provodim većinu svojih noćnih mora. Svi smo previše zbijeni...“ Sjetim se da su Horolozi znali izbrisati ružna sjećanja pa poželim da tako mogu po‐ moći Rafiku. Ili možda ne, ne znam ni sama. „...a najčešće je onako kako je i bilo, Hamza baca pojas za spašavanje u vodu i govori mi, 'Skupa ćemo plivati', pa me prvog baci u vodu, ali ne dođe za mnom. I to je sve čega se sjećam.“ Rafik otre oči nadlanicom. „Sve sam drugo zaboravio. Svoju vlastitu obitelj. Njihova lica.“ „Owain i Yvette Richie iz Lifforda, gore u županiji Donegal“, kaže glas s radija, „objavili su da im se rodila kći Keziah - majušne, ali savršene tri kile... Dobro nam doš‐ la, Keziah.“ „Raf, bilo ti je samo pet godina. Kad te more donijelo dolje na stijene, bio si u šoku, ozbiljno pothlađen, iz blizine si svjedočio ubijanjima, sam Bog zna koliko si dugo plutao u hladnom Atlantskom oceanu, bio si sam. Nisi onaj koji je zaboravio, nego onaj koji je preživio. Mislim da je pravo čudo da se bilo čega sjećaš.“ Rafik digne iz krila svoj odrezani uvojak i nujno ga trlja palcem i kažiprstom. Prisje‐ tila sam se te proljetne noći. Vrijeme je bilo toplo i more mirno za travanj, što mu je vjerojatno spasilo život. S jeseni su poginuli Aoife i Örvar, a Lorelei se sasvim raspala. I ja isto, ali morala sam se pretvarati da nisam, zbog nje. Preko svog taba razgovarala sam s prijateljicom Gwyn, sjedila sam u naslonjaču kad se na vratima ukazalo to lice, zurilo je unutra kao kakav duh davljenika. Tad još nisam imala Zimbru, pa nije bilo psa da ga preplaši. Kad sam došla sebi, otvorila sam vrata i pustila ga unutra. Tu je onda povratio litru morske vode. Dečko je bio skroz mokar, tresao se i nije razumio engleski, ili se tako činilo. Tada smo još imali goriva za bojler, taman, ali dovoljno sam znala o pothlađenosti da se prepadnem kako bi mu topla kupka mogla izazvati aritmiju i zataje‐ nje srca, pa sam mu svukla mokru odjeću i posjela ga pored kamina, omotanog dekom. Svejedno je drhtao, što je bio još jedan dobar znak. Lorelei se dotad već probudila i dečku iz mora je spremila toplo piće od đumbira. Preko interneta sam kontaktirala doktoricu Kumar, ali bila je zauzeta u Bantryju gdje se pojavila štakorska gripa, pa smo se još koji dan morali osloniti na vlastite snage. Našeg malog posjetitelja tresla je groznica, bio je neuhranjen i patio od groznih noćnih mora, ali nakon kakvih tjedan dana, uz pomoć Mo i Branne O'Dalyja, uspjeli smo ga kolikotoliko ozdraviti. Sad smo već otkrili da se zove Rafik, ali odakle je došao? Karte nisu bile od pomoći pa je Mo s neta skinula „zdravo“ na svim dijalektima koje bi mogao go‐ voriti azilomit tamne boje kože: reagirao je na marokanski arapski. Uz Moinu pomoć Lorelei je preko internetskih tečajeva naučila nešto tog jezika i postala Rafikova prva učiteljica engleskog, to joj je pomoglo da se počne izvlačiti iz korote. Kad su mjesec dana poslije gradonačelnik Martin i ozbiljni pripadnik Stabilnosti stigli pregledati ile‐ galnog useljenika, Rafik je bio u stanju na engleskom slagati najosnovnije rečenice. „Po zakonu, trebalo bi ga protjerati“, ustvrdio je pripadnik Stabilnosti. Od toga mi se smučilo, upitala sam ga kako i kamo. 451 www.balkandownload.org
„To nije vaš problem, gospođo Sykes“, izjavio je pripadnik Stabilnosti. Zato sam upitala hoće li ga odvesti izvan Kordona i baciti kao neželjenog psa, jer imam dojam da će to ispasti tako. „To nije vaš problem, gospođo Sykes“, rekao je pripadnik Stabilnosti. Upitala sam postoji li pravni način da ostane na Sheep's Headu. „Mora ga formalno usvojiti irski državljanin“, izjavio je pripadnik Stabilnosti. Zahvalila sam sebi što sam prije uzela irsko državljanstvo i odjednom čula vlastiti glas koji je objavio da ga želim posvojiti. „To je još jedna kutija racionirane opskrbe koje će vaše selo morati puniti“, rekao je pripadnik Stabilnosti. „Trebat će vam dopuštenje vašeg gradonačelnika.“ Martin je pročitao moj izraz lica i rekao, „Dobila ga je.“ „A trebat će vam i odobrenje dužnosnika Stabilnosti statusa pete razine, ili višeg. Primjerice, nekoga poput mene.“ Prošao je jezikom između zuba i zatvorenih usta. Svi smo pogledali Rafika, koji je nekako osjetio da mu se tu odlučuje o sudbini - o životu. Nisam znala što bih drugo rekla pripadniku Stabilnosti nego, „Molim vas“. Otvorio je mapu koju je cijelo vrijeme držao u jakni. „I ja imam djecu“, izjavio je. „I na kraju, ali nikako najmanje važno“, žubori radio, „Jeru i Maggs Tubridy iz Bal‐ lintobera, u Roscommonu, dječak, Hector Ryan, težak zadivljujuće četiri i pol kile! Mag‐ gs, odlično obavljen posao i čestitke sve troje.“ Rafik me pogleda kao da mi se želi ispri‐ čati što je, dok smo razgovarali, ispao pomalo morbidan, a ja svojem posvojenom unu‐ ku pogledom kažem da za to nema razloga pa se vratim šišanju neobuzdanog uvojka iz‐ nad tjemena. Ono malo što znamo ukazuje na to da Rafikovi roditelji više nisu živi, a ako jesu, ne znam kako bi ikada mogli doznati sudbinu svojeg sina - i afrički internet i marokanska država više-manje prestali su postojati kad je Rafik stigao u kuću Dooneen. Ali sad je tu i dio je moje obitelji. Brinut ću se za njega koliko mogu, dok sam god živa. Začuje se špica vijesti RTE-a pa malo pojačam ton. „Dobro jutro, ja sam Ruth O'Mally a slušate RTE vijesti u deset sati, u subotu, 28. lis‐ topada 2043.“ Najavna špica utihne. „Na novinskoj konferenciji u irskom parlamentu, premijer Stabilnosti Eamon Kingston potvrdio je kako je Okcidentalna kompanija Pearl jednostrano raskinula ugovor o Koncesijskom teritoriju iz 2028., koji je kineskom kon‐ zorciju dao prava na trgovinu s Gradom Corkom i Poslovnom zonom zapadnog Corka, poznatom kao Koncesijski teritorij.“ Škare su mi ispale iz ruke, bespomoćno zurim u radio. „Glasnogovornik Stabilnosti u Corku potvrdio je da su irske vlasti opet preuzele nad‐ zor nad Koncesijom Ringaskiddy jutros u 4:00 kad je isplovio kontejnerski brod OKP-a u pratnji fregate Mornarice narodnog oslobođenja. Premijer je okupljenim novinarima otkrio kako je povlačenje OKP-a držano u tajnosti kako bi se vlast mogla prenijeti bez 452 www.balkandownload.org
ikakvih poteškoća i izjavio kako je OKP na takav potez navela rentabilnost dosadašnjeg aranžmana. Premijer Eamon Kingston dodao je kako se OKP-ovo povlačenje nikako ne smije dovoditi u vezu sa sigurnosnom situacijom, koja će u sve trideset i četiri županije ostati stabilna. Isto tako, kineska odluka nije vezana uz istjecanje radijacije iz elektrane Hinkley Point u sjevernom Devonu.“ Vijesti se nastavljaju, ali ja sam prestala slušati. Kokoši kokodaču, kvocaju i koračaju iza ograde kokošinjca. „Holly?“ Rafik je uplašen. „Što to znači 'jednostrano raskinuli'?“ Po glavi mi se odmah počnu motati posljedice, ali jedna me odmah lupi: Rafikov in‐ zulin. „Tata kaže, bit će sve u redu“, govori nam Izzy O'Daly, „Stabilnost će naprosto zadr‐ žati Kordon takvim kakav je sad.“ Izzy i Lorelei dojurile su s farme Knockroe preko po‐ lja i Rafika, Zimbru i mene zatekle kod Mo, u njenoj urednoj kuhinji. Mo je čula iste vi‐ jesti na radiju i upravo smo uvjeravale Rafika kako neće doći do nekih velikih promje‐ na, osim što će biti malo teže doći do kineske uvozne robe. Stabilnost će i dalje svaki tjedan dostavljati sljedovanje, i dalje će se nabavljati posebni lijekovi. Rafik djeluje kao da nam je povjerovao, ili se barem pretvara. Declan O'Daly ponudio je Izzy i Lorelei podjednako optimističnu procjenu situacije. „Tata kaže“ nastavi Izzy, „da je Kordon pri‐ je deset sati činilo pet metara oštre žice, ista će ta žica tamo ostati i deset sati kasnije, a vojnici Stabilnosti nemaju razloga napuštati položaje.“ „Tvoj tata je jako mudar čovjek“, kažem Izzy. Ona potvrdno klimne. „Tata i Max otišli su u grad obići tetu.“ „Declan se iskazao“, reče Mo. „Djeco, odvedite Zimbru u vrt da se istrči, a ja ću ispe‐ ći palačinke. Možda mi je negdje ostalo pregršt kakao praha. Hajdete, da Holly i ja malo predahnemo, jel' može?“ Kad su izašli, nervozna i turobna Mo pokušava se preko interneta vezati s prijatelji‐ ma u Bantryju, najzapadnijem naselju Kordona koje ima garnizon. Pozivi u Bantry obično nisu nikakav problem, ali danas nema čak ni poruke da je došlo do greške. „Imam neki ružan predosjećaj“, Mo zuri u prazan ekran, „koji mi govori da smo Netu tako dugo imali pristup jer su nam se pozivi preusmjeravali preko poslužitelja u Ringa‐ skiddyju. Bojim se da je sad, kad su Kinezi otišli... s tim svršeno.“ Osjećam se kao da mi je netko umro. „Nema više Neta? Zauvijek?“ Mo veli: „Možda se i varam“, ali izraz lica joj govori, nema, zauvijek. Veći dio mojeg života svijet se smanjivao, a tehnologija napredovala: to je bilo pri‐ rodno stanje. Malo je ljudi shvaćalo kako je to „prirodno stanje“ u potpunosti čovjekovo djelo i ne samo što je moguće da se svijet počne opet širiti kako tehnologija bude naza‐ dovala, već nas to u prikrajku čeka. Vani su se djeca igrala frizbijem koji je stariji od svih njih - ako čovjek bolje pogleda, vidi ostatke obrisa loga Olimpijskih igara u Londo‐ 453 www.balkandownload.org
