Kostani satovi - David Mitchell

Začuje se promuklo stenjanje. „Nemojte, nemojte, nemojte, molim vas, molim-“ „Pssst...“ Zaokrene prste pa mi se usne, jezik i grlo ukoče. Noge i ruke postanu ne‐ moćne, kao da sam lutka kojoj su presjekli konce i gurnuta u kut. Blijedi muškarac sjedi na istom tepihu kao i ja, prekriženih nogu, kao kakav pripovjedač, ali nekako uživa u trenutku, kao Vinny kad zna da će me imati. „Kakav je to osjećaj, kad znaš da ćeš biti mrtva kao kamen za šezdeset sekundi, Holly Sykes? Kakve ti slike tvoj kukcoliki um ša‐ lje prije samog kraja?“ Oči mu nisu sasvim ljudske, vid mi se gasi kao da pada mrak, pluća mi se dave, ali ne u vodi već u ništavilu i odjednom shvatim kako cijelu vječnost nisam udahnula, sto‐ ga pokušam uzeti zraka ali ne mogu, a i pulsiranje u ušima mi je prestalo, jer mi je stalo i srce. Blijedi muškarac ispruži ruku iz sutona i dotakne mi dojku jagodicama, uz riječi „Slatko snivaj, dušice draga“, a moja zadnja pomisao je, tko je ovaj drhtavi lik u pozadi‐ ni, kilometar od nas, na drugom kraju dnevne sobe... ? Blijedi muškarac ga zamijeti, osvrne se i skoči na noge. Srce mi se ponovno pokrene, a pluća ispune kisikom, tako brzo da se počnem gušiti i kašljati, a onda prepoznam He‐ idi. „Heidi! Zovi policiju! To je ubojica! Bježi!“ Ali bolesna je, ili je drogirana, ili ozlije‐ đena, ili pijana, glavu ne može držati stabilno, kao da boluje od one bolesti, multiple skleroze. Ni glas joj nije isti - zvuči kao djed nakon moždanog udara. Promuklo istisne riječi jednu po jednu: „Ne brini, Holly.“ „Upravo suprotno, Holly“, frkne blijedi muškarac, „ako je ovaj primjerak tvoj spas u zadnji čas, vrijeme je da te uhvati očajanje. Marinus, pretpostavljam. Osjećam vonj tvo‐ je ljigave pravovjernosti, čak i u tom namirisanom zombiju.“ „Privremeni smještaj“, kaže Heidi, kojoj se glava klati naprijed, natrag. „Zašto si ubio dvoje mladih dok su se sunčali? Zašto? Rhimese, to ti je bilo sasvim nepotrebno.“ „A zašto ne? Vi ljudska bića, stalno nešto, zašto, zašto, zašto? Zato što sam se raspa‐ lio. Zato što je Xi Lo u Kapeli podmetnuo požar. Zato što mogu. Zato što ste me ti i Est‐ her Little doveli ovamo. Stradala je, zar ne, prije nego što je uspjela uzeti azil u ovom ženskom primjerku iz najnižeg sloja? Dobila je teške batine dok je bježala niz Kameni put. Znam, jer sam udarce zadavao ja. Kad smo već kod batina, najiskrenija sućut za Xi Lo i jadnog Holokaija - tvoj mali klub dobrih vila sad je obezglavljen. A što ćemo s to‐ bom, Marinuse? Hoćeš li se ti opirati? Više si iscjelitelj nego borac, znam, ali daj se ba‐ rem brani, onako, reda radi, preklinjem te.“ Rhimes opet počne tkati prstima i - ako mi se ne pričinjava - mramorna daska za rezanje digne se s pulta u kuhinji i počne nam se približavati, lebdi prema nama kao da je donosi neki nevidljivi čovjek. „Jel' ti to maca popapala jezik, Marinuse?“ upita blijedi muškarac imenom Rhimes. „Pusti djevojku“, kaže Heidi labave glave. Daska za rezanje zaleti joj se u potiljak. Čula sam zvuk kao kad žlica probije ljusku jajeta. Heidi je od udarca trebala poletjeti prema naprijed, poput čunja, ali nije, nego ju je pokupio - pokupio - je - nitko je nije pokupio, a Rhimes je počeo okretati dlanove i 51 www.balkandownload.org

raditi nekakve pokrete kao da lomi. Heidino tijelo se također počelo vrtjeti, u trzajima. Prelomi, kvrcne, pukne, ode joj kralježnica, donja čeljust joj se napola otkinula, a iz rupe na čelu curi joj krv, kao da ga je pogodio metak. Rhimes zamahne rukom po zraku kao da izvodi teniski bekend, pa Heidino osakaćeno tijelo tresne u sliku koja prikazuje crvendaća na lopati, onda sleti na glavu i složi se na gomilu. Meni se sad čini kao da mi je netko najjačim ljepilom zalijepio slušalice preko ušiju pa iz jedne čujem „Ništa od ovog se nije stvarno desilo“, dok iz druge trešti „Sve se ovo stvarno desilo“ odvrnuto do daske i u krug. Ali kad se oglasi Rhimes, govori tiho i ču‐ jem svaki nabor u svakoj riječi. „Imaš li kad osjećaj kad si naprosto sretna što si živa i najradije bi“ - okrene se meni - „zavijala na sunce? Gdje smo ono stali, ah, da, mislim da sam te upravo ubijao...“ Gurne zrak prema meni dlanom, a onda digne ruku: tresnem o zid, pa me neka nevidljiva sila stane vući gore dok glavom ne udarim u strop. Rhimes skoči na naslon kauča, kao da me namjerava poljubiti. Pokušam ga udariti, ali obje ruke su mi za leđima, a pluća su mi se opet blokirala. Jedna od Rhimesovih bjeloočnica poče‐ la se puniti crvenilom, kao da mu je prsnula kapilara: „Xi Lo je naslijedio Jackovu brat‐ sku ljubav prema tebi, što mi je drago. Time što ću te ubiti neću povratiti moje izgublje‐ ne Anakorete, ali Horologija nam duguje danak u krvi, pa se svaki novčić računa. Tek toliko da znaš.“ Vid mi se gasi, a bol u glavi briše sve pred sobom iIz usta mu isplazi vrh oštrog jezika. Obojen crvenim, metalni jezik, centimetar od mojeg nosa. Je li to nož? Rhimes izvrne očima i dok su mu se spuštali kapci, kliznem na pod, a on padne s naslona kauča. Kad zatiljkom lupne u pod, oštrica noža izviri još nekoliko centimetara, umrljana bijelom sluzi. Bez konkurencije najodvratnija stvar koju sam u životu vidjela, a nisam u stanju čak ni vrisnuti. „Sretan pogodak.“ Ian se vuče u sobu, držeći se za pultove. Može se obraćati samo meni. Nikog drugog više nema. Ian se namršti kad ugleda Heidino zgrčeno tijelo. „Vidimo se nekom drugom prilikom, Marinuse. Bilo je ionako vrijeme da nađeš neko drugo prijevozno sredstvo.“ Što? Ne, „O, Isuse bože!“ ili „Heidi, o, ne, Heidi, ne, ne!“ Ian pogleda Rhimesov leš. „Ima tako loših dana kad se upitaš, zašto se naprosto ne povući iz tog rata i voditi miran metaživot? Onda vidiš ovakav prizor pa se sjetiš zašto.“ Ian napokon ranjenu glavu okrene prema meni. „Žao mi je što si sve ovo morala vidjeti.“ Usporim disanje, sasvim, i - „Tko...“ Ali ne mogu više od toga. „Nisi bila izbirljiva oko čaja. Sjećaš se?“ Stara žena s Temze. Esther Little? Kako bi Ian mogao za ovo znati? Propala sam kroz pod i našla se na krivom mjestu. U hodniku se oglasi sat s kukavicom. „Holly Sykes“, reče Ian, ili Esther Little, ako je to ona, ali kako bi to moglo biti mogu‐ će? „Uzimam svoj azil.“ Tu leži dvoje mrtvih. Rhimesova krv natapa sag. 52 www.balkandownload.org

„Holly, ovo tijelo je na umoru. Izbrisat ću sve što si nedavno vidjela, da sačuvaš pri‐ sebnost duha i onda ću se sakriti duboko, duboko u-“ U tom se trenutku Ian-ili-EstherLittle sruši kao hrpa naslaganih knjiga. Otvoreno mu je samo jedno oko, a pola lica za‐ bio je u jastuk kauča. Ima oči nalik na Davenportove, škotskog ovčara kojeg smo imali prije Newkyja, kad smo ga bili odveli veterinaru na eutanaziju. „Molim te.“ Ta riječ je iznenada razbila čaroliju, pa sam kleknula pored ove Esther-Little-u-Ianu, ako je to uopće bilo to. „Što mogu učiniti?“ Očna jabučica trza se ispod spuštenog kapka. „Azil.“ Samo sam htjela još malo zelenog čaja, ali obećanje je obećanje. Uz to, što god da se upravo dogodilo, živa sam samo zahvaljujući tome što je Rhimes mrtav, a Rhimes je pak mrtav samo zahvaljujući Ianu ili Esther Little ili kome god već. Osoba me zadužila. „Naravno... Esther. Što mogu učiniti?“ „Srednji prst.“ Žedan duh u mrtvim ustima. „Čelo.“ Stavila sam srednji prst Ianu na čelo. Ovako? Malo trza nogom, pa prestane. „Niže.“ Spustila sam srednji prst centimetar. „Tu?“ Polovica Ianovih usta koja još funkcionira se iskrivi. „Tamo...“ Osjećam toplinu sunca po vratu, slani maestral je pojačao. Dolje u uskom kanalu iz‐ među Kenta i otoka Sheppey, kočarica se oglasi sirenom: vidim kapetana koji kopa nos i gleda gdje bi se riješio šmrklja. Most kao da je ispao iz crtića Tomica i prijatelji - cijeli srednji dio se diže između dva zdepasta tornja. Kad postigne najvišu razinu, zatrubi pa se kočarica provuče ispod. Jacku bi se to strašno svidjelo. Kopam po torbi tražeći limen‐ ku Tanga pa pronađem novine - Socialist Worker. Što će to tu? Je li mi to Ed Brubeck ubacio kao neku šalu? Zavitlala bih novine preko ograde, ali upravo stiže biciklist, pa otvorim limenku i promatram most. Biciklist je otprilike tatinih godina, samo što je vi‐ tak poput zmije i gotovo ćelav, dok je tata malo debeljuškast, a ne zovu ga badava Vu‐ kodlak. „Dobar dan“, kaže mi čovjek dok briše čelo presavijenom krpicom. Ne izgleda mi kao neki perverznjak, pa mu odzdravim. Lik pogleda prema mostu, ono, kao da ga je baš on sagradio. „E, ovakve više ne gra‐ de.“ „Izgleda.“ „Most Kingsferry jedan je od samo tri vertikalno podizna mosta na Britanskom oto‐ čju. Najstariji je viktorijanski mostić preko kanala u Huddersfieldu, samo za pješake. Ovaj je otvoren 1960. Samo su dva takva na svijetu, istovremeno cestovna i željeznička.“ Otpije gutljaj iz boce s vodom. „Jeste li vi inženjer?“ „Ne, ne, samo amater, zaljubljenik u rijetke mostove. Sin mi je nekad bio isto lud za njima. U stvari“ - izvadi fotoaparat iz torbe na biciklu -“bi li vam bilo teško da me sni‐ 53 www.balkandownload.org

mite s mostom u pozadini?“ Rekla sam mu da nema problema, ali sam morala čučnuti da u objektivu uhvatim i njegovu ćelavu glavu i dio mosta u zraku. „Tri, dva jedan...“ Aparat je zazujao, a on me zamolio da snimim još jednu, nakon čega sam mu vratila fo‐ toaparat. Zahvalio mi je pa počeo namještati mjenjač. Ja sam pijuckala svoj Tango i pi‐ tala se kako to da nisam gladna, a već je skoro podne i nisam ništa jela otkako sam pus‐ tila Eda Brubecka spavati, osim pakovanja krekera Ritz. I stalno podrigujem po kobasi‐ cama, što mi nimalo nije jasno. Bijeli Volkswagenov kombi stigao je do mosta i zausta‐ vio se pred rampom. Dvije djevojke i njihovi dečki puše i promatraju me, s izrazom tipa „šta si ona to umišlja da tu radi?“ iako su pustili pjesmu REO Speedwagona. Da im po‐ kažem kako nisam tužna visibaba koja je tu sama, obratim se biciklistu. „Dolazite izda‐ leka?“ „Ne baš“, kaže mi. „Dovezao sam se iz Brightona.“ „Brightona? Pa to je sto i pedeset kilometara odavde.“ Pogleda na uređaj na guvernalu. „Sto i deset.“ „Je li vam fotografiranje mostova, ono, neki hobi?“ Čovjek razmišlja. „Rekao bih kako je to više ritual nego hobi.“ Vidi da ga nisam razu‐ mjela. „Hobi je nešto što čovjeku pruža zadovoljstvo, ali rituali mu omogućavaju da nastavi živjeti. Sin mi je umro. Fotografiram radi njega.“ „O, ja...“ Trudim se prikriti da sam ostala u šoku. „Oprostite.“ Slegne ramenima i skrene pogled. „Prošlo je pet godina.“ „Je li“ - zašto naprosto ne umuknem? - „stradao u nesreći?“ „Od leukemije. Sad bi bio približno tvojih godina.“ Opet se začuje kratka sirena, pa se cestovni dio mosta počne spuštati. „To je sigurno bilo strašno“, kažem mu, svjesna kako to neiskreno zvuči. Na grbavom otoku Sheppey sjedi dugi, mršavi oblak, kao neko stvorenje napola hrt a napola sirena i ne znam što bih više rekla. Volkswagen doda gas i krene iste sekunde kad se podignula rampa, za sobom je ostavio samo oblak soft rocka. Biciklist sjedne na bicikl. „Pazi na sebe, mlada damo“, kaže mi, „nemoj da ti život prođe uzalud.“ Napravi krug pa krene natrag prema cesti A22. Cijeli taj put, a da uopće nije prešao preko mosta. Automobili i kamioni tutnje pored mene i raspršuju pahulje maslačka, ali nema ni‐ koga koga bih mogla pitati kako doći na farmu Black Elm. Svileni cvjetovi ljuljaju se na dugim stabljikama, kad pored njih protutnji kamion iz cvjetova ispadaju plavi leptiri. Tigrasti narančasti leptiri drže se čvršće. Ed Brubeck sad radi u vrtlarskom centru i dok kupcima u automobile nosi duge vreće sa zemljom za gredice, sanjari o Talijankama. Si‐ gurno misli da sam prava ćudljiva krava. A možda i ne misli. Činjenica da mi je Vinny dao nogu ubrzano postaje upravo to, činjenica. Jučer je to još bila rana od hica iz skra‐ ćene sačmarice, ali danas je već samo čudovišna masnica od špriha iz zračne puške. Da, 54 www.balkandownload.org

u Vinnyja sam imala povjerenja i voljela sam ga, ali to me ne čini glupačom. Zato što je svim Vinnyjima ovog svijeta ljubav tek nešto što ti šapću na uho da te odvedu u krevet. Djevojkama - ili barem meni - seks je nešto što radiš na prvoj stranici da dođeš do lju‐ bavi koja slijedi kasnije u knjizi. „Baš mi je drago što sam se riješila tog pohotnog gada“, rekla sam kravi koja me gleda s druge strane ograde, pa čak i ako se tako još ne osjećam, čini mi se da jednog dana hoću. Možda mi je Stella na neki način u stvari uči‐ nila uslugu time što je Vinnyju nakon samo nekoliko tjedana skinula masku pristojnog tipa. Vinny će se nje zasititi, to je jasno kao dan, pa kad ga ona zatekne s drugom u kre‐ vetu, i njeni će se snovi o vožnji na motoru rasplinuti, baš kao i moji. Onda će se poku‐ njeno vratiti, očiju crvenih od plača kao što su jučer bile moje, i tražiti da joj oprostim. Što ću možda i učiniti. Ili pak neću. Preda mnom su kružni tok i kafić. Kafić je otvoren. Situacija je vedrija. Kafić se zove Smoky Joe's Café i strašno se trudi izgledati kao američka zalogajnica iz serije Happy Days, ima separee i klupe s visokim naslonom, ali je u stvari obična rupa. Gostiju nema previše, većinom su se zalijepili za stari televizor na kojem se vrti nogometna utakmica. Kod ulaza sjedi žena i u oblaku dima cigareta koji joj izbija iz uskih nosnica čita novine News of the World. Sitne oči, stisnute usne, frčkava kosa, lice puno pogrešaka iz prošlosti. Nad glavom joj visi izblijedjeli plakat sa smeđim akvarijem za zlatnu ribicu iz kojeg vire dva oka, a ispod je potpis: „JEFFOVA RIBICA OPET IMA PROLJEV“. Žena me odmjeri pa mi pokaže rukom prema separeima, u smislu, sjedni gdje hoćeš. „U stvari“, kažem, „htjela sam vas samo pitati znate li kako se ide do farme Black Elm?“ Podigne glavu, slegne ramenima, osvrne se i ispusti dim. „To je tu, na Sheppeyju. Idem tamo raditi.“ Vrati pogled na novine i otrese pepeo s cigarete. Odlučila sam nazvati gospodina Hartyja: „Ima li blizu telefonska govornica?“ Stara krava odmahne glavom, nije me ni pogledala. „Bih li možda mogla za lokalni poziv iskoristiti vaš-“ Pogleda me bijesno, kao da sam je pitala prodaje li drogu. „Pa... možda bi netko drugi tu znao gdje je farma Black Elm?“ Gledala sam je dovolj‐ no dugo u oči da shvati kako je najbrži način da se vrati novinama ako mi ipak pomog‐ ne. „Peggy!“ izdere se prema kuhinji. „Farma Black Elm?“ Odgovori joj brbljavi glas: „To je farma Gabriela Hartyja. Zašto?“ Sitne oči se okrenu prema meni. „Pitaju tu...“ Pojavi se Peggy: ima crven nos, obraze kao u skočimiša i oči nacističkog isljednika. „Malo na berbu voća par dana, mila? Kad sam ja bila mlada, brali smo hmelj, ali danas to rade strojevi. Ideš Ulicom Leysdown - onuda“, pokaže lijevo od vrata, „prođeš Eastc‐ 55 www.balkandownload.org

hurch, onda skreneš desno u Ulicu Old Ferry. Ti si pješke, mila?“ Klimnem glavom. „Ima jedno sedam-osam kilometara, ali tebi je to obična šetnja-“ Iz kuhinje dopre nevjerojatan zveket limenih pladnjeva, pa Peggy jurne natrag. Sad kad sam dobila ono po što sam došla, zaslužila sam kutiju Rothmansa, pa sam otišla do automata u glavnoj prostoriji kafića: funtu i četrdeset za kutiju. Totalna pljačka, opet, na farmi će biti hrpa novih ljudi i trebat će mi nešto za jačanje samopouzdanja. Ubacim kovanice prije nego što se pokolebam, okrenem gumb i kutija ispadne. Tek kad sam se uspravila s kutijom cigareta u ruci, vidim tko sjedi iza automata, točno na drugoj strani: Stella Yearwood i Vinny Costello. Sagnem se da me ne vide, došlo mi je da povratim. Jesu li me opazili? Nisu. Stella bi mi rekla nešto otrovno i domišljato. Između aparata i paravana ima nešto prostora. Stel‐ la preko stola hrani Vinnyja sladoledom. Vinny je promatra kao zaljubljeno štene. Prije‐ đe mu žlicom preko usana, kao da mu stavlja ruž od vanilije koji se polako cijedi. On ga obliže. „Daj mi jagodu.“ „Nisi rekao čarobnu riječ“ kaže Stella. Vinny se osmjehne. „Molim te da mi daš jagodu.“ Stella nabode jagodu iz sladolednog deserta i gurne je Vinnyju u noscu. On je uhvati rukom za podlakticu, tom svojom prekrasnom rukom, pa navede jagodu prema ustima, onda se gledaju, a meni ljubomora pali crrijeva kao čašica čistog Domestosa. Kakav ih je to bolesni anđeo anti-čuvar doveo baš u ovom trenutku u Smoky Joe's? Vidi im samo kacige, Vinny ju je dovezao ovamo na svojem dragocjenom Nortonu koji inače nitko ne smije ni pipnuti. Ona zakači svoj mali prst za njegov pa mu povuče ruku i tijelo prema sebi, dok se sav ne nagne preko stola i počne je ljubiti. Sklopio je oči, ali ona nije. Vinny bezglasno izgovori dvije riječi koje slijede, meni to nikada nije rekao. Onda ih ponovi, širom otvorenih očiju, a ona izgleda kao djevojka koja razmata skupi dar koji je znala da će dobiti. Mogla bih eksplodirati i gađati ih tanjurima, nazivati ih svim pogrdnim imenima koja bi mi pala na pamet i tako si priskrbiti da me natrag u Gravesend u suzama odveze policija, ali ipak nekako teturam do teških vrata koja uporno guram, umjesto da vučem, jer mi se vid rastvara, dok me stara krava promatra, o bože, da, jer sad sam pun kurac zanimljivija nego News of the World, a tim sitnim očima ne promiče ni najsitniji de‐ talj... Kad se nađem na svježem zraku briznem u plač, hodam u suzama i šmrkava, a jedan Morris Maxi uspori da bi stari prdonja za volanom mogao bolje vidjeti, pa mu dovik‐ nem: „Šta koji kurac gledaš?“ i bože mili, kako me samo to boli, zato se popnem preko ograde u žitno polje gdje me ne vide s kružnog toka i tu sad mogu plakati i plakati, uda‐ rati šakom po tlu i plakati i plakati... I to je to, pomislim, nema više ni jedne suze u meni, a onda Vinny promrmlja: „Volim te“, dok mu u odrazu krasnih smeđih očiju vi‐ 56 www.balkandownload.org

