Kostani satovi - David Mitchell

21. veljače 2017. Aphra Booth započne sljedeću stranicu svog znanstvenog eseja naslovljenog Blijed, mu‐ ški, ustajao: de(kon)strukcija post-post-feminističkih slamnatih lutki u novoj falusnoj prozi. Ja si dotočim gazirane mineralne vode u čašu, klok-klok-klok-pljusklokšiiiišt... Meni zdesna, moderator događanja sjedi napola spuštenih kapaka svojih profesorskih očiju, u pozi koncentracije pune obožavanja, ali pretpostavljam da u stvari drijema. Kroz stakleni prozor iza publike vidi se rijeka Swan, ljeska se, srebrnasto plava, kroz Perth u zapadnoj Australiji. Koliko već dugo Aphra melje? Ovo je gore nego u crkvi. Ili nam je moderator uistinu zaspao ili nema petlju prekinuti gospođicu Booth usred eseji‐ ziranja. Je li meni tu što promaklo? „Gledane u rodnom zrcalu, muške metaparadigme ženske psihe padaju pod kutom cijelog podteksta asimetrične neprozirnosti; ili da para‐ fraziram samu sebe, kad Venera opisuje Mars, čini to odozdo, iz praonice i s prostirke za mijenjanje pelena. No, kad Mars opisuje Veneru, to može samo odozgo, s imamovog prijestolja, nadbiskupove propovjedaonice ili kroz objektiv pornografije...“ Protegnem se i zijevnem, pa se Aphra Booth okrene prema meni. „Crispine, teško ti je pratiti ako nema prezentacije u PowerPointu?“ „Samo mi se napravio ugrušak u krvi, Aphra.“ Nagrađen sam s nekoliko nervoznih hihota, a mogućnost da izbije svađa unese malo života među suncem opaljene građane Pertha. „Čitala si satima. Ne bi li diskusija na ovom panelu trebala biti o duši?“ „Koliko mi je poznato, na ovom festivalu još nije uvedena cenzura.“ Sijevne pogle‐ dom prema moderatoru. „Ili se možda varam?“ „Ne, nikako“, žmirka on, „nema u Australiji cenzure. Ma kakvi.“ „Onda bi Crispin možda mogao biti tako ljubazan i pustiti me da završim“, Aphra Booth sad svoje smrtonosne zrake iz očiju ispali prema meni. „Kao što je jasno svakom tko je izašao iz intelektualnih pelena, duša je avatar vremena prije Decartesa. Ako ti je to suviše naporan koncept, stavi dudu u usta i mirno čekaj u kutu.“ „Ako može cijanida u tu dudu“, promrmljam. „Crispin bi dudu s cijanidom! Ima li tko? Molim vas.“ Oh, kako su se samo sipljivo hihotale rehidrirane mumije! Kad je Aphra Booth završila, od predviđenih devedeset preostalo je još samo petna‐ est minuta. Moderator se trudi lasom nekako opet privući odbjeglu temu diskusije, pa me upita vjerujem li u dušu, i ako vjerujem, što bi ona mogla biti. Improviziram o poj‐ 251 www.balkandownload.org

mu duše kao kakvoj svjedodžbi karme; kao duhovnom memorijskom stiku u potrazi za tjelesnim čvrstim diskom; o placebu koji smo stvorili kako bismo liječili stravu koju nam izaziva vlastita smrtnost. Aphra Booth ustvrdi kako pitanje izvrdavam kao tipičan primjerak muškarca koji se boji vezivanja - „kao što nam je svima poznato“. To se očito odnosi na moj nedavni razvod od Zoë, koji je imao znatan odjek u medijima, pa joj predložim da prestane s kukavičkim insinuacijama i otvoreno kaže ono što želi reći. Ona me pak optuži da sam paranoičan i heršicentričan. Ja onda uzvratim optužbom da se služi podmetanjima iza kojih nema petlju stati. Tu se sad živci skroz pogube. „Tragič‐ ni paradoks Crispina Hersheyja“, obrati se Aphra Booth publici, „u tome je što je za‐ uzeo pozu progonitelja klišeja, a sav njegov nastup Johnnyja Rottena književnosti je najizlizaniji stereotip koji u muškom zoološkom vrtu uopće postoji. Ali čak je i toj pozi smrtonosan udarac zadalo njegovo nedavno zagovaranje osuđenog krijumčara droge.“ Zamislim fen za kosu kako joj upada u kadu: umire dok joj se udovi grče i iz kose dimi. „Richard Cheeseman je žrtva velike pravne pogreške i koristiti njegove nedaće da bi se napadalo mene toliko je vulgarno da je teško povjerovati kako bi se čak i dr. Aphra Booth spustila tako nisko.“ „U podstavi njegovog kofera pronađeno je trideset grama kokaina.“ „Mislim kako bismo se“, kaže moderator, „trebali vratiti-“ Prekinem ga: „Trideset grama baš ne znači da si narkobos!“ „Ne, Crispine: provjeri u stenogramu - rekla sam krijumčar droge.“ „Nema nikakvih dokaza da je Richard Cheeseman sam sakrio taj kokain.“ „A tko je to onda učinio?“ „Ne znam, ali-“ „Hvala.“ „- ali Richard nikada ne bi tako strašno i glupo riskirao.“ „Osim ako nije ovisnik o kokainu koji misli kako je zbog svog zvjezdanog statusa iz‐ nad kolumbijskog zakona, što su zaključili i sudac i porota.“ „Da je Richard Cheeseman Rebecca Cheeseman, zapalila bi si stidne dlake pred ko‐ lumbijskim veleposlanstvom i derala se tražeći pravdu. Najmanje što je Richard zaslu‐ žio jest da bude prebačen u britanski zatvor. Krijumčarenje je zločin protiv zakona zem‐ lje u koju putuješ, ne one iz koje putuješ.“ „O - sad ipak dopuštaš da je Cheeseman krijumčario drogu?“ „Trebao bi dobiti priliku da nevinost dokazuje iz britanskog zatvora, a ne u septičkoj jami u Bogoti, gdje nema ni sapuna, a kamoli pristupa pristojnom odvjetniku.“ „Ali u svojim kolumnama u desničarskoj Riječi Piccadillyja, Richard Cheeseman je zagriženo zagovarao zatvor kao sredstvo odvraćanja od zločina. U stvari, da citiram-“ „Ma, daj, ohladi više, Aphra, zagrižena hrpo trans-masnoće.“ Aphra skoči na noge i uperi u mene prstom, kao nabijenim magnumom. „Da si se is‐ tog časa ispričao, ili te čeka ubrzani tečaj na kojem ćeš naučiti kako australsko pravosu‐ 252 www.balkandownload.org

đe tretira klevetu, sramoćenje i tjelesni fašizam!“ „Siguran sam kako je Crispin“, upadne moderator, „mislio samo-“ „Zahtijevam ispriku od ove najdeblje muške svinje!“ „Naravno da ću ti se ispričati, Aphra. U stvari sam te želio nazvati taštom, seksistič‐ kom i zagriženom hrpom trans-masnoće, koja prisiljava svoje studente da po Amazonu ostavljaju kritike s ocjenom pet zvjezdica i koju su vidjeli kako je deseti veljače u šesna‐ est nula nula po lokalnom vremenu u knjižari Relay na singapurskom međunarodnom aerodromu Changi kupila roman Dana Browna! Jedan je svjedok s osjećajem za dobro‐ bit javnosti snimku već postavio na YouTube, što možeš provjeriti i sama.“ Publika, na moje silno zadovoljstvo, jednoglasno preneraženo zine. „I nemoj reći kako si to učinila 'iz znanstvenih pobuda', Aphra, jer to vode ne pije. Eto. Nadam se kako je ova isprika pojasnila stvari.“ „Ti ne bi smio“, Aphra Booth obrati se moderatoru, „dovoditi za govornicu trule, ogavne ženomrsce, a tebi će“, veli meni, „trebati dobar odvjetnik za klevete, jer ću te tje‐ rati do sudnjeg dana!“ Aphra Booth: izlazi s pozornice ulijevo, uz zvuk groma. „Ah, pa nemoj tako, Aphra“, viknem za njom. „Tu su ti obožavatelji. Oboje... Aphra... Jesam li te možda čime povrijedio?“ Izvezem se na biciklu iz pojasa kafića i suvenirnica i trenutak kasnije slijepa ulica me odvede do prašnjavog terena za postrojavanje. Tu su paviljoni kao iz Drugog svjetskog rata i čini mi se da se sjećam kako mi je netko rekao da su na otoku Rottnest držali tali‐ janske zarobljenike. Ta me misao onda vodi Richardu Cheesemanu, što mi je ovih dana česta asocijacija. Moja lanjska sudbonosna osveta u Cartageni ne da mi se obila o glavu, već je eksplodirala, s užasavajućim uspjehom: Cheeseman danas već tristo i četrdeset drugi dan služi šestogodišnju robiju na lokaciji Penitenciaría Central, Bogotá, zbog kri‐ jumčarenja droge. Krijumčarenja! Zbog jedne vražje male omotnice! Udruga Prijatelji Richarda Cheesemana uspjela mu je isposlovati privatnu ćeliju i ležaj, ali za taj smo luksuz bandi koja upravlja njegovim krilom morali platiti dvjesto tisuća dolara. Bezbroj, ali bezbroj puta sam svim svojim bićem poželio da nekako mogu poništiti svoje nepro‐ mišljeno nedjelo, ali, kako kaže arapska poslovica, prošlost ni Bog ne može mijenjati. Mi - Prijatelji - koristimo se svim dostupnim kanalima ne bismo li mu isposlovali sma‐ njenje kazne, ili da ga barem prebace na odsluženje u Britaniju, ali to je gotovo Sizifov posao. Dominic Fitzsimmons, uglađeni i sposobni podtajnik u Ministarstvu pravosuđa, s Cheesemanom je studirao u Cambridgeu i na našoj je strani, ali mora djelovati diskret‐ no da ga ne bi optužili za pogodovanje poznanicima. S jezičavim kolumnistom inače se baš ne suosjeća. Ljudi podsjećaju na doživotne kazne koje se izriču u Tajlandu i Indone‐ ziji, pa zaključuju kako je Cheeseman još dobro i prošao, ali nema ničeg „dobrog“ u ži‐ 253 www.balkandownload.org

votu u Penitenciariji. Svakog mjeseca u zatvoru se dogode dva ili tri ubojstva. Znam, znam. Samo jedan čovjek mogao bi izvući Cheesemana iz te njegove jame u Bogoti, a taj se čovjek zove Crispin Hershey - ali uzmite u obzir cijenu. Molim vas. Ako bih sve priznao i mene bi čekao zatvor, vjerojatno čak na njegovoj sadašnjoj adresi. Od‐ vjetnički troškovi bi me upropastili, a nikakav prijateljicrispinahersheya.org ne bi mi osigurao zasebnu ćeliju - bacili bi me ravno u bazen s piranjama. Juno i Anaïs bi me za‐ uvijek izbacile iz svojih života. Stoga bi priznanje bilo ravno samoubojstvu, a bolje je biti krivi kukavica, nego mrtvi Juda. Ne mogu si to u životu napraviti. Naprosto ne mogu. Iza vježbališta prašnjavi put prestaje. Svi koji put pogrešno skrenemo. Okrenem bicikl. Poslijepodnevno sunce je poput mikrovalne pećnice otvorenih vrata koja prži neza‐ štićeno tkivo. Rottnest je malen otok, tek osamdeset četvornih milja gole hridi i sprže‐ nih jaruga, prijevoja i zavoja, uzbrdica i nizbrdica, a Indijski ocean se ili stalno vidi, ili je odmah iza sljedećeg zavoja. Na pola uzbrdice siđem s bicikla pa ga dalje guram. Bilo mi dobuje u bubnjićima, košulja mi se lijepi za neravni torzo. Kad sam to dovraga pos‐ tao tako kilav? Dok mi je bilo trideset i koja ovakvim usponom bih projurio, ali sad sam tako iscrpljen da mi se gotovo povraća. Kad sam zadnji put vozio bicikl? Možda prije osam godina, više ili manje, s Juno i Anaïs u našem vrtu iza kuće u Pembridgeu. Dok su bile na praznicima, jednog popodneva sam im napravio poligon s rampama od dasaka, slalomom od bambusovih štapova, tunel od plahte i štrika za sušenje rublja, kao i zlo‐ često strašilo kojem je Excaliburom trebalo odrubiti glavu dok pored njega prolaziš bi‐ ciklom. To sam nazvao „Brdski motokros“, pa smo sve troje vozili na kronometar. Fran‐ cuskinja koja nam je bila au pair, zaboravio sam kako se zvala, pripremila je limunadu od grejpfruta, pa se čak i Zoë pridružila pikniku na začaranoj čistini iza grma hortenzi‐ je. Juno i Anaïs često su me molile da opet složim taj poligon, i nije da to nisam namje‐ ravao, ali uvijek je trebalo napisati neku kritiku, poslati e-mail ili dotjerati kakav opis, pa je Brdski motokros ispao jednokratan događaj. Što se dogodilo s dječjim biciklima? Valjda ih se Zoë riješila. Pokazalo se kako joj baš dobro ide kad se treba riješiti neželje‐ nih stvari. Naposljetku, malo po malo stignem do vrha uspona, sjednem opet na bicikl i lagano se spuštam s druge strane. Divlje masline raspleću se iz tla bež boje oko lokvica ljepljive smjese. Zamišljam trenutak kad su ovdje pristali prvi europski moreplovci, u potrazi za vodom u ovom paklenom raju, pa su se otišli na miru iskenjati. Sirovine iz Liverpoola, Rotterdama, Le Havrea i Corka; preplanuli, oboljeli od skorbuta, žuljevitih ruku, tetovi‐ rani i mišićavi kao sam vrag, aliIznenada shvatim da me netko promatra. Osjećaj je jak. Sablastan. Neugodan. 254 www.balkandownload.org

Pretražujem pogledom brdo. Svaku stijenu, grm... ...ne. Nema nikoga. Samo što... što? Želim se vratiti na početak. Kod sljedećeg račvanja, skrenem putem koji vodi do svjetionika. Nije ovo nikakva carska hrid zaogrnuta valovima: svjetionik Rottnest je zdepasti srednji prst koji strši iz kamenite uzvisine, kao da poručuje, „Ma, nabijem te, stari moj“. Neprestano se pojav‐ ljuje pod čudnim kutovima i u neobičnoj veličini, ali mi ne dopušta da napokon stig‐ nem do njega. U Alisi s onu stranu ogledala ima brdo koje čini to isto, sve dok se Alisa konačno ne prestane truditi da do njega dođe - možda ću se i ja poslužiti istom takti‐ kom. O čemu da razmišljam, čime da skrenem misli? O Richardu Cheesemanu, čemu drugom? Htio sam ga samo osramotiti. Zamišljao sam kako će ga nekoliko sati zadržati na Heathrowu dok mu ne dojure odvjetnici i po‐ tom užasno poniženog kritičara ne puste uz jamčevinu. To je sve. Kako sam mogao zna‐ ti da su baš tih dana britanska i kolumbijska policija odjednom počele rijetko dobro su‐ rađivati, pa je zbog toga jadni Richard uhićen već na Međunarodnom aerodromu Bogo‐ ta, prije leta? „Vrlo lako“, odgovara mi savjest. Da, dragi čitatelju, strašno mi je žao zbog onoga što sam učinio i namjeravam se za to iskupiti. U suradnji s Richardovom sestrom Maggie osnovao sam Prijatelje Richarda Cheesemana kako bi njegov slučaj održavali u žiži me‐ dijskog zanimanja - i, koliko god moj čin bio vrijedan žaljenja, teško da spadam baš u Prvu ligu zloglasnika. Nisam stanoviti katolički biskup koji je desetljećima selio svoje župnike silovatelje dječaka iz jedne u drugu župu ne bi li Crkvu poštedio skandala. Ni‐ sam ni bivši sirijski predsjednik Bašar al-Asad, koji je bacao bojne otrove na tisuće mu‐ škaraca, žena i djece samo zato što su živjeli u predgrađu koje su pod nadzorom držali pobunjenici. Samo sam kaznio čovjeka koji mi je naškodio ugledu. Kazna je ispala mal‐ kice pretjerana. Jest, kriv sam. Žalim zbog toga. Ali moje žaljenje jest moje breme. Moje. Kazna mi je što moram živjeti s onim što sam učinio. U džepu košulje vibrira mi iPhone. Treba mi predah, pa se zaustavim u hladu koji baca stijena veličine šupe. Telefon mi ispadne iz ruke pa ga iz suncem izbijeljenog šljun‐ ka povučem za traku s logom igre Moshi Monsters koju mi je za mobitel prikačila Anaïs. Sasvim prikladno, stigla mi je poruka od Zoë, odnosno, bolje reći, fotografija s proslave Juninog trinaestog rođendana, u kući u Montrealu. Kući koju sam platio ja, a nakon razvoda je pripala Zoë. Juno sjedi iza torte u obliku ponija i u ruci drži jahače čizme koje sam kupio, a Anaïs se krevelji s transparentom „Bonjour, Papa!“ u ruci. Zoë se uspjela ugurati u pozadinu, što me tjera da pogađam tko je fotografiju snimio. Mo‐ gao bi to biti neki član La Famille Legrange, ali Juno je spomenula nekog tipa po imenu Jerome, razvedenog bankara koji ima kćer. Nije da me uopće briga s kim se Zoë spanđa‐ la, iako valjda imam pravo znati tko mi navečer ušuškava kćeri, sad kad im je majka 255 www.balkandownload.org

odlučila da to više neću činiti ja. Zoë uz sliku nije poslala nikakvu poruku, ali podtekst je više nego jasan: Nama je, hvala na pitanju, baš fino. Na grani, samo nekoliko metara dalje, zamijetim lijepu pticu. Crno-bijelog perja, s crvenom krestom i grudima. Snimit ću je i poslati Juno s duhovitom rođendanskom po‐ rukom. Izađem iz izbornika poruke pa stisnem ikonu za kameru, ali kad sam digao gla‐ vu, ptica je već odletjela. Kad Crispin Hershey napokon stigne do svjetionika, na njega su naslonjena dva bi‐ cikla, što mu se nimalo ne sviđa. Siđem s bicikla, sav ulijepljen znojem, sjedalo mi je nažuljalo prepone. Sklonim se s atomskog blještavila u sjenoviti hlad svjetionika - gdje, o divote, dvije pripadnice ljudske vrste upravo završavaju piknik. Mlađa na sebi ima lažnu havajsku košulju, kaki bermude i plavičasti sloj kreme za sunce po jagodicama, obrazima i čelu. Starija ima ekološku tie-dyed odjeću, bijeli šešir za sunce, nestašnu crnu kosu i naočale koje nude maksimalnu zaštitu. Mlađa je još tinejdžerka, skoči pa kaže, „Opa. Zdravo. Vi ste Crispin Hershey.“ Govori engleski naglaskom iz Temzine del‐ te. „Taj sam.“ Već me dosta dugo nitko nije prepoznao, izvan književnog konteksta. „Zdravo. Ja se zovem Aoife, i, ovaj... Mama vas je u stvari već upoznala.“ Starija žena ustane i skine sunčane naočale. „Zdravo, g. Hershey. Ne znam zašto bis‐ te me se sjećali, ali-“ „Holly Sykes. Da. Upoznali smo se lani, u Cartageni.“ „Pazi ti to, mama!“ reče Aoife. „Crispin Hershey zna tko si. Teta Sharon će na to reći, ono, 'Štooo?'“ Toliko me podsjeća na Juno da me to čak zaboli. „Aoife.“ Rekla je to uz prizvuk majčinskog prijekora: Anđeoska Autorica koja prodaje tone knjiga nije se još naviknula na slavu. „G. Hershey je zaslužio malo mira i tišine, nakon festivala. Da se mi vratimo u grad, ha?“ Mlađa žena otjera muhu. „Mama, pa tek smo došle. Ispast ćemo nepristojne. Ne sme‐ ta vam da s nama podijelite svjetionik, zar ne?“ „Pa, nema potrebe da sad zbog mene odlazite na brzinu“, začuje se moj glas. „Kul“, veli Aoife. „Onda zauzmite mjesto. Ili stepenicu. Vidjele smo vas u stvari na trajektu koji vozi na Rottnest, ali je mama rekla da vam ne smetam jer ste djelovali umorno.“ Izgleda da me se Anđeoska Autorica iz nekog razloga odlučila kloniti. Jesam li bio toliko bezobrazan prema njoj u predsjedničkoj vili? „Jetlag nema milosti.“ „Bogami, imate pravo.“ Aoife se hladi kapom. „Zato se, ono, Australiju i Novi Zeland ne da osvojiti. Bilo koja agresorska vojska bi došla do pola žala, a onda bi ih spopala vremenska razlika, pa bi samo rekli, opaa i srušili se u pijesak i to bi bilo to, kraj invazi‐ je. Oprostite što nismo stigle na vaš nastup prije.“ 256 www.balkandownload.org

