STVARANJE SVETOVA 3 4 9 tokom milijardi godina, budući svestan šta takvo trajanje označava (a nijedan čovek neće to nikad zamisliti), s takvim osobenim bićem nemamo ničeg zajedničkog. Govorili smo o trajnosti, a počeli od atoma. Od njih smo odmah, i to prerano, prešli na ceo Kosmos. Atomi su trajni; manje trajne od njih jesu zvezde i planete; još kraće se protežu geološka razdoblja; i, najzad, moglo bi se reći da je dugovečnost planina skromna, jer se računa samo na desetine miliona godina. U tom vremenu rasipaju se i spiraju vodom kiša i bujica i manje ili više ravnomernim slojem pokrivaju kontinente i okeansko dno. A da sami okeani i kopna menjaju svoje oblike stalno i to relativno (u našoj skali) brzo, to jest već u pojedinim milionima godina, onda kad Kosmogoničar svoje građevine planira na manje-više takvo vreme unapred koliko je trajala evolucija koja ga je stvorila, znači na nekih tri pa i četiri milijarde godina, valjda ćemo se složiti da taj poduhvat, iako nije sasvim skroman, nije ni preterano drzak. Drsko bi bilo tek nešto sasvim drugo: ono što bi smeralo da se ne gradi u Prirodi i u njenom okviru nego da njome počne da upravlja, odnosno da uzme u ruke evoluciju — i to ne više biološku ili homeostatsku nego evoluciju celog Svemira. Zaista, takav plan, da bi neko postao upravljač Velike Kosmogonije, a ne tvorac ove manje o kojoj razgovaramo, takva namera bila bi već dostojna da se začudimo njenoj drskosti. Zato o tome nećemo uopšte govoriti. Da li zato što je to potpuno, i to baš potpuno i zauvek nemoguće? Možda i jeste, ali je sigurno zanimljivo. I nehotice se nameću pitanja odakle da uzmemo energiju za okretanje preobražaja u određenim pravcima, kakve povratne sprege planirati, kako dovesti do toga da Priroda obuzda Prirodu, da sama sebe, zahvaljujući regulacionoj a ne energetskoj intervenciji, oblikuje i vodi tamo kuda to žele već pravi ili, bolje rečeno, ultimativni inženjeri puteva Svemira. O svemu tome ipak nećemo govoriti Vratićemo se u naše drugorazredne svetove, građene iz onoga što je prirodno, ne uprkos, nego samo unutar Prirode. Naš Kosmogoničar (koji nam je posle ove divagacije sigurno bliži, čim smo shvatili da on ipak nije od svega nezavisan i da nema one, samo zamislive vlasti nad kur
som Svega) može da realizuje svetove različitih filozofija. O tome šta bi se desilo kad bi stvorio »dvodelni« svet s transcendencijom, već je bilo govora. Ali on može konstruisati i svet Lajbnicove filozofije, s njegovom pred-stalnom harmonijom. Primetimo da onaj koji gradi takav svet može u njemu da uvodi beskonačnu brzinu razilaženja signala, pošto se u tom Kosmosu sve dešava iz programiranja odozgo. Mehanizam tog problema mogli bismo detaljnije razjasniti, ali biće da nije vredno. Neka sad Konstruktor poželi da svoj svet učini staništem razumnih bića. Šta je njegova najveća muka? To da odmah ne izginu? Ne, taj uslov se razume sam po sebi. Osnovna briga je u tome da se bića čije će stanište biti ovaj Kosmos ne orijentišu na to da je »veštački«. Jer treba se plašiti da bi već samo naslućivanje da postoji nešto izvan njihove »sveopštosti« — odmah navelo ta bića na traženje izlaza iz svoje »sveopštosti«. Smatrajući se njenim zatvorenicima, napadali bi sredinu, tražili put napolje — iz proste radoznalosti, ako ne zbog drugih razloga. Onemogućiti im jedino pronalaženje izlaza značilo bi obdariti ih znanjem o zarobljenosti sa istovremenim oduzimanjem ključeva. Izlaz se, dakle, ne sme ni maskirati ni zabarikadirati. Njegovo postojanje treba učiniti takvim da ga je nemoguće otkriti. U suprotnom slučaju osetiće se zatvorenicima, pa ma taj njihov »zatvor« po razmerarna bio ravan Galaksiji. Račun je samo u beskonačnosti. Najbolje će biti ako neka univerzalna sila njihov svet zatvori tako da bude analogon kugle, zahvaljujući čemu ga je moguće prevaliti uzduž i popreko, a nikad ne naići na njegov »kraj«. Moguće su i druge tehničke primene beskonačnosti, jer ako učinimo tako da sila nije univerzalna nego da deluje na periferiji, i to na taj način što približavanje »kraju sveta« izaziva smanjenje svih bez izuzetka materijalnih objekata, do toga se kraja neće moći stići isto kao što se ne može stići do apsolutne nule u stvarnom svetu. Svaki sledeći korak zahtevaće veću energiju, a sam će pri tom biti manji; u našem svetu to se dešava na raznim »mestima«, i to sa ubrzavanjem tela do brzine svetlosti: količina energije raste beskonačno, a svetlosnu brzinu materijalni objekat, uz koji je ova energija priložena, i inače ne može doseći. Taj tip primenjene besko3 5 0 STANISLAV LEM
načnosti jeste ostvarenje teže koja se smanjuje do nulte granice. Ali možda je već dovoljno takvih kosmotehničkih razmatranja. Da li odista verujemo u šanse njihove realizacije? Možda se takvog dela niko i neće poduhvatiti — ali to pre zbog izbora nego zbog bespomoćnosti. Ako je tako, pokažimo na primeru ono što se sigurno i neće izgraditi, kao što se i ne gradi, a uopšte se ne radi mnogo mogućih stvari koje bi se uz postojanje sredstava i volje dale konstruisati. Recimo (ali samo radi očiglednosti: drugačije uopšte ništa nećemo sebi očigledno predstaviti) da postoji složen sistem, velik kao deset Meseca, homeostatska piramida u sebe zatvorenih i međusobno spregnutih sistema koji silaze naniže; nešto poput računske maišne koja se sama popravlja, samostalna je i sama se organizuje. Iz njenih sto triliona elemenata jedan čine »planete«, drugi sunca oko kojih te planete kruže, itd. Čitavi mravinjaci, čitavi bezbrojni pljuskovi impulsa neprestano jure unutar toga (priključenog možda uz gromadu zvezda kao izvora energije) gromadnog sveta, kao svetlosni zraci zvezda, kao pokreti planetarnih atmosferskih pojasa, kao organizmi tamošnjih životinja, talasi okeana, vodopadi, lišće šuma, kao boje i oblici, mirisi i ukusi. I sve to osećaju stanovnici »mašine« koji čine njene delove. Oni ni slučajno nisu mehanički delovi; oni su procesi. Procesi sa izvesnom posebnom koherencijom, s takvim teženjem, takvim vezama da čine misaonu ličnost i osećajna čula. Tako, dakle, oni svoj svet osećaju kao mi — naš, jer u stvari i ovo što mi osećamo kao zapahe, mirise ili oblike, u krajnjoj instanci jeste tamo gde stražari primalac svega, svest, ništa drugo do samo gužva bioelektričnih impulsa u moždanim vijugama. Kosmogonioarev poduhvat suštinski se razlikuje od prethodno opisanih fantomoloških pojava time što je fantomatika varanje prirodnog mozga, zahvaljujući uvođenju u njega impulsa istovetnih sa impulsima kakvi bi na njega uticali kad bi taj čovek odista prebivao u materijalnoj sredini Prirode. Kosmogoničarev svet, međutim, jeste prostor u koji homo naturalis, čovek telesni kao mi, nema pristupa, kao što svetlosni zrak nema pristupa u one električne procese pomoću kojih računska mašina STVARANJE SVETOVA 3 51
3 5 2 STANISLAV LEM istražuje optičke pojave. Nešto sličnu »lokalnu nepristupnost« poznajemo, uostalom, i iz našeg vlastitog sveta, jer se ne može ući ni u tuđ san ni u tuđu javu, tj. u okvir svesti, da bi se neposredno učestvovalo u njenim saznanjima. Tako su, dakle, nasuprot situaciji fantomatizovanja, »veštački« (ako tako hoćemo da nazovemo stvaranja) u kosmogonici kako svet tako i njegovi stanovnici. Ipak nijedan od njih to niti zna niti može znati. On oseća potpuno onako kao čovek koji doživljava javu ili kao što oseća fantomatizovani čovek (jer već znamo da se doživljaji i jednoga i drugoga ne mogu razlikovati). Kao što mi ne možemo ni da iskočimo iz vlastite kože ni da vidimo tuđu svest, tako ni stanovnici ove kosmokratije ni na koji način ne mogu da se uvere u njen hijerarhijski karakter, odnosno u to da ona predstavlja svet smešten u drugome (naime u našem) svetu. Oni, takođe, ne mogu da dokuče ni to ko ih je stvorio, zajedno s njihovim kosmičkim prebivalištem, koje penetriraju kako im drago. Nas, pak, niko (tj. niko lično) nije stvorio, a ipak ne nedostaje filozofija koje proglašavaju da je upravo tako bilo da naš svet nije sve, itd., itd. A ljudi koji su to proglašavali imali su ista čula i iste mozgove kao mi, a često su to bili mozgovi veoma ispravni. Svakako će se, dakle, i u tom svetu naći razni filozofi koji će iznositi slične teze, s tom razlikom što će oni biti u pravu. Pošto ipak neće postojati nikakav način da se ubede u osnovanost tih tvrđenja, empiričari toga sveta izvikaće ih kao metafizičare i spiritualiste. Moguće je, takođe, da će neki fizičar toga sveta, koji se bude bavio istraživnjem materije, povikati svojim zemljacima: »Slušajte! Otkrio sam da smo svi mi izgrađeni iz jurnjave električnih impulsa!« U čemu će biti u pravu, jer su zaista ta bića, kao i njihov svet, od strane svog Inženjera, upravo tako i iz toga izgrađeni. To otkriće ipak ni u čemu neće promeniti opšta ubeđenja da je egzistencija materijalna i realna. Opet ispravno: jer oni su iz materije i iz energije, kao mi koji se analogno sastojimo iz vakuuma i elektrona, a uopšte ne sumnjamo zbog toga u sopstvenu materijalnost.
STVARANJE SVETOVA 3 5 3 Tu se ipak javlja izvesna razlika u strukturi. Elem, taj svet i ta bića su materijalni procesi (kao, npr., oni procesi u računskoj mašini kojima ona modelu je razvoj zvezde). Pa ipak su u računskoj mašini sazvučja impulsa koji predstavljaju model zvezde istovremeno električna punjenja koja protiču kroz kristale tranzistora, kroz vakuume katodnih cevi, itd. Elem, fizičari toga sveta pronaći će i to da se električni impulsi, iz kojih su sagrađeni oni i njihov svet, sastoje iz izvesnih podređenih elemenata; na taj način otkriće postojanje elektrona, atoma itd. Ali iz toga ništa neće proizići za njihovu ontologiju, jer kada smo se i mi sami uverili da se atomi sastoje iz mezona, bariona, leptona itd., nije to dalo osnov za izvlačenje nekih ontoloških zaključaka o našoj »veštačkoj« genezi. Činjenicu o stvaranju (u stvari, da su stvoreni) mogli bi fizičari toga sveta otkriti tek putem upoređivanja našega pravog sveta s njihovim. Tek tada bi sagledali da naš svet ima jedan sprat Stvarnosti manje od njihovog sveta (manje, jer su oni izgrađeni iz električnih impulsa, a tek su ti impulsi iz istog materijala kao i naš svet). U prenosnom smislu stvoreni svet je donekle nešto takvo kao veoma trajan, dug i logički veoma povezan san koji niko ne sanja nego koji se »sanja sam« — unutar »računske mašine«. Vratimo se sad na pitanje koji uzroci mogu razumna bića da podstaknu na put kosmokreacione delatnosti? Može valjda da ih bude mnogo, i različitih. Ne bih želeo da izmišljam uzroke koji će neku kosmičku civilizaciju usmeriti u tom pravcu; dovoljno je ako govorimo o tehnološkom intervalu te delatnosti; motivi proizlaze u toku civilizacionog razvitka. Možda će to biti odbrana od informacione lavine. U svakom slučaju, potonja civilizacija (tj. programirana i zatvorena na opisani način) »učauriće se« nasuprot ostalom Kosmosu i postaće nedosežna za spoljašnja dejstva (signale i si.). Dosta je zabavno to što će možda ona sama unutar svoga sveta, bude li samo dovoljno prostran i bogat raznorodnostima, dalje graditi podređene naredne hijerarhijske svetove, tako međusobno raspoređene kao da se jedne u drugima smeštaju dečje igračke, nalik na šarene ruske drvene babe. 23
3 5 4 STANISLAV LEM Da ne bi ovo ličilo na bunovno fantaziranje, primetimo da složenost bilo kog sistema mora, ma koliko polako, da se smanjuje, ako mu se ona ne dostavlja izvana (drugim rečima, entropija sistema raste). Ukoliko je sistem veći utoliko su veće mogućnosti stanja njegove ravnoteže i utoliko duže može lokalnim procesima prividno da se probija ispod dejstva zakona rasta entropije. Naime, lokalno može da se javlja opadanje entropije, npr. u procesu organske evolucije čiji je termodinamični bilans u skali zemljine kugle negativan, čim je došlo do rasta informacije tokom više milijardi godina. Dabogme, bilans celog sistema mora biti pozitivan (rast entropije sunca neuporedivo je veći od njenog zemaljskog opadanja). Spomenuli smo »priključivanje« kosmogonijske kreacije uz zvezdu kao izvor neophodnog sklada. Jednako dobro moguće je celu površinu »spoljašnje sfere« takvog sveta učiniti »gutačem energije« koja potiče iz prirodnog Kosmosa. To je tada jedina šansa za bića koja tamo stanuju: ili će priznati da entropija veoma velikog, ili u tom slučaju njihovog vlastitog sistema ne mora da raste, ili će otkriti da u njihovu »sveopštost« energija dopire odnekud spolja. Vratimo se hijerarhiji svetova smeštenih međusobno jedan u drugom, hijerarhiji čiji početak je nastao odlukom neke kosmičke civilizacije koja naš svet smatra suviše nesavršenim. Ta civilizacija će, dakle, stvoriti, »učaureni svet br. 2«, ali i njegovi stanovnici će kroz koji milion godina, nezadovoljni uslovima što u njima vladaju i žudeći za boljom budućnošću svojih potomaka, unutar i iz materijala sopstvenog sveta, načiniti za njih svet br. 3. Ovi naredni svetovi su u neku ruku »kosmomelioratori«, »ispravljači zla«, »ontološki rektifikatori«, a neko će ih možda i drugačije nazvati. Možda će u nekome od njih najzad zavladati takvo savršenstvo života da će dalji kosmokreacijski postupci biti obustavljeni; ali moraju biti obustavljeni ovako ili onako, jer članovi civilizacije br. 100.000 neće moći da smeste svoje sinove i kćeri na površinu atoma . . . Mogao bi me neko upitati ne čini li mi se bar malo verovatnim da će ljudi nekad preduzeti takve ili u najmanju ruku njima slične poduhvate.
