Kostani satovi - David Mitchell

redovni profesor) i Hilary Zakrewska (lingvistika, isto tako), koje upijaju duhovite pri‐ mjedbe što ih uz kamin izgovara Christina Pym-Lavit (pročelnica političkih znanosti, predsjednica odbora za izbor redovnih profesora). Ako u Blithewoodu ne steknu status redovnog profesora, ni jedan drugi koledž iz Ivy Leaguea neće im ponuditi nastavak ka‐ rijere. Christina Pym-Lavit mahne mi da priđem. „Privuci štokrl, Crispine, baš sam Hi‐ lary i Claude pričala kako mi je pukla guma dok sam Johna Updikea i Aphru Booth vo‐ zila na radionicu u Iowi - vjerujem kako ih oboje poznaješ?“ „Tek površno“, odgovorim. „Nemoj se sramiti“, kaže Redovni Profesor, ali nije da se sramim. Updikea sam inter‐ vjuirao za New Yorker u danima kad sam još bio Divlji dječak britanske literature i do‐ bro prolazio na američkom tržištu. Aphru Booth pak nisam vidio otkako mi je u Perthu zaprijetila sudskom tužbom, tko se više sjeća kad je to točno bilo. Ona hrpa zadaća do‐ diplomskih studenata koja me čeka u uredu odjednom mi se ne čini tako groznom, pa se ispričam. „Nije valjda da ispravljaš eseje na zadnji dan semestra?“ uzvikne Christina Pym-Lavit. „Kad bi samo svi nastavnici bili tako savjesni.“ Dogovorimo se kako ćemo se poslije naći na božičnom domjenku, pa odem dalje hodnikom. Kao gostujući profesor ne moram se baktati fakultetskom politikom, ali ako mi dogodine ponude stalno mjesto, uvalit će me u tu kravlju balegu da će mi iz nje viriti samo tjeme. A plaća mi treba, tu nema nikakve sumnje. Zahvaljujući „sporazumu o povratu sredstava“ koji mi je dogo‐ vorio bivši agent Hal, sedamdeset i pet posto mojih sve manjih tantijema od prodaje knjiga ide mojim bivšim izdavačima na račun otplate duga. Treba mi zaposlenje koje uključuje stan i hranu. Uspio sam nekako zadržati kuću u Hampsteadu, ali je sad u ša‐ pama agencije za iznajmljivanje. Od stanarine koju mi proslijede, Zoë plaćam alimenta‐ ciju. Alimentaciju o čijem je smanjenju odbila čak i pregovarati: „Samo zato što si napra‐ vio dijete svojoj curi Španjolki? Pa, stvarno, Crispine - zašto bih na to pristala?“ Car‐ men me ne ganja sudski, ali imati dijete košta kao svetog Petra kajgana, čak i u Španjol‐ skoj. „Di si, majstore?“ Inigo Wilderhoff treskom se spušta niz stepenice s golemim kofe‐ rom i besprijekorno bijelim osmijehom televizijskog voditelja. „Poslao sam ti prijatelja u tvoj ured, prije možda minutu.“ Zastanem. „Prijatelja?“ „Je, prijatelja iz Engleske.“ „Je li rekao kako se zove?“ Inigo se pogladi po profesorskoj bradi. „Pravo da ti kažem, mislim da nije. Pedesetih godina. Visok. Povez preko oka. Čuj, čeka me taksi, moram gibat. Provedi se večeras na domjenku i za mene. Au revoir do siječnja.“ Uspije mi tek reći „čuvaj se“, a kofer Iniga Wilderhoffa već lupa niz stubište. Povez preko oka? Jednooki čovjek. 301 www.balkandownload.org

Smiri se. Smiri se. Vrata mojeg ureda su odškrinuta. Tajnice nam nema nigdje, u koledžu Blithewood koji se nalazi tri kilometra od najbližeg naselja, osiguranje nije strogo. Povirim unutra... Nikoga. Vjerojatno kakav odrasli student s korektivnim naočalama koji je Wilderhoffu zvučao kao da je Britanac, a htio je da mu potpišem knjigu da je može prodati na eBayu. Vjerojatno je vidio da me nema, pa se taktično otišao prošetati do tri, kad mi službeno počinju konzultacije. Odem do radnog stola, s osjećajem velikog olakšanja. „Crispine, vrata su bila otvorena.“ Ciknem, okrenem se pa porušim stvari sa stola na pod. Kod polica s knjigama stoji muškarac. S povezom preko oka. Richard Cheeseman je nepomičan. „Kakav spektakularni ulazak.“ „Richarde! Prestrašio si me na mrtvo ime.“ „Pa, onda se ispričavam. Što sam te preplašio na mrtvo ime.“ Trebali bismo se tapšati po leđima, ali samo ga netremice promatram. Salo mu se otopilo već nakon mjesec dana menze latinoameričkog zatvora, ali civilna odjeća dodat‐ no naglašava koliko je očvrsnuo, sav je u kvrgama i koži. Zbog ovog poveza preko oka - kad se pa to dogodilo? - djeluje kao kakav izraelski general. „Ja sam - spremio sam se da te obiđem iza Božića u Bradfordu. Već sam dogovorio s Maggie.“ „Onda sam ti prištedio put.“ „Da sam znao da dolaziš, bio bih...“ „Pripremio šampanjac i limenu glazbu? Ma, nije to moj stil.“ „Dakle“ - pokušam se osmjehnuti - „čime sam ovo zaslužio?“ Richard Cheeseman uzdahne i počne grickati si zanokticu. „Kad sam bio u Penitenci‐ ariji, kratio sam vrijeme tako što sam planirao svoje prvo putovanje u New York, nakon izlaska iz zatvora. Što sam detaljnije planirao, ubio bih više vremena. Planove sam sva‐ ke noći dorađivao. Zato sam, kad mi je postalo jasno kako nemam snage za obiteljski Božić kod Maggie, sve ono veselje, sažalijevanje, božične epizode TV serija, naravno, pobjegao baš u New York. A kad sam se već tamo našao, što bih drugo radio nego odve‐ zao se linijom Hudson u posjet lučonoši, glavnom prijatelju u Prijateljima Richarda Cheesemana, Crispinu Hersheyju?“ „Prijatelji Richarda Cheesemana najmanje je što sam mogao učiniti.“ Njegov pogled mi govori, Tu si potpuno u pravu. Pokušavam odgoditi ono što se bojim da slijedi. „Jesi li oko ozlijedio u kakvoj tučnja‐ vi?“ „Ne, ne, nismo se borili noževima, ništa nalik na Iskupljenje u Shawshanku. To mi je od iskre iz aparata za zavarivanje na zadnji dan u zatvoru u Yorkshireu. Liječnik je re‐ kao da povez mogu skinuti za tjedan dana.“ „Odlično.“ Gabrielova uokvirena fotografija pala je na pod. Podignem je, a moj po‐ 302 www.balkandownload.org

sjetitelj primijeti, učini mi se, nekako zloguko: „To ti je sin?“ „Je. Gabriel Joseph. Po Garciji Marquezu i Conradu.“ „Neka ti sin u životu bude imao sreće da stekne tako iskrene prijatelje kakve imam ja.“ Zna. Skopčao je. Došao se naplatiti. „Sigurno nije lako“, primijeti Cheeseman. „Ti si tu, on u Španjolskoj.“ „Nije baš idealan aranžman“, trudim se zvučati opušteno, „ali Carmen ima rodbinu u Madridu, pa nije sama. Rekli su joj kako neće moći imati djecu, zato joj je Gabriel ispao ono, malo čudo. Pa, u stvari veliko čudo. U tom trenutku više nismo bili u vezi, ali odlu‐ čila je da trudnoću neće prekidati“ - premjestim Gabriela do selotejpa - „pa je on istin‐ ski plod njenih trudova. Hoćeš li sjesti? Mogao bih izvući brendi da proslavimo...“ „Što da proslavim - četiri i pol godine koje sam izgubio dok sam čamio u zatvoru?“ Ne mogu ga pogledati u oči, ali ni skrenuti pogled. „Nekako mi se činiš nervoznim, Crispine. Kao da si zbog mene na iglama.“ „Činiti se“ x 2 = tekstualno mrmljanje na kvadrat, to sam pomislio prije nego što sam zamijetio da mu džep na kaputu nabreklo visi. Nije teško pretpostaviti kakav se smrtonosni predmet u njemu nalazi. Pročita mi misli. „Shvatio sam tko mi je stavio ko‐ kain u kofer, Crispine, i kada, čak i zašto - nije mi baš dugo trebalo.“ Vruće mi je. Osjećam se čudno. Kao da se iz mene cijede unutarnji organi. „Odlučio sam kako ću se s čovjekom koji me izdao suočiti tek kad izađem. Naposljet‐ ku, iz petnih žila se trudio da me vrate u domovinu i puste iz zatvora. Je li tako?“ Nemam povjerenja u svoj glas, pa samo potvrdno kimnem glavom. „Ne, Crispine! Nije se on uopće trudio da me puste iz zatvora! Da je priznao, izašao bih za nekoliko dana. A on me, u pizdu materinu, ostavio da trunem.“ Opet je počeo padati snijeg. Druga kazaljka na satu napreduje sićušnim trzajima. Ni‐ šta se drugo ne miče. Ništa. „Dok sam ležao u svojoj ćeliji u Bogoti, nisam sanjario samo o New Yorku. Sanjario sam o tome što ću mu učiniti. Tom prokletom gadu koji me došao posjetiti da bi se nas‐ lađivao, kojem je bilo stalo do mene, ali ne baš toliko da bi sa mnom mijenjao mjesto. A, to ne. Planirao sam kako ću ga drogirati, vezati ga i četrdeset dana ubijati odvijačem. Nijedan scenarij nije nikada stalno dorađivan s toliko pažnje. Onda sam shvatio da sam budala. Da razmišljam kao tinejdžer. Pa čemu toliko riskirati? Zašto se ne bih naprosto sastao s njim u Americi, kupio pištolj i gnjidu na nekoj zabačenoj lokaciji napunio olo‐ vom?“ Kad bi se samo tajnica Betty ili Inigo Wilderhoff još motali po zgradi. „Tvog dušma‐ nina“, pokušavam glas držati mirnim, „mučila je grižnja savjesti.“ Cheesemanov glas pretvori se u bodljikavu žicu: „Mučila? Dok je špartao po svijetu? Radio djecu? Dok sam ja, ja, u Kolumbiji sjedio u kavezu s ubojicama, narkomanima s HIV-om i hrđavim britvama. Koja ti od ove dvije sudbine zvuči kao mučenje?“ 303 www.balkandownload.org

Pođe rukom prema džepu kaputa. Hodnikom prođe podvornik i zviždi. Ugledao sam ga u dovratku ulaznih vrata Bettynog ureda. Zovi u pomoć! kumi me Hershey Na Smrt Prestrašeni. Ili se daj u bijeg. Moli za oprost: „Molim te da mi djeca ne postanu siročad.“ Ili pregovaraj. Ili ponudi da napišeš priznanje u kojem ćeš sve objasniti. Ili - ili - ili - ili ga naprosto pusti da se osveti. „Tvoj dušmanin“, počnem, „nije se nas‐ lađivao kad te došao posjetiti. Njegov vlastiti kukavičluk mu se gadio, a gadi mu se i danas. Ali to ne mijenja ništa. Želi platiti za ono što je učinio. Tek ga korak dijeli od osobnog bankrota, dakle, ako želiš novac, tu ti neće moći udovoljiti. Ali želiš li novac?“ „Ono što je čudno,“ okrene glavu, „sad kad sam tu, ne znam što bih uzeo.“ Vreo i hladan znoj zalijepio mi je košulju za tijelo. „Onda ću sjesti za svoj stol“, ka‐ žem mu, „i čekati da odlučiš. Tvoj dušmanin nije htio da završiš na višegodišnjoj robiji, samo je htio - htio ti je namjestiti nekakvu sitnu podvalu, glupu spačku, koja se potom izrodila u pravu noćnu moru. Što god odlučiš da ti duguje, platit će ti. U redu?“ Ne, dra‐ gi čitatelju, nije u redu. Raspadam se na svojem stolcu. Bolje da zažmirim. Isključim Richarda Cheesemana, svoje knjige, pogled na bijelu šumu. Jedan hitac u glavu. Ima i gorih smrti. Bubnjanje u ušima prigušilo je što god da Richard Cheeseman sada radi, tako da korake ili škljocanje osigurača nisam čuo. Čudno je kako sam ipak osjetio cijev pištolja, koji centimetar od čela. BJEŽI! PREKLINJI! BORI SE! Ali poput bolesnog psa koji zna čemu služi veterinarova injekcija, ostanem nepomičan. I dalje kontroliram cri‐ jeva i mjehur. Hajde, barem nešto. Posljednje sekunde. Neka zadnja misao? Anaïs kao djevojčica, kako mi ponosno pokazuje knjigu koju je sama načinila, Zečja obitelj ide na piknik. Juno kad mi je prenijela kako joj je najveći kuler iz njenog i svih paralelnih raz‐ reda rekao kako, ako ga želi razumjeti, mora pročitati knjigu koja se zove Sasušen iza‐ metci. Gabriel u Madridu, koji tako brzo raste, tako je velik, a miriše na mlijeko, vlažne pelene i bebi puder. Šteta što ga neću upoznati, ali možda u mojim najboljim knjigama sam pronađe nešto mene. Holly, moja u stvari jedina prijateljica. Žao mi je što će joj moja smrt teško pasti. Moja omiljena rečenica iz Rothovog romana The Human Stain: „Ništa ne traje, a opet ništa ni ne prolazi, a ništa ne prolazi upravo zato što ništa nije trajno.“ Ili, kako u stvari, u prenesenom smislu, nije Richard Cheeseman taj koji će pu‐ cati u mene, već je na okidaču u stvari prst Crispina Hersheyja, koji se tu našao kad je jednom davno u hotelskoj sobi u podstavu kofera gurnuo paketić kokaina e sad se poč‐ nem tresti sad se zgrčim i iz oči mi liju suze sad žao mi je žao mi je i sad je on sad ja sad sam ja sad on sad sad sad... ...i ostao sam sam. A važnije je što sam, u vražju mater, ostao i živ. Otvori oči. Hajde, ne boj se. Otvori. Ista prostorija. Ista, ali opet, drukčija. Jer sad u njoj nema Cheesemana. Spušta se stubištem za nastavnike, kuda se prije njega spustio Inigo Wilderhoff. Kroz predvorje, kroz velika staklena ulazna vrata, stazom, odlazi iz moje priče... Sav se sku‐ pio u kaputu dok se snježna večer šulja među drvećem, poput boraca Vietconga. Gle‐ 304 www.balkandownload.org

dam vlastiti dlan iako nemam pojma zašto, čudim se kako je to vješto izvedena naprava od tkiva... Uhvati šalicu. Pusti da se opečeš. Digni šalicu, prinesi je ustima, pij. Čaj iz Darjeelinga... Zemljano lišće i sunce tanina rascvjetaju mi se po jeziku. Divim se svo‐ jem podlošku za miša s reprodukcijom kamena iz Rosette; sivoružičastoj ljepoti nokta na palcu i kako čovjekova pluća upijaju kisik... Stresi iz kutije voćnog Tictaca jedan na dlan i ubaci ga u usta: znam da mu okus daju sintetične kemikalije, ali meni je to sad gastronomski pandan Keatsove „Ode jeseni“. Ništa te neće snažnije potaknuti da uživaš u ljepoti svakodnevnih stvari nego kad čovjek odluči kako te, naposljetku, ipak neće ubiti. Pokupi sitnice koje si srušio na pod: držač penkale, plastičnu žlicu, memorijski stik, moju zbirku Lego Mana. Juno, Anaïs i ja razmjenjujemo ih kao vickaste poklone. Sad ih imam pet: astronaut, kirurg, Djed Mraz, Minotaur - dovraga. Tko mi fali? Spus‐ tim se na koljena i među električnim kabelima tražim petog kad mi zazuji laptop. A u vražju mater - trebao sam zvati Holly preko Skypea... Iz zvučnika glasno dopre jasan Aoifin glas. „Crispine?“ „Bok, Aoife. Čujem te, ali te ne vidim.“ „Eh, koji si ti kiberpisac, moraš kliknuti na malu zelenu ikonu.“ Taj dio uvijek fulam. Na ekranu mi se pojavi Aoife, u kuhinji u Ryeu. „Zdravo. Dra‐ go mi je što te vidim. Kako ide u Blithewoodu?“ „I meni je drago. Ovdje sve polako staje zbog praznika.“ Malo me strah pitati: „Onda, kako je danas pacijentica?“ „Iskreno, nije najbolje. Muči se da odmah ne izbaci ono što je pojela i nije dobro spa‐ vala. Jako je migrenozna. Liječnik ju je morao uspavati“ - Aoife malo iskrivi lice - „to sam baš mogla i malo ljepše reći - prije sat vremena, rekla je da je ispričam što ti se da‐ nas nije pojavila, ali-“ Netko izvan kadra nešto joj kaže: Aoife se namršti, kimne gla‐ vom i promrmlja odgovor koji nisam uspio razabrati. „Čuj, Crispine, dr. Fenby hoće sa mnom razgovarati, pa ću ti dati tetu Sharon, ako je to u redu?“ „Naravno, Aoife, može. Samo ti idi, vidimo se.“ „Onda ciao.“ Aoife ustane i izađe iz kadra, s repom piksela za sobom, a s druge strane se na ekranu pojavi Hollyna sestra. Sharon je krupnija, realističnija verzija Holly - Jane Austen Hollyne Emily Bronte, što im nikada baš ne bih rekao - ali danas djeluje iscrp‐ ljeno. „Bok, globtroteru. Kako je?“ Holly je teško bolesna, a oni stalno zapitkuju kako sam ja. „E, bok Sharon, je, dobro. Pada snijeg i“ - Richard Cheeseman je maloprije navratio da me ubije jer sam ga osta‐ vio da četiri godine trune najprije u kolumbijskom pa u britanskom zatvoru, ali se sre‐ ćom predomislio. „Tko je taj novi dr. Fenby kojeg je Aoife upravo spomenula? Još jedan konzultant?“ „Doktorica, Kanađanka. Stažirala je s Tomom, našim obiteljskim liječnikom. Psihija‐ tar.“ 305 www.balkandownload.org