Padne mi na pamet Aphra Booth. „Nema problema. Onda znači“ - obratim se majci - „i vi nastupate na Festivalu pisaca?“ Holly Sykes kimne glavom i otpije gutljaj iz boce s vodom. „Aoife ima svojevrsnu studijsku godinu u Sydneyju, pa se fino poklopilo.“ „Moja cimerica u Sydneyju je iz Pertha“, nadoveže se Aoife, „i vječito govori, 'Ako budeš išla u Perth, moraš otići na Rotto'.“ Zbog tinejdžera se osjećam tako vraški starim. „'Rotto'?“ „Ovamo. Rotto ili otok Rottnest. Fremantle je 'Freo'; poslijepodne je 'popodne'. Zar nisu Australci baš kul s tim izrazima?“ Nisu, odgovorio bih inače, to je obično tepanje za odrasle. Ali, opet, a što bi bio ljud‐ ski rod bez mladih? Što jezik bez neologizama? Svi bismo bili struldbrugzi koji govore Chaucerovim jezikom. „Jeste li za svježu marelicu?“ Aoife mi ponudi smeđu papirnu vrećicu. Jezikom zgnječim novi komad aromatičnog voća na nepcu. Bacim košticu pa razmiš‐ ljam o Jackovoj majci koja je bacila sjeme graha koje će do jutra niknuti. „Zrele mareli‐ ce imaju okus po svojoj boji.“ „Crispine, govorite kao pravi pisac“, veli Aoife. „Moj stric Brendan vječito zavitlava mamu i govori joj da bi se morala otmjenije izražavati, sad kad je postala slavna spisa‐ teljica, a ne da stalno govori, 'Jezik pregriz'o, da ti ne bi jednu priljepila'.“ Holly Sykes prosvjeduje: „Pa ne izražavam se ja tako!“ Nedostaje mi zadirkivanje mojih kćeri. „Aoife, o kakvoj se to 'svojevrsnoj' studijskoj godini radi?“ „Od rujna počinjem studirati arheologiju u Manchesteru, ali mamin australski ured‐ nik poznaje profesora arheologije u Sydneyju, pa ovaj semestar slušam njegova preda‐ vanja, a zauzvrat pomažem na projektu u Parramatti. Tamo su imali tvornicu u kojoj su radile kažnjenice. Bilo je to baš divno, sklapati polako njihove živote.“ „Zvuči mi kao vrijedan posao“, kažem joj. „Je li ti otac arheolog?“ „Tata je u stvari bio novinar. Strani dopisnik.“ „A što“ - prekasno sam zamijetio prošlo vrijeme - „sad radi?“ „Nažalost, projektil je pogodio njegov hotel. U Homsu, u Siriji.“ Kimnem glavom. „Bio sam netaktičan. Oprostite mi, obje.“ „Prošlo je već osam godina“, umiruje me Holly Sykes, „i...“ „... i imala sam sreće“, nadoveže se Aoife, „jer na YouTubeu ima, ono, milijarda inter‐ vjua s tatom, pa mogu uvijek otići na internet i tamo ga naći, kako govori, baš kao da je živ. Kad ga već nema među nama.“ I moj tata je na YouTubeu, ali meni se kad ga gledam čini još mrtvijim. Upitao sam Aoife: „Kako ti se zvao tata?“ „Ed Brubeck. Nosim i njegovo prezime. Aoife Brubeck.“ 257 www.balkandownload.org

„Ne valjda onaj Ed Brubeck? Koji je pisao za časopis Spyglass?“ „Baš taj“ kaže Holly Sykes. „Jeste li ga čitali?“ „Ma upoznali smo se! Kad li je to bilo? U Washingtonu, negdje 2002.? Šurjak moje bivše žene bio je u žiriju Nagrade Sheehan-Dower. Te godine dali su je Edu, a ja sam baš taj dan u gradu imao nastup, pa smo na svečanoj večeri dijelili stol.“ Aoife upita: „O čemu ste razgovarali?“ „A, ma o sto raznih stvari. O njegovom poslu. 11. rujna. Strahu. Politici. Dječjim ko‐ licima u piščevom hodniku. Koliko se sjećam, imao je u Londonu četverogodišnje dije‐ te.“ Aoife se osmjehne od uha do uha. „Pisao sam o liku novinara, pa me Ed pustio da ga ispitujem. Poslije bismo tu i tamo razmijenili e-mail. Kad sam čuo što se dogodilo u Siriji...“ Uzdahnem. „Iskrena, iako zakašnjela sućut obje. Ako vam to što znači. Bio je vraški dobar novinar.“ „Hvala vam najljepša“, kaže jedna i „Hvala“ druga. Gledamo jedanaest nautičkih milja mora koje ore trajekt. Neboderi Pertha tamne se na pozadini svijetlog neba. Dvadeset koraka od nas, sisavac srednje veličine kojeg nisam u stanju identificirati ispadne iz grmlja i krene niz padinu. Bucmast je poput valabija, crvenkastosmeđ, ima prednje šape nalik na klokanske i lisičju njušku vombata. Jezikom dograbi koštice mare‐ lica, kao prstima. „Bože dragi. Pa što je ovo?“ „Ovaj dražesni vrag je kuoka“, kaže Aoife. „Što je to kuoka? Osim što sigurno nosi hrpu bodova u scrabbleu.“ „Ugrožena vrsta tobolčara. Prvi Nizozemci koji su se ovdje iskrcali držali su ih za go‐ leme štakore, pa su otok nazvali otokom štakorskih gnijezda - na nizozemskom je to Rottnest. Većinu kuoka na kopnu istrijebili su psi ili štakori, ali ovdje su uspjeli opstati.“ „Pa, ako ti propadne arheologija, uvijek se možeš baviti zoologijom.“ Aoife se osmjehne. „To sam prije pet minuta pročitala na Wikipediji.“ Pitam je: „Misliš da jedu marelice? Ostala nam je jedna gnjecava.“ Holly je sumnjičava. „A što ćemo sa zabranom 'Ne hranite životinje'?“ „Mama, pa ne bacamo im komadiće čokoladice Cherry Ripe.“ „A valjda će mu, ako je tako ugrožen“, dometnem, „trebati sav vitamin C do kojeg može doći.“ Bacim marelicu metar ispred životinje. Odgega se do nje, ponjuši je, požde‐ re pa nas pogleda. „Gospodine, molim vas“, Aoife kaže drhtavim glasom Olivera Twista, „mogu li dobi‐ ti još? Kako je samo sladak. Moram ga snimiti.“ „Ne preblizu, dušo“, reče njena majka. „Ipak je to divlja životinja.“ „Kužim.“ Aoife se spušta padinom, u ispruženoj ruci drži mobitel. „Baš dobro odgojeno dijete“, kažem joj majci, prigušenim glasom. Pogleda me, oko očiju joj se vide znakovi proživljenog, ali bremenitog, teškog života. Da nije napisala knjigu punu anđela, namijenjenu lakovjernim ženama, još bismo se 258 www.balkandownload.org

mogli i sprijateljiti. Logično je pretpostaviti kako Holly Sykes zna za moje kćeri i ra‐ zvod: nekadašnji Divlji dječak britanske literature možda nije dovoljno slavan da pro‐ daje velike tiraže, ali Zoëin golemi intervju „Preživjet ću“ u Sunday Telegraphu svijetu je ponudio vrlo jednostranu viziju naših problema. Gledamo kako Aoife hrani kuoku, dok svuda uokolo od sunca izblijedjele padine Rottnesta zuje i zvižde prepune kukaca, kao da čovjeku zuji u ušima. Prašinom prođe gušter i... Vrati mi se osjećaj da me nešto promatra, jači nego ikad. Nismo jedini ovdje. Ima ih puno. Blizu su, mogao bih se zakleti u to. Od akacije, preko žilavog grma, do stijene veličine šupe... Nikoga. „I vi ih osjećate?“ Holly Sykes me promatra. „Ovo mjesto je prava dvorana jeke...“ Ako joj odgovorim potvrdno, potvrdit ću cijeli njen čudački, neempirijski svijet. Kako mogu potvrditi, a onda zanijekati liječenje kristalima, terapiju regresijom u prošle živote, Atlantidu, reiki i homeopatiju? Problem je u tome što ona ima pravo. Osjećam ih. Mjesto je... Ima li neka druga riječ za „uklet“, g. Romanopiscu? Grlo mi je suho. Bo‐ čica s vodom prazna. Dolje na hridima, veliki plavi valovi klešu stijenje. Čujem im huku, slabu, udaljenu, sekundu kasnije. Dalje prema pučini, zabavljaju se surferi. „Ovamo su ih doveli u lancima“, reče Holly Sykes. „Koga?“ „Noongare. Oni su ovaj otok zvali Wadjemup. To znači Mjesto Preko Vode.“ Frkne nosom. „Noongari su držali kako ne možeš biti vlasnik zemlje. Kao što ne možeš posje‐ dovati ni godišnja doba ili godinu. Što bi zemlja dala, dijelio si s drugima.“ Holly Sykes progovori drhtavim glasom, bez intonacije, kao da u stvari prevodi neki zapetljani tekst. Ili da iz gomile koja urla nastoji razabrati neki određeni glas. „Došli su djanga. Mislili smo da su to mrtvi, koji su se vratili. Dok su bili mrtvi, zaboravili su go‐ voriti, pa su sad govorili poput ptica. Prvo ih je došlo samo nekoliko. Imali su kanue ve‐ like poput brda, ali šuplje, bili su kao velike, plutajuće kuće s puno, puno prostorija. Onda je došlo još brodova, još i još. Postavili su ograde, mahali kartama, doveli ovce, kopali da nađu metal. Ubijali su nam životinje, ali ako bi mi ubili njihove, lovili bi nas kao da smo štetočine i odvodili žene...“ Ovakav bi nastup trebao biti besmislen. Ali ovako u živo, metar od mene, dok joj na sljepoočnici pulsira vena, nemam pojma kako da to shvatim. „Je li to priča na kojoj sad radite, Holly?“ „Prekasno je bilo kad smo mi shvatili da djanga nisu Noongari koji su se digli iz mr‐ tvih, nego Bjelutani.“ Hollyn glas postane manje razgovijetan. Neke riječi guta, „Bjelu‐ tani su od Wadjemupa napravili zatvor za Noongare. Jer smo palili makiju, što smo uvi‐ jek radili, Bjelutani bi nas dovezli na Wadjemup. Jer smo se suprotstavili Bjelutanu, Bjelutani bi nas dovezli na Wadjemup. Lanci. Ćelije. Ledena ćelija. Vrela ćelija. Godine. Bičevi. Rad. Najgore je bilo ovo: naše duše ne mogu preko mora. Zato, kad nas zatvor‐ 259 www.balkandownload.org

ski brod odveze iz Fremantlea, duša nam se odvoji od tijela. Grozna šala. Zato smo, kad smo dolazili na Wadjemup, mi Noongari ginuli kao muhe.“ Sad već pogađam tek svaku četvrtu riječ. Zjenice Holly Sykes stisnule su se u točki‐ ce, sićušne poput točke u tekstu. Tu nešto nije u redu. „Holly?“ Kakva se u ovakvim slu‐ čajevima može pružiti prva pomoć? Od toga je sigurno slijepa. Holly opet progovori, ali malo je engleskih riječi, uhvatio sam „svećenik“, „pištolj“, „vješala“ i „plivati“. Moje zna‐ nje jezika aboridžina ravno je nuli, ali ono što joj sad navire na usta sasvim sigurno nije na francuskom, njemačkom, španjolskom ili latinskom. Onda joj se glava trzne unatrag i tresne u svjetionik, pa mi na um padne riječ padavica. Uhvatim joj glavu tako da, kad ponovno lupi, tresne samo u moju ruku. Uspravim se, čvrsto joj privinem glavu na gru‐ di i viknem: „Aoife!“ Djevojka se pojavi iza drveta, kuoke se razbježe, a ja joj doviknem: „Majka ti ima na‐ pad!“ Trk i nekoliko sekundi kasnije, pridružila nam se i Aoife Brubeck. Obuhvatila je dla‐ novima mamino lice i oštro joj naređuje: „Mama! Prestani! Povrati se! Mama!“ Negdje duboko iz Hollynog grla začuje se promuklo, zujavo brujanje. Aoife me upita: „Koliko dugo su joj oči takve?“ „Minutu? Možda i manje. Ima li padavicu?“ „Najgore je prošlo. Ne, nije to epilepsija. Prestala je govoriti, što znači da više ne čuje, i - o, sranje - odakle sad ova krv?“ Na ruci mi je crvena, ljepljiva tekućina. „Lupila je u zid.“ Aoife se strese pa majci pregleda glavu: „Ostat će joj prilična kvrga. Ali, evo, oči joj se vraćaju.“ I stvarno, zjenice se šire, od točkica do pravih krugova. Moram primijetiti: „Kad te ovako gledam, rekao bih kako joj se ovo već događalo.“ „Par puta“, odgovori Aoife, očito je kako se radi o eufemizmu. „Vidim, niste čitali Ljude s radija?“ Prije nego što uspijem odgovoriti, Holly Sykes počne treptati i onda nas pogleda. „O, za ime božje, nije se valjda sad dogodilo?“ Aoife je zabrinuta, majčinski. „Dobro došla.“ Još je blijeda kao plahta. „Što sam si to napravila glavi?“ „Crispin veli da si krenula malo štemati svjetionik.“ Holly Sykes me pogleda pa se strese. „Jeste li me slušali?“ „Nisam vas mogao ne čuti. Isprva. Potom... više to nije bio baš engleski. Čujte, nisam nikakav stručnjak za hitnu pomoć, ali brine me mogući potres mozga. Nije baš pametno da se u takvom stanju biciklom spuštate niz onu strmu, zavojitu cestu. Imam kod sebe broj iznajmljivača bicikla. Zamolit ću da nam pošalju bolničara da po vas dođe autom. Mislim da bi bilo pametno.“ Holly pogleda Aoife, koja kaže: „Dajte onda, molim vas“, pa stisne majku za mišicu. Holly se nalakti. „Crispine, sam bog zna što ćete vi o ovome misliti.“ Jedva da je važ‐ 260 www.balkandownload.org

no. Utipkam broj u mobitel, dok me u tome dekoncentrira ptičica koja pjeva crikey, cri‐ key, crikey... Holly zastenje po stoti put. „Tako mi je strašno neugodno.“ Trajekt uplovljava u Fremantle. „Ma, dajte, nemojte tako.“ „Ali osjećam se tako grozno što ste zbog mene prekinuli izlet na Rottnest.“ „Ionako bih se vratio ovim trajektom. Ako igdje postoji mjesto s prokletom karmom, to je sigurno Rottnest. A sve one ušminkane galerije koje prodaju umjetnost aboridžina ionako su mi ubijale volju za životom. Kao kad bi Nijemci na lokaciji Buchenwalda iz‐ gradili židovski restoran.“ „Baš kao pravi pisac.“ Aoife liže svoj sladoled na štapiću. „Eto.“ „Pisanje je patološko stanje“, kažem joj. „Sutra bih ga se ostavio, da mogu.“ Motori trajekta zareže pa utihnu. Putnici skupljaju stvari, isključuju slušalice i gleda‐ ju gdje su im djeca. Holly se oglasi mobitel, pa provjeri tko je: „Prijateljica, koja treba doći po nas. Samo čas.“ Dok razgovara, provjerim poruke. Ništa nije stiglo, nakon one slike s Juninog rođendana. Naš međunarodni brak nekoć je bio garderobni ormar pun otkrića i neobičnosti, ali međunarodni razvod ljudima slabog srca ne bih preporučio. Kroz morem poprskan prozor promatram mlade Australce kako s pramca skaču na mol i vezuju konopce oko obojenih čeličnih bitvi. „Prijateljica će nas dočekati kod zgrade terminala“, Holly odloži mobitel. „Ima mjesta i za vas, Crispine, ako želite da vas odbacimo do hotela.“ Nemam energije za razgledavanje Pertha. „Ako nije problem, hvala.“ Silazimo pasarelom na betonski mol, gdje mi se noge s mukom privikavaju na terra firmu. Aoife mahne nekoj ženi koja joj uzvrati pozdrav, ali Hollynu prijateljicu sam bo‐ lje pogledao tek kad se našla na metar od mene. „Zdravo, Crispine“, kaže mi ona kao da se poznajemo. „Naravno“, sjeti se Holly. „Vas dvoje ste se upoznali u Kolumbiji!“ „Crispin me možda zaboravio“, osmjehne se žena. „Ma, nipošto, Carmen Salvat“, kažem joj. „Kako ste?“ 261 www.balkandownload.org

20. kolovoza 2018. Nakon što smo izašli iz klimatiziranog predvorja Hotela Shanghai Mandarin, zapljus‐ nuli su nas val kašaste vrućine i obožavanje okupljene gomile - u životu nisam doživio da neki pisac ima toliko vatrenih obožavatelja. A najgore što taj pisac nisam bio ja - čim su ga prepoznali začuli su se povici: „Niiiik“. Nick Greek, na čelu našeg konvoja od dvojice pisaca, u Šangaju živi od ožujka, uči kantonski i istražuje građu za roman o Opijumskim ratovima. Hal Hijena blisko se povezao s lokalnim agentom, pa sad na We‐ ibou Nicka Greeka prati četvrt milijuna kineskih čitatelja. Za ručkom je spomenuo kako je odbio nekoliko poziva da nastupa kao model, grom te spalio! „To mi je stvarno ne‐ ugodno“, skromno kaže. „Mislim, što bi o tome pomislio jedan Steinbeck?“ Uspio sam se osmjehnuti, dok sam razmišljao kako je skromnost lukavija sestra taštine. Nekolicina redara s književnog sajma mora napraviti prolaz kroz masu mlađahnih, zgodnih, crno‐ kosih kineskih obožavateljica koje mašu knjigama: „Niiik! Posvetu, molim te, posvetu!“ Neki čak mašu i fotografijama mladog Amerikanca i traže da im ih potpiše, u božju ma‐ ter. „On vam je američki imperijalist!“ želim im doviknuti. „A što ćemo s Dalaj Lamom kojeg su pustili na travnjak Bijele kuće?“ Gospođica Li, moja šljakerica dodijeljena iz Britanskog savjeta i ja slijedimo njegovu svitu, u blaženom miru. Ako se pojavim na snimkama, mislit će da sam mu valjda otac. I znaš li što, dragi čitatelju? Nema veze. Neka uživa u svoj toj slavi i hvali, dok god traju. Za šest tjedana, Carmen i ja uselit ćemo se u naš madridski stan iz snova, iznad Plaze de la Villa. Kad to bude vidio moj stari pajdaš Ewan Rice, tako će mi zavidjeti da će eksplodirati od muke, nakon što se ugrize za oko, i to makar je već dvaput dobio Nagradu Brittan. Kad se to obavi, mogu skoro jednako vremena provoditi u Londonu i Madridu. Španjolska kuhinja, jeftino vino, zagarantirano sunčano vrijeme i ljubav. Ljubav. Svih onih godina u naponu snage koje sam protratio sa Zoë, zaboravio sam kako je to divno kad čovjek voli, a ljubav mu se uzvraća. Naposljetku, što je nekakav mjehur od sapunice ugleda u usporedbi s lju‐ bavlju dobre žene? Pa? Nešto sam vas pitao. Gđica Li vodi me u srce kompleksa Šangajskog sajma knjiga, gdje veliki auditorij očekuje glavne govornike - stvarne Krupne zvjerke svjetskog izdavaštva. Mogu zamisliti kako u istom ovom kompleksu pedesetih godina Mao izdaje svoje o tako strašno pro‐ mišljene gospodarske uredbe, tko zna, možda je baš tako i bilo. Danas poslijepodne, po‐ 262 www.balkandownload.org

