šta iz svega toga proizlazi za opšte pravilnosti encefalogeneze? Mora li evolucija uvek na kraju da proizvede tako jake »regulatore drugog stepena« kao što su veliki mozgovi čovekolikih stvorenja ili mozgovi, ako na planeti ne dolazi do »kritičnih promena«, kao nepotrebni, na njoj i ne nastaju? Odgovor na tako postavljeno pitanje nije lak. Površno poznavanje evolucije obično navodi na naivnu koncepciju napretka: sisari su imali »veće mozgove« nego gmizavci, što znači da su imali »veću inteligenciju« i zato su gmizavce konačno potisnuli. Pa ipak su sisari sa gmizavcima koegzistirali kroz više stotina miliona godina, predstavljajući sporedne, sitne oblike u odnosu na vladajuće gmizavce. U poslednje vreme ponovo je utvrđeno koliko veliku inteligenciju, u poređenju sa drugim organizmima koji žive u okeanu, imaju delfini. No i pored toga oni nipošto nisu ovladali isključivim načinom prevlasti u vodama. Skloni smo da važnost inteligencije precenjujemo kao »vrednost samu po sebi«. Ešbi za to daje niz zanimljivih primera. Pacov »tup«, koji sporo uči, nađenu hranu isprobava oprezno. Pacov »bistar«, pošto je naučio da se hrana uvek nalazi na istome mestu i u isto vreme, prividno ima veću šansu da ostane živ. No ako u toj hrani bude otrov, »tupi« pacov koji »ništa nije naučio«, upravo će zahvaljujući svome nagonskom nepoverenju nadživeti »bistrog« pacova koji će se najesti i uginuti. Prema tome, svaka sredina ne privileguje »inteligenciju«. Uopšteno govoreći, eksploracija iskustva (njegov »transfer«) veoma je korisna u zemaljskoj sredini. Ali moguće su ipak i takve sredine u kojima ta odlika postaje minus. Poznato je da iskusni strateg može savladati manje iskusnoga, ali da može i da izgubi s najgorim fušerom, pošto su potezi ovoga poslednjeg »neinteligentni«, to jest potpuno neuračunljivi. Vredno je pažnje da je evolucija, inače tako »škrta« u svakoj oblasti informacione poruke, proizvela čovekov mozak, uređaj s tolikim stepenom »prekomernosti«, da je taj mozak, koji još i danas, u XX veku, odlično izlazi na kraj s problematikom moćne civilizacije, anatomski, biološki potpuno isti kao i mozak našeg primitivnog, »varvarskog« pretka od pre sto hiljada godina. Na koji je način ta ogromna »prosKOSMIČKE CIVILIZACIJE 101
pektivna potencija razuma«, ta »prekomernost«, koja kao da je već u samom osvitu istorije bila spremna da se prihvati izgradnje civilizacije — nastala usled delatnosti probabilističke evolucione igre dva vektora, mutacionog i selekcionog pritiska? Evolucionizam na to pitanje ne može da da pouzdan odgovor. Iskustvo pokazuje da se mozak svake životinje, u stvari, odlikuje znatnom »prekomernošću«, koja se izražava u tome što je životinja kadra da rešava zadatke kakve u normalnom životu nikad ne sreće, dok joj ih ne postavi naučnik-eksperimentator. Takođe je činjenica opšti rast moždane mase: savremeni vodozemci, gmizavci, ribe, uopšte svi predstavnici životinjskog sveta, imaju mozgove veće od njihovih paleozojskih ili mezozojskih predaka. U tom smislu su tokom trajanja evolucije sve životinje postale »mudrije«, pa se čini da ova takođe opšta tendencija svedoči o tome kako će, bude li proces evolucije trajao dovoljno dugo, moždana masa najzad morati da prekorači »kritičnu veličinu«, koja će otpočeti lavinsku reakciju sociogeneze. Treba ipak da se uzdržimo da ovaj proces »težnje ka razumu« kao konstrukcijske tendencije evolucionih procesa, žurno »ekstrapoliramo na Kosmos«. Neki činioci »materijalne« ili »uvodno-građevinske« prirode mogu u samom osvitu evolucije tako da ograniče njene buduće mogućnosti i tako da odrede njen razvojni plafon da do nastanka »regulatora drugog tipa« uopšte ne dođe. Primer mogu da budu insekti, jedan od najstarijih, najživotnijih i najplodnijih životinjskih rodova; Zemlja danas broji preko 700.000 njihovih vrsta, prema 80.000 vrsta svih kičmenjaka. Insekti predstavljaju preko tri četvrtine čitavog životinjskog carstva — a ipak nisu proizveli razum. Insekti su, sem toga, postojali kroz manje-više isti vremenski raspon kao i kičmenjaci, što znači da bi, s obzirom na desetostruko veću brojnost vrsta, sa statističke tačke gledišta (kad bi samo ona odlučivala) imali deset puta više izgleda za realizaciju »regulatora drugog tipa«. A to što se tako nije dogodilo ubedljivo svedoči o neprimenljivosti računa verovatnoće kao odlučujućeg kriterijuma kad su u pitanju pojave psihogeneze. Prema tome: ona jeste moguća, ali nipošto nije neizbežna poja1 0 2 STANISLAV LEM
KOSMICKE CIVILIZACIJE 103 va; ona predstavlja jedno od boljih rešenja, ali ne uvek i ne za sve svetove optimalna. Radi konstruisanja razuma Evolucija mora raspolagati tako raznorodnim činiocima, kao što je ne suviše velika gravitacija, relativno postojanom silinom kosmičkog zračenja, ne suviše energičnog, promenljivošću životne sredine ne samo cikličkog karaktera i sigurno još mnogim drugim, nama još nepoznatim činiocima. Njihov sticaj na površinama planeta valjda ipak nije nešto izuzetno. Prema tome, možemo, i pored svega, očekivati da u Kosmosu postoji Razum, iako oblici njegove manifestacije mogu da protivreče svim našim savremenim predstavama. Hipoteze Situacija je paradoksalna. Tražeći oslonac za naše pokušaje da zavirimo u budućnost zemaljske civilizacije, neočekivano smo dobili pomoć od astrofizike, koja statističkom analizom istražuje učestalost pojava razumnog života u Kosmosu, posle čega smo rezultate takvih poslova odmah osporili. Astrofizičar bi mogao upitati kakvim pravom smo to učinili, pošto je njegova kompetencija u ključnom pitanju — diferencijaciji »prirodnih« astronomskih pojava od »veštačkih« — neuporedivo veća od naše. Takav, potpuno verovatan prigovor traži odgovor. Taj odgovor je delimično već bio rasut u prethodnim odeljcima ovog ciklusa i sad nam preostaje samo da ga sistematizu j emo. Treba napomenuti da se radioastronomija tek razvija. Pokušaji kosmičkog osluškivanja nastavljaju se (između ostalog, u SSSR-u će to činiti jedan od saradnika profesora Šklovskog). Ako se u narednim godinama otkriju astroinženjerijski ili signalizacijski fenomeni, imaće to, dabogme, veliki značaj. Pa ipak će potpun nedostatak svih pozitivnih podataka imati veći značaj, utoliko veći ukoliko takvi ogledi budu duže nastavljani i ukoliko se u tu svrhu bude koristila osetljivija aparatura. Posle izvesnog, dovoljno dugog vremena, potpuno odsustvo takvih pojava prisiliće nas na reviziju gledanja o biogenezi i psihogenezi u Kosmosu. Danas je za to još prerano.
Pa ipak se — pri izricanju hipoteza — smatramo vezanim sadašnjim stanjem nauke. Odsustvo »čuda« i kosmičkih signala primamo k znanju is,to kao što to čini i astrofizičar. Stoga ne osporavamo opservacioni materijal, nego samo njegovu interpretaciju. Objašnjenje »psihozojskog vakuuma« nudi nam svaka od tri hipoteze koje smo izneli. I. Civilizacije nastaju u Kosmosu retko, ali su dugotrajne. Učestalost njihovog pojavljivanja iznosi nekoliko do nekoliko desetina na jednu Galaksiju. Tako, dakle, jedna planeta sa »psihozoikom« dolazi na milijardu zvezda. Zajedno sa astrofizičarima odbacujemo tu hipotezu, jer je ona u suprotnosti sa opšteprihvaćenim pogledima na tipičnost nastanka planetarnih sistema i života u njihovom domenu. Ipak se ograđujemo da ova hipoteza, koliko god neverovatna, ne mora biti i neistinita. Pošto se galaksije, kao i zvezde, međusobno razlikuju po starosti, u galaksijama starijim od naše moralo bi dolaziti do astroinženjerijskih delatnosti čiji bi simptomi, posle odgovarajućeg usavršavanja aparature, mogli da se zapaze. Pri tom polazimo od postavke, slično kao i astrofizičari, da se sve, ili gotovo sve, ma koliko malobrojne civilizacije, razvijaju u tehnološkom pravcu koji, posle dovoljno dugog vremena dovodi do astroinženjerije. II. Civilizacije nastaju u Kosmosu često, ali su kratkotrajne. To proizlazi a) iz njihovih tendencija ka »autolikvidaciji«, b) iz njihovih tendencija ka »degeneraciji«, c) iz uzroka za nas potpuno neshvatljivih, koji počinju da dejstvuju na izvesnoj razvojnoj etapi. Upravo tim hipotezama najviše pažnje posvećuje u svojoj monografiji Šklovski. Za nas je najvažnije iznošenje postavki na koje se te hipoteze oslanjaju. Mogu se svesti na dve: 1) prihvata se da je pravac razvitka ogromne većine civilizacija ovakav kao zemaljski, to jest tehnološki; 2) da je tempo razvitka, bar u astronomskoj skali, gde odstupanje od milion godina nema značaja, sličan. Tako, dakle, polazna postavka te grupe hipoteza jeste ortoevolucioni karakter razvitka gotovo svih civilizacija. Ćutke se prihvata da je ubrzanje tehnološkog napretka, kakvo na Zemlji posmatramo tokom najmanje poslednjih dvesta godina, trajan dinamični proces koji mogu zakočiti jedino destruk1 0 4 STANISLAV LEM
tivni činioci (»degeneracija«, »samoubistvo« civilizacije). Osnovna dinamična odlika svih civilizacija bio bi, dakle, eksponencijalni rast (do potencije) koji pravim putem vodi ka astroinženjerijskoj delatnosti. Obe te postavke mogu biti napadnute. Ipak, nemamo bilo kakvih datosti za donošenje suda da li je tehnološka usmerenost odista oznaka razvojnog zakona »psihozoika«. Možda i nije. No bez obzira na to, u skladu sa Okamovim principom, ne unosimo »suvišne entitete«, to jest hipoteze koje se ne oslanjaju ni na kakve činjenice. Prihvatamo da je to usmerenost tipična zato što same sebe i našu sopstvenu istoriju smatramo prosečnom, običnom, te prema tome i tipičnom kosmičkom pojavom. Drugačije stoji stvar sa drugom postavkom. Istina, dosadašnja istorija, počev od Industrijske Revolucije, pokazuje stalan eksponencijalni rast naše civilizacije, ali bez obzira na to postoje određene i to važne činjenice koje govore u korist verovatnoće njegove promene. Kad osporimo prividnu postojanost (u astronomskoj skali) tempa tehnoevolucije, otvara se mogućnost novog rešenja. Možemo govoriti o trećoj grupi hipoteza koje se slažu sa posmatranim (ili tačnije — neposmatranim . . .) činjenicama. III. Civilizacije nastaju u Kosmosu često i dugotrajne su, ali se ne razvijaju ortoevoluciono. Kratkotrajno je ne njihovo postojanje, već jedino neka njegova faza koja se odlikuje eksponencijalnim rastom. Ta ekspanzivna faza traje u astronomskoj skali veoma kratko: nekoliko do nekoliko desetina hiljada godina (kao što će se kasnije pokazati, verovatno je da traje čak i kraće). Posle tog razdoblja dinamična karakteristika razvoja se menja. Ova Zemlja ipak nema ničeg zajedničkog ni sa »autolikvidacijom« ni sa »degeneracijom«. Otuda putevi različitih civilizacija mogu već ozbiljno međusobno da se razlikuju. Ta raznorodnost daljeg razvoja uslovljena je uzrocima koje ćemo posebno razmotriti. To razmatranje neće biti greh protiv zabrane jalove spekulacije, pošto činioci koji menjaju dinamiku razvoja mogu u začetnom vidu da se otkriju već u našem svetu. Oni su vansocijalne, vanustrojstvene prirode i potiču naprosto iz same strukture sveta u kome živimo, iz stanja što je takav KOSMICKE CIVILIZACIJE