dim Stellu Yearwood pa sve onda ispočetka. Kao da povraćaš nakon pokvarenog škot‐ skog jajeta - svaki put kad pomislim, gotova sam, ima još. Kad se dovoljno smirim da mogu zapaliti, shvatim kako su mi cigarete ispale kod automata u Smoky Joe'su. E, u krasni kurac. Radije bih jela mačji drek namazan na kruh nego ikad više tamo nogom kročila. Onda, naravno, prepoznam zvuk Vinnyjevog Nortona. Prišuljam se ogradi. Eto ih, sjede straga, puše - u to bi se u pičku materinu stvarno mogla kladiti - moje pljuge, pljuge za koje sam upravo platila funtu i četrdeset. Stella je sigurno spazila kutiju u podnožju automata, vidjela da je još u celofanu i uzela je. Prvo mi je ukrala dečka, sad još i cigarete. Onda sjedne na Nortona, obgrli Vinnyja oko struka i zabije mu lice u kož‐ nu jaknu. Odlaze, cestom prema mostu Kingsferry, u plavetnilo, ostavljaju me svu za‐ musanu, da se krijem poput skitnice s vranama koje na granama grakću, kraaj... kraaj... Vjetar miluje i povija žito. Klasje se glasa šuššuššuš. Nikada neću preboljeti Vinnyja. Nikada. Znam to. Dva sata hoda nakon rotora stigla sam do sela bogu iza nogu po imenu Eastchurch. Tu je i ploča na kojoj piše „ROCHESTER 40“. Četrdeset kilometara? Nije ni čudo da po nogama imam žuljeve kao planinske stijene. Zbunjuje me činjenica da mi je sve što se događalo nakon Texacove crpke u Rochesteru i dalje pomalo mutno, sve ono do mosta Kingsferry i prelaska na Sheppey. U stvari, skroz mi je mutno. Kao dio pjesme preko koje je netko nasnimio nešto drugo. Da nisam hodala u transu? Eastchurch je isto kao u nekom transu. Imaju jednu malu samoposlugu Spar, ali je zatvorena jer je nedjelja, a zatvoren je i kiosk odmah do nje, ali vlasnik nešto unutra radi pa sam mu kucala dok mi nije otvorio i prodao pakovanje biskvita za bolju probavu, maslac od kikirikija, još jednu kutiju Rothmansa i kutiju šibica. Pitao me imam li šesnaest godina, pa sam ga po‐ gledala ravno u oči i rekla kako sam u ožujku u stvari navršila sedamnaest, što je bilo dosta. Vani sam pripalila, dok su se pored mene na vespi provezli šminkerica i njen deč‐ ko šminker i piljili u mene, ali sad mi je u glavi samo sve manja količina novca koja mi je preostala. Dobit ću više sutra, ako gospodin Harty ne počne izigravati idiota, ali ne znam koliko će ovaj moj godišnji s aktivnim odmorom potrajati. Ako su Vinny i Stella bili vani kad su me mama i tata došli tražiti kod Vinnyja, neće znati da nisam s njim, pa prema tome ni da sam otišla iz Gravesenda. Kod autobusnog stajališta je telefonska govornica. Mama će me zasuti sarkazmom i prodikama, ali ako nazovem Brendana, možda se javi Ruth pa ću preko nje poslati po‐ ruku tati - ne mami, nego tati - da sam dobro, ali da neću više ići u školu i neko vrijeme me neće biti doma. Onda mi mama neće moći nabijati na nos mogli-su-te-oteti kad se sljedeći put vidimo. Ali kad otvorim govornicu vidim da je slušalica otkinuta, tako da ništa od toga. Možda mogu zamoliti da nazovem s farme. Možda. 57 www.balkandownload.org

Već je bilo skoro četiri sata popodne kad sam s Ulice Old Ferry skrenula na vapne‐ nastu stazu. Na poljima, programirane štrcaljke za navodnjavanje uokolo rasprskavaju oblake hladnoće pa im upijam paru, koja je kao kakav superfini vodeni konac i proma‐ tram male duge koje nastaju. Zgrada farme je staro, oronulo zdanje od cigala kojem su sa strane nadoštukali moderno krilo, ima i veliki čelični hambar, nekoliko drugih zgrada od betonskih blokova, dok visoka, vitka stabla čine prirodni vjetrobran. Prilazi mi crni pas, kao kakav debeli tuljan na zdepastim nogama, laje iz petnih želi, šiba i repom i ci‐ jelim tijelom i za pet sekundi smo najbolji prijatelji. Odjednom mi nedostaje Newky, psa pomilujem po glavi. „Vidim da si se već upoznala sa Shebom.“ Iz starijeg dijela kuće izašla je djevojka u kombinezonu, rekla bih da joj je kakvih osamnaest godina. „Ti si nova beračica?“ Ima smiješan naglasak - mislim da je velški. „Je. Da. Gdje je... recepcija?“ Njoj je ova moja „recepcija“ jako smiješna, što me rasrdi jer nemam pojma kako bih mogla znati koji se termin koristi? Pokaže palcem prema vratima - ima znojnice na obje ruke kao kakva teniska zvijezda, ali meni izgledaju kretenski - pa ode do ciglenog ham‐ bara ispričati drugim djevojkama kako je stigla nova koja misli da će odsjesti u hotelu. „Vidite, imat ćemo sutra do tri sata za jedno dvadeset paleta“, iz ureda u hodniku do‐ pire muški glas, „i ako vaš kamion nije tu u tri sata i jednu minutu, sve ide u Fine Fire‐ ovo skladište u Aylesfordu.“ Spusti slušalicu i doda: „Lažljivi seronja.“ Sad sam već pre‐ poznala gospodina Hartyja s kojim sam jutros razgovarala telefonom. Iza mene se izne‐ nada otvore vrata, s kojih mi starija žena u zaflekanom kombinezonu, u zelenim gume‐ nim čizmama i s nekakvom točkastom maramom oko vrata pokaže da uđem. „Aloha, mlada damo, doktor će vas odmah primiti. Još je na brzoglasnom telefonu. Nova berači‐ ca, jel'? Naravno.“ Ugura me u sićušan ured u kojem vonja na vreću krumpira. U kance‐ lariji su pisaći stol i stroj te telefon, ormar s arhivom, plakat s fotografijama divljih ži‐ votinja na kojem piše „VELIČANSTVENA RODEZIJA“ i prozor s pogledom na dvorište i traktor u fazi raspadanja. Gabriel Harty je šezdesetih godina, ima pomalo obješeno lice, a iz nosa i ušiju vire mu dlake. Obrati se ženi, a da me nije ni primijetio: „Bili Dean je upravo zvao, htio je raspraviti 'sitni prijepor oko distribucije'.“ „Kladim se da su mu svi vozači dobili kugu“, kaže žena. „Pa pita možemo li sami su‐ trašnje jagode prebaciti do Canterburvja.“ „A-ha. Znaš što je još rekao? 'Kad biste vi zemljoposjednici barem htjeli pomoći nama ostalima.' Zemljoposjednik. Vlasnik zemlje je banka, a zemlja posjeduje tebe. To ti znači biti zemljoposjednik. Dok si on obitelj vodi na Sejšele ili kamo već idu.“ Gospodin Harty ponovno pripali lulu pa pogleda kroz prozor. „Tko si ti?“ Gleda prema rashodovanom traktoru, pa nisam odmah shvatila da to pita mene. „Ja 58 www.balkandownload.org

sam nova beračica.“ „Nova beračica, je li? Nisam siguran da nam treba još berača.“ „Jutros smo razgovarali telefonom, gospodine Harty.“ „To je bilo davno, jutros. Davna prošlost.“ „Ali...“ Ako me tu ne zaposle, što ću onda raditi? Žena koja stoji kod arhive se okrene: „Gabriele.“ „Ali već nam dolazi ta - ta Holly Benson-Hedgesica. Jutros je zvala.“ „To sam ja“, kažem, „ali zovem se Holly Rothmans i...“ Čekaj malo, da se on to ne šali? Ima jedno od onih lica kod kojih je to nemoguće procijeniti. „To sam bila ja.“ „Ti, bogati?“ Lula gospodina Hartyja ispusti zvuk nalik na samrtni hropac. „To se onda fino poklopilo. U tom slučaju ćemo te vidjeti sutra u šest nula nula. Ne šest nula dva. Ne. Nitko se ovdje ne može izležavati, nismo mi ljetovalište. A sad me čeka još ne‐ koliko telefonskih poziva.“ „Nedjeljom je tu prilično pusto“, kaže mi gospođa Harty dok se vraćamo dvorištem. Izgleda mi kao da je iz višeg sloja nego muž, pa se pitam o čemu se tu radilo. „Većina naših berača iz Kenta nedjeljom ode kući, da malo uživaju u domaćoj atmosferi, a stu‐ dentarija se obično sjuri na obalu u Leysdownu. Oni će se vratiti do večeri, ako ne za‐ glave u Shurland Armsu. Dakle: tamo su tuševi, dolje je zahod, a tu je praonica rublja. Odakle si ono rekla da si stigla?“ „O, iz...“ Sheba dojuri pa nas sva sretna stane optrčavati, tako dobijem sekundu više da smislim odgovor „... Southenda. Prošli mjesec sam položila malu državnu maturu. Roditelji mi imaju puno posla a hoću nešto zaštedjeti, prijatelj moje prijateljice je tu ra‐ dio prije koju godinu, pa mi je otac dopustio, sad kad imam šesnaest godina, tako da...“ „Tako da si sad tu. Znači li to i sayonara školovanju?“ Sheba prati neki miris iza hrpe guma. „Hoćeš li se vraćati u školu i ostati do mature, Holly?“ „A, to. Ovisi o ocjenama, valjda.“ Odgovor joj je zadovoljio znatiželju koja ionako nije bila prevelika, pa me gospođa Harty kroz širom otvorena drvena vrata uvede u cigleni hambar. „Ovdje spava većina momaka.“ Dvadesetak metalnih kreveta poredani su u dva reda, kao u bolnici, samo što su iza njih zidovi hambara, ispod kameni pod, a prozora nema. Sigurno mi se na licu vi‐ djelo što mislim o tome da spavam među hrpom tipova koji hrču, prde i drkaju, jer je gđa Harty odmah dodala: „Ne brini se - proljetos smo uredili posebni dio“, i pokazala na drugi kraj zgrade, „da djevojke imaju privatnost.“ Posljednja trećina hambara odvojena je pregradom od šperploče dvostruko višom od čovjeka. Ima i vrata, preko kojih visi stara plahta. Netko je iznad vrata kredom napisao „HAREM“, odakle je pak drugi povu‐ kao strelicu na riječi „VELIČINA JE IPAK VAŽNA GARY ZATO SE NE NADAJ“. S dru‐ ge strane plahte je nešto mračnije, nalik na garderobu u trgovini odjećom, sa svake stra‐ 59 www.balkandownload.org

ne su po tri odjeljka, svaki ima svoj ulaz, dva kreveta i golu žarulju koja visi s greda. Da je tata sad tu, namrštio bi se na ovo i nešto promrmljao o sigurnosti na radu, ali toplo je, suho i djeluje sigurno. Uz to, u zidu su još jedna vrata sa zasunom s unutrašnje stra‐ ne, tako da se u slučaju požara može na vrijeme izaći. Jedino što su svi kreveti izgleda zauzeti, na svakom leži vreća za spavanje, ruksak i stvari, dok ne dođemo do posljednje improvizirane kabine, jedine u kojoj gori svjetlo. Gđa Harty pokuca na okvir vrata i kaže: „Kuc-kuc, Gwyn.“ Odgovori joj glas iznutra: „Da, gospodo Harty?“ „Vodim ti cimericu.“ Unutra velška podrugljivica u kombinezonu sjedi na krevetu prekriženih nogu, valj‐ da piše dnevnik. Iz termosice na podu diže se para i spaja s dimom cigarete pažljivo od‐ ložene na boci. Gwyn me pogleda pa rukom pokaže na krevet, u smislu, stoji ti na ras‐ polaganju. „Dobro došla u moj skromni dom. Koji je sad tvoj skromni dom.“ „Eto, djevojke, ostavljam vas nasamo“, kaže gđa Harty i odlazi, ali Gwyn se vrati svojem dnevniku. Pa, to je baš ljubazno od nje. Isusa ti boga, mogla bi se barem potru‐ diti oko par riječi neobavezne konverzacije. Škrip greb škrip, javlja se njena kemijska. Vjerojatno upravo piše o meni i to vjerojatno na velškom, tako da ne mogu pročitati. A onda dobro, ako ona neće pričati sa mnom, neću ni ja s njom. Odbacim torbu na krevet i ne obraćam pažnju na glas koji zvuči poput Stelle Yearwood i govori mi da je veliki bi‐ jeg Holly Sykes u slobodu završio u totalnoj rupi. Legnem do torbe, jer nemam više kuda, niti mi je preostalo energije. Noge su mi potpuno blekendekerirane. Nemam ni vreću za spavanje. Moj golman degažira loptu preko stola i tup!, ravno u gol studenta Garyja, pa impre‐ sionirani promatrači glasno odobravaju. Brendan je moj udarac zvao Potez Petera Shil‐ tona i jamrao je protiv prednosti koju je imao moj ljevoruki golman. Pet-nula za mene, što mi je peta pobjeda u nizu, a igramo pobjednik ostaje za stolom. „Razbila me totalno, što mogu?“ govori Gary, lice mu je bijesno, a nakon nekoliko Heinekena zapliće jezi‐ kom. „Holly, ti si vunderbar, ne vunderbar, vunderdink, to je, vunderkind, pravi pravca‐ ti vunderkind u stolnom nogometu - i nije sramota... izgubiti od takvog.“ Gary se izvje‐ štačeno nakloni i pruži ruku s limenkom Heinekena preko stola, tako da se moramo kucnuti. „Gdje si samo naučila tako dobro igrati?“ upitala me djevojka kojoj nije bilo te‐ ško zapamtiti ime, jer se zove Debby i iz Derbyja je. Samo sam slegnula ramenima i rekla da sam nekad stalno igrala kod bratića. Ali sjećam se kako je Brendan rekao: „Ma ne mogu vjerovati da me pobijedila cura“, a tek mi je sad jasno da je to bilo samo zato da mi pobjedu učini slađom. Dosta mi je stolnog nogometa, pa sam izašla na čik-pauzu. Soba za dnevni boravak nekad je bila staja, pa i dalje malo vonja na konjsku balegu, ali je nedjeljom navečer u njoj življe nego u Kapetanu Marlowu. Za stolovima je sigurno dobrih dvadeset i pet be‐ 60 www.balkandownload.org

rača koji toroču, grickaju, puše, piju, nabacuju se jedni drugima i igraju karte, a iako nema televizora, netko ima ogromni stereokazetofon poprskan bojom iz kojeg trešte Si‐ ouxsie and the Banshees. Vani se polja farme Black Elm spuštaju sve do mora, dok svje‐ tla trasiraju obalu pored Favershama, Whitstablea i dalje u daljinu. Ne bi čovjek povje‐ rovao kako je to isti svijet u kojem ljude netko ubije i opljačka, ili ih vlastita majka iz‐ baci na ulicu. Devet je sati uvečer: mama Jacku i Sharon sad negdje govori, „Ugasite svjetla i laku noć“ a onda će si natočiti čašu vina i na telki gledati Bergeraca. Ili će se večeras spustiti dolje da bi se jednom od svojih super-drukera požalila na mene: „Nemam pojma gdje sam kod nje pogriješila, bog mi je svjedok, nemam pojma.“ Tata će Nipperu vodoinsta‐ lateru, TJ-u električaru i starom gosponu Sharkeyju govoriti: „Sve će to izaći u pranju“, ili nešto slično tome što zvuči mudro, ali u stvari ne znači ništa. Izvadila sam kutiju Rothmansa iz džepa košulje - osam je otišlo, ostalo mi dvanaest - ali prije nego što sam stigla pripaliti, pojavio se Gary u svojoj majici s natpisom „ZBI‐ LJA JE PRIVID KOJI NASTAJE ZBOG POMANJKANJA ALKOHOLA“ i ponudi mi svoj Silk Cut, riječima: „Ovu ja častim, Holly.“ Zahvalila sam mu, pa je nastavio: „Zaslužila si je, časno i pošteno“, a pogled mu luta po mojim grudima, kao i Vinnyjev, nekad. Gary se sprema još nešto reći, ali ga onda zazove jedan od frendova, pa samo veli: „Vidimo se poslije“ i odlazi. Bogami nećemo, ako ja prva spazim tebe, pomislim. Dosta mi je dečki. Tri četvrtine berača su studenti ili polaznici koledža ili će u rujnu početi studirati, tako da sam nekoliko godina mlađa od svih, čak i ako računamo da imam šesnaest, a ne petnaest godina. Trudim se da ne ispadnem previše stidljiva jer bih time odala dob, ali oni neće biti vodoinstalateri, frizerke ili smetlari, bit će kompjutorski programeri, učite‐ lji ili odvjetnici, a to se na njima i vidi. Vidi im se po govoru. Služe se točnim termini‐ ma, posve prirodno, kao što to radi Jacko, što se nijedan klinac iz mojeg ili paralelnih razreda u školi ne bi usudio. Ed Brubeck će za dvije godine biti jedan od njih. Pogledam prema Garyju i on baš u tom trenutku nekako osjeti taj pogled, ono kao, gle, opet smo se sreli, pa sam okrenula glavu prije nego si što umisli. Berači koji nisu studenti nekako strše. Gwyn je jedna od njih. Igra dame s Marion i Lindom, i osim jednog „bok“ i izvještačenog osmijeha, uglavnom me ignorira. Baš ti hvala, Gwyn. Marion malo djeluje zaostalo, a njena sestra Linda joj izigrava mamu i završava rečenice umjesto nje. Branje voća na farmi Black Elm im je godišnji odmor, na neki način. Tu je i par, Stuart i Gina, imaju vlastiti šator koji su digli malo po strani. Njih dvoje su u kasnim dvadesetim, izgledaju kao folk pjevači, s rinčicama i kosom u repu, a u stvari i jesu amaterski glazbenici pa po ulicama trgovišta sviraju folk. Gina će mene i Debby nakon što dobijem nadnicu voditi u kupnju namirnica u Spar u Eastchur‐ chu. Imaju ulogu posrednika između ostalih berača i gospodina Hartyja, kako mi je ot‐ krila Debby. Na kraju, tu je još i klinac imenom Alan Wall, koji spava u sićušnoj kampprikolici parkiranoj iza same farme. Vidjela sam ga kad je vješao oprano rublje dok sam 61 www.balkandownload.org

razgledavala. Od mene je stariji možda godinu ili dvije, ali žgoljavo tijelo mu je žilavo poput kablova i ima brončanu put boje čaja. Debby mi je rekla da je Ciganin, odnosno traveller, kako ih danas trebamo zvati, a gospodin Harty svake godine angažira nekog iz njegove obitelji, ali Debby ne zna je li to iz tradicije, praznovjerja ili im je što dužan. Kad sam se vraćala iz zahoda, između kuće i staje ugledala sam uski prolaz. Netko me čekao. Zapalila se šibica. „Gle, kako smo se samo opet sreli“, kaže Gary. „Hoćeš još jednu cigaretu?“ Da, Gary je zgodan, ali je pomalo i pijan, a poznajem ga jedva dva sata. „Hvala, ali mislim da idem natrag u dnevni boravak.“ „Jok, popušit ćeš jednu sa mnom. Hajde, Hol, od nečeg se mora umrijeti.“ Već mi je gurnuo kutiju Silk Cuta u lice, s cigaretom koja viri van tako da je mogu uzeti ustima. Ne mogu ga odbiti a da od toga ne napravim dramu, pa sam uzela cigaretu rukom i rek‐ la: „Hvala.“ „Evo i vatre... onda, reci ti meni. Tvom dečku u Southendu sad sigurno nedostaješ k'o sam vrag.“ Na pamet mi padne Vinny pa mi izleti: „Baš.“ Daj misli malo, Koji si ti idiot, Sykesica i dodam, „Pa, u stvari, je, reklo bi se.“ „Drago mi je da smo to riješili.“ Pri sjaju cigarete, Gary se sugestivno naceri. „Ajmo se prošetati i gledati zvijezde. Možeš mi pričati o tom baš-pa-u-stvari-reklo-bi-se liku.“ Stvarno ne želim Garyjeve prste u svojem grudnjaku, niti bilo gdje drugdje, ali kako da mu kažem da odjebe a da mu ne povrijedim ponos? „Stidljivost je baš slatka“, reče Gary, „ali ti ne da živjeti. Ajde, imam alkohola, nikoti‐ na... i sve drugo što ti treba.“ Isuse, kad bi frajeri samo na jedan dan mogli biti cure kojima se nabacuju, ovakvi ljigavi uleti prestali bi postojati. „Čuj, Gary, sad nije nimalo zgodno.“ Pokušala sam ga obići da se vratim do dvorišta farme. „Vidio sam da me snimaš.“ Ruka mu se, kao rampa na parkiralištu, spusti na moj tr‐ buh. Osjećam miris losiona za brijanje, piva i na neki način, miris njegove napaljenosti. „Cijelu noć. Sad imaš priliku.“ Ako mu velim da može slobodno odjebati, vjerojatno će okrenuti sve berače protiv mene. Ako pak dignem totalnu frku i počnem zvati u pomoć, onda će ispasti njegova verzija protiv verzije Histerične Nove Cure, i koliko ona ono ima godina i znaju li joj uopće roditelji da je sad tu? „Pariš se na malo sirov način, Hobotnico“, začuje se glas s velškim naglaskom. Oboje skočimo kao opareni. Radi se o Gwyn. „Nisam sigurna jel' ti to zavodiš ili si krenuo u oružani prepad.“ „Samo smo - samo smo - samo smo razgovarali.“ Gary je već šmugnuo prema dnev‐ nom boravku. „Ništa drugo.“ 62 www.balkandownload.org

