISLAV LEM
STVARANJE SVETOVA 3 3 3 mene, itd.). Deterministički procesi idu u istoriji ispred in determinističkih nauka, jer nas na ove prve nekako automatski, pa prema tome i ranije, navodi sam jezik; on zaobilazi slučajne aspekte stohastike pojava i, govoreći nešto jasnije — utisku je ih bezanalitički u steznike opštih naziva. Slične rezultate postiže funkcionalni jezik —■ zahvaljujući pokretanju razvojnih gradijenata, proizvođenih od strane molekularnih lanaca »konzervativnih« reakcija, koje su time i »teleološke«. To je za konstruktora veoma važno, pošto se pokazuje da se primenom veoma različitih tehnika u pogledu invarijacije mogu postići slični rezultati. Na molekularnom nivou »ono što je haotično« pretežno se poklapa s onim što je »termičko«, Ij. sa toplotnim pokretima čestica. Konzervativne reakcije — i zahvaljujući njima razvojni gradijenti — pojačavaju element pravilnosti prisutne u stohastičkim procesima, pa je konačan rezultat delatnosno — ali ne drugačije! — sličan primeni opštih naziva: u oba slučaja biva iskorišćen sklad pojava pri »ugušivanju« njihove slučajnosti. Priroda jezika, kao kvantovanih upravljačkih poteza, ne daje se potpuno shvatiti bez uzimanja u obzir fizičke suštine sistema koji su ih stvorili. Život je stanje termodinamički neverovatno na određen način, naime znatno, a kako neki misle i maksimalno daleko od stanja trajne ravnoteže. Kako može sistem, koji time neprestano zrači sređenošću, već na startu osuđen na stalne gubitke sklada, ne samo da stekne stacionarnost nego i da stupa na više nivoe organizacije, npr. u embriogenezi? Zahvaljujući kružnim procesima, »umontiranim u njega« na svim spratovima — počev od molekularnog — procesima koji, poput ritmičkih udara što gradom podržavaju stalno padajuću loptu, moraju da budu organizovani pre svega u vremenu. Ne postoji matematički aparat termodinamičke teorije života. Kada je B. Gudvin u svojoj formalnoj teoriji živih ustrojstava u njegovom nedostatku primenio klasični aparat statičke mehanike, već je to prvo približenje pokazalo da u životnom procesu vodeću ulogu igra — temporalna organizovanost ćelije kao spregnutog sazvučja molekularnih treperenja, kakva su upravo biohemijske pojave. Ćelija predstavlja sinhronizovani sistem
oscilatora, a to konstrukcijsko rešenje, s naglaskom stavljenim na periodičnost ciklusa koji stalno bivaju dopunski regulisani, diktirano je polaznim materijalom. Saglasno s analizom, takav proces je nemoguće stabilizovati bestreptajno, jer to zabranjuje fizika, tj. svojstva gradiva. Embriogeneza, metabolizam, morfogeneza jesu rezultante zajedničkih dejstava skoncentrisanih u vremenu, tj. sinhronično usklađenih molekularnih oscilatora, što u embrionalnom razvitku daje efekte eksponencijalne konvergencije, u zrelom stadijumu — pseudostacionarnosti i što posle disocijacije sinhrone periodičnosti vodi u starenje i smrt. Tako, dakle, pojava, koju kibernetičari uvek ocenjuju negativno, pojava oscilacije, unutarsistemski uzrokovane spregnuto-povratnom superkorekcijom, predstavlja, kao što vidimo, neophodan dinamični skelet samog životnog procesa. Upravo otuda vremenska organizacija jezičkih iskaza kao upravljačko-regulacionih programa, kao skoncentrisanih tovara sređenosti, koje treba ubrizgavati sistemu što ih stalno gubi. U tom svetlu »šansa« prirodnih jezika nalazi se već u osnovi životnih pojava, slično kao što elementarne reakcije jednoćeličnih organizama predstavljaju »premisu« nastanka mozgova. U tom smislu i jedni i drugi — ako samo evolucioni proces traje dovoljno dugo — bivaju realizovani neizbežno kao kratkotrajne, ali postojane verovatnoće stohastičkog lanca. Takozvana »objašnjavajuća moć« prirodnog jezika za nas je, iako to paradoksalno zvuči, u suštini mutna. Ne upuštamo se u rizične debate o »suštini objašnjenja« nego se ograničavamo samo na ovakve napomene. Naša vrsta odvojila se od stabla čovekolikih pre otprilike četvrt miliona godina, pod uticajem prirodnog odabiranja, koje je preferiralo izvesnu grupu ustrojstvenih parametara, pri čemu kriterijumi selekcije nisu obuhvatali sposobnost građenja kvantnih teorija niti kosmičkih raketa. I pored toga u toj selekciji stečena »suvišnost« informacionog prerađivalaštva ljudskih mozgova pokazala se dovoljnom za ostvarenje rezultata toliko udaljenih od horizonta paleopiteka. No, bez obzira na to, bilo bi zaista neobično kad bi se pokazalo da se taj skup harmonija koje naš um može da konstruiše i akceptira sa dubokim STANISLAV LEM