kakav je. Zamislimo moguće pojave ponašanja kakve civilizacija otkriva posle dostignuća određene ražvojne etape. Pošto ona u izvesnim granicama ima slobodu izbora strategije daljeg postupanja, nećemo, naravno, uspeti da predvidimo šta će se s civilizacijom dogoditi. Između mnogobrojnih varijanti izabraćemo takve koje zadovoljavaju činjenice, to jest one koje mnoštvo nastanjenih svetova koji postoje veoma dugo mire sa njihovom astronomskom nemogućnošću da budu zapaženi. Na taj način će dobijena slika s jedne strane odgovarati zahtevima astrofizičara (to jest biće u slozi sa odsustvom »čuda« i kosmičkih signala), a s druge, pak, izbeći ćemo katastrofički fatalizam fon Hernerovih hipoteza. Mislim da vredi ponoviti motive koji nas navode na odbacivanje te »statističke neizbežnosti uništenja« koja proističe iz tih hipoteza. Ako su pravac i razvojni tempo svih civilizacija u Kosmosu približni, i ako srednja veličina trajanja civilizacija iznosi nekoliko hiljada godina, onda iz toga uopšte ne proizlazi da ne bi mogle postojati miliongodišnje civilizacije koje predstavljaju krajnje odstupanje od norme. Fon Hernerova statistika je slična statistici gasa. Gas na sobnoj temperaturi broji najviše čestica sa brzinom od nekoliko stotina metara u sekundi, ali u njemu postoje malobrojne čestice sa mnogo većim brzinama. Elem, prisustvo šačice brzih čestica uopšte ne utiče na ponašanje gasa sa sobnom temperaturom. Međutim, prisustvo jedva nekolicine »anormalno« dugovečnih civilizacija u galaktičkom skupu uticalo bi na celu Galaksiju, pošto bi te civilizacije započele snažne, ekspanzivne radijacije u sve veća zvezdana prostranstva. Samim tim astroinženjerija bi se mogla posmatrati — što se ipak ne događa. Tako, dakle, fon Herner ćutke polazi od postavke da njegova statistika obuhvata pojave isto tako završene u vremenu i relativno kratkotrajne kao što su ljudski životi. Jer postoje, doduše, statistička odstupanja od prosečne dužine života, koja iznosi oko 60 godina, ali nijedan čovek ne može živeti 200 ili 300 godina. Pa ipak opšta smrtnost ljudi posle nekoliko decenija proizlazi iz osobina njihovih organizama, što se, doduše, o društvenim organizmima ne može reći. Svaka rivalizujuća civilizacija može, bez sumnje, prolaziti kroz faze »kri1 06 STANISLAV LEM
KOSMICKE CIVILIZACIJE 107 za« (vezanih, recimo, sa otkrićem atomske energije, a potom s nekim drugim promenama za koje ne znamo), ali trebalo bi očekivati proporcionalnost obrnutu od one koju posmatramo u biološkoj populaciji: jer u takvoj populaciji individua može sa utoliko većom verovatnoćom da očekuje skoru smrt ukoliko je dosegnula duži život, dok dugovečna civilizacija treba da bude upravo »manje smrtna«, manje izložena poremećajima no što to biva sa kratkovečnom civilizacijom, jer sa dugovečnošću stiče sve šire znanje, a zahvaljujući njemu — i kontrolu nad sopstvenom homeostazom. Tako je, dakle, sve-smrtnost civilizacija dopunska postavka, uzeta iz vazduha. Fon Herner je uvodi u svoje matematičke žrvnjeve još pre no što se prihvati izračunavanja. Tu postavku smatramo neosnovano proizvoljnom. Tako nam, dakle, metodologija, a ne optimizam (koji u Kosmosu može da bude neumesan) naređuje da se okrenemo drugim objašnjenjima »psihozojskog vakuuma« Svemira[m]. Votum separatum Trebalo je, doduše, da se vratimo na Zemlju, ali ostaćemo još malo na nebu, jer bih hteo da iznesem svoje lično ubeđenje o razmatranom pitanju. Ta najava će možda izazvati čuđenje, a zar nisam sve vreme govorio u svoje ime, stupajući u sporove s raznim hipotezama? Evo, hitam da objasnim kako sam se ponašao kao sudija, doduše samozvani, ali koji se drži paragrafa kodeksa koje nije sam propisao. Imam na umu svoju pokornost u odnosu na stroge propise naučne strogosti, koja se ispoljava u presecanju, Okamovom oštricom, svih mogućih spekulacija. Bilo je to valjda razumno. Pa ipak čovek ponekad poželi da ne bude razuman, uprkos očiglednostima. Zato ću ovde izneti svoju tačku gledišta, obećavajući da ću potom ponovo postati pokoran sluga metodologije. Dakle, kosmičke civilizacije. . . Dok su pitanja koja je Prirodi postavljala Nauka bila bliska pojavama u skali koja je bila ravnopravna s nama (imam na umu sposobnost koja je, zahvaljujući svakodnevnom iskustvu, izgrađena u nama, sposobnost da istraživane pojave izjedna-
108 STANISLAV LEM čujemo s onima što primamo neposredno putem čula), dotle su njeni odgovori zvučali za nas razumno. Kada je ipak upitano eksperimentom: »materija je talas ili čestica?« — smatrajući formulisanje strogom alternativom, odgovor nam se učinio isto toliko neočekivan koliko i teško prihvatljiv. Dakle, kad na pitanje: »kosmičke civilizacije česte — ili retke?« — ili: »dugovečne ili efemerne?« — padaju nerazumljivi odgovori, puni prividnih protivrečnosti, onda te protivrečnosti ne izražavaju toliko stvarno stanje koliko naše neumenje da Prirodi postavljamo prava pitanja. Jer čovek Prirodi postavlja mnoštvo pitanja, s »njene tačke gledišta« besmislenih, želeći da dobije jednoznačan odgovor koji se uz to uklapa u njemu drage sheme. Jednom rečju, ne trudimo se da otkrijemo Red uopšte, nego neki određeni red, naime štedljiv (»Okamova oštrica!«), jednoznačan (da se ne bi mogao različito tumačiti), sveopšti (da bi vladao u ćelom Kosmosu), nezavisan od nas, to jest nezavisan od toga da li ga i ko zapaža) i nepromenljiv (to jest, da se zakoni Prirode tokom vremena ne menjaju). Ali sve su to istraživački postulati, a ne otkrivene istine. Kosmos nije stvoren za nas niti mi — za njega. Mi smo bočni proizvod zvezdanih promena i proizvoda, kakve je Svemir proizvodio i proizvodi u bezbrojnim količinama. Bez sumnje, osluškivan ja, posmatranja treba nastavljati, u nadi da ćemo sresti Razum, toliko sličan našem da ćemo ga po njegovim znacima prepoznati. Ali upravo je to samo nada — pošto Razum koji ćemo jednom otkriti može biti toliko različit od naših pojmova da nećemo poželeti da ga nazovemo Razumom. Na tome mestu se strpljivost naklonog Čitaoca iscrpljuje. Može biti, veli, da nam Priroda daje nejasne odgovore, ali vi niste Priroda! Umesto da jasno iznesete svoj sud o kosmičkim civilizacijama, ćelo pitanje ste iskomplikovali, govoreći o zakonima Prirode, o Uređenju i tako dalje, da biste na kraju pobegli u semantiku — kao da bi postojanje tih nekih razumnih bića u Svemiru zavisilo od toga šta mi podrazumevamo pod rečju »razum«! To je najčistiji subjektivizam, pa čak i nešto gore! Zar ne bi bilo poštenije da izjavite kako naprosto ništa ne znate?
KOSMIĆKE CIVILIZACIJE 109 Naravno — odgovaram — da nemam pouzdanog znanja, jer otkuda bih ga imao? Takođe može biti da se varam i da će »sociokosmički« kontakti, koji se ostvare u narednim godinama, ismejati i mene i moje izvode. Molim ipak da mi se dozvoli objašnjenje. Mislim da kosmičko prisustvo Razuma možemo da ne primećujemo ne zato što ga nigde nema nego zato što se on ponaša drugačije no što mi očekujemo. Takvo drugačije ponašanje može se, opet, objasniti dvojako. Najpre se može prihvatiti da ne postoji samo jedan Razum nego da su mogući »razni Razumi«. Zatim, prihvativši da postoji samo jedan Razum, ovakav kao naš, može se razmisliti ne menja li se on tokom civilizacijske evolucije do te mere da najzad u svojim oznakama prestaje da bude sličan svome početnom stanju? Primer situacije prvog tipa jeste zajednica ljudi koji se međusobno razlikuju po temperamentu, karakteru, i tako dalje. Primer situacije drugog tipa jeste skup sukcesivno u vremenu smenjivanih različitih stanja jednog istog čoveka, kao dojenčeta, deteta, zrele individue i, najzad, starca. Situaciju drugog tipa razmatraćemo zasebno, pošto postoje određene činjenice koje govore u korist baš takve interpretacije »kosmičkog stanja stvari«. A čim se bude javilo pokriće u činjenicama, možemo se nadati da ćemo dobiti dozvolu — za to razmatranje — neophodne — Metodologije. Situacija prvog tipa nema, na žalost, nikakvog oslonca koji bi se temeljio na činjenicama: ona je najobičnije spekulativno naglabanje. Otuda sve ograde kojima sam uslovio njeno razmatranje. Tako, dakle — različiti Razumi. Ne smem čak ni da kažem da se radi o različitim, što znači i netehnološkim pravcima razvitka — jer oko pojma Tehnologije možemo da se posvađamo isto onako kao oko pojma Razuma. U svakom slučaju, posebni Razumi ne označavaju »gluplje« ili »mudrije« od ljudskoga. Razumom smatramo homeostatski regulator drugog stepena, kadar da iziđe na kraj sa poremećajima sredine u kojoj postoji, zahvaljujući delatnostima preduzimanim uz oslonac na istorijski
stečeno znanje. Razum je čoveka doveo do Tehnološke Ere, pošto se zemaljska sredina odlikuje nizom naročitih crta. Da li bi Industrijska Revolucija bila moguća da nije bilo Karbona, one geološke ere u kojoj su zalihe sunčane energije magazinirane u utopljenim, ugljenisanim šumama? Da li bi bila moguća da tokom drugih preobražaja nisu nastala ležišta sirove nafte? — Šta s tim? — čujem pitanje. — Na planetarna koje nisu imale svoj Karbon moguća je upotreba drugih vrsta energije, na primer sunčane, atomske. . . a uostalom, udaljujemo se od teme. Trebalo je da govorimo o Razumu. Pa govorimo o njemu! Stići do Atomske Ere bez Ere Ugljena i Elektriciteta, koje joj prethode, bilo bi nemoguće. Ili, u svakom slučaju, druga životna sredina zahtevala bi drugi redosled otkrića; to označava nešto više od običnog pomeranja kalendara Ajnštajna i Njutna drugih planeta. U sredini sa veoma jakim poremećajima koji prekoračuju društvene regulacione mogućnosti, Razum može da se ispolji ne u ekspanzivnom vidu, ne kao težnja ka ovladavanju sredinom nego kao težnja da mu se podredimo. Imam na umu formiranje biološke evolucije pre fizičke evolucije: bića takvoga sveta preobražavaju se da bi mogla živeti u datoj sredini, umesto da, kao ljudi, menjaju sredinu da bi im služila. — Ali to nije razumna delatnost — to nije Razum! — pada replika. — Jer tako se ponaša svaka biološka vrsta tokom evolucije ... Biološka vrsta ne zna šta čini — odgovaram. — Ne vlada sobom ona nego Evolucija vlada njome, bacajući je u hekatombama na rešeta Prirodnog Odabiranja. Imao sam na umu svesnu delatnost: planiranu i dirigovanu autoevoluciju, nešto kao »prilagođavajući povratak«. Po našem shvatanju, biološka vrsta ne podseća na razumnu delatnost, pošto je čovekova deviza herojski napad na materiju koja ga okružuje. No upravo je to ispol javan je našeg antropocentrizma. Ukoliko se više između sebe razlikuju uslovi koji vladaju na nastanjenim svetovima utoliko veća mora na njima biti raznorodnost Razuma. Ako neko misli da postoji isključivo četinarsko drveće, on će i u najgušćoj dubravi uzalud tražiti »drveta«. Što god se dobro može reći o našoj civilizaciji, jedno je sigurno: njen razvitak nema ničeg zajedničkog sa harmoni1 1 0 STANISLAV LEM
jom. Ta civilizacija, naime, kadra da za nekoliko časova uništi celokupnu biosferu planete, pod uticajem nešto jače zime počinje da puca u šavovima! Ne govorim to da bih »kaljao gnezdo«, već naprotiv: neravnomernost razvitka je sigurno kosmička norma. Ako ne postoji »jedan Razum«, već njegove bezbrojne varijante, ako je »kosmička intelektualna konstanta« fikcija, onda se odsustvo signala, čak i pri znatnoj gustoći civilizacija, lakše može razumeti. Mnoštvo Razuma, svakako, no samo upletenih u »sopstvene planetarne probleme«, mnoštvo koje se kreće različitim putevima, podeljeno načinima mišljenja, delovanja, drugačijim ciljevima. Kao što je poznato, čovek može čak i u nepreglednoj gomili da bude sam. Zar ta gomila ne postoji? I zar takva samoća proizlazi jedino iz »semantičkog nesporazuma« ?[IV] KOSMICKE CIVILIZACIJE H l Perspektive O postojanju kosmičkih civilizacija u 1966.*> godini još uvek ništa konkretno ne znamo. No, bez obzira na to, pitanje postaje predmet istraživanja i planiranja. U SAD i SSSR održavane su naučne konferencije posvećene isključivo problematici »drugih« i kontakta s njima. Dabogme, pitanje da li »drugi« uopšte postoje, ostaje temeljni problem. Na izgled, usled nedostatka empirijskih datosti, izbor odgovora još uvek zavisi od ličnih pogleda, od naučnikova »dopadanja«. Ipak sve veći broj naučnika polako dolazi do ubeđenja da bi totalna »psihozojska praznina« Kosmosa bila u suprotnosti nemirljivom sa celokupnošću našeg prirodnjačkog znanja koje, doduše, postojanje »drugih« explicite ne zastupa, ali to ipak čini implicite, pošto rezultati prirodoslovnih istraživanja prisiljavaju da se pojave astrogeneze, planetogeneze i, najzad, biogeneze — priznaju kao procesi normalni za Kosmos, što znači prosečni, »tipični«, i stoga bi empirijsko ukazivanje (u ovom trenutku nije važno kako i na koji način moguće) da u Metagalaksiji koju uspevamo da posmatramo — »drugih« nema, označavalo ne samo obara- *) Kao i u godini 1974.