„Naporan, ali bezopasan“, veli Gwyn dok mu gledamo leđa. „Kao apsces u ustima. Dosad se pokušao uvaliti svakoj ženskoj na farmi, osim Shebe.“ Ovakvo spašavanje je ponižavajuće, pa sam se oglasila nadrkanim, „Mogu se sama pobrinuti za sebe.“ Gwyn odgovori, malo i previše iskreno: „O, u to uopće ne sumnjam.“ Jel me to zajebava? „Mogu se pobrinuti za sebe.“ „Strašno me podsjećaš baš na mene, Holly.“ Što na to odgovoriti? „Up The Junction“ Squeeza odjekuje iz velikog kazetofona. Gwyn se nagne. „Vidi. Hobotnici ispale pljuge.“ Dobaci mi kutiju. „Možeš ih vratiti ili zadržati kao naknadu za pretrpljeno zlostavljanje. Po volji ti.“ Zamišljam stvar iz Garyjevog rakursa. „Sad mu baš nisam nešto simpatična.“ „Umirat će od straha da svima ne ispričaš kakvu je budalu od sebe napravio. Kad do‐ biju korpu, tipovi kao što je naš Gaz osjećaju se kao da su visoki metar i žilet, a nije im duži od pet centimetara, u punoj veličini. Kako bilo, došla sam ti reći da sam za tebe po‐ sudila vreću za spavanje od gđe Harty. Sam bog zna koliko je već ljudi pripadala, ali oprana je, pa ako ima mrlja, barem nisu ljepljive, a u hambaru noću zna biti zima. Ja idem u krevet, pa ako zaspim prije tebe, slatko sanjaj. Sirena je u pet i trideset.“ 63 www.balkandownload.org

2. srpnja Menstruacija mi kasni samo par dana, tako da mi nije jasno kako bih mogla biti trudna, što onda radi ovaj trbuh, ili kakva je to treća dojka plavih vena koja se pojavila između moje normalne dvije, koje je Vinny prozvao Dolly i Parton? Mami vijest nimalo nije sjela i ne vjeruje mi da ne znam tko je otac: „Pa, netko ti je morao napraviti to dijete! A i ti i ja znamo da nisi nikakva Djevica Marija, je li tako?“ Ali ja stvarno ne znam. Glav‐ ni osumnjičeni je Vinny, ali jesam li baš posve sigurna da se ništa nije dogodilo s Edom Brubeckom u crkvi? Ili Garyjem na farmi Black Elm, pa čak i Ciganinom Alanom Wal‐ lom? Kad čovjek zna da su mu se jednom već poigravali s pamćenjem, kako ikad više može biti siguran u neko svoje sjećanje? Stara krava u Smoky Joe'su srdito me pogleda iznad Financial Timesa: „Pitaj bebu. Ona bi morala znati.“ Svi počnu skandirati: „Pitaj bebu! Pitaj bebu!“ a ja im pokušavam reći, ne mogu, još se nije ni rodila, ali kao da su mi zašili usta, a kad opet pogledam trbuh, vidim da je još narastao. Sad je to kao golemi kožni šator za koji sam pričvršćena. Unutra je dijete osvi‐ jetljeno crvenom bojom, kao kad si svijetlite baterijom kroz prste, a veliko je kao gola odrasla osoba. Bojim ga se. „Daj onda, pitaj ga“, psikne mama. Zato sam ga upitala: „Tko ti je tata?“ Čekamo. Dijete okrene glavu prema meni i progovori loše sinkroniziranim glasom iz vrelog mjesta: Kad Sibeliusa razbiju na komadiće, u tri na Dan Zvijezde Rige, znat ćeš da sam blizu... ... i san se raspline. Osjećaj olakšanja, vreća za spavanje, vlažna tama, nisam trudna, a velški glas mi šapće: „Sve je u redu, Holly, samo si sanjala.“ Naša pregrada od šperploče, u hambaru, na farmi: kako se ono zove? Gwyn. Ogovo‐ rim šaptom: „Oprosti ako sam te probudila.“ „Imam lak san. Zvučalo je gadno. Mislim na ono što si sanjala.“ „Aha... Ma ne, glup je bio san. Koliko je sati?“ Svjetlo na njenoj uri je mutno zlatne boje. „Pola pet preko pet.“ Veći dio noći je prošao. Vrijedi li se uopće truditi da opet zaspim? Napučeni zoološki vrt hrkača hrče u svim mogućim ritmovima. Malo me bocne nostalgija za mojom sobom doma, ali joj uzvratim istom mjerom. Sjeti se ćuške. 64 www.balkandownload.org

„Znaš, Holly“, šapat joj zašuška plahte tame, „ovdje je teže nego što ti misliš.“ Pomaknuta izjava, u pomaknutom trenutku. „Ma ako to može izdržati ova ekipa“, mislim na studente, „onda valjda mogu i ja.“ „Ne mislim na branje voća. Nego ovo kad pobjegneš od kuće.“ Brzo, negiraj. „Zašto misliš da sam pobjegla?“ Gwyn ne reagira, kao golman kad vidi da je udarac metrima od gola. „Ako ne znaš baš pouzdano, sasvim pouzdano, da bi ti povratak...“ nešto nalik na uzdah „... ostavio trajne negativne posljedice, ja bih ti savjetovala da se vratiš. Kad prođe ljeto, a s njim ti ode i ušteđevina, a g. Richard Gere se još nije dovezao na svojem Harley-Davidsonu i rekao ti: 'Penji se', a ti se budeš tukla za mjesto kod kontejnera iza McDonald'sa potkraj radnog vremena, onda će ti, što god da Gabriel Harty govori, farma Black Elm izgledati kao hotel s pet zvjezdica. Vidiš, čovjek cijeli život radi popis. Naslov mu je 'Sve ono što u životu nikako neću raditi da preživim'. Popis ti ostaje isti, samo mu se s vremenom naslov promijeni u 'Sve ono što sam morala raditi da preživim'.“ Pazila sam da mi se u glasu ne osjeti ništa. „Nisam pobjegla od kuće.“ „A zašto si im onda dala lažno ime?“ „Stvarno se zovem Holly Rothmans.“ „Je, je, a ja sam Gwyn Aquafresh. Hoćeš malo zubne paste?“ „'Aquafresh' nije prezime. Rothmans je.“ „Istina, ali kladim se u kutiju Benson &Hedgesa da se ne prezivaš tako. Nemoj me krivo shvatiti, lažno ime je pametan potez. Ja sam svoje često mijenjala, prvih par mje‐ seci. Hoću ti samo reći, ako važeš ono što te čeka u odnosu na ono što si ostavila, pom‐ noži ono što te čeka s dvadeset.“ Užasnulo me što me tako lako prozrela. „Malo je rano za emisiju Duhovni zov“, otre‐ sem se. „Laka ti noć.“ Prve jutarnje ptice oglase se cvrkutom. Nakon što sam tri sendviča od kikiriki maslaca i biskvita zalila čašom vode, krenuli smo na veliku južnu njivu gdje gđa Harty i njezin suprug upravo podižu nekakav šator. Friško je i puno rose, ali mi se čini kako nas čeka još jedan sparan dan. Gwyn nimalo ne mrzim, no osjećam se kao da me vidjela golu i nisam sigurna da je mogu pogledati u oči, pa se držim Marion i Linde. Gwyn me izgleda razumjela, odabrala je gredicu do Stuarta i Gine, s Alanom Wallom, što je deset redova od moje, pa sve i da hoćemo, ne bismo mogle razgovarati. Gary se drži kao da sam nevidljiva i radi među studentima na drugom kraju polja. Nemam ništa protiv. Branje jagoda je dosadan posao, to je istina, ali istovremeno i smiruje, kad se usporedi s konobarenjem. Ugodno je biti vani na svje‐ žem zraku. Ima ptica, ovaca, od negdje se čuje traktor i žagor studenata, iako nakon ne‐ kog vremena utihnu. Svatko od nas ima kartonsku kasetu s dvadeset pet korpica, a po‐ sao se sastoji od toga da svaku korpicu napunimo zrelim ili barem gotovo zrelim jago‐ 65 www.balkandownload.org

dama. Palcem prolaziš kroz grm, staviš jagodu u korpicu i tako stalno. Počela sam tako što bih svaki put čučnula, ali od toga su me strašno počeli boljeti gležnjevi, pa sam preš‐ la na tehniku klečanja, kako berem, tako kleknem na slamu. Sad mi je žao što nisam po‐ nijela kratke hlače ili neke šire traperice. Ako je jagoda malo prezrela pa mi se iscijedi po prstima, poližem voćni namaz, ali bilo bi glupo zobati savršene, jer to je kao da sam sebi jedeš nadnicu. Kad su sve korpice pune, odneseš kasetu u šator, gdje je gđa Harty vagne. Ako je dosegnula ili premašila potrebnu težinu, isplati ti plastični žeton, ako nije, moraš se vratiti u svoj red i ubrati još nekoliko jagoda. Linda kaže da u tri sata svi sku‐ pa idemo u ured da žetone zamijenimo za novac, zato na žetone dobro paziš - nema že‐ tona, nema ni novca. Kad posao malo odmakne, prilično je jasno tko je navikao raditi u polju: Stuart i Gina kreću se svojom gredicom dvostruko brže od nas ostalih, a Alan Wall je još vješti‐ ji. Neki od studenata su prilično loši, pa barem nisam najsporija. Sunce je sve više i sve jače, zato mi je drago što imam kapu Eda Brubecka da mi štiti vrat. Nakon sat vremena, radim poput automata. Korpice se pune, jagodu po jagodu, a moja zarada raste, dva pe‐ nija, pet penija, deset penija. Neprestano razmišljam o onom što je jutros rekla Gwyn. Čini se da je na svojoj koži morala dosta toga iskusiti. Pomislim na Jacka i Sharon koji sad doručkuju, a moja je stolica prazna, kao da sam umrla ili nešto slično. Kladim se da je mama sad sva, ono: „Ma ne želim ni čuti za mladu gospodičnu.“ Kad je srdita ili se zbog nečeg raspali, zvuči baš kao Irkinja. Razmišljam o fliperu, kako je kad si klinac to isto kao ona kuglica koju izbaciš, pa nema ni lijevo ni desno, ideš samo ravno do vrha. Ali kad si stigao do vrha flipera, to ti je već kao kad imaš šesnaest godina, ili sedamna‐ est, osamnaest, odjednom se pojave tisuće raznih pravaca kojima možeš krenuti, neki te izvedu na divan put, drugi baš i ne. Sićušne razlike u kutu ili brzini potpuno ti mijenja‐ ju sudbinu, dakle, milimetar desno i kuglica je udarila u ekser i zvonce pa se sjuri pre‐ ma rupi između tvojih peraja, nema više ništa, otišla kovanica. Ali malkice u lijevo i po‐ činje akcija u igralištu, odbijači i udarači, tuneli, vertikalni odbojnici i slava na tablici s najboljim rezultatima. Moj problem je što ne znam što želim, osim što bih htjela zaradi‐ ti nešto novca da si danas kupim hranu. Do prekjučer, sve što sam željela bio je Vinny, ali tu grešku neću ponoviti. Kao ni sjajna srebrna kuglica flipera koju izbace, nemam ni najmanjeg pojma kamo idem ni što me čeka. U osam i trideset imamo stanku za slatki čaj s puno mlijeka, koji u šatoru poslužuje žena s najjačim mogućim kentskim naglaskom. Svatko bi trebao donijeti vlastitu šalicu, ali ja imam staru teglicu za marmeladu koju sam iskopala iz kante za smeće u kuhinji. To mi je priskrbilo nekoliko začuđenih pogleda, ali mi barem čaj ima neku narančastu primjesu. Cigrete iz kutije Benson &Hedgesa studenta Garyja ubacila sam u svoju kuti‐ ju Rothmansa i popušila par: okus im je malo bolji nego kod Rothmansa. Linda me po‐ nudila paketićem svojih punjenih keksa, Marion veli: „Berač nema problema s tekom“, 66 www.balkandownload.org

svojim jednoličnim, nazalnim glasom, a ja joj odgovorim, „Je, Marion, tako je“ što je jako razveseli, pa joj poželim lakši život od onog koji je čeka. Onda odem do Gwyn, koja sjedi sa Stuartom i Ginom i ponudim joj pljugu, a ona mi odgovori: „Pa baš bih i mogla, hvala“, sad smo opet prijateljice, toliko je to jednostavno. Plavo nebo, svježi zrak, bolna leđa, ali sam i tri funte bogatija nego kad sam ubrala svoju prvu jagodu. U osam i pedeset, nastavljamo brati. Sad će u školi razrednica, gđica Swann, prozivati i kad dođe do mojeg imena, nitko se neće javiti. „Odsutna, profesorice“, reći će netko, dok bi se Stella Yearwood tu trebala početi znojiti ako ima imalo mozga, a ima. Ako se hva‐ lila kako mi je preotela dečka, ljudi će shvatiti zašto nisam na nastavi, prije ili kasnije to će doći i do nastavnika i onda će Stellu pozvati kod gospodina Nixona. Možda će se po‐ javiti i policajac. Ako je držala jezik za zubima oko Vinnyja, izigravat će mirnoću, kao, ništa ona ne zna, ali će u sebi paničariti. Isto će biti i s Vinnyjem. Seks s malo piletine je čisto OK sve dok se ništa ne dogodi, ali stvari će se vrlo brzo iz temelja izmijeniti ako još koji dan ostanem tu na farmi. Odjednom ću postati maloljetna školarka koju je uz pomoć darova i alkohola četiri tjedna prije nego što je nestala bez traga zaveo Vincent Costello, dvadesetčetverogodišnji prodavač automobila iz Ulice Peacock u Gravesendu, prvoosumnjičeni u slučaju nestanka. Nisam stvarno zla ni išta slično i ne želim da Jac‐ ko, tata ili Sharon lude od brige za mene, posebno ne Jacko, ali mogućnost da Vinnyja i Stellu barem nakratko stavim u škripac jako je, strašno veliko iskušenje... Kad sam novu punu kasetu odnijela u šator gđe Harty, zatekla sam ih sve natisnute oko radija, sa smrtno ozbiljnim izrazom lica - gđa Harty i servirka koja je dijelila čaj djeluju užasnuto - i u jednom groznom trenutku pomislila sam kako su već objavili moj nestanak. Tako da mi je gotovo laknulo kad mi je Debby iz Derbyja rekla da su pronašli tri mrtva tijela. Mislim, ubojstvo je grozna stvar, naravno, ali mrtva tijela se stalno ot‐ krivaju na vijestima i to nikad nema neke veze s tobom. „Gdje?“ upitala sam. „U Iwadeu“, kaže Stuart, iz para Stuart i Gina. Nisam nikad čula za to mjesto, pa sam upitala: „Gdje je to?“ „Nekih petnaest kilometara odavde“, kaže Linda. „Morala si onuda jučer proći. To je blizu glavne ceste do mosta Kingsferry.“ „Pssst“, oglasi se netko, pa pojačaju ton na radiju: „Glasnogovornik policije potvrdio je da policijska uprava Kenta ispituje mogućnost zločina i moli sve koji imaju bilo kak‐ ve informacije o ovom događaju da se jave policijskoj postaji Faversham, gdje je već us‐ postavljen istražni ured koji će koordinirati istragu. Građani se pozivaju da ne-“ „Isuse Kriste“, izleti Debby iz Derbyja, „pa tu je blizu nas ubojica!“ „Nemojmo brzati sa zaključcima“, kaže gđa Harty i stiša radio. „Ono što javi radio, ne mora nužno biti i istina.“ „Tri mrtva tijela su tri mrtva tijela“, reče Ciganin Alan Wall. „Njih nitko nije izmis‐ lio.“ Tad sam mu prvi put čula glas. 67 www.balkandownload.org