„Da? Što će tvojoj sestri psihijatar?“ „A... Dugo je radila u palijativnoj skrbi s oboljelima od raka, a Tom je mislio da bi Hol možda pomogao novi lijek koji dr. Fenby - Iris - ispituje u Torontu. Kad mi je prije sat vremena objašnjavala bilo mi je jasno, ali ako probam ponoviti, ispast će puno rupa. Tom je jako cijeni, pa smo zaključili-“ Sharon zijevne, teško. „Oprosti, nije baš damski. O čemu smo ono govorili? E, da, Iris Fenby. To je više-manje sve.“ „Hvala na novim vijestima. Djeluješ mi iscrpljeno.“ Sharon se osmjehne. „A ti si bijel kao cestarova stražnjica.“ „Onda malo pojačaj boju na kompjutoru. Daj mi brončani ten. Čuj, Sharon, Holly nije ono - neću u ponedjeljak čuti...“ Učiteljica me značajno pogleda iznad antirefleksivnih dioptrijskih naočala. „Gospo‐ dine, crno odijelo slobodno ostavite u državi New York.“ „Mogu li nešto donijeti?“ „Samo sebe. Iskoristi dozvoljenu težinu prtljage za Carmen i Gabriela. Hol ne treba novih drangulija.“ „Zna li da su Divlji cvjetovi opet na prvom mjestu?“ „Je, dobila je jutros e-mail od agenta. Holly veli da bi trebala češće umirati jer od toga jako skače prodaja.“ „Reci joj da ne bude tako prokleto morbidna. Vidimo se u ponedjeljak.“ „Sretan put, Crispine. Bog te blagoslovio.“ „Kad se probudi, reci joj da sam poručio... samo joj reci da nema bolje.“ Sharon me gleda iz pogrešnog kuta - ta sitna neobičnost razgovora preko Skypea - pa kaže, „Obećavam.“ Kao da nastoji smiriti preplašeno dijete. Prozor Skypea se zacrni. S ekrana me sad gleda Hersheyjev duh. Konzultacije mi traju do pola pet i obično mi jedan za drugim ulaze studenti, ali da‐ nas je stanovništvo Hudson Valleyja očito stradalo u nekoj dobro zataškanoj apokalipsi, što meni nitko nije javio. Provjerim elektroničku poštu, imam samo dvije nove poruke: spam od antivirusne kompanije koja mi nudi bolji filter za spam i jedna ljepša, od Car‐ men, koja javlja kako Gabba pokušava puzati, a od sestre je dobila kauč na izvlačenje, pa si više neću morati kvariti leđa spavanjem na jastucima. Odgovorim na brzinu is‐ praznim „Naprijed Gabba!“ munjevito natipkam drugu poruku kojom otkažem rezerva‐ ciju jeftinog hotela u Bradfordu - nadam se punom povratu novca - dok trećom javim Maggie kako je Richard navratio u Blithewood da se vidimo i da izgleda dobro. Taj su‐ sret koji je izazvao tektonske promjene dogodio se prije samo pola sata, ali već se počeo, ni manje ni više, pretvarati u sjećanje, a sjećanje je pravi piši-briši CD, a ne CD-R koji se prži samo jednom, zauvijek. Zadnjom porukom zahvalim Zoë na pozivu koji ljubaz‐ no odbijem, da provedem Novu godinu na skijanju u vikendici Marcovih roditelja. Zoë dobro zna da ne skijam - niti imam smisla za bilo kakvo drugo trenje - pa je jasno kako 306 www.balkandownload.org

nemam nikakvu želju ponižavati se na stazi pred utreniranim suprugom svoje bivše žene, muškarcem brončane puti stečene na otoku Cayman. Radije ću provesti jedno po‐ podne više s kćerima. Pošalji. Tek je petnaest do četiri, a u stvari nemam kamo otići, osim u svoju praznu sobu u kući koju dijelim s još tri cimera, nastavnika. Ewanu Riceu su stalno na raspolaganju tri kuće. Crispin Hershey ima jednu sobu i zajedničku kuhi‐ nju. Kasnije je na rasporedu domjenak Odsjeka za engleski jezik i književnost u restora‐ nu u Red Hooku, ali sipino crnilo i škarpina mi nakon susreta sa smrću nekako djeluju suviše... Ne znam ni sam, teško mi je naći prave riječi. Onda sam opazio da mi na vratima stoji neko mlado biće. „Zdravo“, kažem. „Izvolite?“ „Zdravo.“ Radi se o djevojci prilično androgenog izgleda, umotanoj u crnu, sjajnu termo-jaknu do koljena, s još pokojom snježnom pahuljom na ramenima. Ima obrijanu glavu, azijske trepavice i podbuhli, blijedi ten. Može li pogled biti istodobno prodoran i prazan? Može onaj srednjovjekovne ikone, a takav je i njen. Stoji nepomično. „Uđite“, pozovem je. „Sjednite.“ „Hoću.“ Hoda kao da baš ne vjeruje podu, pa onda sjedne kao da ni sa stolcima nije imala neko sretnije iskustvo. „Soleil Moore.“ Ime je izgovorila kao da bi mi trebalo biti poznato. A možda i jest. „Mi se već pozna‐ jemo, gđice Moore?“ „Ovo nam je treći put da se vidimo, g. Hershey.“ „Shvaćam - podsjetite me na kojem ste vi odsjeku.“ „Ne volim odsjeke. Ja sam pjesnikinja i prorok.“ „Ali, čekajte... vi studirate tu na Blithewoodu?“ „Poslala sam molbu da mi se dodijeli stipendija kad sam doznala kako ćete vi ovdje predavati, ali profesor Wilderhoff je moje pisanje opisao kao 'prepuno deluzija, i to u negativnom smislu'.“ „Tu se svakako radi o iskrenoj procjeni. Čujte, bojim se da su moje konzultacije otvo‐ rene samo za studente koji stvarno pohađaju Blithewood.“ „Upoznali smo se u Hay-on-Wyeu, g. Hershey, još 2015.“ „Ispričavam se, ali tamo sam stvarno upoznao gomilu ljudi.“ „Poklonila sam vam svoju prvu zbirku: Mesožderi duše...“ Nešto mi kao zvoni, ali slabo, pod vodom i falš. „...i bila sam u publici vašeg nastupa na Šangajskom književnom sajmu.“ Nisam vjerovao da bi ovo moglo postati još pomaknutije, ali izgleda da je postalo. „Gospođice Moore, ja-“ „Gospođice S. Moore.“ To je rekla kao da izgovara neku vješto smišljenu poantu vica. „Svoju drugu knjigu ostavila sam vam u izvezenoj torbici na kvaki vrata vaše hotelske sobe. Sobe 2929 u Hotelu Shanghai Mandarin. Naslov joj je Tvoja posljednja prilika i radi se o velikom ekspozeu.“ 307 www.balkandownload.org

„Ekspozeu“ - osjetim da je tu možda tanka s objašnjenjem - „ekspozeu čega?“ „Tajnog rata. Tajnog rata koji se vodi svuda oko nas, čak i u nama samima. Vidjela sam da ste Tvoju posljednju priliku izvadili iz vrećice. Proveli ste sat vremena s Holly Sykes u baru, gdje ste bacali novčić. Sjećate se vi toga, g. Hershey. Znam da se sjećate. Holly Sykes je dokaz.“ Dvije istodobne činjenice: postoji osoba koja me prati i uhodi i ta je osoba luda sto gradi. „Dokaz za što?“ „Dokaz da ste upisani u Pismo.“ „Ma u kakvo Pismo?“ „U ono jedino.“ Djeluje šokirano. „Prva pjesma u zbirci Tvoja posljednja prilika. Pa valjda ste je pročitali, g. Hershey?“ „Ne, nisam čitao vašu poeziju u vražju mater jer to nije moj-“ „Zaustavite se!“ Promuklo zaplače i prste tako jako zarije u naslon stolca dok ne po‐ bijele. Zabaci glavu pa se obrati nekom licu na stropu, kojeg tamo nema: „Nije je čak ni pročitao! Proklet. Proklet. Proklet. Proklet. Proklet!“ „Mlada damo, ali pogledajte stvari s mojeg-“ „Nemate vi pravo meni tu 'mlada damo'. A, ne. Posebno nakon svog tog“, prsti Soleil Moore grče se, svaki za sebe, „svog tog vremena! Novca! Krvi!“ „Zašto bi bio moj posao da vi objavite svoje pjesme?“ „Zato što Mesožderi duše objašnjavaju da postoje vrhunski grabežljivci; jer Tvoja po‐ sljednja prilika razotkriva metode Anakoreta; jer je Anakoretima pristup moguć svag‐ dje i mogu oteti bilo koga, a zbog vas, g. Hershey, jer ste vi dio Pisma.“ „Čujte, gđice Moore - kakvog vražjeg pisma?“ Oči joj se rašire, kao kod kakve poludjele igračke: „Vi ste njegov dio, g. Hershey. Kao što sam i ja. I Holly Sykes - Anakoreti su joj uzeli brata. To valjda znate. Sami ste sebe upisali u Pismo. Opisali ste ga u 'Voormanovom problemu'. Ono što ste u toj priči opisa‐ li, to je ono što Anakoreti čine. To ne možete zanijekati. Naprosto ne možete.“ „'Voormanov problem'? To sam napisao prije sto godina. Osim što u njoj nestanu za‐ tvorski liječnik i Belgija, jedva da je se uopće sjećam.“ „To više nije ni važno.“ Soleil Moore se sad smirila, ali barem tako djeluje. „Plan A bio je obavijestiti svijet poezijom. Propao je. Zato nam sad preostaje plan B.“ „Pa“, želim da nestane odavde, „puno sreće s planom B. Sad se stvarno moram vratiti poslu i-“ „Pa baš ste mi vi dali plan B, u Hay-on-Wyeu.“ „Gospođice Moore, molim vas, nemojte me tjerati da zovem osiguranje.“ „Vaša uloga je da upozorite svijet na moje djelo. Toliko sam se samo molila da će to ići preko preporuke i podrške, ali nisam shvaćala kolika je žrtva u stvari potrebna. Žao mi je, g. Hershey.“ „Sve je u redu, mlada damo. Ali molim vas, idite.“ 308 www.balkandownload.org

Soleil Moore ustane... u suzama? „Žao mi je.“ Nadnaravna sila odbaci Hersheyja unatrag i sruši ga s uredskog stolca. Soleil Moore nadvila se nad njega. Uslijedilo je još šest hitaca, tako šokantnih, ispaljenih iz takve bli‐ zine, da ga nisu ni boljeli. Hersheyjev obraz leži na grubom tepihu. Grudni koš mu je razvaljen. Jebo te bog. Ustrijeljen. Stvarno, uistinu, u vražju mater ustrijeljen, ja, tu, baš sad. Tepih upija krv. Moju. Obilne količine krvi. OBILNE. Šest bodova u scrabbleu. Može li, dragi čitatelju, Hershey pomaknuti bilo koji dio tijela? Ne, ne može. Buce. Par centimetara od njega. Buce. Slušaj. Glas. Drag, kopni, teče. Mama? Ma daj, to bi bilo previše na Disneyjev način. Soleil Moore. Miss S. Moore. Ah, naravno! Esmiss Esmoor. Najbolja knjiga E. M. Forstera. Njegov najbolji lik. „Vi ste slavna osoba, g. Hershey, eto, sad će čitati moje pjesme. Vijesti, internet, FBI, CIA, UN, Vatikan - čak ni Anakoreti to neće moći zataškati... Mučenici smo, vi i ja, u ratu. Moja sestra je isto bila mučenica. Vi‐ dite, namamili su je. Rekla mi je za njih, ali mislila sam da to kroz nju progovara bolest. Nikada si neću oprostiti. Ali mogu barem prodrmati svijet, da se trgne iz neznanja. Svo‐ jeg smrtonosnog neznanja. Kad ljudski rod jednom dozna kako smo mi Anakoretima iz‐ vor hrane - njihovo ribogojilište - onda se možemo oduprijeti. Ustati. Pokrenuti hajku na njih.“ Usta Soleil Moore se i dalje miču, ali zvuka više nema. Stvarnost se skuplja. Bila je na kanadskoj granici, sad dopire tek do Albanyja; sad je manja od kampusa u Blithewoodu. Šuma pod snijegom, knjižnica, bunker, loša kantina, sve je nestalo, utrnu‐ to. Smrt od ruke luđaka. Ma tko bi pomislio? Tepih načinjen od točkica. Ne točkica. Spi‐ rala. Svi ti tjedni. Koračanje po spiralama. Vidi. U pukotini. Ormar arhive i zidna lajsna. Pauk. Sav se sasušio. Desikacija. Tu gdje ne može ući vrh usisavača. Pauk, spirala... što? Peta figurica Lego Mana. Par centimetara od mene. Na boku. Kao i ja. Vidi. Gusar. Smiješno. Ima povez preko oka. Jednooki. Lego Man vražji gusar. Holly reci joj … .. . 309 www.balkandownload.org

Horologov labirint _______________ 2025. 310 www.balkandownload.org

1. travnja Na prljavom pozadinskom svjetlu Toronta, moja stara kuća večeras mi djeluje ukleto. Zvijezde su kao iza rešetaka, poput krijesnica koje kriju isprepletene grančice. Kažem autu, „Farove isključi, radio isključi“ pa se From Me Flows What You Call Time Torua Takemitsua prekine na pola melodije. Na satu u autu stoji 23:11. Ne mogu se ni pomak‐ nuti, toliko toga imam na sebi. Jesmo li mi u stvari mutanti? Je li nas evolucija učinila ovakvima? Ili smo takvi stvoreni? A tko nas je onda takvima stvorio? I zašto bi, nakon što je uložio toliki trud, potom naprosto nestao i ostavio nas da se pitamo zašto postoji‐ mo? Jer ga to zabavlja? Jer je izopačen? Jer se našalio? Da bi nas prosuđivao? „S kojim ciljem?“ upitam auto, noć, Kanadu. Kosti, duša i tijelo, osjećaju se iscrpljeno. Ustao sam jutros prije pet da stignem na let u pet do šest za Vancouver, a kad sam došao u psihija‐ trijsku bolnicu Coupland Heights, nisam zatekao pacijenta koji pokazuje mesijanski sin‐ drom i krasi ga točna prekognicija, već gomilu novinara koji su opsjeli glavni ulaz. A u bolnici je moj prijatelj i bivši student dr. Adnan Buyoya proživljavao svoj najgori dan u karijeri. Bio sam prisutan na sastanku sa suprugom Oscara Gomeza, njezinim bratom, njihovim odvjetnikom i trojcem viših rukovoditelja. Predstavnik privatne zaštitarske kompanije koju je angažirala bolnica ispao je „neodgodivo spriječen“, ali je tu zato bio njihov odvjetnik koji je marljivo radio bilješke. Lice gospođe Gomez bilo je umrljano suzama koje su joj klizile niz obraze. Isprva je bila sva jadna, a onda se to pretvorilo u srdžbu: „Pred kućom su nam televizijske kamere! Djeca su tatu vidjela na YouTubeu, ali ne znaju je li čudotvorac, zločinac ili luđak ili... ili... Ne usuđujemo se uključiti televizor ili otići na internet, a opet, teško se obuzdati. Gdje je on? Vi ste zatvorena bolnica s osi‐ guranjem - tako vam piše na pločama! Kako Oscar može naprosto nestati bez traga i glasa?“ Adnan Buyoya daroviti je mladi psihijatar, ali morao je priznati da još ne zna kako je g. Gomez uspio pobjeći iz zaključane prostorije, i to tako da ga nitko od zaposlenika bolnice nije opazio, niti su ga uhvatile sigurnosne kamere, koje su se očito baš u tom trenutku morale pokvariti. Bolničar koji je sinoć bio dežuran Adnanu je kazao kako g. Gomez tvrdi da Sveti Marko namjerava tijekom noći spustiti Ljestve Jakovljeve da ga povuče u raj, gdje će razgovarati o stvaranju Kraljevstva Božjeg na Zemlji - ali, narav‐ no, bolničar u tom trenutku upozorenje nije baš ozbiljno shvatio. Direktor bolnice ka‐ zao je gospođi Gomez kako im je apsolutni prioritet pronaći njenog supruga i obećao punu istragu koja će ustanoviti kako je došlo do sigurnosnog propusta. Adnan je primi‐ 311 www.balkandownload.org

jetio kako je, nakon što je snimka na YouTubeu pogledana 750.000 puta - što se do sad već popelo na više milijuna - sigurno samo pitanje trenutka kad će netko identificirati „Proroka iz Ulice Washington“. Nisam progovarao dok me nisu prozvali da predvidim sljedeći potez g. Gomeza. Kazao sam kako je mesijanski sindrom u pravilu kratkog vije‐ ka, ali kako nisam vidio povijest bolesti g. Gomeza, svoju pretpostavku nemam na čemu temeljiti. „Bog te tvoj“, promrmljao je brat gospođe Gomez, „još jedan stručnjak koji nam nije u stanju reći pišljivog boba.“ Bratu gospođe Gomez mogao sam u stvari reći puno više od pišljivog boba, ali ljudi zdravog razuma neke činjenice naprosto ne mogu pojmiti. Gospođa Gomez ne bi mi po‐ vjerovala da sam joj rekao kako je već postala udovica, a djeca joj nikada neće doznati što im se ocu stvarno dogodilo na tog 1. travnja 2025. Nakon sastanka, ostalo mi je tek da prekinem Adnana koji se stao ispričavati što me zvao da s drugog kraja Kanade pro‐ đem tri vremenske zone samo da bih razgovarao s pacijentom koji je onda sat prije mo‐ jeg dolaska pobjegao. Svojem bivšem studentu i sadašnjem kolegi zaželio sam sve naj‐ bolje i kroz kuhinju izašao iz Bolnice Coupland. Trebalo mi je neko vrijeme da po ovoj kiši na prostranom parkiralištu nađem svoj unajmljeni auto. Kad sam napokon uspio, dan mi je krenuo u vrlo čudnom, nimalo ugodnom smjeru. Sova hukne. Pokreni se. Ne mogu tu prosjediti cijelu noć. Na kuhinjskom stolu čeka me paket veličine kutije za cipele koji mi je proslijedio Sa‐ dakat, ali kako cijeli dan nisam ništa jeo, maknuo sam ga i u mikrovalnoj podgrijao jelo od punjenih patlidžana koje mi je pripremila gospođa Tavistock, spremačica koja dolazi jednom na tjedan. Pojačao sam grijanje. Sav se snijeg već otopio, ali proljeće se još ne osjeća. Uz večeru sam popio čašu Rioja i pročitao članak u Korejskom psihijatrijskom časopisu. Tek sam se tad sjetio paketa. Pošiljalac je izvjesni Åge Næss-Ødegård iz škole za osobe oštećena sluha u Trondheimu, u Norveškoj, zemlji u kojoj nisam bio još otkako sam se zvao Klara Koskova. Paket sam potom odnio u radnu sobu i pregledao ručnim detektorom eksploziva. LED lampica ostala je zelena pa sam skinuo dva vanjska sloja smeđeg papira. Unutra je bila čvrsta kartonska kutija, a u njoj čahura od mjehuraste ambalaže koja je sadržavala drugu kutiju, izrađenu od mahagonija. Otvorio sam je i pronašao plastičnu vrećicu ziploc s glomaznim walkmanom iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. U walkman su bile spojene slušalice načinjene od metala, plastike i pje‐ ne. Unutra je bila polusatna C30 BASF kazeta, robna marka za koju sam zaboravio i da postoji. Nakon što sam walkman opet pregledao detektorom eksploziva, pročitao sam pismo na tri stranice koje se također našlo u kutiji od mahagonija: Øvre Fjellberg Skole for Døve Gransveien 13, 7032 TRONDHEIM 312 www.balkandownload.org

Norge/ Norveška 15. ožujka 2025. Dragi „Marinus“, prvo se želim ispričati što ne znam je li „Marinus“ ime gospodina ili gospođe ili ima titulu doktora, je li vam to prezime ili ime. Ispričavam se i na lošem engle‐ skom. Zovem se Åge Næss-Ødegård. Možda vam je gđa Esther Little kazala moje ime, ali u ovom pismu ću pretpostaviti da nije. Ja sam Norvežanin star sedamde‐ set i četiri godine i živim u Trondheimu, gradu u mojoj domovini Norveškoj. Ako ne znate zašto bi vam neki stranac poslao stari audiouređaj, iznijet ću cijelu priču. Moj otac je školu Øvre Fjellberg osnovao 1932. godine jer mu je brat Martin rođen gluh, a u to vrijeme su ljudi imali primitivan stav prema tome. Ja sam ro‐ đen 1950. i do desete godine sam se već tečno služio znakovnim jezikom gluhih (naravno, na norveškom). Moja majka vodila je ured škole Øvre Fjellberg, a stric Martin postao je u njoj podvornik, pa si možete misliti da su naša škola i njeni polaznici bili u središtu života naše obitelji. Diplomirao sam pedagogiju 1975. na Sveučilištu u Oslu i vratio se u Trondheim, kako bi predavao na Øvre Fjellbergu. Tu sam osnovao odsjeke za glazbu i scensku umjetnost, jer volim svirati violinu. Mnogi ljudi koji nisu gluhi ne znaju da gluhi mogu uživati u glazbi na razne nači‐ ne, zato je u našoj školi bila tradicija da u suradnji s lokalnim amaterskim orkes‐ trom organiziramo proljetni koncert za gluhe i one koji čuju. Koristili smo se zna‐ kovnim jezikom, pojačalima, plesom i tako dalje. Priča se događa 1984., a te sam godine za naš godišnji koncert odabrao „Labuda iz Tuenole“ Jeana Sibeliusa. Radi se o vrlo lijepom komadu. Možda vam je poznat? Kako bilo, na horizontu smo 1984. imali jedan crni oblak (kaže li se tako na en‐ gleskom?). Naime, naša škola je bila u kritičnoj financijskoj situaciji. Øvre Fjell‐ berg je dobrotvorna zaklada, ali nam je bila potrebna velika subvencija od Osla da možemo isplaćivati plaće i drugo. Neću vas zamarati starom politikom, ali ta‐ dašnja vlada nam je tu subvenciju ukinula kako bi naše učenike natjerala da se upišu u drugu školu, udaljenu dva sata vožnje autom. Žalili smo se na tu odluku, ali kako nismo bili financijski neovisni niti smo imali političkog utjecaja, naša draga škola se trebala zatvoriti nakon što je pola stoljeća imala sjajne rezultate. To je bila tragedija za našu obitelj. No, jednog dana u lipnju 1984. u ured mi je došao posjetitelj. Žena od možda pedeset i nešto godina. Imala je kratku sijedu kosu, muževnu odjeću i lice koje bi moglo ispričati mnoštvo priča. Govorila je norveški kao strankinja i ispričala mi se što me smeta, a onda pitala možemo li razgovarati na engleskom. Odgovorio sam da možemo. Rekla je da se zove Esther Little. Esther Little bila je na nedav‐ nom koncertu koji su održali naši učenici i jako joj se svidio. Čula je za financij‐ 313 www.balkandownload.org

ske probleme koje škola ima, pa bi, ako je moguće, rado pomogla. Rekao sam joj: „Ako imate čarobni štapić, samo naprijed, slušam vas.“ Esther Little stavila mi je na stol drvenu kutiju. To je ova kutija od mahagonija koju sam vam poslao. Unu‐ tra je bio prijenosni kazetofon i jedna kazeta. Onda mi je Esther Little objasnila pogodbu. Ako nekoliko godina budem to čuvao, a onda poštom poslao u New York osobi imenom „Marinus“ koja joj je prijatelj, reći će svojim odvjetnicima u Oslu da školi daju veliku donaciju. Da pristanem? Esther Little mi je pročitala misli. Rekla je: „Ne, nisam nikakav šef bande krijumčara droge niti sam terorist ili špijun. Ja sam ekscentrični filan‐ trop iz zapadne Australije. Kazeta je poruka osobi koja mi je prijatelj, imenom Marinus, a ta je osoba treba čuti kad za to dođe vrijeme.“ Dok sad pišem ovo pi‐ smo, ne znam zašto sam joj povjerovao, ali ponekad upoznate ljude kojima vjeru‐ jete. Radi se o instinktu. Ja sam tako vjerovao Esther Little. U Oslu ju je zastupalo ugledno, konzervativno odvjetničko društvo, možda je to utjecalo na moju odlu‐ ku. Upitao sam, zašto ne plati svojim odvjetnicima da oni pošalju kutiju u New York na neki datum u budućnosti? Esther Little je rekla: „Odvjetnici se mijenjaju. Čak su i diskretni javno vidljivi, a rade za novac. Ali vi ste pošten čovjek u mir‐ nom kutku svijeta i dugo ćete živjeti.“ Na kraju je na papiru napisala iznos dona‐ cije koji nudi. Siguran sam da sam problijedio i ličio na duha kad sam vidio cifru! Škola bi nam bila financijski osigurana sljedećih pet godina, najmanje. Esther Lit‐ tle je rekla: „Recite vašem upravnom odboru da je novac donirao bogati, anonim‐ ni donator koji vjeruje da škola Øvre Fjellberg radi dobro. To je ujedno i istina.“ Naša pogodba i sama kutija trebali su ostati među nama, kako sam shvatio. Rukovali smo se. Naravno, moje zadnje pitanje je bilo: „Kad trebam poslati ku‐ tiju na Manhattan 'Marinusu'?“ Esther Little izvadila je iz kutije porculanski kipić Sibeliusa, stavila ga na visoku policu za knjige i rekla: na dan kad se Sibelius raz‐ bije na puno komadića, taj dan moram poslati kutiju. Mislio sam kako nisam do‐ bro razumio na engleskom, pa sam pažljivo ispitao njen zahtjev. Ako se kipić raz‐ bije sljedeći tjedan, kutiju moram poslati sljedeći tjedan. Ako se razbije 2000. go‐ dine, moram je poslati 2000. godine. Ako umrem prije nego se kipić razbije, onda je nikad neću poslati. Da, to su uvjeti pogodbe, rekla je Esther Little. „Kao što sam rekla, ja sam ekscentrična osoba“, rekla je. Pozdravili smo se i da vam pravo ka‐ žem, kad je otišla, nisam bio siguran jesam li to samo sanjao. Ali sutradan je iz Osla zvao odvjetnik i tražio broj našeg bankovnog računa i novac koji je obećala Esther Little uplaćen je na njega do zadnje krune. Øvre Fjellberg našao je spas. Tri ili četiri godine poslije toga, vlada je jako promijenila pristup pa je u našu ško‐ lu puno uložila, ali bez sumnje, gđa Esther Little nas je spasila kad nam je bilo najteže. Ja sam godine 2004. postao ravnatelj škole, prije nekoliko godina sam oti‐ šao u mirovinu, ali sam još član školskog upravnog odbora i svoj bivši ured i dalje koristim kao radnu sobu. Svih tih godina Jean Sibelius pazio je na moj ured, kao 314 www.balkandownload.org