nje izvesne izolovane hipoteze (o svojevrsnoj gustini pojavljivanja života i razuma u Kosmosu), nego bi predstavljalo metodološki veoma ozbiljno ugrožavanje temelja našeg prirodnjačkog znanja. Konstatovanje takve praznine, naime, izjednačivalo bi se sa tvrđenjem da neprekidnost prelaženja od jednih materijalnih pojava do drugih, znači od nastajanja zvezda i nastajanja planeta, sve do onog poslednjeg — do rođenja života, njegove evolucije itd., neprekidnost koja predstavlja nepokolebljiv osnov celokupne nauke, zasnovanu na u nauci opšteprihvaćenoj ekstrapolaciji svet ne dopušta, odnosno da negde u njemu postoji za nas neshvatljiva pukotina u istraživanjima i najopštijim zastupanim pravilnostima, pri čemu bi takva konstatacija zahtevala reviziju povećeg broja teorija, danas sveopšte priznatih za pravilne. Da navedem reči J. Šklovskog iskazane 1964. godine na konferenciji u Bjurakanu: »Za mene bi najveće, pravo ,čudo’ bio dokaz da nikakvih ,kosmičkih čuda’ nema. Samo astronom-specijalist može u potpunosti shvatiti značenje (eventualne) činjenice da od IO21 zvezda koje čine onaj deo Svemira koji se da posmatrati (oko IO10 galaksija, po IO10 do oko IO11 zvezda u svakoj) nijedna nema oko sebe dovoljno razvijenu civilizaciju, iako je postotak zvezda koje imaju planetarne sisteme dovoljno visok.« Jedan od mlađih sovjetskih astrofizičara, Kardašev, u svom izlaganju na spomenutoj konferenciji delio je hipotetične civilizacije na tri tipa, ubrajajući u prvi — civilizacije slične Zemljinoj (godišnje trošenje energije oko 4 X IO19 erga), u drugi — civilizacije koje troše 4X1033 erga energije godišnje i u treći — »supercivilizacije«, koje su energetski ovladale svojim galaksijama (energija u skali 4 X IO44 erga godišnje). Pri tom je vreme neophodno za nastanak civilizacije I tipa procenjivao na nekoliko milijardi godina (povodeći se za primerom Zemlje), prelaz od I u II tip imao bi da traje jedva nekoliko hiljada godina (procena zasnovana na tempu rasta energetske proizvodnje na Zemlji tokom poslednjih vekova), a od II do III tipa imao bi da traje nekoliko desetina miliona godina. Ova poslednja procena naišla je na kritiku drugih stručnjaka, po kojima bi tobože — pri takvim »tempima psihogeneze« — praktično sve galak1 STANISLAV LEM
KOSMICKE CIVILIZACIJE 113 sije morale već imati svoje »supercivilizacije«, a nebo bi usled toga bilo područje veoma intenzivne delatnosti »zvezdane inženjerije« i kiptalo bi od »kosmičkih čuda«, a to se — što je valjda van svake sumnje — ne dešava. Te je tako ili nastanak (svake) civilizacije pojava veoma malo verovatna, što znači i retka, zahvaljujući čemu civilizacije nastaju samo u nekim galaksijama (što znači da bismo mi u našoj galaksiji mogli biti jedini), ili pak nivo energetskog (tehnološkog) razvitka nailazi na neku pojavu (barijeru?) koja ga koči ili na niz pojava, za nas potpuno zagonetnih. Dabogme, ta zagonetka može biti objašnjena dosta trivijalno. I tako se, kao što smo već spomenuli, može desiti da se razvojni putevi kojii su do izvesne etape zajednički (do etape koja se, recimo, može uporediti sa sadašnjom zemaljskom etapom), kasnije razilaze u vidu nekakve radijacije razvojnih pravaca, pri čemu eksponencijalna tempa ranog razvitka može nastavljati samo sitan delić postotka svih onih što »startuju«. Takva razvojna barijera koja ima probabilistički karakter jeste nešto radikalno različito od neke »tajanstvene« zabrane, snabdevene oznakom čak neke fatalističke determinisanosti. Stoga ovakav, statistički tretman vraća Kosmosu njegov karakter mesta igre i borbe za dalji rast, borbe teške i opasne, ali koju vredi poduzeti, dok bi deterministička slika izgledala kao kakva tajanstvena presuda obešena iznad naših glava, presuda koju nikakav saznajni ili emocionalni napor ne može otkloniti. Takvo rešavanje problema u probabilističkom (a ne samo »utešiteljskom«) duhu danas nam izgleda najpravilnije, čak i u metodološkom pogledu. Jedno uopštavanje možemo formulisati kao konstataciju sa gotovo stopostotnom sigurnošću: naime — počev od planetogeneze koja je, kao što znamo, pojava na koju se može gledati kao tipičnu za kosmos, dalja podudarnost procesi (biogeneze, zatim psihogeneze, i, najzad, nastajanja i razvojnog pravca civilizacija) na nekom mestu toga puta počinje da se gubi, a mi ipak ne znamo nije li tu pre u pitanju neki izraziti »prag« početne divergencije ili se takođe možda radi o čitavom mnoštvu etapa na kojima dolazi do sumiranja narednih pravčanih od8
stupanja, polazeći od zemaljskog obrasca. Ćini se da jezik statistike govori da planetarnih sistema uopšte ima daleko više nego onih koji rađaju život, ovih poslednjih, pak, da ima više no onih koji počinju da stvaraju civilizaciju i tako dalje, sve do etape »krunisanja« civilizacije tehnološkim dostignućima, i to takvim koja bi u kosmičkim razmerama bila vidljiva. Ovim spomenutim hipotezama naučnici iz razumljivih obzira posvećuju relativno malo pažnje, usredsređujući se više na fiziko-tehničke probleme kontakta između civilizacija. O tome predmetu vredno je napomenuti, valjda, samo ovo. Prvo, predskazivanje da će čovek svoje zvezdane letove obavljati, na primer, fotonskim brodovima, danas nije ni »moderno« ni teorijski razrađeno, pošto su bilansne energetske analize (na primer fon Hernerova) pokazale da čak ni upotreba anihilacije kao pogonskog izvora ne rešava neverovatne energetske probleme takvih putovanja. Naime, količina materije koja bi morala da se anihilira za prelaz iz jedne galaksije u drugu u »razumnom« vremenu (ljudskog života), znači brzinom približnom brzini svetlosti, poklapala bi se maltene sa masom našeg Meseca. Te se tako na slične letove danas gleda kao na nerealne čak i za nekoliko najbližih vekova. Doduše, skretana je pažnja na to da bi brod koji se kreće brzinom bliskom svetlosnoj brzini mogao bar deo svog deficita početne mase nadoknađivati kosmičkom materijom koja, i pored sve svoje razređenosti, za brod takve brzine predstavlja potencijalno gorivo koje se ne bi smelo potcenjivati. Ko zna, takođe, neće li biti otkrivena druga vrela za energetski pogon; u svakom slučaju teškoće na putevima astronautike imaju drugačiji karakter od onih koje, na primer, čine uzaludnom izgradnju perpetuuma mobile, jer astronautiku ne zabranjuju prirodni zakoni, a čak i kada se dokazuje da bi galaktički brod morao imati početnu masu približnu mesečevoj masi, ukazuje se na stravične tehničke mogućnosti, ali ne i na načelnu nemogućnost, ma i zbog toga što postoji Mesec, a kad bi se neko od budućih zemaljskih pokolenja dovoljno uprlo možda bi na odgovarajući put uputilo našeg poštovanog satelita, koga nam je tako blagonaklono pripremila planetogeneza sunčanog sistema. H 4 STANISLAV LEM
Drugo, pitanje koje naučnike zanima više od svih drugih, to jest pitanje kontakata putem radija (eventualno i lasera) sa »drugima«, zahteva za svoju realizaciju, kao što se pokazuje, ozbiljne materijalne investicije (gradnja velikog broja uređaja za »kosmičko osluškivanje«, eventualno i predajnih stanica, jer, kao što je ispravno primećeno, čak i kad bi sve civilizacije zbog štednje radile samo na osluškivanju, niko nikoga ne bi čuo). Te bi investicije čak bile veće od ulaganja koja se danas lociraju u istraživanja nuklearne energetike. Naučnici će, bez sumnje, morati tek »odgojiti« generaciju vladajućih koja će biti sklona da dovoljno duboko posegne u državne riznice, i to radi ciljeva tako uznemirujuće sličnih tradicionalnoj tematici naučne fantastike. Osim tog materijalnog, radio kontakt ima zanimljive informacijske aspekte. Radi se o sledećem: ukoliko se tačnije iskorišćava kapacitet informacionog kanala pri slanju poruke, odnosno ukoliko se u većem stepenu redukuje suvišnost te poruke, utoliko će ona više postati slična šumu, a primalac koji ne poznaje sistem kodiranja praktično će imati ogromne teškoće ne samo u dešifrovanju informacija koje pristižu nego čak i u njihovom prepoznavanju kao informacija, za razliku od kosmičke šumne podloge. Prema tome, nije isključeno da mi kao šumove već danas našim radioteleskopima primamo odlomke »međuzvezdanih razgovora« koje vode neke »supercivilizacije«. Da bismo uopšte bili kadri da ih otkrijemo, takve civilizacije morale bi emitovati i signale potpuno drugačijeg karaktera, signale koji ne iskorišćavaju potpuno kapacitet emisionih kanala, to jest specijalne »pozivne signale« s relativno prostom, jasno sređenom i stalno ponavljanom strukturom. A pošto »lozinke« te vrste mogu predstavljati samo deo sveukupnih njihovih informacionih emisija, gradnja znatnog broja specijalističkih prijemnih uređaja na Zemlji još jednom se pokazuje kao stvar od velike važnosti (i, kao što rekosmo, velikih izdataka). I tako, kao jedina zagonetka koju dosad čak ni približno ne umemo da shvatimo, ostaje nepostojanje »kosmičkih čuda«, a to je problem u kome se ipak, napomenimo to, krije neki paradoks. Jer ono što je dosad bilo KOSMICKE CIVILIZACIJE 1 1 3
predlagano kao »model« takvog »čuda«, na primer Dajsnova sfera, po svoj verovatnoći (kao što smo izneli na drugom mestu) uopšte nigde nije realizovano. Odnekud se zna da podosta pojava koje se dešavaju u galaksijama i zvezdama tek treba da bude objašnjeno, a uz to se niko od stručnjaka ne žuri da to nepoznato nazove »kosmičkim čudom«. Jer jedno je izmišljati takve fenomene (poput Daj snove sfere) koji bi za nas kao posmatrače stvorili uslove pogodne za dihotomično rešenje (alternative »prirodno« — »veštačko«), a drugo je, opet, stvarati stvarne pojave koje bi manje ili više bile sporedan produkt pokrenutih zvezdanih, neutrinskih ili i nekih sasvim »kvarkovnih« energetika[V1. Za hipotetičnu supercivilizaciju njena energetika ne predstavlja svojevrsnu aparaturu posvećenu slanju u Svemir signala o prisustvu te civilizacije i zbog toga može, nekako slučajno, da dolazi do neke vrste »kamuflaže« koja uzrokuje da ćemo mi ono što su »drugi« izazvali veštački interpretirati kao nešto što su stvorile prirodne sile, ukoliko nam samo poznate pravilnosti dopuste da damo takvu interpretaciju. Nestručnjaku je teško da shvati kako u tom pogledu uopšte mogu još da se gaje sumnje. Kad bi našao list nekoga pisma, napisanog čak i na nerazumljivom jeziku i nerazumljivim pismenima, on ne bi imao sumnji da li je pismo sastavilo razumno biće ili je, pak, ono nastalo zahvaljujući prirodnim, »nenastanjenim« pojavama. Pokazuje se, međutim, da ta ista sekvenca zvezdanog »šuma« može biti smatrana kao deo »signala« ili kao zračenje mrtve materije — takva nesuglasica već je postojala kad su bili tumačeni spektri nekih naročito udaljenih objekata koje je Kardašev, nasuprot većini drugih astrofizičara, pokušavao da identifikuje sa emitujućim supercivilizacijama. Verovatno su u pravu bili oni, a ne on. I, najzad, završna napomena. Za ogromnu većinu živih ljudi, zajedno s naučnicima, izuzev one još veoma male grupice zainteresovanih specijalista, ceo problem »drugih« ima izrazit ukus fantastičnog i, još više, a što je daleko važnije, gotovo potpuno je lišen emocionalnog aspekta. Ogromna većina ljudi navikla je na sliku nastanjene Zemlje i bezljudnog (sem u bajkama) Kosmosa, 1 1 6 STANISLAV LEM
KOSMICKE CIVILIZACIJE 117 kao na očiglednu normu koja se priznaje kao jedino moguća. I upravo zbog toga koncepcije po kojima bismo u Kosmosu bili sami uopšte ne vrše na ljude utisak neke čak monstruozne revelacije, a upravo to stanovište predstavljaju napred navedene reči Šklovskoga, s kojima se u potpunosti solidarizujem. Nota bene, radi lojalnosti dodajmo da će naša usamljenost pre biti monstruozna, tajanstveno-stravična za materijalista i empiričara, i pre čudovna a možda čak »umirujuća« za spiritualista. To se odnosi čak i na naučnike. U našoj svakodnevici navikli smo na isključivo postojanje ljudi u klasi »razumnih bića«, a postojanje pak drugih, sa kojima prirodoznanstvo ne samo da izražava saglasnost nego ih, kao što je rečeno, neizmernim implikacijama zastupa, za nas ima izuzetno apstraktan karakter. Taj antropocentrizam ne može lako ustupiti mesto nekakvom galaktocentrizmu, što je tim razumljivije stoga što je ljudima još uvek teško da s ljudima žive na jednoj Zemlji, i stoga u takvoj situaciji postuliranje čak nekog kosmičkog univerzalizma lako dobij a ukus bajkovno-ironične ili i neodgovorne fantazije, na koju grupica nekih osobenjaka pokušava da nagovori Zemljane, tako okrutno zavađene između sebe. S tim sam potpuno načisto i ne apelujem da se u duhu predstavljenih izvoda poprave školski udžbenici. Pa ipak mi se čini da je u drugoj polovini X X veka teško biti potpun čovek, ako se bar ponekad ne pomisli na ovu, zasad nepoznatu zajednicu razumnih bića u koju, kako kažu, spadamo.
IV. INTELEKTRONIKA Povratak na Zemlju Treba da razmotrimo da li je razumna delatnost koja se ispoljava u tehnoevoluciji — trajan dinamični proces koji svoj ekspanzivni karakter ne menja kroz proizvoljno dugo vreme ili, pak, ona mora da se preobražava, dok njena sličnost sa sopstvenim početnim stanjem nestaje. Hteo bih podvući da će se ovo razmatranje suštinski razlikovati od kosmičkog ciklusa koji mu je prethodio. Sve što smo govorili o zvezdanim civilizacijama nije bilo plod jalovih spekulacija — pa ipak su se hipoteze redom oslanjale na druge hipoteze, zbog čega je verovatnoća iznošenih zaključaka često bivala neznatna. Pojave o kojima ćemo sada govoriti predstavljaju prognoze koje se oslanjaju na savršeno poznate i precizno istražene činjenice. Tako je, dakle, verovatnoća procesa koje ćemo predstaviti neuporedivo veća od one koja je karakterisala diskusiju o civilizacijskoj gustoći Svemira. Razmotrićemo budućnost civilizacije — pod uglom razvojnih mogućnosti nauke. Lako je reći da će se nauka razvijati »uvek« i da će, što više budemo saznavali, sve više novih problema iskrsavati pred nama. Zar taj proces neće imati nikakvih ograničenja? Ćini se da hoće — da lavinski tempo saznanja ima svoj vrhunac i da ćemo, štaviše, ubrzo do njega stići.