„Ali ne znači odmah kako Džek Trbosjek II. luta po otoku Sheppey sa sjekirom u ruci, zar ne? Raspitat ću se malo iz ureda. Naša Maggs“ - gđa Harty klimne glavom pre‐ ma servirki - „ovdje ostaje glavna.“ S tim riječima je otišla. „A onda je sve pod kontrolom“, reče Debby. „Sherlock Harty je preuzeo slučaj. Ali ovo vam kažem: ako se večeras na vratima hambara ne pojavi lokot deblji od moje ruke, odoh ja, a ona me može osobno prevesti na stanicu.“ Netko je pitao jesu li na radiju rekli kako su ubijeni, a Stuart je odgovorio da su ko‐ ristili formulaciju „nasilan i brutalan napad“, što više daje na oštre predmete nego va‐ treno oružje, ali u ovom trenutku nitko ne može biti siguran. Zato se zasad možemo vratiti na posao jer smo na otvorenom najsigurniji, kad je oko nas puno ljudi. „Meni to zvuči kao ljubavni trokut“, reče student Gary. „Dva muškarca, jedna dje‐ vojka. Klasični zločin iz strasti.“ „Meni zvuči kao primopredaja pošiljke droge kod koje se nešto zakompliciralo“, veli Garyjev prijatelj. „A meni pak zvuči kao da obojica serete kvake“, reče Debby. Problem je ipak u tome što, kad ti se jednom u glavu uvuče pomisao da bi se neka‐ kav psiho mogao skrivati u onom šumarku na kraju polja, ili prijeko u onoj živici, stal‐ no ti se čini da si krajičkom oka opazio nekakav lik. Kao i s Ljudima s radija, umjesto da napola čuješ, na četvrt vidiš. Kad su ta ubojstva točno počinjena? Tko može reći da se to nije događalo baš kad sam ja prolazila onuda, možda koje polje dalje, na putu pre‐ ma mostu Kingsferry? Recimo, da je to počinio onaj biciklist, poludio od tuge za svojim sinom? Nije mi djelovao kao manijakalni serijski ubojica, a opet, za koga bi u stvarnom životu rekao da baš tako izgleda? Ili recimo oni parovi u Volkswagenovom kombiju? Dok smo ručali - Gwyn mi je napravila sendviče od sira i pinđura Branston i dala mi bananu jer je vidjela kako stojim s hranom - opazili smo helikopter tamo kod mosta, a Radio Kent je u vijestima u 13 sati javio kako je u prizemnicu stigao istražiteljski tim za sudsku medicinu te da policija ima i pse tragače. Policija još nije objavila imena žrtava, ali gđa Harty poznaje suprugu tamošnjeg farmera i čula je kako je vikendom u kući bo‐ ravila mlada žena imenom Heidi Cross. Preko tjedna studira u Londonu i čini se kako je ubijena žena baš ona. Kruži glasina kako su Heidi Cross i njezin dečko bili „politički ra‐ dikali“, pa sad student Gary tvrdi da se radilo o političkoj egzekuciji, iza koje možda stoje IRA ili, ako su bili antiamerički nastrojeni, CIA, ili možda MI5, ako je par bio na strani rudara. Mislila sam da se na fakultet možeš upisati samo ako si jako pametan, s druge strane, rado bih mu povjerovala jer bi to značilo da se iza stogova sijena ne krije nekakav nasu‐ mični, manijakalni ubojica, što je upravo ona pomisao koje se nikako ne mogu otresti. Poslije ručka smo odradili još nekoliko sati, i kad smo bili gotovi, klipsali smo opet do ureda gdje nam je gđa Harty zamijenila žetone za novac. Danas sam zaradila više od 68 www.balkandownload.org

petnaest funti. Kad smo se vratili u hambar u kojem spavamo, zatekli smo Gabriela Hartyja kako montira bravu s unutrašnje strane vrata, baš kako je poželjela Debby iz Derbyja. Očito si naš poslodavac ne može dopustiti da mu se berači naprosto pokupe, dok jagode zriju i trule u grmovima. Gwyn mi kaže kako berači obično masovno idu pješke do Leysdowna po namirnice i na piće, ali danas su otišli samo studenti koji su tu s autom. Uštedjet ću novac, a za večeru mogu jesti i zdjelu mueslija iz ormara s ostaci‐ ma hrane i moje posljednje biskvite Ritz. Gwyn mi je uz to obećala dati hotdog. Nas dvije smo poslije pušile u toploj sjeni ruševnog zida na travom obrasloj obali kod ulaza u farmu. Gledale smo Alana Walla kako vješa oprano rublje. Gol do pojasa, mišićav, plav i brončane kože, a Gwyn se, rekla bih, sviđa. Staložen je, progovara samo kad ima što za reći i ne brine ga ubojica u šipražju. Gwyn je isto prilično opuštena oko ovih ubojstava: „Ako si koliko jučer na smrt zatukao troje ljudi, bi li se uputio na otok koji je ravan kao palačinka i širok jedva kilometar i pol, gdje svaki neznanac strši kao troglavi Adolf Hitler? Mislim...“ Moram priznati, argument stoji. Dim po dim podijelimo zadnji Benson &Hedges. Ja joj se kao ispričam što sam jutros bila čangrizava. „Misliš na moju prodiku?“ Gwyn me malo zeza. „Ma, daj, trebala si vidjeti mene kad sam otišla od kuće.“ Progovori komičnim glasom omamljene krave: „Ne treba mi tvoja pomoć, pa mi možeš lijepo nestati s očiju.“ Protegne se i zavali. „Bože blagi. Nisam ima‐ la pojma. Pojma.“ Kombi supermarketa polako odlazi s našim dnevnim urodom. Mislim da se Gwyn dvoumi, da ne kaže ništa, nešto, ili puno toga... „Rodila sam se u dolini iznad sela po imenu Rhiwlas, nedaleko Bangora, u gornjem lijevom kutu Walesa, kao lokomotiva iz crtića Ivor the Engine. Ja sam jedinica, otac mi je bio vlasnik peradarske farme. Nemam pojma, vjerojatno je i dalje ima. Više od tisuću kokoši, u sićušnim kavezima koji nisu veći od kutije za cipele o kojima pričaju borci za prava životinja. Od jajeta do police supermarketa u šezdeset i šest dana. Dom mi je bila kućica skrivena iza velike peradarske farme. Otac je od ujaka naslijedio zgradu i zemlju, pa je postepeno razvio posao. Kad je Bog dijelio šarm, moj otac je dobio tri porcije. Bio je pokrovitelj ragbi ekipe u Rhiwlasu, a jednom na tjedan išao bi u Bangor pjevati u muškom zboru. Strog ali pravičan poslodavac. Davao je priloge za Plaid Cymru. Čovjek bi se pomučio naći nekoga u cijelom Gwyneddu tko bi o mojem ocu rekao išta loše.“ Gwyn sklopi oči. Na vjeđi joj se vidi blijedi ožiljak. „Kod mog oca stvar je bila u tome da su u stvari to bila dvojica. Javni lik, stup druš‐ tva. I onaj iza zatvorenih vrata, okrutan, izopačen, lažljivac opsjednut kontrolom, blago rečeno. Pravila, to je obožavao. Pravila o prljavštini u kući. Kako treba postaviti stol. Na koju stranu moraju biti okrenute četkice za zube. Koje knjige su dopuštene. Koje radios‐ tanice - televizor nismo imali. Pravila su se stalno mijenjala jer je u stvari želio da ih majka i ja kršimo, da bi nas mogao kažnjavati. Kažnjavao je vodovodnom cijevi oblože‐ 69 www.balkandownload.org

nom vatom, tako da se na koži ne vide ozljede. Nakon kazne, morale smo mu zahvaliti. Čak i majka. Ako nismo pokazale dovoljnu zahvalnost, dobile bi ponovo.“ „Jebote, Gwyn. Čak i kad si bila mala?“ „Uvijek je bilo po njegovom. Njegov tata je to isto radio.“ „A tvoja mama... nije se micala, to mu je dopuštala?“ „Ako to nisi to prošla, ne možeš do kraja razumjeti. I bolje ti je, jer kontrola se u pot‐ punosti svodi na strah. Ako se dovoljno bojiš odmazde, onda ne odbijaš, ne opireš se, ne bježiš. Opstanak tražiš u pristajanju. Postane ti normalno. Užasno, ali normalno. Užas‐ no, upravo zato što je normalno. Sad možeš slobodno reći: 'Time što mu se nisi suprot‐ stavila, dala si mu dopuštenje', ali ako si to što je on kuhao morala kusati otkako si prvi put ugledala svjetlo dana, ne postoji mogućnost suprotstavljanja. Žrtve nisu kukavice. Recimo, oni koji to promatraju izvana nemaju pojma koliko je hrabrosti potrebno samo da trpiš dalje. Jer, mama nije imala kamo otići. Nije imala braće, sestara, kad se udavala već je bila ostala bez oba roditelja. Zbog tatinih pravila bile smo odsječene od svijeta. Sprijateljiti se s nekim u selu značilo je zapostaviti dom, a to ti je donosilo cijev. Bilo me suviše strah s nekim se sprijateljiti u školi. Pozvati nekog k nama doma nije dolazilo u obzir, a ako si pitala da se ideš igrati kod nekog drugog, značilo je da si nezahvalna, a nezahvalnost ti je donosila cijev. U ludilu tog čovjeka bilo je dosta sistema.“ Alan Wall je ušao u prikolicu. Na štriku su ostali visjeti košulja i traperice, iz kojih je kapalo. „Niste li ga ti i mama mogle prijaviti?“ „Kome? S tatom su u zboru u Bangoru pjevali i općinski sudac i sudac za prekršaje. Šarmirao je moje nastavnike. Socijalnom radniku? Nismo imali svjedoka ni dokaza, a tata je bio ratni heroj, odlikovan za hrabrost u Korejskom ratu. Mama se pretvorila u ljusku, stalno na sedativima, a ja sam bila problematična tinejdžerka koja je jedva znala složiti rečenicu. A njegova konačna prijetnja“, tu je dodala prizvuk lažne veselosti, „moje zadnje večeri kući, bila je kad je opisao kako će nas obje ubiti ako mu okaljamo ime. Kao da opisuje neku kućnu majstoriju. I onda kako će se izvući. Neću ti opisivati što mi je upravo napravio da su stvari dosegle tu točku, ali to vjerojatno već pretpostav‐ ljaš. Bilo mi je petnaest godina.“ Gwyn smiri glas, a meni je sad žao što sam uopće po‐ taknula ovu priču. „Toliko ti imaš sad, zar ne?“ Klimnula sam glavom prije nego što sam shvatila što radim. „To se dogodilo prije pet godina. Mama je znala što mi je napravio - kuća nije bila velika - ali se nije usudila spriječiti ga. Dan kasnije otišla sam u školu s nešto odjeće u torbi za tjelesni, i od tada nisam nogom kročila u Wales. Usput, ima li još koja cigareta?“ „Garyjeve smo popušile, sad moramo opet moje.“ „Iskreno, puno mi je bolji Rothmans.“ Dodala sam joj kutiju. „Zovem se Sykes. Prezimenom.“ Klimne glavom. „Holly Sykes. Ja sam Gwyn Bishop.“ „Mislila sam da se zoveš Gwyn Lewis.“ 70 www.balkandownload.org

„Oba prezimena imaju i i s.“ „Što je bilo dalje, kad si otišla iz Walesa?“ „Manchester, Birmingham, napola beskućnik, pravi beskućnik. Prosjačila sam u trgo‐ vačkom centru u Bullringu. Spavala sam po skvotovima, u stanovima prijatelja za koje bi se ispostavilo da ipak nisu toliki prijatelji. Preživljavala sam. Jedva. Pravo je čudo što sam opstala do danas, a još veće što sam uspjela izbjeći da me pošalju natrag - zato što, dok ne navršiš osamnaest godina, sve što će socijalna skrb napraviti za tebe je da te vra‐ te tvojim lokalnim vlastima. Još imam noćne more u kojima otac izražava dobrodošlicu kćeri razmetnoj, dok socijalni radnik zadovoljno promatra i misli: „Sve je dobro što se dobro svrši“, a onda otac za mnom zaključa vrata. E sad, tu ti vedru i optimističnu priču pričam zato da ti objasnim u kakvoj situaciji moraš biti da bi se bijeg od kuće mogao proglasiti pametnim potezom. Kad jednom odeš do dna, nema više povratka. Trebalo mi je pet godina da se uopće usudim pomisliti kako je najgore prošlo. Radi se o tome da, gledam te i vidim...“ Iznenada umukne jer se mladić na biciklu zaustavio pred nama, gotovo u pirueti. „Sykesica“, rekao je. Ed Brubeck? Ed Brubeck. „Koga vraga ti radiš tu?“ Kosa mu je ulijepljena od znoja. „Tražim tebe.“ „Nemoj mi reći da si došao biciklom? Nisi na nastavi?“ „Jutros smo imali ispit iz matematike, ali sad sam slobodan. Stavio sam bicikl na vlak i dovezao se iz Sheernessa. Čuj-“ „Stvarno ti je jako stalo do te tvoje kape.“ „Kapa nema veze, Sykesica, ali moramo-“ „Čekaj malo - kako si znao gdje sam?“ „Nisam znao, ali sam se onda sjetio da sam ti pričao o farmi Gabriela Hartyja, pa sam ga nazvao. Rekao je da nema Holly Sykes, samo Holly Rothmans. Mislio sam da bi to ipak mogla biti ti, i očito se nisam prevario.“ Gwyn promrmlja: „Šutim.“ Ja kažem: „Brubeck, Gwyn, Gwyn, Brubeck“, pa jedno drugom klimnu glavom prije nego se Brubeck opet okrene meni. „Nešto se dogodilo.“ Gwyn ustane. „Vidimo se u apartmanu na mansardi.“ Pogleda me, kao, samo napri‐ jed i odšeta. Opet se okrenem Brubecku, malo me živcira. „Čula sam.“ Nije mu sasvim jasno. „Zašto si onda još tu?“ „Bilo je na Radio Kentu Trostruko ubojstvo. U toj kući u Iwadeu.“ „Ne to.“ Brubeck se ugrize za usnicu. „Je li ti tu i brat?“ „Jacko? Naravno da nije. Što bi on tu radio?“ Dotrči Sheba, laje na Brubecka, koji oklijeva, poput čovjeka koji je donio grozne vi‐ 71 www.balkandownload.org

jesti. „Jacko je nestao.“ Kad shvatim što mi je rekao, zavrti mi se u glavi. Brubeck se izdere na Shebu: „Umukni!“ a ona ga posluša. Tiho protisnem: „Otkad?“ „Negdje između subote navečer i nedjelje ujutro.“ „Jacko?“ Ma sigurno sam krivo čula u svoj toj larmi. „Nestao? Ali... mislim, nemogu‐ će. Pub se noću zaključava.“ „U školi je bila policija, a gospodin Nixon je došao u ispitnu dvoranu pitati ima li tko kakvih informacija gdje si ti. Gotovo da sam se javio, ali sam ipak radije došao ovamo. Sykesica? Jel' ti mene čuješ?“ Obuzeo me onaj grozni osjećaj kao kad uđeš u lift i nemaš povjerenja u pod. „Ali ja ga nisam vidjela od subote ujutro...“ „Znam, ali policija ne zna. Vjerojatno misle da ste ti i Jacko skupa nešto zakuhali.“ „Ali to su gluposti, Brubeck - tebi je to valjda jasno!“ „Istina, meni je, ali moraš to objasniti i njima, inače neće počinjati pravu potragu.“ U glavi mi bljesnu slike vlakova za London, policijskih ronilaca koji pretražuju Tem‐ zu, ubojice u živici. „Ali Jacko nema pojma gdje sam!“ Tresem se, nebo se pomaknulo, a glavu mi razvaljuje bol. „On nije običan dječak i - i-“ „Čuj me, slušaj me.“ Brubeck me uhvatio i drži mi glavu kao da se sprema poljubiti me, što se neće dogoditi. „Slušaj. Idi po torbu. Vraćamo se u Gravesend. Mojim bicik‐ lom, pa vlakom. Pomoći ću ti da ovo prebrodiš, Holly. Obećavam. Hajdemo. Iz ovih sto‐ pa.“ 72 www.balkandownload.org

Mira je moja, vonj njen gorki ___________________________ 1991. 73 www.balkandownload.org

13. prosinca „Tenori gromkije“, zapovjedio je zborovođa. „Momci, nek' vam dijafragme zatitraju! Klik-klak, klik-klak. Tenori, kod ššššušššštavaca manje šššuššššštanja - nismo trupa Gol‐ luma, je li tako? - i riješimo se tog šušljanj, Adriane B - ako možeš pogoditi visoki C u 'Weep You No More Sad Fountains', možeš i tu. Još jednom, ali poletnije! Jen-dva, jen dva tri-“ Šesnaest zborista zbora King's Collegea, šiljatih ušiju, bezličnih frizura, i četr‐ naest studenata na pjevačkim stipendijama jednoglasno izdahnu... Onoj što je tako sjajna, Velut maris stella... Grune „Himna Djevici“ Benjamina Brittena, juri rep svoje vlastite jeke po bogato ukrašenom stropu pa pljusne dolje do oltara, među nekolicinu zimskih turista i nas stu‐ denata koji sjedimo tu u vlažnim kaputima. Meni je Britten skladatelj kojem kvaliteta jako varira: povremeno razvodnjen ali, kad je pun samopouzdanja i nalickan, stari pe‐ ško ti razapne drhtavu dušu na jarbol pa je bičuje bjesomučnom uzvišenošću... Sjajnija od dnevnog svjetla, Parens et puella... U trenucima dokolice, znam se pitati koju ću glazbu čuti dok budem na samrti, okru‐ žen odredom seksi bolničarki. Na um mi ne pada ništa uzvišenije od „Himne Djevici“, ali se bojim kako će me DJ Nesvjesni, kad kucne veliki čas, ispratiti taktovima „Gimme! Gimme! Gimme! (A Man After Midnight)“ i kako prvi put u životu za to neću dobiti ni‐ šta zauzvrat. A sad, umukni svijete, da se čuje jedan od najveličanstvenijih glazbenih orgazama kanona, na „Tebe“: Tebe zovem, pogledaj me, Gospo moli Sina za me... Od njega se sav nakostriješim, kao da sam na vratu osjetio nečiji dah. Dah, primjeri‐ ce, ove koja mi sad sjedi preko puta. Kad sam zadnji put pogledao, nije je bilo. Sklopila je oči da upija muziku, iskoristim to da ja očima pijem nju. Kasne tridesete... platinasta 74 www.balkandownload.org

plavuša, mliječne kože, usana crvenih poput vina, jagodica na kojima bi si palac pore‐ zao. Vitke figure, ispod tamnoplavog zimskog kaputa. Ruska operna pjevačica, koja je prebjegla na Zapad i tu čeka sastanak sa svojom špijunskom vezom. Nikad ne znaš, ipak smo u Cambridgeu. Istinska, rijetka desetka... Tam pia, Da mogu ja tebi doć... Marija. Daj da ostane nakon što zboristi izađu. Daj da se okrene mladiću prekoputa i pro‐ mrmlja: „Nije li to bilo upravo božanstveno?“ Daj da razgovaramo o interludijima Peter Grimes i Brucknerovoj Devetoj. Da ne pričamo s kim je u kakvom braku, dok budemo pili kavu u Hotelu County. Neka se ta kava pretvori u pastrvu i crno vino i dovraga s mojom zadnjom kriglom za Miholjski semestar koju sam s dečkima popio u Pokopanom biskupu. Pa da se popnemo sagom prekrivenim stubištem do onog ugodnog apartmana u kojem smo Fitzsimmonsova majka i ja puteno uživali tijekom brucoškog tjedna. Opa. Kraken u mojim boksericama diže glavu. Ja sam muško, imam dvadeset i jednu, nisam se poševio deset dana, što hoćete od mene? Nije da se mogu namjestiti dok me dama promatra. O? Vidi, vidi, reklo bi se da me pritajeno proučava. Promatram Rubensovo Poklonstvo kraljeva iznad oltara i njoj prepuštam prvi potez. Zboristi čoporativno izlaze, ali žena ostaje. Turist je debeli fotoaparat usmjerio baš na Rubensa, na što se Zloduh osiguranja otresao s: „Bez blica!“ Oltar se prazni, Zloduh se vrati do svoje kabine kod orgulja, a minute sporo otkucavaju. Na mojem Rolexu stoji pola četiri. Moram doraditi seminarski o vanjskoj politici Ronalda Reagana, ali ova sa‐ blasna boginja sjedi dva metra od mene i čeka da se pokrenem. „Uvjeren sam“, obratim joj se, „kako to što čovjek ima priliku vidjeti krv, znoj i suze zborskih proba nekog djela služi da se misterij glazbe produbi, a ne raspline. Zvuči li vam to smisleno?“ Odgovori mi: „Za misaone dosege dodiplomca, zvuči.“ O, ti zamamna namigušo. „Postdiplomski? Docentica?“ Naznaka smješka zatreperi joj na usnama. „Nije valjda da se odijevam kao netko iz akademske zajednice?“ „Ni slučajno.“ U njenom blagom glasu naziru se frankofonske obline. „Ali pretpos‐ tavljam da ste u stanju podbosti čovjeka baš kao da joj pripadate.“ Propustila je to potvrditi. „Naprosto se ovdje osjećam kao kod kuće.“ „Gotovo bi se to moglo reći i za mene - stanujem u koledžu Humber, to je tek koju minutu odavde. Većina studenata treće godine stanuje izvan kampusa, ali zato mogu gotovo svaki dan navratiti da poslušam probu zbora, koliko mi predavanja dopuštaju.“ 75 www.balkandownload.org