zornicom dominira džungla orhideja i desetmetarska lutka plave američke glave i torza Nicka Greeka. Gđica Li izvela me na drugu stranu auditorija, gdje se nalazi dvorana u kojoj ću ja nastupiti, morala je, doduše, nekoliko puta pitati da joj objasne kako se tamo stiže. Naposljetku je ustanovila da se nalazi u prizemlju. Djeluje mi kao niz ormara za metle, kroz koje je probijen prolaz. U prostoriji je trideset stolica, iako ih je zauzeto tek sedam, ne računajući mene. Da zaključim: tu su nasmiješeni voditelj koji će sa mnom razgovarati, nenasmiješena prevoditeljica, živčana gđica Li, moj ljubazni urednik Fang odjeven u majicu kratkih rukava s logom Black Sabbatha, dvoje mladih s akreditacija‐ ma Šangajskog sajma knjiga oko vrata i djevojka za koju bismo nekada rekli da izgleda euroazijski. Niska je, dječačkog izgleda, ima štreberske očale i obrijanu glavu: elektrote‐ rapijski šik. Ventilator nam zuji iznad glava i kovitla topli zrak, niz svjetala malo trepe‐ ri, a zidovi su puni mrlja i pruga, poput pećnice koju nikad ne čiste. Pao sam u iskuše‐ nje da naprosto odem - ozbiljno - ali posljedice takvog čina bilo bi ipak teže trpjeti nego pregrmjeti jedno popodne. Ne sumnjam da u Britanskom savjetu imaju crnu listu zlo‐ čestih autora. Voditelj na kineskom svima zahvali što su došli i održi, čini mi se, kratko uvodno iz‐ laganje. Ja potom pročitam odlomak iz Jeka mora utihnuti dok se na ekranu iza mojih leđa vrti prijevod na mandarinskom. Radi se o istom odlomku koji sam čitao prije tri godine u Hay-on-Wyeu. Grom te spalio, pa zar su već prošle tri godine otkako sam objavio zadnju knjigu? Čini se kako urnebesne eskapade Trevora Upwarda na krovu Eurostara okupljene baš i nisu zabavile. Je li to moja satira kod njih prevedena kao tra‐ gedija, bez ironijskog odmaka? Ili je Hersheyjeva duhovitost zapela na lingvističkim ba‐ rijerama? Nakon što sam završio, moram trpjeti zvuk pljeska četrnaest dlanova, zauzeti mjesto i poslužiti se čašom gazirane vode. Žedan sam kao sam vrag. Voda je ustajala i ima okus po kvascu. Nadam se da je nisu naprosto natočili iz šangajske pipe. Voditelj se osmjehne, zahvali mi na engleskom i postavi isto pitanje koje mi postavljaju otkako sam prije nekoliko dana stigao u Beijing: „Kako je opus vašeg slavnog oca utjecao na vaše romane?“; „Zašto Sasušeni zametci imaju simetričnu strukturu?“; „Što kineski čita‐ telj može doznati iz vaših knjiga?“ Odgovaram isto ono što stalno odgovaram otkako sam prije nekoliko dana stigao u Beijing, a moja nenasmiješena prevoditeljica nalik na pauka, koja je te odgovore još jučer prevela više puta, moje rečenice bez poteškoća pre‐ tvori u kineski. Cura s elektroterapije, kako sam primijetio, čak radi bilješke. Onda me voditelj pita: „Čitate li kritike svojih knjiga?“ što mi tijek misli skrene na Richarda Che‐ esemana, gdje se zalete u prošlotjedni jadni posjet Bogoti pa se sasvim izliju iz misa‐ onog korita... Grom ga spalio, karamba karambita, to je, dragi čitatelju, ispao tako obeshrabrujući posjet. Dominic Fitzsimmons mjesecima je povlačio svoje veze ne bi li meni i Richardo‐ voj sestri Maggie dogovorio sastanak sa svojim kolumbijskim pandanom u Ministarstvu 263 www.balkandownload.org

pravosuđa, radi rasprave o uvjetima repatrijacije - da bi nam spomenuti uglednik onda u posljednji čas postao „nedostupan“. Umjesto njega pojavio se mlađahni podređeni - dečko se doslovno sapletao o pupčanu vrpcu. Primio nas je na dvadeset i sedam minuta i cijelo vrijeme javljao se na telefon, a mene je dvaput nazvao Meester Cheeseman, dok je istovremeno govorio o kažnjeniku „Earsheyju“. Kakav vražji gubitak vremena. Sutra‐ dan smo jadnog Richarda posjetili u Penitenciariji Central. Smršavio je, ima herpes, he‐ meroide, depresiju i ćelavi, ali na dvije tisuće kažnjenika je samo jedan liječnik, a u slu‐ čaju Europljana iz srednje klase, vrli zdravstveni radnik zahtijeva honorar od petsto do‐ lara po posjetu. Richard nas je zamolio da mu donesemo knjige, papir i olovke, ali je od‐ bio moju ponudu za prijenosnim računalom ili iPadom jer bi mu to čuvari odmah ukra‐ li. „To te samo obilježi kao bogataša“, rekao nam je, slomljenim glasom, „a ako pomisle da si bogat, moraš plaćati osiguranje.“ Zatvorom upravljaju bande koje nadziru trgovi‐ nu drogom. „Ne, brini, Maggie“, kazao je Richard sestri. „Nisam je ni pipnuo. Igle koristi više ljudi, količina se povećava puderom, a kad im jednom postaneš dužnik, njihov si. Time bi si samo uništio izglede da ranije zatražim oprost kazne.“ Maggie se pred bratom hrabro držala, ali čim smo izašli na zatvorsku kapiju i ostali sami, briznula je u plač i dugo, dugo plakala. Moja vlastita savjest osjećala se kao da ju je netko nokautirao i onda zdrmao elektrošokerom. I dalje se tako osjeća. Ali ne mogu tamo sjediti umjesto njega. To bi me ubilo. „G. Hershey?“ Gđica Li djeluje zabrinuto. „Jeste dobro?“ Žmirkam. Šangaj. Književni sajam. „Je, je, samo sam... Oprostite, hm, da... Čitam li kritike svojih knjiga? Ne. Više ne. One me bace u stanje u kakvom ne želim biti.“ Dok se prevoditeljica trudi prevesti, zamijetim da mi je publika spala na šestero ljudi. Djevojka s elektroterapije već se iskrala. Shanghai Bund je više stvari odjednom: pojas zgrada iz tridesetih godina prošlog stoljeća uz obalu mora, uz nekoliko usputnih, kićenih komada iz kutije za igračke; sim‐ bol kolonijalne arogancije Zapada; simbol uspona moderne Kine; četiri trake pune vozi‐ la koja se kreću sporo ili nikako; i povišena šetnica uz rijeku Huangpu kojom se valja voltvitmanovska gomila turista, obitelji, parova, prodavača, džepara, romanopisaca bez prijatelja, makroa i dilera droge koji ispod glasa govore: „Hej, mista, hoće droge, hoće seksa? Jako blizu, krasne cure.“ Crispin Hershey im odgovara, „Ne.“ Naš je junak ne samo u stabilnoj vezi, nego se boji i kako bi papirologija koja bi nastala ako bi čovjek u Šangaju zaglavio s tamošnjim damama bila uistinu homerskih razmjera, u onom neže‐ ljenom smislu. Sunce se rasplinulo u večernje doba dana, pa se neboderi što su se nadvili nad rijeku počinju presijavati: eto titanskog otvarača za boce; predimenzionirane međuzvjezdane rakete iz dvadesetih godina; pregolemog obeliska Ramzesa II., uz skupinu zgrada od tri‐ čavih četrdeset, pedeset ili šezdeset katova u epizodnim ulogama, u grozdovima se pe‐ 264 www.balkandownload.org

nju u vis, poput kakve sad već očito izgubljene partije tetrisa. U Maovo doba Pudong je bio slatina, priča mi Nick Greek, ali sad gledaš otkuda će naići lebdeći mlazni automo‐ bili. Kad sam bio dječak, Amerika je bila sinonim za moderno: sad je to ovaj dio svijeta. Hodam dalje i zamišljam prošlost: džunke sa svjetiljkama koje se ljuljaju kako se izmje‐ njuju plima i oseka; sablasne mreže jarbola i snastova, stenjanje kobilica koje su porinu‐ te u Glasgowu, Hamburgu ili Marseillesu; otvrdnuli, žilavi lučki radnici koji istovaruju opijum i utovaruju čaj; točkice japanskih bombardera koje grad pretvaraju u ruševine, meci, milijuni metaka, meci iz Chicaga, meci iz Fukuoke, meci iz Staljingrada, ratatata-ta-ta. Kad bi gradovi imali aure, kako je Zoë uvijek tvrdila da ih imaju ljudi, ako ti je „čakra otvorena“, onda bi Šangajeva aura bila aura novca i moći. Elektronička pošta koja se odavde šalje u stanju je zatvoriti tvornice u Detroitu, Australiji odnijeti svu nje‐ nu željeznu rudu, pokupiti sve nosorogove rogove u Zimbabveu, napumpati Dow Jones bilo steroidima, bilo financijskom otpadnom vodom... Zvoni mi mobitel. Savršeno. Moja omiljena osoba. „Zdravo, ti lice što otisnu tisuću brodova.“ „Zdravo i tebi, idiote. Kako je na tajanstvenom Orijentu?“ „Šangaj je dojmljiv, ali mu fali jedna Carmen Salvai.“ „A kako je bilo na književnom sajmu?“ „A, ista stara pjesma. Došlo mi je dosta ljudi na nastup.“ „Super! Onda si natjerao Nicka da se pomuči za pobjedu?“ „Za tebe je on Nick Greek“, zareži moje ljubomorno čudovište. „Ne natječemo se tko je od nas dvojice popularniji.“ „Baš lijepo od tebe što to kažeš. Je li se pojavila Holly?“ „Ne, dolazi kasnijim letom - a, ionako, iskrao sam se iz hotela na Bund. Sad sam tu, promatram nebodere.“ „Upečatljivo, zar ne? Jesu li već osvijetljeni?“ „Aha. Sjaje se kao Lucy, nebo i dijamanti zajedno. Toliko o mojem, kakav je ispao tvoj dan?“ „Sastanak o prodaji s nervoznim timom komercijalista, sastanak o omotnici s bjeso‐ mučnim tiskarom, sad imam radni ručak s rezigniranim knjižarima, a onda do pet kriz‐ ne sastanke.“ „Baš divno. Je li što javila agencija za iznajmljivanje?“ „Je-e. Kažu ovako, stan je naš ako-“ „O, pa to je fantastično, draga! Ja ću odmah-“ „Ali, Crisp, čekaj malo. Nisam više baš tako sigurna.“ Maknem se s puta ekipi veselih kineskih pankera u punoj opremi. „Stan na Plaža de la Villa? Pa to je bio daleko najbolji stan koji smo obišli, bez konkurencije. Pun svjetla, mogu imati radnu sobu, taman nam se uklapa u budžet a osim toga, stvarno - kad sva‐ ko jutro budemo dizali rolete, bit će kao da živimo iznad romana Pérez-Revertea. Nije 265 www.balkandownload.org

mi jasno, koje kategorije ne zadovoljava?“ Moja urednica-djevojka pažljivo bira riječi. „Ni sama nisam shvaćala koliko sam se navikla imati vlastiti stan. To mi je tu kao moj mali dvorac. Sviđa mi se kvart, susjedi...“ „Ali, Carmen, tvoj vlastiti mali dvorac je stvarno mali. Ako ću živjeti u Londonu i Madridu, treba nam veći prostor.“ „Ma znam... Samo mi se čini da smo se malo zaletjeli.“ Smrknulo mi se pred očima. „Prošlo je već godinu i pol od Pertha.“ „Crispine, ne želim da prekinemo, stvarno, hoću samo...“ Šangajska večer odjednom je postala svježija. „Samo hoću da… još neko vrijeme nastavimo kao i dosad, to je sve.“ Sad mi svi oko mene djeluju kao polovica ljubavnog para. Sjećam se ovog Ne želim da prekinemo, Crispine iz svojeg razdoblja prije Zoë, kad je obično označavalo početak baš tog proce‐ sa. Kroz prorez za poštu na ulaznim vratima zareži jad, ozlojeđeno mi gurne dijaloški materijal: „Carmen, daj se do vraga odluči!“; „Jesi li svjesna koliko novca trošimo na avionske karte?“; čak i, „Jesi li našla nekog drugog? Španjolca? Bliže tvojim godinama?“ Ono što sam u stvari rekao bilo je: „Nema problema.“ Sluša dugu stanku koja je nastala. „Nema?“ „Razočaran sam, samo zato što nemam dovoljno novca da kupim stan blizu tebe, pa da možemo osnovati nekakav Hanzeatski savez malih dvoraca. Možda ako mi s neba padne prodaja filmskih prava na Jeka mora utihnuti. Čuj, ovaj poziv košta kao svetog Petra kajgana. Idi razveseli one knjižare.“ „Vrijedi li još uvijek poziv da sljedeći tjedan dođem u Hampstead?“ „U Hampstead si pozvana trajno. Koji god tjedan hoćeš.“ Ona se smiješi u svojem uredu u Madridu, a meni je drago što nisam poslušao ono režanje kroz prorez za poštu. „Hvala, Crispine. Pozdravi mi Holly, ako se budete našli. Bit će joj drago da se vidite. A ako ti tko ponudi durian pržen u dubokom ulju, ni misli‐ ti. U redu onda, čujemo se - volim te.“ „I ja tebe.“ Kraj poziva. Izgovaramo li taj glagol na V zato što ozbiljno mislimo ili se zavaravamo da smo još uvijek u tom blaženom stanju? Kad se vratio u hotelsku sobu na osamnaestom katu, Crispin Hershey isprao je sa sebe pod tušem svoj ljepljivi dan i skočio na snježno bijeli krevet, odjeven u bokserice i majicu kratkih rukava s Beckettovim Fail Better koju sam dobio u Santa Feu. Večera je bila skup pisaca, urednika, vlasnika knjižara sa stranim knjigama i ljudi iz Britanskog savjeta u restoranu s rotirajućim stolovima. Nick Greek je bio u elokventnom raspolo‐ ženju, dok sam ga ja zamišljao kako umire na spektakularan način, lica uronjenog u ve‐ liku zdjelu glazirane patke, korijena lotusa i bambusovih izdanaka. Iz sjene bi potom iz‐ ronio Hercule Poirot i otkrio nam tko je i kako otrovao književnu zvijezdu u usponu. Prirodni sumnjivac bio bi stariji pisac, čiji bi motiv bila profesionalna ljubomora, pa je 266 www.balkandownload.org

jasno da on ne može biti ubojica. Zurim u digitalni sat na ekranu, 22:17. Kad bolje raz‐ mislim, ne bi me u stvari trebao čuditi njen otpor prema Našem stanu. Znakovi da je „Medeni mjesec prošao“ već su ionako izvješeni posvuda. Odbila je doći u London kad su prošli mjesec kod mene bile Juno i Anaïs. Posjeta kćeri nije baš ispala uspješno. Juno je, dok smo se vozili na aerodrom, objavila da se više ne zanima za konje, pa je naravno potom i Anaïs zaključila kako je prestara da bi išla u jahaći kamp, a kako je polog koji sam ostavio nepovratan, svoje sam nezadovoljstvo izrazio možda malkice nalik vlasti‐ tom ocu. Pet minuta poslije, Anaïs je plakala kao kiša, a Juno si je proučavala nokte i rekla mi: „Tata, to tako neće ići. Ne možeš se služiti metodama iz dvadesetog stoljeća kod djece iz dvadeset i prvog.“ Kako bih ih spriječio da nazovu majku i let za Montreal odmah prebace za sutra, morao sam potrošiti petsto funti i tri sata u buticima Ulice Carnaby. Zoë Juno dopušta da i najblaži prijekor odbaci burnim „Ma, svejedno!“ dok se Anaïs pretvara u moruzgvu koja se okreće prema trenutačnoj struji. Da je doprinos dala i Carmen, posjet bi prošao puno bolje, ali nije se dala krstiti: „Kad dođu na praznike u London k tati, zadnje što im treba jest da im maćeha određuje pravila.“ Odgovorio sam kako je meni moja maćeha bila strašno draga. Carmen je uzvratila kako, nakon što je pročitala moje memoare o ocu, u potpunosti razumije zašto. Čime je spretno promijeni‐ la temu. Što je bila klasična strategija u stilu Carmen Salvat. 22:47. Igram šah na svom iPhoneu, prepustio sam se fantaziji kako mi protivnik nije um na bazi digitalnog koda, nego tata: odbio sam tatin napad; probio njegovu obranu; tatin kralj bježi po ploči da bi odgodio neizbježno. Kad je čovjek pod stresom, to se ipak vidi: na ovoj razini obično pobjeđujem, ali danas stalno ponavljam iste greške. Još gore, stari dripac počne me i zajebavati: „Crispe, sjajna strategija; tako je, tu stavi topa; pa ću ja lovca ovamo; zalijepi si tromog topa uz pogrešno postavljenu kraljicu i sad ti nema pomoći!“ Kad se poslužim funkcijom vrati potez da vratim topa, tata grakne: „Samo na‐ prijed - zamoli sad vražji stroj da te spasi. Zašto si usput ne skineš aplikaciju koja će ti napisati sljedeći roman?“ „Ma, nosi se“, kažem mu i isključim telefon. Upalim televizor pa premećem kanale dok ne prepoznam prizor iz filma Mikea Leighja Još jedna godina. Film je užasavajuće dobar. U usporedbi s tim, moji su dijalozi obično sranje. Bilo bi pa‐ metno odspavati, ali sad sam na milosti i nemilosti posljedica vremenske razlike, pa ot‐ krijem kako sam previše napet. Isto tako, želudac mi nije najsigurniji što bi napravio s komadima duriana prženim u dubokom ulju: Nick Greek priznao je britanskom konzulu da mu se to još ne čini ukusnim, tako da sam pojeo tri. Sad bih rado pripalio, ali me Carmen natjerala da prestanem pušiti pa sam, mljac-mljac, spao na dozu nicorette. Ric‐ hard Cheeseman opet je propušio. Kako i ne bi, bačen u tu rupu, jadničak? Zubi su mu smeđi kao čaj. Promijenim još nekoliko kanala pa nađem američki film s kineskim titlo‐ vima, Šaptač psima, o dreseru životinja koji stanovnicima Kalifornije liječi psihotične 267 www.balkandownload.org

kućne ljubimce. 23:10. Razmišljam da opet izdrkam, čisto iz zdravstvenih razloga, pa lis‐ tam mentalnu zbirku sjećanja u Bluray formatu, odlučio sam se za djevojku iz komune Rivendell negdje u zapadnom Londonu - ali onda zaključio kako mi se to ipak ne da. Zato sam otvorio svoj novi Moleskineov rokovnik i na vrhu prve stranice napisao „Ro‐ man o Rottnestu“... ...da bih trenutak kasnije ustanovio kako sam opet zaboravio ime svog glavnog lika. U materinu. Neko vrijeme se zvao Duncan Frye, ali mi je Carmen rekla da zvuči kao vlasnik kakve škotske prčvarnice. Zato sam ga preimenovao u Duncana McTeaguea, ali „Mc“ je suviše prvoloptaški za ime lika koji je Škot. Odlučio sam se naposljetku za ime Duncan Drummond. DD. Duncan Drummond, dakle, zidar koji je živio četrdesetih go‐ dina devetnaestog stoljeća i dospio u naselje Swan River, gdje je projektirao svjetionik na otoku Rottnest. Hal Hijena nije baš siguran da je ova radnja pravi potez - „U svakom slučaju nešto novo od tebe, Crispe“ - ali jednog jutra sam se probudio i shvatio da mi se svi romani bave suvremenim Londoncima više srednje klase, kojima je svakodnevicu narušio nekakav skandal ili pak katastrofa. A to je, bojim se, postajala sve izlizanija tema i prije nego što se pojavila ona kritika Richarda Cheesemana. Opet, nekoliko pro‐ blemčića s romanom o Rottnestu počelo je pomaljati svoje smeđe morske zvijezde pre‐ ma meni: ergo, dosad imam tek deset kartica; te kartice teško da su najbolje koje sam u karijeri napisao; moj novi, krajnji rok za predaju teksta je 31. prosinca ove godine: Urednik Oliver dobio je otkaz zbog „loših rezultata“, a njegov prikladno nazvani nas‐ ljednik Curt počeo je s nekim forama kako bih možda trebao vratiti predujam. Pitam se, bi li koja kuoka tekst učinila malo zanimljivijim? Ma, ko ga šiša. Negdje sigurno mora raditi neki bar. Haleluja! Ušao sam u bar Sky High na četrdeset i trećem katu. Spustim svoje umorno truplo u naslonjač kod prozora i naručim čašicu konjaka od dvadeset i pet dolara. Po‐ gled je kakav se samo može poželjeti. Noćni Šangaj svijet je milijun svjetala: niza na‐ rančastih točkica uz autoceste, farova bijelih poput piksela i crvenih, stražnjih pozicij‐ skih svjetala; zelenih svjetala na dizalicama; žmirkavih plavih svjetala zrakoplova; svje‐ tala poslovnih zgrada uz cestu i razmazanih, kilometrima udaljenih svjetlosnih čestica, a svaka je ova mikročestica neki život, obitelj, usamljenik, televizijska sapunica. Reflek‐ tori odozdo osvjetljavaju nebodere u Pudongu; bliže nama su animirani oglasni ekrani Omege, Burberrvja, filma Čelični čovjek 5, blješte svojim gigavatima, zalijepljeni na noćnu netamu. Ma vidi se baš svako svjetlo koje se pod kapom nebeskom može zamisli‐ ti, samo ne mjesec i zvijezde. „U zatvoru nema daljina“, napisao je Richard Cheeseman u pismu našem odboru Prijatelja. „Nema prozora koji bi gledali prema van, tako da su najdalje što mogu vidjeti vrhovi zidova oko dvorišta. Dao bih puno za pogled od nekoli‐ ko kilometara. Ne bi morao biti čak ni lijep - dovoljan je i kakav urbani betonizirani predjel - samo da se prostire nekoliko kilometara.“ 268 www.balkandownload.org