čovjek koji zna tajnu. Mislim da kraj možete pretpostaviti. Jučer je bio prvi dan blagog proljeća. Kao i većina ljudi u Norveškoj, otvorio sam prozor da mi zrak u uredu bude svjež. Is‐ pod prozora su mi učenici igrali tenisa. Otišao sam iz ureda da si skuham jutarnju kavu. Čuo sam buku. Kad sam se vratio, Jean Sibelius je bio na podu. Glava i prsa bili su mu u puno malih komadića. Blizu njih je bila i teniska loptica. Šansa je bila 10.000 na 1, ali došlo je vrijeme. Zato vam šaljem kutiju, kao što sam obećao, uz ovu neobičnu priču. Nadam se da će se poruka na kazeti moći dobro čuti i nakon četrdeset godina, ja je nikad nisam slušao. Ako je gđa Little i dalje na ovom svije‐ tu (ako je, ima sigurno preko sto godina), zahvalite joj i pozdravite je u ime pošte‐ nog čovjeka iz mirnog svjetskog kuta koji je stvarno dugo poživio. Iskreno vaš, Åge Næss-Ødegård Srce mi juri kao sprinter, ali nigdje cilja utrke. Da to nije kakva podvala? Uzeo sam pločicu i širabuirao „Øvre Fjellberg Skole for Dove“: evo je. Lažna web stranica? Mogu‐ će, ali Sibeliusov kip i zabačeni kraj Norveške, i jedno i drugo liči na Esther Little. Ako je ovaj putokaz pohranila u lipnju 1984., znači da je to bila reakcija na opažene natruhe Pisma. Ako je Prva misija bila pisana, onda se možda ipak nije radilo o strahovitom po‐ razu, kako smo držali posljednjih četrdeset i jednu godinu. A opet, kako bi to što su Xi Lo, Holokai i Esther Little našli smrt moglo biti dio nekog dugoročnijeg plana? Srećom pa imam nekakve AA baterije u ladici radnog stola - i njih je više skoro nemoguće na‐ baviti - pa sam ih ubacio u walkman. Je li u njima ostalo još štogod energije? Priključio sam i slušalice, oklijevao, onda ipak pritisnuo tipku za reprodukciju. Kolutovi vrpce su se pokrenuli. Čulo se nekoliko sekundi uvodne tišine, pa magnetsko šištanje, a onda je škljocnuo početak snimka. Čuje se motocikl, u daljini, pa onda poznati glas od čije mi je boje i promuklosti zastao dah. Srce me zaboljelo od tuge za davno izgubljenim prijate‐ ljem. „Marinuse, govori Esther na dan... 7. lipnja 1984. Prije nego što se svi okupimo u Gravesendu, otišla sam na kratki izlet do Trondheima. Lijep grad. Nema tamo bog zna što. Svi su bijelci - taksist me pitao iz kojeg sam dijela Afrike.“ Čujem kratak smijeh dok pripaljuje cigaretu. „Ali slušaj me, Marinuse, dobila sam neke pojedinosti o Pismu, o Pr‐ voj misiji. Neodređeno i u obrisima, svakako, ali vidim vatru... bijeg... i smrt. Smrt u Su‐ tonu i smrt u suncem obasjanoj sobi. Ako je Pismo točno, preživjet ću, na neki način, ali trebat će mi skrovište. Trebat će mi azil. Mora biti skriven i zaključan, tako da ga Ana‐ koreti kad me dođu tražiti, što Constantinova sigurno neće propustiti, ne mogu nikako opaziti. Što znači kako me ti trebaš poslije iz njega izvući. Moram ti poslati ključ.“ Ču‐ jem zvuk kao da staklo struže po nečem, pa pretpostavljam da je Esther privukla pepe‐ ljaru. „Pismo mi je pokazalo neke grobove među drvećem i ovo ime: 'Blithewood'. Nađi 315 www.balkandownload.org

gdje je to i što prije otiđi tamo. Susrest ćeš poznatu osobu. Ta mi je osoba azil. Brava ima puno, ali već sam ti poslala znak koji će ti otkriti u koju od njih ključ pristaje. Mari‐ nuse, tu bravu moraš naći. Otključaj je. Vrati me iz mrtvih.“ Čujem prigušene zvončiće sladoledarskog kombija iz tog norveškog ljeta. „Okidač je to što ćeš poslušati ovu poru‐ ku s kazete. Neprijatelj će ti vrlo skoro uputiti prijedlog. Ovaj znak moraš sakriti. I kuti‐ ju isto. Već ti je sigurno blizu. Pismo ne kaže možeš li mu vjerovati. Prijedlog će biti sje‐ me Druge misije. Stvari će se sad odvijati brzo. Rat će za sedam dana završiti, ovako ili onako. Ako sve prođe dobro, vidimo se prije kraja. Dotad, vidimo se.“ Škljoc. Snimku je kraj, kazeta počne šištati a ja stisnem tipku za zaustavljanje. U glavi mi bruje pretpostavke, polupretpostavke i pitanja. Prijatelji i ja od početka samo vjerovali kako joj je duša podlegla ranama nakon što je ubila Josepha Rhimesa i korektorom preš‐ la preko dijela sjećanja Holly Sykes. Kako drukčije objasniti što nas od 1984. nije poku‐ šala kontaktirati? Međutim, ova kazeta je iznenada ukazala na moguću dramatičnu al‐ ternativu toj pretpostavci. A ta je da se nakon Prve misije, Estherina duša rasplela do kritičnog, ali ne i fatalnog nivoa. Potom je azil potražila duboko u nekoj drugoj, nepoz‐ natoj duši, tako dobro skrivenoj da je nijedan lovac Sjenovitog puta vođen Protupi‐ smom ne može naći i ubiti. A sad je ja, uz pomoć znakova i ključeva, mogu pronaći i njenu ponovno spletenu dušu izbaviti iz tog azila, nakon četrdeset i jedne godine. Nada je tako mršava, gotovo anoreksična. Svijest se raspada nakon samo nekoliko sati u para‐ laksi sjećanja nekog drugog. Nakon toliko godina u bestjelesnom stanju, može li joj duša uopće još znati kako se zove? Promatram odraz lica Iris Fenby u prozoru što gleda na šumu Kleinburga. Punašne usne, pomalo ravan nos, kratka, kovrčava crna kosa, sad, u srednjoj dobi, tek malo pro‐ sijeda. Ovo drveće ostatak je stare šume koja je Ontario prekrivala tijekom većeg dijela holocene ere. Rat koji drveće vodi protiv parcelizacije, agrošumarstva, šestotračnih autocesta i golfskih igrališta više je manje izgubljen. Može li Esther Little još biti živa? Ne znam. Naprosto ne znam. Esther je ovladala Aperturom, zašto onda nije azil potraži‐ la kod Horologa? Možda zato što bi to bilo previše očigledno. A kako pak shvatiti zadnji dio poruke? „Neprijatelj će ti vrlo skoro uputiti prijedlog.“ „Već ti je sigurno blizu.“ Po‐ noć je, u zaklonjenoj kući s neprobojnim prozorima u imućnom, zelenilom okruženom kvartu na sjeverozapadnom prilazu Torontu, četrdeset i jednu godinu nakon što je Est‐ her izgovorila riječi sačuvane na magnetnoj vrpci. Čak i za jednog Horologa obdarenog prekognicijom, posve je nevjerojatno da točno predvidiUređaj odložen na stalak svjetiljke zazuji. Prije nego se javim, instinkt mi naloži da paket iz Norveške sakrijem iza knjiga. Uređaj ne može identificirati poziv. Kasno je. Trebam li se javiti? „Halo?“ „Marinuse“, oglasi se muški glas. „Elijah D'Arnoq ovdje.“ Kontakt me šokirao, ali nakon što me Hugo Lamb nazvao u Vancouveru, sad bi se 316 www.balkandownload.org

već trebao naviknuti. „To je... svakako, pravo iznenađenje.“ Mrtva tišina. „Pretpostavljam da sigurno jest. Ja bih se isto tako osjećao.“ „'Pretpostavljam'? 'Osjećao'? Da si možda malo ne laskaš?“ „Da.“ D'Arnoq će zamišljenim glasom. „Možda.“ Pognut se odšuljam do svjetiljke i isključim je iz zidne utičnice, tako da me ne može vidjeti iz vana. „D'Arnoq, možda će ovo zvučati pomalo nepristojno, ali da preskočiš uvod i odmah počneš onaj dio u razgovoru u kojem se naslađuješ zbog Oscara Gomeza, pa da mogu što prije prekinuti vezu? Kasno je i kao što znaš, imao sam naporan dan.“ Zabrinuta tišina, sprema li se zmija skinuti kožu? „Želim prekinuti.“ „Što? Poziv? Nema problema. Zbogom-“ „Ne, Marinuse - želim prebjeći.“ Provjerim u glavi jesam li to dobro čuo. D'Arnoq ponovi tonom djeteta koje se duri: „Hoću prebjeći.“ „Aha, onda ja kažem, 'Stvarno?' a ti odgovoriš, 'Pazi da ne bi.' Kad sam zadnji put pohađao srednju školu, to je tako nekako išlo.“ „Ne mogu... ne mogu podnijeti još jednu dekantaciju. Hoću prebjeći.“ Od Anakoretovih riječi bizarniji je samo ton kojim su izrečene, lišen njihovog uobi‐ čajenog zanosa. Ali još sam svjetlosnim godinama daleko da povjerujem. „Pa, D'Ar‐ noq“, kažem mu, „sad kad si au fait s umijećem pretpostavljanja i osjećanja, pokušaj s ovim: da si na ovom kraju uređaja, kako bi ti reagirao na iskaz kajanja jednog visoko‐ pozicioniranog Anakoreta?“ „Bio bih totalno sumnjičav. Pitao bih, 'Zašto baš sad?'“ „Odlična ideja. Zašto baš sad?“ „Nije baš sad. Radi se o... mučnini koja se nakupila... posljednjih dvadeset godina. Ali ne mogu je više ignorirati. Ja... Ja sam... Vidi, prošle godine je Rivas-Godoy, Deseti Anakoret, iz Paraisopolisa, favele u Sao Paulu nabavio petogodišnjaka. Zvao se Enzo. Nije imao tatu, maltretirali su ga, bio je bez prijatelja, oko čakre mu je bilo živo, a Ri‐ vas-Godoy postao mu je kao stariji brat... Nabava kao iz školske vježbe. Provjerio sam da nema ingresije, bio je čist, nikakvih znakova Horologije. Zato sam odobrio i došao u Kapelu na Ponovno rođenje kad ga je Rivas-Godoy doveo...“ Već sam pet puta potisnuo navalu želučane kiseline. „...da se upozna s Djedom Mrazom.“ U glasu mu se čulo kad je iskrivio lice. „Muškarac, bijele rase. Oko šezdeset godina. Koji ne postoji.“ „Da. Enza su zadirkivali jer je govorio da Djed Mraz možda postoji. Zato mu je Ri‐ vas-Godoy rekao kako će ga povesti u zemlju Laponaca. Pa je Kameni put postao krati‐ ca do Sjevernog pola, Kapela je bila blagovaonica Djeda Mraza, a pogled na Suton, e, to je bila... Zemlja Laponaca. Enzo nikad nije bio izvan svoje favele, tako da“ - D'Arnoq uzdahne kroz zube - „što bi on jadan znao. Rivas-Godoy mu je kazao kako sam ja vete‐ rinar, za slučaj da se neki od jelena razboli. Enzo je rekao samo, 'opa'. Onda mu je Ri‐ 317 www.balkandownload.org

vas-Godoy kazao, 'Idi vidi tatu Djeda Mraza, na slici. To je čarobna slika koja govori, idi ga pozdravi.' Zadnja minuta Enzovog života valjda mu je bila i najsretnija minuta živo‐ ta. Ali poslije, na Solsticijsko ponovno rođenje, dok smo pili Vino tame, a Rivas-Godoy se smijao kako je samo bio glup taj brazilski klinac... jedva sam iskapio čašu.“ „Ali ti je to, naravno, nekako ipak uspjelo.“ „Ja sam Anakoret na visokom položaju! Jesam li imao izbora?“ „Recimo da si kroz Aperturu izišao, negdje na pola puta do Marijanske brazde? Izli‐ ječio bi krivnju, dao doprinos lokalnoj podvodnoj fauni, a mene poštedio tih svojih no‐ vopečenih krokodilskih suza.“ D'Arnoq šapne isprekidanim glasom. „Dekantacija mora prestati.“ „Taj Enzo iz Sao Paula je stvarno morao biti sladak. Usput, trebao bi znati, ne znam baš koliko je ovaj uređaj siguran-“ „Ne brini, naš glavni haker sam ja, nitko nas ne može čuti. Ne radi se samo o Enzu. Ili Oscaru Gomezu, danas. Nego o svima njima. Od onog dana kad mi je Pfenninger re‐ kao za Slijepog Katara i otkrio što je sagradio i što čini, bio sam suučesnik... Čuj, ako ti je baš važno da izgovorim riječ 'zlo', neka bude. Kod sebe sam, naravno, razvio potpunu neosjetljivost. Gutao sam sve te laži. Prodali su mi tu foru, 'Ma što znači četverogodiš‐ nje dijete na njih osam milijardi?'...Ali sad mi je dozlogrdilo. Dosta mi je i nabave i od‐ gajanja i ubijanja, animacida. Dosta mi je zla. Horologija ima pravo. Oduvijek ste imali pravo.“ „A kad ti prođe tvoja mladalačka ljepota, D'Arnoq?“ „Onda ću ponovno biti živ, a ne... ovo što sam sad.“ Vani nešto zaškripi na krovu. Da mi to nisu namjestili? Povirim van: rakun. „Jesi li svoje nove poglede na svijet podijelio s g. Pfenningerom?“ „Marinuse, ako ćeš me samo zajebavati, prekinut ću vezu ja tebi. Apostaza se prema kodeksu Sjenovitog puta kažnjava smrću. Što je činjenica kojom bi se, usput, trebao poslužiti - jedina šansa da preživim jest da ti pomognem uništiti neprijatelja, prije nego što on ubije mene.“ Dovraga s D'Arnoqom, ali ipak ga moram upitati: „A kako si u stvari mislio da našeg neprijatelja uništimo?“ „Tako da psihouništimo Kapelu Sutona.“ „To smo već pokušali. Vjerojatno ti je poznato kako je završilo.“ Makar sam sada ma‐ nje siguran da je poznato meni, nakon večerašnje kutije iz Norveške. „Porazom po Horologiju, ali opet, bio je to vaš Prvi upad, niste znali s čim ste se u stvari uhvatili u koštac. Je li tako?“ „Hoćeš li nas ti riješiti tog neznanja?“ D'Arnoqova šutnja traje dugo, jako dugo. „Da. Hoću.“ Informaciji da želi prebjeći dao bih možda pet posto šanse da je iskrena, ali Esther Little je uvidjela da je pisana i ako se ne varam, želi da se prema D'Arnoqu vladam kao 318 www.balkandownload.org

prema savezniku, ili da ga barem pustim misliti kako sam mu povjerovao. „Pretvorio sam se u uho.“ „Neće moći, Marinuse. Moramo se naći oči u oči.“ Sad sam šansu spustio na jedan posto. Predložit će sastanak u stupici, čije će se ralje onda sklopiti oko mene. „Gdje predlažeš?“ Rakun s maskom Zorroa okrene se prema meni. „Nemoj me sad dohvatiti dubokostrujno, ali ja ti sjedim u autu, pred kućom. Muda su mi se smrzla. Daj zapali vatru, može?“ BalkanDownload.org 319 www.balkandownload.org