nu 2012. Aoife je na njega potrošila svoj džeparac. Bilo je to jednog vrućeg dana na pla‐ ži u Broadstairsu. Izzy Rafiku pokazuje kako treba pravilno iskoračiti i frizbi uhvatiti jednim, kontinuiranim pokretom. Pitam se da li se to oni u stvari samo hrabro drže, na‐ kon vijesti da više nema Koncesijskog teritorija, a u stvari su jednako prestravljeni od moguće pojave bandi, milicija, kopnenih gusara i sam bog zna čega sve. Zimbra donese frizbi, a Rafik ga onda baci vještije, uz pomoć vjetra. Lorelei mora visoko skočiti da ga uhvati, pa nakratko otkrije lijepo oblikovani trbuh. „Lijekovi za kronične bolesnike su mi najpreča briga“, glasno izgovorim misli, „ali kakav život čeka žene, ako se stvari ova‐ ko nastave? Što ako je Dόnal Boyce najbolje čemu se u budućnosti mogu nadati djevoj‐ ke u Lolinom razredu? Muškarci će uvijek biti isti, to mi je jasno, ali žene su, barem za naših života, uspjele skupiti širok dijapazon zakonom zajamčenih prava. Ali samo zato što su se korak po korak mijenjali stavovi pa je društvo, zakon po zakon, postajalo civi‐ liziranije. Sad se bojim kako će Pomračenje sve to odnijeti. Bojim se kako će Lol postati samo robinja kakvog neandertalca, zarobljena u bezakonju nekakve vjetrovite, gladne, turobne Saudijske Arabije s keltskim primjesama.“ Lorelei baci frizbi, ali ga istočnjak skrene s putanje i odnese u zid od kamelija koje sadi Mo. „Palačinke“, reče ona. „Odmjerit ću brašno, a ti ubaci nekoliko jaja. Šest bi za nas pe‐ tero trebalo biti dosta. Jel' tako?“ „Što se to čuje?“ upita pola sata poslije Izzy O’Daly. Po kuhinjskom stolu kod Mo razbacani su ostaci ručka. Naravno, iz jednog od svojih beskrajnih skrovišta izvukla je bočicu kakaa. Prošlo je sigurno godinu dana otkako se u racioniranoj opskrbi pojavila zadnja pločica voštane ruske čokolade. Mo i ja nismo je jele, ali gledati klince kako ru‐ čak jedu posut mrvicama čokolade bio je prizor slasniji od samog okusa. „To“, reče Izzy, „taj pucketavi zvuk. Zar ga niste čuli?“ Djeluje unezvijereno. „Vjerojatno Rafov želu‐ dac“, reče Lorelei. „Mislim da sam pojeo samo jednu više nego ti“, ne da na sebe Rafik. „I…“ „Je, je, ti još rasteš, znam“, kaže mu sestra. „Izrastaš u totalno palačinkasto čudovi‐ šte.“ „Evo“, oglasi se Izzy i ušutka ih pokretom ruke. „Čujete?“ Slušamo. Baš kao kakva starica, kažem: „Ja ne čujem-“ Zimbra skoči i cvileći priđe vratima. „Tiho, Zimbra!“ podvikne mu Rafik. Pas umukne i - eto ga. Oštar, mučan niz praskova. Pogledam Mo, koja mi kimne: „Pucnjava.“ Jurnemo van na neugledni travnjak prošaran maslačcima. Još uvijek puše istočnjak koji nas šiba po ušima, onda se nedaleko začuju novi rafali iz automatskog oružja. Ne‐ koliko sekundi poslije, do nas dopre i njihova jeka iz Mizen Heada, s druge obale. „Čuje li se to iz Kilcrannoga?“ upita Lorelei. 454 www.balkandownload.org
Izzy progovori drhtavim glasom. „Moj tata je dolje u selu.“ „Pa nije valjda da je Kordon tako brzo pao“, izleti mi i odmah mi dođe da se ugrizem za jezik jer je mogućnost sad izrečena i time postala stvarna. Zimbra reži u pravcu gra‐ da. „Bolje da se vratim na farmu“ reče Izzy. Mo i ja se pogledamo. „Izzy“ oglasi se Mo, „dok ne znamo što se događa, možda bi tvojim roditeljima bilo milije da si negdje na sigurnom.“ Onda začujemo zvuk džipova, s naše strane grada, kako se voze po glavnoj cesti. Reklo bi se da to nisu samo jedno ili dva vozila. „Sigurno Stabilnost“, reče Rafik. „Samo oni imaju dizela. Je li tako?“ „Kao majka“, obratim se Izzy, „stvarno mislim da bih morala-“ „Ja - ja - ići ću kradomice. Pazit ću, obećavam.“ Izzy proguta knedlu i nema je više, nestala je kroz prolaz u zidu od fuksija. Jedva sam stigla riješiti se neugodnog osjećaja da Izzy O'Daly više nikada neću vi‐ djeti, kad smo odjednom primijetili kako su džipovi zabrujali drugačije, više nisu bren‐ čali punom snagom, nego su stali oprezno režati. „Čini mi se kako jedan džip ide ovamo“, reče Lorelei. Glavom mi proleti neka neodređena pomisao da bi mi ovaj topli jesenski dan mogao biti zadnji. Ali ne smije biti djeci. Njima ne. Mo je pomislila isto: „Lorelei, Rafik, slušaj‐ te me. Za svaki slučaj, ako to nije Stabilnost nego milicija, morate odvesti Zimbru na si‐ gurno.“ Rafiku je ostalo kakao praha u kutu usana. Užasnut je ovim zahtjevom. „Ali Zim i ja smo tu čuvari!“ Shvatila sam njenu logiku: „Ako je to milicija, odmah će ubiti Zima, prije nego nam se uopće i obrate. Tako uvijek rade.“ Lorelei je preplašena, s razlogom. „Ali što ćeš onda ti, bako?“ „Mo i ja ćemo s njima razgovarati. Mi smo otporne stare frajle. Ali molim vas“ - ču‐ jemo riku motora u niskoj brzini, stravično blizu - „vas dvoje krećite iz ovih stopa. To bi vam rekli i roditelji. Idemo!“ Rafik i dalje oči drži širom otvorene, ali ipak kimne glavom. Čujemo kako kupine stružu po metalu automobila koji putem kida grančice. Lorelei očito misli kako će nas izdati ako ode, ali kažem joj ispod glasa, „Molim te“, pa mi i ona potvrdno klimne. „Ide‐ mo, Raf, baki treba naša pomoć. Možemo ga sakriti u ovčju kolibu iznad White Stranda. Hajde, Zim. Zimbra. Hajde!“ Naš prestrašeni, pametni pas zbunjeno me pogleda. „Idi!“ tjeram ga rukama. „Pazi na Lol i Rafa! Idi!“ Zimbra se nevoljko pusti odvući i njih troje nestanu iz vrta Mo, iza plastenika. Čeka nas kakvih deset sekundi prije nego što se džip Stabilnosti probije zaraslom stazom i iz‐ bije na prilaz njene kuće, usput izbacujući šljunak ispod kotača. Nekoliko trenutaka pos‐ lije pojavi se i drugi. Sa strane ima ispisanu riječ „Stabilnost“. Snage reda i zakona. A zašto se onda osjećam poput ranjene ptice koju je upravo pronašla mačka? 455 www.balkandownload.org
Iz džipova izlaze mladići, po četvorica iz svakog. Čak i ja vidim da to nije Stabilnost, nose improvizirane odore, razne tipove oružja, pištolje, automatske puške, samostrijele, granate i noževe, a ne kreću se kao obučeni vojnici, već kao pljačkaši. Mo i ja stojimo jedna kraj druge, ali oni samo prođu pored nas kao da smo nevidljive. Jedan od njih, možda vođa, zastane i mjerka prizemnicu, a ostali joj se približavaju s puškama u ruka‐ ma. Taj je žgoljav, prekriven tetovažama, ima možda trideset godina i na glavi nosi ne‐ kakvu beretku vojnog podrijetla, prsluk s džepovima kakav je Ed nosio u Iraku, dok mu oko vrata visi krilati amblem s Rolls-Roycea. „Stara gospođo, ima li još koga kući?“ Mo ga upita: „O čemu se radi, mladiću?“ „Ako se unutra netko skriva, taj neće izaći živ. Eto, o tome.“ „Nema nikog drugog“, kažem mu. „Spustite te puške prije nego netko nastrada, za boga miloga.“ Pročitao me. „Stara kaže da je sve čisto“, dovikne ostalima. „Ako laže, pucajte bez pi‐ tanja. Svaka kap prolivene krvi ide njoj na dušu.“ Petorica pripadnika milicije uđu u kuću, još dvojica je samo obiđu. Dosad su Lorelei, Rafik i Zimbra morali stići na drugi kraj susjednog polja. Dalje bi ih trebao skrivati po‐ jas glogovog grmlja. Vođa se odmakne nekoliko koraka pa proučava krov. Skoči na zidić terase da bolje vidi. „Hoćete li nam, molim vas“, oglasi se Mo, „reći što u stvari želite?“ Iz njene prizemnice dopre zvuk vrata koja su se zalupila. Dolje, u kokošinjcu, koko‐ daču moje preostale kokoši. Preko, na O’Dalyjevom pašnjaku, muče krava. S prostora između ceste i drugog kraja Sheep's Heada dopire brujanje još džipova. Pripadnik mili‐ cije izađe iz šupe i vikne: „Hood, našao sam ljestve. Da ih donesem?“ „Može“, reče ovaj koji je očito vođa. „Onda ne moramo istovarivati svoje.“ Petorica koja su ušla kod Mo izlaze. „Hood, sve čisto“, reče bradati div. „Pokrivači i hrana, ali u seoskom skladištu ima bolje robe.“ Pogledam Mo: znači li to da su pobili ljude u Kilcrannogu? Ovi iz milicije ubijaju. Tako održavaju status. „Onda ćemo uzeti samo kolektore“ reče Hood, koji se sad obratio nama. „Ovo vam je sretan dan, moje dame. Wyatt, Moog, vi danas imate čast.“ Kolektore? Dva muškarca, jedan s dubokim ožiljcima od štakorske gripe, naslone ljestve na stražnji zabat kuće. Popnu se, a onda shvatimo što žele. „A, ne“, reče Mo. „Pa ne možete mi skinuti solarne panele!“ „Bogami, stara, možemo, lakše nego što misliš“, kaže bradati div koji pridržava ljes‐ tve. „Trebaju nam samo jedna kliješta za armaturu, onda pažljivo spustimo kolektor i to ti je to. Već smo to stoput obavili.“ „Ali paneli mi trebaju za svjetlo“, prosvjeduje Mo, „i za moj tab!“ „Za sedam dana“, predviđa Hood, „molit ćete boga da bude mrak. Jer će vam mrak 456 www.balkandownload.org