STVARANJE SVETOVA 3 5 5 Neposredno upitan, moram neposredno da odgovorim. Pre bih rekao da neće. No ako se zamislimo o ovim krajnje bezbrojnim svetovima razuma koji kruže unutar gigantskih galaksija, galaksija kojih ima neuporedivo više od pahuljica maslačka u vazduhu iznad prostranih livada i od zrnaca peska u pustinjama, onda sam taj broj čini svaku neverovatnoću verovatnom — ako je samo ostvarljiva. Makar samo u jednoj od svakog miliona galaksija. Ali da u celom tom prostranstvu zvezdane prašine niko nikad ne pomisli o takvom poduhvatu, ne odmeri snage na takvim planovima — upravo to mi se čini potpuno neverovatnim. Pre no što neko kategorički oporekne, neka se zamisli; za takvo razmišljanje pogoduju julske noći u kojima je nebo tako bogato osuto zvezdama.
VIII. PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE Uvod Pre nekoliko miliona godina počelo je hlađenje nailazećeg ledenog doba. Planine su rasle, kontinenti se dizali, džungle usled rastuće suše počinjale da se pretvaraju u travnate ravnice. Uporedo sa stvaranjem stepa, životna sredina šumskih četvoronožnih životinja kojima je život u granju usavršio preciznost pokreta šake i palac suprotstavio ostalim prstima, a oči učinio glavnim čulom orijentacije, ta sredina koja je u najmanju ruku zahtevala da se često koristi uspravan stav, čak možda češće od drugih stavova — smanjivala se. Razna plemena silazila su sa drveća, sve ređeg i sve nesigurnijeg kao skloništa, i nastojala da oprobaju snage na prostranim stepskim ravnicama. Odustajanjem od uspravnog stava i od lica, putem sekundarnog narastanja gubice, nalik na pseću, nastao je pavijan. I samo jedan od onih eksperimentatora što su napuštali staništa na drveću ostao je živ kao i pavijan. Traženje neposredne čovekove genealoške linije uzaludno je, jer su pokušaji silaženja na zemlju i hodanja na dve noge bili ponavljani bezbroj puta. Sve dok na stepe gde su pasli biljožderni četvoronošci u onu nišu uoči nastupa ledenog doba nisu stupili antropoidi nesigurna hoda, ali neuralno već prilagođeni na zauzimanje onakvog stava kakav se formirao u džungli. Već su imali ljudsku ruku i oko, ali još nisu imali ljudski mozak. Konkurenci
PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 3 5 7 ja je privilegovala njegovu visinu. Nasuprot drugim životinjama držali su se u grupama. Zahvaljujući naročitim unutarnaslednim pomeranjima znatno se produžilo njihovo detinjstvo, period prikupljanja iskustava pod zaštitom grupe. Mimika i povici služili su sporazumevanju koje je potom trebalo da preraste u govor. Verovatno su praljudi već tada stekli dugovečnost, znatno veliku u odnosu na antropoide. U borbi za opstanak, naime, preživljavale su grupe koje su u svojoj sredini imale pojedince s najvećim iskustvom, što znači najstarije, koji su najduže živeli. Prvi put valjda u toku evolucije došlo je, znači, do izdvajanja vrste obdarene dugom starošću, jer se ona prvi put pokazala biološki vrednom kao riznica informacije. Ovaj prolog čoveka — jeste prelaz od akcidentalnog -majmunskog« upotrebijavanja oruđa na njihovo proizvođenje. Ono je proizišlo iz »majmunske« tehnologije — bacanja kamena, oštrog držalja koje je početak dejstvovanja iz razdaljine. Prelaz na paleolit jeste nastanak prvih prostih mašina, jeste iskorišćavanje procesa okolnog sveta: vatre, kao oruđa homeostaze, koje čini nezavisnim u odnosu na klimu, vode kao transportnog sredstva. Način života podlegao je promeni iz lovačkog lutanja u nomadski život, zatim život u naseobinama, kada su ljudi od hranjenja biljem prešli na njegovo uzgajanje; bilo je to već milion godina posle početka. Bio je to već neolit. Čini se da ne potičemo od Neandertalca nego da smo taj oblik, s nama toliko srodan, uništili. Možda ne baš kao ubice ili žderači; borba za opstanak ispoljava se na različite načine. Neandertalac je bio toliko blizak prvobitnom čoveku, homo primigeniusu, da su se ta plemena mogla ukrštati, što se verovatno i dešavalo. Ali iako je Neandertalac, zagonetan zbog znatnog obima svoje lobanje, većeg od prosečnog obima lobanje današnjeg čoveka, stvorio sopstvenu kulturu, uginuo je zajedno s njom. Prvobitni čovek stvorio je novu. Malo je vremena prošlo potom u geološkoj skali, dok nije počela prva, prava faza tehnološkog razvitka. Nekoliko hiljada godina niza civilizacija, nastanjenih uglavnom u suptropskom pojasu. A one su samo trenutak u poređenju s onim milionom koji je formirao čoveka i socijalnu grupu.
3 5 8 STANISLAV LEM U toj prvoj fazi nastupa najpre upotreba »prirodnih« izvora vanljudske energije (vučna stoka), ali i ljudske (rob). Pronalazak točka i obrtnog pokreta, koji su zaobišle neke čak i visoko razvijene civilizacije (srednje Amerike) postaje osnov za građenje mašina sa uskom delatnošću, nesposobnom za samoadaptaciju. Koristi se energija sredine — vetra, vode, kamenog uglja; ubrzo potom — elektriciteta. On sem pokretanja mašina omogućava da se informacije šalju na veliku razdaljinu. To omogućava energičnu koordinaciju delatnosti i brži napredak reorganizacije prirodne sredine u veštačku. Prelaz ka drugoj fazi počinje od suštinskih tehnoloških promena. Oslobađanje u motorima sile koja po snazi dostiže prirodne pojave, dopušta da se savlada gravitacija. Pored atomske energije biva učinjeno dostupnim kibernetičko konstruktorstvo, čija suština počiva na primeni mehaničkog građenja mašina — programiranjem njihovog razvitka i delatnosti. To je jasan rezultat podražavanja prirodnih pojava, tretiranih sada, iako ne uvek na svestan način, više kao uzora, kao direktive za delatnost nego kao objekta bespomoćnog divljenja, izazvanog njihovom apsolutnom nadmoćnošću. Građenje sve složenijih sistema ispunjava veliku prazninu koja zjapi u teorijskom znanju, što već odvaja relativno potpuno znanje o tako prostim uređajima kao što je parna i električna mašina od tako komplikovanih sistema kao što je evolucija ili mozak. U svom najvećem razmahu taj razvitak teži ka »opštoj imitologiji«, pošto čovek uči da stvara sve što postoji, od atoma (antimaterija, sintetički proizvođena u laboratorij umima) pa do ekvivalenata sopstvenog nervnog sistema. U to vreme nastajući lavinski rast informacije otkriva čoveku da manipulisanje ne predstavlja posebnu tehnološku granu. Znatnu pomoć donosi istraživanje metoda koje u tom obimu upotrebljava bioevolucija. U perspektivi se, zahvaljujući automatizaciji saznajnih procesa, nazire mogućnost prevladavanja informacione krize, (npr. u »uzgajanju informacije«). To može dopustiti perfekciju deltnosti, zasnovanu na principu građenja proizvoljno složenih i sigurnih sistema iz nesigurnih elemenata. Opet zahvaljujući znanju o analognoj tehno
PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 3 5 9 logiji bioloških pojava. Realno postaje potpuno odvajanje proizvodnje dobara od ljudskog nadzora; uporedo s tim izdvajaju se »hedonističke tehnike« (fantomatika i druge). Granica tog lanca jeste neka kosmogonijska inženjerija ili stvaranje veštačkih svetova, ali do te mere otuđenih i nezavisnih od Prirode da njen svet zamenjuju u svakom pogledu. Samim tim briše se granica između »veštačkog« i »prirodnog«, čim »veštačko« može da prestigne »prirodno« u proizvoljno izabranim parametrima, do kojih je Konstruktoru stalo. Tako izgleda prva faza čovekove tehnološke evolucije. Nije ona granica razvitka. Istorija civilizacije, s njenim antropoidalnim prologom i mogućim produžecima, kao što smo pokazali, predstavlja proces proširivanja homeostaze koji traje ukupno hiljadu do tri hiljade vekova, to jest proces čovekovog menjanja njegove sredine. Ta vlast, koja tehnološkim sredstvima penetrira mikrokosmos i makrokosmos sve do najdalje, ocrtane »pantokreatičke« granice, ne dodiruje ipak sam ljudski organizam. Čovek ostaje poslednji relikt Prirode, poslednje »autentično delo Prirode« unutar sveta koji ona stvara. Takvo stanje ne može trajati proizvoljno dugo. Invazija u čovekovo telo tehnologije koju je on sam stvorio — jeste neizbežna. Rekonstrukcija vrste Ta pojava, koja treba da predstavlja sadržaj druge faze civilizacionog razvitka, može se različito razmatrati i interpretirati. Različite takođe mogu da budu u izvesnim granicama i njene stvarne forme i pravci. Pošto nam je neka shema za dalja razmatranja neophodna, poslužimo se najprostijom, pamteći samo to da je reč isključivo o shemi, dakle o uprošćenju. Kao prvo, ljudski organizam može se smatrati kao dat i — u opštoj konstrukciji — nenarušiv. Tada će zadaci biotehnologije počivati na uklanjanju bolesti i njihovoj profilaktici, kao i na zamenjivanju suvišnih funkcija ili defektnih organa bilo surogatima biološkim (tipa transplantacije, presađivanja tkiva) bilo tehničkim (protetika). To je zahvat najtradicionalniji i kratkovid.
Drugo, čineći sve što je gore izneseno, takvim postupcima se, kao podređeno, može dodati zamenjivanje evolucionih gradijenata Prirode svrhovitom, regulacionom čovekovom praksom. Slična regulacija može, dalje, da ima različite ciljeve. Ili se kao najvažnije priznaje eliminisanje svih onih škodljivih posledica kakve u okviru veštačke civilizacijske sredine izaziva odsustvo prirodnog odabiranja, koje uništava lošije prilagođene. Ili, pak, taj skromni program zamenjuje program-maksimum: biološke autoevolucije koja treba da oblikuje naredne, sve savršenije ljudske tipove (preko suštinskih promena takvih naslednih parametara, kao što su, npr., mutabilnost, obolevanje od raka, zatim oblici tela, unutartkivne i međutkivne korelacije i, najzad — preko promene parametara — dužina života, a možda i razmere složenosti mozga). Jednom rečju, bio bi to, raspoređen u vremenu možda na vekove možda na milenijume, plan stvaranja »sledećeg modela homo sapiensa«, ne naglim skokom nego putem spornih i postepenih promena, što bi izgladilo razlike između pokolenja. I najzad treće, ceo problem može se tretirati na mnogo radikalniji način. Može se, naime, kako od Prirode dato konstrukcijsko rešenje zadatka »kakvo treba da je Razumno Biće« tako i to rešenje do koga bi se dalo stići od nje preuzetim, autoevolucionim sredstvima — priznati kao nedovoljno. Umesto poboljšavati ili »krpiti« postojeći model u obimu ovakvih ili onakvih parametara, mogu se utvrditi njihove nove arbitrarne vrednosti. Umesto relativno skromne biološke dugovečnosti — zaželeti gotovo besmrtnost. Umesto pojačanja konstrukcije koju je dala Priroda, u granicama kakve uopšte dopusti gradivo koje je ona upotrebila — tražiti najvišu izdržljivost kakvu je kadra da dostavi postojeća tehnologija. Jednom rečju, rekonstrukciju zameniti potpunim brisanjem postojećeg rešenja i projektovati potpuno novo. Taj poslednji izlaz iz dileme danas nam se čini toliko krajnje apsurdnim, toliko neprihvatljivim, da je vredno čuti argumente koje bi mogao izneti njegov pristalica. Naj pre — reći će on — put »profilaktičko-protetičkih« rešenja je neophodan i neizbežan, za šta je najbolji dokaz to što su ljudi na njega već zakoračili. Već postoje J0U STANISLAV LEM
PAMFLET PROTIV E V O L U C IJE 361 proteze koje privremeno zamenjuju srce, pluća, grkljan, postoje sintetički krvni sudovi, veštačka trbušna maramica, sintetičke kosti, posteljica plućnih otvora, veštačke zglobne površine od teflona. Projektuju se proteze ruke, neposredno pokretane biostrujama mišićnih patrljaka ramenog pojasa. Misli se o uređaju koji će fiksirati zapis nervnih impulsa koji pokreću udove za vreme hodanja; čovek, paralizovan usled povrede kičmene moždine, moći će da hoda pomoću aparata koji šalje prave impulse, »snimljene« kod zdravog čoveka, aparata koji će bolesnik po svojoj volji stavljati na noge. Istovremeno rastu mogućnosti primene presađivanja; posle rožnjača, koštanih elemenata, posle koštane moždine koja stvara krv, red je na životno važne organe. Stručnjaci tvrde da je presađivanje pluća pitanje bliske budućnosti25*. Prevladavanje biohemijske odbrane organizma od vrsno stranih belančevina dozvoliće primenu presađivanja srca, želuca, itd. O tome da li će se primenjivati transplantati ili pre zamenski organi od abiološke supstance odlučivaće u svakom pojedinačnom slučaju aktuelno stanje nauke i nivo tehnologije. Neke organe valjda će lakše biti zamenjivati mehaničkima, dok drugi moraju sačekati razradu tehnike uspešnijeg presađivanja. Što je ipak najhitnije, dalji razvoj biološke i abiološke protetike biće diktiran ne samo potrebama ljudskog organizma nego istovremeno i potrebama novih tehnologija. Zahvaljujući istraživanjima američkih istraživača već danas znamo da snaga mišićnih grčeva može znatno da se pojača umetanjem između nerva i mišića elektronskog pojačivača impulsa. Model aparata skuplja nervne impulse upućene u mišiće iz kože, pojačava ih i dovodi u prave efektore. Nezavisno od njih, ruski naučnici koji se bave bionikom, naukom o efektorima i receptorima živih organizama, konstruisali su uređaj koji znatno skraćuje vreme čovekove reakcije. To vreme je suviše dugo pri upravljanju kosmičkim raketama, pa čak i nadzvučnim avionima. Nervni impulsi protiču brzinom od jedva nekoliko stotina metara u sekundu, a moraju od čulnog organa (npr. oka) da dopru u mozak i otuda kroz živce u mišiće (efektore), što traje nekoliko desetina sekunda. A ovi uređaji sakupljaju impulse koji izlaze iz mozga i