Industrijska revolucija počela je u XVII veku. Njeni koreni — ili, tačnije rečeno, fitilji — jer je više ličila na eksploziju nego na lagano sazrevanje — sežu daleko u prošlost. Na pitanje o »prvom uzroku« nauke Ajnštajn je odgovorio na način isto toliko zabavan koliko i tačan: »Niko se ne češe, ako ga ne svrbi«. Nauku, kao pokretačku snagu tehnologije, pokrenule su društvene potrebe. Pokrenule su je, proširile, dale joj ubrzanje, ali je nisu stvorile. Prapočeci nauke sežu u vavilonsko i grčko doba. Počela je od astronomije, od istraživanja nebeske mehanike. Velike pravilnosti ove mehanike oživele su prve matematičke sisteme, neuporedivo složenije od onih začetaka računa kakve je zahtevala drevna tehnologija (merenje tla, građevina, itd.). Pri tom su Grci stvorili formalne aksiomske sisteme (Euklidova geometrija), a Vavilonci pak aritmetiku koja je bila nezavisna od geometrije. Prvenstvo astronomije u porodici nauka istoričar zapaža do dana današnjeg. Druga se, posle nje, rodila eksperimentalna fizika, koja je u znatnoj meri nastala pod uticajem pitanja postavljenih od strane astronomije. Fizika je dalje oplodila herniju i istrgla je — dakako kasno — iz mitološkog sna alhemičara. Verovatno poslednja od disciplina, koja je već na prelomu našeg veka izišla iz magle neproverljivih pojmova, bila je biologija. Ukazujem ovde samo na važne, a ne na isključive uzroke nastanka, pošto je uzajamno ukrštanje rezultata pojedinih nauka ubrzavalo njihov rast i nastanak njihovih novih grana. Iz ovog što je rečeno jasno izlazi da su kako »matematički duh« savremene nauke tako i njeno materijalno oruđe — eksperimentalni metod — postojali, mada samo u klici, još pre Industrijske Revolucije. Ova revolucija davala je nauci razmah, pošto je povezala teorijsko znanje i proizvodnu praksu; zahvaljujući tome Tehnologija se trista godina naovamo povezuje s pozitivnim povratnim sjedinjenjem s Naukom. Naučnici predaju otkrića Tehnolozima, a ako se rezultati pokazuju kao plodonosni, istraživanja odmah podležu »pojačavanju«. Sprega je pozitivna, jer negativan stav Tehnologa prema nekom otkriću Naučnika još ne označava likvidaciju teorijskih istraživanja u tom pravcu. Uostalom, svesno sam uprostio karakter veza između ovih dveju oblasINTELEKTRONIKA 1 19
ti: one su složenije no što bih mogao ovde da ih predstavim. Pošto nauka znači osvajanje informacija, o tempu njenog razvitka uopšte svedoči broj izlazećih stručnih periodičnih publikacija. Taj broj eksponencijalno raste počev od XVII veka. Svakih 15 godina broj naučnih listova se udvaja. Obično je eksponencijalni rast prelazna faza i ne traje dugo. Tako je bar u Prirodi. Eksponencijalno, to jest do potencije, tokom kraćeg vremena raste embrion ili kolonija bakterija na hranljivoj podlozi. Moguće je izračunati kojom brzinom bi kolonija bakterija pretvorila u svoja tela masu cele Zemlje. U stvarnosti sredina brzo ograničava takav tip rasta, usled čega on prelazi u linearni ili u stagnaciju sa opadanjem brojnog stanja. Razvoj nauke, određen porastom broja naučnih informacija, jeste jedina pojava što je poznajemo, koja tokom trista godina ne menja svoj začuđujući tempo. Zakon eksponencijalnog rasta veli da dati zbir raste utoliko brže ukoliko je brojniji. Njegove simptome u nauci izaziva to što svako otkriće rađa celu seriju novih otkrića, pri čemu je broj takvih »rađanja« u strogoj proporcionalnosti s razmerama »populacije otkrića« u datom vremenu. Danas izlazi preko sto hiljada naučnih periodičnih publikacija. Ako se tempo rasta ne promeni, u 2.000-toj godini izlaziće ih milion. Broj naučnika takođe raste eksponencijalno. Kao što je izračunato, kad bi svi univerziteti i fakulteti SAD od danas počeli da proizvode isključivo fizičare, ponestalo bi ljudi (ne kandidata za studente, nego uopšte ljudi, ubrajajući tu decu, starce i žene) već krajem narednog stoleća. Tako bi, dakle, pri sadašnjem tempu naučnog prirasta, za nekih 50 godina svaki Zemljin stanovnik bio naučnik. To je »apsolutni plafon« koji se, naravno, ne može prekoračiti, jer bi tada jedan čovek morao da bude nekoliko naučnika istovremeno. Prema tome, eksponencijalni rast nauke ukočiće se usled nedostatka ljudskih rezervi. Početke te pojave zapažamo već danas. Pre nekoliko desetina godina Rentgenovo otkriće je na front istraživanja X zraka povuklo znatan deo svetske fizike. Otkrića ne manje važnosti privlače danas jedva delić procenta svih fizičara, pošto se 1 /u STANISLAV LEM
usled nesrazmernog proširenja fronta naučnih istraživanja broj ljudi koji pripadaju jednom ogranku nauke — smanjio. Pošto teorijsko znanje stalno ide ispred znanja već realizovanog u industriji, znači da bi, čak i kad bi proces prirasta teorija stao, njene nagomilane rezerve bile dovoljne za usavršavanje tehnologija za nekih stotinu narednih godina. Taj »inercioni« efekt tehnološkog napretka (hranjenog već nagomilanim, a još neistraženim rezultatima nauke) najzad bi prestao i došlo bi do razvojne krize. Kada u skali planete dođe do »naučne zasićenosti«, broj pojava koje zahtevaju istraživanje, a koje — usled nedostatka ljudi — leže po strani, moraće da raste. Prirast teorija neće prestati, nego će biti zakočen. Kako je moguće zamisliti dalju sudbinu civilizacije čija je nauka iscrpla sve rezerve, a i dalje ih zahteva? Globalna poboljšanja tehnologije iznose danas oko 6% godišnje. Pri tom potrebe ozbiljnog dela čovečanstva nisu u potpunosti zadovoljavane. Usporenje tehnološkog prirasta, kroz ograničenje tempa razvitka nauke, pokazalo bi se — prema održavanom prirodnom priraštaju — ne kao stagnacija nego kao početak regresa. Naučnici10) iz čijih sam radova izvukao fragmente predstavljene perspektive — gledaju na budućnost ne bez zabrinutosti. Jer oni predviđaju situaciju u kojoj će morati da se donese odluka — koja istraživanja će morati da budu nastavljena, a koja će, po nuždi, valjati napustiti. Problem, svakako, bitan, ko o tome treba da odluči, da li sami naučnici ili političari, odlazi u drugi plan kad pomislimo da odluke, bez obzira na to ko će odlučivati, mogu da budu pogrešne. Cela istorija nauke pokazuje da veliki tehnološki napreci potiču iz otkrića stečenih u »čistom« istraživanju, koje nije pred očima imalo nikakve praktične ciljeve. Obrnut proces, međutim, nastajanja nove nauke iz tehnologije koja se već primenjuje bio je toliko retka pojava da se može smatrati izuzetnom. Znači, ova nepredvidljivost iz kojih će teorijskih istraživanja nastati nešto za tehnologiju dragoceno, proverena istorijski od vremena Industrijske Revolucije, nije nas napustila. Neka lutrija izdaje, recimo, milion srećaka, od kojih hiljadu dobijaju nagradu. Ako sve srećke budu rasprodaINTELEKTRONIKA 121
te, društvo koje ih je nabavilo sigurno će dobiti sve zgoditke. No ako ovo društvo otkupi samo polovinu srećaka, može se dogoditi da dobitak ne padne ni na jednu od njih. Slična »lutrija« je danas nauka. Čovečanstvo sve »srećke« »snabdeva« naučnicima. Zgodici koji slede označavaju nova civilizacijska, tehnološki vredna otkrića. A kad u budućnosti bude valjalo arbitrarno utvrditi koje oblasti istraživanja treba da budu »snabdevene« naučnicima, a koje ne treba, može se pokazati da bi baš one »nesnabdevene« bile specijalno plodne rezultatima koji se zasad ne daju predvideti. Uostalom, svet već preživljava početke takve »hazardne igre«. Koncentracija stručnjaka u oblasti raketne balistike, atomistike itd. toliko je velika da zbog toga trpe druge oblasti istraživanja. Ovo što smo izneli nije predskazivanje propasti civilizacije. Tako može da sudi onaj koji u Budućnosti vidi samo uvećano Sadašnje Vreme, koji ne vidi drugu mogućnost napretka osim ortoevolucionog, uveren da civilizacija može da bude ili ovakva kao naša, koja lavinski raste već trideset godina — ili nikakva. Mesto na kome kriva rasta menja svoj okomiti let uvis u pregib »zasićenosti«, označava promenu dinamične karakteristike sistema, to jest nauke. Nauka neće nestati — nestaće samo onaj njen vid, lišen ograničenja rasta, kakav poznajemo. Tako, dakle, eksplozivna faza predstavlja samo prvu etapu istorije civilizacije. Da li jedini u njenoj istoriji? Kako izgleda »posteksplozivna« civilizacija? Da li svesmernost delovanja Razuma, koju smo smatrali njegovom trajnom osobinom, mora da ustupi mesto pramenu selektivnih delatnosti? Tražićemo odgovor i na to pitanje, ali već ovo što smo pokazali baca naročitu svetlost na problem zvezdanih psihozoika. Eksponencijalni rast može da bude dinamični zakon civilizacije tokom više milenijuma, ali ne i tokom više miliona godina. Takav rast traje, astronomski mereno, jedan trenutak, za vreme kojega započeti proces saznanja dovodi do kumulativne lančane reakcije. Civilizacija koja sopstvene ljudske rezerve iscrpljuje u »naučnoj eksploziji« može da bude upoređena sa zvezdom koja svoju materiju spaljuje u jednom blesku, posle čega dolazi do stanja druge ravnoteže — ili do procesa koji su možda već mnoge kosmičke civilizacije doveli do ćutanja. 1 2 2 STANISLAV LEM
Megabitska bomba Uporedili smo ekspanzivnu civilizaciju sa zvezdom Supernovom. Kao što zvezda u eksploziji spaljuje svoje materijalne rezerve tako i civilizacija troši ljudske rezerve u »lančanoj reakciji« lavinskog rasta nauke. A možda sam ipak — upitaće neki skeptik — preterao u ovom poređenju? Možda sam prekomerno preuveličao konsekvencije kočenja rasta nauke? Kad bude postignuto stanje »zasićenosti« nauka će u plafonu svojih ljudskih rezervi rasti i dalje, ali ne više do potencije nego proporcionalno prema broju svih živih. Što se, pak, tiče pojava koje leže po strani, zaobilaženih u istraživanjima, one su u istoriji nauke postojale uvek. U svakom slučaju, glavni frontovi nauke, životno važniji pravci tehnološkog juriša i dalje će, zahvaljujući racionalnom planiranju, raspolagati armijama stručnjaka. Tako, dakle, dokaz da će buduće lice civilizacije biti tobože potpuno drugačije od ovoga koje poznajemo, pošto visokorazvijeni Razum prestaje da bude sličan sopstvenom početnom stanju — taj dokaz nije sproveden. A naročito je lažan »zvezdani« model civilizacije, pošto iscrpljenost materijalnih rezervi označava gašenje, dok »blesak« civilizacije ne umanjuje iscrpljivanje energetskih izvora koje eksploatiše. Jer civilizacija može preći na korišćenje drugih izvora energije. Takav zahvat nalazi se, uzgred rečeno, u osnovi pogleda na astroinženjerijsku budućnost svake civilizacije. Slažemo se da je zvezdani motiv bio uprošćenost: jer zvezda je samo energetska mašina, dok je civilizacija — i energetska i, istovremeno, informacijska mašina. Zato je zvezda u razvojnom pogledu daleko više determinisana nego civilizacija. No iz toga ne proizlazi da je civilizacija u svom razvitku lišena svih ograničenja. One se razlikuju samo po karakteru: civilizacija poseduje energetsku »slobodu« sve dotle dok ne naiđe na »informacijsku barijeru«. U načelu, dostupni su nam svi energetski izvori kojima raspolaže Kosmos. No da li ćemo uspeti — ili tačnije: da li ćemo stići da do njih dopremo? Prelaz od jednih energetskih izvora koji se iscrpljuju na nove — od sila vode, vetra i mišića na ugalj, naftu — a od ovih dalje na atomske sile — zahteva prethodno INTELEKTRONIKA 123
osvajanje odgovarajuće informacije. Tek kada količina te informacije prekorači izvesnu »kritičnu tačku«, nova tehnologija, proizvedena oslanjajući se na nju, otvara nam nova skladišta energije i nove oblasti delovanja. Da su rezerve uglja i nafte bile iscrpljene, recimo, krajem XIX veka, veoma je sumnjivo da li bismo sredinom našeg stoleća stigli do tehnologije atoma, pošto je njeno ostvarenje zahtevalo ogromne snage, instalirane najpre u laboratorij ama, a zatim u industrijskoj skali. I ovako oovečanstvo čak ni danas ipak još nije potpuno spremno da pređe na isključivu eksploataciju atomske energije. Uostalom, industrijska eksploatacija »teške« atomske energije (koja potiče iz cepanja teških nukleusa) pri sadašnjem tempu rasta gutanih snaga dovela bi u toku nekoliko vekova do »spaljivanja« svih zaliha urana i njemu bliskih elemenata. Međutim, eksploatacija energije nuklearne sinteze (vodonika u helijumu) još nije realizovana. Teškoće su se pokazale većim no što je bilo predviđeno. Iz rečenoga proizlazi, prvo, da civilizacija mora da raspolaže znatnim energetskim rezervama kako bi mogla imati vremena za sticanje informacije koja će joj omogućiti otvaranje vrata nove energije i, drugo, da civilizacija mora priznati da je sticanje te vrste informacija važnije od svih drugih. U protivnom slučaju ona može da iscrpe dostupne joj zalihe energije pre no što nauči da eksploatiše nove. Pri tom iskustvo prošlosti ukazuje da energetski troškovi sticanja nove informacije rastu srazmerno s prelaženjem od prethodnih energetskih izvora na sledeće. Stvaranje tehnologije uglja i nafte bilo je energetski mnogo »jevtinije« od stvaranja atomske tehnologije. Tako, dakle, ključ za sve energetske izvore, kao i uopšte za zalihe saznanja, jeste informacija. Nagli porast broja naučnika počev od Industrijske Revolucije izazvao je pojavu dobro poznatu kibernetičarima. Količina informacije, koja se može poslati jednim određenim kanalom, ograničena je. Nauka je takav kanal koji civilizaciju spaja sa spoljnim svetom (i njenim vlastitim, unutrašnjim, jer ona istražuje kako materijalnu sredinu tako i samo čovekovo društvo). Broj naučnika koji neobično raste označava stalno povećavanje propusnog kapaciteta ovog 124 STANISLAV LEM
INTELEKTRONIKA 125 kanala. Ono je bilo neophodno zato što je količina informacije koju je valjalo predati eksponencijalno rasla. Veći broj naučnika uvećavao je količinu nastajuće informacije, a ovo je zahtevalo »proširenje« informacionog kanala putem »uporednog dodavanja« novih kanala ili regrutaciju novih naučnika, što je opet izazivalo dalji rast informacija za predaju, itd. Bio je to proces sa pozitivnom povratnom vezom. Na kraju ipak mora doći do stanja u kome će se dalje povećanje predajnog kapaciteta nauke u tempu diktiranom porastom količine informacije pokazati nemogućim. Ponestaće kandidata za naučnike. I upravo je to situacija »megabitske bombe« ili, ako je nekom draže, »informacijske barijere«. Nauka ne može prekoračiti tu barijeru, ne može progutati informacijsku lavinu koja se na nju obrušava. Strategija nauke je probabilistička. Gotovo nikad ne znamo pouzdano kakva se istraživanja isplate, a kakva ne. Otkrića bivaju slučajna baš kao i mutacije u genotipu. I mogu isto tako da vode do radikalnih i naglih promena. Primeri penicilina, Rentgenovih zraka ili, najzad, »hladnih« nuklearnih reakcija, tj. onih koje nastaju u niskim temperaturama (reakcija koje će, iako su zasad neostvarljive, u budućnosti možda izazvati nov prevrat u energetici) potvrđuju ovu slučajnost otkrića. Ako se, dakle, »ništa unapred ne zna«, treba »istraživati što god se da«. Otuda svesmerna ekspanzija, tako karakteristična za nauku. Verovatnoća otkrića je utoliko veća ukoliko je veći broj naučnika koji obavljaju istraživanja. Istraživanja čega? Svega što uopšte možemo da istražujemo. Situacija u kojoj ne istražujemo nekakvo X , pošto ne znamo da li X postoji (to iks može da bude, na primer, zavisnost količine bakterija u bolesnikovom organizmu od prisustva penicilina u njegovoj krvi), potpuno je drugačija od situacije u kojoj pretpostavljamo da bi se X možda dalo otkriti kad bismo najpre ispitali niz pojava: R, S, T, V, X , Z — ali ne možemo to da učinimo, jer nemamo s kim. Tako će se, dakle, posle stizanja do plafona ljudskih rezervi, istraživanjima nepreduzimanim zato što uopšte ne znamo za njihove mogućnosti — pridodati sva ona istraživanja koja leže po strani, a koja