A tamo ga je smjestio Crispin Hershey. Crispin Hershey tamo ga drži. „Dobar dan, g. Hershey“, kaže mi neka žena. „Tko bi se vama ovdje nadao.“ Poskočim neočekivanim elanom. „Holly! Zdravo! Samo sam...“ ne znam kako bih do‐ vršio rečenicu, pa se zato dodirnemo obrazima, kao dobri prijatelji. Djeluje mi umorno, što bi se kod osobe koja skače iz jedne u drugu vremensku zonu i očekivalo, ali baršu‐ nasto odijelo odlično joj stoji - Carmen ju je nekoliko puta vodila u šoping. Pokažem na zamišljenog trećeg člana društva u praznoj fotelji: „Vi i kapetan Jetlag se znate?“ Baci pogled na naslonjač. „Da, upoznali smo se prije nekoliko godina.“ „Odakle si stigla - je li ono bio Singapur?“ „Uh... Moram razmisliti. Ne, iz Jakarte. Danas je ponedjeljak, je li tako?“ „Dobro nam došla u Svijet književnika. Kako je Aoife?“ „Službeno je zaljubljena.“ Hollyn osmijeh ima nekoliko razina. „U mladića po imenu Örvar.“ „Örvar? Iz koje su galaksije Örvari?“ „Islandske. Bila je tamo prije tjedan dana, išla se upoznati s njegovima.“ „Sretna Aoife. Sretni Örvar. Je li ti mladić prihvatljiv?“ „Rekla bih da jest. Aoife ga je nekoliko puta dovela u Rye. Studira genetiku u Oxfor‐ du, i to usprkos svojoj disleksiji, ne pitaj kako to funkcionira. Popravlja stvari. Police, vrata tuš kabine, roletu koja zapinje.“ Holly zamoli konobaricu koja je donijela konjak čašu bijelog vina. „A Juno?“ „Juno? Ta u životu nije ništa popravila.“ „Ma ne, budalo! Ima li Juno već dečka?“ „A, to. Nema, daj joj ipak malo vremena, tek joj je četrnaest. Hm. Jesi li ti u tim go‐ dinama s tatom razgovarala o dečkima?“ Holly zazuji mobitel. Pogleda ga. „Poruka za tebe, od Carmen: 'Reci Crispinu kako sam mu lijepo rekla da ne jede durian.' Zvuči li ti ovo smisleno?“ „Nažalost, zvuči.“ „Selite li se onda u taj novi stan u Madridu?“ „Ne. To je malo duga priča.“ „Rottnest?“ Holly kucne vinsku čašu noktom, kao da joj iskušava zvuk. „Pa, kao što je Carmen možda spomenula, u raznim životnim trenucima događalo mi se da čujem glasove koje drugi ljudi ne čuju. Ili bih znala stvari koje nikako nisam mogla znati. Ili sam, povremeno, služila kao megafon... raznim prisutnostima, koje nisu bile moje. Oprosti, ovo zadnje zvuči kao da smo na seansi, ali ne mogu si pomoći. A za razliku od seanse, ja ništa ne prizivam. Glasovi me naprosto... zgrabe. Voljela bih da me ne mogu tako ščepati. Radije bih da se to ne događa. Ali događa se.“ Sve to već znam. „Ako se ne varam, diplomirala si psihologiju?“ 269 www.balkandownload.org

Holly prepozna podtekst pitanja, skine naočale pa se štipne za nažuljano mjesto na nosu. „U redu, Hershey, pobijedio si. Bilo je ljeto 1985., a ja sam imala šesnaest godina. Jacko je nestao godinu dana prije. Sharon i ja bile smo kod rođaka u Irskoj, u Bantryju, u županiji Cork. Jednog dana igrali smo se Zmije i ljestve, s klincima, kad sam“ - tri de‐ setljeća kasnije, Holly se strese - „odjednom znala, ili čula, ili 'osjetila izvjesnost', kako god to želiš nazvati, na koji će broj kocka u sljedećem bacanju pasti. Rođak bi ih promi‐ ješao u šalici, a ja bih pomislila, petica. I eto ti kockice na petici. Jedan. Pet. Tri. I tako stalno. Htjela me sreća, zar ne? Stalno se događa. Ali nije prestajalo. Za ime božje, više od pedeset bacanja. Htjela sam prestati. Svaki bi put pomislila, sad ću pogriješiti i onda to mogu otpisati kao slučajnost...ali se nastavljalo, sve dok Sharon nije trebala šestica za pobjedu, a ja sam znala kako će joj izaći. I izašla je. U tom trenutku već mi je glava pu‐ cala od glavobolje, pa sam se odvukla u krevet. Kad sam se probudila, Sharon je s rođa‐ cima igrala Cluedo i sve je bilo normalno. Odmah sam samu sebe počela uvjeravati da sam to s kockom samo umislila. Kad sam se vratila u dosadni stari Gravesend, već sam se gotovo uspjela uvjeriti da je to bilo samo... samo jednokratan bizarni događaj kojeg se vjerojatno pogrešno sjećam.“ Čini mi se da sam pijaniji nego što sam mislio. „Ali nije bilo tako.“ Holly prebire po prstenu. „Te godine me mama upisala na tečaj za tajnice na Grave‐ send Techu, da barem mogu honorarno raditi na zamjeni. Išlo mi je, ali jednog dana u kantini, sjedila sam, kao i obično, sama... Pa, odjednom sam znala kako će ta djevojka, Rebecca Jones, koja je za susjednim stolom čavrljala s prijateljicama, prevrnuti na pod šalicu s kavom, za samo nekoliko sekundi. Naprosto sam znala, Crispine, kao što znam... kao što znam kako se zoveš ili da ćeš kasnije otići na spavanje. Nisam nikada baš vjero‐ vala u Boga, ali sam se počela moliti, Molim te nemoj, molim te, nemoj. Onda je Rebec‐ ca Jones zamahnula rukom da pokaže nešto što je objašnjavala i dlanom zahvatila šali‐ cu koja je tresnula na pod. Lokvica kave bilo je posvuda.“ „Što si potom napravila?“ „Pa, dala petama vjetra, ali... te su me izvjesnosti progonile. Znala sam kako ću iza ugla ugledati dalmatinera kako uz banderu diže nogu. Kao da sam to već vidjela, samo što nisam. I eto ti iza ugla dalmatinera, bandere i stražnje noge u zraku. Sto metara od pružnog nadvožnjaka, znala sam kako će, dok ga budem prelazila, dolje proći londonski vlak. I opet sam pogodila. I tako dalje, cijelim putem do puba. A onda, dok sam prolazi‐ la pivnicom, znala sam da stalnog gosta, Franka Sharkeyja, koji je upravo igrao pika‐ do...“ zastala je i pogledala naježene podlaktice „...nikada više neću vidjeti. Crispine, znala. Naravno“, stresla se, „trudila sam se ne obazirati na to, bilo je grozno i morbidno. Stari g. Sharkey nije bio samo stalni gost, nego i obiteljski prijatelj. Nas djecu poznavao je od rođenja. Tati sam kazala kako sam se iz koledža vratila jer imam migrenu, koja mi je u tom trenutku već bila i počela. Otišla sam u krevet, probudila se, osjećala sto puta bolje. Prestalo je. Ovo je sad, naravno, bilo teže odbaciti kao maštariju: kako? Ali bilo 270 www.balkandownload.org

mi je tako drago što je prestalo, pa sam se trudila ne misliti na g. Sharkeyja. Međutim, sutradan se nije pojavio, a ja sam i tad znala. Gnjavila sam tatu da nazove susjedu koja je imala ključ. Franka Sharkeyja pronašli su mrtvog u vrtnoj šupi. Umro je od teškog in‐ farkta. Liječnik je rekao da je vjerojatno već bio mrtav kad je pao na pod.“ Priča je uvjerljiva, jasno mi je kako je samu sebe uspjela uvjeriti da je istinita. Ali paranormalno i jest uvjerljivo: zašto bi inače religija na tome ustrajavala? Holly tužno gleda u čašu. „Puno ljudi osjeća potrebu da vjeruju u nadnaravne moći. Puno ih se navuče na moju knjigu, pa me onda ljudi optužuju da pelješim lakovjerne. Čak i oni koje poštujem. Ali, pretpostavi na trenutak da je to stvarno, Crispine, da, reci‐ mo, ti osjećaš ta stanja znanja izvjesnog, izvjesnosti koje se ne mogu izmijeniti ili dovo‐ diti u pitanje - na primjer, nešto o Juno ili Anaïs. Bi li pomislio, o srećo moja, vidovit sam?“ „Ha, ovisi...“ Razmišljam o tome. „Ne bih. Znam da je pitanje kao da sam liječnik opće prakse, ali, koliko je to stanje potrajalo?“ Uvuče usne i odmahne glavom. „Pa... trajalo je i dalje. U dobi od šesnaest ili sedam‐ naest godina, spopala bi me gomila stvari koje se još nisu dogodile, svakih nekoliko tje‐ dana, pa bih jurnula kući, uvukla se u krevet s glavom u torbi. Nisam to nikom ispriča‐ la, osim pratete Eilísh. A što bih im rekla? Samo bi mislili da želim privući pažnju na sebe. Kad mi je bilo osamnaest godina, otišla sam preko ljeta brati grožđe u Bordeaux, a onda sam zimi radila u Alpama. Ako sam u inozemstvu, onda ti događaji koji će se de‐ siti barem neće biti Brendan kako pada niz stepenice ili Sharon koju će udariti autobus.“ „To onda znači da ta vrsta prekognicije ne funkcionira na velikoj udaljenosti?“ „Obično ne, tako je.“ „A dobiješ li katkad povlaštene informacije o vlastitoj budućnosti?“ „Ne, Bogu hvala.“ Oklijevam ponoviti pitanje, ali onda to ipak učinim. „Rottnest?“ Holly protrlja oko. „To je bilo jako. Ponekad čujem neku izvjesnost o prošlosti. Zgra‐ bi me, na neki način... O, Isuse, jednostavno, ne mogu izbjeći tu terminologiju, koliko god jeftino zvučala: bila sam medij nečeg svjesnog i perceptivnog što je ostalo u teksturi tog mjesta.“ Pipničar trese mikser za koktele. Moja prijateljica promatra ga pogledom znalca. „Tip zna svoj posao.“ Ponovno, oklijevam. „Znaš li što o poremećaju višestruke ličnosti?“ „Znam. Dok sam kao odrasla studirala, napisala sam o tome rad. Devedesetih godina su fenomenu promijenili naziv u disocijativni poremećaj identiteta, ali radi se o teško uočljivom poremećaju, čak i prema standardima kliničke psihologije.“ Holly prstima do‐ diruje naušnicu. „Time bi se možda mogli objasniti događaji kao ovo na Rottnestu, ali kako onda objasniti prekogniciju? Starog g. Sharkeyja? Ili kad je Aoife bila mala, Sha‐ ron je imala svadbu u Brightonu, a ona si je uvrtjela u glavu da će pobjeći i sasvim si‐ gurno kroz mene je dojavila broj sobe u kojoj je ostala zaključana. Crispine, kako sam 271 www.balkandownload.org

to mogla znati? Kako? Kako bih to mogla izmisliti?“ Skupina poslovnih ljudi s Dalekog istoka prasne u smijeh. „A što ako ti sjećanje izvrće poredak uzroka i posljedice?“ Holly djeluje kao da ne razumije, popije gutljaj vina, i dalje ne shvaća. „Uzmi na primjer kavu te Rebecce, kako se već prezivala. Tvoj mozak u pravilu naj‐ prije vidi događaj u kojem je šalica prevrnuta, pa onda pohrani sjećanje na njega. Što ako zbog neke neurotičke pogreške kod tebe mozak preokrene taj redoslijed - tako da je prvo pohranio sjećanje na šalicu koja je tresnula na pod, prije tvojeg sjećanja na šalicu koja stoji na rubu stola. U tom slučaju ti bi iskreno vjerovala kako je do radnje B došlo prije radnje A.“ Holly me gleda kao da uporno ne želim razumjeti. „Posudi mi kovanicu.“ Izvadim kovanicu od dvije funte iz međunarodne zbirke u novčaniku. Ona je položi na lijevi dlan, a onda, srednjim prstom desne ruke, dotakne mjesto na čelu. Pitam: „Što time postižeš?“ „Nemam pojma, ali znam da mi pomaže. U budizmu se govori o trećem oku na čelu, ali... Umukni sekundu.“ Sklopi oči i nagne glavu u koso. Poput psa kad osluškuje tišinu. Barski zvukovi u pozadini - prigušeni razgovor, kockice leda u čašama, „My Wild Irish Rose“ u izvedbi Keitha Jarreta - naviru pa splašnjavaju. Holly mi vrati kovanicu. „Baci. Morala bi ispasti glava.“ Bacim. „Glava.“ Pola-pola. „Opet glava“ kaže usredotočena Holly. Bacim novčić. „Točno.“ Jedan prema četiri. „Ovaj put pismo“ veli Holly. Prst je zadržala na čelu. Bacim novčić: pismo. „Tri od tri. Nije loše.“ „Natrag na glavu.“ Bacim: ispadne glava. „Pismo“ kaže Holly. Bacim: ispadne pismo. „Kako ti to uspijeva?“ „Probajmo redoslijed“ reče Holly. „Glava, glava, glava, pismo i... opet glava, ali… kle‐ čiš? Crispine, zašto klečiš?“ „Kao što vidiš, sjedim, ne klečim.“ „Zaboravi. Tri glave, dva pisma, tim redom.“ Bacim opet novčić: glava. Ponovno: glava. Kako joj to uspijeva? Protrljam novčić na košulji, kao izgrebani CD, pa ga potom bacim: glava, kako je i predvidjela. „Ovo je pri‐ lično vješto“, kažem, ali sad već osjećam nelagodu. Uzrujao sam je odabirom priloga. „Dvaput pismo, odmah.“ Bacim novčić: pismo. To je devet od devet. Kad sam bacio deseti put, nisam ga dobro uhvatio, pa se otkotrljao. Dao sam se u potjeru za kovanicom i tek kad sam je izvukao ispod stolca i vidio da je pismo, shvatio sam da klečim. Holly djeluje kao osoba koja je dobila odgovor na neku jednostavnu zagonetku. „Naravno. Jer je novčić pobjegao.“ 272 www.balkandownload.org

Vratim se na svoje mjesto, ostao sam bez riječi. „Šansa da pogodim je 1024 prema 1, kod niza od deset znamenki, ako si se pitao. Da to povećamo na 4096 prema 1 s još dva bacanja?“ „Nema potrebe.“ Glas mi se stisnuo. Pogledam Holly Sykes: ma tko je u stvari ona? „Ovo s klečanjem. Kako...“ „Možda tvoj mozak isto brka sjećanja i predviđanja.“ Uopće ne djeluje kao mađioni‐ čar kojem je uspjelo savršeno izvesti trik, nego kao umorna žena kojoj bi dobro došlo da se udeblja koju kilu. „O, Bože, ovo je bila greška. Sad me ti onako gledaš.“ „Kako onako?“ „Čuj, Crispine, a da sve ovo zaboravimo? Moram na spavanje.“ Idemo prema dizalima, nemamo si što reći. Par ratnika od terakote nemaju neko vi‐ soko mišljenje o meni, ako im je suditi po izrazima lica. „Imaš milijardu vjernih sljedbenika koji bi dali godinu života da vide ovo što si upra‐ vo pokazala meni“, kažem joj. „Ja sam cinični dripac, što ionako znaš. Zašto si mi onda ukazala čast ovom privatnom demonstracijom?“ Holly djeluje izmučeno. „Nadala sam se kako bi mi mogao početi vjerovati.“ „U što? U tvoje Ljude s radija? Rottnest? O-“ „Ona večeri u Hay-on-Wyeu, u šatoru gdje smo potpisivali knjige. Sjedili smo koji metar jedno od drugog. Osjetila sam neobičnu, snažnu izvjesnost. O tebi.“ Vrata dizala se zatvore, a ja se, iz vremena kad se Zoë kratko zanimala za fengshui sjetim da su liftovi u stvari ralje koje žderu sreću. „Meni?“ „Tebi. I to vrlo čudnu. K tome je uvijek ostala ista.“ „Pa, što ti je rekla o meni, za ime božje?“ Proguta pljuvačku. „'Pauk, spirala, jednooki čovjek.'“ Čekam neko objašnjenje. Nema ga. „Što bi značilo?“ Holly djeluje kao da su je stjerali u kut. „Nemam blagog pojma.“ „Ali obično poslije otkriješ što to znači, zar ne?“ „Obično. Naposljetku. Ali ovo je... izvjesnost koja se sporo razvija.“ „'Pauk, spirala, jednooki čovjek.' Pa što je to? Popis za u dućan? Tekst pop-hita? Stih iz vražjeg haikua?“ „Crispine, kad bih znala, rekla bih ti, kunem ti se.“ „Onda bi to naprosto moglo biti neko nasumično trabunjanje.“ Holly se malo prebrzo složi. „Da, vjerojatno. Tako je. Zaboravi na to.“ Postariji Kinez u ružičastoj majici Lacoste i svijetlosmeđim hlačama izađe iz lifta. Is‐ pod ruke ga drži plavokosi model koji na sebi nema ništa osim negližea od paučine i zlatnika, našminkana kao da je s nekog drugog planeta. Zamaknu iza ugla. „Možda mu je to kćer“, kaže Holly. „Što si mislila onda kad si rekla, 'uvijek je ostala ista'?“ 273 www.balkandownload.org

Pretpostavljam da joj je sad žao što je sve to uopće načinjala. „U Cartageni sam, u predsjednikovoj kući, čula istu tu izvjesnost. Iste riječi. Isto tako i na Rottnestu, prije nego što sam postala medij. I sada ću, ako se uključim. Ovo s novčićem izvela sam zato da spiralu-pauka-jednookog čovjeka shvatiš ozbiljno, u slučaju da to ikad...“ slegne ra‐ menima „...postane važno.“ Dizala bruje u svojim turbo-oknima. „Kakva je korist od izvjesnosti“, upitam, „ako su zbog nepreciznosti tako vražje neizvjesne?“ „Ah, Crispine, ne znam. Nisam nikakva proročica. Kad bih to mogla prekinuti, bez razmišljanja bih to isti čas i napravila!“ Izlete mi glupe, necenzurirane riječi: „Na tome si prilično lijepo zaradila.“ Holly ostane šokirana, povrijeđena, potom srdita, sve u pet sekundi. „Tako je, napisa‐ la sam Ljude s radija jer sam glupavo pomislila da, ako je Jacko još živ“ - ljutito pokaže rukom na bezgranični grad koji se vidi kroz prozor - „možda će je nekako pročitati, ili će ga netko tko ga poznaje u njoj prepoznati pa će mi se javiti. Šansa za to je skoro ni‐ kakva, jer je vjerojatno mrtav, ali sam morala pokušati. Ali ja svoje izvjesnosti trpim. Živim usprkos njima. Da se nisi usudio reći da na njima zarađujem. Da se to u vražju mater nisi usudio reći, Crispine.“ „Da.“ Sklopim oči. „Čuj, nisam to baš tako mislio. Ja...“ Moji zločini, nepodopštine. Gdje da samo do vraga počnem? Onda sam čuo kako su se vrata dizala zatvorila. Krasno. Otišla je. Dok sam se vukao natrag u sobu, poslao sam Holly poruku da se ispričam. Nazvat ću je ujutro, nakon što se oboje naspavamo, pa možemo zajedno doručkovati. Kad sam do‐ šao do sobe 2929, na kvaki vrata visjela je crna torba. Ukrašena zlatnim koncem izveze‐ nim runama: netko se očito potrudio. Unutra je bila knjiga naslovljena Tvoja zadnja prilika Soleil Moore. Nikad čuo. Odmah sam znao da je sranje. Pravi pjesnik ne bi bio toliko sirov da pomišlja kako bih čitao nekakve poturene sonete, samo zato jer su stav‐ ljeni u rukom ukrašenu torbu. Kako je samo otkrila u kojoj sam sobi? U Kini smo. Očito je nekoga podmitila. Valjda ne u Shanghai Mandarinu. Ma, koga briga? Tako sam - vra‐ ški - razjebano - umoran. Ušao sam u sobu, bacio knjigu još u toj krasnoj torbi u kantu za smeće s dnevnim otpacima, ispraznio zahvalni mjehur, uvukao se u krevet i uronio u san kao da sam propao u živo blato... 274 www.balkandownload.org