oseoanjem »razumevanja suštine stvari« najpreciznije poklapa sa skupom onih svemogućih poredaka koje još u ćelom Svemiru treba otkriti. Priznajmo, čini se ipak krajnje neverovatno da to nije nemogućnost. Takvo rezonovanje koje naše mogućnosti čini skromnijim jedino je valjda preporučljivo u situaciji neznanja, pošto ne poznajemo upravo naša ograničenja i zato se dalekovidnijim čini dopuštanje mogućnosti njihovog postojanja nego bezgraničnog optimizma, pošto optimizam može da zaslepi, dok će postuliranje ograničenja, prelazeći u njihovo istraživanje, dopustiti da ih na kraju napadnemo. Upravo zato predviđamo daleko stanje u kome će lakše biti ovladati pojavama nego shvatiti celovitost uslovnosti koje omogućavaju to ovladavanje, baš s obzirom na ogromnu moć skupa promenljivih i parametara, angažovanih u naročito ambicioznim poduhvatima. Smatramo dakle realnom — perspektivu definitivnog razgranavan ja funkcionalne i razumevajuće strane prirodnog jezika, čiji svojevrsni amalgam jeste ljudski govor. Ako pođe za rukom da se u svršenim automatima proizvođeni algoritmi ukrste sa nealgoritmičkim tokovima informacije što potiču iz pojava, funkcionalni jezik će pod nadzorom samoorganizacionih gradijenata prestati da bude razumevajući i nauka će umesto »objašnjenja« proizvoditi predikcije lišene tih objašnjenja. Razumevajući jezik ostaće opservator informacionih kampanja vođenih od strane gnostičkih aparata, ostaće primalac ploda pobeda, predajnik doživljaja koji se ničim drugim neće moći razmeniti, kao i, što valjda nije najmanje važno, generator aksioloških postavki. O nekom naglom prevratu u kome bi takve mašine uzele nad nama dominaciju u duhovnom pogledu ne treba ni govoriti. Razmah funkcionalnih generatora ubrzaće promene koje se već danas beleže, jer nastaje — sve više realizovana — simbioza ili, pak, sinergija naučnika i informacionih mašina. To u kojoj će meri kontrola postupaka ostati u rukama čoveka, pomalo je — priznajmo — pitanje izabrane tačke gledišta. Iz toga što čovek sam ume da pliva ne proizlazi da bi bez broda bio sposoban da prepliva okean, a šta tek da kažemo kad u tu sliku uključimo mlažnjake i kosmičke rakete. Slična evolucija počinje, nekako uporedo, u informacionom univerzumu. ČoSTVARANJE SVETOVA 3 3 5
336 STANISLAV LEM vek može gnostičku mašinu usmeriti na problem koji bi možda bio kadar da i sam reši (on ili njegovi praunuci), ali mašina tokom rada može da mu otvori oči na problem o čijem postojanju nije čak ni pomišljao. I ko, u stvari, ima — u poslednjem primeru — vodeću inicijativu? Teškoj e čak i približno zamisliti kako stepen funkcionalne monolitnosti kakav može predstavljati »saznajni tandem čovek-mašina« tako i sve one stepene slobode kojima će se u takvim uslovima osloboditi ljudski mozak. To jedino — podvlačimo — u početnim stadijumima jezičke »dihotomije«. O njenim daljim etapama danas je teško reći bilo šta konkretno. A šta tek ima da presudi o toj perspektivi filozof? Uzalud će konstruktor filozofu predstavljati plodove svojih delatnosti, pokazujući u kojoj meri odgovori na klasična pitanja filozofije zavise od tehnički konstruktivnih brežnih pitanja (to da li nihil est in intellectu, quođ non fuerit prius in sensu zavisi takođe od konkretne karakteristike hromozomnog pretprogramiranja mozgova; odgovarajuća prekomemost takvog pretprogramiranja možda će mozgovima učiniti dostupnim »sintetičko znanje a priori«). Uspeh graditelja gnostičkih mašina filozof će priznati kao poraz svakog mišljenja uopšte, što znači i praktičnog, čim je ono samo sebe lišilo kreacije čak i instrumentalnih istina. Konstruktor čiji je praded u svoje vreme kršio ruke od žalosti za jedrilicama, ali je gradio parobrode, sada se slaže sa zabrinutošću, ali ne i s prigovorima. Filozof će biti gluh na konstruktorove argumente, pošto — prezirući mišljenje, u odnosu na usamljenog i otkrivenog čoveka — hoće sam da promisli o svemu što postoji, stvarajući odgovarajući sistem ili značeću strukturu. Ali kako, u stvari, stoje u međusobnom odnosu sistemi manje ili više različiti? Svaki može arbitrarno priznati da — u odnosu na druge — zauzima »meta« poziciju izdvojenu i jedino važeću. Nalazimo se, dakle, u seriji kružnih procesa i, mada je kruženje pasionantno, šta vredi kad se svako stanovište pokazuje mogućim za argumentovanje samo ako je unutar sebe neprotivrečno. Misao koja hoće da dospe u raj sigurnosti različito ga situira, a mapa tih lokalizacija ili istorija filozofije jeste