biti jedina zaštita od Čavki. Možete smatrati da vam u stvari činimo uslugu. A tabovi vam ionako više neće trebati. U Koncesijskom teritoriju više nema interneta. Sad pripa‐ da dobrim, starim vremenima. Dolazi zima.“ „Sebe zoveš 'Hood'“, kaže mu Mo, „samo što si ti Rauber Hood, a ne Robin Hood, kako mi se čini. Bi li sa svojim starijim rođacima tako postupao?“ „Prvi prioritet je opstati“, odgovori Hood i promatra muškarce na krovu. „A rođaci su mi svi mrtvi, kao i roditelji. Opet, život im nije bio tako težak kao moj. I vaš je bio lakši od mojeg. Imali ste elektrane, aute, udobnost. Pa, predugo je to trajalo. Sad je ra‐ čun došao na naplatu. Danas ga“, gore na krovu, presjekli su maticu prvog solarnog ko‐ lektora, „počinjete otplaćivati. Možete to držati nekom vrstom ovrhe.“ „Ali nismo nas dvije same vlastitim rukama uništile svijet“, reče Mo. „Kriv je sistem. Mi tu nismo mogle ništa.“ „A ni mi kolektore ne skidamo vlastitim rukama“, veli Hood. „Skida ih sistem. Ni mi tu ne možemo ništa.“ Čujem kako tri polja dalje laje pas O’Dalyjevih. Molim boga da je sve u redu s Izzy i da ovi muškarci s puškama ne zlostavljaju djevojke. „Što ćete s tim panelima?“ upitam. „Gradonačelnik Kenmarea“, odgovori Hood, dok dvojac njegovih ljudi prolazi noseći prvi panel prema džipu, „gradi si pravu tvrđavu. S velikim zidovima. Njegov privatni Kordon, sa sigurnosnim kamerama, rasvjetom. Solarne kolektore plaća hranom i dize‐ lom.“ Presječen je i vijak kojim je bio pričvršćen drugi panel. „Ovi, i oni s ove kuće do‐ lje“ - glavom pokaže prema mojem domu - „idu njemu.“ Mo je brža od mene: „Moja susjeda nema solarnih kolektora.“ „Netko tu laže“, pjevušeći će bradati div. „Gospon Dron veli da ima, a on pak nikad ne laže.“ „Onaj dron jučer je bio vaš?“ upitam, kao da bi to nekako moglo pomoći. „Stabilnost locira plijen“, reče div, „a mi onda uđemo po njega. Nemojte me tako pre‐ neraženo gledati, gospođo. Stabilnost je danas samo još jedan klan milicije. Posebno sad kad su otišli kosooki.“ Zamišljam mamu kako mu govori, nije pristojno Kineze zvati „kosooki“. Mo upita: „Što vam daje pravo da nam uzimate imovinu?“ „Puške nam daju pravo“, reče Hood. „Krajnje jednostavno.“ „Dakle, ponovno uvodite zakon džungle?“ upita Mo. „Sami ste ga ponovno uveli, na rate, svaki put kad ste si napunili rezervoar automo‐ bila.“ Mo ubode štapom tlo. „Lopov, nasilnik i ubojica!“ Razmišlja i trlja si prsten u obrvi. „Ubojica: ako vrijedi ubij ili ćeš biti ubijen, tako je, onda sam ubojica. Nasilnik: pa, svi imamo žutu minutu, stara gospođo. Lopov: u stvari, ja sam i trgovac. Vi ćete meni dati svoje solarne panele - a ja vama uzvratiti dobrim vi‐ jestima.“ Iz džepa izvuče dvije kratke bijele bočice. Toliko mi je laknulo što nije izvukao pištolj da sam ispružila ruku da ih uzmem. Zurim u kutije s tabletama, mrtvačke glave i 457 www.balkandownload.org
prekrižene kosti i natpis na ruskoj ćirilici. Hood nastavi manje podrugljivo. „To vam je izlaz. Ako dođu Čavke, ili izbije štakorska gripa, ili što već, a nema liječnika. Trenutni antiemetici“, reče, „i dovoljno pentobarbitala za dostojanstveni kraj u roku od trideset minuta. Zovemo ih borovnice. Bezbolan odlazak u vječnost. Kutija je čak i zaštićena da je djeca ne mogu otvoriti.“ „Moja ide ravno u septičku jamu“, reče Mo. „Onda ih vratite“, reče Hood. „Ima puno ljudi koji će ih vrlo rado uzeti.“ Skinuli su s krova i drugi solarni panel i nose ga pored nas u džip. Gurnem obje kutije u džep: Hood je to opazio i pogledao me suučesnički ispod oka, što sam odlučila ignorirati. „Ima li koga dolje u kući koga bi trebalo prijaviti dečkima?“ Dobijem akutni napad naknadne zavisti kad se prisjetim kako je Marinus mogao „navoditi“ ljude da rade što želi. Meni pak ostaju samo riječi. „G. Hood. Moj unuk ima dijabetes. Drži ga pod nadzorom uz pomoć inzulinske pumpice koju svakih nekoliko dana treba napuniti. Ako odnesete kolektore, ubit ćete ga. Molim vas.“ Gore na brdu bleje ovce, potpuno nesvjesne uspona i padova ljudskih carstava. „To je smola, stara gospođo, ali unuk vam se rodio u Doba smole. Ubio ga je neki šef u Šan‐ gaju koji je zaključio: 'Koncesijski teritorij zapadnog Corka više troši nego zarađuje'. Čak i ako vam ostavimo panele na krovu, u roku od sedam dana po njih će doći Čavke.“ Civilizacija je kao gospodarstvo ili Zvončica: ako ljudi prestanu vjerovati da postoji, umire. Mo ga upita: „Pa kako vam savjest daje mira?“ „Prvi prioritet je opstanak“, ponovi Hood. „To nije nikakav odgovor“, prezrivo će susjeda. „To su te borovnice, kojima si šopaš ono što ti je ostalo od savjesti.“ Hood se ne obazire na nju i nježno, kako to od njega uopće ne bih očekivala, prekrije svojom rukom moj dlan pa na njega spusti i treću kutiju lijekova. Sva mi se nada iscije‐ di kroz rupe u potplatima. „U kući dolje nema nikoga. Molim vas, nemojte mi dirati ko‐ koši.“ „Ni pero im neće faliti s glave, stara gospođo“, obeća Hood. Bradati div već nosi ljestve niz stazu prema kući Dooneen, kad napetu tišinu jutra odjednom razbije detonacija. Svi nervozno čučnu - čak i Mo i ja. Iz Kilcrannoga? Začuje se jeka, pa onda jeka jeke. Netko uzvikne: „Koji je to sad vrag?“ Klinac s ožiljcima od štakorske gripe pokaže rukom i kaže: „Eno tamo...“ U vidokrug nam iznad guštika fuksije polako ulazi debeli duh iz boce, oblak crnog naftnog dima s primjesama narančaste, koji potom dohvati vjetar i odvuče preko plani‐ ne Caher. Oglasi se hrapavi glas: „U majčinu, skladište nafte!“ Hood se lupi po slušalicama na glavi i s njih otkopča mikrofon. „Komanda, ovdje Rolls-Royce, lokacija Dooneen, kilometar i pol zapadno od Kilcrannoga. Što je to upra‐ vo ruknulo? Prijem.“ Preko polja do nas dopre mučni ritam puščane paljbe. 458 www.balkandownload.org
„Komanda, ovdje Rolls-Royce - trebate li pomoć? Prijem.“ Kroz njegovu kacigu nakratko čujemo užurban govor, onda paničan zvuk krčanja i više ništa. „Komanda? Ovdje Rolls-Royce. Odgovorite, molim. Prijem.“ Hood čeka i gleda stup dima koji se i dalje diže iz grada. Opet se lupi po slušalicama: „Audi? Ovdje RollsRoyce. Imate li vezu s komandom? I što se događa u gradu? Prijem.“ Čeka. Svi čekamo i gledamo njega. Novih nekoliko sekundi tišine. „Dečki, ili je počela seljačka buna ili smo u Kordonu dobili društvo prije nego što smo očekivali. U svakom slučaju, potrebniji smo u gradu. Povlačenje.“ Osmorica pripadnika milicije vrate se u džipove, a da mene i Mo nisu ni pogledali. Džipovi se u rikverc vrate njenim kratkim prilazom i onda se krenu probijati stazom do glavne ceste. Pucnjava se iz pravca Kilcrannoga pojača. Shvatim da i dalje možemo puniti Rafikovu pumpicu za inzulin. Barem za sad: Hood je rekao da dolaze Čavke. „Nisu mi čak ni ljestve vratili u šupu“, promrmlja Mo. Prva stvar je da odem po djecu u White Strand. Kad puše istočnjak, valovi u zaljevu Dunmanus nikad nisu sigurni na koju bi stranu. Zimbra istrči iz starog skloništa od va‐ lovitog lima, a za njim živčani Lorelei i Rafik, kojima je vidljivo laknulo. Ispričala sam im o dolasku milicije i što je bilo sa solarnim kolektorima, idemo dolje u kuću Dooneen. Popodne još uvijek tu i tamo presiječe po neki pucanj, a kad se okrenemo, ugledamo kako nad selom kruži bespilotna letjelica. Začuje se jaka puščana vatra, a onda Rafik prvi opazi da su je oborili. Na cesti iznad nas glasno zabruji džip. Na kraju livade našli smo golemu puharu, a iako nam je hrana sad zadnja stvar na pameti, uberemo je, pa je Lorelei nosi kući kao da nosi nogometnu loptu. Kad je ispečemo na maslacu, njeno na‐ rezano bijelo meso bit će glavni sastojak obroka za nas četvero - sam bog zna kad ćemo opet vidjeti opskrbnu kutiju, ako je uopće ikad više i vidimo. U salonu i plasteniku vje‐ rojatno imamo hrane za kakvih pet tjedana, budemo li pazili. Pod pretpostavkom da je ne pokrade kakva naoružana banda. Kad smo se vratili, zatekla sam Mo kako hrani kokoši. Pokušala se uvezati s prijate‐ ljima u selu, u Ahakisti, Durrusu i Bantryju, ali Net je mrtav da ne može biti mrtviji. Isto i radio: čak i RTE. „Na svim frekvencijama je samo grobni muk.“ I što sad? Nemam pojma što bi bilo najbolje, da se zabarikadiramo u kući, pošaljemo djecu na neko udaljenije mjesto poput svjetionika, otići do O'Dalyjevih na farmu Knoc‐ kroe da provjerim što je bilo s Izzy i njenom obitelji, ili što? Oružja nemamo, makar, su‐ deći prema količini metaka koji su danas ispaljeni na Sheep's Headu, veća je šansa da ti to što imaš pištolj donese smrt nego spasi glavu. Sve što znam je da, dokle god nam se prijetnja ne spušta džipom niz stazu Dooneen, nešto manje strepim. 459 www.balkandownload.org
Lorelei i Rafik drže se mene. Naravno, ako svi upravo upijamo visoku razinu radi‐ oaktivnih izotopa, to je sve skupa više akademska rasprava, ali bolje da idemo redom, apokalipsu po apokalipsu. Trenutačno su najtraženija roba vijesti. U selu je pucnjava prestala, ali dok ne znamo kako stvari stoje, treba se držati podalje. O'Dalyjevi će vjerojatno znati više, ako se De‐ clan uspio sigurno vratiti. Njihova farma mi sad, na ovaj dan s toliko nasilja izgleda strašno udaljenom, ali Lorelei i ja ipak polazimo. Rafika sam zamolila da ostane kod kuće sa Zimbrom i čuva Mo i rekla mu kako je, što god da se dogodi, njegova najvažni‐ ja dužnost ostati živ. To bi željela njegova obitelj u Maroku i zato su ga pokušali poslati u Norvešku. Možda to i nisu bile najprikladnije riječi, ali ako negdje postoji knjiga Što reći i učiniti dok se oko vas raspada civilizacija, ja je nisam uspjela nabaviti. Putem do farme Knockroe držimo se obale, idemo pored stijena na kojima obično berem irsku mahovinu i smeđe alge, pa onda preko donjeg pašnjaka O'Dalyjevih. Nji‐ hovo malo stado krava pasmine Jersey krene prema nama, jer žele da ih se pomuze: to baš nije dobar znak. Na farmi vlada zlokobna tišina, Lorelei pokaže na krovove starih štala, s kojih su nestali solarni kolektori. Izzy nam je ranije rekla kako su jutros Declan i najstariji sin Max otišli u selo, ali Tom, Izzy ili njihova mama Branna sad bi trebali biti kod kuće. Nigdje nema ni psa ovčara Schulla, ni pastira Phila Engleza. Kuhinjska vrata lupaju na vjetru i Lorelei me iznenada uhvati za ruku. Vrata su razvaljena. Prođemo po‐ red gnojnice, idemo dvorištem, a glas mi zadršće kad zazovem prema kuhinji: „Zdravo? Ima li koga?“ Nema odgovora. Vjetar dokotrlja limenku. Brannini zvončići zvone na vjetru kod poluotvorenih vrata. Lorelei vikne koliko se glasno usudi: „IZZY! TO SMO MI!“ Bojim se ulaziti u kuću. Tanjuri od doručka još su u sudoperu. „Bako?“ Lorelei je uplašena kao i ja. „Misliš li...“ „Ne znam, dušo“, kažem joj. „Pričekaj vani, ja ću-“ „Lol? Lol!“ To je Izzy, a Branna i Tom idu za njom, približavaju nam se dvorištem. Tom i Izzy djeluju potreseno, ali su čini se neozlijeđeni, no Branna O'Daly, crnokosa pe‐ desetogodišnjakinja, na sebi ima kombinezon poprskan krvlju. Gotovo kriknem: „Bran‐ na! Jesi li ranjena?“ Branna ostane podjednako zbunjena kao što sam ja užasnuta, ali onda shvati: „O, majko Isusova, Holly, ma ne, nije to rana od metka, jedna od krava nam se otelila. Bik Connollyjevih je na proljeće upao u tor, a trudovi su joj počeli ranije. Baš je našla vrije‐ me, a? Nije jadnica znala da je Kordon pao i da okolo lutaju bande odmetnika i pod pri‐ jetnjom oružjem ljudima odnose solarne panele. Jako se teško otelila, tele nije išlo gla‐ vom naprijed. Opet, žensko tele, pa ćemo imati još jednu mliječnu kravu.“ 460 www.balkandownload.org