17. rujna 2019. Jesi li ikada vidio samotniji znak uz cestu, dragi čitatelju? Sjeverno do Festapa, istočno uz cestu za Kaldidalur pa na zapad do Þingvellira, 23 kilometra. Sjetio sam se kako me Örvar podučio da se taj „Þ“ izgovara kao engleski „th“. Dvadeset i tri kilometra pokraj‐ njim cestama u Britaniji bi bila tek dvadesetominutna vožnja, ali ja sam iz turističkog centra u Þingelliru krenuo prije sat i pol. Asfaltna cesta pretvorila se u makadamski put koji se uz strminu vijugavo penje na stjenovitu visoravan koja se prostire pod bronča‐ nim planinama i tmurnim oblacima. Poslušao sam iznenadni impuls da se zaustavim, pa sam ugasio motor svog unajmljenog Mitsubishija, popeo se na kamenu uzvisinu i sjeo na stijenu. Nigdje telefonskih stupova, dalekovoda, drveta ili kakvog grma, nema ni vrane, ma čak ni muhe, samo po koji busen grube trave i jedan usamljeni romanopi‐ sac. Dolina iz Pada kuće Usher. Eksperiment stvaranja zemlje na manjem Saturnovom mjesecu. Savršena suprotnost Madridu potkraj ljeta, pitam se kako je sad Carmen, a onda se prisjetim da me se to više ne tiče. Provesti tjedan dana prije Festivala u Reykja‐ viku vozeći se po Islandu bila je njena ideja: „Zemlja saga! Bit će to ludo, Crispine!“ Ja sam vrijedno prikupio sve informacije, rezervirao sobe i auto, čak sam te londonske ve‐ čeri prije samo osam tjedana počeo čitati Sagu 0 Njálu. Kad je zazvonio telefon, znao sam da najavljuje nešto loše: Holly bi to nazvala „Izvjesnošću“ s velikim I. Razdvajanje od Zoë moglo se predvidjeti dosta vremena unaprijed, ali od Carmen je objava o želje‐ noj neovisnosti stigla baš iz vedra neba. Bjesomučno sam i povrijeđeno, a iznad svega prestrašeno, počeo raspredati nešto o tome kako su izazovi i rutine ono što neku vezu i čine vezom, ali sam ubrzo nastavio nepovezano blebetati, dok mi se stalno činilo kako se kuća oko mene urušava, a potom na nas pada nebo. Dosta. Dvije godine voljela me dobrostiva žena. Cheeseman je u svojoj trećoj godini pakla, a još nije ni blizu kraja. Nešto kasnije, pored mene se vuče konvoj terenaca, prolaze u povratku s ceste za Kaldidalur. Ja sam pak i dalje ovdje, sjedim i dangubim. Malo mi je hladno. Turisti me promatraju kroz svoje blatom poprskane prozore, kotači izbacuju kamenčiće i kovitlaju prašinu. Vjetar me šamara po ušima, želudac bi rado čaj i... Ništa više. Sablasno. Ovdaš‐ nju mikrofloru počastim punim mjehurom arhivskog spisateljskog urina. Kod znaka se nakupio veliki humak kamenja, stvarao se stoljećima. Dodaj i ti svoj kamen pa nešto poželi, rekao mi je Örvar, ali nipošto ne uzimaj kamen koji je već na humku, jer bi onda 275 www.balkandownload.org

iz njega mogao pobjeći duh i prokleti tebe i tvoje potomstvo. Ovdje gore mi ta prijetnja ne zvuči tako bizarno kao u Reykjaviku. Rub glečera Langjokull diže se iza bližih plani‐ na prema istoku bijel poput kitove kosti. Nekoliko glečera koje sam dosad vidio bili su tek prljavi nožni prsti koji nisu zavrijedili ni ime - Langjökull je golem... Vidljiva luba‐ nja planeta leđa uronjenog u Zemlju. U Hampsteadu sam čitao o likovima iz saga koji su morali postati odmetnici i zamišljao nekakve vesele Robine Hoode s krznom preko ramena, ali sad, in situ, vidim kako prognati nekoga izvan zakona ovdje u stvari znači osuditi ga na smrt na islandski način. Bolje da nastavim dalje. Stavim svoj kamen na humak pa onda vidim, kad sam pogledao iz bližeg, da su ljudi ostavili i nekoliko kova‐ nica. Dolje na razini mora takva mi glupost uopće ne bi pala na um, ali ovdje vadim novčanik da provjerim imam li što sitniša... ...i vidim da mi nema fotografije za putovnicu na kojoj smo ja, Juno i Anaïs. Nemo‐ guće. A opet, pod plastikom je prazni kvadratić kože koji jasno pokazuje da fotografije nema. Kako to sad? Tu je stajala godinama, otkako mi je Zoë taj novčanik darovala, za naš zadnji civilizirani obiteljski Božić. Slikali smo se nekoliko dana prije, u kabini na stanici podzemne Notting Hill. Htjeli smo samo skratiti vrijeme dok čekamo Zoë, jer smo se spremili u talijanski restoran na Moskovskoj cesti. Juno je rekla kako je čula da plemena u prašumama ili gdje već vjeruju kako ti fotografija može ukrasti dio duše, a Anaïs je na to kazala: „Onda ova slika u sebi ima sve tri naše duše.“ Od tada sam je uvijek imao uz sebe. Nije mogla ispasti. Novčanik sam vadio u turističkom centru u Þingvelliru, kad sam kupovao razglednice i vodu i primijetio bih da mi nema fotografije. Nije neka ka‐ tastrofa, ali me uznemirilo. Fotografija je nenadoknadiva. U njoj su nam duše. Možda je u autu, pala je negdje kod ručne kočnice, ili... Dok se spuštam niz padinu, zazvoni mi mobitel, poziv nepoznat. Javim se. „Halo?“ „Dobar dan - g. Hershey?“ „A vi ste?“ „Nikki Barrow ovdje, osobni asistent Dominica Fitzsimmonsa u Ministarstvu pravo‐ suđa. Ministar ima vijesti o Richardu Cheesemanu, g. Hershey - jesam li vas nazvao u nezgodnom trenutku?“ „A - ne, ne. Recite.“ Stavio me na čekanje - slušam vražje Vangelisove Vatrene kočije - dok se sav prezno‐ javam. Prijatelji Richarda Cheesemana već su pomislili kako nas je saveznik u White‐ hallu zaboravio. Srce mi lupa: ovo će biti ili najbolja moguća vijest - premještaj u Brita‐ niju - ili najgora - u zatvoru se dogodila neka „nezgoda“. Dovraga, mobitel mi je spao na osam posto baterije. Hajde više. Padne na sedam posto. Onda se naglo začuje: „Reci mu da ću doći na glasanje u pet“ izgovoreno Fitzsimmonsovim naglaskom viših klasa; onda čujem „Zdravo, Crispine, kako si?“ „Dominic, ne mogu se požaliti. Koliko sam shvatio, imaš neke vijesti?“ 276 www.balkandownload.org

„Bogami, imam: Richard u petak leti za Britaniju. Prije sat vremena me nazvao ko‐ lumbijski veleposlanik - javili su mu iz Bogote poslije ručka. A s obzirom da po našim zakonima ima pravo na uvjetni otpust, Richard bi trebao izaći do Božića, ako ne bude nekamo gurao nos, da oprostiš na slučajnoj, neukusnoj igri riječi.“ Obuzme me cijeli raspon raznih osjećaja, ali odlučim se usredotočiti na pozitivne. „Bogu hvala. A hvala i tebi. Koliko je ta odluka konačna?“ „Pa, ako se do ponedjeljka ne dogodi neka strašna kriza vlade, to je definitivno. Po‐ kušat ću da ga svrstaju u kategoriju D - majka i sestra mu žive u Bradfordu, znači da bi ga zapao Hatfield - to je zatvor otvorenog tipa u Južnom Yorkshireu. Povratak u raj, u usporedbi s njegovom sadašnjom adresom. Nakon tri mjeseca može početi sa slobodnim vikendima.“ „Ne mogu ti reći koliko sam sretan što to čujem.“ „Je, to je pristojan uspjeh. Kako ga znam iz Cambridgea, držao sam taj slučaj na oku, ali istovremeno, zbog toga su mi bile vezane ruke. Iz istog razloga, molim te da me ne spominješ ni u kakvim istupima, niti preko društvenih mreža, ako može? Reci da ti je javio podtajnik. Prije pet minuta sam razgovarao s Richardovom sestrom, pa sam nju zamolio isto. Čuj, moram ići - čekaju me u Vladi. Čestitke vašem odboru - vrhunski obavljen posao, Crispine. Richard je imao sreće da si se ti ostao boriti na njegovoj stra‐ ni, nakon što se svima drugima počelo fućkati.“ Iskoristim zadnjih dva posto baterije da porukom čestitam Richardovoj sestri Mag‐ gie, koja će nazvati Benedicta Fincha u Riječ Piccadillyja: Ben je zadužen za medijsku kampanju. To je ono za što smo se borili, smišljali planove, kovali zavjere i molili se, a opet, svejedno, radost mi se topi na dodir. Richardu Cheesemanu nanio sam neoprosti‐ vo zlo, a to nitko ne zna. „Krivokletnik“, kažem islandskoj zabiti, „i kukavica.“ Hladni vjetar raznosi crnu prašinu, kao što je to činio od pamtivijeka, kako čini sada i kako će činiti dovijeka. Htio sam na humku nešto zaželjeti, ali trenutak je prošao. Uzet ću što me snađe. Drugo i ne zaslužujem. Što sam ono radio prije nego je nazvao Fitzsimmons? Ah, da, fotografija. Baš velika šteta. I više od toga. To što sam izgubio fotografiju po‐ gađa me kao da sam opet izgubio djecu. Klipšem niz padinu do Mitsubishija. Fotografiju neću naći u autu, niti igdje drugdje. 277 www.balkandownload.org

19. rujna 2019. Četrdeset, možda pedeset dvonožaca uzvikuje, „Kit!“ i „Vidi!“ i „Gdje?“ i „Tamo!“ na pet, šest, sedam jezika, jure na provu i dižu svoje uređaje prema kvrgavom ovalnom obliku koji se uspinje iz kobaltnog mora. Iz otvora za disanje izleti mu mlaz poput pare iz loko‐ motive, zahvati ga povjetarac pa poprska glave putnika koji vrište i smiju se. Dečko Amerikanac, otprilike star kao Anaïs, iskrivi lice: „Mama, sav sam mokar od kitovih šmrkalja!“ Roditelji djeluju tako oduševljeno. Desetljećima poslije će pričati, „Sjećaš li se kad smo ono na Islandu išli gledati kitove?“ Sa svojeg udaljenog mjesta iznad mosta vidim cijeli kitov obris - nije puno manji od našeg dvadeset metara dugog broda. „Dobro je, strpljenje nam je nagrađeno u zadnji čas“, kaže prosijedi vodič koji pažljivo izgovara engleske riječi. „Kit je grbavac - jedan od drugog se razlikuje po grbama na leđima. Jutros smo na ovoj lokaciji vidjeli više ovih, kako kažemo, prijateljski nastrojenih, zato sam sretan što je jedan danas još uvijek tu...“ Kroz glavu mi prođe pitanje kako kitovi biraju jedni drugima ime; je li osjećaj lete‐ nja nalik na plivanje; pate li i oni od neuzvraćene ljubavi i kriknu li kad im se eksplo‐ zivni harpuni zabiju pa se aktiviraju. Naravno da kriknu. Peraje su mu bljeđe od ostatka gornjeg dijela tijela, a kad njima zamahne, to me podsjeti na Juno i Anaïs kako plutaju na leđima u bazenu. „Nemoj pustit, tata!“ Stajao sam u plitkom dijelu bazena do pojasa i uvjeravao ih kako ih neću pustiti, nikada, sve dok same ne budu htjele, a oči su im bile širom razrogačene i tako ispunjene istinskim povjerenjem. Nazovite, pomislim na njih u Montrealu. Nazovite tatu. SAD. Čekam. Brojim do deset. Hajde do dvadeset. Pedeset... ...i zvoni, u vražju mater! Kćeri su me čule. U stvari, ne. Na zaslonu piše Hal Hijena. Nemoj se javiti. Ali moram: zove zbog novca. „Hal! Crispin je.“ „Dobar dan, Crispine. Signal je čudan: jesi li to u vlaku?“ „U stvari, na brodu. Na ulazu u zaljev Húsavík.“ „Zaljev Húsavík... to se nalazi - da probam pogoditi. Na Aljasci?“ „Sjeverna obala Islanda. Tu sam na Festivalu u Reykjaviku.“ „A, da, tako je. Usput, vrhunski rezultat ovog s Richardom Cheesemanom. Čuo sam u ponedjeljak ujutro.“ „Stvarno? Pa vlada je doznala tek u utorak.“ 278 www.balkandownload.org

Bez obzira na nadimak, Hal se ne smije kao hijena: samo proizvodi niz frikativa, kao kad bi tijelo padalo drvenim stepenicama u prizemlje. „Jesu li Juno i Anaïs s tobom? Čuo sam da je Island raj za klince.“ „Nisu. Trebala je doći Carmen, ali...“ „A, da, da. Pa, ima još žena, c'est la vie i dodaj municiju - pa možemo lijepo prijeći na današnji konferencijski poziv s Erebusom i Bleecker Yardom. Vodili smo iskren raz‐ govor, čiji je rezultat Hodogram poteza.“ Norman Mailer, J. D. Salinger pa čak i dr. Aphra Booth u ovom bi trenutku zavitlali mobitel visoko u ovaj bistri zrak i pustili ga da pljusne u dubinu mora. „Aha... A je li moj predujam na tom Hodogramu poteza?“ „To je sad Nerelevantna stavka numero uno. O predujmu se radilo kad si potpisao sadašnji ugovor, još tamo 2004. Prije petnaest godina. Erebus i Bleecker Yard drže kako si, budući da je rok za novu knjigu debelo prekoračen, ti faktički prekršio ugovor. Ono što je nekoć bio predujam, sad je postalo potraživanje.“ „Pa, to je idiotski, u vražju mater. Zar ne? Nije li, Hal?“ „Bojim se kako je s pravnog aspekta, to gledište neoborivo.“ „Ali oni su jedini vlasnici prava na novog Crispina Hersheyja.“ „Nerelevantna stavka numero dos - a ovo se, bojim se, nikako ne da uvijeno reći. Sa‐ sušeni zametci su se, istina, prodali u pola milijuna primjeraka, ali od Crvenog majmu‐ na na dalje, prodaja tvojih knjiga oponaša Cessnu s jednim krilom. Ime ti je i dalje poz‐ nato, ali prodaja ti je osrednja. Jednom davno, živjeti u Kraljevstvu osrednje prodaje nije bila tako loša lokacija: osrednja prodaja, osrednji predujmići, nešto je uvijek kapalo. Avaj, toga kraljevstva više nema. Erebus i Bleecker Yard bi puno radije da im se vrati novac nego novi roman Crispina Hersheyja.“ „Ali ne mogu ga vratiti, Hal...“ Evo harpuna koji će mi do kraja raznijeti komercijal‐ nu vrijednost, samopouzdanje, penziju, ode sve u vražju mater. „Ja sam - ja sam ga - potrošio. Odavno. Ili ga je potrošila Zoë. Ili njeni odvjetnici.“ „Točno, ali znaju da imaš nekretninu u Hampsteadu.“ „Nema šanse, u vražju mater. Nema šanse! Ne mogu mi uzeti kuću!“ S palube me po‐ gledaju nezadovoljna lica - da to nisam počeo vikati? „Mogu li? Hal?“ „Njihovi odvjetnici pokazuju zabrinjavajuću razinu samopouzdanja.“ „A što ako im predam novi roman za... recimo, deset tjedana?“ „Crispine, ne blefiraju. Stvarno nisu zainteresirani.“ „Pa što da onda radimo, u vražju mater? Lažiramo moje samoubojstvo?“ To je trebao biti galgen humor, ali Hal mogućnost razmatra ozbiljno: „U tom slučaju bi tužili tvoju ostavštinu, preko nas; onda bi te pronašao osiguravatelj, pa bi, ako ne za‐ tražiš politički azil u Pyongyangu, dobio tri godine za prevaru. Ne, najbolje bi bilo da roman o australskom svjetioniku u Frankfurtu prodaš za iznos dovoljan da primiriš Ere‐ busa i Bleecker Yarda. Nažalost, danas ti nitko unaprijed neće dati ni filira. Možeš li mi 279 www.balkandownload.org

poslati prva tri poglavlja?“ „Dobro. Ha, čuj. Novi roman se... razvio.“ Zamišljam Hala kako je bezglasno opsovao. Upita me: „Razvio se?“ „Prvo, radnja se sad događa u Šangaju.“ „Šangaju oko 1840.? Opijumski rat?“ „U stvari, više u današnjem Šangaju.“ „Aha... Nisam znao kako si i sinolog.“ „Najstarija kultura na svijetu. Svjetska tvornica. Stoljeće Kine. Kina je vrlo... aktual‐ na.“ Čuj ti mene, Crispin Hershey uvaljuje koncept kao kakav klinac netom ispao s te‐ čaja kreativnog pisanja. „Eh, a gdje se tu uklapa australski svjetionik?“ Duboko udahnem. Pa još jednom. „Nigdje.“ Hal sada, prilično sam siguran, stavlja prst na čelo i okida. „Ali slušaj me, ima smisla. Poslovni čovjek kojeg je uhvatio jetlag doživi majku svih slomova u šangajskom hotelu nalik na labirint, sreće ministra, direktora, čistačicu, vi‐ dovnjakinju koja čuje glasove“ - bla bla truć - „recimo, mješavina Solarisa i Noama Chomskog s primjesom Muškaraca koji mrze žene. I natruhama Twin Peaksa...“ Hal si je sigurno natočio viski sa sodom: čujem li to mjehuriće? Glas mu je bezizra‐ žajan, pun optužbe: „Crispine. Pokušavaš li ti to meni reći da pišeš fantastiku?“ „Ja? Nikad! Ili, možda je trećinu fantastika. Ma, sigurno ne više od pola.“ „Knjiga ne može biti napola fantastika, kao što žena ne može biti napola trudna. Ko‐ liko si stranica napisao?“ „A, pa napreduje prilično dobro. Oko sto.“ „Crispine. Nemoj mene. Koliko imaš stranica?“ Kako samo uvijek zna? „Trideset - ali ostalo je sve već u strukturi“, prisegnem. Hal Hijena zastenje kroz zube. „Jebem ti bigulicu.“ Kit podigne rep. Voda se slijeva niz šare na perajama. „Sve su šare na perajama je‐ dinstvene“, objašnjava vodič, „a istraživači kitove razaznaju baš po njihovom obliku. Sad ćemo vidjeti kita kako zaranja...“ peraje zasijeku vodu i posjetitelja iz drugog svijeta više nema. Putnici gledaju za njim kao da im je zauvijek otišao prijatelj. Ja gledam kao da sam svoj jedini bliski susret s kitovima profućkao na krajnje neugodan poslovni po‐ ziv. Obitelj Amerikanaca dijeli među sobom kutiju cupcakea, a to kako brižno paze da svatko dobije po jedan odmah mi uštrca 50ml destilirane zavisti. Zašto ja nisam mogao pozvati Juno i Anaïs ovamo, pa da i moja djeca cijeli život pamte kako su s tatom bila na Islandu? Brodski motori probude se i zabruje, a lađa se okreće prema Húsavíku. Grad je udaljen milju i smjestio se ispod mračne uzvisine. Lučke zgrade, pogon za pre‐ radu ribe, nekoliko restorana i hotela, crkva s tornjem na katove kao za svadbenu tortu, jedna robna kuća, kuće kosih zabata obojene svim mogućim bojama, stupovi s WiFi 280 www.balkandownload.org

odašiljačima i sve ostalo što 2376 Islanđana potrebuje da bi preživjeli godinu. Bacim po‐ sljednji pogled na sjever, između mišićavih zidova zaljeva, prema Arktičkom oceanu, gdje kit sad kruži ispod mračnog neba. 281 www.balkandownload.org