Posprdan pogled, koji govori, Tu se izgleda brzo ulijeće? Slegnem stidljivo ramenima. Već sutra me možda pregazi autobus. Kaže mi: „Je li vam Cambridge opravdao očekivanja?“ „Ako se ne znate poslužiti svime što vam Cambridge pruža, ne zaslužujete ni biti tu. Erazmo, Petar Veliki i lord Byron stanovali su nekad u mojim odajama. Činjenica.“ Obična gluparija, ali volim izvoditi. „Dok ležim na krevetu, razmišljam o njima i gle‐ dam isti strop koji su gledali i oni, svaki u svojem stoljeću. To je ono što meni predstav‐ lja Cambridge.“ To je prokušan ulet. „Usput, zovem se Hugo, Hugo Lamb.“ Instinkt me upozorio da se ne pokušavam rukovati. Njene usne kažu: „Immaculée Constantin.“ Grom te spalio. Ručna bomba od sedam slogova. „Francuskinja?“ „U stvari, rođena sam u Zürichu.“ „Volim Švicarsku, skoro svake godine idem na skijanje u La Fontaine Sainte-Agnès: prijatelj mi tamo ima vikendicu. Znate li to mjesto?“ „Jednom sam ga poznavala.“ Ruku u rukavici od meke kože spusti na koljeno. „Studi‐ rate političke znanosti, Hugo Lamb.“ Dojmljivo. „Kako ste znali?“ „Recite mi nešto o vlasti i moći. Što je to?“ Ozbiljno mi se čini kako sam naletio na više nego sebi ravnog. „Želite da raspravlja‐ mo o moći? Baš tu i baš u ovom trenutku?“ Nagne svoju lijepu glavicu. „Ne postoji neko drugo vrijeme, osim sadašnjeg trenut‐ ka.“ „U redu.“ Samo zato što je desetka. „Moć je sposobnost da nekoga natjeramo da radi ono što inače ne bi, ili ga spriječimo da radi nešto što bi inače činio.“ Izraz lica Immaculée Constantin ne da se prozreti. „Kako?“ „Prisilom i nagradom. Mrkva i batina, iako pri lošem osvjetljenju nalikuju jedna na drugu. Prisila počiva na strahu od nasilja ili patnje. 'Podvrgni se, ili ćeš požaliti.' Danci su u desetom stoljeću pomoću nje izvlačili danak; na njoj je počivala kohezija Varšav‐ skog pakta; a nasilnici s dječjeg igrališta pomoću nje vladaju. Na njoj počivaju zakon i red. Zbog toga trpamo kriminalce iza brave i upravo zato čak i demokratska društva žele monopol nad silom.“ Dok sam govorio, Immaculée Constantin me promatrala: to me uzbuđivalo i odvlačilo mi pažnju. „Nagrađivanje funkcionira po principu obećanja 'Podvrgni se da bi od toga imao koristi'. Ovakav odnos se može vidjeti, recimo, kod loci‐ ranja baza NATO-a u zemljama koje mu nisu članice, kod dresure pasa ili ljudi koji cije‐ li radni vijek trpe bezvezan posao. Kako mi ide?“ Zloduh osiguranja kihne, pa cijela kapelica odjekuje. „Zagrebli ste površinu“, reče Immaculée Constantin. Osjećam požudu, ali malo mi je sjela na živce. „Onda zagrebite vi dublje.“ Skine mucicu s rukavice pa progovori, kao da se obraća ruci: „Moć se gubi ili osvaja, 76 www.balkandownload.org

nikada se ne može stvoriti ili uništiti. Moć je posjetilac koji dolazi u posjet, a ne posjed onih koji njome raspolažu. Luđaci obično za njom žude, kao i mnogi među onima zdra‐ ve pameti, ali mudre brinu njene dugoročne nuspojave. Moć je krekani kokain za ego i akumulatorska kiselina za dušu. Pojave i gubici moći, prelasci s jednog na drugog nosi‐ telja, putem rata, braka, glasačke kutije, diktature ili slučajnog rođenja, stvarna su rad‐ nja povijesti. Oni koji je steknu mogu služiti pravdi, preurediti Zemlju, pretvoriti zemlje obilja u bojna polja iz kojih se dižu oblaci dima i srušiti nebodere, ali sama moć nema morala.“ Immaculée Constantin podigne glavu i pogleda me. „Moć će te već zamijetiti. Upravo te sada promatra. Nastavi mirno dalje, i bit će na tvojoj strani. Ali će ti se isto tako i smijati, nemilosrdno, dok budeš na samrti ležao u privatnoj bolnici, za nekoliko desetljeća, koja će minuti dok trepneš. Moć se na samrti ruga svim svojim znamenitim miljenicima. 'I Cezar se pretvorio u glinu, da zamaže u zidu pukotinu.' Ta mi je pomisao mučna, kao malo što, Hugo Lamb. Nije li mučna i tebi?“ Glas Immaculée Constantin umiruje poput noćne kiše. Tišina u kapelici King's Collegea kao da nije s ovog svijeta. „A što očekujete?“ kažem joj naposljetku. „Život u sebi ima stavku o smrtnosti. Svi moramo jednom umrijeti. Ali prije toga, činiti drugome je neusporedivo privlačnije nego kad drugi čini tebi.“ „Što se rodilo, mora jednog dana i umrijeti. Tako stoji u životnom ugovoru, zar ne? A ja sam ovamo došla da bih ti rekla kako se, u rijetkim prilikama, ta u kamenu isklesa‐ na odredba može... preinačiti.“ Gledam njeno mirno, ozbiljno lice. „Na koju vrstu bljezgarije mislite? Režim vježba‐ nja? Vegansku prehranu? Presađivanje organa?“ „Na oblik moći koji osobi omogućuje da trajno odgađa smrt.“ Je, desetka je, ali ako je scijentološko-krinogenetičkog usmjerenja, gospođica Cons‐ tantin treba shvatiti da kod mene te bedastoće ne prolaze. „Jeste li to upravo prešli gra‐ nicu Zemlje luđaka?“ „Ta zemlja nema granice.“ „Ali o besmrtnosti govorite kao da to stvarno postoji.“ „Ne. Govorim o vječitom odgađanju smrti.“ „Čekajte malo, je li vas to poslao Fitzsimmons? Ili Richard Cheeseman? Je li ovo na‐ mještaljka?“ „Nije. Ovo je sjeme.“ Ovo je suviše kreativno za spačku koju bi smislio Fitzsimmons. „A što bi točno iz tog sjemena trebalo niknuti?“ „Vaš lijek.“ Toliko je smirena da postajem nervozan. „Ali ja nisam bolestan.“ „Smrtnost vam je upisana u staničnu strukturu, a tvrdite kako niste bolesni? Pogle‐ dajte sliku. Dobro je pogledajte.“ Pokaže glavom prema Poklonstvu kraljeva. Poslušao 77 www.balkandownload.org

sam je. Uvijek ću poslušati. „Trinaest likova, kad ih prebrojite, kao na Posljednjoj večeri. Pastiri, kraljevi, rođaci. Proučite im lica, jedno po jedno. Tko bi povjerovao kako će ovaj novorođeni čovječuljak jednog dana pobijediti smrt? Kome treba dokaz? Tko sumnja da je Mesija lažni prorok? Tko zna da je na slici, da ga promatraju? Tko vam stoji iza leđa?“ Zloduh osiguranja maše mi dlanom pred očima. „Na noge lagane! Ispričavam se što vas uznemiravam, ali da li biste bili tako ljubazni da vi i Svevišnji svoje posle nastavite sutra?“ Prva mi je pomisao, Kako se samo usuđuje? Druge pomisli nema, jer mi od njegovog daha po gorgonzoli i razrjeđivaču za boju dođe na povraćanje. „Kapelica je otvorena do šest“, trpko mu odgovorim. „A - aha. Baš tako. A koliko je sada sati?“ Tek sam sad primijetio prozore, mračni su i sjajni. 17:58, tvrdi moj sat. Nemoguće. Pa maloprije je bilo četiri. Bacim pogled iza trbušine svojeg mučitelja da vidim gdje je Immaculée Constantin, ali nema je više. Nešto mi go‐ vori, nema je već dosta dugo. Ali ne, ne-ne-ne: rekla mi je da pogledam Rubensa, mo‐ žda prije sekundu. Pogledao sam i... ... Namršteno gledam Zloduha osiguranja u potrazi za odgovorom. „U šest svi moraju izaći“, kaže. „Kad je fajrunt, onda je fajrunt.“ Kucne mi pred nosom prstom po svojem satu, a čak i ovako naopako vidim mu jefti‐ nu i ružnu digitalnu površinu: 17:59. Promrmljao sam: „Ali...“ Ali što? Dva puna sata ne mogu nestati u dvije minute. „Je li tu bila...“ upitam piskavim glasom „... je li tu bila žena? Tu je sjedila?“ Gleda mjesto na koje sam pokazao. „Ranije? Ove godine? Jednom u povijesti?“ „Negdje oko... pola četiri, mislim. U tamnoplavom kaputu. Komad.“ Zloduh osiguranja prekriži zdepaste ruke. „Ako biste bili tako ljubazni i pokrenuli tu svoju stražnjicu, očito pod utjecajem sumnjivih preparata, ja bih krenuo kući.“ Ja, Richard Cheeseman, Dominic Fitzsimmons, Olly Quinn i Jonny Penhaligon zvec‐ kamo čašama i flašama u glasnom žamoru i pljuskanju tekućina u Pokopanom biskupu, na kraju kockama popločane uličice, iza zapadnog ulaza u koledž Humber. Lokal je pun kao šipak, sutra počinje božični egzodus, sretni smo što smo uopće našli stol u najzaba‐ čenijem kutku. U jednom gutljaju strusim svoj Kilmagoon Special Reserve pa mi taj de‐ beli škotski golać spuzne niz grlo, i pali sve redom na putu od krajnika do želuca. Kad stigne na cilj, daje se na posao i raspetljava čvor zabrinutosti koji me muči još otkako sam se onako obeznanio u kapelici. Pokušao sam naći neko racionalno objašnjenje. Iza mene je naporan mjesec pun pisanih radova i rokova; Mariângela mi neprestano ostav‐ lja te gnjavatorske poruke; prošli tjedan sam izdržao dvije cijele noći kod Toada, sve da 78 www.balkandownload.org

bih udobrovoljio Jonnyja Penhaligona. Ako čovjek izgubi pojam o vremenu, ne znači odmah da ima tumor na mozgu, nije to isto kao da sam se onesvijestio ili iznenada ot‐ krio kako lutam gol među dimnjacima koledža. Pojam o vremenu izgubio sam dok sam sjedio u najljepšoj kasnogotičkoj crkvi u zemlji i meditirao o Rubensovom remek-djelu - radilo se, dakle, o okolini koja je upravo i osmišljena da čovjeka prenese nekamo druga‐ mo. Olly Quinn spusti na stol napola ispijenu kriglu i zatomi podrigivanje. „Onda, Lamb, jesi li riješio tajnu Kako je Ronald Reagan slučajno pobijedio u Hladnom ratu?“ Jedva ga čujem: Mladi konzervativci s Humbera u susjednoj prostoriji zavijaju uz vjerojatno besmrtni božični hit Cliffa Richarda „Mistletoe And Wine“. „Završio, stavio točku na i te gurnuo profesoru Deweyju ispod vrata.“ „Nemam pojma kako si izdržao s političkim znanostima tri godine.“ Richard Cheese‐ man obriše pjenu Guinnessa s brade mladog Hemingwaya. „Ja bih se radije sam obre‐ zao ribežom.“ „Šteta što si propustio večeru“, izvijesti me Fitzsimmons. „Za desert smo imali osta‐ tak Jonnyjeve trave iz Narnije. Pa nismo mogli pustiti gospođicu Metlu da je nađe pri velikom spremanju na kraju semestra, pomisli kako se radi o sasušenom dreku i baci van skupa s Jonnyjevom kolekcijom Pozdrava izviđačima slijepljenih stranica.“ Jonny Penhaligon još cijedi svoje gorko pivo pa Fitzsimmonsu pokaže srednji prst; krupna adamova jabučica poskakuje mu gore-dolje. Dokono zamišljam kako je režem britvom. Fitzsimmons glasno njuši pa upita Cheesemana: „Gdje ti je prijatelj s Tajanstvenog Ori‐ jenta u kožnim hlačama?“ Cheeseman pogleda na sat. „Deset tisuća kilometara iznad Sibira, gdje se pretvara u pristojnog najstarijeg sina konfucijanske obitelji. Zašto bih, kad bi Sek i dalje bio u gra‐ du, riskirao ugled time da me vide s čoporom notornih heteroseksualaca? Ja sam potpu‐ no preobraćeni ljubitelj kosih očiju. Baci jednu kancerogenu, Fitz: popušio bih sad prvu cigaru koju mi netko gurne, kako uvijek rado objasnim Amerikancima.“ „Tu ni ne moraš pripaliti.“ Olly Quinn je naš omiljeni nepušač. „Dosta je da udahneš zrak.“ „Nisi li se ti ono spremao prestati pušiti?“ Fitzsimmons pruži Cheesemanu kutiju Dunhilla; Penhaligon i ja se također poslužimo. „Sutra, sutra“, reče Cheeseman. „Tvoj upaljač Hermanna Goringa, Tonny, ako bi bio tako ljubazan? Obožavam taj uzbudljivi dodir zla.“ Penhaligon izvadi svoj upaljač iz Trećeg Reicha. Autentičan je, njegov stric ga je na‐ bavio u Dresdenu, a takvi ljepotani na dražbama dosežu cijenu od tri tisuće funti. „Gdje nam je večeras RCP?“ „Budući lord Rufus Chetwynd-Pitt“, odgovori Fitzsimmons, „otišao je nabaviti dro‐ gu. Stvarno mu može biti krivo što se to ne može studirati na fakultetu.“ „Ta gospodarska grana otporna je na recesiju“, primijetio sam. „Na ovaj dan sljedeće godine“, veli Olly Quinn dok cupka etiketu svojeg bezalkohol‐ 79 www.balkandownload.org

nog piva, „svi ćemo živjeti u stvarnom svijetu i zarađivati za život.“ „Jedva čekam“, nadoveže se Fitzsimmons i gladi se po jamici na bradi. „Gadi mi se biti siromašan.“ „Srce mi se cijepa.“ Richard Cheeseman pljugu drži u kutu usana, kao što to radi Ser‐ ge Gainsbourg. „Ljudi vide vilu tvojih roditelja od dvadeset soba u Cotswoldsu, tvoj Porsche, Versaceovu opravu i odmah sve krivo shvate.“ „To je lova mojih roditelja“, reče Fitzsimmons. „Mislim da bi bilo pošteno kad bih mogao rasipati svoju vlastitu, perverzno veliku godišnju nagradu.“ „Tatica ti i dalje sređuje posao u Cityju?“ upita Cheeseman, pa se namršti kad mu Fitzsimmons počne maramicom otirati bradu. „Što to radiš?“ „Zavist ti se cijedi, Richarde naš.“ „Već mu se zalijepila“, kažem Fitzsimmonsu. „I ne kudi stari dobri nepotizam, Che‐ esemane: moji stričevi s dobrim vezama se slažu, da nije bilo nepotizma, ova zemlja ne bi bila što je danas.“ Cheeseman mi uputi oblak dima. „Bit će tebi žao kad budeš potpuno potrošeni bivši analitičar Citibanka kojem su baš zaplijenili Lamborghini, a odvjetnik treće žene ti je upravo gurnuo jaja pod žezlo pravde.“ „Baš“, odgovorim, „a u oku Duha Budućeg Božića ukaže se Richard Cheeseman koji radi za humanitarni projekt u korist djece beskućnika u Bogoti.“ Cheeseman razmišlja o djeci Bogote bez doma, zaprede pa prestane. „Humanitarna pomoć rađa lijenu neodgovornost. Ne, mene čeka pero. Kolumnica ovdje, romančić ondje, tu i tamo malo radija i televizije. Kad smo već kod toga...“ Iz dže‐ pa na sakou izvadi knjigu: Sasušeni zametci Crispina Hersheyja. Crvenim slovima pre‐ ko naslovnice piše „RECENZENTSKI PRIMJERAK“. „Moja prva objavljena plaćena kri‐ tika kod Felixa Fincha u Riječi Piccadillyja. Dvadeset i pet penija po riječi, tisuću dvjes‐ to riječi, tristo funti za dva sata posla. Eto rezultata.“ „Pazi se, Fleet Streetu“, reče Penhaligon. „Tko je to Crispin Hershey?“ Cheeseman uzdahne. „Sin Anthonyja Hersheyja?“ Penhaligon ga i dalje zbunjeno gleda. „Ma daj, Jonny! Anthony Hershey! Filmaš! Dobio Oscara za Box Hill 1964., sedamde‐ setih snimio Ganymede 5, najbolji britanski znanstveno-fantastični film u povijesti.“ „Taj film mi je ubio volju za životom“, primijeti Fitzsimmons. „Pa, ja sam sigurno impresioniran što su od tebe naručili taj tekst, Richarde naš“, ka‐ žem ja. „Posljednji roman Crispina Hersheyja je sjajan. Nabavio sam ga u hostelu u La‐ dakhu dok sam bio na studijskoj godini. Je li ovaj isto tako dobar?“ „Skoro.“ Monsieur Le Kritichar spoji vrške prstiju. „Hershey mlađi uistinu je darovit stilist, a Felix - vama, plebejcima poznatiji kao Felix Finch - Felix ga svrstava u rang McEwana, Rushdieja, Ishigura i drugih. Felixove pohvale ponešto su preuranjene, ali još knjigu ili dvije, fino će sazreti.“ 80 www.balkandownload.org

Penhaligon upita: „A kako napreduje tvoj roman, Richarde?“ Fitzsimmons i ja jedan drugom pokažemo da smo se upravo objesili. „Razvija se.“ Cheeseman zadovoljno gleda nekamo u svoju sjajnu književnu buduć‐ nost. „Moj glavni lik je student u Cambridgeu po imenu Richard Cheeseman, koji piše roman o studentu u Cambridgeu po imenu Richard Cheeseman, koji piše roman o stu‐ dentu u Cambridgeu po imenu Richard Cheeseman, koji piše roman o studentu u Cam‐ bridgeu po imenu Richard Cheeseman. Još nitko nije ništa slično pokušao.“ „Fora“, kaže Jonny Penhaligon. „Zvuči kao-“ „Krigla pišaline s pjenom“, objavim, a Cheeseman me pogleda kao da bi me najradije ubio, dok ne dodam, „ono je što mi upravo bućka u mjehuru. Knjiga zvuči nevjerojatno, Richarde. Ispričavam se.“ Muški zahod vonja po žestokoj fermentaciji i jedini slobodni pisoar već je začepljen i samo što se nije počeo prelijevati žutom tekućinom, tako da moram stati u red, kao žene. Naposljetku se čovjek medvjeđeg stasa makne, pa ja stupim na upražnjeno mjes‐ to. Baš kad sam počeo otvarati uretru, čujem glas iz susjednog pisoara: „Ma je li mogu‐ će, Hugo Lamb.“ Radi se o krupnom, crnomanjastom muškarcu u ribarskoj vesti, tamne, kovrčave kose, „Lamb“ je izgovorio tako da više zvuči kao „Limb“ - samoglasnikom iz repertoara novozelandskog naglaska. Stariji je od mene, ima tridesetak godina i ne mogu se sjetiti tko je. „Upoznali smo se još na prvoj godini. Streljački klub. Joj, oprosti, grozno je ne‐ pristojno čovjeka ovako zaskočiti u zahodu.“ Piša bez ruku u pisoar koji klokoće. „Elijah D'Arnoq, postdiplomski iz kemije, Corpus Christi.“ Pamćenje mi zatreperi: to je jedinstveno prezime. „Streljaštvo, da. Ti si ono s onih otoka istočno od Novog Zelanda?“ „Chathamskih otoka, tako je. E, a ja se tebe sjećam jer si prirodno nadaren odličan strijelac. Ima još mjesta za tebe, znaš.“ Sad kad znam kako neće biti nikakvih manevara koji su inače mogući u muškom za‐ hodu, počnem pišati. „Bojim se da si precijenio moj potencijal.“ „Stari, mogao bi se natjecati za prvaka. Ne šalim se.“ „Ma već sam si natrpao dosta toga, kad su u pitanju izvannastavne aktivnosti.“ Kimne glavom. „Život nije dovoljno dug da se sve stigne?“ „Tako nekako. Onda... u Cambridgeu ti se sviđa?“ „Ma oduševljen sam. Laboratorij je dobar, imamo odličnog profesora. Ti si ekonomi‐ ja i političke znanosti, je li tako? Sigurno si na zadnjoj godini.“ „Jesam. Proletjelo je. Još pucaš?“ „Ne propuštam. Sad sam Anakoret.“ Pitam se što bi značilo „anakoret“, je li to neki novozelandski izraz ili streljački. Cambridge je pun insajderskih termina, svrha im je isključiti autsajdere. „Super“, kažem 81 www.balkandownload.org