3. travnja Zrak je na stanici Poughkeepsie britkiji nego na stanici Grand Central, ali izašlo je sun‐ ce i otopilo ostatak snijega koji se na peronima bio zadržao cijelu zimu. U gomili stude‐ nata koji raspravljaju o skijanju u Europi, stažiranju u Guggenheimu i virusnim zoono‐ zama, prolazim pješačkim nadvožnjakom pa kroz okretne rampe, onda kroz čekaonicu iz dvadesetih godina prošlog stoljeća nalik na crkvu i izlazim na pločnik, gdje žena ne‐ koliko godina starija od mene čeka u crnoj jakni od perja kod hibridnog Chevroleta i u ruci drži ploču na kojoj piše DR I. FENBY. Geliranu kosu obojila je crvenkastosmeđe, no vide joj se sjedine, a naočale tirkiznog okvira samo joj dodatno naglašavaju bolesno bli‐ jedu put. Nepristojan čovjek opisao bi joj lice kao tulum na koji nitko nije došao. „Do‐ bro jutro“, kažem joj. „Ja sam dr. Fenby.“ Vozačica postane napeta: „Vi ste dr. Fenby? Vi?“ Čemu to iznenađenje? Zato što sam crnkinja? U sveučilišnom gradu, dvadesetih go‐ dina 21. stoljeća? „Da-a... Pretpostavljam da to nije nikakav problem?“ „Ne. Ne. Ne. Upadajte. To vam je sva prtljaga?“ „Došla sam na jedan dan.“ I dalje zbunjen, sjeo sam u Chevrolet. Ona se smjestila za volanom pa vezala pojas. „Onda, danas ćemo do kampusa Blithewood, dr. Fenby?“ U glasu joj se čuju razni bronhijalni problemi. „Tako je.“ Jesam li joj možda krivo procijenio reakciju? „Ostavite me kod predsjedni‐ kove kuće, ako znate gdje je to.“ „Nema problema. G. Steina sam tamo i nazad vozila sigurno sto puta. Idete li vi to danas u posjet predsjedniku?“ „Ne. Imam sastanak s... nekim drugim.“ „Aha.“ Na vozačkoj iskaznici piše joj „Wendy Hanger“. „Onda polazimo. Chevrolet: upali motor.“ Motor se upali, auto da žmigavac pa krenemo. Wendy Hanger i na svojoj fotografiji za iskaznicu djeluje nervozno. Možda joj život nikada nije dopuštao da se opusti. A možda je naprosto odradila smjenu od 14 sati. Ili popila koju kavu previše. Vozimo se pored parkirališta, vulkanizera, servisa za ispušne uređaje, Walmarta, ško‐ le i objekta za plastično modeliranje. Vozačica mi je od šutljivih, što mi je stvarno po volji. Razmišljam o sinoćnjem sastanku održanom u galeriji u 119A. Unalaq, lokalna članica, došla je prije mene, Õshima je stigao avionom iz Argentine; Arkady, koji može slobodnije putovati otkako je napunio osamnaest godina, doputovao je iz Berlina, Roho iz Atene, a L'Ohkna s Bermuda. Već se godinama nismo okupili na istom mjestu. Sada‐ 320 www.balkandownload.org

kat se podvrgnuo Činu hijata nakon čega smo počeli. Mojih pet kolega slušalo me dok sam im prepričavao posjet Elijaha D'Arnoqa mojoj kući u Kleinburgu dva dana prije, njegovoj želji da prebjegne i predloženoj Drugoj misiji. Naravno, svi su bili sumnjičavi. „Zar tako brzo?“ upitao je Roho kroz mrežu svojih tankih, isprepletenih prstiju, po‐ djednako tankih i koščatih kao i on sam. Glatko obrijani Roho smjestio se u tijelu Egip‐ ćana, takve građe da se može provući tamo gdje nitko drugi ne bi ni pomišljao. Mlad je, za Horologa, ovo mu je tek peto uskrsnuće, ali pod Õshiminim vodstvom već polako postaje duelist zavidnih sposobnosti. „Prvu misiju planiralo se pet godina, a doživjela je katastrofu. Isplanirati drugu u nekoliko dana bilo bi...“ Roho uvrne nosom i odmahne glavom. „Po D'Arnoqu to sve ispada tako lako“, primijeti Unalaq. Prvi život kao Inuita na sje‐ vernoj Aljasci zauvijek joj je dušu zadojio dalekim sjeverom, ali tijelo od trideset i nešto godina koje sad nastanjuje čistokrvna je bostonska Irkinja crvene kose, s toliko pjega da joj je pravu nacionalnost teško prepoznati. „Suviše lako.“ „Čini se da se slažemo“, reče Õshima. On je jedan od starijih Horologa, i dušom koja potječe iz 13. stoljeća u Japanu i tijelom rođenim četrdesetih godina prošlog stoljeća u Keniji. Odijeva se tako da dodatno istakne imidž koji Roho zove „džez bubnjar bez an‐ gažmana“, u starom kišnom mantilu i otrcanoj beretki. No, Õshima je u psihodvoboju od svih nas najopasniji. „D'Arnoqov prijedlog strašno smrdi na stupicu. Osjeti se na ki‐ lometar.“ „Ali D'Arnoq je ipak dopustio Marinusu da ga očitamo“, primijeti Arkady. Kao sušta suprotnost njegovom dalekoistočnom ja, Arkadyjeva duša sad se smjestila u krakatom tijelu žgoljavca krupnih kostiju, plave kose i sklonog bubuljicama, tijelu mađarskog ti‐ nejdžera kojem glas još nije do kraja mutirao. „A gađenje nad samim sobom, žal za bra‐ zilskim djetetom“, Arkady me pita da bude siguran, „to si mu uspio vidjeti u skorom sjećanju? Siguran si da su osjećaji stvarni?“ „Da“, priznam, „makar bi se lako moglo raditi i o usađenom sjećanju. Anakoreti bi sigurno pretpostavili kako ono što nam govori prebjeg nećemo tek tako uzeti zdravo za gotovo, a da ga ne podvrgnemo očitanju, i to kadar po kadar. Velika je mogućnost da se D'Arnoq u stvari dobrovoljno javio da ga Pfenninger okrene protiv Sjenovitog puta, što bi značilo kako trenutno i sam iskreno vjeruje u vlastiti prelazak na drugu stranu...“ „Sve do još jednog streljačkog stroja u Kapeli“, složi se Õshima, „gdje bi mu Pfennin‐ ger potom izbrisao to umjetno kajanje i usput psihopogubio Horologe koje bi tamo na‐ mamio. Moram priznati, plan je lukav. Zvuči mi kao nešto što bi smislila Constantino‐ va.“ „Ja bih glasao protiv.“ L'Ohkna prebiva u bljedoputom tijelu podbuhlog i proćelavog muškarca iz Ulstera starog trideset i koju godinu. L'Ohkna je najmlađi Horolog, Xi Lo ga je pronašao u komuni u New Mexicu gdje je proživljavao prvo uskrsnuće. Psihona‐ pon mu je još razmjerno nizak, no postao je glavni projektant Dubokog interneta ili „Netherneta“ i trenutno svaka sigurnosna agencija na svijetu bezuspješno pokušava ra‐ 321 www.balkandownload.org

zotkriti desetke njegovih pseudonima. „Jedan krivi korak i s Horologijom je svršeno. To je naprosto tako.“ „Ali ne bi li time i neprijatelj preuzeo velik rizik?“ upita Unalaq. „Odlukom da jed‐ nog od svojih najjačih psihozoterika okrene protiv Anakoreta i Slijepog Katara?“ „Istina“, složi se Õshima, „samo što oni znaju što rade. Moraju nam ponuditi neku privlačnu nagradu i sočan mamac. Ali, reci, Marinuse: što ti misliš o ovoj neočekivanoj ponudi?“ „Mislim kako se radi o stupici, ali da je moramo prihvatiti, a onda do početka Druge misije iznaći način kako da mi u stvari zaskočimo njih. Rat nikada nećemo dobiti silom. Svake godine spasimo nekolicinu, ali vidjeli ste što je bilo s Oscarom Gomezom, kojeg su uspjeli ugrabiti iz zatvorenog krila koje vodi jedan od mojih učenika. Društveni me‐ diji ukažu na postojanje aktivnih čakri prije nego što ih uspijemo smjestiti na sigurno. Horologija polako postaje nerelevantna. Nema nas dovoljno. Naše mreže se raspadaju.“ Sumornu tišinu prekinuo je Arkady: „Ako tako misliš ti, tvoje mišljenje potom sigur‐ no dijeli i neprijatelj. Zašto bi Pfenninger riskirao da nam omogući pristup Slijepom Kataru, kad nas već i sadašnji status quo faktički čini gubitnicima?“ „Zbog svoje glavne mane: tašt je. Pfenninger Horologiju želi uništiti jednim veli‐ čanstvenim činom, zato nam je, jer drži kako nas hvata očaj, i ponudio ovu stupicu. Ali ona će nam istovremeno omogućiti da nakratko dobijemo pristup unutrašnjosti Kapele. A to je jednokratna prilika.“ „A što ćemo s tim vremenom provedenim tamo“, polemički se oglasi L'Ohkna, „osim da izginemo, i dušom i tijelom?“ „Na to pitanje“, priznam, „nemam odgovor. Ali mi se javio netko tko bi mogao imati. Nisam se izvan 119A usuđivao to spomenuti, no sad smo svi tu, pa poslušajte pažljivo staru prijateljicu...“ Izvadim stari walkman i stavim BASF-ovu kazetu. Wendy Hanger lupka prstima po volanu dok raskrižjem prolaze vozila u četiri trake. Nema vjenčani prsten. Na semaforu se upali zeleno, ali to je primijetila tek kad nam je potrubio kamion iza nas. Krene, zastane, promrmlja, „O, za ime božje. Chevrolet, upali motor!“ Vozimo se dalje pored velikog trgovačkog centra Home Depot i Poughkeepsie ubrzo ostane za nama. Upitam je: „Koliko još ima do Blithewooda?“ „Pola sata, možda četrdeset minuta.“ Wendy Hanger ubaci nikotinsku žvakaću gumu u usta pa joj se, dok je žvače, napinje prsnoključnosisati mišić. Cesta vijuga između dr‐ veća i ispod krošanja. Pupoljci samo što se nisu otvorili. Na znaku piše RED HOOK 7 MILJA. Pretekli smo dvojac biciklista, a onda je Wendy Hanger skupila hrabrost: „Dr. Fenby, mogu li vas... ovaj, nešto pitati?“ „Pitajte.“ „Ovo bi moglo zvučati kao da sam pala na glavu.“ „Gđice Hanger, imate sreće. Po struci sam psihijatar.“ 322 www.balkandownload.org

„Da li vam je možda poznato ime 'Marinus'?“ Ovo nisam očekivao. Svoja prava imena ne krijemo, ali ih se baš ne trudimo pretje‐ rano uokolo razglašavati. „Zašto me to pitate?“ Dah Wendy Hanger je isprekidan. „Ne znam kako sam znala, ali znala sam. Čujte, ja - ja - žao mi je, moram zaustaviti auto.“ Iza zavoja baš je zgodno naišlo odmorište uz cestu, na kojem je klupica s pogledom na šumu koja se spušta do rijeke Hudson. Wendy Hanger se okrene. Znoji se, razrogačenih očiju. Privjesak za osvježivanje zraka u autu ljulja se i polako smiruje. „Poznajete li nekog Marinusa - ili ste to možda vi?“ Biciklisti koje smo nedavno pretekli projure pored nas. „U nekim krugovima me znaju pod tim imenom“, kažem. Lice joj podrhtava. Rošavo je od bubuljica iz djetinjstva. „Bog te ubio.“ Vrti glavom. „Tada se niste mogli ni roditi. Isuse, stvarno mi treba cigareta.“ „Gđice Hanger, nemojte da vam bronhijalni kanali pate zbog stresa. Držite se žvake. Dakle. Već mi neko vrijeme dugujete objašnjenje.“ „Da ovo nije“ - namršti se - „da nije nekakva namještaljka?“ „Iskreno, rado bih da jest, jer bih u tom slučaju znala što se događa.“ Na licu joj se bore sumnjičavost, nevjerica i strava, ali nema jasnog pobjednika. „U redu, doktorice. Evo, ovako. Kad sam bila mlađa i živjela u Milwaukeeju, malo sam zas‐ tranila. Obiteljski problemi, razvod... zloupotreba droga. Posestrima me izbacila na uli‐ cu i došla sam do toga da su majke s djecom prelazile na drugu stranu ulice da me iz‐ bjegnu. Bila sam...“ Strese se. Sjećanja i dalje znaju zapeći. „Ovisnik“, kažem mirno, „što vas danas čini osobom koja je ovisnost preživjela.“ Wendy Hanger nekoliko sekundi žvače gumu. „A valjda je tako. No, na Staru godinu 1983., sve je bilo praznično ukrašeno - bogami, nisam vam tih dana bila osoba koja je išta preživjela. Bila sam na dnu, provalila u kuću posestrime, našla njene tablete za spa‐ vanje, progutala cijelu bočicu i strusila bocu Jim Beama. Na televiziji je bio onaj film, Pakleni toranj dok sam... tonula. Jeste ga gledali?“ Prije nego što sam stigla odgovoriti, projurio je sportski auto, a Wendy Hanger zadrhtala. „Probudila sam se u bolnici, s ka‐ teterima u želucu i vratu. Susjeda je vidjela da je televizor uključen, ušla i zatekla me. Odmah je nazvala hitnu. Ljudi misle da ništa ne boli kad progutate tablete za spavanje, ali nije tako. Nisam imala pojma da želudac može toliko boljeti. Spavala sam, probudila se, opet spavala. Onda sam se probudila na odjelu za gerijatriju, što me sasvim izbezu‐ milo, jer sam mislila da sam ostarjela“, Wendy Hanger nasmije se puna gorčine, „da sam četrdeset godina provela u komi i da sam sad, ono, u dubokoj starosti. Ali tu je bila jedna žena, sjedila uz krevet. Nisam znala je li pacijentica, netko od medicinskog osob‐ lja ili volonterka, ali uhvatila me za ruku i upitala: 'Zašto ste tu, gospođice Hanger?' Još i sad čujem taj glas. 'Wendy, zašto si tu?' Nekako je čudno govorila, kao s nekim stra‐ nim naglaskom, ali... ne znam kakvim. Nije bila crnkinja, niti baš bijela. Bila je... neka‐ ko, kao... kao kakav osobni anđeo, koji te ne bi osuđivao ili ti predbacivao ono što si 323 www.balkandownload.org

sam napravio ili ti naprosto učinio život. Ali ja - čula sam samu sebe kako joj govorim stvari koje...“ Wendy Hanger zagleda se u okrenute dlanove „...nisam nikad nikom rekla. Iznenada je došla ponoć. Žena mi se osmjehnula i kazala: 'Najgore si prebrodila. Sretna ti Nova godina.' A ja sam... naprosto zaplakala. Ni sama ne znam zašto.“ „Je li vam rekla kako se zove?“ Wendy se u pogledu vidi izazov. „Da se nije zvala Esther Little, Wendy?“ Wendy Hanger duboko udahne: „Rekla je kako ćete vi to znati. Rekla je kako ćete znati. Ali tada ste mogli biti tek djevojčica, godine 1984. Što se tu događa? Kako... Isuse.“ „Je li vam Esther Little dala kakvu poruku za mene?“ „Je. Je, doktorice. Mene je, mene, beskućnicu, suicidalnu ovisnicu koju je poznavala kakvih, koliko, dva ili tri sata, zadužila da prenesem poruku osobi koja joj je kolega i zove se Marinus. Ja sam - ja - ja sam pitala, 'Je li Marinus ime, prezime ili pseudonim?' Ali Esther Little je rekla: 'Marinus je Marinus' i kazala mi da vam kažem... da vam ka‐ žem...“ „Slušam, Wendy. Reci slobodno.“ „'Tri na Dan Zvijezde Rige.'“ Svijet je utihnuo. „Tri na Dan Zvijezde Rige?“ „Ni riječi više od toga, točno tako.“ Gleda me ispitivački. Zvijezda Rige. Taj izraz mi je poznat, pa pretražujem sjećanje, ali ništa ne nalazim. Ne. Morat ću biti strpljiv. „'Riga' mi nije značila ništa“, Wendy Hanger i dalje žvače gumu koja je sad sigurno postala sasvim bezukusna, „dok sam ležala u bolničkom krevetu u Milwaukeeju, pa sam tražila da mi to kaže slovo po slovo: R-I-G-A. Onda sam je pitala gdje ću naći tu osobu imenom Marinus, da joj mogu prenijeti poruku. Esther je rekla ne sad, još nije došlo vrijeme. Zato sam je pitala kad će doći. A ona mi je odgovorila“, Wendy Hanger progu‐ ta pljuvačku, karotidna arterija brzo joj pulsira, „'Na dan kad postaneš baka.'“ Baš u stilu Esther Little. „Srdačne čestitke“, rekla sam Wendy Hanger. „Unuk ili unu‐ ka?“ Ovo ju je dodatno uzrujalo. „Unuka. Snaha mi je jutros rodila u Santa Feu. Termin je bio tek za dva tjedna, ali se malo iza ponoći rodila Rainbow Hanger. Roditelji su joj hi‐ pici. Ali čujte, morate... Mislim, tada sam pomislila da Esther ima napade demencije, ili... Isuse. Ma koji bi normalan čovjek tražio takvu pomaknutu uslugu od bilo koga, a najmanje od nekakve ovisnice koja je upravo progutala sto tableta za spavanje? To sam je i pitala. Rekla je da je ovisnik u meni umro, ali ona prava ja, ta je preživjela. Rekla je da ću sad biti dobro. Da su ta poruka s 'Rigom' i datum kad je treba prenijeti zapisani trajnom olovkom, i na pravi dan, za puno godina, osoba imena Marinus će me naći, ali tad će imati drugo ime i-“ Wendy Hanger šmrca dok joj se iz očiju liju suze. „Ali, zašto sad plačem?“ Dodao sam joj paketić papirnatih maramica. 324 www.balkandownload.org

„Je li još živa? Sad bi bila, ono... u dubokoj, dubokoj starosti.“ „Žena koju ste upoznali preminula je.“ Novopečena baka kimne glavom, nije iznenađena. „Šteta. Rado bih s njom razgova‐ rala. Rado bih joj zahvalila. Toliko joj toga dugujem.“' „Zašto?“ Wendy Hanger pitanje iznenadi, ali mi ipak objasni. „Zaspala sam i spavala do jutra. Esther više nije bilo. Sestra mi je donijela doručak i rekla kako će me poslije preseliti u zasebnu sobu. Rekla sam joj da je to neka greška jer nemam zdravstveno osiguranje, ali sestra mi je odgovorila: 'Dušo, baka će vam platiti račun', a ja sam upitala, 'Kakva baka?' Sestra se samo osmjehnula kao da imam potres mozga i rekla, 'Gospođa Little, ne?' Onda mi je poslije, u mojoj privatnoj sobi sestra donijela... kao neku crnu mapu s patentnim zatvaračem. Unutra je bila kartica Bank of America na moje ime, ključ od vrata i nekakvi dokumenti. Pokazalo se“, Wendy Hanger uzdahne, „kako se radi o da‐ rovnici za kuću u Poughkeepsieju. Na moje ime. Dva tjedna poslije, izašla sam iz bolni‐ ce u Milwaukeeju. Otišla do posestrime, ispričala joj se što sam se pokušala ubiti na nje‐ nom kauču i rekla da idem na istok da, znaš već, počnem iznova, gdje me nitko ne poz‐ naje. Čini mi se da joj je laknulo. Nakon dvije vožnje autobusom Greyhound, našla sam se u svojoj kući u Poughkeepsieju... Kući koju mi je, izgleda, poklonila prava dobra vila. Potom je proletjelo četrdeset i više godina. Još u njoj živim, a muž mi vjeruje kako je to bio dar neke ekscentrične tete. Nikom nisam otkrila istinu. Ali bih zato baš svaki put kad bih stavila ključ u bravu, pomislila, 'Tri na dan Zvijezde Rige' i više-manje svaki sat otkako sam doznala da mi je snaha trudna pitala sam se hoću li negdje naletjeti na oso‐ bu imenom Marinus... Jutros, za ime Isusovo, u kakvom sam samo stanju bila! Na dan kad ću postati baka. Muž mi je rekao da ostanem kod kuće, pa sam ostala. Ali Carlotta, koja ovih dana vodi našu taksi firmu, uređajem nam je javila da je Jodie iščašila gle‐ žanj, a Zeinabino dijete ima temperaturu pa, bih li joj, moli, učinila tu strašnu uslugu i otišla na stanicu dočekati dr. I. Fenby? I znate, nema nikakvog razloga da baš vi budete taj Marinus, ali kad sam vas ugledala...“ vrti glavom „...znala sam. Zato sam se tako us‐ plahirila. Ispričavam se.“ Pjegavo sunce zadrhti. „Ma nema problema. Hvala.“ „Poruka s Rigom. Znači li vam to što?“ Moram biti oprezan. „Djelomice. Moguće.“ Wendy Hanger razmišlja o zločinačkim mrežama, FBI-u, Da Vincijevom kodu - ali se onda stidljivo osmjehne. „To je tako strašno iznad mojeg nivoa, ha? Znate, sad se osje‐ ćam... lakše.“ Otre suze iz očiju podlakticom, primijeti razmazanu maškaru pa se pogle‐ da u ogledalo: „Evo stvorenja iz Crne lagune! Mogu li si, ono, popraviti šminku?“ „Hajde, ja ću malo udahnuti zraka, a vi si slobodno uzmite vremena.“ Izašla sam iz auta i otišla do klupice. Sjela sam i gledala planine Catskilla preko dostojanstvene rijeke Hudson, izašla iz sebe, prebacila se do auta i ušla u Wendy Hanger. Prvo sam prebrisala 325 www.balkandownload.org