126 STANISLAV LEM ćemo zbog nedostatka naučnika morati svesno da zaobiđemo. Prva situacija je — streljački lanac koji, ulazeći u sve veće prostranstvo, ipak održava stalan razmak između dvojice strelaca, jer im se stalno pridružuju novi ljudi. Druga situacija je — streljački lanac koji, što je više rastegnut, postaje sve redi. Pri tom treba dodati da se zapaža dopunska, nekorisna pojava: broj postizanih otkrića nije proporcionalan sa brojem istraživača (ako dva puta više istraživača znači dva puta više otkrića). Stvar pre stoji ovako: broj otkrića udvaja se u toku trideset godina, dok se broj istraživača udvaja već u toku od deset godina. To je na izgled suprotno onome što smo rekli o eksponencijalnom rastu naučne informacije. Ali nije tako: broj otkrića takođe može da raste eksponencijalno, samo sporije (manje snažno) nego broj naučnika, a sva otkrića uopšte predstavljaju samo neveliku česticu informacije koju nauka osvaja. Dovoljno je u nekoj univerzitetskoj arhivi pregledati prašnjave gomile radova i disertacija rađenih radi sticanja naučnog stepena, pa da se ponekad uverimo kako nijedan od stotinu ljudi nije doveo ma i do malo vrednog rezultata. Tako, dakle, stizanje do granice informacijskog kapaciteta nauke označava suštinsko smanjenje verovatnoće dolaženja do otkrića. Staviše, koeficijent ove verovatnoće mora od sada stalno da se smanjuje, srazmerno tome kako će se kriva stvarnog porasta broja naučnika opadajući udaljavati od hipotetične krive daljeg (već nemogućeg) eksponencijalnog rasta. S naučnim istraživanjima je donekle isto kao sa genetičkim mutacijama: važne i prelomne čine samo mali deo skupa svih mutacija i svih istraživanja. I, slično, kao što je populacija koja ne raspolaže dovoljno velikom rezervom »mutacijskog pritiska« izložena opasnosti da izgubi homeostatsku ravnotežu tako i civilizacija, u kojoj »otkrivački pritisak« slabi, mora na sve načine težiti inverziji tog gradijenta, jer on od trajne vodi u sve kolebljivi ju ravnotežu. Prema tome — predohrana sredstva. Ali kakva? Da li bi u njih mogla da spada kibernetika, stvoriteljka »veštačkih istraživača« ili »veštačkih Mozgova« — Generato
ra i Predajnika Informacije? Ili, možda, razvoj izvan »informacijske barijere« vodi u civilizacijsku specijaciju? Ali šta to znači? Ne mnogo — jer je sve o čemu ćemo govoriti fantazija. Nije fantazija jedino onaj žalom u obliku slova »s«, onaj pad krive eksponencijalnog rasta, udaljen od nas trideset do sedamdeset godina. INTELEKTRONIKA 1 2 7 Velika igra Šta se dešava sa civilizacijom koja stiže do »informacijskog plafona«, tj. koja iscrpe predajni kapacitet nauke kao »vezivnog kanala«? Predstavićemo tri moguća izlaza iz takvog stanja. Neće to biti sve mogućnosti. Odabiramo tri, pošto odgovaraju rezultatima strateške igre u kojoj kao protivnici učestvuju Civilizacija i Priroda. Prve faze »igre« znamo: civilizacija čini takve »poteze« proizvodeći ekspanzivno rastuću nauku i tehnologiju. U drugoj fazi dolazi do informacijske krize. Civilizacija može ili da je savlada, to jest da dobije i tu fazu, ili da u njoj pretrpi poraz ili, najzad, da postigne rezultat »remi«, koji ćemo radije nazvati svojevrsnim kompromisom. Pobeda ili remi bez ostvarenja mogućnosti kakve predstavlja kibernetika — neostvarljivi su. Pobeda označava stvaranje kanala sa proizvoljno velikim kapacitetom. Korišćenje kibernetike za stvaranje »armije veštačkih naučnika«, ma koliko izgledalo mnogoobećavajuće, u suštini je nastavak strategije prethodne faze; struktura nauke načelno ne podleže promeni, jedino što istraživački front potpomažu »intelektronska pojačanja«. To je, dakle, uprkos prividima, rešenje u tradicionalnom duhu. Broj »sintetičkih istraživača«, naime, ne može se povećati do u beskraj. Na taj način kriza se može odložiti, ali ne i savladati. Stvarni dobitak zahteva radikalnu rekonstrukciju nauke kao sistema za prikupljanje i predaju informacija. Možemo da ga zamislimo ili u vidu kakav se danas nameće mnogim kibernetičarima — građenja sve moćnijih »pojačivača inteligencije« (koji ne bi bili samo »saveznici« naučnika nego koji bi naučnike brzo ostavili iza sebe, zahvaljujući svojoj »intelektronskoj« supremaciji nad ljudskim mozgom) — ili u vidu zahvata
koji se radikalno razlikuju od svih onih koje danas razmatramo. Bilo bi to potpuno odbacivanje tradicionalnog pristupa pojavama, stvorenog od strane nauke. Koncepcija koja leži u osnovi takve »informacijske revolucije« može da se izrazi sasvim sažeto: radi se o tome da se »ekstrahuje« informacija iz Prirode bez posredstva ljudskih ili elektronskih mozgova — da se stvori nešto poput »uzgajanja informacije« ili »informacijske evolucije«. Ta koncepcija danas zvuči potpuno fantastično, a naročito u formulaciji ovako jeretičkoj u odnosu na dominirajuče poglede. No, bez obzira na to razmotrićemo je nešto kasnije i posebno, jer zahteva dopunska uvodna razmatranja, a učinićemo to ne toliko zbog poverenja kakvo može da pobudi (ona je do krajnosti hipotetična) koliko zbog toga što bi samo ona obezbedila radikalno »probijanje informacijske barijere«, to jest — potpunu strategijsku pobedu u igri s Prirodom. Ovde ćemo ukazati samo na prirodni proces koji pokazuje načelnu mogućnost takvog rešenja. Njime se bavi genetika, razmatrana evolucijski. To je način na koji Priroda nagomilava i preobražava informaciju, izazivajući njen rast izvan bilo kakvog mozga — naime, u naslednoj supstanci živih organizama. Ali, kao što smo napomenuli, o takvoj »informacijskoj molekularnoj biohemiji« porazgovaraćemo posebno. Drugi mogući rezultat igre — jeste remi. Svaka civilizacija stvara za sebe veštačku sredinu, preobražavajući površinu svoje planete, njenu unutrašnjost i približni deo Kosmosa. Taj proces je ne odseca radikalno od Prirode, nego je od nje samo udaljuje. Moguće ga je ipak nastavljati tako da dođe do svojevrsnog »učaurenja« civilizacije u odnosu na ceo Kosmos. »Učaurenje«, ostvareno zahvaljujući specifično primenjenoj kibernetici, omogućava »tamponadu« suvišnosti informacije i istovremeno stvaranje informacije potpuno novog tipa. O sudbini obične civilizacije odlučuju, pre svega, njeni regulacioni uticaji na povratne sprege s Prirodom. Sprežući međusobno različite prirodne pojave (oksidacija uglja, raspad atoma) moguće je doći sve do zvezdane inženjerije. Civilizacija u fazi informacijske krize, ako već poseduje pris1 2 8 STANISLAV LEM
INTELEKTRONIKA 129 tup do takvih sprega s Prirodom, do takvih energetskih izvora da joj oni osiguravaju trajnost na milione godina, iako istovremeno shvata da »iscrpljivanje informacijskog potencijala Prirode« nije moguće, dok nastavak dotadašnje strategije može da dovede do gubitka (jer će neprestani pohod u »dubinu Prirode« najzad dovesti do hiperspecijalistićkog rasula nauka, a time i do mogućeg gubitka kontrole nad sopstvenom homeostazom) — takva civilizacija može već u svom sopstvenom krilu da konstruiše potpuno nov tip povratnih sprega. Tako stvoreno »učaurenje« označava izgrađivanje »sveta u svetu«, izgrađivanje autonomne civilizacijske stvarnosti nepovezane neposredno s materijalnom stvarnošću Prirode. Nastala »kibernetičko-sociotehnička« kora zatvara u sebi civilizaciju koja postoji i koja se dalje razvija, ali već na način neprimetan za spoljašnjeg (i tim pre za astronomskog) opservatora. To donekle zvuči enigmatično, ali stvar se, bar u načelu, daje već danas skicirati, i to u različitim varijantama. Jednu ili dve od njih razmotrićemo kasnije nešto podrobnije, podvlačeći u ovom trenutku samo to da takav kompromis nije fikcija. Nije fikcija zato što između našeg sadašnjeg znanja i znanja kakvo bi bilo neophodno da bi se ostvario »remi«, nedostaju zabrane Prirode. Po takvom shvatanju fikcija je, na primer, gradnja perpetuuma mobile ili let brzinama većim od brzine svetlosti. I najzad — gubitak. Šta će se desiti s civilizacijom koja ne savlada krizu? Iz one koja istražuje »sve« (kao naša sada) preobraziće se u civilizaciju koja se specijalizuje samo u malobrojnim pravcima. Pri tome bi se količina tih pravaca smanjivala stalno ali polako, srazmerno s tim kojim bi se redom u njima javljao manjak u ljudskim rezervama. Civilizacije bliske iscrpljenosti energetskih izvora bez sumnje bi svoja istraživanja koncentrisale upravo na tome frontu. Druge, sa obilnijim rezervama, mogu da se specijalizuju drugačije. Upravo to sam imao na umu kada sam prethodno govorio o »specijaciji«, to jest o nastanku vrsta, samo ne ipak bioloških nego civilizacijskih. U takvom zahvatu Kosmos naseljavaju mnoge civilizacije od kojih se samo jedan njihov deo pos9
130 STANISLAV LEM većuje astroinženjerijskim ili uopšte kosmičkim pojavama (na primer, kosmonautici). Može biti da je za neke od njih vođenje astronomskih istraživanja već »luksuz« kakav sebi ne mogu da dopuste — zbog nedostatka istraživača. Takva mogućnost čini se, na izgled, malo verovatnom. Kao što se zna, što je veći rast nauke to svestranije veze spajaju njene pojedine grane. Nemoguće je ograničavati fiziku bez štete za herniju ili medicinu — i obrnuto, novi problemi mogu da stižu u fiziku i izvan nje, na primer iz biologije. Jednom rečju, ograničenje razvojnog tempa istraživačke oblasti proglašene za manje važnu može negativno da se odrazi baš na one oblasti radi čijeg smo dobra i rešili da one prve žrtvujemo. Sem toga, uskost specijalizacije smanjuje obim homeostatske ravnoteže. Civilizacije otporne prema nekim dalekim zvezdanim poremećajima, ali podložne, na primer, epidemijama ili lišene »pamćenja« (to jest takve koje odustaju od istraživanja sopstvene istorije) bile bi sakate tvorevine, izložene opasnostima proporcionalno s razmerama ovih specijalizovanih jednostranosti. Ti argumenti su ispravni. Pa ipak izvesna vrsta »specijacija« ne sme biti isključena iz obima mogućih razmatranja. Zar naša civilizacija, mada još nije stigla do »informacijske barijere«, ne pokazuje izvesne hiperspecijalističke preraste, i zar njen militarni potencijal ne podseća na snažne vilice i oklope mezozojskih gmizavaca čija je prodornost u mnogim drugim oblastima bila toliko neznatna da je bila presudna za njihovu sudbinu? Svakako, savremenu hiperspecijalizaciju izazvali su činioci političke, a ne informaciono- -naučne prirode, a posle ujedinjenja čovečanstva taj proces bi se dao odvratiti. U čemu bi se, uzgred rečeno, ispoljila razlika između biološke i civilizacijske specijalizacije: druga može da bude prva, a prva nikad nije u potpunosti povratna. Razvitak nauke podseća na rast drveta čiji se veliki kraci dele na grane, a ove dalje na grančice. Dok broj naučnika prestaje da raste eksponencijalno, broj novih »grančica«, međutim, broj novih disciplina i dalje raste, te mora da dođe do rascepa, do neravnomernosti informacijskih dobiti, a planiranje istraživanja može taj proces samo da premešta s jedne strane na drugu. To je
»situacija kratkog gubera«. Posle više milenijuma mogu da se izdvoje tako uslovljena tri pravca civilizacijskih specijalizacija: društveni, biološki i kosmički. Oni, sigurno, nigde ne istupaju u čistom vidu. Na pravac glavnog razvitka utiču uslovi koji vladaju na planeti, zatim istorija date civilizacije, otkrivačka plodnost ili jalovost u nekim granama nauke, itd. U svakom slučaju, reverzibilnost jednom nastalih promena, koje su posledice preduzetih odluka (o zanemarivanju ili kontinuiranju određenih istraživanja), tokom vremena se smanjuje, sve dok ne dođe do nesavladljivog uticaja ovih, nekadašnjih odluka na celokupan život. Smanjivanje količine stepeni civilizacijske slobode kao celine smanjuje, takođe, lične slobode njenih članova. Mogu se kao neophodna pokazati ograničenja prirodnog priraštaja i ograničenja u oblasti izbora zanimanja. Jednom rečju, specijacija je bremenita nepredvidljivim opasnostima (jer po nužnosti treba donositi odluke čije se posledice mogu ispoljiti tek posle više stotina godina). Upravo zato smo je shvatili kao gubitak u strategijskoj igri s Prirodom. Dabogme, ispoljavanje poremećaja koji ne podležu odmah regulaciji još ne označava pad ili čak uništenje. Razvoj takvog društva predstavljao bi se svakako kao niz oscilacija, uzdizanja ili padova koji se protežu na stoleća. Kao što smo ipak rekli, gubitak je rezultat neprimenjivanja ili neodgovarajućeg primenjivanja onih mogućnosti koje otvara univerzalizam kibernetike. Ona će, u krajnjoj instanci, odlučivati o rezultatima Velike Igre, njoj ćemo se, dakle, sada obratiti s novim pitanjima. INTELEKTRONIKA 131 Mitovi nauke Kibernetika broji dvadeset godina života, ona je, dakle, mlada nauka, ali se razvija sa začuđujućom brzinom. Ima svoje škole i pravce, svoje entuzijaste i skeptike; prvi veruju u njen univerzalizam, drugi traže granice njene primene. Njome se bave lingvisti i filozofi, fizičari i lekari, inženjeri-vezisti i sociolozi. Više nje monolitna, jer je u njoj došlo do podele na mnoge grane. Specijalizacija u njoj ide napred, kao u drugim nauka-
132 STANISLAV LEM ma. A pošto svaka nauka stvara svoju mitologiju, ima je i kibernetika. Mitologija nauke, to zvuči kao contradictio in adiecto, kao iracionalizam empirije. No bez obzira na to, svaka, pa i najegzaktnija disciplina, razvija se ne samo zahvaljujući novim teorijama i faktima, nego i zahvaljujući takođe nagađanjima i nadama naučnika. Razvoj opravdava samo jedan njihov deo. Ostatak se pokazuje kao iluzija i po tome je sličan mitu. Imala je svoj mit klasična mehanika, oličen u Laplasovom demonu koji je, znajući aktuelni tok i položaj svih atoma Kosmosa, mogao, navodno, da predvidi celokupnu njegovu budućnost. Svakako, nauka se čisti od takvih pogrešnih vera koje prate njen pohod, no ipak o tome šta je u njoj tačan domišljaj, a šta prividan problem, saznajemo tek ex post, iz istorijske perspektive. U toku takvih promena nemoguće postaje mogućim, ali, što je daleko bitnije, menjaju se sami ciljevi kojima se teži. Upitan da li je moguća transmutacija žive u zlato, taj san alhemičara — naučnik devetnaestog veka kategorički bi rekao da je nemoguća. Naučnik dvadesetog veka zna da je živine atome moguće pretvoriti u atome zlata. Proizlazi li iz toga da su alhemičari bili u pravu, a naučnici nisu? Ne, jer je ono što je trebalo da bude glavni cilj, zlato koje blešti u retorti, izgubilo — u okviru atomistike — svaki značaj. Atomska energija je ne samo beskrajno dragocenija od zlata, nego je ona, pre svega, nešto potpuno novo, što ne liči čak ni na na j smeli je snove alhemičara, a do njenog otkrića doveo je metod koji su primenjivali naučnici, a ne magični postupci njihovih alhemičarskih protivnika. Zašto o tome govorim? U kibernetici se danas pojavljuje srednjovekovni mit homunculusa, veštački stvorenog razumnog bića. Spor o mogućnosti stvaranja veštačkog mozga koji bi ispoljavao osobine ljudske psihičnosti ne jednom je već uvlačio u svoju orbitu filozofe i kibernetičare. To je jalov spor. Je li moguće pretvarati živu u zlato? — pitamo atomista. — Jeste, odgovara, ali time se uopšte ne bavimo. Takva transmutacija za nas nije bitna i ne utiče na smer naših radova. Hoće li jednom biti moguće izgraditi elektronski mozak kao istovetnu kopiju živoga mozga? Svakako, ali niko to neće činiti.