mu. „Na streljani mi se svidjelo.“ „Nikad nije kasno. Pucanje je molitva. A kad civilizacija objavi fajrunt, puška će vri‐ jediti više nego sve fakultetske diplome. Sretan Božić.“ Zatvori šlic. „Vidimo se.“ Penhaligon upita: „Onda, Olly, gdje ti je ta tajanstvena žena?“ Olly Quinn se namršti. „Rekla je da će doći do pola osam.“ „Kasni samo sat i pol“, nadoveže se Cheeseman. „Što ne znači da te ostavila zbog bil‐ dera s licem Keanua Reevesa, anatomskim predispozicijama kralja Velika Batina i kariz‐ mom kakvu imam ja. Ne nužno.“ „Večeras ću je odvesti kući u London“, reče Olly. „Živi u Greenwichu - tako da će si‐ gurno navratiti...“ „Možeš nam se slobodno povjeriti, Olly“, reče Cheeseman. „Mi smo ti prijatelji. Je li ti to stvarno cura ili si je... ono... izmislio?“ „Mogu potvrditi da stvarno postoji“, oglasi se zagonetno Fitzsimmons. „Jel?“ Bijesno pogledam Ollyja. „Otkad ovaj zločinac koji ljudima nabija rogove ima prednost nad tvojim susjedom na katu?“ „Slučajan susret.“ Fitzsimmons si ubaci mrvice slanih kikirikija u usta. „Snimio sam Ollyja i pratilju u dramskoj sekciji u Heffer'su.“ „A kad smo već kod modernog, postfeminističkog muškarca“, upitam Fitzsimmonsa, „gdje bi ti na ljestvici smjestio kraljicu Ness?“ „Komad je. Pretpostavljam da to nije išlo bez agencije za eskort, Olly?“ „Ma ko vas jebe.“ Olly se smiješi kao mačka koja se omastila vrhnjem. „Ness!“ Brzo ustane kad ugleda djevojku koja se probija kroz gužvu studentskih tijela. „Mi o vuku! Baš mi je drago da si uspjela.“ „Joj, ispričavam se što kasnim, Olly“, kaže, a onda se poljube u usta. „Čekala sam autobus nekih osamsto godina.“ Poznajem je, odnosno upoznao sam je, ali samo puteno. Prezimena joj se ne mogu sjetiti, ali njene druge elemente dobro pamtim. Tulum na mojoj prvoj godini, samo što je tada bila poznata kao „Vanessa“; studentica ženskog koledža Cheltenham poganog je‐ zika, ako me pamćenje služi; stanovala je u velikoj kući s cimerima na kraju Ulice Trumpington. Otvorili smo bili bocu Chateau Latoura iz '76., koju je prije toga maznula u kući iz koje je došla na tulum. Odonda smo se viđali po gradu, klimnuli bi si glavom da izbjegnemo nelagodu koja bi nastala ako bismo jedno drugo ignorirali. Lukavija je od Ollyja, ali dok se pitam što bi ona našla na njemu, sjetim se da je ostala bez vozačke jer je vozila pod utjecajem alkohola - a onda i Ollyjeve tople i suhe Astre. U ljubavi i ratu sve je dopušteno, i ako mi možete svašta prigovoriti, ne možete baš da sam lice‐ mjer. Ness me zamijetila i dvije desetinke sekunde bile su dovoljne za prešutni dogovor da se držimo uzajamne amnezije. „Sjedni na moje mjesto“ kaže joj Olly, dok joj skida kaput kao kakav kavalirski dri‐ 82 www.balkandownload.org

pac, „a ja ću... ha, klečati. Fitza si upoznala. Ovo je Richard.“ „Drago mi je.“ Cheeseman se rukuje samo prstima. „Ja sam zločesti homić. Jesi li ti čudovište Nessie ili jezero Ness?“ „I jednako mi je drago kao i tebi.“ Sjetio sam se i njenog glasa: kao kad se ljudi iz bo‐ ljeg društva spuste među niže slojeve. „Prijatelji me rado zovu samo Ness, ali ti me mo‐ žeš zvati Vanessa.“ „Ja sam Jonny, Jonny Penhaligon“, nagne se Jonny da joj pruži ruku. „Pravo zado‐ voljstvo. Olly nam je toliko pričao o tebi.“ „A sve pozitivno.“ Dignem ispruženi dlan da je pozdravim. „Hugo.“ Ness nije ni trepnula: „Hugo, Jonny, zločesti homić, Fitz. Popamtila sam.“ Obratila se Ollyju: „Ispričavam se - a tko si ono ti?“ Olly se zericu preglasno nasmijao. Zjenice su mu se pretvorile u srdašca i po milijar‐ diti put se pitam kakav je to osjećaj voljeti, jer koliko vidim, vanjska mu je manifestaci‐ ja da te pretvori u kralja Planine blesana. „Richard se upravo spremao častiti“, reče Fitzsimmons. „Je li tako, Richarde? Da ti novčanik malo vidi sunca i mjeseca?“ Cheeseman glumi zbunjenost. „Nije li sad red na tebe, Penhaligone?“ „A jok. Ja sam častio prethodnu rundu. Neće ti proći.“ „Ali ti si vlasnik pola Cornwalla!“ reče Cheeseman. „Trebaš vidjeti Jonnyjev dvorac, Ness - vrtovi, paunovi, srne, staje, tri stoljeća portreta kapetana Penhaligona uz glavno stubište.“ Penhaligon prezirno frkne. „Upravo je Tredavoe House razlog zašto nemamo prebije‐ ne pare. Održavanje ti pojede sve. A paunovi su totalna đubrad.“ „E, koja si stipsa, Jonny, a sigurno ti je ovaj novi prirez uštedio brdo para. Ja ću pos‐ lije sam sebe morati okolo podvoditi samo da zaradim za kartu za vlak do mojeg golu‐ barnika u Leedsu.“ Cheeseman je vješt u skretanju teme - još uvijek ima deset tisuća funti od novca koji mu je ostavio djed - ali večeras ne želim tražiti vraga. „Ja preuzimam sljedeću rundu“, ponudim se. „Olly, ako ćeš voziti, ne smiješ se napiti, tebi onda predlažem sok od para‐ dajza s tabascom da si ugriješ dušu? Cheeseman pije Guinness; Fitz, pjenušavu austral‐ sku pišalinu, a Ness, tvoj grijeh će biti... što?“ „Kućno crno nije loše.“ Olly želi da mu se cura napije. „Onda će čaša crnog biti ono pravo, Hugo“, veli mi ona. Sad sam se sjetio te njene neobične kadence u glasu. „Ne bih riskirao s tim, ako baš u torbici nemaš rezervni dušnik. Nije ti to baš Chàteau Latour.“ „Onda Archers s ledom“, kaže Ness. „Oprez je majka mudrosti.“ „A izbor je uistinu mudar. Gospodine Penhaligon, hoćete li mi molim vas pomoći da tih šest pića donesem u netaknutom stanju? Bojim se da situacija za šankom nije pretje‐ rano ugodna.“ 83 www.balkandownload.org

Pokopani biskup podsjeća na ragbijaški skram u kojem nema pobjednika, beskrajni švedski stol mladosti: „Stephen Hawking i Dalaj Lama, je li; postavili su jedinstvenu is‐ tinu“; minisuknje od trapera, košulje Gapa i Nexta, veste kao one koje nosi Kurt Coba‐ in, crne levisice; „Jesi li vidjela onu raspaljenu svinju kod zahoda, kako me svlačio po‐ gledom?“; „Ona pjesma Poguesa i Kirsty MacColl pogađa mi dijafragmu i koljena“; „Ono kao, jedino što sam jeftino pokupila u humanitarnom dućanu bili su uši, šuga i buhe“; zagušljiva smjesa laka za kosu, znoja i Lynxa, Chanela No. 5 i dima; dobro odr‐ žavani zubi bez plombi, koji su se razvukli na osrednju šalu - „Jesi li čuo novost o Sc‐ hrödingerovoj mački? Danas je uginula; čekaj - je, nije, je, nije, je, nije...“; bučna raspra‐ va o tome tko je bio najbolji James Bond; o Gilmouru, Watersu i Sydu; o hiperrealnosti; tečaju funte prema dolaru; Sartreu, Bartu Simpsonu, Barthesovim mitovima; „Ja ću du‐ pli“; trodnevnoj bradi Georgea Michaela; „Ono, muzika je umrla kad su se raspali Smit‐ hsi“; sofisticirani i privilegirani, većim dijelom, pripadnici mojeg društvenog sloja; u očima, nadanjima i budućnosti ogledaju im se zvijezde; to su zametci budućih pripadni‐ ka trustova mozgova, suci i bankari in statu pupillari; plod su prepona svjetske elite (ili će to vrlo brzo biti); novac i moć, kao muhe na drek, dobro se lijepe - ne prigovaram, to sam i ja; a kad već spominjem prepone, „Jesu li ti već rekli da izgledaš kao Demi Moore iz Duha?“; prosto je to kao pekmez, ja imam viška maslaca, a Ness je topli tost. „Hugo? Jesi dobro?“ Penhaligon se nesigurno smiješi. Još uvijek smo zarobljeni u čepu, dva tijela nas dijele od šanka. „Je, je“ gotovo vičem. „Oprosti, misli su mi odlutale. Dok smo nasamo, Jonny, Toad me zamolio da te pozovem na njegovu zadnju cjelonoćnu sutra, prije nego se svi poku‐ pimo kućama. Ti, ja, Eusebio, Bryce Clegg, Rinty i još možda par drugih. Sve samo pro‐ brani.“ Penhaligon ima izraz lica kao, ne znam baš. „Mislim da majka očekuje da se sutra navečer pojavim u Tredavoeu...“ „Ne moraš ako nećeš. Samo ti prenosim poziv. Toad veli da je atmosfera otmjenija kad si prisutan.“ Penhaligon sluti da tu nešto smrdi. „To je Toad rekao?“ „Je, rekao je da ti zračiš ozbiljnošću. Rinty te čak prozvao 'Gusarom iz Penzancea' jer uvijek odeš s plijenom.“ Jonny Penhaligon se osmjehne. „A dolaziš li ti?“ „Ja? Bogami, dolazim. Ne bih to nizašto propustio.“ „Prošli tjedan su te prilično odrali.“ „Nikada ne izgubim više nego si mogu priuštiti. 'Novac zbog kojeg strepiš je novac koji si već izgubio.' Sam si to rekao. Mudre riječi za kartaše, ali i ekonomiste.“ Moj partner u kockarskoj rekreaciji nije se potrudio zanijekati autorstvo epigrama koji sam netom skovao. „Pa, mogao bih se kući odvesti u nedjelju...“ 84 www.balkandownload.org

„Čuj, ja te ne želim nagovarati.“ Pjevuši. „Mogao bih roditeljima reći da imam predavanje...“ „Što ne bi bila neistina - predavanje o teoriji vjerojatnosti, iz primijenjene matemati‐ ke. Što je vrijedno znanje za poslovanje, a obitelj će ti itekako znati cijeniti kad dobijete dozvolu za golfsko igralište u Tredavoe Houseu. Toad predlaže da dignemo ograničenje na potu na sto funti po partiji: lijepa okrugla cifra, a vama, gospodine, lijep komad nek‐ tara za praznike, ako i dalje budeš sretne ruke. Makar mislim da Gusaru iz Penzancea sreće ni ne treba.“ Jonny Penhaligon prizna: „Reklo bi se da stvarno imam smisla za to.“ Obojica se nasmijemo. Ma tko će to nama na šišanje? Petnaest minuta kasnije donijeli smo pića u naš kutak i ustanovili da je tamo u me‐ đuvremenu izbila frka. Kritičarsku zvijezdu Riječi Piccadillyja u usponu Richarda Che‐ esemana saletjeli su članovi Come Up to the Lab, vodećeg trija darkerskog metala u Cambridgeu, čiji je koncert u Cornmarketu prošlog mjeseca list Varsity otrovno ismijao - u članku Richarda Cheesemana. Frajer koji svira bas je pravi Frankenstein, nezgrapan tip bez usnica; ali Darkerica broj jedan ima pogled bijesnog psa, bradu poput morskog psa i šaku punu bodljikavog prstenja; Darkerica broj dva nosi okrugli šešir kao likovi iz Paklene naranče, ima ružičastu kosu koja strši na sve strane, iglu za šešir od lažnog di‐ jamanta i isti pogled kao Darkerica broj jedan. Rekao bih, obje su na amfetaminima. „A sam nisi nikad ništa stvorio, je li?“ Broj dva bode Cheesemana prstom s crno lakiranim noktom u grudi da naglasi ključne termine. „Nisi nikad nastupio pred publikom, je li?“ „Isto tako nisam nikad jebao magarca, destabilizirao režim u Srednjoj Americi ili igrao Dungeons &Dragons“, odgovara Cheeseman, „pa si svejedno zadržavam pravo imati svoje mišljenje o onima koji jesu. Vaš koncert je bio teško sranje i stojim iza svake riječi.“ Darkerica broj jedan uzme riječ: „Mrčiš ti pederski papir u svojem pederskom bloku tim svojim pederskim nalivperom i sereš i opanjkavaš prave umjetnike, jedeš govna, je‐ deš s kurca sira.“ „'O, sira s kurca'“, odgovara Cheeseman, „jer se ja zovem 'Richard Cheeseman', pa, to je stvarno tako domišljato. I originalno. To stvarno nisam još nikad u životu čuo.“ „A što možeš očekivati“ - Darkerica broj jedan zgrabi Sasušene zametke - „od nekog tko voli Crispina Hersheyja? On je isto seronja.“ „Daj ne glumi da čitaš knjige.“ Cheeseman uzalud pokušava zgrabiti svoj recenzent‐ ski primjerak pa uhvatim njegov pogled napaćenog homoseksualnog djeteta kojem su istresli sve iz torbe s čađavog mosta iznad željezničke pruge Leeds-Bradford. Darkerica broj dva podere knjigu po sredini i baci je. Muški darker se smije, hu hu hu. Olly pokupi jednu polovicu knjige, Cheeseman drugu. Sad su ga raspigale. „Kad se Crispin Hershey zadnji put posrao, u tome je bilo više umjetničke vrijednosti nego što 85 www.balkandownload.org

ćete vi stvoriti do kraja života. Ono što svirate je juhine juhe juha, i to od bljuvotine. Parazitska. Kao da si gurneš iglu u bubnjić, draga, i to ne onako kako bi ti se svidjelo.“ Dobro mu je išlo sve do zadnje rečenice, ali ako osvetoljubivom jednorogu naprčiš golu stražnjicu, broj mogućih ishoda svodi se na jedan. Kad sam spustio pića na policu, Darkerica broj dva je već izvukla svoju kopču iz šešira i zaletjela se na Monsieur Le Kri‐ tichara, koji je komično izgubio ravnotežu, stol se prevrnuo a čaše sletjele na pod; žen‐ ski gledatelji užasnuto su vrisnuh i povikali „Isuse“, Darkerica broj dva napala je posr‐ nuloga i krenula zadati mu ubodni udarac; ja sam zgrabio kopču (je li se možda bljeska‐ la?) a Penhaligon ju je povukao za kosu i odvukao s Cheesemana; basistova šaka za dla‐ ku je promašila Penhaligonov nos; Penhaligon se zateturao u Ollyja i Ness; a Darkerica broj jedan je napokon uspjela pogoditi frekvenciju kričanja koju ljudsko uho može re‐ gistrirati - „Skidaj šape s nje!“ Fitzsimmons je kleknuo, s Cheesemanovom glavom u krilu. Cheeseman izgleda kao lik u komediji kojem oko glave plešu zvjezdice i ptičice, ali uho iz kojeg mu curi krv djeluje više nego zabrinjavajuće: nagnem se da vidim izbli‐ za. Dobro je: radi se samo o poderanoj ušnoj školjki, ali to nećemo reći i napadačima. Ustanem i izderem se na Come Up to the Lab moćnim urlikom čija je namjena suzbiti bilo kakav šakački pokušaj: „E, za ovo će vas zapljusnuti monsun dreka i pišaline.“ „Seronja je to sam tražio“, ustvrdi Darkerica broj dva. „On je prvi počeo“, nadoveže se njena prijateljica. „Izazvao nas je!“ „Više svjedoka“, pokažem na promatrače željne skandala, „jako je dobro vidjelo tko je koga napao. Ako misliš kako je kod nanošenja teških tjelesnih ozljeda 'verbalna pro‐ vokacija' prihvatljiva obrana, onda si naprosto gluplja nego što izgledaš. Vidiš li ovu kopču za šešir?“ Darkerica broj dva ugledala je krv na kopči i odmah je ispustila: dvije sekunde kasnije, ja sam je strpao u džep. „Smrtonosno oružje, upotrijebljeno s upravo takvom namjerom. Na njemu je tvoj DNK. Za to se dobije četiri godine zatvora. Da, cure moje: četiri godine. Ako ste probile ušni kanal, to je onda sedam, a kad sud bude čuo sve što imam protiv vas, sedam će stvarno značiti sedam. Onda. Mislite da blefi‐ ram?“ Basistova agresivnost sad je malo poljuljana: „Tko si koji kurac pa ti?“ Nasmijem se najluđim smijehom L. Rona Hubbarda koji sam u stanju izvesti. „Post‐ diplomski student prava, genije. Ono što je ovdje zanimljivije jest tko si ti - suučesnik. Znaš li što to znači, jednostavnim jezikom rečeno? Znači da će i tebi opaliti kaznu.“ Bahatost popušta i kod Darkerice broj dva. „Ali ja...“ Basist je povuče za ruku. „Daj, Andrea, idemo.“ „Samo bježi, Andrea!“ podrugnem se. „Nestani u gomili - ali, čekaj malo! - Polijepili ste svoje portrete po cijelom Cambridgeu, zar ne? Onda ste se sami sjebali. Do kraja.“ Come Up to the Lab zaključili su da je vrijeme za napuštanje zgrade. Viknem za njima: „Vidimo se na saslušanju! Donesite si telefonske kartice za pritvor - trebat će vam!“ Penhaligon je podigao stol, a Olly skupio čaše. Fitzsimmons je Cheesemana odvukao na klupu, a ja sam ga pitao koliko mu prstiju držim pred očima. Stresao se i obrisao 86 www.balkandownload.org

usta. „Napala mi je uho, dovraga, a ne oko.“ Pojavio se i maksimalno bijesni gazda. „Što se tu događa?“ Okrenem se prema njemu. „Našeg prijatelja upravo su napala tri pijana srednjoškol‐ ca i potrebna mu je liječnička pomoć. Kao redovnim gostima ne bi nam bilo drago da vam oduzmu dozvolu, zato će Richard i Olly kad dođemo na hitnu dati iskaz iz kojeg se može zaključiti kako je do napada došlo negdje drugdje. Osim ako nisam pogrešno pro‐ cijenio situaciju i vi biste radije da se uključe vlasti?“ Gazda procijeni stanje stvari. „Ne baš. Hvala.“ „Nema na čemu. Olly: je li Čarobna Astra blizu parkirana?“ „Na parkiralištu koledža, da, ali Ness bi-“ „Mislim, moj auto je isto na raspolaganju“, kaže uslužno Penhaligon. „Jonny, imaš previše promila, a otac ti je prekršajni sudac.“ „Večeras će svuda zaustavljati za alkotestove“, upozori gazda. „Ti si ovdje jedini trijezan, Olly. A ako pozovemo hitnu iz bolnice Adenbrook, s njom će doći i policija i...“ „Pitanja, iskazi i pretresanja obiteljskih veza“, kaže gazda, „a onda će se uplesti i vaš koledž.“ Olly gleda Ness kao dječak koji je ostao bez slatkiša. „Hajde samo“, veli mu ona. „Išla bih s tobom, ali kad vidim krv...“ Složi gadljivu facu. „Pomogni prijatelju.“ „Večeras sam te trebao voziti u Greenwich.“ „Ne brini. Mogu ja kući i vlakom - nisam više dijete, ako si zaboravio? Nazovi me u nedjelju pa ćemo se čuti oko planova za Božić, jel' može? Idi sad.“ Na mojoj radiobudilici svijetli 01:08 kad sa stubišta začujem korake, onda stanu, pa se čuje stidljivo kuc-kuc-kuc na vanjskim vratima. Nabacim kućni ogrtač, zatvorim vra‐ ta spavaće sobe, prođem kroz salon i otvorim vrata, ostavim lanac. Škiljim u tamu: „Olly? Koja je ura?“ Olly u prigušenom svjetlu izgleda poput nekog Caravaggiovog lika. „Oko pola je‐ dan.“ „Sranje. Jadniče. Kako je bradati?“ „Ako preživi akutni napad samosažalijevanja, bit će dobro. Dobio je injekciju protiv tetanusa i nešto što je u stvari malo ozbiljniji flaster. Trauma je bila Noć živih mrtvaca. Upravo sam odbacio Cheesemana do stana. Je li Ness stigla na kolodvor?“ „Jamačno. Penhaligon i ja otpratili smo je do taksi stajališta u Ulici Drummer, s obzi‐ rom na to da znamo kako petkom navečer stoje stvari. Fitz je nakon što si otišao naletio na Chetwynd-Pitta i Yasminu, pa su otišli u klub. Onda je, kad smo Ness isporučili na sigurno, otišao i Penhaligon. Ja sam zaključio da nemam snage, pa sam tu proveo eroti‐ ziranih sat vremena uz Bushonomiku i Novi monetarizam I. F. R. Coatesa pa otišao u 87 www.balkandownload.org