sve što se dogodilo otkako je zaustavila auto. Onda sam se njenom vrpcom sjećanja vra‐ tila četrdeset i jednu godinu do bolnice u Milwaukeeju. Brisati sjećanja na Esther je bol‐ no, ali neophodno. Glasonoša će zaboraviti poruku koju je tako dugo nosio kao i sve drugo što mi je ispričao. Možda će koju sekundu zastati nad rupom koja joj je nastala u sjećanju, ali će onda dolepršati neka poticajna misao i njen će je neizvježbani um... Wendy Hanger dovezla me do narcisima opisanog kružnog toka u kampusu Blit‐ hewood, odmah kod predsjednikove kuće obrasle bršljanom. „Iris, bilo mi je zadovolj‐ stvo.“ „Wendy, puno hvala za ovu turističku vožnju s vodičem.“ „Drago mi je malo pokazati mjesto onima koji to znaju cijeniti, posebno na prvi dan proljeća.“ „Čuj, znam da je moja asistentica platila karticom, ali“ - pružim joj novčanicu od dvadeset dolara - „za bocu, što god voliš, da proslaviš početak života kao bake.“ Oklije‐ va, ali joj tutnem novčanicu u dlan. „Hvala, baš si široke ruke, Iris. Može, a muž i ja ćemo nazdraviti u tvoje zdravlje. Si‐ gurna si da ti ne treba vožnja natrag?“ „Sigurna. Prijateljica nas vozi natrag u New York.“ „Onda, sretno na sastanku, ugodan dan i uživaj u suncu, dok ga ima. Prognoza za sljedećih par dana nije baš sjajna.“ Krene, mahne mi i više je nema. Čujem glas koji mi se podobratio Õshiminim povišenim tonom: Tražiš zgradu svoje bratovštine? Pokušam vidjeti gdje je, ali tu su samo studenti koji prelaze lijepo održavanim trav‐ njakom, ruku punih fascikala i vrećica. Četiri muškarca nose klavir. Õshima, Esther Lit‐ tle mi je upravo poslala znak. Ulazna vrata predsjednikove kuće se otvore i eto Õshime, njegovog sitnog lika s ru‐ kama duboko zabijenim u džepove huliganske jakne s kapuljačom. Kakav znak? Mnemokriptirani ključ, pododgovorim, dok idem prema kući. Vlažni resasti cvjetovi zaposjeli su grančice vrba. Još ga nisam odgonetnula, ali budem. Ima li koga kod grob‐ lja? Raskopčavam kaput. Nikog osim vjeverica, do prije četvrt sata su tamo skakale po drveću i jedna po dru‐ goj. Õshima skine kapuljaču i okrene svoje lice starog Kenijca sijedih zulufa prema sun‐ cu, da upije toplinu, Kreni stazom koja ide tebi s lijeva, od mjesta na kojem stojim. Prođem koji metar od njega. Netko poznat? Idi pa vidi. Na glavi ima jamajčansku maramu. Idem dalje stazom: Što je to jamajčanska marama? Õshima zatvori za sobom vrata i krene drugom stazom. Viči ako me budeš trebao. Šuštavo staro lišće pucketa mi pod nogama dok se mlado gore iznad glave raspleće iz nabubrenih pupoljaka, šuma je bluetoothirana ptičjim pjevom. U podnožju stabla debe‐ 326 www.balkandownload.org

log kao noga kakvog dinosaurusa naletim na nadgrobnu ploču. Onda ugledam drugu, pa više njih, pritisnutih bršljanom. Izgleda kako groblje na kampusu Blithewood nije neka mreža koju čine međusobno odvojeni mrtvaci, već šumarak, u kojem su mrtvi uro‐ njeni u tlo da hrane korijenje svih tih borova, cedrova, tisa i javora. Esther je dala pre‐ ciznu uputu: Grobovi među drvećem. Iza guste krošnje božikovine naišao sam na Holly Sykes i pomislio, tko li je još tu? Nisam je vidio otkako sam je prije četiri godine posje‐ tio u Ryeu. Rak joj je i dalje u remisiji, ali svejedno nije nikada djelovala tako ispijeno, sama je kost i koža. Marama na glavi je crvene, zelene i zlatne boje jamajčanske zasta‐ ve. Vučem noge da čuje kako netko dolazi, pa Holly na nos natakne sunčane naočale koje joj skrivaju veći dio lica. „Dobro jutro“, nazovem joj. „Dobro jutro“, odgovori neutralnim tonom. „Ispričavam se na smetnji, tražim Crispina Hersheyja.“ „Evo ga.“ Holly pokaže na bijelu mramornu ploču. CRISPIN HERSHEY PISAC 1966-2020 „Kratko i slatko“, primijetim. „Bez klišeja.“ „Da, nije bio neki ljubitelj kitnjaste proze.“ „A spokojnije počivalište više nalik Emersonovim idejama ne mogu ni zamisliti,“ ka‐ žem, „njegove knjige imaju urbani štih i radnju, ali duša mu je pastoralna. Čovjek se samo treba sjetiti Trevora Upwarda iz romana Jeka mora utihnuti, koji svoj mir nađe tek u lezbijskoj komuni na otoku Čmaru.“ Holly me proučava kroz tamne naočale: posljednji put me vidjela kad je bila pod snažnom dozom lijekova i sumnjam da će me se sjetiti, ali sam zato spreman: „Jeste li mu vi kolegica s koledža?“ „Ne, ne, ja radim u sasvim drugom području. No, obožavateljica sam. Sasušenim za‐ metcima sam se puno puta vraćala.“ „Da, uvijek je mislio kako će ga baš ta knjiga nadživjeti.“ „Besmrtnost je lakše steći, nego zadržati nadzor nad uvjetima pod kojima se daje.“ Plava vrana sleti na panj izboran gljivama kod Hersheyjevog groba, ispali rafal grubih krikova, a onda zadihano zacvrkuće. „Ovakvih ptica nema gdje ja živim“, veli Holly. „Plava vrana“, kažem, „ili Cyanocitta cristata. Algonkini su je nazivali sideso a Yaka‐ me xwashxway, ali njihov teritorij je s one strane Tihog oceana, tako da se s ovim stvar‐ no samo pravim važna.“ Holly skine naočale. „Bavite li se lingvistikom?“ „Po naravi. Inače sam psihijatar, a tu imam sastanak. A vi?“ 327 www.balkandownload.org

„Ja sam došla samo odati počast.“ Holly se sagne, uzme hrastov list s groba pa ga sta‐ vi u torbicu. „Pa, bilo mi je drago. Uspješan sastanak.“ Plava vrana odleti putanjom koja je provede kroz pruge svjetla i tame, obrasle ma‐ hovinom. Za njom pođe i Holly. „Dosad je bilo dobro, ali bojim se kako će sad postati zahtjevniji.“ Holly se zaustavi zbunjena mojim čudnim odgovorom. Nakašljem se. „Gospođice Sykes, morala bih s vama razgovarati.“ Odmah se spuste rolete i začuje njen neuglađeni naglasak iz Gravesenda. „Ne nastu‐ pam u medijima, ne idem na festivale.“ Počne se odmicati. „Povukla sam se iz tog živo‐ ta.“ Borova grančica dotakne joj tjeme, pa se nervozno sagne. „Odgovor je dakle, ne, tko god da ste, možete-“ „Ovaj put sam Iris Fenby, ali me vi znate pod imenom Marinus.“ Ukoči se, razmišlja, namršti pa navuče zgađen izraz lica. „O, za ime božje! Yu Leon Marinus je umro 1984., bio je Kinez, a ako je vama neki od roditelja bio Kinez, ja sam... Vladimir Putin. Nemojte me tjerati da budem nepristojna. Nije pristojno.“ „Dr. Yu Leon Marinus uistinu nije imao djece, Holly, i to je tijelo doista umrlo 1984. Ali njegova duša, ovaj 'ja' koji vam se sada obraća, pripada Marinusu. Stvarno.“ Doleti vilin konjic pa se odmah uputi drugamo, kao kad se čovjek predomisli. Holly opet pođe. Tko zna na koliko je samo Marinusa dosad naletjela, od psihičkih bolesnika do prevaranata koji su htjeli dio njenih tantijema? „Nedostaju vam dva sata na 1. srpnja 1984.“, viknem za njom, „između Rochestera i otoka Sheppey. A ja znam zašto.“ Zastane. „Znam i ja!“ ne može se obuzdati da se opet ne osvrne prema meni, sad već stvarno srdita. „Stopirala sam. Stala mi je žena i odvezla do mosta za Sheppey. Molim vas, ostavite me na miru.“ „Ian Fairweather i Heidi Cross su vas povezli. Znam kako su vam ta imena poznata, ali ne znate da ste to jutro bili u onoj prizemnici, na dan kad su ubijeni.“ „Svejedno! Stavite cijeli članak na paranoidiotarije.com. Svu tu pažnju u čijem cen‐ tru želite biti lako ćete dobiti kod tih luđaka.“ Negdje se bučnim brujanjem oglasi kosili‐ ca. „Probavili ste Ljude s radija, ubacili ih u svoju bolesnu maštu, pomiješali s vlastitom psihozom i od toga napravili okultni reality show, u kojem imate glavnu ulogu. Baš kao ona prokleta djevojka koja je ustrijelila Crispina. Idem. Ako me nastavite slijediti, zo‐ vem policiju.“ Ptice uz cvrkut prelijeću kroz pruge svjetla. Ovo ti je stvarno dobro prošlo, podkaže mi Õshima Neviđeni, Majstor ironije. Sjednem na panj koji je obilazila plava vrana. Od nečega moramo početi. 328 www.balkandownload.org

4. travnja „Srce, to mi je omiljeno jelo na jelovniku, kunem se.“ Nestor spusti tanjur ispred mene. „Ljudi uđu, vide da piše 'vegetarijanska musaka' pa pomisle, ako musaka nije s mesom, onda nije musaka, pa naruče odrezak, svinjski želudac, kotlet od janjetine. Nemaju poj‐ ma što propuštaju. Hajde. Probaj. To je recept moje majke, Bog joj dušu blagoslovio. Kakva je to samo žena bila. Navy Seals, ninje, mafijaši, u usporedbi s mamom Grki‐ njom, to ti je hrpa plašljivih pičkica. To je ona, u okviru, tamo iznad blagajne.“ Pokaže na matronu sijede kose. „Ona je stvorila ovu gostionicu. Izmislila je i musaku bez mesa, kad je Mussolini napao zemlju i pobio sve ovce, sve zečeve, pse. Mama je onda morala - kako da kažem? - improvizirati. Karfiol se marinira u crnom vinu. Leća se polako krčka. Gljive kuhane u sosu od soje - soju je dodala nakon što je stigla u New York. Mesnatije od mesa. Maslac u bijelom sosu, kukuruzno brašno, malo vrhnja. Puno papričice, to je tajna. Bon appetit, dušo, i“ - doda mi čašu vode iz slavine s ledom koji zvecka - „ostavi mjesta za desert. Premršava si.“ „Neuhranjenost je ono“ potapšem se po trbuhu, „što mi u životu najmanje prijeti.“ Polako odlazi, dok ga putem vješto izbjegavaju užurbani mlađi zaposlenici. Nabo‐ dem karfiol vilicom pa štrcnem malo bijelog sosa, umočim gljivu i jedem. Okus je krv koja teče sjećanjima, pa se prisjetim 1969. kad je Yu Leon Marinus predavao samo neko‐ liko ulica dalje, Stari Nestor je još bio Mladi Nestor, a sjedokosa žena u okviru me svo‐ jim sinovima, nakon što je doznala da je Kinez koji govori grčki liječnik, predstavljala kao utjelovljenje Američkog sna. Uz kavu bi mi svaki put kad bih došao poslužila ko‐ madić baklave, a dolazio sam stalno. Sad bih rado upitao kad je preminula, ali takva bi radoznalost izazvala podozrivost, pa streamam današnji New York Times i okrenem na križaljku. Ali ispadne uzalud. Esther Little ne ide mi iz glave... Pablo Antay Marinus je 1871. napunio četrdeset godina. Od svog oca iz Katalonije naslijedio je dovoljno latinskog DNK da se može izdavati za Španjolca, pa se prijavio kao brodski liječnik na stari jenkijevski kliper Prophetess, koji je iz Rio de Janeira, preko Cape Towna, plovio za Bataviju u Indoneziji. Bez obzira na uragan starozavjetne snage, epidemiju tifusa koja je pobila desetak mornara i okršaj s gusarima kod otoka Panaitan, na Božić smo se nekako ipak dovukli do Batavije. Lucas Marinus tu je bio prije osamde‐ set godina i malarično vojno uporište koje sam upamtio sad je izraslo u malaričan grad. 329 www.balkandownload.org

Istu se rijeku ne može dvaput prijeći. Putovao sam u unutrašnjost i bavio se botaničkim istraživanjima po Buitenzorgu, ali zbog brutalnog postupanja Europljana s javanskim urođenicima nisam mogao uživati u javanskoj flori pa mi odlazak, kad je Prophetess u siječnju digla sidro i zaplovila prema novom naselju na rijeci Swan u zapadnoj Austra‐ liji, nije teško pao. U cijelom svojem metaživotu nisam nogom kročio na južni konti‐ nent, pa kad nas je kapetan izvijestio kako ćemo ostati tri tjedna u Fremantleu, gdje će se brod radi remonta izvući na kopno, odlučio sam dva tjedna provesti u Becher Point Wetlandsu. Angažirao sam uslužnog mjesnog mladića imenom Caleb Warren i njegovu strpljivu mazgu. Prije nego je devedesetih godina 19. stoljeća izbila zlatna groznica, Per‐ th je bio gradić od jedva nekoliko stotina drvenih kuća, pa smo se Warren i ja nakon kakvih sat vremena već bili otisnuli improviziranim putem kroz divljinu, koja se ovdje tisućljećima nije mijenjala. Kad se put pretvorio u nešto što bi se jedva moglo nazvati stazom, Caleb Warren postao je mučaljiv i ćudljiv. Danas bih ga dijagnosticirao kao čo‐ vjeka s maničnom depresijom. Išli smo makijom obraslim brdima, močvarnim jaruga‐ ma i potocima slane vode, između guštika od nagnutih mirti. Osjećao sam se zadovolj‐ nim. U crtanku sam 7. veljače narisao šest raznih vrsta žabe, opisao bilby, skicirao kra‐ ljevsku žličarku i naslikao akvarel Zaljeva Jervoise koji čak nije bio ni tako loš. Pala je noć pa smo se ulogorili usred kruga koji je stijenje opisalo na vrhu niske litice. Upitao sam svojeg vodiča postoji li mogućnost da naša vatra privuče Aboridžine. Caleb War‐ ren pljesnuo je kundak puške i objavio: „Gadovi nek' samo pokušaju. Dočet ćemo ih spremni.“ Pablo Antay zabilježio je svoje dojmove o velikim valovima i prskanju mor‐ ske pjene, Kuli babilonskoj koju su tvorili grebanja insekata, lavež sisavaca i kriještanja ptica. Jeli smo biskvite s krvavicama i grahom. Moj vodič rum je pio kao da pije vodu i na svaku moju primjedbu odgovarao: „Ma, koga briga?“ Warren je ispao problem kojim ću se baviti sutra. Sad sam promatrao zvijezde i razmišljao o drugim životima. Ne znam koliko je tako prošlo vremena kad sam odjednom zamijetio sitnog miša koji se Warrenu popeo podlakticom, pa spustio na dlan i uzverao štapom koji je služio kao vilica za pr‐ ženje nabodenih masnih kobasica. Ja ga nisam bio hijatirao. Warrenu su oči ostale otvo‐ rene, ali se nije ni pomaknuo... ...kad su četiri visoka domoroca s lovačkim kopljima ušla u vatrom osvijetljeni krug. Žgoljavi kusi pas njuškao je uokolo. Ustao sam, nisam znao da li da bježim, razgovaram s njima, izvučem nož ili egresiram. Posjetioci se uopće nisu obazirali na Caleba Warre‐ na, koji je i dalje ostao potpuno isključen i nepomičan. Bili su bosonogi i na sebi imali mješavinu hlača i košulja doseljenika, noongarskih kožnih plašteva i pregača preko pre‐ pona. Jedan je u nosu imao kost i bio išaran ritualnim ožiljcima. Bili su to ratnici. Bez obzira na kontekst, stoljeće ili nošnju, čovjeku je to uvijek odmah jasno. Digao sam ruke u vis da im pokažem kako nisam naoružan, ali njihove namjere nisu se mogle pro‐ tumačiti. Uplašio sam se. Za egresiju bi mi u to vrijeme trebalo deset do petnaest sekun‐ 330 www.balkandownload.org

di, mnogo dulje nego što je četvorici kopljanika potrebno da okončaju lutalački život Pabla Antaya, a smrt od probadanja je brza, ali neugodna. Onda je u osvijetljenom kru‐ gu osvanula blijeda žena, sama kost i koža. Kosa joj je bile svezana u punđu, a na sebi je imala bezličnu mantiju kakve misionari obično dijele urođenicima sklonim pokazivanju puno gole kože. Dob joj nije bilo lako odrediti. Šepala je nakrivljena i izbliza me prouči‐ la kritičkim pogledom, kao da procjenjuje kvalitetu konja za kojeg nije sigurna bi li ga kupila. „Ne boj. Da htjeli ubiti, bio mrtav davno.“ „Govorite engleski“, izletjelo mi je. „Otac naučio.“ Obratila se ratnicima za koje ću ubrzo shvatiti da pripadaju narodu Noongar i sjela na kamen kod vatre. Jedan od njih izvukao je iz prstiju Caleba Warrena štap i onjušio kobasicu. Oprezno je zagrizao, pa onda opet. „Vodič ti je kvaran.“ Žena je govorila u vatru, ali se obraćala meni. „Ima plan da te napoji grogom, lupi u glavu i uzme pare, baci te s one litice. Vidiš, imaš više para nego što on vidi u dvije godine. Ve‐ lika...“ traži pravu riječ „...kušnjava. Je li to prava riječ, jelje?“ „Iskušenje, možda.“ Žena cmokne jezikom. „Ima plan da Bljedunjavima Swan Rivera kaže da si otišao negdje u buš i nisi vratio. Ukrade ti stvari.“ Upitao sam je: „Kako bi ti to mogla znati?“ „Izletila.“ Dotakne si čelo i jednom rukom oponaša mahanje krilom. „Znaš kako. Oko?“ Gledala je kako ću reagirati. Osjetio sam kako mi navire osjećaj. „Ti si... psihozoterična?“ Nagnula se bliže vatri. Vidio sam joj na čeljusti i nosu europske crte. „Velika riječ, gospon. Je ne pričam engleski boola. Zaboravila boola. Ali mi je duševna točka bistra.“ Kucnula se prstom po čelu. „Ti isto. Boylyada maaman. Ti duhom isto pričaš.“ Pokušao sam si svaku pojedinost utisnuti u sjećanje. Četiri ratnika preturali su po Warrenovoj naprtnjači. Kusi pas njuškao je okolo. U vatri se iskrilo pruće. Pablo Antay Marinus naletio je na aboridžinskog psihozoterika ženskog roda i to na krajnjem zapad‐ nom rubu Velikog južnog kontinenta. Sad žvače kobasicu, a onda podrigne. „Kako zoveš taj... štap sa svinjskim mesom?“ „Kobasica.“ „Kobasica.“ Kušala je riječ. „Mick Little je radio kobasice.“ Izjava povuče pitanje: „Tko je Mick Little?“ „Tjelesni otac. Otac Esther Little. Mick Little ubijao svinje, radio kobasice, ali umro.“ Oponašala je kašljanje i ispružila ruku. „Krv. Ovako.“ „Tvoj tjelesni otac umro je od tuberkuloze? Od sušice?“ „Je, tak' se zove. Onda ljudi prodali farmu, Estherina mama, žena Noongar, vratila se u buš. Uzela je i Esther. Esther je umrla, a ja sam joj ušla u tijelo.“ Namrštila se, dok se u čučnju ljuljala na petama. Nakon nekog vremena, progovorio sam. „Ime ovog tijela je Pablo Antay Marinus. 331 www.balkandownload.org