istraživanje — u jeziku — onoga što se smešta izvan njega. Ne nedostaju ni stanovišta po kojima su metafizike — u podsvesti izležene i putem svesti u jezik zaodenute hiponoične tvorevine ili se pokazuje kako su metafizike, tako shvaćene — najlogičniji i najuporniji naši snovi. Tu, na psihoanalitički način lcompromitujuću tačku gledišta, koja njegov rad čini preciziranim snom, filozof će odmah pogružiti, klasifikujući psihoanalizu na odgovarajuće ponižavajući način. Sjajna, pomalo jalova, ali kulturotvorna igra, sastavljena iz doživljaja unutar sistema u kome arbitrarna promena pozicije povlači za sobom transformaciju kako ocenjivačke tako i saznajne perspektive. Mišljenje koje kroz nas skroz ne prolazi zato da bi se pretvorilo u funkcionalnu (ili proverljivu) delatnost, pokazuje se dirljivo bespomoćnim. Ono što je u sistemima klasične metafizike neprolazno crpe hranij ivu moć iz korenja uraslog u semantičke praznine jezika, koji svoju dijahroničnu univerzalnost što spreže naredne kulture spasava neoštrinom istovremeno primenljivo-rastegljivom koja prividnosti daje čvrsto uporište, pošto se iz nje mogu ne samo crpsti zatečena značenja nego se aktima koji treba da budu otkrića mogu i nova uklapati u njega, a samo su arbitrarnosti utoliko opasnije ukoliko su nesvesnije. Stoga je slično filozofiranje utemeljivanje bezdana, pošto ova »dna« koja se utvrđuju u jezičkom materijalu nisu konačna: svako može da se probije da bi se »išlo dalje«, i svako može — da se ospori. Otkuda žustrina u takvom postupanju? Ne treba prizivati nove bitnosti radi njenog objašnjenja: to je, slično svakom aktu koji život niti zasniva niti nastavlja — naprosto razvrat, priznajmo rado razvrat plemenitiji od drugih, u kome jezik obavlja ulogu partnera spremnog na sve, logika obavlja ulogu Kamasutre, a apsolut, pak — uživanja radi razuzdanosti istraženog, da je uvek besplodan. Ne može se, naravno, živeti bez filozofije i nije istina da treba primum edere, deinde philosophari, jer već tobože prosta delatnost jedenja implicira celu lepezu pravaca od empirizma do pragmatizma, ali drugo, je ipak ovaj filozofski minimum koji svaki sistem delatnosti iznutra spaja a spolja usmerava, a drugo, pak — destilisanje i štavljenje jezika kako bi se dotle isparavao dok ne ostane sama sigurnost STVARANJE SVETOVA 337 22
koja će zadovoljiti saznajnu požudu. Konsekventno i potpuno zatvaranje iza jezičkih barikada — nemoguće je. Iz njega vode dva izlaza — jedan u svet realnih delatnosti, drugi — u svet bitnosti, u kojima jezik prividno ne proizvodi, već samo otkriva njihovu egzistenciju. Fenomenolozi su pretili da će odustajanje od suverenosti sveta logiko-matematičkih istina gurnuti čoveka u animalnu slučajnost, ali ne moramo da biramo između članova alternative koju su oni poturili, a koja je prividno neuništiva: »čovek, akcidentalno biće« i »čovek, neophodni razum«, pošto se i jedno i drugo istovremeno dešava. Bez jezika je, kao što znamo, nemoguće konstruisati, čak iako bi se bilo bezlični graditelj. Stoga, kada su pravilima, koja su molekularna transpozicija sintakse i logike, podređene čak i aminokiseline i nukleotidi u njihovim embriogenetskim diskursima, zar nije više nego verovatno da je jezik — time što je adaptacioni zemaljski fenomen, i u tom smislu slučajan — istovremeno univerzalna, pa čak i kosmička pojava? A to zato što sličnost planetarnih sredina čini da u njima nastajući antientropijski sistemi moraju da proizvode tako aproksimirajuća odslikavanja tih sredina da bi se jezik, logika, matematika pokazali kao udaljeni izvodi same Prirode, jer suprotstavljanje njenim fluktuacijama koje uništavaju svaku uorganizovanost inače ne bi bilo moguće. Funkcionalni jezik bioevolucije proizvodi, kao prvi svoj izvod, jezik nervnog sistema, neuralne kodove, jezik singularnog upravljanja (u relaciji »organizam-organizam« i »organizam-sredina«, a kao drugi — prirodni jezik, zahvaljujući osimboličenoj eksteriorizaciji neuralnih kodova, služeći se proizvoljnom količinom odgovarajuće adaptiranih čulnih kanala (govor zvučni vidni, takitlni, itd.). Logika se, dakle, pokazuje relativizovanom ne prema vrsti H om o Sapiens nego prema materijalnom Svemiru, pri čemu, naravno, može da postoji ceo skup aktivnosno, iako ne obavezno strukturno sličnih funkcionalnih logika, pošto su putem evolucija selekcionisane. Iz takve, do kosmičkog plafona uzdignute lingvističke komparatistike, proizlazi da su uposredničeni, to jest »životno neautonomni« svi jezici uopšte — hromozomni, neuralni, kao i prirodni — pošto predstavljaju sisteme za konstruisanje — selekcijom i or338 STANISLAV LEM