krpe. Čuj, pozvao bih“ - zijevnem kao nilski konj - „pozvao bih te da udeš, ali sam skroz izmožden.“ „Ona nije…“ Olly razmišlja, a onda mu prorade klikeri „...ostala na piću, ili takvo što? U Pokopanom biskupu?“ „I. F. R. Coates je frajer, Olly. Predaje na koledžu Blithewood u saveznoj državi New York.“ „Mislio sam u stvari“, koliko mi Olly samo žudi povjerovati, „na Ness.“ „Ness? Ness je samo htjela krenuti za Greenwich.“ Blago sam povrijeđen, Olly bi morao imati toliko povjerenja u mene da mu se neću nabacivati curi. „Sigurno je stigla na onaj u devet i pedeset i sedam za King's Cross, onda za Greenwich, gdje se nedvoj‐ beno lijepo ušuškala pa sanja o štovanom gospodinu Ollyju Quinnu. Dražesna djevojka, mogu reći, koliko sam uspio vidjeti. Očito je u tebe zaljubljena do ušiju.“ „Misliš? Ovaj tjedan je bila baš nekako, ne znam, nadrkana. Već sam se počeo bojati da možda...“ I dalje se pravim blesav. Olly rečenicu ostavi nedovršenom. „Što?“ upitam ga. „Da možda razmišlja da ti da nogu? Stvarno nisam imao takav do‐ jam. Ovakve žene, koje vole aktivan život, obično se ponašaju kao stroge učiteljice pre‐ ma tipovima do kojih im je stvarno stalo. A nemoj odbaciti ni puno očigledniji uzrok ženske iritacije: Lucille se pretvarala u zajedljivog psihopata svakih dvadeset i osam dana.“ Olly kao da se razvedrio. „Pa, hajde. Valjda. Možda.“ „Preko Božića ćete se nalaziti, je li tako?“ „Planirali smo večeras dogovoriti kad i gdje.“ „Šteta što je našem Richardu trebao dobri Samarićanin. Ali opet, to kako si preuzeo kontrolu tamo u pubu, skroz ju je impresioniralo. Rekla je, to joj je pokazalo koliko si pribran kad izbije neka kriza.“ „To je rekla? Baš, onako, naglas?“ „Gotovo doslovno, da. Kod taksi stajališta.“ Olly je sav procvao: da je plišan i visok petnaest centimetara, Toys R Us bi ga proda‐ vali na tisuće. „Olly, prijatelju, sad bih se srdačno pozdravio s tobom.“ „Je, oprosti, Hugo, svakako. Hvala i laku noć.“ Kad sam se vratio u topli krevet koji je mirisao na ženu, Ness mi je prebacila nogu preko bedara: „Stroga učiteljica? Trebala bih te odmah izbaciti iz kreveta.“ „Samo probaj.“ Prijeđem prstima preko njenih oku ugodnih kontura. „Bolje da odeš u cik zore. Upravo sam te otpravio u Greenwich.“ „Do zore ima još dosta. Svašta se može dogoditi.“ Kružim joj prstom oko pupka, ali se uhvatim kako razmišljam o Immaculée Cons‐ 88 www.balkandownload.org

tantin. Nju dečkima nisam spomenuo: nije mi se činilo mudrim pretvoriti susret u aneg‐ dotu. Kad sam se onako isključio, sigurno je pomislila... Što? Da sam upao u kakvu komu, u sjedećem položaju, pa me prepustila tom stanju. Šteta. Ness makne poplun da dođe do zraka. „Problem sa svim tim Ollyjima na svijetu je što su-“ „Baš mi je drago što si skoncentrirana na mene“, kažem joj. „- tako ljubazni i dragi. Od takvih ljudi poludim.“ „Pa nisu li takvi dečki ono što svaka cura traži?“ „Za udaju, svakako. Ali s Ollyjem se osjećam kao da sam zarobljena u radiodrami na Radiju 40... strašno poštenim mladićima iz pedesetih godina.“ „Je, spomenuo je da si zadnjih dana malo nakrivo nasađena. 'Nadrkana'.“ „A on je nedoraslo mlohavo štene.“ „Pa, prava ljubav je slijepa-“ „Umukni. U društvu me tako sram s njim. Već sam u nedjelju odlučila da ću mu dati nogu. Večeras je samo točka na i.“ „Ako je jadni, na propast osuđeni Olly drama na Radiju 4, što sam onda ja?“ „Ti si Hugo“, poljubi me u uho, „perverzni, niskobudžetni francuski film. Na kakav čovjek naleti na televiziji u noćnom programu. Znaš da ćeš ujutro zažaliti što si ga gle‐ dao, ali ipak gledaš i dalje.“ Netko kat niže zviždi izgubljenu melodiju. 89 www.balkandownload.org

20. prosinca „Crvendać.“ Mama kroz prozor na terasu pokaže prema vrtu pod smrznutom bljuzgavi‐ com. „Tamo, na dršku lopate.“ „Kao da je ispao s kakve božićne čestitke“, reče Nigel. Tata žvače brokulu. „Kako to da moja lopata nije u šupi?“ „Ja sam kriv“, kažem. „Spremao sam ugljen. Poslije ću je vratiti. Makar, prvo ću sta‐ viti Alexu grijati tanjur, friški tračevi i prava ljubav ne bi trebali značiti i hladan ručak.“ Odnesem tanjur starijeg brata do nove peći na drva i stavim ga u pećnicu, prekrivenog poklopcem tave. „U, bog te tvoj, mama. Tu bi unutra stala i vještica s Ivicom i Mari‐ com.“ „Da ima kotače“, kaže Nigel, „bila bi Austin Metro.“ „E, to je bio“, loši auti tati su omiljena tema, „pravi krš.“ „Šteta što za Novu godinu nećeš biti s tetom Helenom“, kaže mi mama. „Je.“ Vratim se za stol i nastavim ručati. „Pozdravi mi je.“ „Baš“, reče Nigel. „Kao, ti bi radije za Novu godinu čamio u Richmondu nego se ski‐ jao u Švicarskoj. Baš si srce, Hugo.“ „Koliko ti puta moram reći?“ veli tata. „Nije važno-“ „Što znaš, nego koga“, prekine ga Nigel. „Devet tisuća šesto i osam puta, ako računa‐ mo i ovaj.“ „Zato je važno da se čovjek upiše na poznato sveučilište“, veli tata. „Jer se može umrežiti s budućim velikim, a ne sitnim ribama.“ „Zaboravila sam reći“, prisjeti se mama. „Julia nam je opet osvjetlala obraz. Dobila je stipendiju za studij zaštite ljudskih prava, u Montrealu.“ Sestrična Julia uvijek mi se sviđala, pa me pomisao na njene obraze odvuče u bajro‐ novski smjer. „Sreća da je na tvoje, Alice“, kaže tata, turobna aluzija na razvod bivšeg tetka Micha‐ ela prije deset godina, u kojem su figurirala i tajnica i izvanbračno dijete. „Što ono stu‐ dira Jason?“ „Nešto psiholingvistički“, odgovori mama, „na lankasterskom.“ Tata se namršti. „Zašto njega uvijek povezujem sa šumarstvom?“ „Htio je biti šumar kad je bio mali“, kažem. „Ali se sad odlučio biti logoped“, veli mama. „Mu-mu-mucavi logoped“, reče Nigel. 90 www.balkandownload.org

Meljem papar pa posipam njime svoj pire od bundeve. „To ti je i neduhovito i djeti‐ njasto, Nige. Mucanje bi trebala biti najbolja kvalifikacija za jednog logopeda. Ne čini ti se?“ Nigelu se na licu ukaže izraz tipa, a valjda, kao priznanje da imam pravo. Mama otpije gutljaj vina. „Vino je božanstveno, Hugo.“ „Božanstveno je stvarno pridjev koji ide uz Montrachet iz sedamdeset i osme“, nado‐ veže se tata. „Hugo, stvarno nema smisla da trošiš novac na nas.“ „Pažljivo planiram, tata. Plaća kancelarijskog štakora kod advokata je taman. A na‐ kon svega što ste za mene učinili svih ovih godina, valjda si mogu priuštiti da ti kupim pristojnu cugu.“ „Ali ne bi mi bilo drago da ti nemaš dovoljno“, kaže mama. „Ili da ti studij“, veli tata, „trpi zbog tog posla.“ „Zato nam reci ako ti ikad bude trebalo novca“, kaže mama. „Obećavaš?“ „Doći ću ispružene ruke, ako se ikad ukaže potreba. Obećavam.“ „Meni bi dobro došlo“, oglasi se u nadi Nigel. „Ti ne živiš u okrutnom vanjskom svijetu.“ Tata namršteno pogleda na sat. „Kad smo već kod toga, stvarno se nadam da roditelji Alexove Fräulein znaju da zove Englesku. Sad je najskuplja tarifa.“ „Tata, to su Nijemci“, kaže Nigel. „Puni dojčmaraka.“ „Pričaj ti, ali ujedinjenje će koštati kao svetog Petra kajgana. Moji klijenti u Frank‐ furtu su strašno živčani zbog mogućih posljedica.“ Mama prereže pečeni krumpir. „Hugo, što ti je Alex ispričao o Suzanne?“ „Ništa.“ Nožem i vilicom skidam meso pastrve s kostiju. „Rivalstvo među braćom, ne zaboravi na to.“ „Ali ti i Alex ste ovih dana najveći prijatelji.“ „Sve dok netko“, dometne Nigel, „ne izgovori onih šest smrtonosnih riječi: 'Je li netko za partiju Monopolyja'.“ Glumim uvrijeđenost. „Pa nisam ja kriv što nikad ne gubim?“ Nigel prezirno frkne. „Samo zato što nitko još nije provalio na koji način varaš.“ „Mama, tata, nadam se da ste čuli ovu zlonamjernu, otrovnu optužbu.“ „Nije dokaz da ne varaš.“ Nigel pokazuje nožem. Moj mlađi brat je ove jeseni skinuo junfer: odlaze šahovski časopisi i Atarijeva konzola, stižu KLF i proizvodi za mušku nje‐ gu. „Usput, ja znam tri stvari o Suzanne, do kojih sam došao na temelju sposobnosti za‐ ključivanja. Ako joj se Alex sviđa, onda je (a) slijepa kao šišmiš, (b) navikla baviti se be‐ bama i (c) nedostaje joj osjet mirisa.“ Ulazi Alex: „Kome nedostaje osjet mirisa?“ „Donesi prvorođenome objed iz pećnice“, naredim Nigelu, „ili ću te cinkati, što si i zaslužio.“ Nigel pokorno posluša. „Onda, kako je Suzanne?“ pita mama. „Je li u Hamburgu sve u redu?“ „Je, je.“ Alex sjedne za stol. Čovjek je od malo riječi. 91 www.balkandownload.org

„Rekao si da studira farmakologiju?“ upita mama. Alex nabode jezgru karfiola koju ima na tanjuru. „Aha.“ „A misliš li kako ćemo je jednom možda imati priliku upoznati?“ „Teško je reći“, kaže Alex, pa se sjetim uzaludnih nada moje jadne Mariàngele. Nigel stavi ručak pred našeg starijeg brata. „Ono što mi ne ide u glavu je“, govori tata, „kako su se samo smanjile udaljenosti. Djevojke u Njemačkoj, skijanja u Alpama, studiranje u Montrealu: sve je to danas nor‐ malno. Ja sam prvi puta putovao izvan Engleske kad sam išao u Rim, a tad sam bio tvo‐ jih godina, Hugo. Nitko od mojih prijatelja nije bio tako daleko od kuće. Prijatelj i ja otišli smo do trajekta Dover-Calais, onda smo ustopirali nekog da nas odveze do Marse‐ illea, pa od tamo do Torina, pa u Rim. Trebalo nam je šest dana. Imali smo osjećaj da smo stigli do kraja poznatog svijeta.“ Nigel upita: „Jesu li to poštanskoj kočiji otpali kotači, tata?“ „Jako smiješno. U Rimu sam opet bio tek prije dvije godine, kad je New York odlučio tamo održati europsku glavnu skupštinu dioničara. Poletjeli smo na vrijeme za kasni ručak, nekoliko kontrola, pa smo se muvali do ponoći, već sutradan smo se vratili u London da stignemo na-“ Iz dnevne sobe dopre zvonjava telefona. „Za jednog od vas, dečki“, objavi mama. „Ne znam za koga bi drugog bilo.“ Nigel klizne hodnikom u dnevnu sobu: pastrva me razočarano gleda s tanjura. Neko‐ liko sekundi kasnije, eto ga natrag. „Hugo, zvala je neka Diana, tražila tebe - Diana Spinster, Spankser, Spencer, nisam baš dobro čuo. Rekla je da navratiš do dvorca dok joj je muž na turneji po Commonwealthu... Spomenula neko tesanje po tantri? Rekla je da ćeš ti već znati.“ „Može se napraviti operacija, braco. Jako bi ti pomogla da ne misliš samo na jedno. To ti kod veterinara ne košta puno.“ „Tko je zvao, Nigele?“ pita mama. „Dok još nisi zaboravio.“ „Gđa Purvis iz Riverside Villas. Rekla je da Hugu prenesem kako se brigadir danas bolje osjeća, pa ako mu se danas popodne i dalje dolazi u posjet, može doći između tri i pet.“ „Odlično, tata, ako si siguran da ti ne trebam...“ „Ma samo idi. Tvoja majka i ja smo ponosni na to što i dalje ideš čitati brigadiru, je li tako, Alice?“ Mama kaže: „Jako.“ „Hvala“, slegnem ramenima od nelagode, „ali brigadir Philby je bio tako sjajan kad sam kod njega išao na sate građanskog odgoja u Dulwichu, bio je pun raznih anegdota. To je najmanje što mogu učiniti za njega.“ „O, bože“, zastenje Nigel. „Upao sam u epizodu Male kuće u preriji.“ „Da ti pomognem iz nje izaći“, kaže mu tata. „Ako Hugo ide kod brigadira, ti možeš 92 www.balkandownload.org

sa mnom po jelku.“ Nigel je zgrožen. „Ali ja i Jasper Farley idemo danas popodne u Tottenham Court Road!“ „A zašto uopće idete?“ Alex gura hranu na vilicu. „Samo slinite nad hi-fi opremom i sintesajzerima koje si ne možete priuštiti.“ S terase odjekne tresak. Krajičkom oka opazim bljesak nečeg crnog. Lonac s cvijećem valja se po terasi, lopata se prevali na tlo, a crni bljesak pretvori se u mačku s crvenda‐ ćem u gubici. Ptica još maše krilima. „Oh.“ Majka se strese. „Ovo je strašno. Možemo li što učiniti? Mačka izgleda tako zadovoljna svojim podvigom.“ „To se zove opstanak najjačih“, odgovori joj Alex. „Da spustim rolete?“ upita Nigel. „Draga, ne miješajmo se u prirodu“, kaže tata. Ja sam ustao i izašao na stražnji ulaz. Studeni zrak brije mi kožu dok se derem na mačku: „Šic, šic!“ Mačji lovac skoči na krov vrtne šupe i promatra me. Šiba repom. Izna‐ kažena ptica trza joj se u gubici. Čujem bučni prelet zrakoplova. Pukne grančica. Sva su mi čula napeta. „Moj suprug tvrdi“, sestra Purvis tutnji linoleumom prema knjižnici u Riverside Vil‐ las, „kako mladi danas ili muzu socijalnu pomoć, ili su pederi, ili samo gledaju svoju ko‐ rist.“ Nosnice mi bode vonj sredstava za dezinfekciju s mirisom bora. „Ali sve dok je Britanija u stanju odgojiti fine mladiće kao što si ti, Hugo, mislim kako nećemo tako skoro zaglibiti u barbarstvu, ha?“ „Molim vas, sestro Purvis, napuhavate me toliko da neću moći proći kroz vrata knjižnice.“ Iza ugla naletimo na stanarku doma koja se čvrsto drži za rukohvat. Mršti se gledajući zimom okovani vrt, kao da je u njemu nešto zaboravila. Od donje usne do svi‐ jetlozelene veste visi joj traka sline. „Na standarde, gospođo Bolitho“, kaže njegovateljica i izvuče papirnatu maramicu iz rukava. „Na što pazimo? Na standarde, ha?“ Pokupi maramicom stalaktit sline i baci je u kantu za smeće. „Sjećate se Huga, gospođo Bolitho, brigadirovog mladog prijatelja?“ Gospođa Bolitho okrene glavu, a meni na pamet padne ona pastrva za ručak. „Baš mi je drago, gospođo Bolitho“, veselo joj se obratim. „Pozdravite Huga, gospođo Bolitho. Hugo je naš gost.“ Pogleda opet sestru Purvis pa zacendra. „Ma što je sad to? Chitty Chitty Bang Bang je dolje u dnevnom boravku na televizi‐ ji. Leteći auto. Zašto i vi ne biste otišla gledati, ha?“ Sa zida nam se smiješi lisičja glava. „Budite tu“, veli bolničarka Purvis gospođi Bolitho, „dok ja odvedem Huga u knjižni‐ cu. Onda možemo skupa u dnevni boravak.“ 93 www.balkandownload.org