Ali pravo ime mi je Marinus. Zovi me Marinus. Imaš li pravo ime?“ Grijala je ruke nad vatrom. „Moje noongarsko ime je Moombaki, ali imam dulje ime, koje ne budem rekla.“ Sad sam znao kako su se osjećali Xi Lo i Holokai kad su ušli u salon obitelji Koskov u Petrogradu, prije pedeset godina. Vrlo je vjerojatno kako ovaj atemporalni Suputnik ne bi htio imati posla s Horologijom, niti bi je bilo briga što postoje i drugi slični njoj, raspršeni po svijetu, ali me ipak razgalila spoznaja da smo u proteklih petnaest minuta postali za jednu jedinku manje ugrožena vrsta. Svom sam posjetiocu sljedeće pitanje postavio podgovorom: Onda, da te zovem Esther ili Moombaki? Vrijeme je prolazilo, nije bilo odgovora. Onda se plamen proširio na drugo drvo, koje je zaiskrilo dok su rat‐ nici tiho međusobno razgovarali. Baš kad sam zaključio da ipak nema telepatsku spo‐ sobnost, pododgovorila mi je: Ti si wadjela, Bljedunjavi, zato sam za tebe Esther. Da si Noongar, bila bi Moombaki. „Ovo mi je trideset i šesto tijelo“, rekao sam Esther. „A tebi?“ Esther bi pitanja koja je smatrala nevažnim naprosto ignorirala, isto je učinila i sad. Zato sam je potpitao: „Kad si stigla u ovu zemlju? U Australiju?“ Pomilovala je psa: Oduvijek sam tu. Suputnici si takvo što mogu dopustiti. Nisi nikad bila izvan Australije? Odgovorila mi je, „Kakvi. Bila stalno u zemlji Noongara.“ Na tome sam joj zavidio. Za nekog Povratnika, poput mene, svako uskrsnuće je lutri‐ ja zemljopisnih širina, dužina i demografije. Umremo, probudimo se četrdeset i devet dana kasnije kao djeca, često u nekoj posve drugoj zemlji ili čak kontinentu. Pablo An‐ tay pokušao je zamisliti kako bi bilo provesti cijeli metaživot kao Suputnik, koji se iz starog ili umirućeg tijela seli u mlado i zdravo, ali tako da nikada ne mora prekidati veze sa svojim klanom i njegovim područjem. „Kako si me pronašla?“ Esther je zadnji komadić kobasice dala psu. „Buš priča, jelne? Mi slušamo.“ Primijetio sam da četiri ratnika skidaju bisage s mazge. „Jel' mi to kradete prtljagu?“ Poluaboridžinka ustane. Mi ti nosimo torbe. U naš logor. Ideš? Pogledao sam Caleba Warrena i zabrinuto joj podrekao: Ako ga tu ostavite, nešto će ga pojesti. „Ili se možda zapali, rastali.“ Esther se zagleda u dlan. Uskoro, probudi se, glava mu kao košnica. Misli već te ubio. Hodali smo veći dio noći do uzvisine čije ime na jeziku Noongara na engleskom zna‐ či „Pet Prstiju“, nedaleko današnjeg Armadalea. To je ratničkom klanu bio dom, a Est‐ her prebivalište za ovo godišnje doba. Kad je svanulo, nastojao sam svojim domaćinima biti koliko sam mogao koristan, no, iako sam u ranijim životima pripadao plemenima Itsekiri, Kawesqar i Gurage, malo sam se razmazio kao Lucas Marinus, Klara Koskova i Pablo Antay jer su prošla već dva stoljeća otkako sam zadnji put živio kao lovac i skup‐ ljač plodova. Bio sam korisniji ženama u štavljenju klokanove kože, namještanju kostiju 332 www.balkandownload.org

slomljene ruke i skupljanju meda iz buša. Potrudio sam se i zadovoljiti znatiželju kao proto-antropolog: moj dnevnik opisuje paljenje makije kako bi se dimom istjerala div‐ ljač; totemske životinje; posjet petorice muškaraca sa sjevera koji su došli trampiti crve‐ ni oker za traženo burdun drvo; kao i spor oko očinstva koji je Esther riješila tako što je ingresijom ušla u fetus i napravila psihozoterični test DNK. Estherin aboridžinski klan iskazivao mi je samilost kakva priliči maloumnom stricu, nepovjerenje prema mojem europskom podrijetlu i poštovanje kao Boylyada maaman kolegi Moombaki. Najmanje suzdržana bila su djeca. Dječak imenom Kinta posudio bi moj sako i šešir pa se šepirio uokolo, a svi su blijedom, nespretnom posjetiocu rado pokazivali svoje vještine života u bušu. Moji pokušaji da se služim njihovim jezikom beskrajno su ih zabavljali, ali uz po‐ moć plemena, Pablo Antay uspio je sastaviti najbolji glosarij noongarskog jezika koji postoji. Moombaki pleme nije držalo božanstvom, nego čuvaricom, svojim kolektivnim sje‐ ćanjem, iscjeliteljicom, oružjem kojem će se poslužiti u krajnjoj nuždi i svojevrsnim pravosudnim sustavom. Prelazila je iz klana u klan početkom svakog od šest godišnjih doba Noongara, svakoj je obitelji pomagala koliko je mogla i među njima širila ideju da bi nasilni otpor Europljanima samo doveo do još više izgubljenih života. Rekla mi je da su je zbog toga neki nazivali izdajnicom, ali do te 1870. godine njena logika već se bila pokazala ispravnom. Europljana je bilo previše, apetiti su im bili nezasitni, moral straš‐ no prijetvoran, a puške nenadmašno precizne. Slaba nada da Noongari mogu opstati po‐ čivala je na sposobnosti prilagodbe, no ako bi ona izmijenila način života koji se može nazvati noongarskim, što im preostaje? Opet, ako ne znaju što misle Ljudi s broda, i ta slaba nada osuđena je na propast, pa je Moombaki za svoje sadašnje putovanje odabrala desetogodišnju djevojčicu mješanku. Iz istog razloga pozvala je Pabla Antaya u Pet Pr‐ sta, da nauči što više može o svijetu i njegovim narodima. Noću smo stoga Esther i ja sjedili svako sa svoje strane vatre na ulazu u njihovu malu špilju i podrazgovarali o carstvima, njihovim usponima i padovima, gradovima, brodogradnji, industriji, robovlasništvu, kidanju Afrike, genocidu nad urođenicima u Van Diemenovoj Zemlji; obrađivanju zemlje, gospodarenju, tvornicama, telegrafima, novinama, tisku, matematici, filozofiji, pravu i novcu i još stotinu drugih tema. Osjećao sam se kako se nekoć osjećao Lucas Marinus, kad je predavao u kućama učenjaka u Na‐ gasakiju. Pričao sam joj tko su naseljenici koji se iskrcavaju u Fremantleu, zašto su ova‐ mo doputovali, u što vjeruju, što žele i čega se boje. Pokušao sam joj objasniti i religiju, ali su Whadjuk Noongari bili nepovjerljivi prema svećenicima otkako su oni nekoliko klanova gore uz rijeku Swan podijelili deke koje su došle „od Isusa“, da bi potom oni koji su ih dobili nekoliko dana potom pomrli od bolesti koja je ličila na boginje. No u svim drugim temama, učiteljica je bila Esther. Njenu metadob spoznao sam jedne noći kad je navela imena svih svojih prijašnjih domaćina, a ja sam na svako ime stavio kamenčić. Na kraju ih je bilo dvije stotine i sedam. Moombaki bi kao Suputnik 333 www.balkandownload.org

prešla u novog domaćina kad bi im bilo oko deset godina i ostala do smrti, što je značilo da je njen metaživot počeo prije kakvih sedam tisućljeća. Bila je dvaput starija od Xi Loa, najstarijeg Atemporalca za kojeg Horologija zna, a koji je sa svojih dvadeset i pet stoljeća bio pravo derište u usporedbi s Esther, čija je duša bila starija od Rima, Troje, Egipta, Pekinga, Ninive i Ura. Naučila me neke od svojih prizivanja, a ja sam u njima otkrio razne pritoke Duboke struje, davno prije Šizme. Ponekad smo zajedno transverzi‐ rali, pa bi Esther moju dušu uplela svojom da tako kao duh mogu mnogo brže i dalje hodati nego inače. Kad me očitala, osjećao sam se kao trećerazredni pjesnik koji svoje stihoklepske pokušaje pokazuje Shakespeareu. Kad sam ja očitao nju, osjećao sam se kao kakva bjelica koju su iz staklenog akvarija ubacili u duboko jezero. Dvadeset dana po dolasku, oprostio sam se od svojih domaćina i s Esther krenuo prema dolini rijeke Swan, u pratnji četvorice ratnika koji su uz nas bili još od Zaljeva Jervoise. Iz Pet Prsta smo krenuli na sjever i popeli se u Perth Hills. Moji vodiči su se šumovitim padinama bez ikakvih staza savršeno snalazili, baš kao što se Pablo Antay snalazio na bulevarima i ulicama Buenos Airesa. Ulogorili smo se u suhom koritu poto‐ ka blizu pojilišta i nakon što smo večerali jam, bobice i pačetinu, Pablo Antay usnuo je strm, klizav san. Spavao sam sve dok me Esther nije potprobudila, a takvo će vas buđe‐ nje prilično dezorijentirati. Još je bio mrak, ali vjetar koji najavljuje zoru već je tako šu‐ štao pognutim drvećem da se činilo kao da govori. Estherin obris nazirao se ispred grma banksije. Podupitao sam, još bunovan, Sve u redu? Esther je pododgovorila, Slijedi. Išli smo kroz šumski predio šuštavih kazuarina, pa se popeli na greben od sedimentnog kamena na kojem više nije bilo drveća, koji se dalje uzdizao u troglavi vrh. Svaki od ta tri grebena bio je širok jedva metar, ali je bio dug stotinjak koraka i sa svake strane imao provaliju nad kojom je bolje ne izgubiti ravnote‐ žu. Esther mi je rekla kako se mjesto slikovito zove Emuova Kandža i povela me njenim središnjim „prstom“. Vodio je do vidikovca iznad Swana. Obasjan zvijezdama, vijugavi vodotok kao da je bio načinjen od poliranog kositra, a zemlju uokolo prekrivale su izgu‐ žvane zakrpe svijetlog i tamnog crnila. Dan hoda na zapad, crte zapjenjenih valova ocr‐ tavale su ocean, a pretpostavljao sam kako je ona gruba nakupina zgrada na sjevernoj obali rijeke u stvari Perth. Esther je sjela, pa sam sjeo i ja. Curraivong je na menti grleno pjevao. Naučit ću te moje pravo ime. Rekla si mi, pododgovorio sam, kako će mi za to trebati cijeli dan. Je, istina, ali ću ti ga reći u tvojoj glavi, Marinus. Oklijevao sam. To je dar za koji ću teško moći uzvratiti. Moje pravo ime ima samo jednu riječ, a to već znaš. „Nisi kriv što si divljak“, rekla je. „Šuti sad. Otvori se.“ Estherina duša izvela je ingresiju i upisala mi u sjećanje svoje dugo, pravo ime. Mo‐ 334 www.balkandownload.org

ombakino ime raslo je desetljećima, stoljećima, tisućljećima otkako se rodila u Pet Prsta, kad su to mjesto još nazivali Dvije Ruke. Iako je veći dio njenog imena nadmašivao moje poznavanje jezika Noongara, kako su minute prolazile počeo sam shvaćati da je to ime istodobno povijest njenog naroda, svojevrsna Tapiserija iz Bayeuxa u kojoj se mit isprepleće s ljubavima, rođenjima, smrtima, lovovima, bitkama, putovanjima, sušama, požarima, olujama i imenima svih domaćina u čijim je tijelima Moombaki bila suput‐ nik. Ime joj je završilo riječju Esther. Posjetiteljica je egresirala, a ja sam otvorio oči i ugledao kose zrake sunca kako platno dolje pod nama boje jarko zelenom bojom, zlat‐ nim plamenovima pale nisko raslinje i rumenilom zaogrću oblake od kitove kosti, dok uokolo bezbrojne tisuće ptica pjevaju, kriče, mrmore. „Ime nije loše“, rekao sam i već sam osjećao bol zbog gubitka. Eukaliptus je krvario crvenim izrascima na deblu i zvjezdanim cvjetovima. Corym‐ bia calophylla. „Vrati se kad god hoćeš“, rekla je, „ili neki od tvojeg roda koji si spominjao.“ „Hoću“, obećao sam, „ali ću tada imati izmijenjeno lice.“ „I svijet se mijenja“, rekla je. „Čak i ovdje. Ne mogu to spriječiti.“ „Kako ćemo te naći, Esther? Ja, Xi Lo ili Holokai?“ Tu se ulogori. Na ovom mjestu. Na Emuovoj Kandži. Znat ću. Zemlja će reć'. Nisam bio iznenađen kad sam ustanovio da je otišla. Krenuo sam prema Perthu, gdje će nečastan čovjek imenom Caleb Warren uskoro doživjeti najveću stravu u životu. Dovršio sam dvadeset i sedam vodoravno - VRTOGLAVICA - a onda podigao glavu i odraz Iris Marinus-Fenby ugledao u sunčanim naočalama Holly Sykes. Današnja ma‐ rama na glavi ljubičaste je boje. Pretpostavljam kako joj se kosa nije sasvim oporavila od one kemoterapije prije pet godina. Haljina boje indiga proteže joj se od zakopčane kragne do gležnjeva. „Ja sam inače prvak svijeta u ignoriranju ljudi koji žele skrenuti pažnju na sebe“, kaže mi i spusti omotnicu na stol, „ali ovo je tako neuglađeno, agresiv‐ no i bizarno da je skroz pomaknuto. Dakle, pobijedili ste. Evo me. Išla sam Bro‐ adwayom i na svakom pješačkom prijelazu pomislila, zašto posvetiti čak i minutu ovoj opičenoj, manipulativnoj luđakinji? Sto puta mi je došlo da se okrenem.“ Pitam je: „Pa zašto niste?“ „Jer moram znati: ako me Hugo Lamb želi kontaktirati, zašto mi onda, kao sav nor‐ malan svijet, preko agentice ne pošalje e-mail? Zašto bi slao vas i ovu“ - kucne po omotnici - „ovu retuširanu fotografiju? Nije valjda da misli kako će me se to dojmiti? Raspaliti stari plamen? Jer, ako to misli, čeka ga kolosalno razočaranje.“ „A da sjednete i ručate, dok vam ja sve objasnim?“ „Ne bih baš. Ručam samo s prijateljima.“ „Popijte onda kavu. Čovjek kavu može popiti s bilo kime.“ Holly preko volje pristane. Nestoru rukom opišem oblik šalice i bezglasno kažem, 335 www.balkandownload.org

„kavu“, a on mi odgovori izrazom lica „stiže“. „Prvo“, kažem Holly, „Hugo Lamb nema pojma o ovom. Barem se tome nadamo. Usput, već se godinama služi imenom Marcus Anyder.“ „Onda, ako vas nije poslao Hugo Lamb, kako biste za ime božje mogli znati da smo se prije sto godina upoznali u nepoznatom švicarskom skijalištu?“ „Jedan od nas prebiva na Dark Internetu. Posao mu je da prisluškuje.“ „A vi? Jeste li i dalje liječnik Kinez koji je umro 1984.? Ili ste sad živi i ženskog roda?“ „Ja sam sve te četiri stvari.“ Stavim posjetnicu na stol. „Dr. Iris Marinus-Fenby. Kli‐ nički psihijatar, živim u Torontu, makar radim nešto dalje. I istina je, do 1984. bila sam Yu Leon Marinus.“ Holly skine sunčane naočale i zgađeno proučava vizitku, pa mene. „Vidim da vam moram nacrtati, dakle, slušajte me pažljivo: Huga Lamba nisam vidjela od Nove godine 1992., kad je imao oko dvadeset i pet godina, u redu? Sad bi bio tridesetak godina stariji. Kao i ja, imao bi pedeset i koju. A onaj koji je složio ovu fotomontažu prikazao je Huga Lamba kao da i dalje ima dvadeset i pet, u neboderu Helix - sagrađenom 2018. - i svo‐ jim iShades zataknutim na majicu kratkih rukava sa znakom Svjetskog prvenstva u Ka‐ taru 2022. A taj auto. Auti devedesetih godina nisu tako izgledali. Znam, jer sam u to doba živjela. Ova fotografija je namještena. Za vas imam dva pitanja: 'Zašto ste se s tim gnjavili?' i 'Tko se s tim gnjavio?'“ Klinac za susjednim stolom igra se na 3D aplikaciji: klokan skače po nizu površina. Stvarno gazi po živcima. „Ova fotografija snimljena je u srpnju prošle godine“, kažem Holly. „Ništa na njoj nije preinačavano.“ „Onda je... Hugo Lamb otkrio vrelo vječne mladosti?“ Mladi konobar koji je naslijedio Nestorov nos teškaša prođe pored nas noseći odre‐ zak koji cvrči na vrelom pladnju. „Vrelo ne. Otkrio je mjesto i proces. Hugo Lamb je 1992. postao Anakoret Kapele Sutona Slijepog Katara. Nakon inicijacije prestao je sta‐ rjeti.“ Holly razmišlja o tim riječima pa glasno ispusti zrak. „Pa, super. To smo onda razjas‐ nili. Moja veza za jednu noć sad je... recimo tako, 'besmrtnik'.“ „Besmrtnik pod određenim uvjetima“, potvrdim. „Besmrtan je samo u smislu da ne stari.“ Holly je sva bijesna. „A naravno, nitko to nije primijetio. Ili si to njegova obitelj objašnjava dobrom kremom za kožu i salatom od kvinoje.“ „Njegova obitelj misli kako se 1996. utopio u ronilačkoj nesreći kod Rabaula, blizu Nove Gvineje. Hajde, nazovite ih i provjerite.“ Pružim joj karticu na kojoj je londonski broj Lambovih. „Ili možete naprosto širabujati nekog od njegove braće, Alexa ili Nigela, pa pitajte njih.“ Holly zuri u mene. „Hugo Lamb je inscenirao vlastitu smrt?“ Popijem gutljaj svoje vode iz slavine. Već je prošla kroz mnoge bubrege. „To su ins‐ 336 www.balkandownload.org

cenirali njegovi novi prijatelji, Anakoreti. Nije lako dobiti smrtovnicu ako nemate tijelo preminulog, ali imaju jako puno iskustva s tim.“ „Prestanite sa mnom razgovarati kao da ću vam povjerovati. A ono, Anakoreti'? To je nešto srednjovjekovno, zar ne?“ Kimnem glavom. „Anakoret je bio naziv za djevojku koja je poput pustinjaka živjela u ćeliji u zidu crkve. Na neki način, radi se o ljudskoj žrtvi koja nastavlja živjeti.“ Nestor nam se primakne. „Kavica. Recite, je li prijateljica za nešto pojesti?“ „Ne, hvala“, odgovori Holly. „Ja... nemam teka.“ „Ma, samo dajte“, pokušam je potaknuti, „pa sad ste hodali od Colombus Circlea.“ „Donijet ću jelovnik“, reče Nestor. „Jeste li i vi vegetarijanka, kao vaša prijateljica?“ „Nismo prijateljice“ odbrusi Holly. „Hoću reći, tek smo se upoznale.“ „Prijateljica ili ne“, veli ugostitelj, „tijelo mora jesti.“ „Neću dugo ostati“, objavi Holly. „U žurbi sam.“ „Žurba, žurba, žurba.“ Nestorove dlake u nosu izviruju iz nosnica pa se opet uvlače, poput morske trave. „Prezaposleni ste da biste jeli, prezaposleni da biste disali.“ Okrene nam leđa, ali onda nastavi. „A što je sljedeće? Prezaposleni da bi živjeli?“ S tim riječima odlazi. Holly sikne na mene: „Sad ste me natjerali da razljutim jednog starog Grka.“ „Naručite mu onda musaku. Kao liječnica mogu reći da ne jedete-“ „Kad ste već načeli temu zdravstvenog stanja, 'dr. Fenby', znam da mi je to ime od‐ nekud poznato. Raspitala sam se kod Toma Ballantynea, mojeg nekadašnjeg obiteljskog liječnika. Bili ste u mojoj kući u Ryeu, kad sam gotovo umrla od raka. Mogla bih vas prijaviti, pa da ostanete bez dozvole za medicinsku praksu.“ „Da sam napravila kakav propust, sama bih si je oduzela.“ Istovremeno je bijesna i zbunjena. „Zašto ste dolazili k meni?“ „Da savjetujem Toma Ballantynea. Bila sam uključena u testiranje lijekova na bazi ADC-a u Torontu, a Tom i ja smo se složili kako bi vaš karcinom žučne kese mogao po‐ zitivno reagirati. Ispostavilo se kako smo imali pravo.“ „Rekli ste da ste psihijatar, a ne onkolog.“ „Ja sam psihijatar aktivan na više drugih područja.“ „Onda sad tvrdite kako vam u stvari dugujem život?“ „Nimalo. Ili barem djelomično. Oporavak je kod karcinoma holistički proces, iako je ADC pridonio vašoj remisiji, pretpostavljam kako to nije bilo jedino što je djelovalo.“ „Onda ste... poznavali Toma Ballantynea i prije moje dijagnoze? Ili ste... ili... ma koli‐ ko dugo mi već pratite život?“ „S prekidima, otkako vas je majka dovela u ordinaciju Opće bolnice Gravesend 1976. godine.“ „Čujete li vi što govorite? I je li vam u stvari posao da ljude liječite od psihoza i za‐ bluda? Pitam vas sad posljednji put, jeste li mi vi poslali ovu digitalnu fotomontažu mojeg jako kratkotrajnog i više nego bivšeg dečka?“ 337 www.balkandownload.org

„Htjela sam da razmotrite činjenicu da se o odredbi ugovora o življenju, koja kaže 'Sve što živi, jednom mora i umrijeti', u rijetkim prigodama, može pregovarati.“ Svi glasovi u Santorini Caféu, tračanje, šala, zadirkivanje, udvaranje, žaljenje, sve se to u mojim ušima pretvorilo u sonični vodopad. Holly upita: „Dr. Fenby, jeste li vi scijentolog?“ Trudim se da se ne osmjehnem. „Po onima koji vjeruju u L. Rona Hubbarda i galak‐ tičkog cara Xenua, psihijatrima je mjesto u septičkoj jami.“ „Besmrtnost“, izgovori nešto tiše, „dovraga - nije - moguća.“ „Ali atemporalnost, pod određenim uvjetima, jest.“ Holly se osvrne oko sebe pa me pogleda. „Sišli ste s uma.“ „To su i za vas govorili nakon što ste objavili Ljude s radija.“ „Kad bih tu prokletu knjigu mogla povući i poništiti je kao da je nikada nije bilo, uopće ne bih oklijevala. Kako bilo, više ne čujem glasove. Otkako je Crispin preminuo. Makar se to vas stvarno nimalo ne tiče.“ „Prekognicija se pojavljuje i nestaje“, malim prstom guram po stolu prosuta zrna še‐ ćera, „sasvim misteriozno, kao alergije ili bradavice.“ „Ma, najveća misterija je zašto ja još tu sjedim.“ „Pokušajte pogoditi ime mentora Huga Lamba u njegovim vračarijama.“ „Sauron. Lord Voldemort. John Dee. Louis Cypher. Tko je mentor?“ „Vaša stara prijateljica. Immaculée Constantin.“ Holly obriše ruž s ruba šalice s kavom. „Znala sam joj samo prezime. U knjizi se spo‐ minje samo kao 'gospođica Constantin'. U mojoj glavi isto. Zašto ste joj onda izmislili ime?“ „Nisam izmislila. Tako se zove. Hugo Lamb joj je jedan od najboljih učenika. Sjajan je odgajatelj i psihozoterik zavidnih sposobnosti već nakon tri desetljeća otkako je pos‐ tao sljedbenik Sjenovitog puta.“ „Dr. Iris Marinus-Fenby, na kojem planetu vi živite, do vraga?“ „Na istom kao i vi. Hugo Lamb se sad pretežno bavi nabavom žrtava, baš kao što je gđica Constantin nabavila vas. A da vas nije bila preplašila tako da ste je prijavili, pa je onda ta informacija došla do Yua Leona Marinusa koji vas je od nje cijepio, otela bi vas, a ne Jacka.“ Svagdje oko nas dopire glasan žamor i zveckanje jedaćim priborom. Iza nas, djevojka na egipatskom arapskom svom dečku upravo daje nogu. „Sad bih vas“ - uštipne se palcem i kažiprstom za korijen nosa - „najradije udarila. Iz sve snage. Koji ste vi vrag? Ljudima sjebavate glavu, upadate u život, uvaljujete mašta‐ rije... Ja - ja - nemam riječi kako bih vas nazvala.“ „Iskreno se ispričavam što smo vam upali u život, gđice Sykes. Da je bilo ikakve al‐ ternative, ne bismo sad tu sjedili.“ „Kad kažete 'mi', na koga u stvari mislite?“ 338 www.balkandownload.org