ganizacijom elemenata — strukturama, koje samo realni svet može da opovrgne ili da im prizna pravo egzistencije. Različit je samo stepen uposredničenja, falsifikacione okolnosti, koji čini da je dispersija iskaza najveća u prirodnom jeziku zato što su kriterijumi pravilnosti funkcionisanja u jezicima embriogeneze i neuroregulacije daleko jači nego u prirodnom govoru. Drugim rečima: »empirijski labilni« su svi jezici, samo što prirodni, osim kriterijuma empirijske i logičke »preživljivosti«, poseduje još i kulturne kriterijume — i upravo zato biološke nakaze nisu sposobne za život, nasuprot nakazama jezičkog besmisla ili unutar kulturne iluzije. Kazna za loše konstruktorstvo u jeziku biologije jeste nakaznost ili smrt. Zbog analognog greha metafizičari ne moraju da plaćaju tako teška pokajanja, pošto je sredina ljudskih umova neuporedivo liberalnija prema značenjima što u njoj vegetiraju (ili okajavaju greh) nego prirodna sredina prema živim organizmima. Sledećim pokolenjima možemo da uputimo samo ovakav, po nužnosti uopšten program. Skalu, predstavljenu u početku ovih razmatranja, treba zatvoriti u oblik kruga. Proces jezikotvorstva inicira nastanak nas leđne informacije. Jezik njene funkcionalnosti — prvog, apsihičkog nivoa — jeste efekt kumulativnog nagomilavanja znanja, nastalog iz »pronicanja u dubinu«, metodom proba i grešaka, prostora zatvorenog između fizike (takođe i kvantne) i hernije polimera i koloida izvesnog podskupa elemenata u nevelikom rasponu temperatura i energije. Posle nekoliko miliona godina on dovodi do nastajanja — na nivou društvenih skupova — prirodnog jezika, delimično razumevajućeg, a delimično funkcionalnog. Dalje, ovaj jezik, da bi prekoračio formalna ograničenja kojima se podvrgava, težeći osvajanju za konstruktorstvo neophodne preciznosti, mora da proizvede — posredstvom oruđa informaciono autonomizovanih putem njihovog smeštanja u vanmozgovne materijalne sisteme — funkcionalne jezike »naredne ture«, koji će — nekako uzgred — prekoračiti granice »razumevanja« ili »razumljivosti« i po tu cenu možda će se postići uspeh da se stupi na sprat kreacione univerzalnosti viši od ovog prvog, hromozomnog, koji je u sebi začeo ceo ovaj univerzum inforSTVARANJE SVETOVA 3 3 9 22*
3 4 0 STANISLAV LEM macionih promena. Taj jezik će rečnički i sintaktički biti bogatiji od oba svoja prethodnika, kao što je prirodni jezik bogatiji od jezika naslednosti. Čitava ta evolucija je informacioni aspekt procesi nastajanja više složenosti iz prostijih, procesa o čijim sistemskim zakonima ništa ne znamo, pošto fizika i termodinamika u odnosu na pojave snabdevene antientropijskim gradijentom rasta zasad održavaju neku vrstu »bezvoljne neutralnosti«. A pošto bi dalje iznošenje bilo kakvih sudova u tako nejasnoj oblasti bilo nepromišljeno, treba na ovome mestu zaćutati. Inženjeri]a transcendencije Prethodno smo spomenuli da pored »uzgajanja informacije« postoji još jedna mogućnost zaustavljanja informacione lavine. Sada ćemo ga pokazati. Učinićemo to na naročitom primeru, čak ontološkom. Na taj način uvodimo Čitaoca u samu dubinu budućih mogućnosti. Ne označava to da plan koji ćemo opisati smatramo dostojnim realizacije. Pa ipak vredno ga je demonstrirati ma i da bi se pokazao razmah mogućih pantokreatičkih delatnosti. Danas čujemo da sveopšte odsecanje aktuelne stvarnosti od transcendencije na poguban način podriva svet trajnih vrednosti. Čim postoji samo ovozemaljski život, čim samo u njemu može da se traži punoća, jedina sreća kakva može da nam bude data jeste čisto telesna. Nebo nam ništa nije otkrilo, nema tragova koji bi ukazivali na potrebu posvećivanja višim vanmateri jalnim ciljevima. Sređujemo se sve ugodnije, gradimo sve lepše, izmišljamo sve brže smenjivane, sve efemernije mode, plesove, zvezde jedne sezone, zabavljamo se, razonoda potekla iz lunaparkovne improvizacije XIX veka postaje industrija sa sve usavršenijom tehnikom, vlada kult mašina koje čoveka zamenjuju u radionici, u kuhinji, u polju, kao da je ideal za kojim jurimo atmosfera kraljevskog dvora, užurbane besposlice dvorana, koja treba da se protegne na