„Branna, odnijeli su vam kolektore“, reče Lorelei. „Znam, dušo. Nisam ih mogla spriječiti. Pitam se jesu li i do vas navratili.“ „Mo su isto ukrali kolektore s krova“, kažem, „ali su otišli kad su čuli eksploziju, prije nego su stigli uzeti i moje.“ „Je, i naši su se pokupili u istom trenutku.“ Upitam Brannu: „A što je s Declanom i Maxom?“ no ona samo slegne ramenima i vrti glavom. „Nisu se vratili iz sela“, reče Tom i ogorčeno doda, „mama me ne pušta da ih idem potražiti.“ „Dvije trećine muških članova obitelji O'Daly u ratnoj zoni sasvim je dovoljno.“ Branna je očigledno premrla od brige. „Tata ti je rekao da braniš domaći front.“ „Natjerala si me da se skrivam“, šesnaestogodišnjem Tomu pukne glas, „u vražjem sjeniku, s Izzy! To nije nikakva obrana.“ „Gdje sam te to natjerala da se skriješ?“ upita ga ledenim glasom Branna. Tom se jednako ledeno duri. „U hambaru s Izzy. Ali zašto-“ „Osam bandita s najnovijim kineskim automatima“, veli mu Izzy, „protiv jednog ti‐ nejdžera s trideset godina starom puškom. Probaj pogoditi rezultat. Kako bilo, čini mi se da čujem bicikl. Mi o vuku?“ Tom je jedva stigao izustiti, „Što?“ prije nego je Schull kod kapije zalajao i počeo ma‐ hati repom, pa se onda iza ugla ukazao - na svom mountain bikeu - Tomov brat Max. Zakočio je nekoliko metara dalje. Ima gadnu posjekotinu preko obraza i izbezumljen pogled. Dogodilo se nešto strašno. „Max!“ Branna je užasnuta. „Gdje je tata? Što se dogodilo?“ „Tata je - tata je,“ Maxu zadrhti glas, „živ je. Jeste li vi svi dobro?“ „Jesmo, hvala bogu - ali što ti je to s okom, dečko?“ „Dobro je, mama, samo komadić kamena... Skladište goriva otišlo je u pizdu materi‐ nu i-“ Mama ga suviše jako grli pa ne može govoriti. „Pa kakvo je to silno psovanje u našoj kući?“ upita preko njegovog ramena Branna. „Tata te nije odgojio da se izražavaš kao kakav deran, bogati? Ispričaj nam sad što se dogodilo.“ Dok mu u kuhinji čistim posjekotinu na obrazu, Max pije čašu tatinog mutnog kuć‐ nog piva da se pribere, pa onda šalicu čaja od metvice da ublaži okus tog piva. Ne zna odakle bi počeo, a kad krene, ne da se zaustaviti, gotovo da ne diše. „Tata i ja baš smo došli do tete Suke kad je došao najstariji sin Mary de Burke, Sam, i rekao da je u Velikoj dvorani izvanredna skupština sela. To je, mislim, bilo u podne. Došlo je skoro cijelo selo. Martin je prvi ustao da govori i rekao da je skupštinu sazvao jer je pao Kordon i te stvari. Rekao je da trebamo mobilizirati vojni odred Sheep's Heada - i naoružati ga bilo kakvim puškama koje imamo kod kuće - da držimo barikade na cesti za Durrus i cesti 461 www.balkandownload.org
za Raferigeen tako da ako, ili kad dođu Čavke, ne sjedimo tu kao ovce, ili purice koje če‐ kaju Božić. Većina momaka je mislila da je to dobra ideja. Onda je govorio velečasni Brady, koji je rekao da je Bog pustio Kordon da padne jer smo počeli vjerovati u lažne idole, bodljikavu žicu i Kineze, pa zato prvo što moramo napraviti je izabrati gradona‐ čelnika koji će imati podršku Boga. Pat Joe i još par dečki je reklo 'U vražju mater, pa zar je sad vrijeme za predizbornu propagandu?' pa je onda Muriel Boyce počela na njih kričati da će gorjeti u paklu, jer tko god da misli kako grupa ovčara sa zarđalim puška‐ ma može spriječiti da se obistini Knjiga otkrovenja je prokleta budala koja će uskoro biti mrtva prokleta budala. Onda je Mary de Búrka assssss...“ Max iskrivi lice kad sam mu iz posjekotine pincetom izvukla komadić kamena. „Ispričavam se“ kažem mu. „To je bio zadnji kamenčić.“ „Hvala, Holly. Mary de Búrka je rekla da nam ništa neće škoditi ako se budemo dr‐ žali principa da Bog pomaže onima koji si znaju pomoći sami, kad smo čuli motore, puno motora, kako bruje prema nama. Kao konvoj petkom, samo puno glasnije. Dvora‐ na se ispraznila, a na trg se dovezlo dvadeset džipova Stabilnosti i cisterna. Iz svakog džipa izašlo je po četvero, petero, šestero ljudi. I to krupnih gadova, mama. Krupnih, zlih gadova. Iz Stabilnosti i milicije, očito, izvan Kordona. Bilo nas je otprilike koliko i njih, samo što tu ne bi bilo neke velike borbe. Jer su bili naoružani do zuba i navikli ubijati. Taj krupni Dublinac, popeo se na krov džipa i govorio na megafon. Rekao je da se zove general Drogheda i da na području bivšeg Koncesijskog teritorija zapadnog Corka, nakon pada Kordona, sad vladaju zakoni izvanrednog stanja. Došao je iz Stabil‐ nosti u Corku da za vladine potrebe rekvirira solarne panele na Sheep's Headu, kao i di‐ zel koji je isporučen jučer. Pogledali smo se, 'Bogami, nema šanse.' Ali onda ti je taj Drogheda rekao da će se svaki otpor smatrati veleizdajom. A veleizdaja, pod člankom kojim god, zakona ili čega već o Stabilnosti, kažnjava se metkom u glavu. Martin Walsh je prišao džipu tog generala Droghede, predstavio se kao gradonačelnik Kilcrannoga i zatražio da vidi dokumentaciju o rekviriranju iz sjedišta u Corku. Onda je taj tip izvu‐ kao pištolj i ispalio hitac Martinu između cipela. Martin je odskočio dva metra u zrak i dva metra unatrag. Drogheda je onda rekao, ako mu je to uopće pravo ime: 'Je li doku‐ mentacija u redu, g. gradonačelnice?' Onda je rekao da će, ako im se netko suprotstavi, isprazniti i skladište hrane, pa ćemo cijelu zimu jesti travu.“ „Stabilnost se ne bi tako ponašala“, reče Branna. „Ili bi?“ Max pije pivo, trzne se i zadrhti. „Nitko više nije siguran. Nakon što je Drogheda re‐ kao svoje, desetak džipova je otišlo iz sela na glavnu cestu u smjeru Dooneena, još dese‐ tak je otišlo na posao u rubne dijelove naselja, a ostali su i dalje bili na trgu. Onda su s džipova počeli skidati ljestve pa su se iz svake ekipe počeli penjati na zgrade koje imaju solarne panele. Obično bi dvojac ostao kod ljestava i gladio oružje, ono kao, da obeshra‐ bre bilo kakvo protivljenje. U međuvremenu je cisterna praznila skladište goriva. Mi smo svi bijesno gunđali, kao - ovi pljačkaši nam kradu dizel! - ali da smo ih pokušali 462 www.balkandownload.org
spriječiti, hladnokrvno bi nas pokosili i svejedno pokupili panele. Znali smo da ne mo‐ žemo ništa. Cisterna se onda napunila, paneli su skinuti s krovova, a džipovi su se poče‐ li vraćati na trg, gdje su valjda čekali da dođu oni koji su otišli cestom za Knockroe. I onda se dogodilo... to. Nisam vidio kad je počelo, ali stajao sam s tatom i Seanom O'Dwyerom kad je kod džipa generala Droghede izbio nekakav veliki kraval...“ Na Maxovu posjekotinu počnem štedljivo nanositi antiseptičnu kremu, pa se sav strese. „Drogheda se derao na ljude iz milicije. Oko vrata mu je visio logo Audija, govorio je da je on voditelj svih operacija i da ako se njima to ne sviđa, da si mogu... Pa, vezano uz njihove majke... Nema veze. Vjetar je stao, trgom su odjekivali povici, a jedan od ofucanijih pripadnika milicije prišao je Droghedi iza leđa i, hm...“ Max se namršti, pro‐ guta pljuvačku, pokuša suspregnuti suze, ne uspije pa mu se glas raspadne. „Propucao mu glavu. Izbliza. U vražju mater, točno... tu.“ „O, bože moj, ne“, šaptom će Izzy. „Jadan moj mali“, reče Branna. „Ti si to vidio?“ Max prekrije lice dlanovima pa se nekoliko sekundi nastoji pribrati, diše duboko. „O, mama, to je bio samo početak. Ljudi iz Stabilnosti i ovi iz milicije su se onda dograbili kao psi, psi s puškama. Nastala je prava oluja, samo što su umjesto tuče okolo letjeli meci.“ Ljut je na sebe jer se rasplakao. „Kao u starom ratnom filmu, u kojem kaskaderi padaju s krovova, ljudi pužu po pločniku...“ Okrene glavu i čvrsto stisne oči da otjera te prizore, ali mu ne uspijeva. „Mi iz sela smo pojurili u zaklon, koliko smo mogli, ali... mama... Seamus Coogan je dobio metak.“ Izleti mi: „Seamusa Coogana su ranili?“ Max se počne tresti i odmahne glavom. Tom upita, razrogačenih očiju: „Jesu li ga ubili?“ Max samo kimne glavom. Izzy, Branna, Lorelei, Tom i ja pogledavamo se i već osje‐ ćamo studen bliske budućnosti. Koliko jučer sam razgovarala sa Seamusom Cooganom. Max popije ostatak domaćeg piva pa nastavi kao da će poludjeti ako nam ne ispriča sve što je vidio. Možda ima i pravo. „Ja sam - pokušavao sam... ali... sve se, ono, desilo u trenutku.“ Max sklopi oči, vrti glavom i maše rukom u zraku. „Tata me odvukao, vikao je da mu ne možemo pomoći. Zbrisali smo iza Fitzgeraldovog bara i sakrili se u garaži. U zadnji čas. Pogodili su cisternu na trgu - to ste čuli, jel'?“ „Mislim da su to morali čuti i gore u Tipperaryju“, reče Branna. „Vrijeme je prolazilo“, nastavi Max, „ne znam koliko je prošlo. Čuli smo pucnjavu, vidjeli kako su nastrijelili tipa na prilazu Fitzgeraldovog... Je li bilo sat vremena? Pojma. Nije moglo toliko trajati, ali iznenada su džipovi krenuli gore, planinskim putem do sje‐ dišta Finna MacCoola i... I onda je opet sve bilo mirno. Ptice su pjevale. Svi smo izašli iz skrovišta... zapanjeni, ono, kao... pa zar se sve to stvarno dogodilo? Tu? U Kilcranno‐ gu?“ Oči mu se opet napune suzama. „Jest. Jer su uokolo ležala mrtva tijela i ranjeni. Bernie Aitken pokušao je braniti svoje kolektore puškom, pogođen je metkom. Teško su 463 www.balkandownload.org