Gospođi Bolitho zaželim sretan Božić, za što su slabi izgledi. „Ima četiri sina“, vodi me dalje sestra Purvis, „svi imaju londonske adrese, ali joj ni‐ kad ne dolaze u posjet. Pomislili biste da je starost neki zločin, a ne odredište prema ko‐ jem svi putujemo.“ Razmišljam bih li na svjetlo dana opet malo iznio svoju teoriju kako se naša kultura sa smrću nosi tako da je gura pod tepihe potrošačkog društva i reinkarnacije; sve te Ri‐ verside Villas ovog svijeta samo su paravani koji nam omogućavaju samozavaravanje, da su starci u stvari nešto krivi: krivi jer služe kao dokaz da je naše svjesno sljepilo za smrt upravo i jedino to. Ali ne, neka sestra Purvis zadrži svoje pojednostavljeno mišljenje o meni. Stigli smo do knjižnice gdje moj vodič nastavi sotto voce: „Znam da te to neće smesti, Hugo, ako te brigadir ne prepozna.“ „Ni najmanje. Da li mu se i dalje... priviđaju poštanske marke?“ „Da, povremeno ga spopadne deluzija. A, evo nam i Mariângela - Mariângela!“ Mariângela nam priđe s naramkom uredno složenih plahti. „Yugo! Sestra Purvis veli ti danas dolaziš. Kako je u Nor-witchu?“ „Hugo pohađa Cambridge, Mariângela.“ Sestra Purvis se strese. „Cambridge. Ne Norwich. Velika razlika.“ „Pardon, Yugo.“ Mariángeline nestašne brazilske oči u meni bude i više od nade. „Moj zemljopis Engleske, još je malo bezveze.“ „Mariângela, možda bi mogla donijeti kavu u knjižnicu Hugu i brigadiru. Ja bih se trebala vratiti gđi Bolitho.“ „Svakako. Drago mi je što sam vas opet vidio, sestro.“ „Ne zaboravi se javiti prije nego pođeš.“ S tim riječima odlazi. Pitam Mariángelu: „Kakva je u stvari kao šefica?“ „Na mom kontinentu smo navikli na diktatore.“ „Jel' po noći spava, ili se samo ukopča u utičnicu?“ „Nije loša kao šefica, ako se uvijek s njom složiš. Možeš se na nju osloniti. A u naj‐ manju ruku uvijek kaže što misli, stvarno.“ Mariángelu bih opisao kao vragolastu, ali ne i otrovnicu. „Čuj, Anđo, i tebi i meni treba prostora.“ „Osam tjedana, Yugo. Dva pisma, dva telefonska poziva, dvije poruke na mojoj tele‐ fonskoj sekretarici. Meni ne treba prostor, nego kontakt.“ U redu, onda je negdje između vragolaste i povrijeđene. „Nisi ti stručnjak za što meni treba.“ Reci joj da je među vama svršeno, savjetuje Mudri Hugo, ali Napaljeni Hugo voli uniforme. „Nisam stručnjak za tebe, Mariângela. Niti za bilo koju drugu ženu. Čak ni za sebe. Prije tebe sam imao par djevojaka - ali... ti si drukčija. Do kraja ljeta, u mojoj gla‐ vi vrtio se TV program na kojem se prikazivala samo Mariângela Pinto-Pereira, cijeli dan, cijelu noć. Prepalo me to. Nisam to mogao drugačije podnijeti nego da si uzmem 94 www.balkandownload.org

malo prostora. Jako često, samo što te nisam nazvao... ali... onda... bio sam neiskusan momak, Anđo, a ne zao.“ Otvorio sam vrata knjižnice. „Hvala ti na nekoliko prekrasnih sjećanja, žao mi je što sam te povrijedio svojom neosjetljivošću. Istinski.“ Noga joj je u vratima. Vragolasta i vatrena. „Sestra Purvis kaže da tebi i brigadiru donesem kavu. I dalje crnu, s jednom kockicom šećera?“ „Molim. Ali bez amazonskog vudua od kojeg bi mi se smanjili testisi, ako nije pro‐ blem.“ „Oštar nož je bolji od vudua.“ Mrko me pogleda. „Mlijeko ili vrhnje u prahu u kavu, kako pijete na sveučilištu Came-bridge?“ „Od bijele kave dobijem neugodan osip.“ „Onda ako - ako - ti nađem pravu brazilsku kavu, ti ćeš piti?“ „Mariângela. Kad jednom probaš pravu stvar, sve drugo je jeftina imitacija.“ „Već smo blizu kraja, brigadire“, kažem starcu i okrenem stranicu. „'Ali se za mene či‐ tav Istok sastoji jedino u tom viđenju moje mladosti. On je čitav sadržan u onom času kada sam ga ugledao svojim mladim očima. Došao sam k njemu po završetku borbe s morem, a bio sam mlad i vidio sam ga, gdje gleda na me. I to je sve, što je ostalo od nje‐ ga! Samo trenutak; trenutak snage, pustolovine, čara - mladosti! Trak sunca na čudnoj obali, toliko da osjetiš, toliko da uzdahneš, pa zbogom! - Noć! - Zbogom!...“ 1 Srknem gutljaj mlake kave: šalica brigadira Philbyja ostala je netaknuta. Ovaj vitalni, duhoviti čovjek kojeg sam poznavao pet godina prije sad mu je samo sjena, smještena u kolica. Godine 1986. bio je sedamdesetogodišnji pedesetogodišnjak i živio u velikom zdanju u Kewu, s odanom sestrom udovicom, gospođom Hatter. Brigadir je stari prijatelj ravna‐ telja moje škole i iako sam mu u stvari samo trebao kositi travu dok mu se ne oporavi slomljena noga, u meni je prepoznao srodnu dušu, pa smo sate mojeg građanskog odgo‐ ja provodili igrajući poker, cribbage i ajnc. Čak i nakon što je ozdravio, odlazio sam kod njega gotovo svaki četvrtak navečer. Gđa Hatter bi me „ugojila“, a onda bi se povukli za kartaški stol gdje me učio kako „navesti Sreću da pred tobom skine gaće“, metodama koje čak ni Toadu ne bi pale na pamet. Bio je pravi gizdelin, a u svoje vrijeme i priličan ženskar, strastven filatelist, jezikoslovac i kozer. Kad bi popio čašu crnog vina, pričao bi mi o danima koje je proveo u Mornaričkim specijalnim postrojbama za vrijeme rata u Norveškoj, a poslije u Korejskom ratu. Tražio je od mene da čitam Conrada i Čehova i naučio me kako se može doći do lažne putovnice, ako na groblju odabereš ime, a onda napišeš molbu u državnu maticu u Somerset Houseu da ti pošalju izvod iz matične knji‐ ge rođenih. Metoda mi je već bila poznata, ali sam se pretvarao da to sad prvi put ču‐ jem. Brigadir Philby jedva da se miče. Povremeno pomakne glavu u stranu, poput Stevi‐ eja Wondera za klavirom, a u brazdama na sakou skuplja mu se perut. Obrijao ga je očito rastreseni bolničar, a starac na sebi ima i pelene za inkontinenciju. S vremena na 95 www.balkandownload.org

vrijeme izusti po koju nerazgovijetnu riječ, ali uglavnom ne govori. Nemam pojma uži‐ va li u Conradovoj Mladosti i dalje kao nekad, ili mu je sad tek mučenje jer ga podsjeća na sretnije dane. A možda nema pojma što to govorim, pa čak ni tko sam. Nema veze. Mariângela kaže da se dementnoj osobi najbolje obraćati kao da je ona osoba koju si nekad poznavao i dalje negdje u njoj, u toj ruševini od čovjeka. Ako grije‐ šiš, pa te osobe više nema, ne možeš joj naškoditi, a pružaš joj visok standard skrbi; ako si pak u pravu i osoba koju si poznavao još je uvijek negdje zarobljena unutra, ti si joj žila kucavica. „Sad na posljednju stranicu, brigadire. 'No, tako mi svega onoga, što je čudesno, jel to more, pitam se, samo more, ili je samo moja mladost? Tko to može reći? Ali vi ovdje, vi ste svi dobili ponešto od života: novac, ljubav, sve, što se dobije na kop‐ nu - no molim, recite mi, nije li to bilo najljepše vrijeme, kad smo bili mladi na moru; mladi, a nismo imali ništa, na moru koje ne daje ništa osim ljutih udaraca i katkad prili‐ ku da osjetite svoju snagu, samo to, pa zar za tim svim žalite?'“ Nešto mu sušne u grlu. Je li to uzdahnuo? Ili mu tek zrak prebire po glasnicama? Kroz rupu u drveću na kra‐ ju vrta vidim Temzu, srebrnu i metalno sivu. Čamac se peteročlanom posadom proleti s lijeve na desnu stranu. Dok si trepnuo već ga nema. Vrtlar s kačketom grablja lišće. Zadnji odlomak pri svjetlu koje polako nestaje: „'I svi mu potvrdimo glavom: i nov‐ čar i računovođa i pravnik, svi mu kimnemo nad sjajnim stolom, što je poput mirne plohe smeđe vode odražavao naša isprugana i narovana lica, naša lica, žigosana tru‐ dom, prijevarama, uspjehom, ljubavlju, naše umorne oči, koje još traže, koje još uvijek traže, koje tjeskobno traže nešto od života, nešto, što je već propalo, dok ga mi očekuje‐ mo, minulo neviđeno, u jednom uzdisaju, u jednom blijesku, zajedno s mladošću, sa snagom, s dugom pjesmom obmana.'“ Zatvorim knjigu i upalim svjetiljku. Na satu mi stoji 16:15. Ustanem i navučem za‐ vjese. „Pa, gospodine.“ Kao da se obraćam praznoj prostoriji. „Očito ne bi bilo dobro da vas suviše zamaram.“ Neočekivano, brigadirovo lice zategne se i probudi, otvore mu se usta, pa iako mu je glas sablastan i riječi nerazgovijetne zbog moždanog udara, uspijem ih razabrati: „Moje... vražje... marke...“ „Brigadire Philby - ja sam Hugo. Hugo Lamb, gospodine.“ Drhtavom rukom pokuša me uhvatiti za rukav. „Policija...“ „Kakve marke? Na što mislite?“ „Pravo... malo... bogatstvo...“ U očima mu bljesne inteligencija, pa mi se na trenutak čini kako će izreći optužbu, ali sekundu kasnije, trenutak je već minuo. Vani hodnikom škripe kolica. Brigadira kojeg sam poznavao iza tog bezizražajnog lica više nema, osta‐ vio me nasamo sa satom, policama i lijepim knjigama koje nitko nikada ne čita, kao i jednom neizbježnom istinom: što god da učinim od svojeg života, koliko god moći, bo‐ gatstva, iskustva, znanja ili ljepote skupim, i ja ću završiti kao i ovaj ranjivi starac. Kad 96 www.balkandownload.org

pogledam brigadira Reginalda Philbyja, kroz teleskop vremena u stvari promatram sebe. Mariângelina snolovka njiše se kad je zveknem, među spiralnim kovrčama svoje dra‐ gane nađem križ koji nosi oko vrata. Uzmem Sina Božjeg u usta i zamišljam kako mi se rastapa na jeziku. Seks je možda protuotrov za smrt, ali vječni život može ponuditi tek vrsti, ne i jedinki. Na CD plejeru, Ella Fitzgerald je jedne vruće berlinske večeri, prije četrdeset godina, zaboravila tekst pjesme „Mac The Knife“. Vlak na liniji podzemne Dis‐ trict Line klopara pod nama. Mariângela mi poljubi podlakticu, a onda snažno ugrize. „Hej“, požalim se i uživam u boli. „Jel' se tako na portugalskom kaže 'Zemlja mi se za‐ tresla, gospodaru moj, a kako je bilo tebi?'“ „Tako se na portugalskom kaže 'Mrzim te jer lažeš, varaš, jer si čudovište, psihopat, perverznjak, zato truni u paklu, kurvin sine'.“ Moj podignuti balvan se iskobeljao: iščekivanje nas oboje nasmije, zbog čega preura‐ njeno svršim. Zgrabim prezervativ prije nego joj njegova utroba zamrlja ružičaste plah‐ te i načinim mu pokrov od papirnate maramice. Uparivanje je mahnitost: rasparivanje farsa. Mariângela se okrene prema meni pa se pitam zašto su žene ružnije kad ih oguliš i potrošiš? Sjedne pa popije malo vode iz čaše nad kojom bdije Isus iz Rija. „Hoćeš ti?“ Prinese mi čašu usnama. Mariângela mi vodi ruku do svojeg srca: tuče ljubav ljubav ljubav ljubav ljubav ljubav ljubav. Ah, trebao sam slušati Huga Mudrog... „Yugo, kad ću se upoznati s tvojom obitelji?“ Navlačim bokserice. Rado bih se istuširao, ali autosalon Aston Martina se skoro za‐ tvara, pa moram požuriti. „Zašto želiš upoznati moju obitelj?“ „Normalno je da želim. Sad se viđamo šest mjeseci. Dvadeset prvi lipanj je bio, kad si prvi put došao. Sutra je dvadeset prvi prosinac.“ Bože, brojačica obljetnica. „Anđele, da izađemo na večeru i proslavimo, a ne petlja‐ mo u to moju obitelj, a?“ „Hoću upoznati tvoje roditelje, braću...“ Da, naravno: Mama, tata, Nigel, Alex; ovo je Mariângela. Porijeklom je iz jednog od bezličnih predgrađa Rija, radi kao njegovateljica starijih osoba u Riverside Villas i na‐ kon što obiđem brigadira Philbyja, izjebem je na mrtvo ime. Onda: što ima za večeru? Majicu sam našao uz krevet. „Iskreno, ne volim baš dovoditi djevojke kući.“ „O, onda ću ja biti prva. Baš krasno.“ „Zasebne dijelove života“ - traperice, šlic, remen - „držim odvojeno.“ „Ja sam ti djevojka, a ne 'dio'. Jel' se ti mene sramiš?“ Uh, kakav vješt ubod emotivnom ucjenom. „Dobro znaš da nije tako.“ Mariângelina glava zna da ne treba ustrajavati na temi, ali za volanom joj je sad srce. „Onda se dakle sramiš obitelji?“ 97 www.balkandownload.org

„Ništa više nego bilo koji drugi srednji brat.“ „Onda te sram... jer sam pet godina starija?“ „Imaš dvadeset i šest godina, Anđele. Ne bi se reklo da si stara.“ „Onda...tvojim roditeljima nisam dovoljno bijela?“ Zakopčao sam košulju marke Paul Smith. „To ne igra nikakvu ulogu.“ „Zašto se onda ne mogu upoznati s obitelji svog dečka?“ Prva čarapa, druga. „Naprosto... nismo u toj fazi.“ „Glupost, Yugo. U vezi, ne daješ samo svoje tijelo, jel' tako? Dok si u Cambridgeu i piješ onaj drek od kave s bijelim curama na doktoratu, ja ne sjedim tu i molim boga da nazoveš, čekam kad će pismo. A, ne. Jedan tip je konzultant, u privatnoj bolnici, pitao me da me izvede u japanski restoran u Mayfairu. Prijateljice mi vele: 'Luda si ako odbi‐ ješ!' Ali ja sam odbila - zbog tebe.“ Mučim se da se ne osmjehnem na ovaj amaterski pokušaj. „Za šta ti ja onda služim? Samo za seks dok si na praznicima?“ U redu, kaput mi je kod vrata, isto tako i kaubojske čizme; i dalje je gola kao snjego‐ vić, a nigdje pri ruci nema nikakvog oružja. „Ti si prijateljica, Mariângela. Danas si in‐ timna prijateljica. Ali želim li te upoznati s roditeljima? Ne. Živjeti s tobom? Ne. Plani‐ rati budućnost, slagati oprano rublje s tobom, nabaviti mačku? Ne.“ Ispod prozora prođe još jedan vlak, kao dobar šlagvort za scenu plača: prizor koji postoji otkako postoje hominidi i suzne žlijezde. Ti se prizori baš sad odigravaju po cije‐ lom planetu, na svim mogućim jezicima. Mariângela briše suze pa okrene glavu, a Olly Quinnovi ovog svijeta padaju na koljena i obećavaju kako će se popraviti. Ja obučem kaput i obujem čizme. Kad je to vidjela, prestala je plakati. „Jel' ti odlaziš? Sad?“ „Ako nam je ovo rastanak, Anđele, zašto samo produljivati agoniju?“ Od povrijeđene žene do mržnje u pet sekundi. „Sai da minha frente! Vaipra puta que pariul“ Fino. Prekid će imati manje repova ako me zamrzi. Jednom nogom preko praga, do‐ dao sam: „Ako će tom tvom konzultantu trebati poduka o Mariângeli Pinto-Pereiri, mo‐ žeš ga uputiti na mene, dobit će par savjeta.“ Nakon jednog ubojitog pogleda, bljeska mišićave ruke i kratkog pogleda na vrhun‐ sku brazilsku sisu, Isus od Rija poletio je prema meni brzinom meteora. Reagirao sam na vrijeme, pa je Isus lupio u vrata i pretvorio se u kišu gipsane tuče. Sumorno vrijeme u šest sati najavljuje snijeg. Stavim na glavu kapu od oposumovog krzna. Na ulicama imućnih stanovnika Richmonda vlada pozitivno ozračje. Vlasnici kuća zastrli su zastorima svoje građanske sobe pune polica s knjigama i zidova sa slika‐ ma, obasjanih božičnim jelkama. Odlučim se za kratku obilaznicu Ulicom Red Lion. Djevojka koja radi na recepciji autosalona Aston Martina ima drske obline, poput nji‐ hovih automobila, ali lice joj je čisti ET. Trača na telefon dok prolazim - kratko sam joj 98 www.balkandownload.org

kimnuo u znak da me njen šef očekuje i prošao kroz salon do otvorenih vrata s natpi‐ som VINCENT COSTELLO, PRODAJA. U prostoriji sam zatekao muškarca tridesetih godina, s fudbalerkom punom gela, u konfekcijskom odijelu iz osrednje trgovine, kako neuspješno pokušava zamotati kutiju autića marke Scalextric. „Zdravo“, kaže mi. „Izvo‐ lite?“ Naglasak frajera iz istočnog Londona; na radnom stolu drži fotografiju na kojoj je s nekim dječakom, ali na slici nema mame niti on ima vjenčani prsten na ruci. „Ako smijem biti tako slobodan, vi ste Vincent Costello?“ „Jesam, baš kako i piše na vratima.“ „Zanima me vrijednost rabljene Aston Martin Code. Ali preča stvar je“, bacim po‐ gled na napola zamotanu kutiju, „što vama treba još jedan palac.“ „Ne, ne, stvarno, ne morate.“ „Istina, ne moram, ali će vam dobro doći. Ako dopustite da vam pomognem.“ „U redu, hvala. To je za mog klinca, ima pet godina.“ „Vidim, ljubitelj je formule 1?“ „Je, lud je za autima i za svim što ima motor. Obično mama zamota, ali...“ Vrh selo‐ tejpa odere komad papira, pa Costello pretvori „jebem ti“ u „jesem ti“. „Kutije zamatajte dijagonalno.“ Prije nego što se stigao usprotiviti, zauzeo sam nje‐ govo mjesto. „Kvadratiće selotejpa uvijek pripremite unaprijed, papir natjerajte da se presavije i...“ Nekoliko sekundi kasnije, na stolu mu stoji savršeno zamotana kutija. „Dar je spreman.“ Vincent Costello je impresioniran. „Gdje ste to samo naučili?“ „Teta mi ima mali lanac luksuznih suvenirnica. A njen nestašni nećak je svojedobno često priskakao u pomoć.“ „Baš ste joj se našli. Onda. Rekli ste, Aston Martin Coda?“ „Iz 1969., sto i sedamdeset tisuća, prvi vlasnik, dobro održavana.“ „Prilično skromna kilometraža za tako drevan primjerak.“ Iz ladice radnog stola izva‐ di list papira s brojkama. „Smije li se pitati tko je taj prvi vlasnik? Jer vi očito ne vozite još od 1969.“ „Ne, prijatelj je naslijedio auto od oca. Usput, zovem se Hugo, Hugo Lamb, a prijatelj je iz obitelji Penhaligona iz Penzancea.“ Nakon tih riječi smo se rukovali. „Kad je prija‐ telju preminuo otac, obitelji je ostavio grozan rusvaj od financija i debeli račun poreza na nasljedstvo.“ Vincent Costello suosjećajno klimne glavom. „Shvaćam.“ „Prijateljeva majka je divna žena, ali nema blagog pojma o novcu. Povrh svega, obi‐ teljskog odvjetnika i financijskog savjetnika upravo su strpali iza rešetaka zbog preva‐ re.“ „Ti bokca, sve im se baš fino poklopilo, ha?“ „Upravo tako. Dakle, kad sam zadnji put razgovarao s Jonnyjem, ponudio sam mu da porazgovaram o njegovom Aston Martinu s čovjekom koji vodi naš lokalni autosa‐ 99 www.balkandownload.org

lon - odnosno, s vama. Roditelji mi stanuju u Ulici Chislehurst. U prodaji klasičnih automobila ima više bandita nego šerifa, a pretpostavljam kako bi londonski trgovac poput vas mogao jamčiti i stanoviti stupanj diskrecije, na kakav prijatelj ne bi mogao računati, ako bi se obratio nekom u Devonu ili Cornwallu.“ „Imate odličan instinkt, Hugo. Da vidimo ažurirani cjenik…“ Costello otvori datote‐ ku. „Je li vaš otac naš klijent?“ „Tata sad vozi BMW, ali bi ga nešto elegantnije moglo zanimati. Pa, bendžolu danas ima svaki japi. Svakako ću mu spomenuti vašu susretljivost.“ „To bi mi bilo jako drago. Superiška, Hugo. Možete reći prijatelju da je okvirna cifra za Aston Martin Codu iz 1969., s prijeđenih oko sto i pedeset tisuća, ako nema nekih problema...“ Vincent Costello vuče prst niz stupac „...nekih dvadeset i dvije tisuće. No, na ruku će mu ići što prodaje u Londonu - među klijentima imam i jednog arapskog gospodina, kolekcionara koji je spreman dati malo bolju cijenu jer zna kako mu nećemo uvaliti mačka u vreći, pa mislim kako bih mogao navući na dvadeset i pet somova. Za to bi mehaničar iz našeg salona morao pregledati vozilo, a gospodin Penhaligon bi nam morao osobno donijeti papire.“ „Svakako, želimo da sve bude čisto.“ „U tom slučaju, evo vam moja vizitka - stojim mu na raspolaganju, ako se odluči na‐ zvati.“ „Odlično.“ Stavim posjetnicu u novčanik od zmijske kože, rukujemo se i na odlasku mu zaželim: „Sretan Božić, gospodine Costello.“ 100 www.balkandownload.org