INTELEKTRONIKA 133 Tako, dakle, treba razlučiti mogućnosti od realnih ciljeva. Mogućnosti su u nauci uvek imale svoje »negativne proroke«. Njihov broj me je često dovodio do čuđenja, isto kao i vatrenost kojom su dokazivali uzaludnost građenja letećih, atomskih ili mislećih mašina. Najrasudnija stvar koju je moguće učiniti jeste uzdržavanje od sporova s predskazivačima nemogućnosti, ne zato što treba verovati u sveispunjenje nego samo zato što ljudi, uvučeni u jalove diskusije, lako mogu da izgube iz vida realne probleme. »Antihomunkulisti« su uvereni da negirajući metod sintetične psihičnosti brane čovekovu prevagu nad njegovim delima koja, po njihovom mišljenju nikad ne treba da prestignu ljudski genije. Takva odbrana imala bi smisla samo utoliko ukoliko bi iko odista hteo da čoveka zameni mašinom, ne u konkretnoj radionici nego u okviru cele civilizacije. Ali to nije ničija namera. Ne radi se o tome da treba da se konstruiše sintetično čovečanstvo, već jedino o tome da se otvori novo poglavlje Tehnologije — sistema s proizvoljno velikim stepenom komplikacija. Pošto sam čovek, njegovo telo i mozak, spadaju upravo u klasu takvih sistema, nova Tehnologija označavaće potpunu vlast čoveka nad samim sobom, nad sopstvenim organizmom, što će dalje omogućiti realizaciju takvih večitih snova kao što je želja za besmrtnošću, a možda čak i — odvraćanje procesa koji se danas smatraju za nepovratne (kao što su biološki procesi, a naročito — starenje). Druga je stvar što će se ti ciljevi možda pokazati fiktivnim, kao zlato alhemičara. Ako čovek čak i može sve, a ono sigurno ne može na proizvoljan način. Ako to poželi, najzad će postići svaki cilj — ali će pre toga možda shvatiti da cena koju bi trebalo platiti čini ostvarenje tog cilja apsurdnim. Mi, naime, označavamo krajnju tačku, ali put do nje označava Priroda. Možemo da letimo, ali ne pomoću širenja ruku. Možemo da hodamo po vodi, ali ne onako kako to predstavlja Biblija. Možda ćemo postići dugovečnost koja se praktično izjednačuje sa besmrnošću, ali radi nje će trebati da odustanemo od ove telesne forme kakvu nam je dala priroda. Možda ćemo, zahvaljujući hibernaciji, uspeti da slobodno putujemo kroz milionc godina — ali oni koji sc probude iz ledenog sna naći će se u svetu
za njih potpuno tuđem, jer će za vreme njihove povratne smrti preminuti onaj svet i ona kultura koji su ih formirali. Tako, dakle, materijalni svet pri ispunjenju želja zahteva od nas postupke koji, kad budu ostvareni, mogu da budu nalik na pobedu isto kao i na poraz. Naša vlast nad sredinom oslanja se na spregu prirodnih procesa, zahvaljujući čemu ugalj izranja iz rudnika, veliki tereti prevaljuju ogromna prostranstva, a bleštavi automobili silaze sa proizvodne trake: sve zahvaljujući tome što se Priroda ponavlja u malom broju prostih zakona koje smo upoznali putem fizike, termodinamike ili hernije. Složeni sistemi, kao mozak, kao društvo, ne daju se opisati jezikom ovih prostih zakona. U tom smislu još je prosta teorija relativiteta i njena mehanika, ali nije prosta mehanika misaonih procesa. Kibernetika usredsređuje svoju pažnju na te procese zato što teži razumevanju i ovladavanju složenostima, a mozak je najsloženiji od svih materijalnih sistema koje poznajemo. Verovatno, a u stvari sigurno, mogući su sistemi još složeniji nego mozak. Upoznaćemo ih kad naučimo da ih konstruišemo. Kibernetika je, dakle, pre svega nauka o postizanju ciljeva koji na prost način ne mogu da se postignu. »Videli smo« — kažemo inženjeru — »shemu uređaja složenog od osam biliona elemenata. Uređaj poseduje sopstvenu električnu centralu, lokomocijske sisteme, hijerarhiju regulatora, kao i univerzalni dispečerski centar što svim upravlja, sastavljen iz petnaest milijardi delova. Taj uređaj je kadar da izvršava toliko funkcija da ih ne bismo mogli izredati za ceo život. Pa ipak se shema, koja je ne samo omogućila izgradnju toga uređaja nego koja ga je sama izgradila, cela smešta u obim od osam hiljaditina kubnog milimetra«. Inženjer odgovara da je to nemoguće. Vara se, jer se radilo o glavici ljudskog spermatozoida koja, kao što je poznato, sadrži potpunu informaciju potrebnu za proizvodnju primerka Homo Sapiens-a. Kibernetika se takvim »shemama« ne bavi iz »homunkulističkih« ambicija nego zato što se priprema za razrešavanje konstrukcijskih zadataka sličnog reda. Još je veoma, zaista veoma daleko od šansi takve konstruk1 STANI SLAV LEM
cije. No ona postoji tek dvadeset godina. Evoluciji je za njena rešenja bilo potrebno nešto preko dve milijarde godina. Recimo da će kibernetici biti potrebno još sto ili hiljadu godina da bi je postigla: razlika vremenske skale i tako govori u našu korist. Što se tiče »homunkulista« i »antihomunkulista«, njihovi sporovi podsećaju na strasne diskusije epigenetičara i preformista u biologiji. Označavaju detinji period (ili čak period dojenčeta) nove nauke, a u daljem razvitku neće od njih ostati ni traga. Neće biti veštačkih ljudi, pošto je to nepotrebno. Takođe neće biti »pobvfiie« mislećih mašina protiv čoveka. U osnovama te koncepcije počiva drugi stari mit — satanski — ali nijedan Pojačivač Inteligencije neće biti Elektronski Antihrist. Svi ti mitovi imaju zajednički, antropološki imenitelj na koji, navodno, moraju da se svedu misaoni akti mašina. Pravi rudnik nesporazuma! Dabogme: ne znamo neće li posle prekoračivan ja izvesnog »praga složenosti« automati početi da ispoljavaju oznake svojevrsne »individualnosti«. Ako se dogodi tako, njihova individualnost biće nešto toliko različito od ljudske, kao što se čovekovo telo razlikuje od atomskog reaktora. Možemo biti spremni na iznenađenja, brige i opasnosti koje danas ne umemo još ni da zamislimo — ali ne za povratak demona i maškara poreklom iz srednjeg veka, preobučenih u tehničke larve. Rekao sam da te buduće brige ne možemo da zamislimo: većinu sigurno ne možemo. Na neke ćemo ipak, u nekoliko misaonih eksperimenata, pokušati da ukažemo. INTELEKTRONIKA 135 Pojačivač inteligencije Opšta tendencija matematizacije nauka, čak i takvih koje dosad po tradiciji nisu upotrebljavale matematička oruđa, obuhvata polako posle biologije, psihologije i medicine čak i humanistiku, zasad, istina, više pod vidom usamljenih partizanskih proba kakve se mogu posmatrati, na primer, u oblasti jezikoznanstva (teorijske lingvistike) ili teorije literature (primena teorije informacije na izučavanje književnih tekstova, a naročito — pesničkih). Istovremeno ipak nailazimo na prve oznake
neobične i dosta neočekivane pojave, naime, na nedostatnost matematike (svekolike) za realizaciju izvesnih, tek nedavno formulisanih ciljeva na frontu istraživanja koji je među svim najnovijim najviše napredovao; reč je o zadacima koji se postavljaju pred homeostatske sisteme što se sami organizuju. Navedimo, više primera radi, nekoliko osnovnih problema u kojima su se stručnjaci prvi put sreli s ovom bespomoćnošću matematike. Biće to — izgrađivanje pojačivača inteligencije, samoprogramirajućeg upravljajućeg automata za industriju; najzad — i to je najširi zadatak — univerzalnog homeostata sa složenošću uporedivom s našom vlastitom, ljudskom. Pojačivač inteligencije, prvi put postulovan kao realan konstrukcijski program valjda od strane Ašbijan), treba da u oblasti umnih delatnosti predstavlja neki ekvivalenat pojačivača fizičke snage, kakav je valjda svaka mašina kojom upravlja čovek. Pojačivač snage je automobil, bager, dizalica, strug, uopšte svaki uređaj u kome je čovek »pridodat« uz upravljajući sistem kao izvor regulacije, a ne kao izvor snage. Nasuprot izgledima, odstupanja individualnog nivoa inteligencije od prosečne nisu veće od takvih odstupanja u oblasti fizičke sposobnosti. Prosečni količnik inteligencije (meren najčešće primenjivanim psihološkim testovima) iznosi oko 100 do 110; kod izrazito inteligentnih osoba dostiže od 140 do 150, a gornja granica, ostvarivana izuzetno retko, leži negde na 180 do 190. I eto, pojačivač inteligencije sa umnožiteljem manje-više takvim kao što je prosečna veličina umnožavanja snage radnika pomoću mašine koju on opslužuje u industriji, ukazao bi količnik inteligencije reda 10.000. Mogućnost konstruisanja takvog pojačivača nije manje realna od mogućnosti izgradnje mašine sto puta jače od čoveka. Istina, izgledi konstrukcije zasad nisu suviše veliki, u znatnoj meri zato što je u prvom planu izgradnja drugog uređaja — onog već spomenutog upravljajućeg automata za industriju (»homeostatskog mozga automatske fabrike«). Zadržaću se ipak na primeru pojačivača zato što je na njemu moguće bolje predočiti osnovnu teškoću na koju konstruktor tu nailazi. Stvar je u tome što on mora da izgradi uređaj »mudriji od njega samo1 36 STANISLAV LEM
INTELEKTRONIKA 137 ga«. Jasno je da, ako bi hteo da postupa saglasno s metodom koji je u primenjenoj kibernetici već tradicionalan, to jest da postavljeni zadatak pripreme odgovarajućeg programa delatnosti za mašinu on neće rešiti, pošto taj program već ocrtava granicu »inteligencije« kakvu građeni uređaj može da dosegne. Na izgled — ali samo na izgled — problem izgleda kao nerazrešiv paradoks poput predloga da samog sebe dignemo za kosu (i to još imajući vezan za noge teret od stotinu tona...). Zaista, problem je nerešiv, bar prema današnjim kriterijumima, ako postuliramo neophodnost da pre izgradnje pojačivača priredimo teoriju, po sili prirode — matematičku. Postoji ipak, zasad samo kao hipotetična, mogućnost, sasvim drugačiji pristup zadatku. Podrobno znanje o unutrašnjoj konstrukciji pojačivača inteligencije nije nam dostupno. Možda je ono i sasvim suvišno. Možda je ovaj pojačivač dovoljno tretirati kao »crnu kutiju«, kao uređaj o čijem unutrašnjem planu i daljim stanjima nemamo čak ni najslabiju predstavu, ali nas će zanimati isključivo krajnji rezultati delovanja. Ovaj pojačivač, kao svaki kibernetički uređaj koji sebe poštuje, poseduje »ulaz« i »izlaz«. Između njih se prostire sfera naše ignorancije, ali šta to smeta ako se ova mašina bude ponašala samo kao intelekt sa količnikom inteligencije reda 10.000? Pošto je metod nov, i dosad nije nikad primenjivan, priznajem da to donekle zvuči pre kao koncept iz apsurdne komedije nego kao proizvodni tehnološki recept. Ali evo primera koji će, možda, učiniti verovatnim njegovu primenu. Moguće je, recimo (to se radilo), u mali akvarijum, u kome se nalazi kolonija infuzorija, sipati malo železa u prahu. Infuzorije, zajedno s hranom, gutaju takođe sićušne delove ovog železa. Kada sad akvarijumu dodamo spolja magnetno polje, ono će na određen način uticati na pokrete infuzorija. I evo, promene jačine polja — to su promene »signala« na »ulazu« našeg »homeostata«, a stanja »izlaza«, pak, determiniše samo ponašanje infuzorija. Ne radi se o tome što zasad ne znamo za šta bi se ovaj »infuzorijsko-magnetni« homeostat mogao primeniti, kao i da on u tom vidu nema ničeg zajedničkog s hipotetičnim pojačivačem inteligencije. Suština stvari
je u tome da smo, iako uopšte ne poznajemo stvarnu složenost pojedine inf uzori je, iako ne umemo čak ni da nacrtamo njenu konstrukcijsku shemu onako kako se crta shema mašine, ipak uspeli da iz ovih elemenata koji su nam u pojedinostima nepoznati, sastavimo izvesnu celinu koja podleže sistemskim zakonima, koja poseduje »ulaz« i »izlaz« signala. Umesto infuzorija moguće je uzeti, na primer, neke vrste koloida ili propustiti električnu struju kroz mnogofazne rastvore, pri čemu neke supstance mogu tada da se izbacuju, menjajući provodnost rastvora kao celine, što dalje može da da efekt »pozitivne povratne veze«, to jest pojačanja signala. Priznajemo odmah da, bar za sada, ovi pokusi nisu dali neke prelomne rezultate i da ima mnogo kibernetičara koji nerado gledaju na to jeretičko odstupanje od tradicionalnog operisanja elektronskim elementima, na to istraživanje novih materijala, nove građe koja je u izvesnom pogledu bliska građi živih organizama (što uopšte nije slučajno!)12). Ne preuveličavajući rezultat takvih istraživanja, sad nešto bolje razumemo kako je moguće od »nerazumljivih« elemenata graditi sisteme koji funkcionišu onako kako nam odgovara. Tu nastaje, u samom osnovu konstruktorske delatnosti, načelno metodsko pomeranje. Dosadašnja inženjerija pomalo se ponaša poput nekoga ko ne pokušava čak ni da preskoči preko rova, dok najpre teorijski ne utvrdi sve bitne parametre i njihove veze — dakle, dok ne izmeri lokalnu silu gravitacije, sposobnost vlastitih mišića, tačnu kinematiku pokreta svog tela, karakteristike upravnih procesa koji nastaju u mozgu, itd., itd. Tehnolog-jeretik iz kibernetičke škole, međutim, naprosto namerava da preskoči preko rova i smatra, ne bez ispravnosti, da će, ako u tome uspe, problem samim tim biti rešen. On se pri tom poziva na sledeću činjenicu. Bilo koje fizičko delovanje, kao ovaj spomenuti skok, zahteva pripremni i realizacijski rad mozga, koji nije ništa drugo do samo neizmerno složena sekvenca matematičkih procesa (jer se na njih uopšte svodi svaki rad moždane mreže neurona). Pa ipak sam ovaj skakač, koji ipak »ima u glavi« celu ovu moždanu matematiku skoka, uopšte neće 1 3 8 STANISLAV LEM