362 STANISLAV LEM protiču kroz nervna stabla i neposredno ih šalju u mehanički efektor. Na taj način dovoljno je da pilot ushte da pokrene upravljač i upravljač će se pomeriti. Situacija koja će nastati posle valjanog usavršavanja sličnih tehnika biće paradoksalna. Individua ovako ili onako osakaćena usled nesrećnog slučaja ili bolesti, znatno će posle proteziranja prevazilaziti normalnu individuu. Jer teško je ne snabdeti je protezom najboljom od postojećih, a postojeće će delovati brže, efektivnije i sigurnije od prirodnih organa! Što se tiče predložene »autoevolucije«, ona će se ograničiti na takve preobražaje organizma kakvi se još nalaze u granicama biološke plastičnosti. Takvo ograničenje ipak nije neophodno. Organizam ne može putem nasledne genotipske informacije proizvoditi dijamante, niti čelik, jer su za to potrebne visoke temperature i pritisak, kakvi se ne mogu realizovati u embriogenezi. Međutim, već sada se mogu stavljati, npr., proteze na one stalno smeštene u kostima vilice, stvorene u zubnim delovima iz najtvrđih materijala — kakve organizam neće proizvesti — a koje su praktično neuništive. A najvažnija je perfekcija izrade i delovanja organa, a ne njegova geneza. Primenjujući penicilin, ne brinemo se da li ga je proizvela laboratorija u retortama ili autentična gljivica na hranIjivoj podlozi. Znači, planirajući rekonstrukciju čoveka i ograničavajući se na ona sredstva čiji će razvoj omogućiti informacionu predaju nasledne plazme, sasvim nepotrebno odustajemo od snabdevanja organizma takvim usavršenim sistemima, takvim novim funkcijama koje bi bile korisnije i efektivnije. Odgovaramo na to da pristalica konstrukcijskog prevrata nije valjda svestan konsekvencija sopstvenih postulata. Jer, ne radi se samo o usko shvaćenoj vezanosti čoveka za onakvo telo kakvo poseduje. Telesnošću u oblicima i izrazu kakvi su nam dati do Prirode, ispunjena je cela kultura i umetnost zajedno s naj apstraktnijim teorijama. Telesnost je formirala kanone svih istorijskih estetika, sve postojeće jezike, a time i celinu ljudskog mišljenja. Jer telesan je i naš duh; ne izvodi se ta reč slučajno iz disanja. Uprkos prividima nema takođe vrednosti koje bi ostajale bez učešća telesnog činioca. Krajnje je
PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 363 telesna ljubav, u svome najmanje fiziološkom shvatanju. Kada bi čovek zaista trebalo da sam sebe preobrazi pod pritiskom tehnologija stvorenih sopstvenim rukama, kada bi kao svog naslednika trebalo da prizna robota sa savršenim kristalnim mozgom, bila bi to njegova najveća ludost. To bi značilo ni manje ni više do isključivo činjenica skupnog samoubistva rase, zaklonjenog prividom njenog produžetka u mislećim mašinama koje čine deo tehnologije: tako bi dakle čovek, u krajnjoj konsekvenciji, dopustio da ga tehnologija koju je on ostvario potisne s mesta na kome je postojao, iz njegove ekološke niše, te da ova tehnologija u neku ruku preraste u novu sintetičku vrstu koja sa istorijske arene uklanja lošije prilagođenu vrstu. Ti argumenti neće ubediti našeg sagovornika. Telesnost ljudske kulture odlično poznajem — reći će — ali ne smatram da je sve u njoj toliko dragoceno da bi zaslužilo da traje večito. Poznato je kakav su koban uticaj na razvoj određenih pojmova, na nastanak društvenih i religijskih kanona imale činjenice u suštini toliko slučajne kao, na primer, lokalizacija polnih organa. Štednja u delanju i ravnodušnost prema obzirima koje mi smatramo estetskim izazvale su zbliženje i delimično spajanje puteva koji luče završne produkte promene materije sa polnim organima. To biološki racionalno susedstvo, koje, uostalom još na etapi vodozemaca i gmizavaca, predstavlja neizbežnu posledicu konstrukcijskog rešenja, znači pre više desetina miliona godina, bacilo je, u očima ljudi, kad su počeli istraživati i posmatrati sopstvene organske funkcije, sramnu i grešnu senku na polni akt. Nečistoća toga akta nametala se nekako automatski, čim je bila realizovana preko organa vezanih sa funkcijama lučenja ekskremenata. Organizam treba da izbegava završne produkte izmetina, jer je to biološki važno. Istovremeno ipak treba da teži polnom sjedinjavanju koje je evoluciono neophodno. Elem, koncentracija dva dijametralno suprotna naređenja s takvim značenjem mogla je odlučno uticati na nastanak mitova o istočnom grehu, o prirodnoj nečistoći polnog života i njegovih oznaka, a duh, raspinjan između nasledno programirane repulsije i atrakcije, proizvodio je ili civilizacije oslonjene na pojam greha i
krivice ili civilizacije stida i ritualima kanalizovanog razvrata. To kao prvo. Drugo, ne zalažem se ni za kakvu »robotizaciju« čoveka. Ako sam govorio o različitim elektronskim i drugim protezama, bilo je to jedino da bih se pozvao na konkretne primere koji su danas dostupni. Ukratko, pod robotom podrazumevamo mehanizovanog idola čovekolikom mašinom obdarenom ljudskom inteligencijom. On je, dakle, primitivna čovekova karikatura, a ne njegov naslednik. Rekonstrukcija organizma ne treba da označava odustajanje od bilo kakvih vrednih odlika nego jedino eliminaciju odlika koje su kod čoveka nesavršene i primitivne. Formirajući našu vrstu, evolucija deluje, sa izuzetnom brzinom. Njena prava tendencija, tendencija očuvanja konstrukcijskih rešenja polazne vrste opterećivala je, dokle god je to bilo moguće, naše organizme nizom nedostataka koji nisu bili poznati našim četvoronožnim precima. Koštana karlica u njih ne podržava teret utrobe. Pošto kod čoveka mora da je digne, nastale su mišićne prepone koje ozbiljno otežavaju porođaj. Uspravni stav takođe je štetno uticao na hemodinamiku. Životinje ne znaju za proširenje vena, jednu od pošasti ljudskog tela. Nagli rast moždane lobanje doveo je do takvog povijanja pod pravim uglom grlene šupljine (tamo gde ona prelazi u jednjak), da na tome mestu nastaje komešanje vazduha, koje na zidovima grla taloži izuzetne količine aerosoli i mikroorganizama, čime je grlo postalo polazna kapija velikog broja zaraznih bolesti. Evolucija je nastojala da se tome suprotstavi, okružujući kritično mesto prstenom limfnog tkiva, ali ta improvizacija ne samo što nije dala rezultate nego predstavlja izvor novih bolesti, pošto su te skupine tkiva postale sedišta zapaljivih oboljenjatxIV]. Ne tvrdim da su čovekovi životinjski preci predstavljali idealna konstrukcijska rešenja; saevolucione tačke gledišta »idealna« je svaka vrsta, ako je sposobna za život. Tvrdim jedino da čak i naše neizmerno ubogo i nepotpuno znanje dopušta da zamislimo takva zasad neostvarljiva rešenja, koja bi ljude oslobodila od bezbrojnih patnji. Proteze svake vrste čini nam se nečim gorim od prirodnih udova i organa, pošto dosad po efektivnosti zaista stoje iza njih. Dabogme, razumem da tamo 364 STANISLAV LEM
PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 365 gde tehnologija to ne zahteva mogu da se zadovolje kriterijumi prihvaćene estetike. Spoljašnja površina tela ne čini nam se lepom ako je pokrivena kosmatim krznom, isto kao i kad bi bila pokrivena čeličnim limom. Ali može ničim, ni za oko ni za druga čula, da se ne razlikuje od kože. Drugo je sa znojnim žlezdama; zna se da civilizovani ljudi vode računa o uništenju posledica njihovog delovanja, koje nekima u ličnoj higijeni stvaraju mnogo briga. Ali, najzad, nisu važni detalji. Ne govorimo šta može biti /a dvesta ili sto godina nego o onome što se još može smisliti. Ne verujem ni u kakva krajnja rešenja. Veoma je verovatno da će »natčovek« posle izvesnog vremena proglasiti sebe za nesavršeno delo, jer će mu nove tehnologije omogućiti ono što nama danas liči na fantaziju koju za veka nećemo moći da rešimo (npr. »preseljavanje iz ličnosti u ličnost«). Danas je prihvaćeno da je svesnim duhovnim naporom moguće stvoriti simfoniju, statuu ili sliku. Međutim, misao o »komponovanju« svoga potomka, o nekoj orkestraciji onih duhovnih i fizičkih odlika koje bismo u njemu žeieli da vidimo — liči nam na ružnu jeres. Ali nekad se na jeres gledalo kao na želju za letenjem, želju za proučavanjem ljudskog tela, građenjem mašina, istraživanjem početaka života na zemlji, a vreme u kome se sveopšte tako mislilo nije od nas udaljeno mnogo više od sto godina. Ako treba da ispadnemo intelektualne kukavice možemo, naravno, prećutati verovatnoću budućeg razvitka. No u takvom slučaju izrazito treba podvući bar to da se ponašamo kao kukavice. Čovek ne može menjati svet, a da ne menja samog sebe. Mogu se učiniti prvi koraci na nekom putu i praviti se kako ne znamo kuda on vodi. Ali to nije najbolja od svih mogućih strategija. Taj iskaz entuzijasta rekonstrukcije vrste zaslužuje ako ne prihvatanje a ono bar da bude razmotren. Svako načelno protivljenje može poticati iz dva različita stava. Prvi je više emocionalan nego racionalan, bar u tome smislu što odbija da se složi sa evolucijom ljudskog organizma, ne prihvatajući k znanju »biotehnološke« argumente. On ljudsku konstituciju kakva danas postoji smatra nenarušivom, čak iako priznaje da je obeležena mnogim krhkostima. Ali i te krhkosti, kako fizičke tako i du
hovne, postale su tokom istorijskog razvitka vrednosti. Bez obzira na to kakav bi bio rezultat autoevolucione delatnosti, on označava da čovek ima da nestane sa Zemljine površine; njegova slika u očima »naslednika« bila bi mrtav zoološki naziv, kao što je za nas Australopitek ili Neandertalac. Za biće gotovo-besmrtno, kome vlastito telo podleže isto kao i okolina, ne bi postojala većina veći tih ljudskih problema; prema tome, tehnološki prevrat nije samo uništenje vrste Homo Sapiensa nego i ubistvo njegovog duhovnog nasleđa. Ako nije fantasmagorija, takva perspektiva liči samo na podsmeh: umesto da reši svoje probleme, umesto da nađe odgovore na pitanja koja ga vekovima muče, čovek treba od njih da se brani u materijalnom savršenstvu; kakvo je to sramno bekstvo, kakvo napuštanje odgovornosti kada se uz pomoć tehnologije homo učauruje u onoga deus ex machina! Drugi stav ne isključuje prvi: verovatno se slaže s njegovim dokazima i osećanjima, ali čini to ćutke. Kad uzima reč, postavlja pitanja. Kakva konkretna poboljšanja i rekonstrukcije predlaže »autoevolucionist« ? Odbija da daje pojedinačna objašnjenja, kao preuranjena? A otkud zna da li će danas nedostižno savršenstvo bioloških rešenja biti ikad prevaziđeno? Na kakvim činjenicama zasniva tu svoju pretpostavku? Nije li verovatnije da je evolucija stigla do plafona materijalnih mogućnosti? Da složenost kakvu reprezentuje ljudski organizam predstavlja graničnu veličinu? Naravno, poznato je i danas da mašinski sistemi u obimu posebno razmatranih parametara, takvih kao brzina saopštenja informacije, kao nepogrešivost lokalnog delovanja, kao postojanost funkcija zahvaljujući uvećanju njenih realizatora i kontrolora, mogu da prevazilaze čoveka, ali drugo je uvećavanje zasebno uzetih sila, produktivnosti, brzine ili trajnosti, a sasvim nešto drugo — integracija svih tih optimalnih rešenja u jednom sistemu. Autoevolucionist je spreman da digne bačenu rukavicu — i da argumentima suprostavi kontraargumente. Ali pre no što pređe na diskusiju s pogledima protivnika-racionalista, on odaje da mu prvi stav u osnovi nije tuđ. Jer, u dubini duše on oseća isto takvo strašno protivljenje u liku planova rekonstrukcije vrsta, kao onaj koji ih je kategorički osudio. Smatra ipak da je ta buduća pro366 STANISLAV LEM
PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 367 mena neizbežna i upravo zato traži sve razloge koji bi je zastupali, tako da se konačna delatnost podudari s rezultatom izbora. Nije apriorni oportunist: ne smatra da ono što je neophodno samim tim mora da bude i dobro. Ali nada se da tako u najmanju ruku može da bude. Konstrukcija života Da bi se konstruisala dinamo-mašina, uopšte ne mora da se zna istorija njenog pronalaska. Mladi inženjer može sasvim da prođe bez toga. Istorijske okolnosti koje su oblikovale prve modele dinamo-mašina jesu ili bi za njega u najmanju ruku mogle da budu nevažne. Uostalom, dinamo-mašina je kao uređaj za promenu kinetičke ili hemijske energije u električnu u stvari zastarela. Kada uskoro elektricitet bude proizvođen bez komplikovane okolnosti postupnih preobražaja (hemijska energija uglja — u toplotnu, toplotna — u kinetičku i tek kinetička — u električnu), samo će istoričar tehnike proizvodeći ga npr. neposredno u atomskom reaktoru, znati konstrukciju nekadašnjih strujnih generatora. Takva nezavisnost od istorije razvitka biologiji je tuđa. Govorimo to zato što pristupamo kritici evolucionih rešenja. Može to da bude samo konsrtuktorska kritika rezultata koja apstrahuje sve delatne faze što su joj prethodile. Doduše, ljudi su više skloni da vide savršenstvo bioloških rešenja, ali to je zato što baš njihove vlastite sposobnosti ostaju daleko iza bioloških. Za dete je svaki postupak odraslog čoveka nešto moćno. Treba odrasti da bi se u nekadašnjoj perfekciji sagledala njena slabost. Ali to nije sve. Upravo konstruktorska lojalnost naređuje nam da se u oceni bioloških realizacija ne ograničavamo na paškvil protiv konstruktora koji nam je sem života dao i smrt, a patnji više nego uživanja. Jer ocena treba da ga tretira takvim kakav je bio. A bio je, pre svega, veoma daleko od svemoći. U trenutku starta evolucija je bila Robinzon na pustom ostrvu, lišen ne samo oruđa i pomoći, ne samo znanja i sposobnosti predviđanja nego i samoga sebe, to znači uma koji planira, pošto sem vrelog okeana, burnih pražnjenja i beskiseoničke atmosfere sa
vrelim suncem ničeg drugog nije bilo. Govoreći, dakle, da je evolucija počela tako i tako, da je činila to i to, mi personalizujemo prve pokrete procesa samoorganizacije, lišene ne samo ličnosti nego čak i cilja. On je bio preludijum velikog dela koji nije poznavao ni to delo, pa čak ni njegove najbliže taktove. Molekularni haosi raspolagali su, sem sebi svojstvenim materijalnim potencijama, samo jednom ogromnom dimenzijom slobode: vremenom. Pre nepunih sto godina starost Zemlje procenjivana je na 40 miliona godina. Znamo da ona postoji najmanje 4 milijarde godina. Ja sam učio sam da život na Zemlji postoji nekoliko stotina miliona godina. Danas poznati ostaci organskih supstanci, koje su nekad pripadale živim bićima, imaju dve milijarde i sedamsto miliona godina. Ako budemo računali od dana današnjeg unatrag, onda je 90% celog vremena evolucije proteklo pre no što su nastali prvi kičmenjaci. To se dogodilo pre nekih 350 miliona godina. Posle daljih 150 miliona godina potomci tih koštanoskeletnih riba izišli su na kopno, ovladali vazduhom, a posle sisara, koji su brojali nekih 50 miliona godina, nastao je pre milion godina čovek. Lako je žonglirati milijardama. Vrlo je teško predočiti sebi konstruktorsko značenje takvih brojeva, takvih vremenskih provalija. Kao što se vidi, ubrzanje postupnih, narednih rešenja karakterizuje ne samo tehničku evoluciju. Progres ubrzava ne samo kulminacija društveno nagomilavanog teorijskog znanja nego i genetičkog znanja fiksiranog u naslednoj plazmi. Preko dve milijarde godina život se razvijao isključivo u vodi okeana. Vazduh i kopno bili su u tim epohama mrtvi. Znamo oko 500 arheoloških vrsta iz kambrijskog doba (od pre pola milijarde godina). Iz pretkambrijskog, pak, otkriveni su, i pored maltene stogodišnjih upornih traganja, jedva pojedinačni tragovi. Ta začuđujuća praznina je do danas neobjašnjiva. Čini se da je broj živih formi ozbiljno porastao u relativno kratkom vremenu (od nekoliko miliona godina). Pretkambrijske forme su gotovo isključivo biljke (alge), a životinjskih kao da uopšte nema. Moguće ih je izbrojati na prste jedne ruke. U kambrijumu se ipak pojavljuju masovno. Neki naučnici 368 STANISLAV LEM
PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 369 skloni su prihvatanju hipoteze o nekoj radikalnoj, globalnoj promeni zemaljskih uslova. A možda je to bio skok siline kosmičkih zraka, u skladu sa spomenutom hipotezom Šklovskoga. Ma kako stvari izgledale, nepoznati činilac morao je delovati na celoj planeti, pošto se pretkambrijska praznina odnosi na sveukupne paleontološke podatke. S druge strane, okeanske vode pre početka donjeg kambrijuma imale su u sebi poveliki broj živih organizama i nije se čekao tek kambrijum da bi počeo rast brojnih prethodnih formi. Živih organizama je već i u arheozoiku bilo mnogo: iz paleontoloških podataka znamo, naime, da je odnos kiseonika prema azotu u atmosferi još davno pre kambrijuma bio sličan današnjem. A da je kiseonik vazduha proizvod dejstva živih organizama, proizlazi iz toga što je njihova opšta masa morala biti približno ista kao danas. Nedostatak fosilnih oblika uzrokovala je, bar delimično, njihova kratkotrajnost: pretkambrijski oblici nisu imali skeleta ni mineralnih kora. Na koji način i kako je došlo, do takvih »rekonstrukcija« u kambrijumu — ne znamo. Možda taj problem nikad neće moći da bude rešen. A moguće je, takođe, da će nas tačnije poznavanje biohemijske kinetike dovesti na trag te zagonetke, ako bi nam pošlo za rukom da u osloncu na savremenu strukturu belančevinske homeostaze dođemo do zaključka kakve su njene primitivne forme mogle s najvećom verovatnoćom da joj prethode. Ukoliko se, naravno, rešenje zagonetke svodi na unutarustrojstvene činioce pre nego na neku jednokratnu sekvencu kosmičkih geoloških ili klimatskih promena s početka kambrijuma. Govorimo o tome zato što je »kambrijumski prelom« mogao biti izazvan nekim »biohemijskim pronalaskom« evolucije. Ako je tako čak i bilo, on nije izmenio prethodno prihvaćeni, fundamentalni princip građenja, zasnovanog na ćelijskim ciglicama. Životnoj evoluciji prethodila je, bez sumnje, evolucija hemijskih reakcija; praćelije stoga nisu morale da se hrane mrtvom materijom kao izvorom poretka. Ne bi, uostalom, mogao odmah da se reši taj, jedan od najtežih zadataka kakav predstavlja sinteza organskih tela iz prostih spojeva, kao što je, zahvaljujući energiji sunčanih fo24
tona, ugljendioksid. To remek-delo sinteze realizovale su tek biljke, stekavši veštinu proizvodnje hlorofila i čitave aparature encima, koji love zračne kvantove. Praorganizmi su u početku na srećan način sigurno raspolagali organskim supstancama koje su lako mogle da prisvajaju, a koje su činile recidiv onog preobilja koje ih je rodilo. Ono je nastalo u takvim procesima, kao što su, npr., električna pražnjenja u atmosferi amonijaka, azota i vodonika. Vratimo se ipak osnovnom dinamičnom problemu elementarne ćelije. Ona mora da kontroliše bitne parametre svojih promena, tako da iz obima još povratnih fluktuacija ne bi umakli van granica povratnosti — u raspad, dakle u smrt. U tečnom koloidnom središtu takva kontrola mora proticati ograničenom brzinom. Tako fluktuacije izazvane statističkom prirodom molekularnih pokreta ne mogu proticati brže no što se obavlja opštećelično kruženje informacije. U protivnom slučaju elementarni regulator, jedro, izgubilo bi vlast nad lokalno proticanim procesima: informacija o potrebi intervencije tada bi, po pravilu, stizala prekasno. To bi označilo početak već nepovratnih promena. I tako su razmere ćelije, u krajnjoj instanci, diktirane parametrima brzine informacione poruke s proizvoljnog mesta ćelije regulatorima, kao i brzine lokalno protičućih hemijskih procesa. U svojim ranim fazama evolucija je često proizvodila ćelije koje su se po razmerama znatno razlikovale. Nemoguća je ipak ćelija veličine dinje ili, pak, slona. To proizlazi iz gore navedenih ograničenja. Treba primetiti da je ćelija za čoveka-tehnologa uređaj u najmanju ruku neobičan, koji više pobuđuje divljenje nego razumevanje. Tako »prost« organizam kao štapić (bakterija) debelog creva deli se svakih 20 minuta. U to vreme bakterija proizvodi belančevine u tempu od 1.000 molekula u sekundu. Pošto se pojedinačna čestica belančevine sastoji iz oko 1.000 aminokiselina, od kojih svaka mora biti odgovarajuće »raspoređena« u prostoru i »prilagođena« uz nastajuću molekularnu konfiguraciju, to nije neki beznačajan zadatak. Najopreznija procenjivačka ocena pokazuje da bakterija proizvodi u najmanju ruku 1.000 bita informacije u sekundu. Taj broj će biti 3 7 0 STANISLAV LEM
PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 3 71 ubedljiv ako ga uporedimo s količinom bita informacije koju može da savlada ljudski um. Ona iznosi oko 25 bita u sekundu. Štampana strana teksta s malom prekobrojnošću informacije, sadrži oko 10.000 bita. Kao što se iz toga vidi, informacioni potencijal ćelije najveći je u unutrašnjim procesima, tj. onima što služe nastavku njene dinamične egzistencije. Ćelija je »tvornica« u kojoj se »sirovina« nalazi se svih strana: oko, iznad i ispod »proizvodnih mašina«; te »mašine« su čelične organele, ribosome, mitohondrija i slične mikrostrukture koje stoje na polovini veličinske skale između ćelije i hemijske čestice. Sastoje se iz sređenih i složenih hemijskih struktura, sa uz njih »pričvršćenim« »oruđima obrade«, tipa encima; čini se da »sirovinu« »mašinama« dostavljaju ne neke specijalno delujuće pravčane sile koje bi privlačile potrebnu sirovinu a potiskivale suvišnu ili nepogodnu za »obradu« nego naprosto obični toplotni pokreti molekula. Tako, dakle, »mašine« bivaju nekako bombardovane potocima čestica što igraju u molekularnoj nadstrešnici čestica, a stvar je njihove specifičnosti, izbora, da iz tog prividnog »haosa« zahvataju »prave« elemente. Pošto su svi ti procesi bez izuzetka statističke prirode, opšta termodmamička razmišljanja navode na zaključak da u toku takvih promena mora da dolazi do grešaka, tj. varki (npr. smeštanja »lažnih« aminokiselina na mesta nastajuće molekularne spirale belančevine). Takve greške moraju ipak biti retke, bar u granicama norme, pošto je nemoguće otkriti belančevine koje bi ćelija »pogrešno« sintetizovala. Poslednjih godina sproveden je niz istraživanja kinetike hemijskih reakcija života, ne kao kruto ponavljanih cikličnih procesa nego kao izvesne plastične celine koja sem što biva u svom neprestanom begu podržavana, može brzo i efikasno da bude usmeravana za postizanje aktuelno značajnih ciljeva. Posle razrade »polaznih parametara« modelske ćelije, veliki računar je punih 30 časova izračunavao najkorisnije sazvučje brzine reakcija i pojedinih njihovih žarišta u ćeliji. Eto do čega vodi danas u nauci neophodna formalizacija zadatka: jer ćelija bakterije rešava te iste probleme u delićima sekunda i, razume se, bez elektronskog ili neuronskog mozga. 24*
3 7 2 STANISLAV LEM Jednorodnost ćelije istovremeno je stvarna i prividna. Stvarna je u tom smislu što njena plazma predstavlja koloidni rastvor višemolekularnih proteida belančevina i lipoida, dakle »haos« čestica uronjenih u tečnu sredinu. Prividna, pošto prozirnost ćelije prkosi pokušajima da se zapaze njene dinamične mikrostrukture, a njihovo odsecanje i fiksiranje pigmentima izaziva promene koje razaraju prvobitnu organizaciju. Kako se, zahvaljujući mučnim i napornim istraživanjima došlo do uverenja, ćelija nije čak ni onakva metaforična »fabrika« kakvu sugerira navedena slika. Procesi difuzije i osmoze između jedra i protoplazme ne nastaju samo zahvaljujući fizičkim mehanizmima, saglasno sa gradijentom vladajućih razlika u osmotičkom pritisku, nego se ti gradijenti nalaze pod kontrolom, pre svega pod kontrolom jedra; u ćeliji se rnogu razlikovati mikrostruje, čestične mikrobujice, neka vrsta minijaturizovanih ekvivalenata krvotoka, dok su organele čvorni punktovi tih struja, predstavljajući istovremeno »univerzalne automate« snabdevene spojevima odgovarajuće vremenski raspoređenih encima, kao i akumulatori energije, bacane u pravim momentima i u pravom smeru. A može se još nekako i zamisliti fabrika koja se sastoji iz mašina i sirovina što plivaju jedne pored drugih, ali teško bi bilo shvatiti kako bi mogla biti konstruisana fabrika koja bi stalno menjala svoj oblik, uzajamne sprege proizvodnih agregata, njihovu proizvodnu karakteristiku itd. Ćelija je sistem vodnjikavih koloida s mnogo struja prisilne cirkulacije, sa strukturom ne samo funkcionalno pokretnom nego i koja se haotično menja (u takvom smislu da je moguće čak pomešati protoplazmu — samo da to ne ošteti izvesne osnovne strukture, te će ona i dalje dejstvovati, znači — živeti), stalno potresana Braunovim pokretima, s neprestanim odstupanjima od stabilizacije, a određeno upravljanje celinom procesa moguće je u njoj samo statistički, u osloncu na probabilističku taktiku neposrednih intervenciono-regulacionih odluka. Procesi oksidacije nastaju u ćeliji u obliku prenošenja elektrona kroz »pseudokristalni tečni poluprovodnik«, pokazujući određene ritmove, izazvane upravo stalnom regulacionom intervencijom — a to isto se tiče i dru
PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 3 7 3 gih procesa, kao npr. energetskih ciklusa sa akumulirali j em energije u adenozinotrifosf ornoj kiselini, itd. U suštini, svi viši organizmi samo su kombinacije toga elementarnog gradiva, »izvlačenje zaključaka i konsekvenoija« iz rezultata datosti koje postoje u svakoj ćeliji, počev od bakterijskih. Takođe nijedan tkivni organizam ne poseduje univerzalizam ćelije, koliko god ga u izvesnom smislu zamenjuje plastičnost centralnog nervnog sistema. Taj univerzalizam ispoljava svaka ameba; bez sumnje je krajnje ugodno imati nogu koja u slučaju potrebe postaje ticalo, takvo koje će, čim bude izgubljeno, odmah zameniti druga noga; imam na umu pseudopodije — lažnonošce ameba. Jednako korisno biva kada na »bilo kome mestu mogu da se otvore usta«, a i to je kadra ameba koja omotava i guta protoplazmom čestice hrane. Tu ipak prvi put daje glas o sebi sistem uvodno prihvaćenih postavki. Sjedinjujući se u tkivo, ćelije mogu da stvore makroskopski organizam koji ima skelet, mišiće, sudove i nerve. Ali čak ni najsavršenija regeneracija nije više tako svestrana kao jedanput izgubljen univerzalizam funkcija, zajedno s jednoćeličnošću. Gradivo nameće granicu proizvođenju »povratnih organa«. Protoplazma je kadra pomalo i da se grči, i da sprovodi impulse i da vari progutanu hranu, ali ne grči se sa preciznošću specijalizovane mišićne ćelije, ne sprovodi impulse kao nervna vlakna i ne može ni da zagrize hranu ni uspešno da je goni, naročito ako je ona energična i beži. Specijalizacija je, doduše, jednosmerno pojačavanje pojedinih odlika čelične svestranosti, ali je takođe i odustajanje od te svestranosti, čiju konsekvenciju, valjda ne najmanje važnu, predstavlja lična smrt. Kritiku »čelične postavke« moguće je preduzeti dvojako. Prvo, sa genetičkog stanovišta: tada kao datosti prihvatamo tečnu (vodnu) sredinu tela tipa aminokiselina i drugih organskih jedinjenja, rezultate hemijske delatnosti okeana i atmosfere. Jer samo su se tamo ova tela nagomilavala, samo tamo su mogla međusobno da reaguju da bi došlo do početaka samoorganizacije u uslovima kakvi su vladali na Zemlji kojoj je u to vreme bilo »jedva« milijardu i po godina. Uzimajući u obzir takve polazne uslove, moglo bi se pitati za realizaciju »prototipa« različitog
3 7 4 STANISLAV LEM od evolucionih rešenja. Drugo, apstrahujući neophodnost te situacije, moguće je zamisliti kakvo bi rešenje bilo optimalno i nezavisno od pomenutih ograničenja. Drugim rečima, ne bi li razvojne perspektive organizacije bolje izgledale kad bi ih neki Konstruktor inicirao u postojanoj ili gasnoj sredini? Elem, nema ni govora da bismo danas bili kadri da rivalizujemo, makar samo u teorijskoj pretpostavci, s koloidnom verzijom rešenja homeostaze, kakvu je proizvela Evolucija. Ne znači to da bi ono zaista bilo nedosežno. Ko može znati nije li odsustvo izvesnih atoma, izvesnih elemenata u sirovini, u gradivu praćelija kojim je evolucija mogla raspolagati samim tim već na samom pristupu zatvorila evoluciji put ka drugačijim, možda energetski bogatijim, dinamično još trajnijim stanjima i tipovima homeostaze? Evolucija je raspolagala onim čime je baš raspolagala, od svojih materijala učinila je upotrebu verovatno najsavršeniju od mogućih. Pošto ipak stojimo na stanovištu sveprisustva samoorgainzacionih procesa u Kosmosu, i zbog toga uopšte ne smatramo kako bi njihovo začeće bilo moguće samo u izuzetnim slučajevima izvanrednog i naročito pogodnog sticaja okolnosti, dopuštamo mogućnosti nastajanja — u okviru tečnih faza — drugih tipova samoorganizacije no što je belančevinski, a možda i koloidni, pri čemu te varijante mogu biti i »gore« i »bolje« od zemaljske. Ali šta, u stvari, znači »gore« ili »bolje«? Zar ne pokušavamo da ispod tih pojmova prokrijumčarimo nekakav platonizam, nekakve kriterijume potpuno proizvoljnog vrednovanja? Naš kriterijum predstavlja napredak ili, tačnije, mogućnost napretka. Pod njim podrazumevamo uvođenje na materijalnu scenu takvih homeostatskih rešenja koja ne samo što mogu da traju uprkos unutrašnjim i spoljnim poremećajima nego mogu i da se razvijaju, odnosno da povećavaju obim te homeostaze. To su sistemi, savršeni ne samo sa gledišta razmatrane adaptacije uz stanje aktuelne sredine nego savršeni takođe i kao sistemi sposobni za promene, pri čemu te promene treba da odgovaraju i zahtevima sredine i da omogućavaju dalje, naredne promene, tako da nigde ne dođe do presecanja toga puta narednih egzistencijalnih rešenja, do upadanja u ćorsokak razvitka.
PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 3 7 5 Tako ocenjivana, na osnovu svojih rezultata, zemaljska evolucija istovremeno zaslužuje i pozitivnu i negativnu ocenu. Negativnu zato — o čemu će još biti govora — što je kako uvodnim izborom (građevinskog elementa) tako i kasnijim metodima oblikujućeg delovanja — oduzela svojim krajnjim i najvišim proizvodima, znači upravo nama, šanse za normalno nastavljanje napredovanja u biološkom planu. I obziri biotehnološke i moralne prirode onemogućavaju nam prosto nastavljanje evolucionih metoda: biotehnološke, pošto smo, kao određeno konstrukcijsko rešenje, suviše determinisani od efektivnih sila Prirode; moralne, pošto odbacujemo i metode slepih eksperimenata i metode slepe selekcije. Istovremeno se rešenje koje je dala evolucija može ipak ocenjivati pozitivno, čim pored bioloških ograničenja imamo zahvaljujući društvenoj evoluciji nauke, bar buduću slobodu delatnosti. Čini se sasvim verovatnim da »zemaljska varijanta«, po napred ustaljenim kriterijumima, nije ni najgora ni najbolja od mogućih. Rešenja statističke prirode u stvari su nedopustiva u okviru sunčanog sistema, pošto on broji jedva nekoliko planeta; no bez obzira na to, kad bismo se oslonili na tako škrt uporedni materijal, nameće se zaključak da je ćelično-belančevinska homeostaza nešto, i pored svega, bolja od prosečne — čim pored jednakog vremena postojanja druge planete istog sistema nisu proizvele razumne oblike. Ali to je, kao što sam se ogradio, veoma rizično zaključivanje, pošto različite mogu da budu vremenske skale i različit tempo promena: metansko- -amonijačke planete mogle bi pripadati drugačijoj evolucionoj sekvenci, takvoj u kojoj našim vekovima odgovaraju milenijumi. Zato ćemo sebi na ovome mestu zabraniti dalje spekulacije o ovoj temi. Od »tečnih« homeostata prelazimo na čvrste i gasne. Pitamo za razvojne perspektive organizacije, kada bi je neki Konstruktor inicirao u gasnim ili čvrstim agregatnim stanjima materije. Ovaj problem nema akademsko nego veoma realno značenje, pošto odgovor na postavljeno pitanje može da se odnosi kako na eventualnu inženjerijsku delatnost tako i na verovatnoću nastanka drugačijih, ne koloidnih
376 STANISLAV LEM nego »čvrstih« ili »gasnih evolucionih procesa« na kosmičkim telima koja nisu slična Zemlji. Kao što znamo, brzina nastajućih reakcija ima tu prvorazredan značaj. Dabogme, ne isključivi, pošto proticanje tih reakcija mora biti čvrsto držano, mora biti strogo kontrolisano i ponavljano. Stvaranje kružnih procesa označava nastanak najranijih, prvih automatizama na molekularnom nivou, oslonjenih na povratnu spregu koja delimično oslobađa centralni regulator od nužnosti neprestanog bdenja nad svime što se dešava na njemu podložnom prostranstvu. Znači — gasovi. Reakcije u njima moraju nastajati brže nego u vodnoj sredini, ali tu su veoma važni činioci temperatura i pritisak. Evolucija se na Zemlji poslužila »hladnom« tehnologijom, to jest oslonjenom na katalizovanje reakcija u cilju njihovog začinjanja ili ubrzavanja, a ne na primenu visokih temperatura. Taj zaobilazni metod bio je jedino moguć. Jer, doduše, sposobnost sistema koji proizvodi visok pritisak i temperature, može biti manja od sposobnosti katalitičkog sistema, ali evolucija takav sistem nije mogla proizvesti ni iz čega. U tom slučaju ona je bila »Robinzon-hemičar«. U takvoj situaciji ne odlučuje »apsolutni« informacioni bilans, to jest činjenica da manje informacije treba za gradnju odgovarajućih pumpi, za spregu nekih reakcija (npr. koncetracije sunčanih zraka) da bi se stvorili uslovi reagovanja tela nego je najbolja ona informacija koja se da aktuelno iskoristiti i pokrenuti. Zemlja nije davala slične mogućnosti u okviru čvrstih tela i atmosfere. A da li bi pogodno stanje ipak moglo nastati u drugim okolnostima? Na to ne umemo da odgovorimo. Mogu se samo raspredati različite pretpostavke. Svakako, iz čvrstih tela sami već umemo da gradimo homeostate, mada još uvek primitivne (kao elektronske mašine). Ali se ta rešenja, opterećena nizom osnovnih nedostataka, mogu priznati samo kao uvod u pravu konstrukciju. Prvo, modeli koje mi gradimo jesu »makrohomeostati«, to jest sistemi čija molekularna struktura ne stoji u neposrednoj vezi sa izvršavanim funkcijama. Ta veza označava ne samo korisnost za njihovo ispunjavanje, svakako neophodno i u elektronskoj mašini, u kojoj provodnici moraju imati odgovarajuću pravilnost, moraju po-
PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 377 sedovati tranzistore ili neuromime — određenu karakteristiku delovanja, itd. Ona označava da složeni sistem, pošto je osuđen na veoma veliku količinu elemenata nad čijim stanjem ne može neprestano bdeti, mora da bude izgrađen na principu »sigurnih efekata uz upotrebu nesigurnih delova«. Tako, dakle, ti delovi moraju biti obdareni samopopravljačkom i kompenzacionom autonomijom oštećenja spoljašnjeg ili unutrašnjeg porekla. Dosad konstruisane mašine nemaju tu osobinu (mada će je nove, planirane, bar delimično imati). Drugo, ovo stanje stvari ima svoje konsekvencije. Računska mašina može zahtevati hlađenje nekih delova (npr. lampi), dakle upotrebu pumpe za podržavanje cirkulacije rashladne tečnosti. Ta pumpa sama ipak nije homeostat. Ona je, doduše zahvaljujući tome mnogo prostija po strukturi od homeostatske, ali u slučaju njenog oštećenja cela mašina će verovatno brzo stati. Međutim, lampa organskog homeostata, npr. srce, iako namenjena za čisto mehaničko delovanje (potiskivanje krvi) predstavlja homeostatski sistem sa više nivoa. Ona je, prvo, deo višeg homeostata (srce plus sudovi plus nervna regulacija), drugo, sistem s lokalnom autonomijom (autonomija regulacije stezanja srca, ugrađena u njegove vlastite nervne čvorove), treće, samo srce sastoji se iz više miliona mikrohomeostata, a to su mišićne ćelije. Rešenje je veoma složeno, ali pokazuje takođe višestranost osiguranja od poremećaja201. Evolucija je, rekli smo, taj zadatak rešila u osloncu na »hladnu« tehnologiju molekularne katalize, smeštenu u tečnom sredstvu. Možemo zamisliti put ka analognom rešenju uz upotrebu stalnog gradiva, npr. kao konstrukciju kristalnih homeostata. U tom pravvu streme molekularna inženjerija i fizika čvrstog tela. O građenju takvog »univerzalnog homeostata« kao što je ćelija ne možemo za sada da mislimo. Idemo putem obrnutim od onoga kojim je išla evolucija: jer nama je, paradoksalno, lakše da proizvodimo usko specijalizovane homeostate. Ekvivalenti neurona, npr., jesu neuristori, neuromimi, artoni, iz kojih se grade odgovarajući sistemi, kao M IND (Magnetic Integrator Neuron Duplicator) koji obavlja logičku funkciju raspoznavanja različitih crteža, sastavljenih iz niza informacionih signala. Sistemi tipa
kriotrona mogu po razmerama već gotovo da rivalizuju sa nervnom ćelijom (još pre deset godina takvi elementi, dakle katodne lampe, bile su milion puta veći od neurona!), a prevazilaze je po brzini delatnosti. Zasad ne umemo da reprodukujemo samopopravljačke težnje. Uzgred rečeno, takođe se ne regeneriše ni tkivo centralnog nervnog sistema. Ali poznajemo kristalne sisteme koji nastaju iz putanjskog zagađenja atomske mreže —■ atomima određenih elemenata, na takav način da se celina, zavisno od uvodnog planiranja, ponaša kao kaskadni pojačivač, kao heterodin, kao predajnik, ispravljač, itd. Iz sličnih kristala može se načiniti, npr. radio prijemnik. Dalji korak biće već ne sastavljanje proizvoljne funkcionalne celine iz kristalnih blokova nego radio (ili elektronski mozak) iz jednog grumena kristala. Zašto nam je stalo do takvog rešenja? Elem, osobenost sličnog sistema jeste to što radio-kristal, presečen nadvoje, predstavlja dva nezavisna i kasnije dejstvujuća radio-aparata, jedino što dejstvuju sa polovičnom snagom. Ti delovi mogu se i dalje presecati i svaki put ćemo dobiti »radio«, sve dotle dok i poslednja čestica bude još sadržavala neophodne funkcionalne delove, a to su atomi. Na taj način dolazi se do one granice iskorišćavanja parametara gradiva koju je na drugom, da tako kažemo, frontu materije — u koloidima — postigla evolucija. Jer i ona primenjuje »molekularnu inženjeriju«, od koje je čitavo svoje konstruktorsko delo i započela. Njene ciglice su od samog početka molekule i ona je uspela da ih selekcioniše kako u pogledu dinamične korisnosti tako i u pogledu informacionog kapaciteta (izvor univerzalističkih rešenja jesu encimi: jer oni kao elementi hromozomskih gena mogu da obavljaju proizvoljne funkcije sinteze i raspada zajedno s funkcijama informacione unutarćelijske i nasledne poruke). Sistemi koje proizvodi evolucija mogu da rade u uskom rasponu temperatura, koji iznosi oko 40— 50 stepeni Celzijusovih, i to ne niže od tačke mržnjenja vode (na kojoj nastaju sve životne reakcije). Za molekularnu mikrominijaturizaciju korisnije su niske temperature, čak i bliže apsolutnoj nuli, jer tada takav sistem, zahvaljujući natprovodnosti, stiče određenu prevagu nad biološkim sistemima (iako je, dodajmo pošteno, 3 7 8 STANISLAV LEM
PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 3 7 9 još daleko od prevage u svim parametrima koje život uzima u obzir). Zahvaljujući sistemskoj ravnoteži koju stvara niska temperatura, ravnoteži većoj od one kakvu ustaljuje kaplja protoplazme, nužnost samopopravljačkih intervencija se smanjuje. Te tako, umesto da resimo taj zadatak, nekako ga zaobilazimo postrance. Odnekud znamo da kristali iskazuju »samopopravljaćke tendencije«, jer kristal oštećen i zaronjen u rastvor samostalno dopunjava svoju atomsku mrežu. To otvara određene perspektive, iako zasad još ne umemo da ih ostvarujemo. Daleko teži problem stvara »gasna homeostaza«. Koliko mi je poznato, problem nije bio pokretan u stručnoj literaturi. Jer teško je u stručnu literaturu ubrojati fantastični roman Black Cloud27), iako je njegov autor poznati astrofizičar Fred Hojl. No, bez obzira na to, »organizam« koji je u romanu pokazan, ogromna maglina, skupina prašine i kosmičkih gasova, maglina koja poseduje elektromagnetskim poljima stabilizovanu dinamičnu strukturu, može se — kao što mislim — konstruisati. Druga je stvar, naravno, da li takvi »organizmi« od elektriciteta i gasova mogu da nastaju u toku međuplanetarne »prirodne evolucije«. Iz mnogih razloga to je, čini se, nemoguće. Izgleda kao da razmatramo najfantastičnije probleme i da smo davno prekoračili granicu dozvoljenog. Ali valjda nije tako. U formi opšteg zakona može se iskazati sledeća teorema: Prirodne snage ostvaruju one i samo one homeostaze čija se završna stanja daju doseći na putu postepenog razvitka, saglasno sa pravcem opšte termodinamičke verovatnoće pojava. Suviše je mnogo nerazumnog rečeno o Gospodarici Svemira, Entropiji, o »pobuni žive materije protiv drugog zakona termodinamike«, da ne bismo i mi jasno podvukli kako su veoma neoprezne takve polumetaforične teze i koliko malo zajedničkog imaju sa stvarnošću. Sve dok je samo hladan atomski oblak, prvobitna maglina poseduje manje sređenosti od Galaksije, složene u čvrst oblik diska sa segregiranim zvezdanim materijalom. Prividni prvobitni »haos« ipak je u sebi krio izvor visokog reda u vidu nuklearnih struktura. Kad se maglina raspadne u protozvezdane vrtloge, kad sile teže dovoljno zbiju te zvezdane lopte,
naglo »pucaju vrata« atomske energije i izbacivano zračenje počinje u borbi sa gravitacijom da oblikuje zvezde i njihove sisteme. Sasvim uopšteno pak — veliki materijalni sistemi streme doduše ka stanjima maksimalno verovatnim, dakle uvek ka najvećoj entropiji, ali preko toliko mnogo posrednih stanja, a uz to još toliko različitim putevima i, najzad — u vremenu često toliko dugom, računatom na desetine milijardi godina, da »uz put« može da se rodi, uopšte ne »uprkos« drugom termodinamičkom zakonu, ne jedna i ne deset vrsta samoorganizujuće evolucije nego bezbrojno njihovo mnoštvo. Znači, postoji ogromna, ali još prividno prazna (jer ne poznajemo njene elemente) klasa homeostatskih sistema koje je moguće izgraditi bilo od čvrstog bilo od gradiva tečnog ili gasovitog gradiva, pri čemu ona ima jednu osobenu potklasu — skup takvih homeostata koji mogu da nastanu bez spoljašnje ingerencije individualnog Konstruktora, nego jedino zahvaljujući efektivnim silama Prirode. Iz čega jasno proizlazi da čovek može da prevaziđe Prirodu: jer ona može da konstruiše samo neke od mogućih homeostata, dok mi, međutim, posle osvajanja neophodnog znanja, možemo da gradimo sve. Takav kosmički konstruktorski optimizam treba snabdeti ogradom načičkanom mnogima »ako«. Ne zna se da li će čovečanstvo osvojiti svekoliku informaciju neophodnu za gornje »građevinske zadatke«. Možda postoji »granica osvajanja informacije« isto kao i granica brzine svetlosti. Ništa o tome ne znamo. Vredi se, zatim, podsetiti aktuelnih proporcija zadatka »čovek protiv Prirode«. Mravi koji obećavaju sebi da će na svojim leđima preneti na drugo mesto planinski lanac Himalaja — to smo mi nasuprot ovom problemu. Možda, uostalom, preterujem u korist mrava. Možda bi njihov zadatak ipak bio lakši. A to je onda kada se celina savremenih tehnologija uporedi sa oruđima kojima raspolažu mravi, tj. s njihovim vilicama i leđima. Javlja se samo jedna razlika — ta što mravi mogu svoja oruđa da razvijaju jedino u okvirima biološke evolucije, dok mi možemo da pokrenemo, kao što smo već spomenuli, informacionu evoluciju. I upravo ta razlika možda će jednom odlučiti o čovekovoj pobedi. 380 STANISLAV LEM
PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 381 Konstrukcija smrti Živi organizmi odlikuju se ograničenim vremenom trajanja, kao i procesima starenja i smrti. To ipak nisu neodvojivi procesi. Jednoćelični organizmi imaju granicu kao individue, ali ne umiru, pošto se dele na potomke. Neki mnogoćeličnjaci (metazoe), npr. hidre, koje se razmnožavaju pupljenjem, mogu u laboratorijumskim uslovima da žive veoma dugo bez oznaka starenja. Nije tačno, dakle, da svaka protoplazma metazoa mora da ostari; prema tome, starenje koloida (njihovog zgušnjavanja, prelaženja iz soli u helijum, iz tečnog stanja u pihtijasto) ne može se poistovetiti sa životnom starošću. Svakako, koloidi plazme stare slično kao i abiološki koloidi, ali prividan uzrok jeste posledica. Starenje čeličnih koloida jeste rezultat gubitka kontrole nad životnim procesima, a ne obrnuto. Poznati biolog Dž. B. S. Holdejn, izneo je hipotezu da ličnu smrt izazivaju nasledni činioci: letalni geni koji se u životu organizma manifestuju tako pozno da više i ne podležu selekciji putem prirodnog odabiranja. Takvu hipotezu teško je prihvatiti. Ne samo besmrtnost nego čak ni metuzalemska dugovečnost u evoluciji se ne isplati. Organizam, makar i ne stario lično (tj. »ne kvario se«), stari u okviru evolucione populacije u onakvom smislu u kakvom je, recimo, sjajno očuvani model forda iz 1900. godine danas kompletno zastareo kao konstrukcijsko rešenje nesposobno za rivalizaciju sa savremenim automobilima. Ali i jednoćelični organizmi ne mogu da se dele kroz proizvoljno dugo vreme. Moguće ih je, doduše, »prisiliti« na dugovečnost, nekoliko destina puta veću od prosečnog pojedinačnog trajanja, tako što će biti držani na »dijeti« tako škrtoj da će jedva biti dovoljna za održanje životnih funkcija organizma i neće dostavljati materijal za njegovo povećanje u svrhu stvaranja dva nasledna organizma. Stare populacije najprostijih organizama u izvesnom smislu stare; pojedinci u njima počinju da ginu, a oživljava ih tek proces konjugacije u kome dolazi do razmene nasledne informacije. Istinu govoreći, problem je neshvatljiv. Problem smrti može se razmatrati različito. Da li je
3 8 2 STANISLAV LEM ona »ugrađena« u organizme putem evolucije? Ili je, u stvari slučajna pojava, sekundarna posledica konstruktorskih odluka koje se tiču problema nevezanih za individualnih egzistenciju? Da li je to onda ekvivalent akta uništenja kojim konstruktor precrtava ranija rešenja, prihvatajući se nove razrade ili je to pre nenamerni rezultat nekakvog »zamora materijala«? Nije lako dati jednoznačan odgovor. Dužni smo da razlikujemo dve stvari: jer dugovečnost je zadatak koji se rešava drugačije nego smrtnost. Dugovečnost postaje, kao što smo već spomenuli, biološki važna kada potomstvo zahteva dužu zaštitu pre no što se osamostali. To su ipak izuzetni slučajevi. U principu, kada je prirodno odabiranje izvršeno i kad je potomstvo oplođeno, sudbina roditeljskih organizama postaje njihova »individualna« stvar, to jest u prirodi ničija. Kakvi god degeneracijski procesi pratili starost, oni ne utiču na dalji tok evolucije vrste. Kljove starih mamuta ukrštale su se, osuđujući ih na sporu smrt od gladi, ali selekcija nije mogla tu pojavu ukloniti, jer se dešavala posle prestanka seksualnog života. Starost životinja ili biljaka, pomerena iza granice odabiranja, više ne podleže njegovoj ingerenciji. Tiče se to ne samo degeneracijskih promena nego i dugovečnosti. Ukoliko nije biološki korisna (kao što je bilo u prapočecima čoveka) s obzirom na sudbinu potomstvenog pokolenja, dugovečnost bi, i kad bi slučajno proistekla iz određene mutacije, isto tako slučajno bila osuđena na nestanak, pošto ne postoji selektivni činilac koji bi je mogao genetski učvrstiti. Vidi se to, uostalom, iz rasporeda dugovečnosti u biljnom i životinjskom carstvu. Ako se selekciono važni geni slučajno spregnu sa genima koji uslovljavaju dugovečnost, ona nailazi na jedinu svoju šansu. Možda zato dugo žive papagaji i kornjače. Jer nema izrazite korelacije između životinjskog tipa i dugovečnosti: druge ptice žive većinom kraće. To opet dugovečnosti pogoduje sredina; zato su organizmi koji najduže žive — sekvoje (5.000 do 6.000 godina). Evoluciono neophodan činilac jeste, bez sumnje, razmnožavanje; već samo ograničenje u vreme individualnog postojanja predstavlja njegovu konsekvenciju. Radi razmnožavanja organizam mora postići punoću svoje životne
PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 3 8 3 sposobnosti; njegova dalja egzistencija je u neku ruku rezultat »inercije«, tj. rezultat onog »dinamičnog podstreka« započetog još u embriogenezi. Evolucija je kao strelac koji želi da postigne određeni cilj, npr. pticu u letu; šta će kasnije biti s metkom pošto jednom postigne taj cilj, kuda će poleteti dalje, da li će večito leteti ili odmah pasti na zemlju, nema ni za metak ni za lovca nikakvog značaja. Ne treba, naravno, suviše uprošćavati problem. Teško je sa kičmenjacima upoređivati tako različite organizme kao što su sekvoje i hidre. Znamo da složenost nije svuda ista, da dinamični zakoni takvih sistema imaju svoju hijerarhiju. To što je hidra gotovo besmrtna, u stvari jedva da nešto znači za čoveka kao »zainteresovanu stranu«. Stalno održavanje unutarustrojstvene korelacije procesa mora biti utoliko teže ukoliko je veća uzajamna zavisnost elemenata strukture, odnosno što je čvršća organizacija celine. U toku svoje egzistencije svaka ćelija čini »molekularne greške« čije zbirove posle izvesnog vremena ne može više da kompenzira. Ne može bar dok traje u dotadašnjem obliku; podela je osobena obnova; posle nje procesi započinju svoj tok nekako kao od početka. Ne znamo zbog čega je tako. Čak ne znamo ni mora li tako da bude. A ne znamo da li su to pojave neizbežne, pošto evolucija nikad nije ispoljila »ambiciju« da zadatke regulacije homeostata rešava tokom proizvoljno dugog vremena. Čitavo njeno majstorstvo bilo je usmereno na drugu stranu — ka dugovečnosti vrsta, ka besmrtnosti nadindividualnog života kao zbira homeostatskih promena u skali planete — i te frontalno napadane probleme ona je savladala. Konstrukcija svesti Svako ko je strpljivo posmatrao ponašanje amebe koja kreće u lov u kaplji vode, morao se začuditi zbog sličnosti sa racionalnom, da ne kažemo ljudskom delatnošću kakvu iskazuje ta kapljica protoplazme. U odličnoj Jeningsovoj knjizi, staroj ali dostojnoj čitanja (Das Verhalten der niedren Organizmen)2B), moguće je sagledati i pročitati istoriju takvih lovova. Puzeći kroz kaplju svo
3 8 4 STANISLAV LEM je vode ameba nailazi na drugu, manju, i počinje da je okružuje, ispružajući lažne nožice. Manja pokušava da se otme, ali napadač čvrsto drži zgrabijeni deo. Telo žrtve počinje da se izdužuje i, najzad, puca. Ostatak spasene žrtve udaljuje se s razumnom ubrzanošću, a napadač obuhvata plazmom ono što je progutao i kreće na svoj put. Međutim, onaj deo žrtve koji je »pojeden«, živo se miče. Plivajući unutar »grabljivčeve« protoplazme stiže odjednom do njegove površinske opne, probija je i izlazi napolje. »Iznenađeni« napadač najpre dozvoljava plenu da izmakne, ali odmah kreće za njim u poteru. Nastaje mnoštvo zaista grotesknih situacija. Napadač nekoliko puta sustiže žrtvu, ali ova mu svaki put ponovo isklizne. Posle mnogih uzaludnih pokušaja, napadač postaje »rezigniran«, prekida poteru i polako se udaljuje u traženje bolje lovačke sreće. Najčudnije u iznesenom primeru jeste to u kome stepenu možemo da ga antropomorfizujemo. Motivi delatnosti protoplazmatske kapljice potpuno su nam, uostalom, razumljivi: potera, gutan je žrtve, početna upornost u njenom gonjenju, najzad odustajanje posle uviđanja da igra ne zaslužuje napor. Nije slučajno što o tome govorimo u odeljku posvećenom »gradivu svesti«. Svest i razum pripisujemo drugim ljudima, jer sami posedujemo i jedno i drugo. Oboje u izvesnom stepenu pripisujemo životinjama koje su nam bliske, kao psi ili majmuni. Međutim, što je organizam po građi i ponašanju manje sličan našem to nam je teže priznati da možda i on poznaje osećanja, strahove, prijatnosti. Otuda navodnici kojima sam snabdeo istoriju amebinog lova. Materijal iz koga je »načinjen« organizam može da bude neizmerno sličan gradivu naših tela, a ipak šta znamo, čemu se domišljamo o saznanjima i patnjama umirućeg hrušta ili puža? Utoliko veće otpore i ograde pobuđuje situacija u kojoj je »organizam« sistem složen iz nekakvih kriotrona i žica, održavanih na temperaturi tečnog helijuma, ili je on kristalan blok ili, čak, gasni oblak održavan u okovima elektromagnetnih polja. Problem smo već pokretali kad smo govorili o »svesti elektronske mašine«. Sada bi bio red da ono što je tamo rečeno — uopštimo. Jer ako o tome da li X poseduje
PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 3 8 5 svest odlučuje isključivo ponašanje toga X-a, onda materijal iz koga je izgrađen nema nikakav značaj. I tako ne samo čovekoliki robot, ne samo elektromozak nego i hipotetični gasno-magnetski organizam s kojim je moguće stupiti u razgovor — spadaju u sisteme obdarene svešću. Opšti problem može se formulisati ovako: da li je odista moguće da je svest takvo stanje organizma do koga je moguće dopreti različitim konstrukcionim načinima, uz upotrebu različtih materijala? Dosad smo smatrali da sve što je živo nije i svesno, ali da svesno mora da je živo. Ali svest koju ispoljavaju sistemi najočitije mrtvi? S tom začkoljicom već smo se sretali i nekako smo se kroz nju progurali. Sve dok je uzorak za podražavanje ljudski mozak, pa makar i u proizvoljnom materijalu, još i nije takvo zlo. Ali mozak sigurno nije jedino moguće rešenje problema »kako konstruisati sistem koji je razuman i koji oseća«. Što se razuma tiče, naši otpori neće biti suviše veliki, pošto smo već izgradili prototipove razumnih mašina. Gore je sa »osećanjem«. Pas reaguje na dodir vrelog predmeta; da li to znači da sistem s povratnom spregom, koji pušta krik kada njegovom receptom približimo zapaljenu šibicu — takođe oseća? Ni slučajno, to j, samo mehanička imitacija, kažu nam. Čuli smo to već bezbroj puta. Takve ograde pretpostavljaju kako tobože sem razumnih delatnosti i reakcija na impulse postoje još nekakve »apsolutne bitnosti« kao Razum i Osećanje, ujedinjeni u Dvojicu Svesti. Ali nije tako. Fizičar i autor SF u jednom licu, A. Dnjeprov, opisao je u jednoj pripovetki eksperiment koji bi trebalo da obori tezu o »produhovljenju« mašine koja prevodi s jednog jezika na drugi, da je obori na taj način što je pokazao kako su elementi mašine, koji zamenjuju tranzistore ili druge priključke, postali ljudi, odgovarajuće raspoređeni na velikom prostranstvu. Izvršavajući proste funkcije predaje signala, ta »mašina«, izgrađena od ljudi, prevela je rečenicu s portugalskog jezika na ruski, posle čega je konstruktor pitao svakog od ljudi koji su bili »elementi mašine« da mu kažu kakav je sadržaj te rečenice. Niko ga od njih, naravno, nije znao, jer je s jezika na jezik prevodio ovaj sistem kao izvesna dinamična celina. Konstruktor (u noveli) izvukao je iz toga zaključak da »rna25
3 8 6 STANISLAV LEM šina ne misli«. Ali jedan od sovjetskih kibernetičara poslao je repliku listu koji je objavio novelu, primetivši da bi sistem, kad bi se celo čovečanstvo rasporedilo tako da svaki čovek funkcionalno odgovara jednom neuronu mozga konstruktora iz novele, morao misliti samo kao celina i nijedno od lica što bi učestvovala u toj »igri ljudskoga mozga« ne bi razumelo o čemu taj »mozak« misli. Iz čega, ipak, odista ne proizlazi kako je tobože sam konstruktor bio lišen svesti. Mašina, može da bude izgrađena čak i od konopaca ili natrulih jabuka; od atoma gasa ili od njihalica; od plamičaka, od električnih impulsa, zračnih kvantova i od čega god se poželi, samo da funkcionalno predstavlja dinamičan ekvivalent mozga — i ponašaće se »razumno«, ako »razuman« znači isto što i onaj koji za vreme stremljenja ka ciljevima utvrđivanim na osnovu svestranog izbora, a ne unapred programiranih (kao instinkti insekata, npr.) ume da dejstvuje na univerzalan način. Onemogućiti neku od tih realizacija može samo tehnička teškoća (ljudi je na Zemlji suviše malo da bi se putem njih, kao neurona, »ponovio« ljudski mozak, a sem toga teško bi bilo izbeći njihovo dopunsko povezivanje nekim telefonima ili nečim sličnim). Ali ti se problemi uopšte ne tiču ograda iznošenih protiv »mašinske svesti«. Rekao sam jednom (u svojim Dijalozima) da je svest takva odlika sistema koja se poznaje ako smo sami taj sistem. U pitanju su, naravno, ne bilo kakvi sistemi. Čak i ne po svaku cenu sistemi koji se nalaze izvan našeg tela. U svakoj od njegovih osam biliona ćelija nalazi se najmanje nekoliko stotina takvih encima koji su osetljivi na koncentraciju određenog hemijskog prozivoda; aktivna grupa encima je tu svojevrsni »ulaz«. Ti encimi, dakle, »osećaju« nedostatak ili prekomernost proizvoda što pokreće njihove prave reakcije, ali šta mi, vlasnici svih tih ćelija i encimskih sistema, o tome znamo? Dok su mogle da lete isključivo ptice ili insekti, dotle se »leteće« poistovećivalo sa »živim«. Ali znamo suviše dobro da danas mogu da lete i uređaji savršeno »mrtvi«, a nije drugačije ni sa problemom razumnog mišljena i osećanjja. Sud kako je tobože elektronska mašina konačno sposobna da misli, ali sigurno ne i da oseća, da doživljava emocije,
PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 3 8 7 proizlazi iz tog nesporazuma. Jer nije tačno da neke nervne ćelije mozga poseduju svojstva logičkih menjača, a da se druge opet bave »doživljavanjem osećanja«; i jedne i druge su međusobno veoma slične i rizlikuju se samo po mestu koje zauzimaju u neuronskoj mreži. Isto su tako ćelije vidnog i slušnog polja u suštini jednorodne i sasvim je moguće da bi takvo ukrštanje nervnih puteva, zbog koga bi slušni nerv stizao u potiljni režanj, a vidni — u centar sluha, samo ako bi se intervencija sprovela dovoljno rano (npr. na dojenčetu) — dovelo do kako-tako ispravnog viđenja i slušanja i pored toga što bi se »videlo« slušnom, a »slušalo« — vidnom korom, čak i sasvim prosti elektronski sistemi već poseduju povezivanja »nagrade« i »kazne«, dakle delatne ekvivalente »prijatnih« i »neprijatnih« doživljaja. Taj dvoslojni mehanizam je veoma koristan, pošto ubrzava proces učenja i evolucija ga je očigledno zbog toga stvorila. Te se tako sasvim uopšteno može reći da klasa »misaonih homeostata« sadrži žive mozgove kao izvesnu svoju potklasu, a van nje je nastanjena homeostatima koji su u biološkom smislu najpotpunije »mrtvi«. Doduše, ta »mrtvoća« označava jedino nebelančevinost i odsustvo niza parametara svojstvenih živim ćelijama i organizmima koje poznajemo. Sa klasifikacijom sistema koji je, iako je izgrađen npr. od elektromagnetnih polja i gasa, sposoban ne samo da sprovodi misaone operacije i da reaguje na impulse nego bi još bio kadar da se razmnožava, da uzima iz sredine »hranu« (npr. iz električnog kontakta), da se kreće u proizvoljno izabranom pravcu, da raste i podređuje ovakve i onakve funkcije sopstvenom trajanju, kao načelnom principu — sa klasifikacijom sličnog homeostata bila bi povelika briga. Jednom rečju, što se tiče svesti homeostata, potrebni su ne toliko »zasnovani« odgovori koliko definicije. Ili to znači da smo se vratili na polaznu tačku kako bismo objasnili da je maslac ex definitione — maslen? Nipošto. Treba empirijski utvrditi koji parametri sistema moraju ostati nepromenjeni da bi svest mogla u njemu da se manifestuje. Pošto su između »jasne« i »pomućene«, »čiste« i »pomračene« svesti granice rasplinute, valjaće granice takvih stanja sprovesti arbitrarno, potpuno isto onako 25 *
3 8 8 STANISLAV LEM kao što samo arbitrarno možemo utvrditi da li je naš poznanik, gospodin Smit, već ćelav ili još nije ćelav. Na taj način steći ćemo skup parametara neophodan za konstituisanje svesti. Ako ih krajnje proizvoljan sistem (npr. načinjen od starih gvozdenih peći) sve ispolji pripisaćemo mu svesnost. A ako to budu drugi parametri ili nešto drugačije vrednosti ustaljenih parametara? Tada ćemo, saglasno sa definicijom, reći da sistem ne ispoljava čovekovu svest (tj. svest ljudskoga tipa), i to će biti najočitija istina. A ako se sistem, iako ne ispoljava te parametre, ponaša kao genije koji je razumniji od svih ljudi zajedno? To ništa ne menja, jer čim je tako mudar, znači da nema čovečju svest: nijedan čovek nije toliko genijalan. A da to nije, upitaće neko, obična sofistika? Jer, moguće je da neki sistem ima »drugačiju svest« od ljudske. Baš kao ovaj »genijalni« sistem. Ili takav koji će najviše uživati (kako kaže) ako se bude kupao u kosmičkom zračenju. Na taj način iskoračujemo van granica jezika. Ništa ne znamo o mogućnostima »druge svesti«. Naravno, kad bi se pokazalo da svest »ljudskoga tipa« karakterizuju parametri A, B, C i D sa odgovarajućim vrednostima 3, 4, 7 i 2; kada bi neki sistem iskazivao ove parametre u vrednostima 6, 8, 14 i 4; kada bi ispoljavao sasvim neobičan, možda za naše shvatanje čak i nedostupan razum, trebalo bi se zamisliti da li će biti dozvoljen rizik ekstrapolacije (da bismo ga priznali obdarenim nekom »dvostrukom svešću«). To što sam rekao zvuči koliko naivno toliko i vulgarno. Stvar je naprosto u tome da ovi parametri, kao i njihove vrednosti, verovatno neće biti izolovani nego će predstavljati izvesne čvorove »opšte teorije svesti« ili, tačnije, »opšte teorije misaonih homeostata sa stepenom složenosti ne manjom od složenosti ljudskog mozga«. U okvirima te teorije moći će se izvršiti izvesne ekstrapolacije, opterećene, naravno, određenim rizikom. A kako verifikovati ekstrapolacione hipoteze? Građenjem »elektronskih dodataka« uz ljudski mozak? Ali sada smo već dosta rekli, a možda i suviše; zato će najrazboritije biti da ućutimo, dodajući jedino da, kao što se valjda samo po sebi razume, uopšte ne verujemo u mogućnost građenja misaonih ličnosti od konopaca, natrulih jabuka ili
PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 3 8 9 gvozdenih peći; takođe je i palate teško graditi od ptičjeg perja ili sapunice. Nije svaki materijal jednako pogodan kao surogat konstrukcije, u kojoj treba da nastupi »razmah svesti«. Ali to je valjda dovoljno očevidno da bismo tom pitanju posvetili makar i jednu reč više. Konstrukcije zasnovane na greškama Termodimamički paradoks o grupi majmuna koji naslepo kucaju na pisaćoj mašini sve dotle dok iz toga slučajno ne ispadne Britanska enciklopedija — bio je ostvaren od strane Evolucije. Neizmerna količina spoljašnjih činilaca može povećati smrtnost populacije. Odgovor je selekcija za visoku plodnost. To je usmereni rezultat neusmerenog dejstvovanja. Tako iz međusobnog naslojavanja dva sistema promena, od kojih je svaki u odnosu na drugi slučajan, nastaje sklad sve savršenije organizacije. Polovi postoje zato što su evoluciono korisni. Poini akt omogućava »konfrontaciju« dve vrste nasledne informacije. Dopunski mehanizam, koji istovremeno rasprostranjuje u populaciji »konstrukcione novosti«, »pronalaske« ili naprosto mutacije, a istovremeno štiti organizme od štetnih posledica manifestovanja — u lično razvitku — tih istih »novosti« — jeste heterozigotičnost. Zigota je ćelija nastala sjedinjavanjem dve polne ćelije, muške i ženske, pri čemu geni pojedinih odlika — alele — mogu biti dominirajuće ili recesivne. Dominirajuće se ispoljavaju u razvitku; recesivne samo onda kad sreću svoje recesivne partnere. Jer, mutacije su, po pravilu, štetne i pojedinac, izgrađen saglasno s novim, mutiranim genotipskim planom, obično ima manje izgleda da preživi nego normalni pojedinac. S druge strane, mutacije su neizbežne kao pokušaj izlaska iz kritične situacije. Leteći insekti ponekad rađaju beskrilno potomstvo koje najčešće gine. Kada kopno opada ili se more diže, nekadašnje poluostrvo može postati ostrvo. Vetrovi nose leteće insekte nad vodu, u kojoj oni ginu. Tada beskrilni mutanti dobijaju šansu za nastavljanje vrste. Tako su, dakle, mutacije istovremeno štetne i korisne. Evolucija je ujedinila dve strane pojave. Mutirajući gen je pretežno recesivan
3 9 0 STANISLAV LEM i, kad se sreće s normalnim koji dominira, ne ispoljava se u konstrukciji odraslog organizma. A ipak tako rođeni pojedinci nose pritajenu crtu mutacije i predaju je potomstvu. Prvobitno su recesivne mutacije sigurno istupale s jednakom učestalošću kao i dominirajuće, no ove poslednje je prirodno odabiranje ipak likvidiralo, pošto njemu podležu sve odlike, zajedno sa mehanizmom nasleđnosti, zajedno sa sklonošću ka mutiranju (»mutabilnošću«). Preostale su pretežno recesivne mutacije, tvoreći unutar populacije njenu alarmnu spasilačku službu, njenu evolucionu rezervu. Taj mehanizam, koji se načelno oslanja na greške informacione poruke kakvima smatramo mutacije, nije rešenje kome bi se priklonio lični konstruktor. U izvesnim uslovima taj mehanizam dopušta ispoljavanje novih konstrukcijskih odlika uz odsustvo selekcije. To se dešava u malim izdvojenim populacijama gde se, zahvaljujući višekratnom ukrštanju pojedinaca koji potiču od istih roditelja, zahvaljujući tako izazvanoj uniformizaciji genskih odela, mutirane recesivne crte mogu sretati tako često da se dosta naglo pojavljuje znatna količina fenotipskih mutanata. Pojava nosi naziv »genetskog plutanja«. Na taj način mogle su nastati neke čak neobjašnjive forme organizama (gigantizam jelenskih rogova, i si.). Ne znamo, doduše, da li je taj faktor uticao na formiranje velikih koštanih leđnih »jedara« kod mezozojskih guštera; ne umemo taj zadatak da rešimo, jer je uzrok pojave moglo biti i polno odabiranje, a nije nam poznata sklonost guštera od pre više mliiona godina. To što je sama učestalost mutacija takođe nasledna crta, što je neki geni povećavaju ili smanjuju, baca na ovaj problem dosta neobičnu svetlost. Prihvata se da su mutacije slučaj koji menja tekst naslednog koda, dakle gubitak kontrole nad njegovom porukom. Ako su nekada čak i bile slučajne, selekcija kao da nije mogla da ih eliminiše. Elem, sa konstrukcijske tačke gledišta, veoma je važno, da li nije mogla zato što »nije htela«, tj. što vrsta koja ne mutira gubi evolucionu plastičnost i pri promenama što nastaju u sredini gine ili se, pak, koristi podudaraju sa objektivnom nužnošću: što su mutacije neizbežne kao efekt statističkih molekularnih pokreta koje je nemoguće obuzdati.
Takva diferencijacija je sa evolucione tačke gledišta nevažna, ali za nas može da bude bitna, jer ako je nestabilnost molekularnih informacionih sistema tipa gena neizbežna, kako će biti moguće projektovati nepogrešive sisteme sa stepenom složenosti koja se izjednačava sa organskom? Recimo da želimo da priredimo »kibernetičke spermatozoide« koji, ako se probiju u koru strane planete, iz njenog materijala treba da proizvedu mašinu koja nam je potrebna. »Mutacija« može dovesti do toga da mašina neće biti ni za šta. Evolucija se snalazi pošto, kao statistički konstruktor, nikad ne ulaže u singularna rešenja nego je njen ulog uvek populacija. To je rešenje za inženjera neprihvatljivo: zar treba da na toj planeti pokrene, na primer, »šumu mašina koje se razvijaju«, pa da tek iz nje izabere najprecizniju? A šta tek kad bi njegov zadatak bio projektovanje sistema složenijih od genotipskog, na primer takvih koji treba da isprogramiraju »nasledno znanje«, kao što smo ranije govorili? Ako rast složenosti povećava mutabilnost iznad neke granice, umesto odoj četa sa ovladanom kvantnom mehanikom možemo dobiti poluumno biće. Problem zasad ne umemo da rešimo: on zahteva dalja citološka i genetička istraživanja. S kontrolom isporučivanja informacije i međućeličnom korelacijom vezano je pitanje neoplazmi. Rak je najverovatnije posledica lanca postupno nastupajućih somatskih mutacija. Literatura problema je toliko ogromna da se u nju možemo upuštati. Recimo samo da nema podataka koji bi to gledište pobili. Ćelije se u tkivima dele tokom celog života; pošto je pri svakoj podeli moguć mutacioni »lapsus«, izgled za stvaranje nove izrasline proporcionalan je sa brojem podela, pa i sa dužinom pojedinačnog života. U stvari, oboljivost od raka raste u geometrijskoj progresiji uporedo sa starenjem organizma. To svakako proizlazi otuda što su neke somatske mutacije nekako priprema sledećih, pred-rakovskih, koje posle serije daljih podela počinju da proizvode ćelije neoplazmi. Organizam do izvesnog stepena može da se brani od invazije neoplazmatskog rasplemenjivanja, a odbrambene snage slabe sa njegovim godinama, pa i taj činilac utiče na kancerizaciju. Kancerogeno dejstvuju najrazličitiji faktori, PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 391
3 9 2 STANISLAV LEM poput nekih hemijskih spojeva i jonizujućeg zračenja; zajednički im je uticaj koji uništava hromozomnu informaciju. Dejstvo kancerogenih činilaca je stoga bar delimično neoriginalno: oni predstavljaju »šum« koji povećava verovatnoću narednih grešaka za vreme čeličnih podela. Ne vodi svaka somatska mutacija u rak; sem toga, postoje forme dobroćudnih oteklina, koje su rezultat svojevrsnih mutacija; ćelija mora da bude oštećena, ali ne toliko da bi uginula nego samo tako da njeno jedro, kao regulator, iziđe van kontrole organizma kao celine. Proizlazi li iz toga posredno da su mutacije neizbežna pojava? Argument je diskutabilan, jer jednako je lako moguće da imamo posla sa udaljenom konsekvencijom konstrukcionih postavki, prihvaćenih početno od strane Evolucije. Telesna ćelija ne sadrži genotipski više informacije nego što ju je sadržavala polna ćelija iz koje je nastao ceo organizam. Ako je, dakle, ona dopuštala mutabilnost, onda somatska, budući izvedena iz nje, nasleđuje i tu crtu. Nervne ćelije centralnog nervnog sistema ne podležu kancerizaciji, ali one se i ne dele nego je promena moguća samo u toku narednih podela. Rak bi u neku ruku, dakle, bio posledica »odluke mutiranja« koju Evolucija preduzima u njenim najranijim stadijumima. Virusna hipoteza daje se izmiriti sa mutacionom, pošto je biohemijska srodnost virusa i gena dosta velika. »Gen raka« može u neku ruku biti »virus raka«. Virusom nazivamo ipak sistem organizmu tuđ, koji se u njega probija spolja. To je, u stvari, jedina razlika. Problem takođe komlikuje velika raznorodnost oteklina i takve njihove varijante kao što je sarkoma, koja se pojavljuje uglavnom kod mladih. Sem toga, rak nije nipošto neka fatalistička nužnost, jer lica koja doživljavaju veoma dug vek uopšte ne moraju da obole od te bolesti. Objašnjenje samo slučajnošću nije dovoljno, pošto je moguće (npr. kod miševa) izdvojiti čiste linije koje se u pogledu oteklina, veoma razlikuju, što je, dakle, nasledna sklonost. Naslednost takvih sklonosti kod čoveka u stvari nije otkrivena. Ali je veoma teško odvojiti smanjenu učestalost mutacija koje smeraju ka raku, od eventualno visoke otpornosti organizma, jer je poznato da organizam može rakove ćelije, ako su malobrojne, da uništi.