ga ranili, mislim da neće preživjeti. Seoski trg je - to je - to je... Nemojte ići tamo“, kaže Tomu, Izzy i Lorelei, „nemojte. Dok ga ne očiste i ne padne kiša. Ja - ja - ja bih isto rado da to nisam vidio. Ima jedno dvadeset ili trideset grobova koje treba iskopati. Još neko‐ liko ranjenih pripadnika milicije koji ne mogu hodati. Neki su rekli da bi ih trebali samo pobacati u more, jer bi oni tako s nama“ - Maxu se na licu ukaže srdžba, koja mu na nekoliko sekundi zamijeni šok - „ali dr. Kumar im pomaže koliko može. Ionako će vjerojatno umrijeti. Tamo gdje je bilo skladište goriva sad je samo krater i svi su prozori oko trga porazbijani. Kući Josey Malone je odnijelo prednji zid. E, i pub je isto dosta ra‐ zvaljen.“ Sjetim se, zabrinuto, Brendana: takvi sukobi oko sve manjih zaliha sigurno se vode svuda po Europi, uz male varijacije u odorama i okolišu. Pitam se gdje su sad Hood i bradati div: mrtvi, u bijegu ili na samrti u ambulanti doktorice Kumar. Gdje gutaju svo‐ je borovnice. Branna ga tiho upita: „Max, a što sad radi tata?“ „Pomaže Mary de Búrka voditi čišćenje. Martin Walsh i još nekolicina otišli su bicik‐ lima u Ahakistu na pregovore o barikadama. Sad je to još hitnije. Možda da napravimo vlastiti kratki kordon: od Durrusa pa kopnom do Coomkeena, a onda cestom do Boolte‐ enagha, sa strane Bantryja. Dok ne dignemo ogradu i iskopamo kordon, to će biti samo nekoliko dečki s puškama i šatorima, ali sad možemo pokupiti automatske puške, a Martin ima rođaka u garnizonu u Derrycahoonu. Odnosno, imao je. Ljudima iz Stabil‐ nosti će isto trebati neko sigurno područje gdje mogu smjestiti obitelji. Kako bilo, tre‐ bam se vratiti i donijeti im nekoliko lopata.“ „Ne, Max“, reče Branna. „U šoku si. Trebaš prileći. Sutra te čeka dovoljno posla.“ „Mama“, odgovori joj Max, „ako odmah ne dignemo nekakve barikade, sutra nam možda neće ni osvanuti. Posao se mora obaviti.“ „Onda idem s tobom“, izjavi Tom. „Ne“ graknu Branna i Max. „Bogami, idem. Imam šesnaest godina. Mama, ti si u stanju preuzeti mužnju?“ Branna si protrlja lice. Sva se pravila mijenjaju. Lorelei pomaže oko mužnje, dok ja hranim kokoši na Knockroeu. Onda se obalom vraćamo kući i usput naberemo vreću novozelandskog špinata. Rakušci mi se odbijaju od kože na nepokrivenim dijelovima tijela, a oštrigari idu između stijena i mjehurastog bračića, kljucaju po blatu u potrazi za glistama. Siva čaplja lovi ribu s hridi desetak me‐ tara od obale, pojavljuje se i sunce. Vjetar okreće na južni, pa nebom rasute oblake raz‐ miče kao da njiše ovčju vunu zapelu za bodljikavu žicu. Pronašli smo veliku granu na‐ plavljenog drveta koja bi preko zime na dan ili dva trebala moći hraniti peć. Ispod kući‐ ce naletimo na Rafika koji peca s mola, tako se obično smiruje. Prepričali smo mu cen‐ zuriranu verziju skraćene priče Maxa O'Dalyja - ionako će za događaje doznati prije ili 464 www.balkandownload.org
kasnije - dok nam pomaže vući granu do kućice. Mo drijema u staroj Eilishinoj fotelji, Zimbra joj leži preko nogu, a Wittgensteinova biografija u krilu. Možda će se preseliti u našu djevojačku sobicu, sad kad u njenoj prizemnici više nema struje. Uredila sam je kad sam doznala da je Aoife trudna, tako da ona, Örvar i dijete mogu imati malo pri‐ vatnosti kad mi dođu u posjet, samo što sam je s vremenom pretvorila u ostavu. Kad uđemo, Zimbra ustane, Mo se probudi, a Lorelei nam skuha lonac zelenog čaja od listova koje je donijela iz susjedinog plastenika. Ispričam joj da je poginuo Seamus Coogan, pa onda prenesem ostatak Maxovog izvješća o masakru. Mo sluša bez prekida‐ nja. Onda uzdahne pa trlja oči. „Martin Walsh nažalost ima pravo. Ako ne želimo da nam se kvaliteta života za deset godina svede na onu iz srednjeg vijeka, moramo postu‐ pati kao vojnici. Barbari se neće dvaput međusobno dograbiti.“ Na mojoj uri je pet sati. Rafik ustane. „Htio bih uhvatiti još koju ribu prije nego što padne mrak. Holly, hoće li Mo ostati na večeri?“ „Nadam se. Za ručak smo joj sve živo pojeli.“ Mo pomisli na svoju peć koju nije upalila i beskorisne žarulje u kući. „Bila bi mi čast. Hvala vam, svima.“ Kad je otišao Rafik, kažem joj: „Idem sutra u grad.“ „Ne znam koliko ti je to sad pametno“, kaže Mo. „Moram razgovarati s doktoricom Kumar o inzulinu.“ Mo popije gutljaj čaja. „Koliko ga još imate?“ „Za šest tjedana.“ Lorelei reče prigušenim glasom. „Još jednu inzulinsku pumpicu i tri paketića kateterskih ventila.“ Mo upita: „A koliko ima doktorica Kumar?“ „To je upravo ono što je mislim pitati.“ Počešem se po mjestu na ruci gdje me ugrizao kukac. „Jučerašnji konvoj nije donio ništa, a nakon ovog što se dogodilo danas... Sum‐ njam da će ga uopće više biti. Imamo vode, možda ćemo si osigurati dovoljno hrane i sigurnosti ako si organiziramo socijalističku Utopiju, ali inzulin se bez dobro opremlje‐ nog laboratorija ne da sintetizirati.“ Mo upita: „Je li Rafik načeo tu temu?“ „Nije, ali on je pametno dijete. Jasno mu je.“ Kroz bočni prozor, kasno popodnevno sunce iscrtalo je okvir po zidu po kojem pro‐ miču sjene ptica. Neke su ocrtane oštro, neke su mutne. Već sam ih vidjela, u neko drugo vrijeme, na nekom drugom mjestu. „Bako?“ Lorelei čeka da joj odgovorim na pitanje. „Oprosti, dušo, samo sam se... Što si ono rekla?“ Na radiju i dalje nema ničeg. Mo upita Lorelei bi li nakon ovakvog dana bila u sta‐ nju nešto odsvirati na violini. Moja unuka odabrala je „She Moved Through The Fair“. 465 www.balkandownload.org
Oprala sam novozelandski špinat, a Mo je očistila ribu. Na samom kraju ćemo na mas‐ lacu ispržiti i puharu. Da sam mlađa, sad bih u gradu pomagala u mučnom poslu, ali u ovim godinama ne bih bila od neke koristi u kopanju grobova za improvizirane ljesove. Velečasni Brady imat će pune ruke posla. Vjerojatno već tvrdi kako se Kilcrannog spa‐ sio zahvaljujući Božjoj ruci. Lorelei prekrasno svira sablasni refren. Od oca je naslijedi‐ la muzikalnost i violinu, a da je moje ili generacije svoje majke, mogla bi razmišljati o glazbenoj karijeri, no sad se bojim kako će glazba biti samo još jedna od aktivnosti o kojima ne ovisi opstanak, pa će ih Pomračenje naprosto utrnuti. Rafik bane tako iznenada na vrata da svi skočimo, nešto se sigurno dogodilo. „Rafik“, reče Mo, „koji je vrag?“ Bori se povratiti dah. Odmah sam pomislila da je dijabetes, ali pokazuje dolje prema zaljevu. „Tamo!“ Lorelei prestane svirati. „Duboko udahni, Raf - o čemu se radi?“ „Brod“, protisne Rafik, „čamac, ljudi, imaju puške, približili su se i čovjek mi se obra‐ tio kroz taj veliki tuljac. Ali nisam znao što bih im rekao. Zbog - ovog što se danas do‐ godilo.“ Mo, Lorelei i ja se zbunjeno pogledavamo. „Ništa ja tebe ne razumijem“, kažem mu. „Brod?“ „Ono!“ Pokaže prema zaljevu, ne vidim, ali Lorelei ode do prozora, pogleda, pa kaže, „Isuse.“ Kad sam čula njen zaprepašten glas, i ja sam skočila do prozora, dok me Mo še‐ pajući slijedila. Isprva ne vidim ništa osim plavkaste, sivkaste vode u zaljevu, ali onda opazim žute svijetle točkice, kakvih tri stotine metara prema pučini. „Patrolni čamac“, reče Mo, dok stoji do mene. „Vidi li netko koju je zastavu izvjesio?“ „Ne“, reče Rafik, „ali spustili su manji čamac i on se jako brzo kretao, ravno prema molu. U njemu su bili ljudi. Kad se približio, jedan mi se obratio kroz taj tuljac od kojeg mu se pojačao glas, ovako.“ Rafik imitira megafon. „Na engleskom?“ upita Mo, u istom trenutku kad je Lorelei pitala: „Što je rekao?“ „Je“, odgovori Rafik. „Pitao je: 'Živi li tu Holly Sykes?'“ Mo i Lorelei me pogledaju: ja pogledam Rafika. „Jesi li siguran?“ Rafik kima glavom. „Mislio sam da sam krivo čuo, ali onda je on ponovio. Ja sam se skroz blokirao, a onda je“, Rafik pogleda Lorelei, „pitao živiš li ti ovdje. Znao ti je puno ime. Lorelei Örvarsdottir.“ Lorelei djeluje kao da će posrnuti, pogleda me. Mo upita, „Jesi li uspio vidjeti radi li se o strancima?“ „Nisam, imali su borbene naočale. Ali nije mi baš zvučao kao Irac.“ Patrolni čamac pluta na moru. Velik je, ima toranj, kugle i po dva topa na svakom kraju. Ne sjećam se kad sam zadnji put u zaljevu vidjela čelični trup. „Možda je britan‐ ski?“ nagađa Mo. Ne znam. „Čula sam da posljednjih šest brodova ratne mornarice hrđaju u Medwayu, gdje čekaju gorivo koje nikada neće stići. Kako bilo, ne vije li se uvijek na 466 www.balkandownload.org