20. rujna 2019. Na pola moga životnoga puta u čudnoj mi se šumi noga stvori. Staza se račva, između vitkih breza, kod stijene pokrivene mahovinom, poput glave šumskog duha. Na Islandu je zalutati u bilo kakvu šumu pravi doživljaj, rijetki su čak i kržljavi šumarci. U doba prije satelitske navigacije, Zoë mi nikada nije dopuštala da ja tražim put: govorila je kako je sigurnije putovati s autokartom otvorenom u krilu. Turistička karta Ásbyrgija nije mi od pomoći: provalija u obliku potkove široka kilometar i pol spušta se ispod okolnog terena do stjenovite litice visoke stotinu metara, gdje se rijeka pretvara u neko‐ liko lokvi... Ali gdje sam tu ja? Samoglasnici rijeke i suglasnici drveća govore mi jezi‐ kom koji mi nije posve stran. Nesvjestan vremena, nekoliko minuta očarano promatram što rade mravi na granči‐ ci. Richard Cheeseman sjedi između policajca i konzularnog službenika, negdje iznad Atlantskog oceana. Sjećam se kako mi je u Cartageni kukao da mu festival nije dao avi‐ onsku kartu prvog razreda, ali nakon što je proveo tri godine u Penitenciariji Central, vjerojatno će mu se sad i vožnja u kombiju zaštitarske tvrtke Group 4 od Heathrowa do Yorkshirea činiti kao da se vozi u Rolls-Royce Silver Shadowu. Vjetar vrluda, raznosi požutjelo lišće... ...a meni se jedan nađe, dragi čitatelju, između jezika i nepca. Gle. Listić breze. Neo‐ bično u vražju mater. Vjetar vještim prstima otme dokaz. Vrbe se razmiču i otkrivaju veliku kamenu kocku koja se nadvila nad središte Ásbyrgija... Savršenu da se priveže si‐ dro vikinškog čamca koji se spustio iz oblaka ili za pristajanje glavnog svemirskog bro‐ da iz Epsilon Eridanija. Sunce kroz planinu sja poput baterijske lampe. Hal je osjetio kako će moja knjiga o Kini biti obično smeće, i ne vara se. Jedno šestodnevno putovanje u Šangaj i Peking i odmah sam pomislio kako sam ravan Nicku Greeku i njegovom poz‐ navanju Kine - koji me to vrag bio spopao? Bolje da pišem o putovanju autom po Islan‐ du, čovjek u bijegu, puno flešbekova, polako otkrivam od čega bježi. Dovedem ga u Ásbyrgi; spomenem kako je provalija nastala kad je Odinov konj lupio kopitom. Kako je to parlament Skrivenog Naroda. Neka zuri u kamena lica, dok ona ne počnu zuriti u njega. Pa onda duboko udahne vonj smole okolnih smreka. Susretne duha iz vlastite prošlosti. Čuje pticu, koja me mami, sve dublje, u sve kraćim krugovima. Gdje si? Evo tu. Na panju naboranom od pečurki. „To je carić“, rekla je mama i pošla. 282 www.balkandownload.org

Na proslavi mojeg desetog rođendana, igra dodavanja vrućeg krumpira pretvorila se u opću bitku hrvačkih zahvata i trljanja dlanovima po zatiljku. Otac je zbrisao i ostavio mamu i kućnu pomoćnicu Ninu da tu razularenu gomilu nekako obuzdaju dok ne stig‐ ne mađioničar g. Chimes. G. Chimes bio je propali glumac alkoholičar, pravim imenom Arthur Hoare, nad kojim se tata sažalio. Tako mu je bazdjelo iz usta da bi se i plastika rastopila. Iz čarobnog šešira, kad smo izbrojili do tri, izvadio je čarobnog hrčka Herme‐ sa, samo što je Hermes bio tako smrvljen da su iz njega krepanog curili krv, izmet i cri‐ jeva. Kolege iz razreda vrisnuli su od gađenja i veselja. G. Chimes spustio je glodavčevo izmasakrirano truplo u pepeljaru i rekao: „'Jer ne umru oni za koje vjerovaše da oborila si, Smrti jadna; niti mene ubiti već možeš.' Dečki.“ Pokupio je svoje rekvizite. „John Donne je lagao, gad jedan.“ Kells Tufton je onda objavio kako je progutao jednu od mo‐ jih olovnih figurica pa ga je mama morala odvesti u bolnicu. Nina je preuzela nadzor, što baš nije bilo idealno, slabo je govorila engleski i patila od napada depresije, otkako joj je argentinska hunta braću i sestre pobacala iz helikoptera u južni Atlantik. Razred‐ ne kolege nisu znali ništa o huntama i nije ih za njih bilo nimalo briga pa su počeli po‐ navljati sve što bi Nina rekla, dok se nesretnica nije zaključala u stan na trećem katu u kojem je tata obično pisao svoje scenarije. Sad se krvlju plima obojena sasvim raspoma‐ mila i progutala proslavu nevinosti - sve dok se dječak imenom Mervyn nije popeo na ormar s dvanaest polica punih knjiga i oborio ga na sebe. Nina je nazvala hitnu. Hitna pomoć je rekla kako mu odmah treba liječnik, pa je Nina otišla s njima, a ja sam ostao da roditeljima svojih kolega objasnim kako je naša kuća u Pembridgeu ostala sasvim bez nadzora odraslih, pa je situacija gora od one na zadnjim stranicama Gospodara muha. Mama i Nina su se vratile iza osam navečer. Tata puno kasnije. Dizao se ton. Tre‐ skalo vratima. Sutradan ujutro probudilo me brundanje tatinog Jaguara XJ-S u garaži ispod moje sobe. Odvezao se u filmski studio Shepperton - tad je bio u fazi montaže Ganymede 5. Ja sam pak jeo integralne žitarice Shredded Wheat i čitao strip 2000 AD kad se mama pojavila na stubištu s koferom u ruci. Rekla mi je da i dalje voli mene i Phoebe, ali da je tata pogazio previše obećanja, pa se mora ići odmoriti. Rekla je, „Ovaj put bih mogla otići za stalno.“ Dok se moj Shredded Wheat polako pretvarao u kašu, pričala mi je kako je ona svoje neobuzdane šezdesete provela u izmaglici od jutarnje mučnine, pranja pelena, cijeđenja šmrkalja iz tatinih maramica i neplaćenih pomoćnih poslova za Hershey Pictures; kako se pravila da ne vidi dok se tata „spetljava“ s glumi‐ cama, šminkericama i tajnicama i kako je, dok je nosila Phoebe, tata obećao napisati scenarij i snimiti film samo za nju. Njena uloga je trebala biti složena, iznijansirana i poslužiti kao demonstracija raskoši njenog glumačkog dara. Tata i koscenarist nekoliko tjedana prije bili su dovršili scenarij Domenico i španjolski kralj. Mama je trebala glu‐ miti princezu Mariju Barbaru, koja je postala kraljica. To smo znali svi. Ono što ja ni‐ sam znao jest da je dan prije, dok je u kući u Pembridgeu vladala anarhija, šef Trans‐ 283 www.balkandownload.org

continental Picturesa nazvao tatu pa slušalicu prepustio Raquel Welch. Gđica Welch je rekla kako je pročitala scenarij, koji drži genijalnim pa želi glumiti Mariju Barbaru. Je li joj tata objasnio kako će ulogu tumačiti njegova supruga, koja je vlastitu glumačku ka‐ rijeru žrtvovala obitelji? Nije. Rekao je samo: „Raquel, uloga je vaša.“ Čulo se zvono na vratima, bio je mamin brat, ujak Bob, koji je došao po nju. Mama mi je rekla kako ću kad budem stariji shvatiti da te ljudi mogu na razne načine izdati, ali da je izdati nečiji san neoprostivo. Vani je na procvalom jorgovanu skakutala ptičica. Grlo joj je zatreperi‐ lo: note su navrle i krenule iz grla. Dok god ptica bude pjevala a ja je budem gledao, neću zaplakati. „To je carić“, rekla je mama i pošla. Sunce je zašlo za visoki rub Ásbyrgija, pa zelenilo prelazi u sivo i smeđe. Lišće i gra‐ ne gube trodimenzionalni karakter. Kad se prisjetim majke, sjećam li se nje, ili tek kako je pamtim? Pretpostavljam, ovo potonje. Čaša smiraja puni se svakom sekundom, a ja baš i ne znam gdje sam ono parkirao svoj Mitsubishi. Osjećam se poput Wellsovog put‐ nika kroz vrijeme, koji ne zna gdje mu je vremenski stroj. Trebam li se zabrinuti? Što je najgore što mi se može dogoditi? Pa, recimo to da ne nađem put i umrem od hladnoće. Ewan Rice bi mi u Guardianu napisao nekrolog. Ili možda ne bi? Prošle jeseni priredio sam zabavu da proslavim useljenje i ljude upoznam s Carmen, Ewan se sav upro nagla‐ siti svoj status književnog alfa mužjaka: večera sa Stevenom Spielbergom kad je prošli put bio u LA-u; pedeset tisuća dolara koje je dobio za predavanje na Columbiji; poziv da bude u žiriju Pulitzerove nagrade - „vidjet ću mogu li to nekako ugurati u raspored, rastrgan sam na sve strane“. Tako da možda ne bi. Sestri Phoebe bi nedostajao, sve i ako smo, kad smo se prošli put našli, nakon dvadeset minuta opet iskopali ratne sjekire. Mislim kako bi Carmen bila potresena. Holly bi, dušica, ovdje sigurno riješila logističke probleme. Na pogrebu bi ona i Aoife ispale glavne zvijezde. Hal Hijena bi za moju smrt doznao prije mene, ali nisam siguran da bih mu baš nedostajao. Kao klijent, ističem se slabim rezultatima. Zoë? Zoë ne bi ni primijetila dok ne bi presušio račun na koji prima alimentaciju, a djevojčice bi plakale kao kiša. Barem bi Anaïs plakala. Ovo je idiotski! Pa radi se o osrednjem šumarku, ne o kakvoj golemoj šumi. Kod par‐ kirališta su bile neke kamp-prikolice. A da naprosto počnem dozivati u pomoć? Ne mogu, jer sam muškarac, ja sam Crispin Hershey, Divlji dječak britanske literature. Na‐ prosto ne mogu. Iz tankog stropa zemlje izviruje kamen prekriven mahovinom koji podsjeća na glavu šumskog vilenjaka... ...a nekom varkom ove polarne svjetlosti, uski dio mojeg šumskog vidokruga od 360 stupnjeva - koji uključuje i kamen s mahovinom i X koji čine dva nagnuta panja iza njega - zaljulja se i zatreperi, poput plahte koju je zahvatio povjetarac, a nikakvog po‐ vjetarca nema... 284 www.balkandownload.org

Ne: gledaj! Pojavi se ruka i povuče plahtu u stranu, a potom kroz nastalu pukotinu u zraku prođe i ostatak tijela. Poput kakvog mađioničarskog trika - i to uistinu zapanjuju‐ ćeg. Usred šume stvorio se mladić plave kose, odjeven u traperice i jaknu. U srednjim je dvadesetim i zgodan je poput modela. Gledam, u čudu: da li ja to sad stvarno... vidim duha? Pod njegovom planinarskom čizmom pukne grančica. Nije to nikakav duh, niti se tu samo stvorio, idiote: moj „duh“ je običan turist, poput mene. Vrlo vjerojatno iz onih kamp-prikolica. Vjerojatno se samo došao iskenjati. Za sve je kriv ovaj suton; još jedan dan koji sam proveo sam sa sobom. Obratim mu se: „Dobra večer.“ „Dobra večer, g. Hershey.“ Engleski mu je bliže britanskom engleskom čovjeka školo‐ vanog na skupom fakultetu nego islandskom naglasku punom sibilanata. Priznajem, nije mi mrsko. „Ah. Neobično mjesto da čovjeka prepoznaju.“ Prijeđe nekoliko koraka i približi mi se na metar. Djeluje zadovoljno. „Cijenim vaše djelo. Zovem se Hugo Lamb.“ Onda se osmjehne, osmijeh mu je topao i karizmatičan, kao da smo bliski prijatelji koji se znaju već godinama. Ja pak osjećam neželjenu potre‐ bu da mu se svidim. „A, onda mi je drago, Hugo, što smo se upoznali. Čujte, ovo je malo neugodno priz‐ nati, ali negdje mi se zagubilo parkiralište...“ Kimne glavom, a lice mu opet poprimi zamišljen izraz. „Ásbyrgi vam se tako poigra‐ va sa svima, g. Hershey.“ „Biste li mi onda mogli pokazati put?“ „Mogao bih. Pokazat ću vam. Ali, imam najprije nekoliko pitanja.“ Ustuknem. „Mislite... o mojim knjigama?“ „Ne, o Holly Sykes. Vidimo da ste se zbližili.“ Zaprepašteno shvatim kako je Hugo jedan od onih Hollynih čudaka. Onda me spo‐ padne srdžba jer shvatim da u stvari nije, nego je „novinar“ nekog tabloida: već je imala aferu s ekipom koja joj je pred kućom u Ryeu postavila teleobjektiv. „Rado ću vam is‐ pričati kako stoje stvari između mene i Hol“, prezirno se obratim Zgodnom dečku, „ali problem je u tome, što se to tebe, stari moj, nimalo ne tiče.“ Hugo Lamb je to primio sasvim mirno. „Ali, varate se. Nas se itekako tiču stvari ve‐ zane uz Holly Sykes.“ Počnem se udaljavati od njega, hodam pažljivo. „Ma, nema veze. Doviđenja.“ „Trebat će vam moja pomoć da izađete iz Ásbyrgija“, veli mi mladić. „Tu si pomoć možete baš fino smjestiti u debelo crijevo. Holly je privatna osoba, a i ja sam, pa ću si sam naći put bez-“ Hugo Lamb načini neobičnu kretnju rukom, moje tijelo stisne šaka nekog nevidlji‐ vog diva i podigne ga tri metra u vis. Stisak mi lomi rebra, pucaju mi živci u kralježnici i agonija se ne da opisati: preklinjati za milost ili kričati nije moguće, niti se to mučenje da izdržati još sekundu, ali prošlo ih je nekoliko, ili to barem mislim da su prošle sekun‐ de, jer isto su tako mogli proći i dani, dok me to nešto nije toliko ispustilo, koliko tres‐ nulo o šumsko tlo. 285 www.balkandownload.org

Lice mi se utisnulo u lišće. Drhtim, stenjem i cvilim dok agonija polako prestaje. Po‐ gledam gore. Hugo Lamb ima izraz lica poput dječaka koji otkida noge skakavcu: poka‐ zuje neko blago zanimanje kao i užitak u svojoj zloći. Bol koja me onesposobila dala bi se objasniti elektrošokerom, ali što ćemo s ovim podizanjem tri metra u vis? Ipak, znati‐ želju mi zamijeni atavistički poriv: moram mu pobjeći. Upišao sam se, ali više me nije briga. Noge me ne slušaju, a iz daljine možda dopiru udaljeni zborni glasovi, „Nikad ne‐ ćeš hodat' sam“, ali ne slušam, ne mogu, ne usuđujem se. Puzim natraške, a onda se os‐ lonim na veliki panj i uz njegovu pomoć ustanem. Hugo Lamb opet načini kretnju ru‐ kom, a meni noge popuste. Ovaj put ne osjećam bol. Što je skoro i gore, ne osjećam ni‐ šta. Nema osjećaja u donjem dijelu tijela. Dotaknem bedro. Osjetim ga pod prstima, ali bedro ne osjeća ništa. Hugo Lamb mi priđe - sav sam se skupio od straha - i sjedne na panj. „Noge su stvarno korisna stvar“, kaže mi. „Hoćete li da vam ih vratim?“ Glas mi drhti kao nikad u životu: „Koji si ti vrag?“ „Jedan opasni, kao što ste sami vidjeli. Ove dvije slatkice vjerujem da poznajete.“ Iz džepa izvadi komadić papira pa mi pokaže fotografiju za putovnicu na kojoj smo Anaïs, Juno i ja koju sam izgubio prije nekoliko dana. „Iskreno mi odgovorite na pitanja i imat će pristojnu šansu dugo i sretno poživjeti, kao i sva druga djeca koja pohađaju Lycée Outremont.“ Ovaj zgodni mladić kao da je ispao iz lošeg tripa na LSD-u. Očito je da mi je foto‐ grafiju ukrao, ali kako i kada, ne mogu pogoditi. Kimnem glavom. „Da počnemo. Tko je Holly Sykes najdragocjenija osoba?“ „Njena kći“, promuklo odgovorim. „Aoife. To baš i nije tajna.“ „Odlično. Jeste li vi i ona ljubavnici?“ „Ne. Ne. Samo smo prijatelji. Stvarno.“ „Samo prijatelj sa ženom? Je li to za vas uobičajeno, g. Hershey?“ „Valjda nije, ali tako stoje stvari između mene i Holly.“ „Je li Holly ikada spomenula Esther Little?“ Progutam knedlu pa odmahnem glavom. „Nije.“ „Dobro promislite: Esther Little.“ Promislim, ili barem pokušavam. „To ime nije mi poznato. Kunem se.“ Po svom glasu vidim da sam se sav skamenio. „Što vam je Holly ispričala o svojem kognitivnom daru?“ „Samo ono što piše u njenoj knjizi. U Ljudima s radija.“ „Da, to se ne ispušta iz ruke. Jeste li kad bili prisutni u času kad je nekom glasu bila medij?“ Hugo Lamb vidi da oklijevam. „Nemojte me tjerati da brojim do pet, kao kakav neuvjerljivi istražitelj u trećerazrednom filmu, prije nego vas spržim strujom. Vaši obo‐ žavatelji znaju koliko samo mrzite klišeje.“ Udolina se produbi kad se drveće nagne. „Prije dvije godine, na otoku Rottnest, blizu Pertha, Holly se onesvijestila, a iz usta joj se začuo neobičan glas. Pomislio sam da se 286 www.balkandownload.org

radi o padavici, ali glas je govorio o patnjama zatvorenika, onda je... progovorila na aboridžinskom... i - to je sve. Udarila je glavom. Onda se vratila.“ Hugo Lamb kucne nekoliko puta po fotografiji. Dio mene koji je još u stanju analizi‐ rati zamijeti da u pogledu, iako mu je lice mlado, ima nešto što govori da je puno, puno stariji. „A je li spominjala Kapelu Sutona?“ „Kapelu čega?“ „Ili Anakorete? Slijepog Katara? Ili Vino tame?“ „Kunem se, nisam nikada čuo ni za što od toga.“ Hugo Lamb i dalje prstom kucka po fotografiji na kojoj smo ja i djevojčice. „Što vam znači horologija?“ Ovo mi stvarno djeluje kao neki demonski kviz u pubu. „Horologija? Bavi se prouča‐ vanjem mjerenja vremena. Ili starim satovima.“ Nagne se nad mene: osjećam se kao mikrob pod mikroskopom. „Recite mi što znate o Marinusu.“ Kako sam običan bijedni cinkaroš i ponadam se da bi time mogao spasiti djevojčice, svojem sablasnom isljedniku kažem kako je Marinus bio dječji psihijatar u bolnici Great Ormond Street. „I on se spominje u njenoj knjizi.“ „Je li se sastajala s Marinusom, otkako je poznajete?“ Odmahnem glavom. „On bi sad bio strašno star. Ako je uopće živ.“ Smije li se to žena negdje s vanjskog ruba mojeg sluha? „Što je“, Hugo Lamb me pažljivo promatra, „Zvijezda Rige?“ „Glavni grad Estonije. Ne. Letonije. Ili Litve. Nisam siguran. Jedne od baltičkih drža‐ va, u svakom slučaju. Žao mi je.“ Hugo Lamb me odmjeri. „Gotovi smo.“ „Ja - rekao sam istinu. Samo istinu. Nemojte mi dirati djecu.“ Spusti se s kamena pod mahovinom i odlazi, s riječima: „Ako im je tata pošten čo‐ vjek, Juno i Anaïs nemaju se čega bojati.“ „Da li me to - da li me - puštate?“ Dotaknem noge. I dalje su nepokretne. „Hej! Moje noge! Molim vas!“ „Ah, znao sam da sam nešto zaboravio.“ Hugo Lamb se okrene. „Usput, g. Hershey, ono što su kritičari napravili s Jeka mora utihnuti bilo je stvarno nečuveno. Ali, opet, za uzvrat ste ga Richardu Cheesemanu zakajlali kao nitko, zar ne?“ Lamb napući usne u urotnički osmijeh. „Neće nikad pogoditi, osim ako mu netko baš ne stavi bubu u uho. Ispričavam se na hlačama, a parkiralište vam je lijevo kod zadnjeg račvanja. Toga ćete se sjetiti. Sve ostalo ide pod korektor. Spremni?“ Dok me fiksirao pogledom, Hugo Lamb je između kažiprsta i palca namotao zrak u konac i onda snažno povukao... ...kamen obrastao mahovinom, velik poput glave šumskog vilenjaka, prevrnuo se tako da sad izgleda kao da razmišlja o nekoj drevnoj nepravdi. Sjedim na tlu i ne sjećam 287 www.balkandownload.org

se da sam se spotaknuo, iako je očito tako moralo biti: sve me boli. Kako sam se u vraž‐ ju mater našao na zemlji? Da nisam pretrpio neki mali moždani udar? Ili su me začarale šumske vile Ásbyrgija? Sigurno sam... što? Sjeo da predahnem, pa zadrijemao. Osjeti se povjetarac, drveće zadrhti a žuti list otpadne pa mi u spirali, nošen slučajnom zračnom strujom, sleti na dlan. Vidi ti to. Već mi je drugi put danas na pamet pao mađioničar g. Chimes. Negdje blizu, neka se žena smije. Blizu je autokamp. Ustanem - i vidim da mi se bedrom prostire velika, hladna fleka. Opa. U redu. Divlji dječak britanske književ‐ nosti doživio je mjesečarsku nezgodu s uretrom. Sva sreća da blizu nema kolumnista koji piše za Riječ Piccadillyja. Tek su mi pedeset i tri - valjda sam premlad za pelene za inkontinenciju? Hladno je i ljepljivo vlažno, kao da se dogodilo prije samo nekoliko mi‐ nuta. Hvala bogu da sam tako blizu parkiralištu, gdje imam čiste bokserice i hlače. Vrati se do račvanja, pa lijevo. Da požurimo, dragi čitatelju. Tu dok se okreneš padne mrak. 288 www.balkandownload.org