STVARANJE SVETOVA 3 4 1 ceo svet: za pedeset, najviše sto godina, takvih dvorana biće četiri, pet milijardi. Istovremeno se ipak pojavljuju praznine, površnosti jalovog bleska, naročito primetne u onim civilizacijama koje su većinu primtivnih briga, kao što su glad i beda, odavno prevazišle. Sred podvodno osvetljenih kupaćih basena, sred hroma i plastike, naglo se probija misao kako je poslednji bednik što je svoju sudbinu primao dobrovoljno, pretvarajući je samim tim u askezu jer je verovao u večitu sreću čije je ostvarenje očekivao u ovoj dolini patnji, koliko kratkih! — kako je taj bednik, zagledan u beskraj transcendencije što ga očekuje, bio neuporedivo bogatiji od savremenog čoveka čiji se duh hrani televizijskom kašom, a želudac đakonijama iz egzotičnih zemalja. Slobodno vreme postaje oblast koju treba ispuniti, a u suštini postaje pustoš čim se snovi dele na takve koje je moguće realizovati odmah — čime prestaju da budu snovi — i takve čija je nedostižnost očigledna. Poslednji idol na praznim oltarima jeste sopstveno telo, njegova mladost, jer nikome više ne treba služiti niti se o kome brinuti. Ako se ništa ne promeni — govore nam mnogobrojni zapadni intelektualci — čovek će se utopiti u potrošačkom hedonizmu; kad bi to bar bilo praćeno uživanjem, nego avaj, u taj sveuslužni komfor tone se sve više ispunjen dosadom, jalovošću, još deluju, po inerciji, manije nagomilavan ja novca, bleštavih predmeta, ali te čari civilizacije pokazuju se kao bespomoćne, ništa ne ukazuje šta da se radi, čemu da se teži, o čemu da se sanja, kakvom se ispuniti nadom. I šta ostaje? Strah od starosti, od bolesti, pilule koje vraćaju ravnotežu duhu koji je, bespovratno odsečen od transcendencije, gubi. Bespovratno? . . . Ali mogla bi da se stvori. Ne — ne u prenosnom smislu, ne tako da se praktikuju neka verovanja, kao što se primenjuje jutarnja gimnastika, radi zdravlja. Vera mora da bude prava. Dakle, stvorimo za nju nepokolebljive osnove. Izgradimo besmrtnost, večnu pravednost koja će deliti nagrade i kazne. A gde to da uzdignemo? Pa, naravno, na onom svetu .. . Ne šalim se. Moguće je izgraditi »onaj svet«. Na koji način? Pomoću kibernetike . ..
Molim da se zamisli sistem veći od planete, sistem s najvišom složenošću. Programirajmo ga samo okvirno. Neka u njemu ostanu, zbog jednom pokrenute evolucije, predeli i mora lepši od naših, i misaoni organizmi. Neka imaju na svom raspolaganju sredinu — unutar sistema, razume se. O začecima takvog procesa već smo govorili: tada su mašinski procesi podeljeni na dva dela, jedan su činili organizmi, drugi — njihova okolina. Nova mašina je gromada. No ona ima još i treći, dopunski deo: Onaj Svet. Kad individua — misaono biće — umire, kad se završava njena ovozemaljska egzistencija, kada telo podleže uništenju, ličnost specijalnim načinom stiže u okvir trećeg dela. Tamo deluje Pravednost, kazna i nagrada, tamo je Raj i tamo je negde tajanstven, neshvatljivi Tvorac Svega. Može da bude i drugačije; taj treći deo može da nema doslovne ekvivalente ni u kojoj zemaljskoj religiji. Uostalom, mogućnosti su apsolutno neograničene. Sjedinjavanje — sa »drugim neprisutnima« — Tamo? Pa naravno! Rasvetljenje duha u prostranstvima večitog trajanja, proširenje individualnih sposobnosti shvatanja i doživljavanja? Ništa prostije: ličnost koja prelazi u »onaj svet« razviće odgovarajuće »emocionalno- -intelektualne podsisteme«. Ili možda više volimo Nirvanu? Posmrtno sjedinjenje svih ličnosti u jedno budno Biće? I to se d^ realizovati. Takvih svetova može se izgraditi mnogo. Mogu se stvoriti njihovi postupni tipovi i može se istražiti u kome će »suma sreće« biti najveća. Vrednosti »felicitološkog pokazatelja« biće nam predvodnik u konstruisanju. Za proizvoljno stvorena bića mogu se stvoriti proizvoljni rajevi, čistilišta, paklovi koji će na njih čekati, kao i »selektori« koji će u neku ruku obavljati ulogu svetog Petra, i koji će negde na granici »onoga sveta« odgovarajuće upućivati — proklete i blagoslovene. Može se konstruisati i Strašni Sud. Sve. Dobro, kažemo, neka bude čak da se taj ludi eksperiment može izvesti, ali šta ćemo od toga imati? I zbog čega uopšte sve to? Ali to je samo početna faza . . . Neka neko pokolenje razumnih bića, sličnih nama, bude kadro da za hiljadu ili sto hiljada godina, izgradi takvu mašinu. Uostalom, stalno ponavljam »mašina«, STANISLAV LEM