INTELEKTRONIKA 139 umeti da na papiru ispiše ceo njen teorijsko-matematički ekvivalent kakav bi predstavljala odgovarajuća količina čvrstih obrazaca i transformacija. To, čini se, dolazi otuda što ova »biomatematika« koju praktikuju uopšte svi živi organizmi, zajedno sa infuzorijom, radi svoje matematičke verbalizacije u njenom klasičnom, školskom ili univerzitetskom shvatanju, zahteva višekratni prevod impulsa koji tvore čitave sisteme, s jezika na jezik — s nemog i »automatskog« jezika biohemijskih procesa i proticanja neuronskih impulsa na simbolični jezik čijim se formalizovanjem i konstruisanjem bave sasvim drugi delovi mozga no što su ovi koji nadziru i realizuju ovu »urođenu matematiku«. Prema tome, ključ problema je baš u tome što pojačivač inteligencije ne mora da formalizuje, da konstruiše, da verbalizuje nego da deluje tako automatski i naivno«, ali istovremeno i tako precizno i nepogrešivo kao neuronski procesi našeg skakača — da ne čini ništa sem transformisanja impulsa koji protiču kroz »ulaze«, da bi na svim »izlazima« dostavio gotova rešenja. Ni on, ovaj pojačivač, ni njegov konstruktor niti bilo ko uopšte, neće znati kako on to radi — ali imaćemo ono do čega nam je isključivo stalo: rezultate. Crna kutija U prastaro vreme svaki čovek je znao kako funkciju tako i strukturu svojih oruđa: čekića, strele, luka. Kasnija podela rada redukovala je individualno znanje, dok u novovremskom industrijskom društvu protiče jasna granica između onih koji uređaje opslužuju (tehničari, radnici) ili se njima koriste (čovek u liftu, kraj televizora, koji vozi automobil) i onih koji znaju njihovu konstrukciju. Niko živ danas ne poznaje sve uređaje kojima raspolaže civilizacija. Pa ipak postoji neko ko takvo znanje poseduje: društvo. Znanje, delimično u odnosu na jedinke, potpuno je ako se uzmu u obzir svi članovi datog društva. Proces alijenacije, otuđenja znanja o uređajima iz društvene svesti napreduje ipak dalje. Kibernetika nastavlja taj proces, prenoseći ga na viši nivo — jer je, u
načelu, moguće nastajanje takvih njenih proizvoda čiju strukturu ne poznaje više niko. Kibernetički uređaj postaje (termin koji stručnjaci rado upotrebljavaju) »crna kutija«. »Crna kutija« može da bude regulator uključen u određeni proces (produkcije dobara, njihove ekonomske cirkulacije, koordinacije transporta, lečenja bolesti, itd.). Neophodno je da prvim stanjima »ulaza« odgovaraju izvesna stanja »izlaza«, i na tome je kraj. Za sada se grade tako proste »crne kutije« da inženjer-kibernetičar zna karakteristične veze između parova ovih veličina. Izražava je neka matematička funkcija. Moguća je ipak i situacija u kojoj čak ni on neće znati matematički izraz te funkcije. Konstruktorov zadatak biće da izgradi »crnu kutiju« koja izvršava potrebnu regulacionu delatnost. Ali ni konstruktor niti iko drugi neće znati kako »crna kutija« tu delatnost obavlja. Neće znati matematičku funkciju koja pokazuje zavisnost stanja »ulaza« od zavisnosti stanja »izlaza«. A neće znati ne samo zato što je to nemoguće nego, pre svega, zato što to neće biti potrebno. Nije najgori uvod u problematiku »crne kutije« pričica o stonozi koju su upitali kako može da upamti koju nogu treba da digne posle osamdeset i devete. Stonoga se, kao što je poznato, zamislila i, pošto nije bila kadra da da odgovor, uginula je od gladi, jer više nije mogla da se pomeri s mesta. Stonoga je, u samoj stvari, »crna kutija« koja izvršava određene funkcije, iako »nema pojma« kako to čini. Princip delovanja »crne kutije« neobično je opšti i po pravilu prost, poput onoga »stonoge hode« ili »mačke love miševe«. »Crna kutija« ima odgovarajući »unutrašnji program« delovanja kome su potčinjeni njeni pojedinačni činovi. Savremeni tehnolog počinje konstruktorski rad od pripremanja odgovarajućih planova i izračunavanja. Most, lokomotivu, dom, mlažnjak ili raketu on stvara, dakle, nekako dva puta — najpre teorijski, a zatim stvarno, kada se simbolički jezik njegovih formula i planova ili algoritam postupnog delovanja »prevodi« na niz materijalnih postupaka. »Crnu kutiju« je nemoguće programirati algoritmom. Algoritam je jednom zauvek sastavljeni program 1 4 0 STANISLAV LEM
INTELEKTRONIKA 141 delatnosti, koji sve predviđa unapred. Popularno se govori da je algoritam — strog, ponovljiv, reproduktivan propis koji pokazuje, korak po korak, na koji način se rešava određeni zadatak. Algoritam je svaki formalizovani dokaz matematičke teze, kao i program kompjutera koji prevodi s jednog jezika na drugi. Pojam algoritma potiče iz matematike i zato ga u primeni na inženjeriju upotrebljavam pomalo suprotno običajima. Matematičara-teoretičara algoritam nikad ne obmane: ko je jednom sredio algoritam matematičkog dokaza, može biti uveren da se taj dokaz nikad neće »srušiti«. Primenjeni algoritam, koji upotrebljava inženjer, biva varljiv, pošto se samo prividno »sve predviđa unapred«. Izdržljivost mostova izračunava se u osloncu na određene algoritme — ali to ne garantuje njihovu apsolutnu trajnost. Most može da se sruši ako na njega deluju sile veće od onih koje je konstruktor uzeo u obzir. U svakom slučaju, ako imamo algoritam proizvoljnog procesa, možemo da saznamo — u zadatim granicama — sve naredne faze, sve etape toga procesa. A eto, u odnosu na veoma složene sisteme, takve kao što su društvo, mozak ili još nepostojeće »veoma velike crne kutije«, takvo poznavanje nije moguće. Takvi sistemi nemaju algoritama. Kako to treba shvatiti? Svaki sistem, naime, pa prema tome i mozak i društvo, uvek se ponaša na neki određen način. Način tog ponašanja mogao bi simbolično da se izrazi u obrascu. Bez sumnje: ali od toga ne bismo ništa imali, pošto algoritam mora da bude ponovljiv, mora dozvoliti da se predviđaju buduća stanja, dok isto društvo, postavljeno dva puta u istu situaciju, uopšte ne mora da se ponaša analogno. I tako upravo stvar stoji sa svim sistemima visokog stepena složenosti. Kako izgraditi »crnu kutiju«? O tome da je to uopšte moguće, da se bez ikakvih uvodnih planova, izračunavanja, bez traženja algoritama da konstruisati sistem sa proizvoljnim stepenom složenosti znamo, pošto smo mi sami »crne kutije«. Naša tela su nam podređena, možemo da im izdajemo određena naređenja, a ipak ne znamo (to jest: ne moramo da znamo; to znanje nije neophodno) njihovu unutrašnju strukturu. Tu se vraća prob
142 STANISLAV LEM lem skakača koji ume da skače, ali sam ne zna kako to čini, to jest ne poseduje znanje o dinamici živčano-mišićnih procesa čiji rezultat je skok. Prema tome, savršen primer uređaja kojim je moguće služiti se ne znajući njegov algoritam, jeste svaki čovek. Jedan od »nama najbližih« »uređaja« u ćelom Kosmosu jeste naš vlastiti mozak: imamo ga u glavi. Pa ipak mi do dana današnjeg ne znamo tačno kako taj mozak deluje. Istraživanje njegovih mehanizama introspekcijom — kako pokazuje istorija psihologije — u najvećoj meri je bezuspešno i vodi u bespuća najnepravilnijih od svih mogućih hipoteza. Mozak je izgrađen tako da — olakšavajući nam delovanja — istovremeno ostaje »sakriven«. To, naravno, nije rezultat perfidije delovanja našeg Konstruktora, Prirode — nego samo posledica prirodnog odabiranja: obdario nas je umenjem mišljenja, jer je mišljenje bilo evolucijski korisno, i zato mislimo — iako ne znamo kako se događa to da mislimo, pošto poklanjanje ljudima takvog znanja nije bilo »u interesu« evolucije. Ništa od nas nije sakrila: samo je iz okvira svojih dela iščistila svako znanje, s njene »tačke gledišta« suvišno. Ako nije suvišno — s naše tačke gledišta — moramo da ga osvojimo sami. Tako je, dakle, Priroda, i to odavno, popularizovala neobičnost rešenja predloženog od strane kibernetike, po kome je mašina potpuno izopštena iz sfere ljudskog znanja. Možda — reći će neko — ali čoveku je njegovu »crnu kutiju«, njegovo telo i mozak, koji teže optimalnom razrešavanju životnih problema, dala Priroda, konstruisavši ih u rezultatu proba i grešaka koje traju milijardama godina. Treba li da težimo kopiranju njenih plodova? I ako treba — onda na koji način? Ne možemo, valjda, ozbiljno razmatrati ponavljanje — ovoga puta tehničko — evolucije? Takva »kibernetička evolucija« progutala bi možda ako ne milijarde, a ono milione, ili bar — stotine hiljada godina. . . I kako uopšte razmatrati to delo? Da li problem napadati sa biološke ili sa abiološke strane? Odgovor ne znamo. Sigurno će biti potrebno isprobati sve moguće puteve, a naročito one koji su za Evoluciju iz raznih razloga bili zatvoreni. Ali naša namera nije da fantaziramo o mogućim, to jest takvim »crnim kutija
INTELEKTRONIKA 143 ma« koje je moguće osmisliti, »crnih kutija« kao tvoraca Tehnologije. Hteli smo samo da formulišemo zadatak. Znamo da će samo veoma složen regulator izići na kraj s veoma složenim sistemom. Mi stoga moramo da tražimo takve regulatore — u biohemiji, u živim ćelijama, u molekularnoj inženjeriji postojanog tela — svuda gde je to moguće. Znamo, dakle, šta hoćemo i šta tražimo, kao što, takođe, znamo — zahvaljujući korepeticijama u Prirodi — da je taj zadatak moguće rešiti. Znamo, dakle, već toliko mnogo da je to ravno polovini uspeha. O moralu homeostata Došlo je vreme da u okvir naših kibernetičkih razmatranja unesemo moralnu problematiku. Situacija je, u stvari, obrnuta: ne unosimo mi u probleme etike kibernetiku nego ona, razrastajući se, svojim konsekvencijama obuhvata sve što smatramo moralom, znači — sistem kriterijuma koji delovanje vrednuju sa čisto objektivne tačke gledišta, na arbitraran način. Moral je arbitraran kao matematika, jer se i moral i matematika izvode putem logičkog rezonovanja iz prihvaćenih aksioma. Moguće je za jedan od geometrijskih aksioma prihvatiti da se kroz jednu tačku koja leži izvan prave da povući samo jedna linija paralelna s ovom pravom. Moguće je taj aksiom i odbaciti i tada ćemo dobiti neeuklidovsku geometriju. Bitno je da budemo svesni kada postupamo na način unapred dogovoren, kao što je slučaj sa izborom geometrijskih aksioma, pošto taj dogovor zavisi od nas. Moguće je kao jedan od moralnih aksioma priznati da decu, opterećenu urođenom nakaznošću, treba ubijati. Dobićemo poznat iz istorije »tarpejski moral«, čiju je žestoku diskusiju i krajnje odbacivanje u poslednje vreme izazvala poznata afera s talidomidom. Često se govori kako postoje nadistorijske moralne direktive. S te tačke gledišta »tarpejski moral«, čak i u najblažoj formi (koji se ispoljava, na primer, kao zalaganje za eutanaziju prema ljudima koji trpe usled neizlečivih bolesti), jeste nemoral, jeste zločin, zlo. U osnovi stvari tu se javlja ocena jednog moralnog sistema s pozicije drugog siste
ma. Dabogme, mi se odlučujemo za ovaj drugi, »netarpejski« sistem, ali čim se složimo da je on nastao u toku čovekove društvene evolucije, a da nije otkriven, treba priznati činjenice istorijskog praktikovanja drugačijih sistema. Pitanje razilaženja proglašavanog morala sa praktikovanim moralom uvodi u problem komplikacije koje nas ipak ne zanimaju, pošto ćemo se ograničiti samo na predstavljanje realnih delatnosti, zaobilazeći njihovu, nesumnjivo moguću, kamuflažu ili naprosto — dezinformaciju. Onaj koji dezinformiše primenjuje na rečima drugi moral nego u delima. Sama potreba dezinformacije ukazuje da određeni moralni aksiomi sveopšte vladaju u društvenoj svesti, jer u protivnom slučaju činjenice ne bi bilo potrebno iskrivljavati. Ali iste činjenice mogu u raznim civilizacijama da nađu dijametralno suprotnu ocenu. Uporedimo moralne aspekte savremene prostitucije i prostitucije iz vavilonskog doba. Vavilonske sveštenice-prostitutke podavale su se ne radi lične dobiti, nego iz »viših pobuda«, takvo postupanje odobravala je njihova religija. One su bile u potpunoj slozi s moralom, izvedenim iz njihove religije. Samim tim one u okviru svog vremena i društva nisu zasluživale osudu, nasuprot savremenim kurtizanama, jer je po današnjim kriterijumima prostitucija moralno zla. Znači, ista delatnost nalazi u dvema različitim civilizacijama dve krajnje različite ocene. Uvođenje kibernetičke automatizacije povlači za sobom, i to pre neočekivano, moralne dileme. Straford Ber, jedan od američkih pionira kibernetizacije velikih kapitalističkih proizvodnih jedinica, zalaže se za gradnju »kompanije-homeostata« i kao njen primer podrobno razjašnjava teoriju delovanja velike čeličane. Njen »mozak« treba da optimalizuje sve procese koji se uklapaju u proizvodnju čelika na takav način da taj proces bude najproduktivniji, najprecizniji i najnezavisniji kako od smetnji ponude (radne snage, rude, uglja, itd.) i tržišne potražnje tako i od unutrašnjih sistemskih nedostataka (neravnomernost proizvodnje, nepoželjan porast vlastitih troškova, maksimalna produktivnost po jednom radniku). U njegovom prikazu takva proizvodna jedinica treba da bude ultrastabilni homeostat, koji unutrašnjom reor1 4 4 STANISLAV LEM