23. rujna 2019. Reklo bi se da je Halldór Laxness stukao većinu love od svoje Nobelove nagrade na svoj Gljúfrasteinn, bijelu, kvadratičnu kuću iz pedesetih godina, smještenu usred izmagli‐ com obgrljene doline na prilazu Reykjaviku. Izvana me podsjeća na kakav klub za skvoš iz sedamdesetih godina u središnjoj Engleskoj. Pored kuće, kroz pretežno golu jesen bez stabala huči rijeka. Ispred je parkiran bijeli Jaguar, kakav je vozio tata. Od ljubazne ple‐ tilje, koja se tu baš fino uvalila, kupim kartu, pa odem do glavnog dijela kuće, gdje, pre‐ ma dobivenoj uputi, stavim slušalice audiovodiča. Digitalni duhovni vodič objašnjava mi slike, modernističke svjetiljke i ure, niski švedski namještaj, njemački glasovir, par‐ kete, panele od trešnjevog drveta, kožni tapecirung. Gljúfrasteinn je zarobljen u nekom svom vremenu, kako muzeju pisca i pristaje. Dok se penjem stubištem, razmišljam hoće li biti Muzeja Crispina Hersheyja. Kao lokacija se odmah nameće stara obiteljska kuća u Pembridgeu, u kojoj sam živio i kao dječak i kao otac obitelji. Problem je što su je tje‐ dan dana nakon što sam im predao ključeve, potpuno preuredili u šest zasebnih stanova koji su potom prodani kupcima iz Rusije, Kine i ulagačima iz Saudijske Arabije. Ponov‐ no kupiti kuću, sve te stanove spojiti i obnoviti zgradu bio bi višejezični projekt koji bi svakog financijski uništio, zato bi najbolji kandidat ipak bila moja sadašnja adresa u Ulici East Heath u Hampsteadu - pod pretpostavkom da Hal Hijena uspije nagovoriti odvjetnike Bleecker Yarda i Erebusa da mi je ipak ne uzmu. Zamišljam posjetitelje kako oprezno dodiruju moj lakirani gelender i sa strahopoštovanjem šapuću: „Bože, pa to je laptop na kojem je napisao svoj trijumfalni islandski roman!“ Suvenirnicu bi se dalo ugurati u zahod na donjoj etaži: ključevi za daljinsko uključivanje Crispin Hershey, podmetači za miša Sasušeni zametci i figurice koje svijetle u tami. Ljudi u muzejima padaju na takve gluposti. Ionako ne znaju što bi drugo radili nego kupovali u suvenirni‐ ci. Na gornjoj etaži, digitalni vodič usput spomene kako su gospodin i gospođa Laxness imali zasebne spavaće sobe. Vidim. Nisam toj ideji nesklon. Laxnessov pisaći stroj stoji na radnom stolu - ili, točnije rečeno, pisaći stroj njegove žene, s obzirom na to da mu je ona strojno prepisivala rukopise. Svoj debitantski roman napisao sam na pisaćem stroju, no Wanda u ulju nastala je na rabljenom osobnom računalu marke Brittan koji mi je za rođendan prepustio tata, a poslije sam pisao na sve lakšim i pouzdanijim prijenosnim računalima. Većini pisaca digitalnog doba pisanje u stvari znači stalno prepravljanje teksta. Kopamo u potrazi za pravom riječi, režemo, kopiramo, lijepimo i trzamo se, zlato 289 www.balkandownload.org

na monitoru tražimo metodom prosijavanja i odbacivanja hrpe smeća. Naši analogni preci morali su svaku rečenicu dotjerivati u glavi, pa bi onda tek slijedilo mehaničko is‐ pisivanje. Svaka nova ruka, prepravljanje teksta, odnijeli bi im mjesece, metre vrpce i li‐ tre korektora. Jadnici. S druge strane, ako je digitalna tehnologija tako nadmoćna babica romana, gdje su ta remek-djela ovog stoljeća? Uđem u malu knjižnicu gdje je Laxness izgleda držao teksto‐ ve koje nije objavljivao i svijam vrat da pročitam naslove na hrptima knjiga. Ima puno tvrdo ukoričenih naslova na islandskom, pretpostavljam danskom, njemačkom, engle‐ skom... I boga ti tvoga - Sasušeni zametci! Čekaj malo, to je izdanje iz 2001… ...a Laxness je umro 1998. Pazi da ne bi. Hajde, ljubazno su to izveli vilenjaci. Krenem dolje, pa se s puta maknem desetak tinejdžera koji klipšu na gornji kat. Kamo škola u Montrealu vodi Juno i Anaïs? Rastuži me što ne znam odgovor. Kakav sam samo daljinski tata na određeno vrijeme. Ova islandska djeca dvadeset i prvog sto‐ ljeća imaju slušalice na glavi, ali svejedno odišu tim nordijskim samopouzdanjem i osjećajem da žive dobro, iako ih je dvoje afričkog podrijetla, a jedna djevojka na glavi nosi feredžu. Svima njima godina rođenja počinje brojkom 2 i ne moraju se spustiti više od centimetra da bi je našli na internetskom obrascu. Mirišu na regenerator za kosu i omekšivač za rublje. Svijest im je besprijekorno neoštećena, netaknuta poput automobi‐ la u autosalonu, a svi pucaju na svjetsku pozornicu, na kojoj će biti uspješniji od nas pa će se pokroviteljski odnositi prema nama, starim prdonjama, dok budemo slavili odla‐ zak u mirovinu, kao što smo to činili i mi, kad smo još tako krasno izgledali. Za njima ide i učiteljica, koja mi se u prolazu osmjehne da mi zahvali što ih propuštam, a kad prođe, na Laxnessovom stubištu se ukaže fino izrađeno zrcalo. Iz njegovog uglatog bu‐ nara sivila promatra me izmučeni dvojnik Anthonyja Hersheyja. Vidi ti to. Moja pre‐ obrazba u tatu sad je potpuna. Je li mi to neki zloduh u Ásbyrgiju isisao zadnje kapi mladosti? Kosa mi se prorijedila, koža djeluje umorno, oči su mi krvave, vrat sav mlo‐ hav, nalik na puricu... Za utjehu, sjetim se Tagoreovog citata: „Mladost je konj, a zrelost kočijaš.“ Tatine stare usne trznu se, podrugljivo osmjehnu i progovore: „Ne vidim baš tu kočijaša. Vidim kakvog profesora sociologije na trećerazrednom sveučilištu koji je upra‐ vo čuo da mu se odsjek ukida jer nitko više ne studira sociologiju, osim njenih budućih predavača. Ti si, dečko, obična sprdačina. Jesi me čuo? Sprdačina.“ Najbolji dio mojeg života prolazi, još malo pa nestalo, prvi put, drugi put, prodano i otišlo... Dok se vučem do Mitsubishija koji sam ostavio na Gljúfrasteinnovom malom parki‐ ralištu, pogledam na mobitel koliko je sati - i vidim da mi je Carmen Salvat poslala po‐ 290 www.balkandownload.org

ruku. I to ne onu kakvu bih htio da mi pošalje. ZDRAVO CRISPINE MOŽEMO LI RAZGOVARATI? X PRIJATELJICA C Loše mi je sjela. Duša me i dalje boli jer sam dobio nogu, ali s tim se nekako nosim. Ne želim se prestati nositi, ili se ne nositi s tim. Svoje emocije unosimo u tijelo, a žal za izgubljenom vezom nije nešto što u tijelu želim. Ovo „prijateljica C“ šifra je za „Neće‐ mo opet biti par“ a „zdravo“ umjesto „bok“ je SMS pandan kurtoaznog pozdrava poljup‐ cima po zraku bez dodira, umjesto prislanjanja obraza uz obraz: NEKO VRIJEME NE BI, AKO NIJE PROBLEM. JOŠ BOLI, A BOL MI JE DOSADILA. BEZ UVREDE I ČUVAJ SE. C. Nakon što sam poslao poruku, požalio sam zbog samosažaljivog tona i što zvučim kao da se durim. Odjednom mi se rijeka učinila iritantno bučnom: kako je, u vražju ma‐ ter, Laxness tu uspijevao išta napisati? Oblaci koji se navlače kao da su podstavljeni si‐ vilom, umjesto svilom. Značenja ovog dana na izmaku čine križaljku koja mi nije, kao nekoć, izvor nadahnuća, već mi samo izaziva osjećaj poraza. Nisam tako dobar pisac kao Halldor Laxness. Nisam čak ravan ni mladom Crispinu Hersheyju. Jednako sam loš i neodgovoran otac kao i tata, samo što će njegovi filmovi živjeti dulje od mojih precije‐ njenih romana. Odjeća mi je izgužvana. Predavanje držim u pola osam. Srce mi je još prekriveno emotivnim krastama, a ne želim da mi ih otkida bivša partnerica Španjolka. Ne. Ne možemo razgovarati. Isključim telefon. „Naslov mojeg predavanja je O tome kako nikada nema da ne mislim na Island .“ U Kući književnosti okupilo se prilično publike, ali pola od dvjesto ljudi došlo je samo zato što je koncert Bonny Prince Billyja rasprodan, dok se dio sjedokosog kontingenta pojavio jer vole tatine filmove. Jedina poznata lica su Holly, Aoife i njezin dečko Örvar, koji mi iz prvog reda šalju pozitivne vibracije. „Ova katastrofa od naslova“, nastavljam, „izvedena je iz apokrifne primjedbe W. H. Audena, izgovorene ovdje u Reykjaviku, tko zna, možda baš na ovoj pozornici, vašim roditeljima i djedovima i bakama. Auden je re‐ kao kako, iako nije baš u životu svakog sata ili dana mislio na Island, 'Niti u jednom razdoblju života nisam ne mislio na Island.' Kakva divna, zagonetna misao. 'Nikada ni‐ sam ne mislio na Island'? Zašto nije naprosto rekao, 'Uvijek sam mislio na Island'? Zato što, naravno, u engleskom jeziku dvostruka negacija služi da bi se prošvercala istina, nadmudrili cenzori. Večeras bih htio Audenovu dvostruku negaciju“ - podignem lijevu ruku u vis, otvorenog dlana - „usporediti s ovom dvoglavom činjenicom o pisanju“, des‐ na ruka, otvorenog dlana. „Odnosno, da vam, ako želite pisati, za to treba pero i mjesto, ili radna soba i pisaći stroj, ili laptop i Starbucks - svejedno, jer su pero i mjesto tek sim‐ 291 www.balkandownload.org

boli. Simboli sredstva i tradicije. Pjesnik se za pisanje služi perom, ali on, naravno, nije taj koji je pero načinio. Pjesnik ili pjesnikinja će ga kupiti, posuditi, naslijediti, ukrasti ili pribaviti na neki drugi način. Slično tome, pjesnik je dio pjesničke tradicije u kojoj piše, ali nijedan je pjesnik ne može stvoriti sam. Čak i ako želi stvoriti novu poetiku, to može biti samo reakcija na ono što već postoji. Nema Johnnyja Rottena bez Bee Geesa.“ Moja islandska publika niti da pisne: možda se Sex Pistols nisu probili ovako daleko na sjever. Holly mi se osmjehne, a ja se zabrinem kako samo izmučeno i mršavo izgleda. „Da se vratimo na Audena“, nastavim, „i njegovo 'nikada ne'. Ja ovu primjedbu razumi‐ jem ovako: ako na nekom od europskih jezika pišete poeziju ili prozu, to je pero koje dr‐ žite u ruci, jednom davno bilo guščje pero u ruci Islanđanina. Sviđalo vam se to ili ne, jeste li toga svjesni ili ne, nije važno. Ako želite prozom predočiti ljepotu, bol i istinu svijeta, želite li produbiti svoj lik dijalogom ili radnjom, želite li spojiti osobno, prošlost i politiku u djelu umjetničke proze, onda imate iste ciljeve koje su imali i autori island‐ skih spisa, upravo tu, prije sedamsto, osamsto, devetsto godina. Tvrdim kako se autor Sage o Njálu služio istim narativnim trikovima kojima su se poslije služili Dante i Cha‐ ucer, Shakespeare i Molière, Victor Hugo i Dickens, Halldόr Laxness i Virginia Woolf, Alice Munro i Ewan Rice. Kojim trikovima? Psihološkom složenošću, razvojem likova, upečatljivom rečenicom koja zaključuje prizor, slojevitim negativcima koji imaju niz dobrih strana, junacima koji imaju niz karakteristika negativaca, nagovještajima i fle‐ šbekovima, namjernim navođenjem čitatelja na pogrešan put. To pak ne znači kako tvr‐ dim da piscima antike ovi trikovi nisu bili poznati, ali“ - tu sad već gloginje mlatim i svojim i Audenovim mudima - „u islandskim sagama, prvi put u zapadnoj kulturi, vidi‐ mo na djelu prethodnike današnjih romanopisaca. Pola milenija avant la parole, sage predstavljaju prve romane našeg svijeta.“ Ili me publika sluša, ili drijemaju otvorenih očiju. Okrenem list svojih bilježaka. „Toliko o peru, a sad nešto o mjestu. Iz perspektive kontinentalne Europe, Island je, naravno, pretežno hladna, ovalna stijena uglavnom bez drveća, na kojoj tristo tisuća duša nastoji nekako preživjeti. U mojem životu Island se točno četiri puta našao na nas‐ lovnicama: za vrijeme Ratova zbog bakalara 1970-ih; kao mjesto gdje su Reagan i Gor‐ bačov pregovarali o kontroli naoružanja; kao jedna od prvih žrtava gospodarskog sloma 2008. i kao izvor oblaka vulkanskog pepela koji je prizemljio europski zračni promet 2010. godine. Blokove, međutim, bilo da se radi o političkim ili geometrijskim, određuju njihovi rubovi. Kao što će orijentalizam zavesti određeni tip Europljana, postoji i vrsta južnjaka koju Island privlači gravitacijskom silom što mu nadaleko nadmašuje površinu i kulturalnu važnost. Piteja, grčki kartograf koji je živio oko 300. godine prije Krista u suncem obasjanoj zemlji na drugoj strani drevnog svijeta, tu je silu osjetio i unio u svoj zemljovid: Ultima Thule. Irski kršćani pustinjaci koji su se na more otiskivali u primi‐ tivnim plovcima, isto su tako osjećali njegov zov. U desetom stoljeću, privukla je izbje‐ glice iz građanskog rata u Norveškoj. Njihovi su unuci napisali sage. Sir Joseph Banks, 292 www.balkandownload.org

dovoljno viktorijanskih učenjaka da se pod njima potopi vikinška lađa, Jules Verne, čak i brat Hermanna Göringa kojeg su ovdje zamijetili Auden i MacNeice 1937., svi su oni osjetili kako ih taj sjever vuče, taj vaš sjever, i svi oni, vjerujem, poput Audena - nisu nikada ne mislili o Islandu.“ Svjetla Kuće književnosti u obliku NLO-a trepere. „Pisci ne pišu u nekoj praznini, vakuumu, već u fizičkom prostoru, sobi, idealno u kući kao što je Laxnessov Gljúfrasteinn, ali isto tako i u nekom zamišljenom prostoru. Pišemo među kutijama, sanducima, policama i vitrinama punim... smeća, blaga, kako kulturnog - dječjih brojalica, mitova, povijesti, onog što je Tolkien zvao 'hrpom kom‐ posta' - ali i osobnih stvari: televizijskog programa iz djetinjstva, kućne kozmologije, priča koje smo čuli najprije od roditelja, a potom od djece i onog najvažnijeg, zemljovi‐ da. Mentalnih zemljovida. Zemljovida s rubovima. A Audenu, kao i nama drugima, upravo su rubovi tih karata ono što nas fascinira...“ Holly od lipnja živi u unajmljenom stanu, ali se za nekoliko tjedana vraća u Rye, pa je namješten asketski, uredan je i nije zatrpan svakakvim tričarijama, sav je u bež zido‐ vima i parketima od orahovine, s lijepim pogledom na razbacane krovove Reykjavika, koji se spuštaju do zaljeva nalik na tintu. Dok vani boje blijede, sjevernjački suton pro‐ šarala je ulična rasvjeta, a u luci blješti trojac brodova za krstarenja, poput kakva tri Las Vegasa na vodi. S druge strane zaljeva krajolikom dominira duga, kitolika planina, ili bi barem dominirala da se oblaci nisu spustili tako nisko. Örvar kaže kako se planina zove Esja, ali priznaje da se nikada nije na nju popeo jer mu je tu, pod nosom. Moram otklo‐ niti jak poriv da se ovdje nastanim; možda je tako jak baš zato što je to neizvedivo: ne vjerujem da bih uspio preživjeti i jednu zimu s trosatnim danima. Holly, Aoife, Örvar i ja jedemo vegetarijansku musaku i uz nju popijemo nekoliko boca vina. Pitaju me kako mi je bilo tjedan dana voziti se po Islandu. Aoife priča o ljetnom angažmanu na iskopi‐ nama naselja iz desetog stoljeća nedaleko Egilsstaðira i gura ljubaznog, ali šutljivog Ör‐ vara da nam priča o svojem radu na genetičkoj bazi podataka koja je uspjela u potpu‐ nosti mapirati islandsko stanovništvo. „Kod žena starijih od osamdeset godina otkriven je DNK kao u američkih Indijanaca“, priča mi. „To je prilično definitivan dokaz kako su Vinlandske sage povijesno utemeljene, a ne tek maštarije. S ženske stane otkriveno je i dosta irskog DNK.“ Aoife opisuje aplikaciju koja svakom Islanđanu može otkriti u koli‐ ko je bliskom srodstvu s drugim Islanđaninom. „To im je već godinama bilo neophod‐ no“, potapše Örvaru ruku koja leži na stolu, „da izbjegnu one nezgodne trenutke ujutro, kad se pitaju jesam li to, za ime Torovo, upravo spavao s rođakom. Je li tako Örvare?“ Jadničak napola porumeni pa nešto promrmlja o nekom koncertu koji negdje počinje. Aoife kaže kako su u Reykjaviku svi mlađi od trideset godina članovi barem jednog benda. Ustaju da pođu, a kako ja odlazim ujutro, oboje mi zažele bon voyage. Aoife me zagrli kao da sam joj stric, Örvar se čvrsto sa mnom rukuje, a onda iznenada sjeti kako 293 www.balkandownload.org