Malo se ispravim pa kažem: „Mi smo Horologija.“ Holly duboko i dugo uzdahne, u smislu, Odakle da uopće počnem? „Molim vas.“ Stavim joj zeleni ključ do tanjurića. „Uzmite ovo.“ Zuri u ključ pa me pogleda. „Što je to? I zašto bih to uzimala?“ Pored nas prođe dvojac mladih liječnika praznih, mrtvih očiju, raspravljaju o medi‐ cinskim prognozama. „Ovaj ključ otvara vrata iza kojih su odgovori i dokazi koje ste zaslužili vidjeti i koji su vam potrebni. Kad uđete, popnite se stepenicama u krovni vrt. Tamo ćete naći mene i pokojeg prijatelja.“ Popije zadnji gutljaj kave. „Sutra u tri popodne imam avion koji me vozi kući. Bit ću u tom avionu. Ključ možete zadržati.“ „Holly“, kažem joj tiho, „dobro znam kako ste dosad, zahvaljujući Ljudima s radija, upoznali mnoštvo luđaka. Znam i kako su vas već mamili Jackom. Ali, molim vas. Uz‐ mite ključ. Za slučaj da govorim istinu. Šansa je, znam, tisuću prema jedan, ali možda ipak govorim. Ako hoćete, slobodno ga bacite u smeće na aerodromu, ali sad ga uzmite. Ništa ne gubite.“ Nekoliko sekundi gleda me u oči, onda odgurne praznu šalicu na tanjuriću, pokupi ključ i ubaci ga u torbicu. Na fotografiju Huga Lamba stavi dva dolara. „Tako da vam ništa ne dugujem“, promrmlja. „I nemojte mi se obraćati s 'Holly'. Zbogom.“ 339 www.balkandownload.org

5. travnja U glibu snova, oni koji mi žele zlo presijecali su mi put sve dok mi nije preostalo samo penjati se. Ne mogu se sjetiti koje je moje ja, dok ne ugledam 05:09 kako mi nad glavom sjaji u tami. 119A. Kilometar i pol odavde, s druge strane Central Parka, na devetom katu Hotela Empire, Arkady se upravo sprema usaditi san Holly Sykes, u operaciji pod Õshiminom kontrolom. Molim boga da se ne mora umiješati. Od toga što sam morao ostati ovdje dobivam mlade, ali da sam otišao u hotel pomoći, možda bih potaknuo baš onaj napad od kojeg toliko strepim. Minute se vuku dok u noćnom brujanju New Yorka nastojim prepoznati neko značenje. Ćorava posla. Upalim svjetlo za čitanje i gledam po sobi. Vijetnamska urna, svitak s majmunom koji gleda vlastiti odraz, klavičembalo Lucasa Marinusa koje je Xi Lo u Na‐ gasakiju uspio meni na dar nabaviti nakon iscrpljujuće potrage s malim izgledima za uspjeh... Nastavim čitati gdje sam stao u Lukrecijevim De Rerum Natura, ali su mi mis‐ li, kad već ne i duša, i dalje koji kilometar zapadno. Taj prokleti, beskrajni rat. Kad sam lošijeg raspoloženja, pitam se zašto ustvari mi, Atemporalci Horologije, kojima je uskrs‐ nuće pravo koje stječu rođenjem, koji posjedujemo baš ono zbog čega Anakoreti ubija‐ ju, i to da bi stekli tek njegovu iskrivljenu varijaciju, zašto dakle naprosto ne prestane‐ mo? Zašto riskiramo sve zbog stranaca koji nikada neće ni znati što smo napravili, bez obzira pobijedili ili izgubili? Upitam majmuna kojeg je uznemirio odraz svojeg bića: „Zašto?“ Sveti Duh ušao je u Oscara Gomeza na nedjeljnoj misi u njegovoj pentekostalnoj cr‐ kvi u Vancouveru, dok je kongregacija recitirala 139. psalam. Nekoliko sati poslije opi‐ sao je to mojem prijatelju Adnanu Buyoyi kao spoznaju o tome što „leži u srcima moje braće i sestara u Kristu, grijehe za koje se tek moraju pokajati ili ih okajati“. Gomezova vjera da mu je Bog podario taj dar bila je čvrsta i odmah se dao na Božji posao. SkyTra‐ inom otputovao je u Metropolis, veliki trgovački centar u predgrađu i počeo propovije‐ dati kod glavnog ulaza. Kršćanske ulične propovjednike u sekularnim gradovima prije će ignorirati ili im se rugati nego što će ih slušati, ali ubrzo se oko niskog, ozbiljnog Ka‐ nađanina meksičkog podrijetla stala okupljati publika. Potpune stance je mamio, često na njihovo potpuno zaprepaštenje, nevjerojatno konkretnim pristupom. Primjerice, jed‐ nog čovjeka pozvao je da prizna kako je otac djeteta svoje šurjakinje Bethany. Frizerku je preklinjao da vrati četiri tisuće dolara koje je u frizerskom salonu Ko te šiša ukrala 340 www.balkandownload.org

poslodavcu. Gomez je studentu po imenu Ted koji se ispisao iz koledža rekao kako mu kanabis koji uzgaja u vrtu onemoćale bake život gura na stranputicu koja može završiti samo zatvorom. Neki bi problijedjeli širom otvorenih usta i pobjegli. Neki bi Gomeza srdito optužili da im je hakirao pločicu ili da radi za NSA, na što bi on odgovarao, „Gos‐ podin drži sve naše živote pod nadzorom.“ Neki bi se rasplakali i tražili oprost. Do tre‐ nutka kad bi ga zaštitari trgovačkog centra došli izbaciti van, događanja bi već snimalo više desetaka pločica, a Proroka iz Ulice Washington štitio bi kordon znatiželjnih pro‐ matrača. Pozvana je policija. Na filmu koji je netko postavio na YouTube kamera je Go‐ meza uhvatila kako od jednog od policajaca koji su ga upravo uhitili traži da prizna kako je tri dana prije stao na glavu imigrantu iz Eritreje - kojeg je imenovao - a drugog je redarstvenika preklinjao da potraži stručnu pomoć zbog ovisnosti o dječjoj pornogra‐ fiji i pritom još spomenuo njegovu šifru i točan naziv ruskog websitea. Možemo samo pretpostaviti kakav se razgovor vodio u autu policijske ophodnje, ali na putu do policij‐ ske uprave, vozilo je promijenilo smjer i otišlo u psihijatrijsku bolnicu Coupland Heigh‐ ts. Iris, kunem ti se, napisao mi je te večeri Adnan u e-mailu, kad sam ušao u sobu za ispitivanje prvo što sam pomislio bilo je, prorok? Ovaj tip djeluje kao običan i prosječan čovjek, ni po čem različit od mojeg knjigovođe. Oscar Gomez mi je odmah rekao - kao da sam misli glasno izrekao - 'Moj otac je bio knjigovođa, dr. Buyoya, možda sam tu običnost naslijedio od njega?' Kako nakon toga možete dijagnosticirati pacijenta? Po‐ mislio sam (ili se možda ponadao?) da sam tu prvu pomisao uistinu nehotice izlanuo, ali Gomez je uskoro počeo spominjati događaje iz mojeg djetinjstva u Ruandi koje sam dosad ispričao samo vama i svojem vlastitom psihoanalitičaru za vrijeme specijalizacije. U Adnanovoj drugoj poruci, poslanoj dva sata poslije, pacijenti Coupland Heightsa već su svojeg novog kolegu štovali kao božanstvo. Kao u 'Voormanovom problemu', rekao je Adnan, spomenuvši novelu Crispina Hershevja koja nam se oboma svidjela. Znam kako bi moji djedovi Gomeza nazvali na jeziku Yoruba, ali ako na engleskom počnem govoriti o vješticama, neću izbjeći otkaz. Iris, molim te, možeš li pomoći? Veni, vidi, non vici. Kad sam po kiši konačno pronašao svoj auto na golemom parki‐ ralištu, bio sam mokar do kože i dok sam ulazio u auto poderao sam si čarape. Dotukli su me srdžba, očajanje i osjećaj potpune nemoći. Doživio sam neuspjeh. Uređaj mi je zazujao kad je stigla poruka: PREKASNO MARINUS PREKASNO, JEL TI GĐA GOMEZ POVJEROVALA? Odgovori i implikacije sjeli su sad na svoje mjesto, poput Rubikove kocke koja se sla‐ že sama. Prva je bila ona najvjerojatnija, da mi je uređaj hakirao Mesožder, Anakoret koji se sad naslađuje, dovoljno neoprezan i neiskusan da otkrije identitet. Poslao sam 341 www.balkandownload.org

poruku u kojoj sam napola blefirao: HUGO LAMB SI JE POKOPAO SAVJEST ALI JE U NJOJ OSTALO ŽIVOTA Postojala je mogućnost da je „Sv. Marko“ koji je obećao s Oscarom Gomezom popeti se Ljestvama Jakovljevim u stvari „Marcus Anyder“, što je anakoretsko ime Huga Lam‐ ba. Uređaj sam minutu držao na vlažnom dlanu, dvije minute, tri. Baš kad sam mislio kako od toga neće biti ništa, stigla je poruka. SAVJEST JE ZA KOŠTANE SATOVE MARINUS, TI SI PORAŽENA ŽENA Blef mi je uspio, osim ako nisu blefirali mene. Ali mislim da nisu, jer Mesožder koji se bavi psihodekantacijom i radi na svoju ruku ne bi propustio priliku da mi pogrešnu procjenu nabije na nos, a izraz „poražena žena“ uklapala se u Lambov ženomrzački pro‐ fil koji je izradio L'Ohkna. Dok sam razmišljao kako da iskoristim to što mi se odlučio javiti, jer nemoguće je da to radi s dopuštenjem Constantinove ili Pfenningera, stigla je treća poruka: GLE SI BUDUĆNOST MARINUS GLE U RETROVIZOR Instinktivno sam se sagnuo i pomaknuo retrovizor da vidim kroz stražnje staklo automobila. Bilo je prekriveno kapljicama kiše. Uključio sam akumulator i pokrenuo brisač, da maknemSuvozačko staklo se rasprsnulo u tisuće sićušnih komadića tuče, a retrovizor iznad glave postao je krhka supernova plastike i stakla. Krhotina plastike veličine odrezanog vrha nokta, zarila mi se u obraz. Prestrašeno sam čučnuo. Dio mozga koji je još logički razmišljao rekao mi je kako bih, da me strijelac stvarno htio ubiti, već gledao u Suton. Svejedno sam još nekoliko minuta proveo skriven. Atemporalnost neutralizira otrov smrti ali ga ne čini bezopas‐ nim, a stari nagon za opstankom i dalje je prisutan, čak i kod nas. Zato vodimo ovaj rat, podsjetio sam se četiri dana poslije u 119A. Prozor u mojoj sobi postao je siv kao da je pod ledom. Mučimo se zbog Oscara Gomeza, njegove supru‐ ge i troje djece. Jer nitko osim nas neće povjerovati u priču o animacidu koji čini zloči‐ načka organizacija kradljivaca duša kao što su Anakoreti ili „slobodnjaci“ koji ih love sami. Zato što, ako bismo metaživote provodili u namicanju carskog bogatstva i drogi‐ rali se opijatima poput bogatstva i moći, a istovremeno znali ono što znamo i ništa ne bismo po tom pitanju činili, bili bismo sukrivci u psihozoteričnom ubijanju nevinih. Uređaj mi zazuji, Õshiminim tonom. Premećem ga po rukama kao kakav natjecatelj 342 www.balkandownload.org

koji se uspaničio, ispadne mi, a kad ga podignem pročitam: OBAVLJENO. BEZ INCIDENATA. ARKADY SE VRAĆA. IMA NEKE NADE. Pluća mi se ispune kisikom i blaženim olakšanjem. Druga misija sad je korak bliže. Oko prozora unutra sipi dnevno svjetlo. Prastare cijevi u 119A stresu se i kloparaju. Ču‐ jem korake, zahodski kotlić i vrata vitrine. Dvije ili tri prostorije dalje, ustao je Sadakat. „Kadulja, ružmarin, timijan...“ Sadakat, naš upravitelj, pazikuća i potencijalni izdaj‐ nik, plijevi korov iz uzdignutih gredica „...zasadio sam i peršin, da možemo večerati kao u 'Sajmu u Scarboroughu', ali ga je ubio mraz. Neke biljke su manje otporne od drugih. Pokušat ću ponovno. Peršin ima puno željeza. Tu sam sadio luk i poriluk, izdržljive bilj‐ ke, a puno očekujem od rabarbare. Sjećate li se, doktorice, da smo u bolnici Dawkins uzgajali rabarbaru?“ „Sjećam se onih pita“, kažem mu. Razgovaramo tiho. Iako sipi kišica i usprkos tome što je imao napornu noć, moj kole‐ ga Horolog Arkady izvodi tai chi između mirte i hamamelisa na krovnoj terasi. „Ovo će biti rezervirano za jagode“, pokaže Sadakat, „a tri stabla trešnje oplodit ću vrhom četki‐ ce, s obzirom na to da ovdje na East Sideu nema pčela. Gledajte! Crveni kardinal na momijiju crvenog javora. Kupio sam knjigu o pticama, pa sam ga prepoznao. One ptice na krovu kloštra, to su grlice. Gore pod krovom nam se gnijezde laste. Zbog njih imam često četku u rukama, ali izmet im je odlično gnojivo, pa se ne žalim. A ovdje je mirisni kut. Rani mirisavac, hortenzije i ovi trnoviti štapovi postat će mirisne ruže. Drvena re‐ šetka je za kozju krv i jasmin.“ Primijetio sam kako intonacija Sadakatovog britansko-pakistanskog naglaska sve manje varira. „Stvarno ovdje čuda radite.“ Naš čuvar procvate. „Biljke žele rasti. Samo ih treba pustiti.“ „Odavno smo se trebali sjetiti da si tu gore napravimo vrt.“ „Doktorice, imate previše posla oko spašavanja duša da biste na to mislili. Trebalo je ojačati krov, što nije bilo nimalo lako...“ Pazi se, podupozori me Arkady, ili će te zagnjaviti s nosivim zidovima i gredama dok ti se ne smuči život. „...ali sam angažirao inženjera Poljaka koji je predložio nosive-“ „To je prava oaza spokoja“, prekinem ga, „u kojoj ćemo uživati desetljećima.“ „Stoljećima“, reče Sadakat i otre kapljice kojom mu je vlažna izmaglica posula gustu, ali prosijedu kosu, „kad ste u pitanju vi, Horolozi.“ „Nadajmo se.“ Kroz ukrašeni paravan od kovanog željeza u zidu kloštra promatramo ulicu četiri kata niže. Automobili pužu i uzalud trube. Pretječu ih kišobrani, koji se raz‐ miču da propuste rekreativne trkače koji nailaze iz suprotnog smjera. Preko ulice, na 343 www.balkandownload.org

našoj razini ali u mnogo višoj zgradi, starica s ortopedskim ovratnikom zalijeva kadifice u prozorskim loncima. Njujorški neboderi iznad tridesetog kata nestaju u oblacima. Da se King Kong danas popeo na Empire State, nitko tu dolje kod nas ne bi vjerovao da se to stvarno događa. „Ovaj tai chi gospodina Arkadyja“, promrmlja Sadakat, „podsjeća me na vaše vrača‐ rije. Ono kako rukom crtate po zraku?“ Obojica ga pogledamo. Možda je sad krakati Mađar s repićem, ali nekako se u njemu ipak nazire vijetnamski majstor borilačkih vje‐ ština. Upitam svojeg bivšeg pacijenta: „Jeste li i dalje zadovoljni svojim životom tu?“ Sadakata pitanje uznemiri. „Jesam! Ako sam što pogriješio...“ „Ne, ne. Ništa. Samo se ponekad brinem da vas nismo lišili mogućnosti da imate pri‐ jatelje, partnericu, obitelj... Sve što čini normalan život.“ Sadakat skine naočale pa ih briše flanelskom košuljom. „Horologija mi je obitelj. Partnerica? Imam četrdeset i pet godina. Radije idem u krevet gledajući The Daily Show na svojoj pločici, ili s romanom Leeja Childa i šalicom čaja od kamilice. Normalan ži‐ vot?“ Frkne. „Tu je ono za što se vi borite, knjižnica koju mogu istraživati, vrt koji mogu obrađivati, a poezija koju pišem malo je manje grozna. Kunem vam se, doktorice, svaki dan dok se brijem kažem samom sebi u ogledalu: 'Sadakate Dastaani, ti si najsretniji ši‐ zofrenični, sredovječni, proćelavi britanski Pakistanac na cijelom Manhattanu.'„ „Ako ikad promijenite mišljenje“, trudim se to izreći neobaveznim tonom... „Ne, dr. Marinus. Svoju budućnost čvrsto sam vezao uz Horologiju.“ Oprezno, podupozori me Arkady, da ti u glasu ne nasluti krivnju. Ipak, ne mogu tek tako promijeniti temu. „Druga misija, Sadakate. Nikome ne može‐ mo jamčiti sigurnost. Ni vama, ni sebi.“ „Doktorice, želite li da odem iz 119A, morat ćete se poslužiti svojim ćiribu-ćiriba, jer sam neću svojevoljno dezertirati. Anakoreti vrebaju psihološki ranjive? Da imam pravi tip“ - Sadakat se kucne prstom po glavi - „duše, već su me mogli zgrabiti, ne? Onda, dakle. Rat koji vodi Horologija je i moj rat. Točno, samo sam običan pijun, ali šahovsku partiju može odlučiti i kretanje pješaka.“ Marinuse, stiže naša gošća, podizvijesti me Arkady. Savjest mi je ranjena, pa moram priznati Sadakatu: „Predajem se.“ Upravitelj se osmjehne. „Drago mi je, doktorice.“ „Gošća je stigla.“ Vratimo se do željezne rešetke da pogledamo i ugledamo Holly s jednom od svojih jamajčanskih marama na glavi. S druge strane ulice, u našoj sobi iz‐ nad graditelja violina ukaže se Õshimin obris: Pazit ću na ulicu, potpredloži, za slučaj da naleti koja od zainteresiranih stranki. Holly prilazi vratima i u ruci drži zeleni ključ koji sam joj dao jučer. Engleskinja je proživjela vrlo neobično jutro. Na šibi vrbe, meni odmah do ramena, napuhani američki kos crvenih krila izvodi petlje tonova u arpeggiu. „Tko li je ta zgodna vragolanka?“ šapne Sadakat. 344 www.balkandownload.org