ganizacijom odmah reaguje na svako odstupanje od stanja ravnoteže i samim tim vraća to stanje. Diskutanti — stručnjaci, kojima je predstavljen ovaj teorijski model, obratili su pažnju na to da mu nedostaje »religija«. Ber je ovu čeličanu-homeostat svesno modelovao na principima delovanja živog organizma. A eto — jedini, u stvari, kriterijum »vrednosti« organizma u prirodi jeste njegova sposobnost da po svaku cenu pretraje. To znači, eventualno, i po cenu jedenja drugih organizama. Shvatajući da Priroda ne zna za »sisteme moralne ocene« Prirodnjak na postupanje gladnih grabljivaca ne gleda kao na »moralno zlo«. Stoga pitanje glasi: da li »čeličana-organizam« može, to jest »ima li pravo« da u slučaju potrebe »ždere« svoje konkurente ili ne? Takvih pitanja, možda nešto manje drastičnih, ima više. Treba li takva homeostatska jedinica da teži maksimalnoj dobiti? A šta ako se posle izvesnog vremena, usled nastupajućih tehnoloških promena, proizvodnja čelika pokaže suvišnom? Treba li »tendencija da se preživi«, ugrađena u »mozak« ovog proizvodnog sistema, da ga dovede do potpunog preustrojstva, tako da, na primer, sam sebe reorganizuje u proizvođača plastičnih prerađevina? Ali zašto baš plastičnih? Čime treba da se rukovodi u toj totalnoj reorganizaciji — šansom maksimalne društvene korisnosti? Ili opet — dobiti? Ber zaobilazi odgovor na ta pitanja, izjavljujući da iznad »mozga čeličane postoji još nadzorni organ privatnih vlasnika, koji donose odluke opšteg karaktera, najvišeg reda. Mozak ih samo optimalno realizuje13). Ber samim tim odstupa od »automatsko-organskog« principa sopstvene koncepcije i sva »moralna« pitanja prenosi van strukture »crne kutije« — u okvir nadzornog odbora Ali to izbegavanje je samo prividno. »Crna kutija«, čak i tako ograničena, donosiće odluke moralnog karaktera, na primer otpuštajući radnike ili snižavajući im plate čim to bude zahtevao princip optimalnog delovanja čeličane kao celine. Takođe je lako zamisliti da će doći do »borbe za opstanak« između Berove čeličane-homeostata i drugih čeličana koje su projektovali drugi kibernetičari koji stoje na usluzi drugih korporacija. Ili će one u svojim kompetencijama biti toliko ograničene da INTELEKTRONIKA 1 45 10
146 STANISLAV LEM će se neposredno obraćati za odluke ljudskom »menadžeru« (da li konkurenta upropastiti, jer postoji prilika, i si.) ili će se njihova delatnost, opterećena moralnim konsekvencijama, proširivati. U prvom slučaju biva narušen sam autoregulacioni princip homeostata-producenta. U drugom — homeostati počinju da utiču na ljudske sudbine na način veoma često nepredvidljiv od strane njihovih tvoraca, pa može da dođe do narušavanja državne privrede kao celine, zato što jedan od homeostata suviše dobro obavlja zadatak koji mu je poveren — upropašćujući sve konkurente .. . Zašto u prvom slučaju biva narušen princip delovanja »crne kutije«? Zato što takva »kutija«, takav regulator, nipošto nije sličan čoveku u tom smislu što bi mu se mogla postavljati pitanja na svakoj etapi odluka koje preduzima i što bi on na ta pitanja (o društvenim konsekvencijama svojih pojedinih postupaka) bio kadar da odgovori. Uzgred rečeno, čak ni čovek — »menadžer« često ne poznaje te daleke posledice svojih odluka. »Crna kutija« koja treba da »održi u životu« čeličanu reaguje na sve fluktuacije »ulaza« (cene uglja, rude, mašina, visine plata) i »izlaza« (tržišna cena čelika, potražnja pojedinih njegovih vrsta), i »crna kutija« koja, sem toga, uzima u obzir još i interese radnika, a možda čak i konkurenata — to su dva potpuno različita uređaja. Prva će kao proizvođač biti ispravnija od druge. Unošenje u uvodni program, u »aksiomatsko jedro« postupanja, zakonodavstva rada koje obavezuje sve proizvođače prisutne na tržištu — ograničava delovanje homeostata na štetu radnika, ali moguće ga je, na primer, povećati u odnosu na konkurentske firme ili proizvođače čelika u drugim kapitalističkim državama. Najvažnije je ipak to da »crna kutija« uopšte »ne zna« kada deluje upravo na taj način, na nečiju štetu, i ne može se od nje očekivati da o takvim posledicama svojih odluka obaveštava ljude, pošto ex đefinitione njena unutrašnja stanja ne poznaje niko, pa čak ni njen projektant-konstruktor. Konsekvencije uvođenja homeostatskih regulatora ovog tipa imao je upravo na umu Norbert Viner, posvetivši u novom izdanju svoga osnovnog rada Cybernetics posebno poglavlje neuračunljivim posledicama njihovog delovanja. Moglo
INTELEKTRONIKA 147 bi se činiti da će opasnosti ove vrste u klici likvidirati pokretanje »crne kutije« višeg tipa, kao »mašine za upravljanje« — ne ljudima nego njoj podređenim »crnim kutijama« individualnih producenata. Razmatranje posledica takvog koraka pokazaće se kao neobično interesantno. Opasnosti elektrokratije Tako smo, znači, da bismo izbegli društveno štetne konsekvencije delovanja »crnih kutija« kao regulatora pojedinih proizvodnih jedinica, doveli na presto ekonomske vlasti Crnu Kutiju — Regulator najvišeg stepena. Recimo da ona ograničava slobodu proizvodnih regulatora, namećući im programiranjem (istovetnim s legislacijom) da se pridržavaju propisa zakona o radu, principa lojalnosti u odnosu na konkurente, težnje za likvidiranjem rezervne armije rada (to jest nezaposlenosti) i si. Je li to moguće? Teoretski — jeste. U praksi će takvo postupanje ipak opteretiti ogroman broj — nazovimo ih eufemistički — neugodnosti. Crna Kutija je, kao veoma složen sistem, neopisiva; njen algoritam niko ne zna i ne može ga znati; ona deluje probabilistički i stoga, postavljena dvaput u istu situaciju, uopšte ne mora da postupi isto. Crna Kutija je, sem toga — i to je valjda najhitnije — mašina koja uči da u toku konkretno preduzimanih delatnosti ispravlja svoje greške. Iz samih osnova kibernetike proizlazi da je izgrađivanje Crne Kutije — Ekonomskog Vladaoca koji bi odmah bio sveznajući i koji bi bio kadar da predvidi sve moguće kosenkvencije preuzimanih odluka — nemogućnost. Tokom vremena regulator će se približavati tome idealu. Kojom brzinom — to ne umemo da odredimo. Možda će najpre državu dovesti u niz stravičnih kriza, iz kojih će je postepeno izvesti. Možda će izjaviti da između aksioma unesenih u Program Delatnosti postoji suprotnost (na primer: ne može se istovremeno sprovoditi ekonomski isplativa automatizacija proizvodnih procesa i težiti likvidaciji nezaposlenosti, ako se ujedno ne bude činilo mnogo drugih stvari — na primer ako Država ili 10*
Kapital ne budu uvodili subvencionisanu prekvalifikaciju onih koji usled automatizacije gube posao, itd.). Šta onda? Teško nam je da se upuštamo u podrobniju analizu tako komplikovanog pitanja? Može se reći ovo: Crna Kutija, bilo kao regulator proizvodnje u jednoj od njenih podređenih karika bilo kao univerzalni regulator u skali države, uvek deluje s pozicije delimičnog znanja. Drugačije ne može da bude. Čak i kad bi, posle mnogih proba i grešaka u čijem bi toku unesrećila milione ljudi, »crna kutija« — ekonomski vladalac postigla ogromno znanje, neuporedivo veće od znanja svih kapitalističkih ekonomista uzetih zajedno, čak ni tada ne bi bilo nikakve garantije da ona ne bi počela da se suprotstavlja narednoj fluktuaciji izazvanoj novim uzrocima, i to da deluje na način od koga bi se svima, pa čak i njenim projektantima, digla kosa na glavi. Moramo da razmotrimo takvu eventualnost na konkretnom primeru. Recimo da prognostički deo (»podsistem«) »crne kutije« — ekonomskog regulatora zapaža opasnost za već srećno, posle mnogih oscilacija zavedeno stanje homeostatske ravnoteže. Ova opasnost potiče otuda što je prirodni priraštaj veći od mogućnosti zadovoljenja onakvih ljudskih potreba kako ih predstavlja postojeće stanje civilizacije, u tom smislu što će životna stopa — pri datom priraštaju — početi da opada počev od iduće, ili za trideset godina od danas. Istovremeno se pokazuje da je kroz jedan od »ulaza« u »crnu kutiju« stigla informacija o nekom otkrivenom hemijskom sredstvu potpuno neškodljivom za zdravlje, no koje uzrokuje takvo smanjenje tempa ovulacije kod žena da je pri stalnoj upotrebi tog sredstva žena sposobna da začne ne, kao što je normalno, oko sto i nekoliko desetina puta godišnje nego jedva u malobrojnim danima u godini. »Crna kutija« donosi tada odluku da ovo sredstvo uvede u neophodnim, mikroskopskim količinama u pijaću vodu svih vodovodnih sistema u državi. Naravno, s obzirom na uspeh akcije, »crna kutija« mora ovaj korak da zadrži u tajnosti, jer bi u protivnom slučaju parametar prirodnog priraštaja opet pokazao tendenciju porasta — pošto bi se mnogo ljudi trudilo da pije vodu bez ovog sredstva, na primer iz reka i bunara. Tako će, znači, »crna kutija« stati 1'+ ° STANISLAV LEM
INTELEKTRONIKA 149 pred alternativu — ili da društvo informiše i da računa na njegovo protivljenje ili da ga ne informiše i samim tim da spase, radi opšteg dobra, stanje postojeće ravnoteže. Recimo da radi odbrane društva od teženja »crne kutije« ka ovakvim formama »kriptokratije« njen program predviđa objavljivanje svih nameravanih promena. »Crna kutija« ima, takođe, ugrađenu »kočnicu bezbednosti«, koja se pokreće svaki put pri nastajanju situacije kao što je ova, upravo opisana. Tako će, dakle, »savetodavno telo« regulatora, sastavljeno od ljudi, pokvariti plan unošenja u vodu ove supstance koja smanjuje plodnost. Problem ipak počiva na tome da će ovako prostih situacija verovatno biti malo, i da »savetodavno telo« u ogromnoj većini slučajeva neće znati da li treba već da vuče za »kočnicu bezbednosti«. Uostalom, njeno suviše često pokretanje može celokupnu regulacionu delatnost »kutije« da učini iluzornom i da čovečanstvo gurne u kompletan haos. Čak i ne govorim o tome da je u najvećoj meri nejasno čiji će, u stvari, interes reprezentovati ovo »savetodavno telo«. Ono bi, na primer, u današnjim Sjedinjenim Državama onemogućilo uvođenje besplatne lekarske pomoći i sistema penzija (što je Kongres tamo i učinio, dok je ulogu »kutije« koja je takve promene predlagala odigrao predsednik Kenedi i bio zadržan »vučenjem za kočnicu bezbednosti«), O tome ne govorim, pošto »crnu kutiju« ne treba potcenjivati. Verovatno će ona, »zakočena« u svojim delovanjima jednom, dvaput, triput — razraditi novu strategiju. Težiće, na primer, tome da se brakovi sklapaju što je moguće kasnije, kako bi posedovanje manjeg broja dece bilo ekonomski korisnije, a ako ni to ne bi dalo prave rezultate, postaraće se da priraštaj smanji na još zaobilazniji način. Recimo da postoji lek koji sprečava kvarenje zuba, koji u izvesnom procentu slučajeva primenjivanja izaziva takvu mutaciju gena da novi (»mutirani«) gen sam po sebi još ne smanjuje rasplodnost, nego to čini tek kad se sretne sa drugim genom, takođe mutiranim, koji je nastao zahvaljujući upotrebi drugog leka, korišćenog već odavno. Ovaj drugi lek je, recimo, mušku polovinu čovečanstva oslobodio od briga preranog ćelavljenja. I evo, »crna kutija« će svim sredstvima rasprostraniti upotrebu leka protiv
kvarenja zuba i najzad postići svoje: posle izvesnog vremena broj oba (recesivna) mutirana gena toliko će u populaciji porasti da će se oni sretati često, pa će tako doći do opadanja prirodnog priraštaja. Zašto — može se postaviti pitanje — »crna kutija« na vreme ne obavesti stanovništvo o ovom poduhvatu, jer smo rekli da ona, u saglasnosti s propisom delovanja koji je u nju ugrađen, mora da obaveštava © svim promenama koje smera da uvede? Ona neće obavestiti stanovništvo ne zato što bi se rukovodila »lukavstvom« ili »demonizmom« nego prosto zato što ni sama neće znati šta, u stvari, radi. Jer, ona nije nikakav »elektronski demon«, sveznajuće biće koje rezonuje kao čovek ili natčovek, nego je samo uređaj koji neprestano istražuje veze, statističke korelacije između pojedinih društvenih pojava kojih ima na milione i na hiljade miliona. Pošto je, kao regulator, dužna da optimalizuje ekonomske odnose, stanje visoke stope društva jeste stanje njene vlastite ravnoteže. Prirodni priraštaj ovu ravnotežu ugrožava. »Crna kutija« će jednom zapaziti korelaciju između pada prirodnog priraštaja i primene leka protiv kvarenja zuba. Obavestiće o tome »savet«, ovaj će sprovesti ispitivanje i utvrdiće da taj lek ne izaziva smanjenje plodnosti (naučnici »saveta« vršiće oglede na životinjama, koje ne upotrebljavaju lek protiv ćelavosti). »Crna kutija« neće pred ljudima ništa sakriti, pošto sama ništa ne zna o mutacijama, o genima, a ni o uzročnoj vezi između uvođenja dve vrste lekova i opadanja priraštaja. »Crna kutija« će otkriti samo traženu korelaciju i trudiće se da je iskoristi. I ovaj je primer dosta primitivan, iako nije sasvim neverovatan (o čemu svedoči afera s talidomidom). »Crna kutija« će, u stvari, delovati još posrednije, postepeno, »ne znajući šta čini«, pošto teži stanju ultrastabilne ravnoteže, a koju sama otkriva i primenjuje radi održavanja toga stanja, korelacije pojava izraz su procesa koje ona ne istražuje, ne poznaje (to jest ne mora da poznaje) njihove uzroke — i na kraju se, posle sto godina, može pokazati da cena kojom je trebalo platiti porast životne stope i pad besposlice jeste rep koji raste svakom šestom detetu ili opšte sniženje koeficijenta inteligencije u društvu (pošto 150 STANISLAV LEM