STVARANJE SVETOVA 3 4 3 »mašina« — jer nemam za to reči. Šta bi oblakoder bio za pećinskog čoveka? Pećina visoka do neba? Planina? Zamislimo veštački park. Sva su drveta prava, ali prenesena izdaleka. Ili veštačko more. Ili satelit. Oni su metalni. Ali ako satelit bude izgrađen od istog materijala kao Mesec, i isto tako velik, po čemu ćemo poznati da je »veštački«? Govoreći »veštački« vrlo često imamo na umu »nesavršen«. Ali tako je samo sada. Umesto »mašina« možda će, dakle, biti bolje reći »stvorenje«. To će biti ceo svet sa sopstvenim zakonima, koji se neće moći razlikovati od »pravoga«, jer će takva biti veština Konstruktora. Uostalom, ako je reč o tehničkoj strani Kreacije, upućujem na naredno poglavlje (Kosmogonijska inženjeri ja). Tako će, dakle, tvorci toga sveta sebi reći: Ona bića što tamo žive, koja ništa ne znaju o nama, o našoj krhkoj telesnosti koja se tako brzo završava i tako zanavek — koliko su srećnija od nas! Veruju u transcendenciju i ta vera je potpuno motivisana. Veruju u zagrobni život — i zaista ispravno! U Onaj Svet, u Nagradu i Kaznu, u Svemilosrđe i u Najmilostiviju Svemoć — nakon čega se, oni i njihovi nevernici, posle smrti ubeđuju, da je sve to istinsko. . . Našoj deci, na žalost, neće biti dato da žive u takvom svetu. Iako . . . počekaj te. Mogli bismo, u stvari, tamo da ih prenesemo? Zar ne? Šta su deca? Bića slična nama po svom izgledu, duhu, osećanjima. Na koji način nastaju? »Programiramo« ih na način koji nam je dala Evolucija, preko polnog odnosa — to je programiranje probabilističko, saglasno s pravilima mendelovanja odlika i populacione genetike. Umesto da decu začinjeno kao danas, iste ove odlike što postoje u nama, u potencijalnim očevima i majkama, učvršćene u ćelijama jajnika i testikula, tačno te iste odlike prenesimo — tamo, u dubinu »tvorevine«, koju ćemo naročito u tu svrhu isplanirati. Ona će biti Obetovana Zemlja, a naš čin — veliki Izlazak u nju. Na taj način će čovečanstvo, preko sledećih pokolenja, steći Onaj Svet, Transcendenciju, sve o čemu je vekovima sanjalo .. i to će biti istina, a ne varka, realnost koja čeka posle smrti, a ne mit koji treba zamenski da kompenzira našu biološku krhkost.
3 4 4 STANISLAV LEM Zar je to nemoguće? Mislim da je, bar u načelu, moguće. Ta »tvorevina«, taj svet zajedno sa svojim večitim spratom, transcendencijom, otada će biti nastamba srećnog čovečanstva ... Ali to je prevara, kažemo. Kako je moguće usrećivati pomoću prevare? Konstruktorima je smešan taj prigovor. — Zašto »prevara«? Zato što taj svet ima druge zakone nego naš — zato što je za čitavu ostvarenu transcendenciju bogatiji od našeg? Ne, odgovaramo, nego zato što nije pravi. Vi ste ga stvorili. Jeste, stvorili smo ga. A ko je stvorio vaš, »pravi« svet? Ako je imao svog tvorca, da li je i on ista ovakva »prevara«? Nije. Pa onda, u čemu je razlika? Stvorili smo civilizaciju, mi i vi, pa je li i ona prevara? Kao biološka bića, najzad, mi smo rezultat prirodnog procesa; oblikovao nas je preko milijardi slučajnih proba; šta je u tome loše ako taj proces želimo da uzmemo sami u svoje ruke? Ne, velimo, nije o tome reč. Ta bića će biti zatvorena, zarobljena u tom vašem svetu, u toj kristalnoj palati savršenog ispunjenja, koga izvan njegovih granica nema. Ali to je protivrečnost, odgovaraju nam. Zaista, dogradili smo tome svetu »sveispunjenje«, što znači da je on od »prirodnoga« bogatiji, a ne »siromašniji«. On ništa ne oponaša, ništa ne imitira, jeste sam svoj. Smrt i život su u njemu isti kao u našem svetu, sem što ne predstavljaju kraj .. . »Zatvoreni«? . . . Šta vi znate o njegovim razmerama? Možda je ravan Metagalaksiji? Zar se smatrate zarobljenima u njoj, zatvorenicima zvezda koje nas okružavaju? Ali taj svet nije istina! — vičemo. A šta je istina? — odgovaraju. Ono što se može proveriti. A tamo se može proveriti više nego ovde, jer se ovde sve završava na granicama empirije, a tamo se dokazuje čak i vera. Dobro — odgovaramo — još samo poslednje pitanje. Taj svet je po svojoj privremenosti jednak s našim, je li tako? Jeste. Pa onda, u suštini, nema između njih nikakve razlike! U vašem svetu može se isto tako posumnjati, isto tako učvrstiti se u uverenju o besmislenosti Stvaranja, kao i u ovom, običnom. To što se ta sumnja gubi posle smrti ničim ne može uticati na sam ovozemaljski život.