Kako god bila razjašnjena ova još nerazumljiva pitanja, treba smatrati da dokle god terapija raka, i pored relativno skromnih rezultata (naročito konzervativnog lečenja), može računati na ozbiljna dostignuća u obimu farmakologije (citostatičkim sredstvima visokog kvaliteta), radikalno uklanjanje obolevanja od raka čini mi se neostvarljivim. Jer, rak je konsekvencija jednog od onih principa deljenja ćelije, koji leže u samim temeljima života. PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 3 9 3 Bionika i biokibernetika Razmotrili smo kako dinamiku informacione poruke tako i tehniku njenog naslednog zapisa (ovu poslednju u prilogu Uzgajanja informacije). One zajedno čine metod pomoću koga evolucija sjedinjuje maksimalnu stabilizaciju genotipa s njihovom neophodnom plastičnoću. Embriogeneza počiva ne toliko na pokretanju određenih programa mehaničkog rasta koliko na razmahu velikom autonomijom obdarenih regulatora, snabdevenih samo »okvirnim direktivama«. Nije, dakle, embrionalni razvitak naprosto »trka« biohemijskih reakcija koje startuju u oplođavanju nego njihova stalna saradnja i uporedno formiranje, kao celine. U zrelom organizmu takođe vodi se neprestana igra između hijerarhija regulatora, od kojih je on izgrađen. Konsekventni produžetak principa »nek se snalaze kako mogu« pri dostavljanju varijanti reagovanja, ali bez njihovog krutog programiranja, jeste davanje organizmu lične autonomije najvišeg reda, zahvaljujući konstruisanju »regulatora drugog stepena«, nervnog sistema. Organizam je, dakle, »multistat«, sistem s toliko velikom količinom mogućih stanja ravnoteže da se u pojedinačnom životu može realizovati sigurno samo jedan njihov deo. Taj princip se jednako tiče fizioloških kao i patoloških stanja. I one su, i pored anormalne vrednosti kakvu tada uzimaju na sebe neki parametri, svojevrsna stanja ravnoteže. Organizam se »snalazi kako može« takođe i onda kada u njemu počinju da se ponavljaju štetne reakcije, a ta sklonost ka ulaženju u začarani regula-
cioni krug jeste jedna od konsekvencija funkcionisanja polistabilne, krajnje složene piramide homeostata, kakvu predstavlja svaki mnogoćelični organizam. Iz takvog stanja može onda da ga izvuče antagonizam uspešnog u normi, višeg upravljanja, koje se najčešće oslanja na jednodimenzionalnu skalu osciliranja između dve vrednosti (kočenje-podsticanje, povišenje ili sniženje krvnog pritiska, rast ili pad kiseline u krvi, ubrzanje ili usporenje bila, crevne peristaltike, disanja, žlezdanog lučenja, itd.). Na granici nadzornog dejstva mozga (zalečivanje rana) postoji sasvim lokalna regulacija koja u starosti slabi (»anarhija periferije organizma«: degenerativne lokalne promene koje se, npr., lako daju posmatrati na koži pojedinaca u starijim godinama), regulacija organska, sistemska i, najzad, celinska. U toj hijerarhiji prepliću se dva metoda saopštavanja upravljačke i povratne informacije: metod saopštenja isprekidanim signalima (diskretni) i neisprekidanim signalima (analogni). Prvi pre primenjuje nervni sistem, a drugi sistem žlezda unutrašnjeg lučenja, ali ni to nije jednoznačno razgraničenje, pošto signali mogu biti adresirani provodnički (kao pri telefonskoj vezi) ili ići svim informacionim kanalima, s tim što na njih reaguje samo pravi adresat (kao pri odašiljanju radio-signala koje, doduše, može primiti svako, ali koji se tiču samo jednog određenog broda na moru). Kada je »stvar važna«, organizam pokreće dubliranu informacionu poruku: ugroženost istovremeno uzrokuje pojačanje, spremnost tkiva i organa nervnim putevima, a u krv istovremeno biva ubačen hormon »analognog dejstva«, adrenalin. To mnoštvo informacionih kanala svakako osigurava delatnost čak i kad neki signali ne stižu. Već smo govorili o bionici, nauci koja se bavi otelovljavanjem u tehniku, rešenja zapaženih u carstvu živih organizama; naročito mnogo rezultata dala su istraživanja čulnih organa, nasuprot kojima indikatori kojima raspolaže tehnolog pretežno znatno zaostaju u pogledu osetljivosti. Bionika je delatnost biotehnologa-praktičara, zainteresovanog za hitne rezultate. Međutim, modelovanje živih sistema blisko bionici (naročito nervnog sistema, njegovih delova i čulnih organa), koji nemaju za cilj tehničku hitnost nego više upoznavanje funkcija i struk3 9 4 STANISLAV LEM
ture organizama, spada u biokibernetiku. Uostalom, granice između tih novih grana su rasplinute. Biokibernetika je već širokim frontom zakoračila u medicinu. Ona obuhvata protetiku organa i funkcija (veštačko srce, srce- -pluća, veštački bubreg, pod kožu umetnuti aparati za podsticaj rada srca, elektronske proteze udova, aparati za čitanje i orijentaciju za slepe — razrađuju se čak i metodi vanjabučnog uvođenja impulsa u neoštećeni vidni živac slepih, što ima veze sa fantomatikom za koju se mi zalažemo), dalje — dijagnostikom kao uvođenjem lekarovih »elektronskih pomoćnika« kako u obliku dijagnostičkih mašina koje već postoje u dve verzije (mašina »opšti dijagnostičar« i »specijalistička« mašina), kao i mašina koje neposredno izvlače neophodnu informaciju iz bolesnikovog organizma (aparatura koja automatski registruje npr. elektrokardiogram, elektroencefalogram, koja obavlja automatsku preselekciju, odstranjujući nebitnu informaciju i dajući gotove rezultate koji imaju dijagnostičku vrednost); posebnu oblast predstavljaju »elektronski upravljački dodatni delovi«: tu spadaju automatski narkotizator koji istovremeno istražuje vrednost niza parametara organizma, npr. moždanih biostruja, krvnog pritiska, stepena oksidacije krvi itd., povećavajući u slučaju potrebe pripliv narkotizujućeg ili otrežnjavajućeg sredstva ili povećavajući pritisak u slučaju njegovog opadanja, kao i projektovani aparati koji treba već na stalan način da se brinu za neke parametre bolesnikovog organizma kao uređaji koje bolesnik nosi sa sobom stalno, a koji kod hipertoničara sistematskim doziranjem odgovarajućeg sredstva održava njegov krvni pritisak u normali. Ovo je pregled koliko lapidaran toliko i nepotpun. Primetimo da tradicionalna medicinska sredstva, lekovi, spadaju u grupu »analognih informatora«, pošto se po pravilu daju »uopšteno«, uvođenjem u otvore tela, u organe za varenje ili u krvni sud, pri čemu takav lek treba već »sam« da nađe svog »adresata« u sistemu ili organizmu. No zato akupunktura može pre da se smatra metodom uvođenja »diskretne« informacije putem nadraživanja nervnih stabala, jer ako je farmakopeja delovanje koje neposredno menja unutrašnje stanje homeostata, akupunktura je delovanja na »ulaze« toga homeostata. PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 3 9 5
396 STANISLAV LEM Evolucija, kao svaki konstruktor, ne može računati na postizanje proizvoljnog rezultata. Odličan je, npr., mehanizam »povratne smrti«, u kakvu zapadaju razne spore, alge, sklerocijumi, pa čak i mali višećelični organizmi. S druge pak strane, vrlo je važna toplokrvnost sisara. Povezivanje tih odlika bilo bi svestrano rešenje, ali ono nije moguće. Doduše, blizak joj je zimski san nekih životinja, samo što on nije prava »povratna smrt«. Životne funkcije, kruženje krvi, disanje, promena materije bivaju usporeni, ali ne prestaju. Osim toga, takvo stanje regulaciono prekoračuje obime fizioloških mehanizama fenotipa. Mogućnost njegovog istupanja mora biti nasledno programirana. Takvo stanje je svakako naročito dragoceno — naročito u eri kosmonautike i to najviše u vidu u kome se ispoljava kod slepih miševa. Pre njihovog oblikovanja sve ekološke niše bile su prividno ispunjene. Znači, insektožderne ptice ispunjavale su delove dana i noći (sova), kao da, takođe, nije bilo skrovišta za novu vrstu na zemlji ili na drveću. Elem, Evolucija je slepe miševe uvela u »nišu« sumraka, kada dnevne ptice već odlaze na spavanje, a noćne još ne izleću u lov. Promenljivi i loši svetlosni uslovi čine tada oko bespomoćnim. Tako je Evolucija razvila nadzvučni »radar« slepih miševa. Najzad, za sklonište im često služe stropovi špilja — takođe do tog vremena prazna ekološka niša. Ali najsavršeniji je hibernacioni mehanizam tih letećih sisara. Temperatura njihovog tela može da padne na nulu. Promena tkiva tada praktično prestaje. Životinja ne izgleda kao da spava nego kao da je mrtva. Buđenje počinje od rasta promene u mišićima. Posle nekoliko minuta kruženje krvi i disanje već su živi i slepi miš postaje sposoban za let. U veoma slično stanje duboke hibernacije moguće je uvesti čoveka — putem odgovarajuće farmakološke tehnike i rashlađujućih postupaka. To je neizmerno zanimljivo. Znamo slučajeve kad urođene bolesti, koje su rezultat mutacije a počivaju na neproizvođenju od strane organizma životno važnih tela, mogu da se kompenzuju uvođenjem takvog tela u tkivo ili u krv. Ali na taj način samo vraćamo — privremeno — fiziološku normu. Međutim, hibernacijski postupci iskoračuju van te norme,
PAMFLET PROTIV EVOLUCIJE 3 9 7 van mogućnosti genotipski programiranih reakcija organizma. Pokazuje se da su reguiacione potencije doduše ograničavane naslednošću, ali da ih je odgovarajućim postupcima moguće proširiti. Tu se vraćamo na pitanje »genetskog zagađenja« čovečanstva, izazvanog, posredno, civilizacionim kočenjem dejstva prirodnog odabiranja i, neposredno, posledicama civilizacije koje povećavaju mutabilnost (jonizujuća zračenja, hemijski faktori, itd.). Pokazuje se mogućim lekovito dejstvo protiv oboljenja izazvanih naslednošću, bez promene defektnih genotipa, pošto se lekovito utiče ne na generativnu plazmu nego na odrasli organizam ili organizam u dozrevanju. Defekti izazvani ranom manifestacijom oštećenja genotipa, kao npr. talidomidna obogaljenja, najočitije bi bila nezlečiva. Uostalom, lečničko-farmakološko dejstvo danas nam izgleda nekako najprirodnije, jer leži u tradicijama medicine. Može biti ipak da će se uklanjanje »lapsusa« naslednog koda pokazati kao prostiji postupak (mada nipošto ne baš nevin), kao i, dabogme, radikalniji u posledicama od pozne terapije oštećenih organizama. Teško je preceniti perspektive te »antimutaciono-normalizujuće« autoevolucije: preobražajima naslednog koda najpre bi bilo dedukovano, a potom svedeno na nulu nastajanje somatskih i psihičkih defekata, zahvaljujući čemu bi nestala mnoštva nesrećnih bogaljastih bića čiji broj danas stiže do više miliona i dalje će samo da raste. Tako bi se, dakle, terapija genotipa ili, tačnije, njihova bioinženjerija pokazala u posledicama kao spasonosna. Kad god se ipak pokaže da mutirani gen nije dovoljno ukloniti nego da ga treba zameniti drugim, problem »komponovanja odlika« izlaziće pred nas u svoj svojoj grozomornoj veličini. Jedan od dobitnika Nobelove nagrade, koji je upravo za istraživanja naslednosti i dobio nagradu, dakle koji je nekako neposredno zainteresovan za ovakve uspehe, izjavio je kako ne bi hteo da doživi vreme njihove realizacije, i to s obzirom na strahovitu odgovornost kakvu će čovek tada preuzeti na sebe. Iako tvorci nauke zaslužuju najveće poštovanje, čini mi se da takva tačka gledišta nije dostojna naučnika. Ne mogu se istovremeno stvarati otkrića i odricati se snošenja odgovornosti za njihove konsekvencije. Poznate su
3 9 8 STANISLAV LEM nam posledice takvog postupanja, mada u drugim, nebiološkim oblastima. One su žalosne. Naučnik se uzalud trudi da svoj rad suzi tako da bi imao karakter sticanja informacije, zidovima čuvan od problematike njene primene. Evolucija, kao što smo već explicite i implicite pokazivali, deluje apsolutno. Upoznajući postepeno njenu konstruktorsku delatnost, čovek se ne može praviti kako gomila isključivo teorijsko znanje. Onaj koji poznaje posledice odluke, koji stiče moć njihovog prikupljanja, nosiće teret odgovornosti, s kojim se Evolucija kao bezlični konstruktor tako lako snalazila, jer za nju on nije ni postojao. Očima Konstruktora Evolucija je, kao tvorac, neuporedivi žongler koji obavlja akrobatske parade u situaciji — zbog svoje tehnološke uskosti — neobično teškoj. Ona, bez sumnje, zaslužuje nešto više od divljenja, zaslužuje da od nje učimo. No ako okrenemo oči od svojevrsnih otežavanja njenog inženjerijskog delovanja i usredsredimo se isključivo na njene rezultate, dobijamo volju da napišemo paškvil protiv evolucije. Evo prigovora od manje generalnih ka generalnijim: 1. Nemonolitna suvišnost informacione poruke gradnje organa. Saglasno s pravilnošću koju je otkrio Dankof, Evolucija održava suvišnost genotipski odašiljane informacije na što je moguće nižem nivou, kakav se još može pomiriti s nastavkom vrste. Ona je, dakle, kao konstruktor kome nije stalo do toga da automobili stignu do cilja: potpuno se zadovoljava ako ih stigne većina. Taj princip »statističkog konstruktorstva«, u kome u uspehu odlučuje nadmoć a ne celina rezultata, našem mentalitetu je tuđ[XV]. Naročito ako za nisku informacionu dalekovidost treba plaćati ne defektima mašina nego organizama, pa i ljudskih: godišnje se 250.000 dece rađa sa ozbiljnim naslednim manama. Minimum dalekovidosti tiče se takođe individualne konstrukcije. Usled nemonolitne rashodovanosti funkcija i organa organizam neravnomerno stari. Odstupanja od norme dešavaju se u raznim