Progovorim prvi. „Očekivali smo vas, gđice Sykes. Kako se to ono već kaže.“ „Dobrodošli u 119A.“ Arkadyjev glas je drhtav i kreštav, kao u tinejdžera. „Tu ste na sigurnom, gđice Sykes“, reče Sadakat. „Nemate se čega bojati.“ Holly se zapuhala od stepenica, ali kad ugleda Arkadyja, razrogači oči: „To si ti...ti...ti... zar ne?“ „Da, morat ću vam objasniti neke stvari“, složi se Arkady. Dolje na ulici zalaje pas. Holly sva drhti. „Sanjala sam te. Jutros! Ti - isti si. Kako ti je to uspjelo?“ „Zbog akni, je li tako?“ Arkady si pogladi obraz. „Nezaboravno.“ „Moj san! Bio si mi kod stola, u sobi, u hotelu...“ „Napisao sam ovu adresu u blok.“ Arkady nastavi opisivati slijed događaja. „Onda sam vas zamolio da Marinusov zeleni ključ donesete ovamo i uđete. Rekao sam vam: 'Vidimo se za dva sata.' I eto.“ Holly pogleda mene, pa Arkadyja, Sadakata, pa opet mene. „Usađivanje snova je“, primijetim, „jedna od Arkadyjevih specijalnosti.“ „Samo što mi je domet slab“, kaže kolega željan razmetanja svojom skromnošću. „Soba mi je bila prekoputa vaše, u istom hodniku, pa se nisam morao daleko prebaciva‐ ti. A kad mi se duša vratila u tijelo, požurio sam ovamo. Ovaj put taksijem. Usađivanje snova civilima kosi se s našim Kodeksom, ali trebao vam je nekakav dokaz Marinusovih ludih tvrdnji koje ste slušali neki dan, a kako smo u ratu, bojim se da smo vam onda ipak usadili san. Molim vas da nam oprostite.“ Holly je zbunjena i napeta. „Tko ste vi?“ „Ja? Arkady Thaly je moje trenutno ja. Bok.“ Nad nama se kroz niski oblak vuče zrakoplov. „Ovo je naš upravitelj“, okrenem se Sadakatu, „g. Dastaani.“ „Ah, ja sam samo podvornik sa zvučnom titulom“, reče Sadakat, „i normalan, poput vas - pa, više 'normalan'? Zovite me Sadakat. Naglasak je na drugom slogu. Ja sam vam neka vrsta afganistansko-pakistanskog Alfreda.“ Holly nije ništa jasnije. „Alfred? Bat‐ manov batler. Vodim brigu o 119A kad su moji poslodavci odsutni. Kuham. Čujem da ste vegetarijanka? Horolozi su isto vegetarijanci. To ima veze“ - zavrti prstom po zraku - „s dušom i tijelom. Tko je gladan? Uspio sam spraviti jaja benedict s dimljenim tofu‐ om, što je prikladan doručak za ovakvo jutro prožeto dezorijentacijom. Jeste li možda za?“ Galerijom 119A na prvom katu dominira elipsasti stol od orahovine koji se tu već nalazio kad je Xi Lo 1890-ih kupio zgradu. Stolice nisu istog stila, potječu iz raznih kas‐ nijih razdoblja. Na tri lučna prozora ulazi biserno svjetlo. Slike na dugim zidovima Xi Lo ili Horokai dobili su na dar od samih umjetnika: pustinjska zora koja se rumeni Ge‐ 345 www.balkandownload.org

orgije O'Keeffe, A. Y. Jacksonov pogled na Port Radium, Zalazak sunca nad mostom San Luis Rey Diega Quispe Tita te Kurva i mušterija na groblju Marble Faith Nulander. Na jednom kraju je Venera, Kupido, Ludost i Vrijeme Angola Bronzina. Vrijedi više nego sama zgrada i cijelo njeno susjedstvo. „Ova mi je poznata“, kaže Holly dok gleda Bronzina. „Original visi u londonskoj Nacionalnoj galeriji. Znala sam ići gledati je pod pauzom za ručak, dok sam radila u centru za beskućnike u St Martin-in-the-Fieldsu.“ „Da“, kažem. Holly sad baš ne bi sjela priča kako su kopija iz Nacionalne i original zamijenjeni 1860, godine u Beču. Ionako je već prešla na nedostojnog Bronzinovog su‐ sjeda, Autoportret Yua Leona Marinusa, 1969. Holly prepozna lice pa se okrene meni, a na licu joj se ukaže optužba. Krotko kimnem glavom. „Naravno, posve je apsurdno i čis‐ ta arogancija objesiti je ovdje u ovom društvu, ali naš osnivač Xi Lo je inzistirao. Ovdje je držimo zbog njega.“ Sadakat uđe kroz vrata kod astrolaba i nosi nam piće na taci. Nikom se ne jedu jaja benedict. Upita nas: „Onda, gdje tko sjedi?“ Holly se odluči za gondola fotelju na kraju, najbližu izlazu. Sadakat upita gošću: „Jeste li za mješavinu čaja Irish breakfast, gđice Sykes? Ako se ne varam, majka vam je Irkinja.“ „Bila je Irkinja, tako je“, kaže Holly. „Super, hvala.“ Sadakat spusti keramički čajnik willow pattern i šalicu iz istog servisa, vrčić s mlije‐ kom i zdjelicu šećera na podmetač. Moj zeleni čaj čeka da bude gotov u crnom željez‐ nom čajniku čiji je vlasnik, moja dva ja prije, bio Choudary Marinus. Arkady pije kavu iz zdjelice. Sadakat zapali svijeću pa je stavi u čašu od obojenog stakla na sredini stola. „Da malo razvedrimo prostoriju. Ovdje zna biti mračno kao u grobnici.“ U paralelnom univerzumu, tip bi bio dizajnerski fašist, potkaže mi Arkady. „Baš ono što nam je trebalo, Sadakate“, kažem. Zadovoljno odlazi. Holly prekriži ruke na grudima. „Bolje da počnete. Suviše sam-“ „Pozvali smo vas jutros ovamo“, kažem joj, „da vas informiramo o nama i našoj koz‐ mologiji. O Atemporalcima i psihozotericima.“ Marinuse, zvučiš kao da otvaraš poslovni seminar, podveli mi Arkady. „Čekajte malo“, reče Holly. „Zapela sam već na 'Atemporalcima'.“ „Ako nas ubodeš, krvarimo“, reče Arkady sa zdjelicom kave u ruci, „poškakljaj nas, nasmijat ćemo se, otruj nas, umrijet ćemo, ali nakon što umremo, vratimo se. Naš Mari‐ nus je kroz to prošao već - kroz trideset i devet života, ako se ne varam?“ „Četrdeset, ako računamo i jadnu Heidi Cross u njenoj prizemnici kod otoka Shep‐ pey.“ Primjećujem kako me Holly pozorno promatra, čeka kad će ispasti da imam dvije glave ili da se oglasim smijehom manijaka. „Ja sam još gušter“, reče Arkady, „tek na svojem petom ja. Umiranje me i dalje skroz izbezumi, u Sutonu, dok gledam Dine...“ „Kakvom sutonu?“ upita Holly. „Kakvim dinama?“ „Sutonu s velikim S“, kaže Arkady, „između života i smrti. Vidimo ga s Visokog gre‐ 346 www.balkandownload.org

bena. Prizor je prekrasan i strašan. Sve duše, blijeda svjetla, koje prelaze, a Bura ih nosi prema Posljednjem moru. Koje, usput, uopće nije more, nego-“ „Ček, ček, ček.“ Holly se nagne prema naprijed. „Tvrdiš da si već umro? Da si sve to vidio svojim očima?“ Arkady otpije gutljaj kave iz zdjelice pa obriše usta. „Tako je. Ali nam Jugo duše ot‐ puhne natrag, htjeli mi to ili ne. Natrag preko Visokog grebena, natrag u Svjetlo dana, a onda čujemo zvuk nalik na... grad koji je pao na zemlju, a sve se u njemu razbilo na ko‐ madiće.“ Arkady me upita: „Bi li to bio točan opis?“ „Recimo tako. Potom se probudimo u novom tijelu, tijelu djeteta, obično nekog koje hitno treba oporaviti jer ga je upravo napustio prijašnji vlasnik.“ „U gostionici ste mi rekli“, Holly se obrati meni, „kako su ovi od Huga Lamba, ti Anakoreti, besmrtnici 'pod određenim uvjetima'. Jeste li vi i oni jedno isto?“ „Nismo. Mi u ovoj spirali uskrsnuća ne živimo svojom voljom. Ne znamo kako smo se u tome našli ni zašto baš mi. Nismo to tražili. Naše prvo ja umrlo bi na neki od uobi‐ čajenih načina, vidjeli smo Suton kako ga je upravo opisao Arkady, a onda smo se četr‐ deset i devet dana poslije vratili.“ „Od tada“, Arkady raspusti pa opet sveže repić, „ne možemo se izvući iz ciklusa koji se stalno ponavlja. Drugo tijelo nam raste, sazrije, umre i eto nas natrag u Sutonu; po‐ tom, hop, četrdeset i devet dana poslije opet se budimo na Zemlji - u tijelu suprotnog spola, tek toliko da ti skroz pomuti glavu.“ „Ono što je važno“, kažem Holly, „jest da za našu Atemporalnost nitko ne plaća. Samo mi. Naš filum, da to tako nazovem, ne može jesti meso.“ S ulice dopre škripa koč‐ nica. „To onda znači“, upita Holly, „da su Anakoreti mesožderi?“ „Do zadnjeg.“ Arkady opiše prstom po stolu kružnicu oko zdjelice. Holly trlja sljepoočnice. „Nešto poput.. .vampira?“ Arkady zastenje. „O, ta riječ na V! Opet je netko spomenuo.“ „Mesožderi su vampiri samo u metaforičkom smislu“, objašnjavam. „Izgledaju jedna‐ ko normalno, ili abnormalno kao bilo koja druga podvrsta stanovništva - vodoinstalate‐ ri, bankari, dijabetičari. Šteta je što svi ne nalikuju na negativce Davida Lyncha. Posao bi nam u tom slučaju bio puno lakši.“ Udahnem gorku paru zelenog čaja i pretpostavim njeno sljedeće pitanje. „Hrane se dušama, gđice Sykes. Mesožderi dekantiraju duše, što znači da otimaju ljude, u idealnom slučaju djecu.“ Gledam je u oči, u njima se vidi uz‐ nemirenost jer je odmah pomislila na Jacka, „Što, bojim se, podrazumijeva da ih pritom ubijaju.“ „A to nije lijepo“, kaže Arkady. „Dakle, Marinus, ja i još nekoliko pojedinaca kojima nitko nije rekao hvala - većim dijelom Atemporalaca, uz nekolicinu smrtnih suradnika - bavimo se... njihovim uništavanjem. Pojedinačni Mesožderi rijetko nam predstavljaju veći problem - obično misle kako su jedini na svijetu, pa djeluju neoprezno, poput krad‐ ljivaca po dućanima koji ne žele vjerovati da u velikim trgovinama postoje detektivi. 347 www.balkandownload.org

Problemi počinju - a tako je počeo naš rat - kad krenu loviti u čoporima.“ „I zato smo tu, gđice Sykes“, otpijem gutljaj čaja, „zbog jednog posebnog čopora. Anakoreta Kapele Sutona Slijepog Katara Tomasitskog samostana Prijevoja Sidelhorn.“ „Predugačko je da bi stalo na posjetnicu.“ Arkady ispreplete prste, okrene dlanove pa ih digne u vis. „Za prijatelje su samo 'Anakoreti'.“ „Sidelhorn je planina“, kaže Holly. „U Švicarskoj.“ „I to prilično teška za uspon“, primijetim. „Sidelhorn je isto tako i ime prijevoja u sje‐ vernoj Italiji, ceste koja je bila stara već u doba kad su njome prolazile rimske legije. To‐ masitski samostan služio je kao prenoćište na prijevoju na švicarskoj strani, u Valaisu, od devetog stoljeća do zadnje godine osamnaestog. Tamo je 1210-ih lik imenom Slijepi Katar stvorio portal do Sutona.“ Holly razmišlja o toj povijesnoj lekciji. „Sutona koji leži između...“ „Života i smrti“ kaže Arkady. „Odlično, pratili ste.“ Holly upita: „Što je to Katar?“ „Katari su bili heretici iz Languedoca u dvanaestom i trinaestom stoljeću“, odgovo‐ rim joj. „Propovijedali su da svijet nije stvorio Bog, već đavao, da je materija zla pa da Isus, s obzirom na to da je bio čovjek, ne može biti Sin Božji. Papistima se to nije svidje‐ lo. Godine 1198. papa Inocent III. predložio je da im se zemlja oduzme, u pohodu koji je poslije postao poznat pod nazivom Albigenški rat. Francuski kralj bio je zauzet, ali je svojim barunima iz sjeverne Francuske odobrio da odu na jug, pobiju Katare i oduzmu im zemlju te tako odmetnutu regiju pokore za račun francuske krune. Hereza je među‐ tim sklona rasprskavanju. Što se razbije, razleti se u krhotine. Naš Slijepi Katar se neg‐ dje do 1205. ili 1206. smjestio u Tomasitskom samostanu u udaljenom Valaisu. Ne zna‐ mo zašto je odabrao baš Sidelhorn. Ne znamo ni kako se zvao. Ne znamo što ga je nag‐ nalo da se bavi materijom, numenima, logosom, umom, dušom, Sutonom. Pojavljuje se samo u jednom povijesnom izvoru. Povijest episkopalne inkvizicije Mecthilda od Mag‐ deburga potječe iz 1270-ih i opisuje kako je 1215. inkvizicija osudila 'Slijepog Katara' s prijevoja Sidelhorn na smrt, zbog crne magije. Noć prije pogubljenja proveo je pod ključem u samostanskoj ćeliji. Do zore je“, pomislim na Oscara Gomeza, „nestao. Mect‐ hild je došao do zaključka kako se Sotona, heretikov velikaš, sam pobrinuo za svojeg podanika.“ „Ne brinite se“, kaže Arkady. „Ne bavimo se Sotonom.“ „Predavanje iz povijesti je pri kraju“, obećam joj. „Zemlja se nastavila vrtjeti oko svoje osi, usprkos tome što je inkvizicija tvrdila suprotno, sve do 1799. godine.“ Vršcima prstiju obuhvatim željezni čajnik. „Potezom pera, Napoleon je ponosne švicarske kanto‐ ne spojio u jednu Helvetsku Republiku. No, nisu se svi Švicarci slagali s tim da budu sa‐ telitska država Francuske, pa kad su prekršena obećanja o vjerskoj slobodi, mnogi su počeli paliti crkve i okrenuli se protiv svojih gospodara, koje im je nametnuo Pariz. Na‐ poleonovi neprijatelji dolijevali su ulje na vatru, a početkom travnja austrijska topnička satnija prešla je preko prijevoja Sidelhorn i iz Pijemonta ušla u Švicarsku. Dvije stotine 348 www.balkandownload.org

bačvi baruta smješteno je u samostansku staju i zbog nemara ili sabotaže, odletjelo u zrak. Veći dio samostana pritom je uništen, a lavina kamenja odnijela je most preko provalije pod samostanom. To je tek natuknica u napoleonskim ratovima, no u našem ratu, događaj je ravan sarajevskom atentatu na nadvojvodu Franju Ferdinanda. Ampli‐ tuda tog potresa odjeknula je, vidite, sve do Kapele Sutona, pa je dugi san Slijepog Ka‐ tara svršio.“ Ura na kaminu tiho odbije osam. „Tomasitski red je u to vrijeme bio tek sjena onoga u doba prije reformacije i patio je od pomanjkanja sredstava, načina i volje da ponovno sagradi svoju alpsku redutu. Vla‐ da Helvetske Republike u Zürichu je, međutim, donijela odluku da popravi most Sidel‐ horn i tamo smjesti vojni garnizon koji će braniti taj prijevoj od vitalnog strateškog značaja. Čovjek imenom Baptiste Pfenninger, inženjer iz Martignyja, poslan je na teren da nadgleda radove i jedne noći potkraj ljeta, dok je ležao u svojoj sobi u vojarni i mu‐ čio se zaspati, čuo je glas kako ga zaziva. Istodobno mu se učinio kao da dolazi iz velike daljine i da mu se obraća na uho. Vrata su bila zakračunata iznutra, ali vidio je kako se u podnožju kreveta ljulja zračni stup. Inženjer ga je dodirnuo. Ustanovio je da se stup razdvojio, poput zavjese kroz koju je ugledao okrugli pod i svijeću visine čovjeka kakve se i danas mogu vidjeti pred oltarima katoličkih i pravoslavnih crkvi. Iza nje su bile gromade kamena koje su se penjale u tamu. Baptiste Pfenninger bio je pragmatičan čo‐ vjek, nije bio pijan i bio je pri zdravoj pameti. Soba mu se nalazila na drugom katu dvo‐ katnice. No, svejedno mu je uspjelo proći kroz tu nemoguću zračnu zavjesu, koja je, us‐ put, poznata pod nazivom Apertura i popeo se tim nemogućim stubištem. Kako vam se sve ovo dosad čini, gđice Sykes?“ Holly sjedi palca utisnutog u ključnu kost. „Nemam pojma.“ Arkady trlja bubuljice, pustio je mene da govorim. „Baptiste Pfenninger postao je prvi posjetilac Kapele Sutona. U njoj je zatekao por‐ tret, odnosno ikonu Slijepog Katara. Nije imala oči, no dok je stajao i gledao je, ili je ona gledala njega, vidio je da se ikoni na čelu pojavila točkica koja se počela povećava‐ ti, sve dok se nije pretvorila u slijepu zjenicu nemirnog oka i-“ „To sam vidjela! Odakle mi to?“ Pogledam Arkadyja, koji slegne ramenima pa odgovori: „To je ono što ikona Slijepog Katara radi prije nego ti dekantira dušu.“ Holly mi se usplahireno obrati. „Čujte me. Onaj vikend kad je nestao Jacko. Ta točki‐ ca koja prelazi u oko. Ja sam - imala sam - imala sam dnevnu moru u pothodniku neda‐ leko od Rochestera. To sam izbacila iz Ljudi s radija, djelovalo je kao loš opis nekakvog tripa na LSD-u. Ali dogodilo se.“ Arkady me potpita: Što ako joj je Xi Lo vrpcom slao slike tijekom Prve misije? Zašto bi nam to krio? Pokušavam naći neku uvjerljiviju pretpostavku. Što ako su Jacko i Holly već bili povezani vrpcom, poput dvoje psihozoteričnih blizanaca? Arkady gricka zglavak palca, ta mu je navika ostala iz prethodnog života. Možda. 349 www.balkandownload.org

Ostaci vrpce možda su odveli Esther prema Holly dok si ti bježao iz Kapele. Poput mrvi‐ ca koje su bacali Ivica i Marica. „Ispričavam se“, oglasi se Holly, „ja sam još tu. Kakve veze ima Jacko sa srednjovje‐ kovnim fratrom i inženjerom iz Napoleonovog doba?“ Visoki plamen svijeće mirno gori u čaši od obojenog stakla. „Slijepi Katar i inženjer su razgovarali“, kažem joj, „i postigli sporazum, pakt o me‐ đusobnom pomaganju. Ne možemo biti sigurni-“ „Ček, ček, ček. Taj fratar je u svojoj Kapeli Sutona proveo koliko, šesto godina? A sad je odjednom počeo pozivati goste i sklapati pogodbe. A čime se hranio od srednjeg vijeka?“ „Naravno, Slijepi Katar je transupstancinirao“, objasnim joj. Holly se zavali na svojem stolcu. „Postoji li uopće ta riječ transštogodtoje?“ „Tijelo Slijepog Katara je umrlo“, kaže Arkady, „ali duša i tijelo - što ćemo, u okviru ovog razgovara smatrati jednim te istim - postali su dio Kapele. Slijepi Katar se putem ikone izmiješao s Pfenningerom.“ Holly razmišlja o tim riječima. „Dakle, graditelj je postao građevina?“ „U neku ruku“, odgovori Arkady. „Moglo bi se tako reći.“ „Most i garnizon na prijevoju Sidelhorn završeni su prije zime“, nastavim priču gdje sam stao, „a Baptiste Pfenninger vratio se svojoj obitelji u Martigny. Ali sljedećeg pro‐ ljeća otišao je na pecanje na Lac d'Emosson, gdje je jedne večeri isplovio čamcem na je‐ zero. Čamac su pronašli, a tijelo je nestalo zauvijek.“ „Shvaćam“, kaže Holly. „Isto kao s Hugom Lambom.“ Kiša tiho mrmlja po prozorima 119A. „Preskočimo šest godina do 1805. U pariškom okrugu Marais otvoreno je novo sirotište. Osnivač i ravnatelj bio mu je kršni Francuz imenom Martin Leclerc, kojem se otac obogatio u afričkim kolonijama, a sad je želio udomiti, hraniti i vjerski odgajati ratnu siročad glavnog grada. Godine 1805. u Parizu nije bilo lako biti stranac, a Leclerc je francuski govorio s njemačkim akcentom, no pri‐ jatelji su to pripisivali tome što mu je majka Pruskinja, a školovao se u Hamburgu. Isti ti prijatelji, od kojih su mnogi pripadali kremi carskog društva, nisu znali da je Martinu Leclercu pravo ime Baptiste Pfenninger. Čovjek može samo zamisliti koliko ludim bi ga proglasili ako bi ustvrdio da je Leclerc sirotište osnovao da bi mu služilo za nabavu i pripremu darovite djece. Odnosno, djece koja su pokazivala da posjeduju psihozoterični napon i aktivno oko čakre.“ Holly pogleda Arkadyja, kojem se oči stisnu, kao u tumača dok razmišlja. „Nadna‐ ravne osobine. Poput vas s osam godina.“ „Zašto bi... inženjer Švicarac koji je inscenirao vlastitu smrt i sad je vlasnik francu‐ skog sirotišta - je li tako? - htio skupljati djecu s nadnaravnim osobinama?“ Arkady je objasnio: „Anakoreti svoju atemporalnost održavaju tako što se hrane du‐ šama, kao što je rekao Marinus. Ali ne bilo kakvim: dekantirati se mogu samo duše ob‐ 350 www.balkandownload.org