STVARANJE SVETOVA 3 4 5 Tako, dakle, u vašem novom divnom svetu može doći do nastanka iste ovakve hedonističke, potrošačke, izgubljene civilizacije, kao u starom? . . . I zašto ga onda gradite? Zar samo zato da biste stvorili šansu za »prijatno, posmrtno razočaranje«? . . . Jer valjda već shvatate da kakve god se misterije večnosti budu dešavale u trećem, »transcendentnom« delu vašega sveta, to ni u najmanjoj meri neće narušiti njegov privremeni tok. A da bi bilo drugačije, taj vaš svet, već u svojoj privremenosti, mora nositi oznake i tragove koji jasno objavljuju da postoji njegov metafizički produžetak. Što znači da on u svojoj privremenosti ne može biti identičan s našim svetom. Tako je — odgovaraju Konstruktori. Ali i naš svet može da ima »metafizički produžetak«, samo što naša civilizacija ne veruje u njegovu realnost — vičemo. Znate li šta ste učinili? Ponovili ste, atom po atom, ono što postoji! I sada, ako hoćete da izbegnete takav uzaludni plagijat, morate svojoj konstrukciji dodati ne samo »onaj svet«, nego, pre svega, promeniti njegov materijalni osnov, njegovu privremenost! Morate, dakle, uneti u njega čuda, to znači promeniti prirodne zakone, znači fiziku, znači — sve! Pa naravno — odgovaraju Konstruktori. — Jer vera bez posmrtnog ispunjenja privremeno znači neuporedivo više nego ispunjenje, nego transcendancija kojoj ne prethodi vera . . . To je krajnje zanimljiv problem. Postoji kao realan, to jest koji se da rešiti samo za opservatora koji stoji izvan datoga sveta — ili, tačnije, izvan oba sveta, prirodnog i natprirodnog. Samo bi takav spoljni opservator mogao znati da li je vera zasnovana ili neosnovana. Što se tiče vašeg predloga da u »novi svet« unesemo čuda, moramo ga odbaciti. Zar se čudite tome? Čuda nisu potvrda vere. Ona su njeno pretvaranje u znanje, jer se znanje oslanja na opservacione činjenice, što bi tada postala »čuda«. Naučnici bi ih učinili delom fizike, ili hernije ili kosmogonije; a čak i kad bismo tamo uveli proroke koji pokreću planine, to ništa ne bi promenilo. Jer drugo je u svetim spisima, u oreolu legendi dobijati saopštenja o takvim postupcima i stvarima, a drugo je doživeti ih aktuelno. Može jedino — ili da se stvori svet sa znanjem o postojanju transcendencije izvan njega, ili svet s moguć
346 STANISLAV LEM nošću vere u transcendenciju koja ili postoji ili ne postoji, ali uveriti se o tome, dokazati istinitost jednoga ili drugoga, nemoguće je. Jer dokazati veru, znači uništiti je, jer je ona samo u potpunoj apsurdnosti i neosnovanosti, u pobuni protiv empirije, u nadi potkrepljivanoj molitvama, potresanoj napadima sumnje, u uznemirenom očekivanju, a ne u sitoj sigurnosti, garantovanoj »očiglednim pomaganjima« iz vrste čuda. Jednom rečju, svet sa ovozemaljskim znanjem o transcendenciji, o tome kakva je ona, jeste svet bez vere. Na tome se dijalog završava. A zaključak iz njega je taj da izvor Velikog Nemira i s njime jednakog, kao opasnost, nemišljenja, nije u tome da li će se čoveku putem materijalizma »amputirati« transcendencija nego u najovozemaljskijoj društvenoj dinamici, i potrebna nam je ne renesansa transcendencije nego renesansa društva. Kosmogonijska inženjerija Pokazali smo uzaludnost pantokreatičkog poduhvata čiji bi cilj bio u ispunjenju snova o večnosti Onoga Sveta. Ta uzaludnost tiče se ipak, što vredi upamtiti, ne tehničke strane plana nego ona potiče otuda što prisutnost »transcendencije« koja ne podleže ovozemaljskoj empirijskoj proveri ima tačno isti uticaj na sudbinu stanovnika ovoga sveta’ kao i vansvetovna njegova neprisutnost. Ili — sasvim je svejedno da li »ona obala« postoji ili ne, čim ovde ne možemo u to da se uverimo. A ako možemo, transcendencija prestaje da biva ono što jeste, tj. istovremeno grozno i veličanstveno obećanje, pretvarajući se u takvo produženje bitisanja koje uništava svaku veru. Zato racionalnijom i dostojnijom pažnje smatram pantokreatiku posvećenu stvaranju potpuno »privremenih«, »ovozemaljskih« svetova. Lica koja se posvećuju tim zadacima jesu Inženjeri-Kosmogoničari. Reč »kosmogoničar« potiče od termina »kosmogonika«, poput elektronike, jer i jedna i druga označavaju konstruktorsku delatnost. Stručnjak za kosmogoniju istražuje nastajanje svetova, a Tehnolog-Kosmogoničar svetove stvara. To je,