britanskim brodovima Union Jack?“ „Kinezi i Rusi bi imali goriva“, veli Lorelei. „Ali što bi s nama Kinezi i Rusi?“ „Da i ovi nisu došli“, pita se Lorelei, „po naše solarne kolektore?“ „Vidi koliki je to brod“, reče Mo. „Sigurno istiskuje tri, četiri tisuće tona? Zamisli ko‐ liko bi se dizela moralo potrošiti da dođe ovamo. Sumnjam da iza svega stoji želja da maznu nekoliko rabljenih solarnih panela.“ „Vidite li vi čamac koji su spustili?“ pitam djecu. „Gliser?“ Nakon nekoliko sekundi, oglasi se Lorelei: „Nema mu ni traga ni glasa.“ „Možda je iza mola“, reče trpko Rafik. U tom trenutku mi se između listova progura Zimbra pa s dovratka zareži na neku kvrgavu zgusnutost u glogu kod kapije. Vjetar po‐ vija visoku travu, galebovi kriče, a sjene su duge i oštro ocrtane. Znam da su tu. „Raf, Lol“, promrmljam, „gore na tavan.“ Oboje stanu prosvjedovati, ali odmah ih prekinem. „Molim vas.“ „Ne bojte se“, reče vojnik kod kapije, na što svi poskočimo. Kamuflažni oklop, ergo‐ kaciga i supervizir skrivaju mu lice i dob, a zbog opreme nalikuje na kakvog insekta. Srce mi je gotovo iskočilo iz grudi. „Dolazimo s puno boljim namjerama od vaših rani‐ jih današnjih posjetilaca.“ Prva se pribrala Mo. „Tko ste vi?“ „Potpukovnik Aronsson iz Islandskog mornaričkog pješaštva; onaj brod tamo je ICGV Sjàlfstæði.“ Časnikov glas vojnički je jasan, a kad se okrene ulijevo, od neproboj‐ nog vizira odbiju se zrake niskog sunca. „Ovo je poručnica Eriksdottir.“ Pokaže na manji lik, ženski, koji nas također promatra kroz supervizir. Kimne nam glavom na pozdrav. „I na kraju, tu je 'gospodin' Harry Veracruz, predsjednički savjetnik koji nam se pridružio u našoj misiji.“ Ukaže se i treći čovjek, odjeven poput pasioniranog promatrača ptica iz vremena pri‐ je Pomračenja, u ribarskoj vesti i raskopčanoj jakni za sve vremenske prilike. Mlad je, ima jedva dvadeset i koju, pomalo afričkih usnica i dalekoistočnih očiju, bjelačke kože i glatke crne kose, poput Indijanca u kakvom starom filmu. „Dobar dan“, kaže mi, tihim glasom kojem je teško odrediti podrijetlo. „Ili sad već trebamo reći dobra večer?“ Potpuno sam zbunjena. „Ja... hm, ne znam. To je, hm...“ „Ja sam profesorica Mo Muntervary, nekoć s MIT-a“, reče jasno susjeda. „Kako vam možemo pomoći, potpukovniče Aronsson?“ Časnik podigne vizir pa mu ugledamo klasičnu nordijsku uglatu vilicu. Tridesetih je godina, sad kad mu oči više ništa ne štiti od svjetla, škilji. Zimbra prigušeno lane neko‐ liko puta. „Prvo, molim vas da umirite psa. Ne bih želio da si ozlijedi zube na našoj pan‐ cirnoj opremi.“ „Zimbra“ kažem mu. „Unutra, Zimbra!“ Posluša me kao kakav tinejdžer koji se duri, no, kad se nađe unutra, viri van između naših potkoljenica. 467 www.balkandownload.org
Sad i poručnica Eriksdottir podigne svoj supervizir. Ima oko dvadeset i pet godina i jako pjegavo lice; skandinavski naglasak joj je jače izražen, s naglašenim V. „Vi ste, pret‐ postavljam, Holly Sykes?“ Prije nego im to potvrdim, radije bih doznala što žele, ali g. Harry Veracruz odgovori umjesto mene, uz neki čudan osmijeh, „Naravno da jest.“ „Onda ste vi pravni skrbnik“, nastavi poručnica Eriksdottir, „Lorelei Örvarsdottir, is‐ landske državljanke.“ „To sam ja“, reče Lorelei. „Tata mi je iz Akureyrija.“ „To je i moj rodni grad“, reče potpukovnik Aronsson. „Nije velik, tako da poznajem rodbinu Örvara Benediktssona. I vaš otac je isto bio“ - pogleda prema Mo - „slavni znanstvenik na svojem području.“ Postanem oprezna. „Što želite od Lorelei?“ „Naš predsjednik nam je naredio“, reče časnik, „da je pronađemo i ponudimo joj po‐ vratak u domovinu. Zbog toga smo sad tu.“ Kroz svijetle i tamne trake vrta proleti šišmiš. Prvo što sam pomislila, bilo je, hvala Bogu, spašena je. Druga pomisao bila je, pa ne mogu izgubiti unuku. Treća opet, hvala Bogu, spašena je. Kokoši kljucaju, kokodaču i kvocaju oko svojeg kokošinjca, dok se krhki, blatni vrt povija na večernjem vjetru. „Mega“, objavi Rafik. „Lol, ovaj golemi brod je iz Islanda doplovio samo zbog tebe!“ „Ali što će biti s mojom obitelji?“ čujem Lorelei. „Dopuštenje za useljavanje vrijedi“, obrati mi se Aronsson, „samo za gđicu Örvar‐ sdottir. O tome nema pregovora. Imamo stroge kvote.“ „Ali kako bih mogla ostaviti obitelj?“ upita Lorelei. „Teško je, znam“, reče joj poručnica Eriksdottir. „Ali molim te da takvu mogućnost ne odbacuješ. U Koncesijskom teritoriju bili ste sigurni, ali kao što ste danas vidjeli, to je sad prošlost. Nedaleko je i nuklearni reaktor koji je doživio havariju, a vjetar može zapuhati u pogrešnom smjeru. Na Islandu je sigurno. Zato nam je useljenička kvota tako stroga. Imamo struju iz geotermalnih izvora, a obitelj tvojeg strica Halgrida će se brinuti za tebe.“ Örvarovog starijeg brata se sjećam s ljetovanja koje sam provela u Reykjaviku. „Hal‐ grid je još živ?“ „Naravno. Izoliranost nas je spasila od najgorih“ - potpukovnik Aronsson traži riječ - „nedaća Pomračenja.“ „Po svijetu je sigurno puno islandskih državljana“, reče Mo, „koji se mole da im se podno vrta pojavi nekakav deus ex machina. Zašto baš Lorelei? I zašto ovakav pravo‐ vremeni dolazak?“ „Prije deset dana smo doznali kako se Okcidentalna kompanija Pearl planira povući 468 www.balkandownload.org
iz Irske“, odgovori komandir. „U tom trenutku je jedan od predsjednikovih savjetnika“, Aronsson ispod oka, gotovo neprijateljski pogleda Harryja Veracruza, „predsjednika uvjerio kako je povratak vaše unuke u domovinu stvar od nacionalnog interesa.“ Sad svi pogledamo Harryja Veracruza, čovjeka očito utjecajnijeg nego što se na prvi pogled čini. Oslonio se na kapiju poput susjeda koji je navratio na čašicu razgovora, s izrazom lica, a takav sam, što mogu. Obrati mi se svojim glasom mladića: „Holly, inače bih teren bolje pripremio, ali ovaj put nije bilo vremena. Da skratim, ja sam Marinus.“ Kao da na valovima izranjam iz vode: hvatam se za najbliže predmete, u ovom slu‐ čaju dovratak i unukin lakat. Čujem neki zvuk, kao da se brzo listaju stranice jako de‐ bele knjige, ali to je samo vjetar koji šuška grmljem. Liječnik u Gravesendu, psihijatrica na Manhattanu, glas u mojoj glavi u labirintu koji ne može postojati, ali je ipak bio stvaran i sad ovaj mladić koji me gleda, deset metara od mene. Čekaj malo. Kako mogu biti sigurna? Istina, Harry Veracruz djeluje kao pošten čo‐ vjek, ali takvi su svi uspješni prevaranti. Onda mu glas začujem u glavi: Jackov labirint, odaja pod kupolom, sjene ptica, zlatna jabuka. Gleda me mirno i znalački. Pogledam druge. Nitko ga nije čuo. Ja sam, Holly. Stvarno. Ispričavam se na ovom dodatnom šoku. Znam da je danas bio strašno naporan dan. „Bako?“ Lorelei zvuči panično. „Hoćeš li malo sjesti?“ Na mojoj lopati u gredici kelja zapjeva drozd imelaš. Odmahnem glavom, s naporom. „Ne, ja...“ Onda ga upitam promuklim hropcem, „Pa gdje ste dosad? Mislila sam da ste poginuli.“ Marinus mi - sjećam se naziva - „pododgovori“. Duga je to priča. Zlatna jabuka bila je čamac za spašavanje koji prima samo jednu dušu, zato sam morao naći drugi put i drugog domaćina. Put se pokazao zaobilaznim. Prošlo je šest godina dok nisam uskrs‐ nuo u kubanskom sirotištu kao osmogodišnjak, što se zgodno poklopilo s karantenom 2031. S Kube sam se uspio maknuti tek 2035., kad mi je ovo tijelo navršilo dvanaest go‐ dina. Kad sam napokon stigao na Manhattan, to je već bila napola divlja zona. 119A bio je napušten, a još su tri godine prošle dok se nisam povezao s ostacima Horologije. Onda je došlo do urušavanja Neta i bilo vas je gotovo nemoguće pronaći. „A što je bilo s ratom?“ upitam. „Jeste li - jesmo li - pobijedili?“ Mladić se neodređeno smiješi. Da. Moglo bi se tako reći. Anakoreti više ne postoje. Hugo Lamb mi je u stvari pomogao da pobjegnem Sutonu, iako ne znam kakva ga je sudbina zadesila. Dani kad se bavio psihodekantiranjem sad su prošlost i ukoliko je uopće još živ, sigurno ima tijelo sredovječnog čovjeka. „Holly?“ Mo me gleda kao da sam otišla na kvasinu. „S kakvim ratom?“ „Ovo mi je stari prijatelj“, odgovorim joj, „iz doba kad sam... pisala knjige.“ Mo iz nekog razloga sad djeluje još zabrinutije. „Holly je naravno mislila reći sin stare prijateljice“, uskoči Marinus. „Majka mi je u to doba bila psihijatar i Hollyna kolegica.“ 469 www.balkandownload.org
Potpukovniku Aronssonu u pravi čas stigne poruka, pa se okrene u stranu i počne na islandskom razgovarati preko komunikacijskog uređaja na glavi. Pogleda na sat i završi razgovor, onda se opet okrene nama: „Kapetan Sjàlfstæðia želi isploviti za četrdeset i pet minuta. Ostavili smo ti malo vremena za tako važnu odluku, Lorelei, ali ne želimo privlačiti pažnju. Zato te molim da raspraviš to s obitelji. Mi ćemo“ - pogleda poručnicu Eriksdottir - „paziti da vas nitko ne ometa.“ Voluharice, kokoši, lastavice, pas. Vrt pun očiju. „Bolje da uđete“, kažem Harryju Marinusu Veracruzu. Otvori škripavu kapiju. Ide dvorištem. Kako se čovjek pozdravlja s uskrsnulim Atemporalcem kojeg niste vidjeli osamnaest godina? Je li po bontonu zagrljaj? Ili dva‐ put poljubac obraz uz obraz? Harry Veracruz se osmjehne, a Marinus mi iznutra reče, Bizarno, znam. Tako vam je to u mojem svijetu. Što ćete opet nakratko iskusiti. Pomak‐ nem se u stranu da ga pustim u kuću, kad mi nešto padne na um. „Potpukovniče Aron‐ sson? Imam za vas jedno pitanje.“ „Pitajte“, reče Aronsson. „Imate li na Islandu i dalje inzulin?“ Namršti se, no Marinus mu dobaci preko ramena: „Ista je riječ i na islandskom, pot‐ pukovniče. Insulin. Lijek za dijabetes.“ „A.“ Časnik kimne glavom. „Da, proizvodimo ga u novom pogonu, nedaleko od zra‐ koplovne baze u Kefiaviku. Uzima ga dvije do tri tisuće naših državljana, među njima i ministar obrane. Zašto pitate? Boluje li vam unuka od dijabetesa?“ „Ne“, odgovorim. „Samo me zanimalo, onako.“ Kad sam se vratila u kuhinju, uključila sam solarnu svjetiljku. Treperi poput svijeće. Večera je pri kraju, ali odjednom nitko više nije gladan. „Bako“, kaže Lorelei. „Ne mogu na Island.“ Na ovo će je biti teško nagovoriti, kao nikad u životu. „Lol, moraš otići!“ kaže joj Rafik, na čemu sam mu beskrajno zahvalna. „Tamo te čeka sretan život. Je li tako, g. Vera-verac-“ Marinus se već zagledao u knjige na policama. „Rafik, one koje poštujem obično za‐ molim da me zovu 'Marinus', i da, tvoja sestra će tamo živjeti neusporedivo sigurnijim životom, uz bolju njegu i obrazovanje nego što može dobiti na Sheep's Headu. Kao što se, rekao bih, danas već pokazalo.“ „Lol, onda ti je taj brod“, reče umjesto mene Rafik, „čamac za spašavanje.“ „U jednom smjeru“, upita Lorelei Marinusa. „Je li tako?“ Mladić se namršti. „Čamci za spašavanje obično ne voze u oba smjera.“ „Onda neću otputovati, a sve vas ostaviti tu.“ Lorelei zvuči poput Aoife kad se ne da, što u meni probudi stari žal. „Raf, da si na mojem mjestu, ni ti ne bi otišao.“ Rafik duboko uzdahne. „Da si ti na mojem, bila bi dijabetičar u zemlji u kojoj nema 470 www.balkandownload.org