mi je donio Sušene zametke da mu napišem posvetu. Dok vezuje čizme, pokušavam se sjetiti neke duhovite opaske za ovu priliku, ali ništa mi ne pada na pamet. Örvaru, od Crispina, sve najbolje. Još od Wände u ulju stalno se trudim biti duhovit. To je takvo olakšanje, kad konačno dignem ruke. Miješam i miješam, sve dok lišće metvice ne postane vrtlog zelenih ribica. „Meni i Carmen sudbinu je naposljetku zapečatila Venecija“, kažem Holly. „Umrijet ću sretan ako me put više nikad tamo na odvede.“ Holly djeluje zbunjeno. „Meni se čini baš romantičnom.“ „U tome i jest problem. Sva ta ljepota, u vražju mater, nepodnošljivo. Ewan Rice na‐ ziva je glavnim gradom razvoda - tamo je smjestio radnju jedne od svojih najboljih knjiga. O razvodu. Venecija je pljačkaški ljudski rod u svojem najgorem, pljačkaškom izdanju... Dao sam zluradu primjedbu na preskupi kišobran koji je Carmen kupila - ne‐ što što u stvari kažem dvadeset puta na dan - ali umjesto da je odbaci, samo me pogle‐ dala... tipa, 'Podsjetite me, zašto zadnje godine mladosti provodim s ovim starim cen‐ dravcem?' Onda je otišla s Trga sv. Marka. Sama, naravno.“ „Pa“, kaže neutralno Holly, „svi imamo koji put žutu minutu...“ „To je bila svojevrsna joyceovska epifanija, sad kad razmislim, ne mogu joj ništa predbaciti. Ni što sam joj počeo ići na živce niti što mi je dala korpu. Kad ona dođe u moje godine, ja ću imati, u vražju mater, šezdeset i osam! Ljubav je možda slijepa, ali kad s nekim živiš, to ti je kao da su ti na raspolaganju sve ove najnovije rendgenske spravice. Zato smo sljedećih nekoliko dana proveli obilazeći muzeje, svako za sebe, a kad smo se rastali na aerodromu, zadnje što mi je rekla bilo je „čuvaj se“; kad sam sti‐ gao kući, već mi je u inboxu bilo pismo za rastanak. Ne mogu reći da je bilo neočekiva‐ no. Oboje iza sebe već imamo ružan razvod, što je sasvim dovoljno. Dogovorili smo se da ostanemo prijatelji. Još koju godinu ćemo si slati božične čestitke, jedno drugo spo‐ minjati bez neke zlobe i vjerojatno se nikada više nećemo vidjeti.“ Holly kimne glavom i nakašlje se da mi da do znanja kako me razumije. Kasni autobus zaustavi se vani uz šištanje zračnih kočnica. Holly nisam spomenuo današnju poruku. Mobitel mi je i dalje isključen. Ne sad. Kasnije. „Baš krasna snimka.“ Na polici iza Holly stoji uokvirena fotografija na kojoj je ona kao mlada mama, s malom, zubatom Aoife pjegavog nosa u kostimu Plašljivog Lava te Ed Brubeck, mlađi nego što sam ga upamtio. Svi stoje nasmiješeni u malom suncem obasjanom vrtu s ružičastim i žutim tulipanima. „Kad je to snimljeno?“ „To je 2004. Aoife je imala svoj kazališni debi u Čarobnjaku iz Oza.“ Otpije gutljaj čaja od metvice. „Ed i ja smo nekako u to vrijeme razradili strukturu Ljudi s radija. Nje‐ 294 www.balkandownload.org

gova ideja je bila da napišem knjigu. Vikend smo proveli u Brightonu, u Sharoninim svatovima, a on je uvijek izigravao gospodina Mora Postojati Logično Objašnjenje.“ „Ali nakon onoga s brojem sobe, počeo je vjerovati?“ Izraz lica joj je dvosmislen. „Prestao je ne vjerovati.“ „Je li pretpostavljao u kakvo će se čudovište prometnuti Ljudi s radija?“ Holly odmahne glavom. „Dio koji se događa u Gravesendu sam prilično brzo napisa‐ la, ali onda sam dobila promaknuće u svojem centru za beskućnike. S novim obaveza‐ ma, brigom oko Aoife, i Edom koji je stalno bio odsutan, knjigu nisam uspijevala dovr‐ šiti sve dok...“ vješto bira riječi „... Eda u Siriji nije izdala sreća.“ Odjednom me zgrozi vlastito samosažalijevanje zbog Zoë i Carmen. „Ti si pomalo junakinja, Holly. Prava heroina.“ „Ha, život teče dalje. Aoife je bilo deset godina. Nije dolazilo u obzir da se raspad‐ nem. Moja obitelj već je izgubila Jacka tako da se...“ nakratko se tužno nasmije „...klan Sykes u koroti i podnošenju gubitaka već dobro izvježbao. To mi je na neki način bila i terapija, što sam se opet prihvatila pisanja i dovršila Ljude s radija. Nikad mi ne bi na pamet palo da bi to itko izvan naše obitelji htio čitati. To mi novinari koji me intervju‐ iraju ne vjeruju, ali je istina. Televizijski Književni klub, preporuka Prudence Hanson, cijela ta stvar o 'Vidovnjakinji s ranom iz djetinjstva', to me sve sasvim zateklo, kao i web stranice, luđaci, pisma u kojima su mi tražili novac, ljudi s kojima sam davno s raz‐ logom izgubila kontakt. Moj prvi dečko - koji mi stvarno nije ostao u lijepom sjećanju - javio mi se da mi kaže kako je on sad glavni čovjek u zastupstvu Porschea u zapadnom Londonu i ponudio mi probnu vožnju, sad kad mi je sjekira upala u med. Hm, baš i ne bih. Pa onda kad je aukcija za prava na Ljude s radija u Americi postala vijest, svi oni lažni Jackoi koji su počeli iskakati ispod svakog kamena. Agent mi je organizirao da s prvim razgovaram preko Skypea. Dob je odgovarala, izgledao je otprilike kako bi Jacko mogao izgledati i zurio u mene s ekrana, uz riječi 'Bože moj, Bože moj... To si ti.“' Došlo mi je da zapalim, ali umjesto cigarete u usta sam stavio mrkvu. „Kako je objasnio gdje je bio trideset godina?“ „Rekao je da su ga oteli sovjetski mornari kojima je trebao mali od kužine, a onda su ga odveli u Irkutsk, da se izbjegne incident, jer je trajao Hladni rat. Ma da, znam. Bren‐ danov detektor sranja odmah se oglasio, zato me gurnuo u stranu i upitao, „Prepoznaješ li mene, Jacko?“ Tip je oklijevao a onda ispalio: „Tata!“ Kraj poziva. Zadnji 'Jacko' koji nam se javio bio je iz Bangladeša, ali imperijalisti u Britanskom veleposlanstvu u Dhaki nisu htjeli vjerovati da mi je brat. Mogu li mu poslati deset tisuća funti i biti sponzor njegove molbe za vizu? Nakon toga smo odustali. Ako je živ, ako pročita knjigu, ako nam se bude htio javiti, već će naći način.“ „Jesi li u to vrijeme još uvijek radila u centru za beskućnike?“ „Dala sam otkaz prije puta u Cartagenu. Šteta - posao mi se sviđao i mislim da sam imala smisla za to - ali ako vodiš sastanak o prikupljanju humanitarnih sredstava isti 295 www.balkandownload.org

dan kad ti je na račun sjela šesteroznamenkasta svota, ne možeš se baš pretvarati kako se ništa nije promijenilo. U uredu je sreću okušalo još 'Jackoa', a počeli su mi prisluški‐ vati telefon. S humanitarnim organizacijama za beskućnike još sam povezana kao dona‐ tor, ali Aoife sam morala odvesti iz Londona u neki lijepi, pospani, zabačeni kraj kao što je Rye. Ili sam tako barem mislila. Jesam li ti ikad pričala o Velikoj svađi oko Ilumina‐ ta?“ „Nisi mi o svojem životu pričala baš koliko ti se čini. Jesu li Iluminati oni gušteri vanzemaljci koji porobljavaju ljudski rod preko beta blokatora valova koje odašilju iz svoje svemirske baze?“ „Baš ti. Jednog lijepog travanjskog jutra, u mojem vrtu su se u grmlju sakrile dvije skupine ljudi koji vjeruju u teorije urote. Sam bog zna kako je počelo - vjerojatno us‐ putnom primjedbom na Twitteru. Dakle, kad su pripadnici svake od skupina shvatili da nisu sami, sami sebe su uvjerili kako su baš oni drugi agenti Iluminata. Je li ti još uvijek sve jasno? Prestani se tako podrugljivo smiješiti, ubili su boga jedni u drugima. Dok si rekao keks, eto ti i policije. Nakon toga sam morala staviti sigurnosnu ogradu i kamere. Ja, za boga miloga, s osiguranjem kao kakav investicijski bankar! Ali što mi je drugo preostalo? Sljedeći put luđaci možda neće osvanuti s čvrstom nakanom da me obrane, nego da me napadnu. Zato sam, dok su mi radnici bili u kući, otišla u Australiju, onda kad smo se Aoife i ja sreli s tobom na Rottnestu.“ Ode do prozora da povuče zavjesu, kojom skrije noćnu luku. „Pazi da ljude nikad ne upitaš za razliku između stvarnog i onoga što nije. Mogu doći do zaključka kakav nisi očekivao.“ Na ulici dva psa bjesomučno zalaju, pa utihnu. „Ako ne objaviš novu knjigu, luđaci će se uhvatiti nečeg drugog.“ „Istina“, reče Holly, pomalo izbjegava odgovor. „A pišeš li novu knjigu?“ Sad djeluje kao da sam je stjerao u kut. „Samo neke priče.“ Drago mi je, ali joj i zavidim. „To je sjajno. Izdavači će ti od sreće po hodnicima iz‐ voditi premete preko glave.“ „Ništa ne jamči da će ih itko htjeti čitati. Priče se temelje na ljudima koje sam upoz‐ nala u centru za beskućnike. Nema ni traga natprirodnom.“ „Iskreno, sad bi Sabrani popisi što Holly Sykes treba iz dućana skočili na prvo mjesto već po prednarudžbama.“ „Pa, vidjet ćemo. Eto, to je ono što sam tu radila cijelo ljeto. Reykjavik je zgodno mjesto za rad. Island je sličan Irskoj: ako si slavan, to ti ne donosi ništa posebno.“ Slučajno se gotovo dodirnemo vršcima prstiju. Holly to isto primijeti pa oboje vrati‐ mo ruke u krilo. Htio bih ovaj sitni trenutak neugodnosti okrenuti na šalu, ali ništa mi ne pada na pamet. „Crisp, pozvat ću ti taksi. Već je prošla ponoć.“ „Ma nemoguće, nije valjda već tako kasno.“ Pogledam na mobitel: 00:10. „U vražju mater, već je sutra.“ 296 www.balkandownload.org

„Istina! U koliko sati imaš let za London?“ „U pola deset, ali mogu li zamoliti još samo dvije stvari?“ „Ma, bilo što“, kaže. „Više-manje.“ „Jesam li i dalje 'pauk, spirala, jednooki čovjek'?“ „Hoćeš li da provjerim?“ Poput ateista koji želi da se za njega mole, potvrdno kimnem. Holly si potom, isto onako kao u Šangaju, dodirne točku na čelu i pusti da joj se vje‐ đe gotovo sklope. Kakvo samo lijepo lice ima, samo što... ne bi smjelo biti tako sivo, ili tako zategnuto. Pogled mi padne na njen privjesak. U obliku labirinta. Valjda simbolič‐ noj stvari koja predstavlja nekakvo um-tijelo-duh. Je li joj to dao Ed? „Da.“ Holly otvori oči. „Kao i uvijek.“ Vani se poput manijaka nasmije neki čovjek, valjda pijanac. „Hoću li ikada doznati što to znači? To, usput, nije drugo pitanje.“ „Da, jednog dana. Kad doznaš, javi mi.“ „Obećavam.“ Drugo pitanje je teže jer me mogući odgovor jako plaši: „Holly, da nisi bolesna?“ Ne niječe, iznenađena je. Skrene pogled. „Ah, u vražju mater.“ Najradije bih sad nekako povukao pitanje. „Oprosti, nije to-“ „Rak žučnog mjehura.“ Pokuša se osmjehnuti. „To mi baš priliči, da izaberem jedan tako fini, rijetki karcinom, a?“ Ja se ne mogu ni pokušati osmjehnuti. „Kakva je prognoza?“ Holly izgleda poput čovjeka koji raspravlja o nekoj zamornoj neugodnosti. „Prekas‐ no je za operaciju - proširio se na jetru i… hm, da, već je posvuda. Moj onkolog u Lon‐ donu misli da imam pet do deset posto šansi da u ovo doba sljedeće godine još budem tu.“ Glas joj postane promukao. „Ne bih se dakle u to kladila. S kemoterapijom i lijeko‐ vima, izgledi rastu možda do dvadeset posto, ali... želim li poživjeti još nekoliko mjeseci i onda ih provesti s glavom u kanti za smeće dok neprestano povraćam? To je drugi raz‐ log zašto sam cijelo ljeto provela tu na Islandu, pratila sam jadnu Aoife, kao onaj, znaš, kako se zove, onaj iz Macbetha.“ „Banquo. Aoife onda zna?“ Holly kimne glavom. „Brendan, Sharon, njihova djeca, moja majka i Örvar - nadam se kako će se naći Aoife pri ruci kad, znaš već. Kad ja ne budem mogla. Ali nitko drugi. Osim tebe. Ljudi postanu tako tankoćutni. Moram svu energiju koja mi je još preostala trošiti da ih razveseljavam. Nisam ni tebi planirala reći, ali... kad si već pitao. Ispriča‐ vam se što sam divnu večer sad učinila turobnom.“ Vidim i nju i Crispina Hersheyja njenim očima, možda ona vidi Holly Sykes mojim. Odjednom je kasno. Holly i ja stojimo kod stola i grlimo se na rastanku. U zagrljaju nema ništa erotsko. Stvarno nema, dragi čitatelju, ja bih to sigurno osjetio. Radi se o ovom: dok je god držim u zagrljaju, ništa se loše ne može dogoditi. 297 www.balkandownload.org

Taksist ima ušne resice pune raznih metalnih predmeta i odgovori mi samo, „Okej“, kad mu kažem ime svojeg hotela. Mašem joj, sve dok je više ne vidim. Dogovorili smo se da je prije Božića posjetim u Ryeu, pa ću ovaj neugodni predosjećaj da je zadnji put vidim jednostavno ignorirati. Radio je namješten na stanicu s klasičnom glazbom, pre‐ poznam Mariju Callas u izvedbi arije „Casta Diva“ iz Bellinijeve Norme - tata ju je uzeo za prizor s modelom aviona u filmu Battleship Hill. Na trenutak zaboravim gdje sam. Uključim iPhone da Holly pošaljem poruku i zahvalim joj na lijepoj večeri, a dok je pi‐ šem, stigne mi poruka od Carmen. Poslala ju je još dok sam ranije držao predavanje. Nema teksta, samo slika nekakve... mećave? Mećava noću, snimljena kroz vjetrobransko staklo? Nagnem glavu ukoso pa zakrećem mobitel. Spojeni asteroidi? Ne. To je nalaz ultrazvuka. Njene maternice. I njenog stanara. 298 www.balkandownload.org

13. prosinca 2020. Ključ Jun'ichirõa Tanizakija: to je to. Ali nakon što sam u mentalnoj vitrini u koju spre‐ mam samo jednom pročitane knjige uspio naći ovu, misli Crispina Hersheyja odlutaju od romana koji piše Devon Kim-Ashkenazy (Preko sinjeg mora, tri generacije žena, koje zlostavljaju od Pusana do Brooklyna). Svjestan sam da mi se to baš sad događa i nemo‐ ćan sam da ih spriječim. Misli mi počnu vrludati i potom šmugnu u vis, kroz pločice na stropu i crijep na krovu, lete preko bunkera u kojem je Odsjek za engleski jezik i knji‐ ževnost privremeno smješten još od 1978. godine. Pogledom obuhvate zakrivljene kro‐ vove predavaonice koju je projektirao Frank Gehry; prijeđu preko stambenog bloka na‐ lik na lego kockice; kruže oko gotske kapelice iz Lincolnovog doba; pikiraju između zgrada za odsjeke prirodnih znanosti od stakla i čelika; pa se penju do predsjednikove kuće, od crvenih cigli, sa zabatom i zidovima išaranim bršljanom; kroz natkrivenu kapi‐ ju odu do groblja, gdje se doživotno osuđeni stanovnici koledža Blithewood pretvaraju u drveće brzinom koju određuju crvi i korijenje, onda se Hersheyev odsutni duh uzvere najvećim drvetom do mjesta na koje dopiru tek vjeverice i vrane; rijeka Hudson dosto‐ janstveno vijuga između izvitoperenih prstiju planinskog lanca Catskillsa; vlak se uka‐ že, pa se skrije, citat ispisan na razbijenoj šalici, „Uživam ga gledat dok guta milje i do‐ line liže“. Lete mu dalje misli poput Google Eartha, kroz oblake u kojima se spremaju mećave; država New York ostade im za leđima, i Massachusetts preletješe misli, Newfo‐ undland je okovao led, dok su Rockall sav posrali galebovi, gdje nema ljudskog oka da vidi kako je munja bljesnula u svom privremenom obliku... „Crispine?“ Devon Kim-Ashkenazy. „Jeste li dobro?“ Na licima svojih postdiplomaca vidim kako sam podulje odlutao. „Jesam. Baš sam se prisjetio Tanizakijevog romana, gdje mu je uspjelo krasne stvari izraziti korištenjem slične naracije u dnevničkom obliku kao i ti, Devon. Ključ. Mogao bi ti prištedjeti da ne otkrivaš toplu vodu. Ali općenito govoreći“, vraćam joj rukopis, „lijepo si napredovala. Jedina sitna zamjerka bila bi, hm, scena silovanja. Učinilo mi se da u njoj i dalje ima malo previše priloga.“ „U redu.“ Devon je to rekla neobaveznim tonom, da pokaže kako se nije uvrijedila. „Silovanje u cvjećarnici ili u motelu?“ „Ono u autopraonici. Prilozi su kolesterol u venama proze. Prepolovi broj priloga i proza će ti teći dvaput bolje.“ Penkale grebu po papiru. „O i čuvaj se glagola 'činiti se': to 299 www.balkandownload.org

je tekstualni ekvivalent nerazgovijetnog govora. A svaku poredbu i metaforu ocijeni od jedan do pet, pa izbaci sve kojima si dala ocjenu manju od četiri. Operacija će boljeti, ali poslije ćeš se osjećati puno bolje. Japhethe?“ Japheth Solomon (autor koji piše U Božjoj zemlji, mormonski bildungs-roman o momku iz države Utah koji je pobjegao na liberalni koledž na istočnoj obali, gdje seks, droga i program kreativnog pisanja u njemu izazovu egzistencijalnu tjeskobu) upita: „Što ako se ne možemo odlučiti je li metafora zaslužila trojku ili četvorku?“ „Japhethe, ako nisi siguran, onda je trojka.“ Maaza Kolofski (Tamna maglica Konjska glava, utopija o životu nakon što je kuga odnijela sve muškarce na Zemlji) digne ruku: „Imamo li kakvih zadaća za preko prazni‐ ka, Crispine?“ „Imate. Sastavite pet pisama koje pet glavnih junaka piše vama. Znate li svi što je to pismo?“ „Papirnati e-mail“ odgovori Louis Baranquilla (Ljigavac na jogi, o ljigavcu koji dola‐ zi na jogu). Moje poznavanje komunikacijskih oblika prije pojave interneta nam je šala kojoj se stalno vraćamo. „Što ćemo napisati u tim pismima?“ „Površne životne ispovijesti svojih likova. Koga vole ili preziru. Podatke o obrazova‐ nju, radnom iskustvu, financijskom stanju, političkim sklonostima, društvenom sloju. Strahove. Kosture iz ormara. Ovisnosti. Što najviše u životu žale, jesu li vjernici, agnos‐ tici ili ateisti. Koliko se boje smrti.“ Pomislim na Holly, potisnem uzdah koji mi je navro i guram dalje. „Jesu li ikad vidjeli mrtvaca? Duha? Seksualnost. Je li im čaša napola puna, napola prazna, premala? Odijevaju li se elegantno ili odrpano? Radi se o pismu, pa imajte na umu kojim će se stilom služiti likovi. Bi li rekli 'elokventan' ili 'jezičav'? Prosti su ili ne vole vulgarno izražavanje? Zabilježite frazu koju nesvjesno pretjerano koriste. Kad su zadnji put plakali? Vide li stvari s gledišta drugih ljudi? Samo deset pos‐ to onoga što ćete napisati naći će se u vašem rukopisu, ali kad pokucate na vrata tog ša‐ tora“ - pokucam zglavcima po stolu - „čut ćete solidnu hrastovinu, a ne piljevinu i ljepi‐ lo. Ersilia?“ „Čini se...“ Ersilia Holt (triler naslovljen Čovjek s nožem za led o borbi bandi Trijade protiv talibanskih ćelija u Vancouveru) iskrivi lice „...pomalo poremećeno, ići pisati pi‐ sma samom sebi?“ „Slažem se, Ersilia. Pisac koketira sa shizofrenijom, gaji sinesteziju i prihvaća pore‐ mećaj opsesivne kompulzivnosti. Vaša umjetnost se hrani vama, vašom dušom i istina je, donekle i vašim zdravim razumom. Ako ćete pisati romane koje vrijedi čitati, to će vam sjebati glavu, ugroziti veze i izobličiti život. Nemojte reći da vas nisam upozorio.“ Mojih deset polaznika postdiplomskog studija djeluju trezveno. I bolje im je. „Umjetnost se hrani svojim autorom“, kažem im. Profesorska zbornica je gotovo prazna, tu su samo Claude Mo (medijevalistika, nije 300 www.balkandownload.org