STVARANJE SVETOVA 3 4 7 primetimo, stvaralaštvo pravo, a ne po svaku cenu samo ponavljanje Prirode na ovakav ili onakav način. Pristupajući građenju sveta, Kosmogoničar mora najpre utvrditi kakav taj svet ima da bude: strogo deterministički ili indeterministički, svršen ili nesvršen, ograđen određenim zabranama, to jest (jer na isto izlazi) koji ispoljava stalne regularnosti koje je moguće nazvati njegovim zakonima ili, pak, sami ti zakoni imaju da podležu promenama. Ničim nesputana promenljivost označavala bi (kao što smo, na žalost, već govorili) haos, nedostatak uzročnih posledica, nedostatak veza, dakle nezavisnost od svake regulacije. Haos, primetimo sasvim već uzgred, jeste jedna od stvari, a naročito jedno od stanja koje je najteže stvoriti, pošto je gradivo (koje ipak uzimamo iz Prirode) obeleženo skladom, a ostaci toga sklada skloni su da se uvuku u temelje onoga što konstruišemo. 0 čemu se može uveriti svako, čak i u eksperimentu tako prostom kao što je programiranje računske mašine, koja bi nam u rezultatu dala dugi niz brojeva potpuno slučajan, tj. haotičan. On će biti slučajniji nego niz kakav bi bio kadar da uzme »iz glave« čovek, jer pravilnosti njegovih psihičkih procesa ne dozvoljavaju nikakvo uopšte »prazno«, potpuno slučajno delovanje. A ipak čak ni mašina kojoj smo naredili da postupa haotično nije u njemu savršena. Inače sastavljači brojačnih tabela ne bi s tim poslom imali sve one brige koje ih muče24). Naš konstruktor počinje delatnost od sputavanja raznorodnosti. Njegovo delo mora da poseduje prostorne 1 vremenske dimenzije. Mogao bi, doduše, odustati od vremena, ali to bi ga suviše ograničilo: gde nema vremena, tamo se ništa ne dešava (ako želimo preciznost, moramo se izraziti upravo obrnuto: gde se ništa ne dešava, tamo nema proticanja vremena). Jer vreme nije veličina, uvođena u sistem (u svet) spol ja, nego njegova imanentna odlika koja proističe iz karakteristike nastajućih promena. Može da se stvori nekoliko vremena, i to sa raznim pravcima, pri čemu bi jedna mogla da budu povratna, a druga ne. Naravno, sa stanovišta opservatora koji se nasuprot takvom svetu nalazi spol ja, u takvom svetu protiče samo jedno vreme, ali to je zato što ga ovaj opser-
vator meri svojim časovnikom, kao i zato što je ona različita vremena smestio u ovo jedno, koje mu je dala Priroda. Jer, naš Kosmogoničar ne može da iskorači izvan Prirode; on gradi unutar nje i iz materijala koje mu ona dostavi. Pošto je Priroda ipak izgrađena hijerarhijski, on može svoju delatnost da smešta u okviru njenih izabranih nivoa. Njegovi sistemi mogu da budu otvoreni ili zatvoreni; ako su otvoreni, dakle ako je iz njih moguće posmatrati Prirodu, otkriva se njihova potčinjenost prema onom Velikome, u čemu je konstrukcija smeštena. Zato će se sigurno pre posvetiti građenju zatvorenih sistema. Pre no što kažemo nekoliko reči o ciljevima takve gradnje, upitajmo za njenu trajnost. Pojam trajnosti je relativan. Prirode su relativno trajne, samo relativno, pošto ogromnu veličinu čine elementi koji se posle dužeg ili kraćeg vremena raspadaju. Transuranskih elemenata na Zemlji više nema (iako se mogu sintetizovati), jer naš planetni sistem postoji toliko dugo da su ovi netrajni transuranovci stigli već da se raspadnu. Dalje, netrajne su i zvezde; nijedna ne može postojati duže od oko dvadesetak milijardi godina. Inženjer-Kosmogoničar raspolaže kosmogonijskim znanjem neuporedivo većim od našeg, pa zna ili sasvim tačno ili samo s većim ili manjim približenjem kako jeste, kako je bilo i kako će biti. To jest, da li je Kosmos tvorevina koja pulsira kao završena tvorevina, ili neograničena, i od »plavih« grčenja (kad postaje plava svetlost galaksija što se zbijaju centripetalno) prelazi svakih dvadesetak milijardi godina u »crvena« (kada se svetlost, s talasima »protegnutim« Doplerovim efektom, pomera na spektrogramima na suprotnu stranu); ili se, pak, naš Svemir možda ponaša drugačije. U svakom slučaju mislim da je trajanje jedne faze, praktično tih dvadeset milijardi godina, vremenska granica njegovih konstruktorskih izračunavanja, jer ako u tom vremenu ne bi trebalo da dođe do »plave kompresije«, koja će kolosalnim povećanjem temperatura uništiti kako život tako i sve što je on stvorio, u svakom slučaju takav »tok« neće izdržati čak ni atomi iz kojih je on gradio, kao mi iz cigala. Znači, pantokreatika ne stvara večnost, pošto je to nemoguće. Sasvim srećno ispada da je to i nepotrebno. Jer, s onim koji bi lično hteo da traje 3 4 8 STANISLAV LEM