inzulina. Pa razmisli.“ Lorelei ojađeno okrene glavu i šuti. „Ja imam pitanje“, reče Mo dok sjeda za kuhinjski stol, za čiji rub zatakne štap. „U stvari, tri pitanja. Holly je, g. Marinus, poznavala vašu majku, što je sasvim u redu, ali zašto bi vam trebala vjerovati na riječ da Lorelei želite dobro?“ Marinus gurne ruke u džepove i ljulja se na petama, baš kao mladić gipkih zglobova. „Profesorice, nema načina da vam u roku od četrdeset minuta dokažem kako sam čas‐ tan čovjek u kojeg se može imati povjerenja. Mogu vas samo uputiti na Holly Sykes.“ „To je jako duga priča“, kažem Mo, „ali Marinus - odnosno njegova majka, nije to lako objasniti, spasila mi je život.“ „U Ljudima s radija pojavljuje se Marinus“, reče Mo, pažljiv čitatelj dobrog pamće‐ nja, „i ima prilično značajnu ulogu. Liječnik u Gravesendu.“ Mo me pogleda. „Je li i taj u nekom rodu?“ „Je“, priznam, i nimalo nemam snage sad ulaziti u problematiku Atemporalaca. „Taj dr. Marinus je moj djed“, donekle slaže Marinus, „iz kineskog dijela obitelji. Ali Holly je dvadesetih godina jako zadužila moju majku Iris i njene prijatelje. I jedna in‐ formacija koja bi unaprijed mogla odgovoriti na vaše sljedeće pitanje. Prema Holly Sykes osjećam dug časti, a jedan od načina na koji ga mogu vratiti jest da njenoj unuci ponudim mogućnosti da živi životom iz doba prije Pomračenja.“ Mo kimne glavom u znak da je pogodio. „A vi ste tako u toku s onim što se događa na Sheep's Headu iz razloga... ?“ „Povremeno upadamo u špijunske satelite.“ Mo hladnokrvno kimne glavom, ali znanstvenica u njoj ne može se oteti potrebi da upita: „Čije?“ „Kinezi imaju najbolji asortiman, a ruski dobro rade po lijepom vremenu, ali slike skidamo s posljednjeg američkog Eyesata koji još radi. Pentagon je digao ruke od sigur‐ nosne zaštite.“ Rafik je ostao bez teksta. „Iz svemira gledate što se događa na Sheep's Headu? To je kao... kao da si Bog. Kao čarolija.“ „Ni jedno ni drugo.“ Marinus mu se osmjehne. „Radi se o tehnologiji. Vidio sam kako vam je neku noć lisica napala kokošinjac i ti si“, pomiluje po ušima Zimbru, koji očito ima povjerenja u ovog stranca, „ti si baš pravi ubojica.“ Pogleda me. „Prije nekoliko mjeseci, naš stručnjak za IT, L'Ohkna, otkrio je signal taba iz ovog područja koji se pok‐ lopio sa snimkama vašeg glasa, Holly, a ja sam se naravno sjetio da ste se ovamo po‐ vukli u mirovinu, smo što nas je niz kriza u Newfoundlandu odvukao na drugu stranu. No, nakon što je reaktor u Hinkley Pointu ušao u kritičnu fazu i kad je stigla vijest da se povlači OKP, djelovali smo maksimalno žurno i sad sam tu.“ Marinus opazi violinu Lo‐ relei. „Tko na tome svira?“ „Ja pomalo“, reče Lorelei. „Bila je tatina.“ 471 www.balkandownload.org
Marinus je uzme i proučava, poput graditelja violina što je, tko zna, u nekom od svo‐ jih života možda i bio. „Prekrasne linije.“ Pitam: „Što radite u Irskoj, Marinuse?“ Bole me noge, pa i ja sjednem za stol do Mo. „Vodimo trust mozgova. Prije nego što sam stigao, L'Ohkna mu je već smislio naziv - stvarno skroman - 'Vidovitost'. S nama je Roho, koji je pazio na Aoife tijekom onog tjedna koji ste proveli na Manhattanu prije osamnaest godina, uz šačicu ostalih. U poli‐ tičkom smislu moramo snažnije intervencionistički djelovati nego - nego što je djelova‐ la moja majka. Predsjednik uglavnom cijeni naše sugestije, čak i ako koji put pomrsimo račune vojsci.“ Marinus prebire po žicama violine, trza jednu po jednu i provjerava im zvuk. „Holly, ostalo je samo trideset minuta da se Lorelei odredi budućnost.“ „Već je određena“, objavi moja unuka. „Ne mogu ostaviti baku i Rafa. Ili Mo.“ „Čestito i plemenito, Lorelei. Smijem li odsvirati nekoliko taktova?“ Lorelei ostane zatečena zahtjevom. „Svakako.“ Marinus uzme gudalo, stavi violinu pod bradu i odsvira nekoliko taktova „Don't Cry For Me Argentina“. „Ima topao ton. Je li E-žica malo... neuštimana? Holly, ukazuje ti se prilika.“ Zaboravila sam da Marinus zna, ili napola zna što misliš. „Ako bi Lorelei otišla s vama - Lol, samo ako - bi li uistinu bila sigurnija?“ „Bez ikakve sumnje.“ „Onda je taj brod u zaljevu u stvari čamac za spašavanje kojim se stiže u civilizaci‐ ju?“ „Metaforički rečeno, da.“ „Potpukovnik Aronsson rekao je da s vama može samo Lorelei?“ „Tehnički, da, tako je.“ „A možete li promijeniti to jedno mjesto u dva mjesta? Tako da se poslužite svojim... ma znate...“ Pokažem rukom kao da čarobiram. Marinus nalikuje na odvjetnika koji je zadovoljan što ispitivanje svjedoka ide prema planu. „Ah, pa sad. Trebao bih izvesti vrlo snažan Čin navođenja na potpukovnika i po‐ ručnicu dok čekaju vani, potom bih, kad se približi vrijeme ručka na Sjàlfstæðiu, morao transverzirati do kapetana i prvog časnika pa sve to opet ponoviti na njima, inače bi jadnog Rafika mogli odmah vratiti na obalu. Potom bih, tijekom putovanja na sjever, stalno morao obnavljati taj Čin navođenja, dok ne prođemo točku s koje više nema po‐ vratka, kad će se svi sudionici operacije početi pitati što li ih je to bilo spopalo. Ne želim vam lagati, to bi bilo jako, jako teško izvesti. Takav trik bi za rukom mogao poći samo istinski vještom sljedbeniku Duboke struje...“ Malo mi ide na živce, ali osjećam nadu i zahvalnost. „Onda znači kako biste mogli?“ Marinus spusti violinu. „Mogao bih, ali samo za Lorelei i Rafika. Mnogi članovi po‐ sade Sjàlfstæðia i sami imaju djecu, pa će nesvjesno s njima suosjećati, a tad se lakše daju navoditi. Možda bi Xi Lo ili Esther Little bili u stanju na brod nekako prošvercati i 472 www.balkandownload.org
vas i profesoricu, ali ja dobro znam svoje mogućnosti. Kad bih to pokušao, sve bi mi se moglo obiti o glavu. Žao mi je.“ „Ma, nema problema. Mogu li Lol i Raf ostati skupa u Reykjaviku?“ „Naći ćemo neki način za to.“ Marinusove oči krupne su, sive i iskrene, kakve je ima‐ la i Iris Fenby. „Mogu biti kod mene. Smješteni smo u starom Francuskom konzulatu. Dosta je prostrano.“ Obrati se Lorelei i Rafiku: „Nema razloga za paniku. Imam puno više starateljskog iskustva nego što bi se po mojem izgledu reklo.“ Sat otkucava. Ostalo nam je još samo dvadeset i pet minuta. „Holly, nisam baš sve do kraja razumio“, veli Raf. „Trenutak dušo. Lol, ako se ti odlučiš otići, Raf može s tobom, u zemlju gdje ima in‐ zulina. Ako ne odeš, prije ili kasnije doći će do krize, a mi mu nećemo imati što dati kao lijek. Molim te. Idi.“ Gore se zalupe vrata. Večernje sunce je narančasto poput mandarine. Lorelei je na rubu suza, a ako joj krenu, ni moje više ništa neće moći zaustaviti. „A tko će se brinuti za tebe?“ „Pa valjda ja!“ Mo glumi razdražljivost da se Lorelei ne pokoleba. „A tu su i O'Dalyjevi,“ kažem joj, „pa onda Walshovi i ova nova, utvrđena Republika Sheep's Head. Kandidirat ću se za ministricu morskih algi pa će mi dati počasnu prat‐ nju.“ Izraz njenog lica ne mogu podnijeti, pa okrenem glavu i gledam u nasmiješene, iz‐ blijedjele mrtve, koji me iz svojih sigurnijih svjetova promatraju s kamina, iz drvenih, plastičnih i sedefastih okvira. Ustanem i pritisnem im oboma glave uz svoje stare, bolne kukove pa ih poljubim u tjeme. „Lol, mami i tati sam ti obećala kako ću se brinuti za tebe, Raf, isto sam obećanje dala i tebi. Održat ću ga tako da vas ubacim na taj brod. Ni‐ šta me neće učiniti spokojnijom ili“ - progutam pljuvačku - „sretnijom od spoznaje kako ste se vas dvoje spasili od ovog - od svega“, pokažem rukom prema gradu, „ma, od sve‐ ga ovog što se danas dogodilo. I što će se tek događati. Molim vas. Budite moja dva bla‐ ga. Učinite mi to, ako me-“ Ne. Ako me volite, zvuči mi kao ucjena. „Zato što me voli‐ te“, grlo mi se toliko stisnulo da jedva izgovorim, „morate otići.“ Posljednje minute koje smo proveli zajedno užurbane su, zbrkane. Lorelei i Rafik jurnuli su gore da se spakiraju za dvodnevno putovanje. Marinus je rekao kako će u Reykjaviku kupiti topliju odjeću, kao da je odlazak u dućan najnormalnija stvar. I dalje sanjam trgovine: Harrods u Londonu, Brown Thomas u Corku, čak i veliki SuperValu u Clonakiltyju. Dok su klinci još bili gore, Marinus je sjeo u fotelju koju je koristila Eilish, sklopio oči, lice i tijelo Harryja Veracruza su se ukočili, dok je duša mojeg psihozoterič‐ nog prijatelja otišla izvan kuće da dvoje časnika usadi hitno, lažno sjećanje. Mo je to fascinirano promatrala, promrmljala je samo kako ću joj poslije morati štošta objasniti. Nekoliko sekundi kasnije, Marinusova duša vratila se u lubanju Harryja Veracruza, kad se pojavilo i dvoje islandskih časnika i izvijestilo nas kako im je kapetan upravo javio 473 www.balkandownload.org
da je predsjednik ponuđeni azil proširio na Rafika Bajatija, pobratima Lorelei Örvan‐ sdottir. Oboje su, dok su govorili, djelovali malkice ošamućeno, kao kad se pijanci trse da ispadnu trijezni. Harry Veracruz zahvalio je potpukovniku Aronssonu i potvrdio kako će dvoje mladih prihvatiti predsjednikov poziv - bi li on bio tako ljubazan da s mola gore pošalje kovčeg? Časnici su otišli, a Mo kazala kako je Marinus izgleda prekr‐ šio barem tri zakona fizike, ali bi se s vremenom sigurno sjetila još pokojeg. Ubrzo su došla dva mornarička pješaka i donijela kovčeg od ugljičnih vlakana. Mari‐ nus je iz njega u mojoj kuhinji izvadio deset velikih spremnika punih zapečaćenih cjev‐ čica praha. „Koncentrat terenskih dnevnih obroka“, rekao je. „U svakoj tubi je tisuću petsto kalorija, uz vitamine i hranjive tvari. Napravite gustu kašu, tako da ih pomiješate s vodom. Bojim se kako je jedini okus koji su imali na skladištu onaj havajske pizze, ali ako vam ne smetaju ananas i sir, to je za vas dvije dosta za dvije ili skoro tri godine. I ne samo to...“ Izvukao je paketić s četiri zapakirana taba i meni dao jedan, uz objašnje‐ nje kako su povezani eterom, pa im za spajanje neće trebati Net. „Po jedan za vas, mene, Lorelei i Rafika. Nije baš kao da su vam tu u kuhinji, ali opet, tako vam, kad za‐ maknemo za rt, neće nestati iz života. Pune se bioelektricitetom, dok ih držite u ruci, pa im neće trebati solarni kolektori.“ U ogradi stubišta ukaže se Rafikova glava. „Ispričavam se, g. Marinus? Imate li na Is‐ landu četkica za zube?“ „Koliko ti srce želi. Ima i zubara. Možeš me slobodno zvati samo 'Marinus'.“ „Kul. U redu. Holly, što mu ono dođe zubar?“ Zbrka je gotova. Stojimo na molu dok suton preplavljuje zaljev Dunmanus: Lorelei, Rafik, Marinus, šestero Islanđana, Zimbra i ja i ovo se sad stvarno događa. Mo smo mo‐ rali ostaviti kod ulaza u moj vrt jer je staza suviše propala da bi je njen gležanj izdržao. Hrabro se drži, a suze i uzdasi djece uvod su mi u vlastitu blisku budućnost. „Dobro se umotajte“, rekla im je Mo. „I ne zaboravite mahati prema kući Dooneen dok brod bude isplovljavao iz zaljeva. Ja ću mahati vama.“ Patrolni čamac se jedva razaznaje na sve tamnijoj pozadini Mizen Heada. Položaj mu označava tek nekoliko točkica svjetla. Bilo kojeg drugog dana do njega bi isplovili čamci i barke, da izbliza vide nevjerojatnog čeličnog posjetitelja, ali danas su ljudi još uvijek suviše zaokupljeni i prestravljeni posljedicama nasilja u Kilcrannogu, pa su is‐ landski brod ostavili na miru. Marinusov kovčeg vraćaju na desantni čamac privezan uz betonski mol. U njemu je sad odjeća klinaca i knjige Eagle of the Ninth, odar u Loreleinoj kutiji, njena violina i Rafikova kutija plovaka i udica za pecanje - Marinus ga je uvjerio kako se na Islandu lo‐ sose može pecati na najvišoj svjetskoj razini. Rafiku ključ kuće Dooneen još visi oko vrata, ne znam je li to slučajno ili namjerno, ali ključ je ionako njegov. Vidjela sam kad je s žala kod mola uzeo dva bijela kamenčića i ubacio ih u džepove kaputa. Onda se nas 474 www.balkandownload.org
troje zagrlilo, i ako bih mogla birati neki trenutak svojeg života u kojem bih boravila u vječnosti, poput Esther Little svih onih desetljeća, bio bi to, bez ikakve sumnje, sadašnji trenutak. Tu je i Aoife, u Lorelei, kao i Ed, tu je i Zimbra, koji uzbuđeno cvili hladne njuške. Zna da se nešto važno događa. „Bako, hvala ti na svemu“, kaže Lorelei. „Da“, doda Rafik. „Hvala.“ „Bila mi je čast“, kažem im. I naposljetku se razdvojimo. „Brinite dobro za njih“, velim Marinusu. Zato sam i došao, pododgovori, pa kaže naglas: „Svakako.“ „Pozdravite mi Izzy i O'Dalyjeve i... sve druge“, reče Lorelei, vlažnih očiju, i to ne od hladnoće. „I od mene“, veli Rafik, „i recite g. Murnaneu da mi je žao što nisam napisao zadaću iz razlomaka.“ „Recite im sve to sami“, reče Marinus. „Preko taba.“ Ne mogu se natjerati da izustim „zbogom“ jer je ta riječ tako bolno konačna, ali ne mogu opet samo kazati, „vidimo se“, jer kad ću stvarno ove predrage ljude moći ponov‐ no vidjeti uživo? Nikada. Stoga se trudim smiješiti koliko mogu, kao da mi se srce nije stegnulo, kao kad se cijedi stara kuhinjska krpa, pa gledam kako poručnica Eriksdottir Lorelei i Rafiku pomaže ukrcati se na desantni čamac, a za njima slijedi mladoliki drev‐ ni Marinus. „Javit ćemo vam se preko taba kad se iskrcamo u Reykjaviku“, dovikne mi s čamca. „To bi trebalo biti prekosutra.“ Odgovorim: „Super, javite se.“ Glas mi je napet i piskav, kao prejako zategnuta violinska žica. Rafik i Lorelei gledaju me s palube, ne zna‐ ju što bi rekli. Marinus mi podželi, Sretno, Holly Sykes, pa mi se nekako učini da zna kako mi se vratio karcinom, i za moje borovnice u onim kutijama koje djeca ne mogu otvoriti, na sigurnom, kad i ako budu potrebne. Zato Harryju Marinusu Veracruzu samo kimnem glavom jer u svoj glas više nemam povjerenja. Visoki mornarički pješak odveže čamac i spusti se na pramac. Sove u borovima Knockroea huču. Vanjski motor se upali. Lorelei se od tog zvuka trgne i skupi, sad je preplašena, kao i ja. To je trenutak nakon kojeg više nema povratka. Čamac se u oštrom luku odvoji od mola. Lorelei kosa padne preko lica. Je li se sjetila ponijeti vunenu kapu? Sad je prekasno. Iznad planine Knocknamadree na Mizen Headu pluta par mutnih mjeseca. Rukavom svoje stare, izno‐ šene veste otarem oči pa se dva povezana planetoida opet spoje u jedan. Jako izgrebano, blijedo zlato. Zadrhtim. Noć će biti hladna. Desantni čamac sad punom brzinom siječe tamne valove, Rafik maše i Lorelei maše i ja mašem njima sve dok u tom bučnom, mut‐ nom plavetnilu više ne mogu razaznati likove, a bijela pjena koju motor čamca za so‐ bom ostavlja ne postane sve šira... Ali ne zadugo. Valovi s otvorenog mora izbrišu svaki trag nestalog čamca, pa se i meni čini kao da me nešto izbrisalo, kao da postajem sve bljeđa, nevidljiva žena. Da bi jedno putovanje moglo početi, drugo nekako mora doći svome kraju. 475 www.balkandownload.org
O autoru David Mitchell je za svoj prvi roman Ghostwritten (1999) dobio nagradu Mail on Sun‐ day / John Llewellyn Rhys za najbolju knjigu autora mlađeg od 35 godina te je uvršten u uži izbor za Guardian First Book Award. Njegov drugi roman number9dream (2001) uvršten je u uži izbor za nagrade Booker i James Tait Black Memorial Prize, a 2003. časopis Granta uključio ga je u izbor najboljih mladih britanskih romanopisaca. Zahvaljujući nagrađivanome Atlasu oblaka iz 2004. (Geoffrey Faber Memorial Prize, South Bank Show Literature Award, Richard &Judy Best Read of the Year te u užem iz‐ boru za još šest nagrada uključujući Man Booker) Mitchell postaje velika književna zvi‐ jezda. Uzevši roman Atlas oblaka za predložak, Lana i Andy Wachowski i Tom Tykwer snimili su 2012. godine istoimeni film. Uslijedili su romani Livada Crnog Labuda (uži izbor za nagradu Man Booker 2006.) i Tisuću jeseni Jacoba deZoeta (2010), a najnovije mu je djelo Slade House (2015). David Mitchell rođen je 1969. godine u Worcestershireu; proveo je više godina podu‐ čavajući u Japanu, a sada živi u Irskoj. 476 www.balkandownload.org
Zabilješke 1 Joseph Conrad, Mladost, preveo Tin Ujević, Zora, Zagreb, 1950. (Op. prev. i sve dalje) 2 Niccolo Machiavelli, Vladar, preveo Ivo Frangeš, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998. 3 William Wordsworth, „Na duh moj pečat stavi san“, Antologija pjesništva engleskog romantizma, priredio i pre‐ veo Luko Paljetak, Konzor, Zagreb, 1996. 4 „Putovanje mudraca“ preveo Antun Šoljan, u T. S. Eliot, Pusta zemlja i druga djela, preveo Antun Šoljan, Škol‐ ska knjiga, Zagreb, 2009. 5 William Shakespeare, Cymbeline, prev. Josip Torbarina, NZMH, Zagreb, 1990. 6 Geoffrey Chaucer, Canterburyjske priče, prev. Luko Paljetak, Globus media, Zagreb, 2004. 477 www.balkandownload.org
S a d r ž aj Va l v r u ć i n e 4 3 0. l i p nj a 5 1. s r p nj a 3 3 2. s r p nj a 6 4 M i r a j e m o j a, v o nj nj e n g o r k i 7 3 1 3. p r o s i n c a 7 4 2 0. p r o s i n c a 9 0 2 3. p r o s i n c a 1 0 1 2 9. p r o s i n c a 1 1 1 3 0. p r o s i n c a 1 2 0 3 1. p r o s i n c a 1 2 8 N o v a g o d i n a, 1 9 9 2. 1 3 5 U s v a t o v i m a 1 6 0 1 6. t r a v nj a 1 6 1 1 7. t r a v nj a 1 6 9 S a m o t n i p l a n e t C r i s p i n a H e r s h e yj a 2 2 3 1. s v i b nj a 2 0 1 5. 2 2 4 1 1. o ž uj k a 2 0 1 6. 2 3 5 1 4. o ž uj k a 2 0 1 6. 2 4 5 2 1. v e lj a č e 2 0 1 7. 2 5 1 2 0. k o l o v o z a 2 0 1 8. 2 6 2 1 7. r uj n a 2 0 1 9. 2 7 5 1 9. r uj n a 2 0 1 9. 2 7 8 2 0. r uj n a 2 0 1 9. 2 8 2 2 3. r uj n a 2 0 1 9. 2 8 9 1 3. p r o s i n c a 2 0 2 0. 2 9 9 H o r o l o g o v l a b i r i n t 3 1 0 1. t r a v nj a 3 1 1 3. t r a v nj a 3 2 0 4. t r a v nj a 3 2 9 4 7 8 www.balkandownload.org
5. travnja 340 6. travnja 383 7. travnja 389 Sheep's Head 418 26. listopada 419 27. listopada 426 28. listopada 448 O autoru 476 Zabilješke 477 479 www.balkandownload.org